ADOLESCENCIJA- TRAŽENJE, NALAŽENJE I USVAJANJE IDENTITETA
Ne postoji prilagođen adolescent... U ovom periodu neprilagođenost, zbunjenost i nezadovoljstvo su sastavni deo funkcionisanja osobe... Zašto? Zato što je to period koji počinje burnim promenama na psihičkom i fizičkom planu (pubertetom) koje osoba koja ih doživljava (nakon perioda priličnog zatišja – stručno nazvanog latencija- koji traje od 6.-7. godine) opaža kao prilično stresogene.
Adolescenciju često povezuju sa pubertetom, što je donekle smisleno (početak im je često simultan) ali nije potpuno istinito. Pubertet se odnosi prevashodno na fizičke promene koje osoba doživljava (sticanje polnih karakteristika) i može se posmatrati kao okidač za početak adolescencije, ali je ona svakako širi pojam (naročito ako se u vidu imaju brojne psihičke promene i krize koje osoba prolazi). Osim toga adolescencija podrazumeva duži period života nego sam pubertet (neki autori, neka se ne naljute dečaci, tvrde da se kod muškaraca ovaj period nikada ne završava tj. da oni ostaju večiti adolescenti)... Zato korišćenje ovih izraza kao sinonima nije opravdano.
Erik Erikson je dao najbolji opis (1976.) ovog perioda nazvavši ga krizom identiteta. Ono što je on nastojao da objasni je ono što svako od nas doživljava u ovom periodu, a to se može svesti na četiri zadatka koje adolescent pokušava da ispuni:
1) izgrađivanje sopstvenog identiteta (ne retko u skoro histeričnom postavljanju pitanja KO SAM JA?- zbog burnih promena koje se dešavaju, ili intelektualizacijom obojenim pitanjima KOJA JE MOJA SVRHA tj. ČEMU SVE TO?). Da bi ovaj (po mnogima najteži) zadatak, koji obuhvata sve ostale, bio uspešno obavio – adolescent mora neko vreme da se traži. On/a će učiti od raznih izvora (pri čemu je najbitnija vršnjačka grupa, ali su važni i uzori-idoli, okruženje, rodbina, roditelji i sl.). Naučeno od izvora adolescent će primenjivati u raznim situacijama, pokušaće da napravi sopstveni identitet kao jedinjenje (a ne kao prosti zbir) te će prikupljeno sa raznih strana objediniti i nadgraditi u svoju specifičnu pojavu. U periodu traženja osoba će probati mnogo različitih pristupa/ispoljavanja svoje ličnosti – to je ono što popularno zovemo fazonom, zato ne treba biti iznenađen što je adolescent koji je do juče slušao jednu vrstu muzike počeo da sluša drugu, što je onaj koji je do juče bio problem postao hvaljen učenik, onaj koji je do juče bio štreber postao mangup i sl.... I obratno. Odlika ovog perioda je da se u sprovođenju fazona adolescent ponaša ekstremno – tj. da svaku promenu prihvata kao novi početak, odbacujući svoje prethodno funkcionisanje kao grešku i preuzimajući određeni način odnosa prema svetu (vezan za određeni fazon) u potpunosti tj. bez rezerve. Ovakvo traženje identiteta (među postojećim mogućnostima ili njihovom manjom modifikacijom) je lakši put (jer podrazumeva podršku određene grupe, prevashodno vršnjačke, koja čuva adolescentov krhki, trenutni identitet) pa je jasno zašto većina adolescenata bira da se priključi nekoj grupi: navijača, rejvera, metalaca, pankera, fensera... Ipak ima i onih (neuporedivo manje) koji već u tim godinama traže sebe nezavisno od svih velikih grupa, imajući naizgled nezavistan razvoj (naizgled zato što je i ovakav način delimično preuzet od uzora), ali je njihov put teži jer prvo bivaju odbacivani od grupe kao neko ko suviše odudara (o ovome će biti reči malo kasnije). Ako, međutim, ove osobe istraju u svom fazonu posle nekog vremena grupa će prestati da ih gleda kao frikove i početi da ih smatra za likove i početi (kao takve) da ih uvažava... Zato ne treba sprečavati adolescenta da se oproba u različitim fazonima, dok ne nađe (ili stvori) onaj koji mu najviše odgovara.
2) formiranje stabilne predstave sopstvenog tela – telo (koje trpi burne promene) je u ovom periodu jedna od ulaznica za druženje, izgled (sa kojim adolescent najčešće subjektivno nije zadovoljan ma kakvo da je objektivno stanje) koji je dat treba prihvatiti i tako prihvatiti i sebe razvijajući samopouzdanje... Da ovo nije lako jasno je već i kada se pomenu promene koje se dešavaju: periodi ekspanzivnog rasta smenjuju se sa stagnacijama (za par meseci nekoliko santimetara, a onda u duplo dužem periodu ništa), maljavost, izdvojeni rast pojedinih delova tela (ruke, noge, vrat, stopala), bubuljice, rast grudi kod devojčica i sl. Rezultat svega toga je da se adolescent najveći deo vremena oseća nezadovoljan – svako sebi nađe neku manu (bilo da je ona objektivna ili čisto subjektivna) – i smatra da je ovaj ili onaj mnogo lepši (i samim tim popularniji) od njega... Nezgodno je i to što vršnjaci najčešće fiksiraju mane koje osoba ima (upoređujući je sa slikom o lepoti koju okruženje diktira – to je lepo, to nije, to je ružno, to je smešno...), potenciraju ih i koriste često kao razlog za šalu ili ih čak implementiraju (uključuju) u nadimak (ćora/va, nosonja/ta, debeli/a ...). Adolescent pokušava da izbegne ovakve provokacije na dva načina: a) prikrivajući svoje nedostatke ili trudeći se da izgleda što je moguće bolje (to postiže odećom, ali i stavom – Ja sam sobom zadovoljan/a) ili b) nipodaštavajući podelu ružno-lepo i trudom da se izgleda što nezainteresovanije za svoj izgled (zapušten fazon, razbarušenost, ne-ženstvenost ili ne-muževnost)... Zbog toga ne treba nipodaštavati želju adolescenta da bude privlačan, dobro odeven, sa najnovijim modnim detaljem (što obično čine stariji- roditelji, nastavnici), ali ni napadati adolescenta koji do svoga izgleda ne drži preterano... To je deo stvaranja slike o sebi, a osoba koja u ovom periodu sebe ne prihvati obično to ne učini nikada (s' tim što ono što je osobi smetalo u izgledu ima veliku šansu da postane kompleks u pravom smislu reči)...
3) prihvatanje sopstvene seksualne uloge – u ovom periodu dešava se i (za dalji seksualni život izuzetno bitan) prvi seksualni odnos, ali (još važnije od toga) u ovom perodu dečaci se pretvaraju u mladiće, a devojčice u devojke... Ali prihvatiti to – to je ono što je problem u pomenutom periodu. Prihvatanje uloge je otežano i pritiscima koji adolescenta napadaju i spolja i iznutra... Najčešće su to izmešani pritisci vršnjaka (DA- pravo je vreme), roditelja (NE- nije još vreme), želja
i htenja adolescenta (DA i NE), osećaja (ne)spremnosti (DA i NE), straha (NE), socio/ekonomsko/kulturnog okruženja (ili DA ili NE) i sl... U konfuziji u kojoj se nalazi (nesiguran u sebe, a pod jakim pritiscima) adolescent pokušava da nađe rešenje u širokom dijapazonu – od odbijanja da se sa tim suoči (čiji je krajnji rezultat anorexia mentalis) do biranja promiskuiteta kao (prividno) lakšeg puta. U ovom periodu česta su i eksperimentisanja na planu svoje seksualnosti pa je priličan broj adolescenata nerazjašnjenih seksualnih preferencija (biseksualnost i homoseksualnost, bilo samo u naznakama bilo eksplicitna - bilo kao trenutna ili trajna)... Preveliki pritisak (sa bilo čije strane i u bilo kome smeru) može učiniti da adolescent ne uspe da sa ovim zadatkom na pravi način izađe na kraj što često može nositi velike posledice na njegov zreli život – treba imati na umu da su sva rešenja (ma kako čudna i neprilagođena) u ovom periodu legitimna...
4) formiranje svesti o sopstvenim sposobnostima i kompetitivnosti (takmičarskom duhu) – pri čemu adolescent traži slobodu za preduzimanje akcija jer je to po njemu jedini način za pokazivanje pomenutih delova sopstvene ličnosti... Adolescent traži da se pita o mnogim temama, bilo da su one vezane za njegov život, život njegovog okruženja ili život porodice. U ovom periodu on ima viziju sebe kao odraslog i nervira ga kada ga roditelji (i ostalo starije okruženje) posmatraju kao dete. Rezultat ovoga su česti sukobi sa svim autoritetima (prvenstveno sa roditeljskim) u kojima adolescent isprobava svoju snagu stičući tako sliku o svojim sposobnostima i svojoj sposobnosti da te svoje mogućnosti iskoristi (u sukobu ili takmičenju sa drugima)... Zbog napetosti, agresivnosti i ekstremnosti koju ovaj period sa sobom nosi, ali i subjektivnosti koja ovaj period boji nerealnim tonovima – adolescent ne reaguje pozitivno na komentare tipa: I ja sam u tvojim godinama udarao glavom u zid, ali ti ne moraš da ponavljaš isto (koje doživljava kao dobronamerno sputavanje) ili Ja sam u tvojim godinama slušao sve što mi se kaže (koje doživljava kao zlonamerno sputavanje)... Čak je verovatno da će ovakve komentare doživeti kao grubo i neprilagođeno (ni trenutku ni potrebama) vraćanje u surovu realnost: da još nije odrastao, pa će često biti spreman da (u odbrani svojih stavova) vodi žučne rasprave, besni i svađa se sa svim autoritetima koji takvu poruku upućuju (najčešće roditeljima i nastavnicima)... Ovaj zadatak adolescent takođe može razrešiti na različite načine (podjednako legitimne, ali ne i jednako adekvatne) od razočaranog povlačenja – izbegavanje takmičenja do osećajem svemoći izazvanog (pre)visokog motiva postignuća – što takođe ima uticaja na dalji život... Zbog svega navedenog potrebno je da se u ovaj period unese što više prava na odlučivanje (makar i oko najbanalnijih pitanja), nadležnosti (zaduženja u porodici i okruženju), slobode, ali i pravila – konkretnih, za čije će se kršenje unapred znati posledice ali i nagrade za njihovo poštovanje...
Sve navedeno govori da adolescent (budući da je u haosu sopstvenih razmišljanja, objektivnih promena, pritisaka sa raznih strana i sl.) veći deo svog okruženja doživljava kao nedobronameran ili čak neprijateljski. Zbog toga je u ovom periodu usmerenost na vršnjačku grupu najveća (ona pruža razumevanje, zaštitu slobode, mogućnost odlučivanja, druženja, veza, potvrđivanja i sl. – dakle sve što osobi u tom periodu treba), imajući ovo u vidu korisno je izdvojiti i sledeći zadatak koji se provlači kroz sve prethodne (formulisan kao Eriksonovi zadaci – da bi bio u skladu sa tekstom, ali ga niko od autora ne navodi kao zadatak već kao važan činilac)
5) uključenost u vršnjačku grupu – verovatno uslov za ostvarenje svih ostalih zadataka; sastoji se iz više podzadataka: a) biti dovoljno drugačiji da se bude poseban, a dovoljno isti da ne bude odbačen, b) biti prihvaćen (često i težnja da se izbori za mesto vođe ili blisko vođi),
v) imati zaduženje u grupi, g) ispoljavati (skoro apsolutno) konformiranje grupi i (skoro apsolutno) suprotstavljanje svim drugim autoritetima i d) biti deo grupe dok god je to u interesu osobe (dok ne dođe do zasićenja ili nalaženja druge grupe)... Iz ovoga jasno sledi da u ovom periodu povodljivost ne treba gledati kao karakternu osobinu (ukoliko nije ekstremno izražena) već kao deo adolescentne problematike, a zahteve adolescenta za intenzivnim druženjem ne treba posmatrati kao njegovo izbegavanje obaveza (prvenstveno školskih) već kao njegov način obavljanja obaveza koje mu period u kome se nalazi nameće...
Adolescent ima težnju za apsolutnom slobodom uz ideju da samo kada ga skroz puste na miru, prestanu da mu se mešaju u život i sl. može da se izgradi suprotstavljen društveno prihvaćenim vrednostima (onima koje mu smetaju, a koje su manje ili više brojne). Pošto je takav razvoj najčešće (na sreću) nemoguć, adolescent se trudi da se izbori za što više onoga što mu odgovara i protiv što više onoga što mu neodgovara, istovremeno pokušavajući da reši gore pomenute zadatke...
To nije lako, greške su česte i adolescent ponekad – usled neadekvatnog suočavanja sa zadacima, njihovog nedovoljno uspešnog izvršavanja i osećaja da nije kadar da na zahteve (po Levitu – uslovljavanja života) odgovori – postaje agresivan, netrpeljiv, sklon alkoholu, drogi i svim vrstama otpora (od pasivne nezainteresovanosti, preko izbegavanja obaveza – npr. izostajanje sa časova, do aktivnog bunta – koji varira od neprilagođenog ponašanja do kriminala)...
Na odraslima je da, zbog svega toga, dopuste adolescentu kontrolisanu slobodu u kojoj će moći da greši, ali ne toliko da zauvek skrene sa pravog puta...
A na njemu da je ne shvati kao ograničavanje...
Adolescenciju često povezuju sa pubertetom, što je donekle smisleno (početak im je često simultan) ali nije potpuno istinito. Pubertet se odnosi prevashodno na fizičke promene koje osoba doživljava (sticanje polnih karakteristika) i može se posmatrati kao okidač za početak adolescencije, ali je ona svakako širi pojam (naročito ako se u vidu imaju brojne psihičke promene i krize koje osoba prolazi). Osim toga adolescencija podrazumeva duži period života nego sam pubertet (neki autori, neka se ne naljute dečaci, tvrde da se kod muškaraca ovaj period nikada ne završava tj. da oni ostaju večiti adolescenti)... Zato korišćenje ovih izraza kao sinonima nije opravdano.
Erik Erikson je dao najbolji opis (1976.) ovog perioda nazvavši ga krizom identiteta. Ono što je on nastojao da objasni je ono što svako od nas doživljava u ovom periodu, a to se može svesti na četiri zadatka koje adolescent pokušava da ispuni:
1) izgrađivanje sopstvenog identiteta (ne retko u skoro histeričnom postavljanju pitanja KO SAM JA?- zbog burnih promena koje se dešavaju, ili intelektualizacijom obojenim pitanjima KOJA JE MOJA SVRHA tj. ČEMU SVE TO?). Da bi ovaj (po mnogima najteži) zadatak, koji obuhvata sve ostale, bio uspešno obavio – adolescent mora neko vreme da se traži. On/a će učiti od raznih izvora (pri čemu je najbitnija vršnjačka grupa, ali su važni i uzori-idoli, okruženje, rodbina, roditelji i sl.). Naučeno od izvora adolescent će primenjivati u raznim situacijama, pokušaće da napravi sopstveni identitet kao jedinjenje (a ne kao prosti zbir) te će prikupljeno sa raznih strana objediniti i nadgraditi u svoju specifičnu pojavu. U periodu traženja osoba će probati mnogo različitih pristupa/ispoljavanja svoje ličnosti – to je ono što popularno zovemo fazonom, zato ne treba biti iznenađen što je adolescent koji je do juče slušao jednu vrstu muzike počeo da sluša drugu, što je onaj koji je do juče bio problem postao hvaljen učenik, onaj koji je do juče bio štreber postao mangup i sl.... I obratno. Odlika ovog perioda je da se u sprovođenju fazona adolescent ponaša ekstremno – tj. da svaku promenu prihvata kao novi početak, odbacujući svoje prethodno funkcionisanje kao grešku i preuzimajući određeni način odnosa prema svetu (vezan za određeni fazon) u potpunosti tj. bez rezerve. Ovakvo traženje identiteta (među postojećim mogućnostima ili njihovom manjom modifikacijom) je lakši put (jer podrazumeva podršku određene grupe, prevashodno vršnjačke, koja čuva adolescentov krhki, trenutni identitet) pa je jasno zašto većina adolescenata bira da se priključi nekoj grupi: navijača, rejvera, metalaca, pankera, fensera... Ipak ima i onih (neuporedivo manje) koji već u tim godinama traže sebe nezavisno od svih velikih grupa, imajući naizgled nezavistan razvoj (naizgled zato što je i ovakav način delimično preuzet od uzora), ali je njihov put teži jer prvo bivaju odbacivani od grupe kao neko ko suviše odudara (o ovome će biti reči malo kasnije). Ako, međutim, ove osobe istraju u svom fazonu posle nekog vremena grupa će prestati da ih gleda kao frikove i početi da ih smatra za likove i početi (kao takve) da ih uvažava... Zato ne treba sprečavati adolescenta da se oproba u različitim fazonima, dok ne nađe (ili stvori) onaj koji mu najviše odgovara.
2) formiranje stabilne predstave sopstvenog tela – telo (koje trpi burne promene) je u ovom periodu jedna od ulaznica za druženje, izgled (sa kojim adolescent najčešće subjektivno nije zadovoljan ma kakvo da je objektivno stanje) koji je dat treba prihvatiti i tako prihvatiti i sebe razvijajući samopouzdanje... Da ovo nije lako jasno je već i kada se pomenu promene koje se dešavaju: periodi ekspanzivnog rasta smenjuju se sa stagnacijama (za par meseci nekoliko santimetara, a onda u duplo dužem periodu ništa), maljavost, izdvojeni rast pojedinih delova tela (ruke, noge, vrat, stopala), bubuljice, rast grudi kod devojčica i sl. Rezultat svega toga je da se adolescent najveći deo vremena oseća nezadovoljan – svako sebi nađe neku manu (bilo da je ona objektivna ili čisto subjektivna) – i smatra da je ovaj ili onaj mnogo lepši (i samim tim popularniji) od njega... Nezgodno je i to što vršnjaci najčešće fiksiraju mane koje osoba ima (upoređujući je sa slikom o lepoti koju okruženje diktira – to je lepo, to nije, to je ružno, to je smešno...), potenciraju ih i koriste često kao razlog za šalu ili ih čak implementiraju (uključuju) u nadimak (ćora/va, nosonja/ta, debeli/a ...). Adolescent pokušava da izbegne ovakve provokacije na dva načina: a) prikrivajući svoje nedostatke ili trudeći se da izgleda što je moguće bolje (to postiže odećom, ali i stavom – Ja sam sobom zadovoljan/a) ili b) nipodaštavajući podelu ružno-lepo i trudom da se izgleda što nezainteresovanije za svoj izgled (zapušten fazon, razbarušenost, ne-ženstvenost ili ne-muževnost)... Zbog toga ne treba nipodaštavati želju adolescenta da bude privlačan, dobro odeven, sa najnovijim modnim detaljem (što obično čine stariji- roditelji, nastavnici), ali ni napadati adolescenta koji do svoga izgleda ne drži preterano... To je deo stvaranja slike o sebi, a osoba koja u ovom periodu sebe ne prihvati obično to ne učini nikada (s' tim što ono što je osobi smetalo u izgledu ima veliku šansu da postane kompleks u pravom smislu reči)...
3) prihvatanje sopstvene seksualne uloge – u ovom periodu dešava se i (za dalji seksualni život izuzetno bitan) prvi seksualni odnos, ali (još važnije od toga) u ovom perodu dečaci se pretvaraju u mladiće, a devojčice u devojke... Ali prihvatiti to – to je ono što je problem u pomenutom periodu. Prihvatanje uloge je otežano i pritiscima koji adolescenta napadaju i spolja i iznutra... Najčešće su to izmešani pritisci vršnjaka (DA- pravo je vreme), roditelja (NE- nije još vreme), želja
i htenja adolescenta (DA i NE), osećaja (ne)spremnosti (DA i NE), straha (NE), socio/ekonomsko/kulturnog okruženja (ili DA ili NE) i sl... U konfuziji u kojoj se nalazi (nesiguran u sebe, a pod jakim pritiscima) adolescent pokušava da nađe rešenje u širokom dijapazonu – od odbijanja da se sa tim suoči (čiji je krajnji rezultat anorexia mentalis) do biranja promiskuiteta kao (prividno) lakšeg puta. U ovom periodu česta su i eksperimentisanja na planu svoje seksualnosti pa je priličan broj adolescenata nerazjašnjenih seksualnih preferencija (biseksualnost i homoseksualnost, bilo samo u naznakama bilo eksplicitna - bilo kao trenutna ili trajna)... Preveliki pritisak (sa bilo čije strane i u bilo kome smeru) može učiniti da adolescent ne uspe da sa ovim zadatkom na pravi način izađe na kraj što često može nositi velike posledice na njegov zreli život – treba imati na umu da su sva rešenja (ma kako čudna i neprilagođena) u ovom periodu legitimna...
4) formiranje svesti o sopstvenim sposobnostima i kompetitivnosti (takmičarskom duhu) – pri čemu adolescent traži slobodu za preduzimanje akcija jer je to po njemu jedini način za pokazivanje pomenutih delova sopstvene ličnosti... Adolescent traži da se pita o mnogim temama, bilo da su one vezane za njegov život, život njegovog okruženja ili život porodice. U ovom periodu on ima viziju sebe kao odraslog i nervira ga kada ga roditelji (i ostalo starije okruženje) posmatraju kao dete. Rezultat ovoga su česti sukobi sa svim autoritetima (prvenstveno sa roditeljskim) u kojima adolescent isprobava svoju snagu stičući tako sliku o svojim sposobnostima i svojoj sposobnosti da te svoje mogućnosti iskoristi (u sukobu ili takmičenju sa drugima)... Zbog napetosti, agresivnosti i ekstremnosti koju ovaj period sa sobom nosi, ali i subjektivnosti koja ovaj period boji nerealnim tonovima – adolescent ne reaguje pozitivno na komentare tipa: I ja sam u tvojim godinama udarao glavom u zid, ali ti ne moraš da ponavljaš isto (koje doživljava kao dobronamerno sputavanje) ili Ja sam u tvojim godinama slušao sve što mi se kaže (koje doživljava kao zlonamerno sputavanje)... Čak je verovatno da će ovakve komentare doživeti kao grubo i neprilagođeno (ni trenutku ni potrebama) vraćanje u surovu realnost: da još nije odrastao, pa će često biti spreman da (u odbrani svojih stavova) vodi žučne rasprave, besni i svađa se sa svim autoritetima koji takvu poruku upućuju (najčešće roditeljima i nastavnicima)... Ovaj zadatak adolescent takođe može razrešiti na različite načine (podjednako legitimne, ali ne i jednako adekvatne) od razočaranog povlačenja – izbegavanje takmičenja do osećajem svemoći izazvanog (pre)visokog motiva postignuća – što takođe ima uticaja na dalji život... Zbog svega navedenog potrebno je da se u ovaj period unese što više prava na odlučivanje (makar i oko najbanalnijih pitanja), nadležnosti (zaduženja u porodici i okruženju), slobode, ali i pravila – konkretnih, za čije će se kršenje unapred znati posledice ali i nagrade za njihovo poštovanje...
Sve navedeno govori da adolescent (budući da je u haosu sopstvenih razmišljanja, objektivnih promena, pritisaka sa raznih strana i sl.) veći deo svog okruženja doživljava kao nedobronameran ili čak neprijateljski. Zbog toga je u ovom periodu usmerenost na vršnjačku grupu najveća (ona pruža razumevanje, zaštitu slobode, mogućnost odlučivanja, druženja, veza, potvrđivanja i sl. – dakle sve što osobi u tom periodu treba), imajući ovo u vidu korisno je izdvojiti i sledeći zadatak koji se provlači kroz sve prethodne (formulisan kao Eriksonovi zadaci – da bi bio u skladu sa tekstom, ali ga niko od autora ne navodi kao zadatak već kao važan činilac)
5) uključenost u vršnjačku grupu – verovatno uslov za ostvarenje svih ostalih zadataka; sastoji se iz više podzadataka: a) biti dovoljno drugačiji da se bude poseban, a dovoljno isti da ne bude odbačen, b) biti prihvaćen (često i težnja da se izbori za mesto vođe ili blisko vođi),
v) imati zaduženje u grupi, g) ispoljavati (skoro apsolutno) konformiranje grupi i (skoro apsolutno) suprotstavljanje svim drugim autoritetima i d) biti deo grupe dok god je to u interesu osobe (dok ne dođe do zasićenja ili nalaženja druge grupe)... Iz ovoga jasno sledi da u ovom periodu povodljivost ne treba gledati kao karakternu osobinu (ukoliko nije ekstremno izražena) već kao deo adolescentne problematike, a zahteve adolescenta za intenzivnim druženjem ne treba posmatrati kao njegovo izbegavanje obaveza (prvenstveno školskih) već kao njegov način obavljanja obaveza koje mu period u kome se nalazi nameće...
Adolescent ima težnju za apsolutnom slobodom uz ideju da samo kada ga skroz puste na miru, prestanu da mu se mešaju u život i sl. može da se izgradi suprotstavljen društveno prihvaćenim vrednostima (onima koje mu smetaju, a koje su manje ili više brojne). Pošto je takav razvoj najčešće (na sreću) nemoguć, adolescent se trudi da se izbori za što više onoga što mu odgovara i protiv što više onoga što mu neodgovara, istovremeno pokušavajući da reši gore pomenute zadatke...
To nije lako, greške su česte i adolescent ponekad – usled neadekvatnog suočavanja sa zadacima, njihovog nedovoljno uspešnog izvršavanja i osećaja da nije kadar da na zahteve (po Levitu – uslovljavanja života) odgovori – postaje agresivan, netrpeljiv, sklon alkoholu, drogi i svim vrstama otpora (od pasivne nezainteresovanosti, preko izbegavanja obaveza – npr. izostajanje sa časova, do aktivnog bunta – koji varira od neprilagođenog ponašanja do kriminala)...
Na odraslima je da, zbog svega toga, dopuste adolescentu kontrolisanu slobodu u kojoj će moći da greši, ali ne toliko da zauvek skrene sa pravog puta...
A na njemu da je ne shvati kao ograničavanje...
STRES, KRIZA, POSTRAUMATSKI SINDROM
Stresna situacija je izazvana promenom u spoljašnoj sredini, koja u toj meri remeti individualnu dinamičku psihosocijalnu ravnotežu svih (ili velike većine) pojedinaca koji se u toj situaciji nalaze da oni ne mogu da je ponovo uspostave (ravnotežu) za uobičajeno dugo vreme. Ovakve situacije nazivaju se stresogene i one izlaze iz okvira normalnih, uobičajenih poremećaja u ravnoteži (homeostazi) pojedinca kroz koje svakodnevno prolazi zadržavajući naizgled uravnoteženo funkcionisanje (jer su promene u granicama očekivanog). Uobičajeno dugo vreme, pomenuto u definiciji, predstavlja mogućnost pojedinca da ponovo uspostavi ravnotežu bez korišćenja dodatnih kognitivnih, emocionalnih i drugih potencijala ličnosti (dakle da uravnotežavanje ne utiče na njegovo funkcionisanje) i bez upotrebe više vremena nego što je to za njega uobičajeno kad rešava probleme. Stresno stanje traje veoma kratko – od nekoliko sati do dan/dva. Kada se simtomi koje osoba pokazuje (o kojima će kasnije biti reči) perzistiraju (nastavljaju da traju) postoji opasnost od nastanka poremećaja. Najbolji tretman osoba pod stresom je ukloniti ih iz stresne situacije, no to najčešće (iz brojnih razloga) nije moguće. Zato su tretmani obično usmereni ka osposobljavanju osobe da se bolje nosi sa ovakvim narušavanjima ravnoteže (o čemu će takođe biti reči kasnije).
Kriznu situaciju čini promena jednog, više ili svih aspekata materijalne ili sociokulturne (ambijentne) realnosti pojedinca ili promena njega samog u psihološkom ili strukturno-morfološkom smislu (gubitak dela tela), koja u toj meri narušava ravnotežu da je povratak u nju dugotrajan, težak i (najčešće) nikada potpun. Krizna situacija narušava samo ravnotežu određenog pojedinca ili izvesnog broja pojedinaca. Kod kojih će ljudi situacija kojoj su izloženi izazvati krizu zavisi prvenstveno od individualnog, simboličkog, kognitivnog značenja krizne situacije za pojedinca i intrapsihičkog konteksta (osobina ličnosti) onih koji su datoj situaciji izloženi (o tome više kasnije). Pošto pojedinac egzistira uz pomoć relacija prema sebi (preispitivanje sebe i svojih postupaka) i prema okolini(preispitivanje sveta oko sebe) kriza uvek znači gubitak jedne ili više relacija (ili njihovu promenu). Usled navedenog osoba nema mogućnosti da zadovolji osnovne individualne potrebe (bar ne na način na koji je navikla) i to dovodi do stanja napetosti (anksioznosti) koja je osnovni simptom kriznog stanja (o ostalim simptomima kasnije). Kriza nije uvek negativna, ona može dovesti do napretka , zrelosti pojedinca, ali može (trošeći mu energiju u neuspešnim pokušajima da je prevaziđe) dovesti do regresije i usvajanja maladaptivnih (aprilagođenih) oblika ponašanja. Kriza se često povlači sama od sebe (spontano) nakon nekoliko dana ili nedelja, a prihvaćeno je mišljenje da kriza koja traje duže od šest nedelja prerasta u teže oblike poremećaja (npr. reaktivne psihoze). Zbog ovoga je bitno pomoći osobi u krizi što pre, što hitnije (o načinima kasnije) i ako je potrebno (a najčešće jeste) zadovoljiti potrebe osobe za pasivnošću, zavisnošću i ne sprečavati (često vrlo burna) rasterećenja i dramatične verbalizacije (grube reči, napade, suicidalne izjave i sl.).
Postraumatski sindrom je skup simptoma koje je moguće uočiti kod osoba koje su neko vreme bile izložene (najčešće bezizlaznoj) situaciji ugroženosti njihovog psihičkog, fizičkog (ili oba) integriteta ili ugrožavanju integriteta njima dragih osoba odnosno osoba za koje su (na ovaj ili onaj način) vezane. Najčešće ovakve simptome izazivaju ratne strahote, nesreće (saobraćajne, požari i sl.), zemljotresi, boravak u zarobljeničkim ili izbegličkim logorima, zatvoru i sl. Ono što je karakteristično za ove situacije je da je osoba određeno vreme u neizvesnosti da li će sačuvati živu glavu i zadržati prisebnost. U takvim situacijama osoba je često u situaciji da čini nešto što se kosi sa njenim vrednosno-moralnim stavovima ili da postupa po instinktu bez vrednovanja, često je izložena utiscima koje posle toga ne može da izbaci iz sistema. Pošto se osoba koristi mehanizmima odbrane kao što su negacija ili potiskivanje da bi neprijatna iskustva zaboravila – neprijatni sadržaji se najčešće u početku pojavljuju u snovima. Pojedinac zatim počinje da nanovo prebira po sećanju i polako ulazi u krug jačanja traume koju je preživeo. Počinje da pokazuje brojne simptome koji idu od depresije do euforije, od krajnje povučenosti (skoro autističnosti) do izrazite potrebe za druženjem, od detinjastih reakcija i preterane poslušnosti do napada besa i agresivnosti i staračkog razmišljanja (život ne vredi, nema budućnosti, razočaranost u ljude i stvari i sl). Osobe koje pokazuju ovakve simptome i koje su imale u svome životu neko izrazito traumatično iskustvo treba pažljivo lečiti tako što će se ići na postepeno oslobađanje svih zastašujućih sadržaja i svih osećanja koja su te sadržaje pratila, a nakon toga pokušati da se u osobi ponovo probudi nada i smisao življenja (što nije lako jer su ove osobe izuzetno destruktivne – ili preme sebi ili prema drugima ili oboje – pa često i odbijaju bilo kakvu saradnju). Poželjno je da u timu osoba koje pomažu pojedincima sa posttraumatskim sindromom bude neko ko je preživeo slične traume jer se tako stvara veći odnos poverenja i prihvatanja između pomagača i onoga kome je pomoć potrebna.
STRES – SIMPTOMI I POMOĆ
Ričard Lazarus, autor koji se najviše bavio stresom, na bazi svojih eksperimentalnih nalaza koji su pokazali da postoje individualne razlike u reagovanju na stres napravio je jednu specifičnu teoriju stresa koja je od tada (1984.) prihvaćena od svih autora. On smatra da je ove individualne razlike moguće objasniti kognitivnom procenom pretnje, naime psihološki stres nije ni sama situacija ni reakcija na nju već je to odnos sredine i pojedinca koji pojedinac procenjuje kao štetan, preteći, ugrožavajući. U potencijalno stresnoj situaciji se angažuju tri vrste kognitivnih procena pretnje: primarna, sekundarna i ponovna.
Primarnom procenom čovek sebi pruža odgovor na pitanje šta je to što se dešava i kakav značaj to ima za mene? Odgovor može biti da je situacija a) irelevantna, b) benigna/ pozitivna ili v) stresna. Ukoliko se situacija proceni stresnom ona subjektivno može biti interpretirana kao a) gubitak/poveda, b) pretnja ili v) izazov. Najveću stresnu vrednost nose promene koje se doživljavaju kao gubitak. Emocionalne reakcije tj. simptomi koji prate stres su depresivni afekat i bespomoćnost (za gubitak), anksioznost (za pretnju) i mobilizacija energije (za izazov). Na koji način će promena biti protumačena zavisi od sklopa spoljnih okolnosti (nedovoljno jasne i dvosmislene situacije, kao i veće promene su stresogenije) i od osobina ličnosti (prethodno iskustvo, očekivanja, stavovi, samopouzdanje i lokus kontrole). Lokus kontrole je najbitnija osobina ličnosti u proceni situacije, osoba sa unutrašnjim lokusom kontrole (koja veruje da je ona zaslužna li kriva za sve što joj se dešava, da je krojač svoje sreće, da je moguće kontrolisati sve apekte života) ređe će nejasne i dvosmislene situacije procenjivati kao preteće (jer smatra da je sve pod kontrolom) nego osoba sa spoljašnjim lokusom (koja nalazi uzroke za sve u drugima, prirodi, sudbini...) koja će se najčešće u takvim situacijama osećati bespomoćno i ostavljeno na milost i nemilost.
Sekundarnom procenom čovek traži odgovore na pitanja šta je u ovoj situaciji moguće uraditi? šta je najbolje uraditi? kako to najbolje učiniti?Osoba traži najprikladniji oblik ponašanja, traži i koristi neke strategije tj. veštine prevazilaženja. Za izbor strategije važni su sredinski faktori (lokalizacija pretnje, postojanje alternativnih rešenja, situaciona ograničenja i prepreke) i osobine ličnosti (snaga JA, mehanizmi odbrane i motivaciona struktura – odnosno hijararhija motiva).
Ponovna procena počinje kada akcije izabrane u toku primarne i sekundarne procene nisu dale rezultate. Pokušaji i situacija se ponovo preispituju i traže nova rešenja.
Šehter i Rof su stresne situacije podelili na a)one koje nije moguće izbeći i b)one koje je moguće izbeći. U prvim osoba je pod jakim uticajem gregarnih motiva odnosno trebaju joj ljudi ali nije bitno da li su joj ti ljudi po nečemu bliski ili ne, slični ili ne, bitno je samo da se bude u grupi (ovakve primere smo imali skoro u toku NATO bombardovanja, ili za vreme ratova na našim prostorima kod meštana – bez obzira na njihovu i nacionalnost vojske koja je u njihovo mesto dolazila). Za razliku od toga u situacijama koje je moguće izbeći (silovanja, mučenja i sl.) javlja se jak afilijativni motiv odnosno potreba ljudi da se bude sa drugima koji su im slični, dragi, bitni, koji su proživeli ili proživljavaju slično. Ovo treba imati na umu kada se radi sa osobama u stresnim situacijama. Razlog za ovo Rof nalazi u tome što druge osobe pomažu da se postigne veća jasnoća situacije (u kognitivnom smislu) i to komentariše rečenicom Nesrećnicima nije potrebno bilo kakvo društvo, njima je potrebno društvo nesrećnika.
Osobi koja se nalazi u stresnoj situaciji i koja je doživljava kao stresnu najpotrebnija je podrška. Postoji četiri vrste podrške koja se u tim situacijama može pružiti:
materijalna podrška – pomoć u hrani, odeći, obući, novcu i sl. korisna je i sama po sebi, ali osobi koja je pod stresom daje i implicitne emocionalne poruke da neko brine o njoj
informativna podrška – u svim teškim situacijama čovek ima potrebu za što više informacija, one zadovoljavaju potrebu za što većom kognitivnom jasnoćom situacije i snaži utisak o kontroli nad situacijom – time pojačava snagu osobe i slabi intenzitet stresa
podrška u kognitivnoj proceni – treba biti usmerena na promenu u proceni aktuelne situacije (razjašnjenje, rasvetljavanje situacije, definisanje svih izvora pretnji i identifikovanje mogućih izvora podrške – poželjno je da ovakvu podršku daju osobe koje su prošle ili još uvek prolaze slična iskustva), u proceni sebe i svojih mogućnosti (prvenstveno jačanje samopouzdanja i samopoštovanja – pomoći ljudima da sami sebi pomognu) i u proceni raspoloživih mehanizama prevazilaženja (sagledavanje novih, alternativnih rešenja i buđenje nade i optimizma – neki umesto o nadi i optimizmu, pošto su nedovoljno konkretni termini govore o optimističkom eksplanatornom stilu – osoba koja ga ima daje promenljiva i specifična objašnjenja situacije, nije rigidna u mišljenju, uzrok za uspeh nalazi u sebi, a za neuspeh u drugima i sl.; ovakve osobe –pokazala su istraživanja Šivera i Karvera 1987. i Seligmana i Petersona koji su i izmislili termin- teže oboljevaju i brže se oporavljaju od 17 ispitivanih bolesti – uglavnom kardiovaskularnih).
emocionalna podrška – verovatno najbitnija za osobu pod stresom, predstavlja posebnu vrstu komunikacije u kojoj središnje mesto zauzima empatijsko razumevanje, odnosno poistovećivanje, saznavanje, verifikacija (potvrđivanje) i povratno komuniciranje sa emocionalnim, motivacionim i mentalnim procesima drugoga. Empatija podrazumeva osećati sa nekim tj. napuštanje svoje tačke gledišta i stavljanje sebe unutar tačke gledišta drugog, poistovećenje sa tuđom emocionalnom situacijom i izazivanje istih osećanja koja ima osoba sa kojom se trenutno komunicira. Za razliku od toga simpatija je osećanje za nekog pri čemu je to osećanje proizvod naše tačke gledišta koje je usmereno ka drugoj osobi koja nam (ne)pokazuje svoje emocionalno stanje.
KRIZA – SIMPTOMI I POMOĆ
Kriza je kratka psihička pometnja koja se događa s'vremena na vreme osobama čiji životni problemi prevazilaze njihove mogućnosti i kapacitete. Postoje razvojne i akcidentalne krize. Razvojne se vezuju za razvojne promene i predstavljaju srž razvoja pojedinca, a akcidentalnekao reakcija na nagle, iznenadne, masivne ili ponekad (naizgled) beznačajne promene u spoljašnjem okruženju. Suština akcidentalnih kriza je u gubitku uobičajene psihičke ravnoteže i pokušajima da se ravnoteža ponovo uspostavi. Period gubitka ravnoteže praćen pokušajima da se ona ponovo uspostavi je period krize. DŽordž Kaplan, tvorac teorije kriza govori o četiri faze akcidentalnih kriza: u inicijalnoj fazi osoba pokušava da na uobičajen način razreši problem i vrati se u ravnotežu, u drugoj fazi koja nastupa ako to ne uspe (tenzije) dolazi do povećanja napetosti, anksioznosti, straha, bespomoćnosti, krivice i stida, intelektualna efikasnost opada jer je osoba opsednuta problemom. U trećoj fazi – pokušaja – osoba isprobava različite načine prilaženja problemu, situacija se redefiniše ili se na osnovu ranijeg iskustva modifikuju načini rešavanja problema. Ukoliko i ovo ne urodi plodom (ova aktivna faza) tenzije, strah i anksioznost nastavljaju da rastu do tačke sloma – ovo je četvrta faza – faza kada osoba u krizi traži pomoć...
Krizu mogu deklanširati (biti okidač) razne situacije naprimer gubitak voljene osobe, emigracijom uslovljen boravak u stranoj sredini, prelazak u novu školu, selidbe, dolazak sa sela u grad, operativno odstranjenje jednog ili više ekstremiteta i sl.
Osnovu svih simptoma stanja akutne krize čine anksioznost i depresivnost. Primetne su često i somatske smetnje: glavobolje, gubitak apetita, napetost, poremećaji spavanja (od nesanica do somnoambulije-mesečarenja), seksualne smetnje (nezainteresovanost, impotencija, frigidnost) kao i promene u ponašanju: slabija radna i intelektualna efikasnost, autodestruktivne radnje, teškoće u komunikaciji, pad efikasnosti u mnogim socijalnim ulogama. Anksioznost se odražava u vidu zabrinutosti, zaplašenosti, osećanja neizvesnosti i ugroženosti bez vidljivog (racionalnog)povoda.
Osoba u krizi je mrzovoljna, neraspoložena i hronično neispavana (bez obzira na vreme koje provodi u spavanju), nekada se javljaju i paranoidne ideje koje nisu sistematizovane. Ukratko – osoba u krizi je poljuljana iz temelja, dezorjentisana, uplašena i nesigurna u sebe i druge – zato joj je potrebno brzo ukazati pomoć.
Principi pomoći u krizi su: 1) brzo, urgentno pružanje pomoći; 2) pristupačnost (pomoć se mora dobiti lako i jednostavno); 3) geografska blizina (poželjno je da se pomoć pruža u sredinama gde se i nalaze osobe u krizi); 4) neetiketiranje (osoba u krizi NIJE psihijatrijski pacijent, kratkotrajna smetnja NIJE znak patologije); 5) izbegavati hospitalizaciju osim ako je osoba sklona suicidu i 6) ne pribegavati farmakoterapiji – kriza ne sme da se prespava. Osnovni princip je 7) pomoć mogu pružati i neprofesionalci.
Obeležja tretmana kriza tj. pomoći/intervencija u krizi:
Od terapeuta se zahteva: aktivno vođenje (nije pasivno ogledalo, usmerava klijenta), otvorena empatija i podrška, spokojna sigurnost (za ublažavanje klijentove anksioznosti), optimistički stav (vera u dobar ishod). Iz navedenog sledi da se ciljevi ovakvih postupaka: pomoć u afektivnom rasterećenju, usmeravanje pažnje na aktuelni životni kontekst klijenta – ukloniti simptome a ne izmeniti ličnost pojedinca i sprečavanje pojava pseudokriza – krize su i rizik i šansa, a zadatak terapeuta je da poveća šansu koju kriza nosi a smanji ili spreči opasnost od rizika.
Pomoć u krizi (načelno) ima tri osnovne faze: u prvoj terapeut podstiče klijenta da se u sigurnom okruženju oslobode svih emocija koje ih preplavljuju; u drugoj terapeut prikuplja podatke o situaciji i trudi se da obeshrabri maladaptivne oblike ponašanja...Treća faza sastoji se u pripremi klijenta za život bez tretmana i napraviti snažnu žilavu osobu za naredne krizne situacije... (po definiciji ovakve osobe od S. Kobase).
Kriznu situaciju čini promena jednog, više ili svih aspekata materijalne ili sociokulturne (ambijentne) realnosti pojedinca ili promena njega samog u psihološkom ili strukturno-morfološkom smislu (gubitak dela tela), koja u toj meri narušava ravnotežu da je povratak u nju dugotrajan, težak i (najčešće) nikada potpun. Krizna situacija narušava samo ravnotežu određenog pojedinca ili izvesnog broja pojedinaca. Kod kojih će ljudi situacija kojoj su izloženi izazvati krizu zavisi prvenstveno od individualnog, simboličkog, kognitivnog značenja krizne situacije za pojedinca i intrapsihičkog konteksta (osobina ličnosti) onih koji su datoj situaciji izloženi (o tome više kasnije). Pošto pojedinac egzistira uz pomoć relacija prema sebi (preispitivanje sebe i svojih postupaka) i prema okolini(preispitivanje sveta oko sebe) kriza uvek znači gubitak jedne ili više relacija (ili njihovu promenu). Usled navedenog osoba nema mogućnosti da zadovolji osnovne individualne potrebe (bar ne na način na koji je navikla) i to dovodi do stanja napetosti (anksioznosti) koja je osnovni simptom kriznog stanja (o ostalim simptomima kasnije). Kriza nije uvek negativna, ona može dovesti do napretka , zrelosti pojedinca, ali može (trošeći mu energiju u neuspešnim pokušajima da je prevaziđe) dovesti do regresije i usvajanja maladaptivnih (aprilagođenih) oblika ponašanja. Kriza se često povlači sama od sebe (spontano) nakon nekoliko dana ili nedelja, a prihvaćeno je mišljenje da kriza koja traje duže od šest nedelja prerasta u teže oblike poremećaja (npr. reaktivne psihoze). Zbog ovoga je bitno pomoći osobi u krizi što pre, što hitnije (o načinima kasnije) i ako je potrebno (a najčešće jeste) zadovoljiti potrebe osobe za pasivnošću, zavisnošću i ne sprečavati (često vrlo burna) rasterećenja i dramatične verbalizacije (grube reči, napade, suicidalne izjave i sl.).
Postraumatski sindrom je skup simptoma koje je moguće uočiti kod osoba koje su neko vreme bile izložene (najčešće bezizlaznoj) situaciji ugroženosti njihovog psihičkog, fizičkog (ili oba) integriteta ili ugrožavanju integriteta njima dragih osoba odnosno osoba za koje su (na ovaj ili onaj način) vezane. Najčešće ovakve simptome izazivaju ratne strahote, nesreće (saobraćajne, požari i sl.), zemljotresi, boravak u zarobljeničkim ili izbegličkim logorima, zatvoru i sl. Ono što je karakteristično za ove situacije je da je osoba određeno vreme u neizvesnosti da li će sačuvati živu glavu i zadržati prisebnost. U takvim situacijama osoba je često u situaciji da čini nešto što se kosi sa njenim vrednosno-moralnim stavovima ili da postupa po instinktu bez vrednovanja, često je izložena utiscima koje posle toga ne može da izbaci iz sistema. Pošto se osoba koristi mehanizmima odbrane kao što su negacija ili potiskivanje da bi neprijatna iskustva zaboravila – neprijatni sadržaji se najčešće u početku pojavljuju u snovima. Pojedinac zatim počinje da nanovo prebira po sećanju i polako ulazi u krug jačanja traume koju je preživeo. Počinje da pokazuje brojne simptome koji idu od depresije do euforije, od krajnje povučenosti (skoro autističnosti) do izrazite potrebe za druženjem, od detinjastih reakcija i preterane poslušnosti do napada besa i agresivnosti i staračkog razmišljanja (život ne vredi, nema budućnosti, razočaranost u ljude i stvari i sl). Osobe koje pokazuju ovakve simptome i koje su imale u svome životu neko izrazito traumatično iskustvo treba pažljivo lečiti tako što će se ići na postepeno oslobađanje svih zastašujućih sadržaja i svih osećanja koja su te sadržaje pratila, a nakon toga pokušati da se u osobi ponovo probudi nada i smisao življenja (što nije lako jer su ove osobe izuzetno destruktivne – ili preme sebi ili prema drugima ili oboje – pa često i odbijaju bilo kakvu saradnju). Poželjno je da u timu osoba koje pomažu pojedincima sa posttraumatskim sindromom bude neko ko je preživeo slične traume jer se tako stvara veći odnos poverenja i prihvatanja između pomagača i onoga kome je pomoć potrebna.
STRES – SIMPTOMI I POMOĆ
Ričard Lazarus, autor koji se najviše bavio stresom, na bazi svojih eksperimentalnih nalaza koji su pokazali da postoje individualne razlike u reagovanju na stres napravio je jednu specifičnu teoriju stresa koja je od tada (1984.) prihvaćena od svih autora. On smatra da je ove individualne razlike moguće objasniti kognitivnom procenom pretnje, naime psihološki stres nije ni sama situacija ni reakcija na nju već je to odnos sredine i pojedinca koji pojedinac procenjuje kao štetan, preteći, ugrožavajući. U potencijalno stresnoj situaciji se angažuju tri vrste kognitivnih procena pretnje: primarna, sekundarna i ponovna.
Primarnom procenom čovek sebi pruža odgovor na pitanje šta je to što se dešava i kakav značaj to ima za mene? Odgovor može biti da je situacija a) irelevantna, b) benigna/ pozitivna ili v) stresna. Ukoliko se situacija proceni stresnom ona subjektivno može biti interpretirana kao a) gubitak/poveda, b) pretnja ili v) izazov. Najveću stresnu vrednost nose promene koje se doživljavaju kao gubitak. Emocionalne reakcije tj. simptomi koji prate stres su depresivni afekat i bespomoćnost (za gubitak), anksioznost (za pretnju) i mobilizacija energije (za izazov). Na koji način će promena biti protumačena zavisi od sklopa spoljnih okolnosti (nedovoljno jasne i dvosmislene situacije, kao i veće promene su stresogenije) i od osobina ličnosti (prethodno iskustvo, očekivanja, stavovi, samopouzdanje i lokus kontrole). Lokus kontrole je najbitnija osobina ličnosti u proceni situacije, osoba sa unutrašnjim lokusom kontrole (koja veruje da je ona zaslužna li kriva za sve što joj se dešava, da je krojač svoje sreće, da je moguće kontrolisati sve apekte života) ređe će nejasne i dvosmislene situacije procenjivati kao preteće (jer smatra da je sve pod kontrolom) nego osoba sa spoljašnjim lokusom (koja nalazi uzroke za sve u drugima, prirodi, sudbini...) koja će se najčešće u takvim situacijama osećati bespomoćno i ostavljeno na milost i nemilost.
Sekundarnom procenom čovek traži odgovore na pitanja šta je u ovoj situaciji moguće uraditi? šta je najbolje uraditi? kako to najbolje učiniti?Osoba traži najprikladniji oblik ponašanja, traži i koristi neke strategije tj. veštine prevazilaženja. Za izbor strategije važni su sredinski faktori (lokalizacija pretnje, postojanje alternativnih rešenja, situaciona ograničenja i prepreke) i osobine ličnosti (snaga JA, mehanizmi odbrane i motivaciona struktura – odnosno hijararhija motiva).
Ponovna procena počinje kada akcije izabrane u toku primarne i sekundarne procene nisu dale rezultate. Pokušaji i situacija se ponovo preispituju i traže nova rešenja.
Šehter i Rof su stresne situacije podelili na a)one koje nije moguće izbeći i b)one koje je moguće izbeći. U prvim osoba je pod jakim uticajem gregarnih motiva odnosno trebaju joj ljudi ali nije bitno da li su joj ti ljudi po nečemu bliski ili ne, slični ili ne, bitno je samo da se bude u grupi (ovakve primere smo imali skoro u toku NATO bombardovanja, ili za vreme ratova na našim prostorima kod meštana – bez obzira na njihovu i nacionalnost vojske koja je u njihovo mesto dolazila). Za razliku od toga u situacijama koje je moguće izbeći (silovanja, mučenja i sl.) javlja se jak afilijativni motiv odnosno potreba ljudi da se bude sa drugima koji su im slični, dragi, bitni, koji su proživeli ili proživljavaju slično. Ovo treba imati na umu kada se radi sa osobama u stresnim situacijama. Razlog za ovo Rof nalazi u tome što druge osobe pomažu da se postigne veća jasnoća situacije (u kognitivnom smislu) i to komentariše rečenicom Nesrećnicima nije potrebno bilo kakvo društvo, njima je potrebno društvo nesrećnika.
Osobi koja se nalazi u stresnoj situaciji i koja je doživljava kao stresnu najpotrebnija je podrška. Postoji četiri vrste podrške koja se u tim situacijama može pružiti:
materijalna podrška – pomoć u hrani, odeći, obući, novcu i sl. korisna je i sama po sebi, ali osobi koja je pod stresom daje i implicitne emocionalne poruke da neko brine o njoj
informativna podrška – u svim teškim situacijama čovek ima potrebu za što više informacija, one zadovoljavaju potrebu za što većom kognitivnom jasnoćom situacije i snaži utisak o kontroli nad situacijom – time pojačava snagu osobe i slabi intenzitet stresa
podrška u kognitivnoj proceni – treba biti usmerena na promenu u proceni aktuelne situacije (razjašnjenje, rasvetljavanje situacije, definisanje svih izvora pretnji i identifikovanje mogućih izvora podrške – poželjno je da ovakvu podršku daju osobe koje su prošle ili još uvek prolaze slična iskustva), u proceni sebe i svojih mogućnosti (prvenstveno jačanje samopouzdanja i samopoštovanja – pomoći ljudima da sami sebi pomognu) i u proceni raspoloživih mehanizama prevazilaženja (sagledavanje novih, alternativnih rešenja i buđenje nade i optimizma – neki umesto o nadi i optimizmu, pošto su nedovoljno konkretni termini govore o optimističkom eksplanatornom stilu – osoba koja ga ima daje promenljiva i specifična objašnjenja situacije, nije rigidna u mišljenju, uzrok za uspeh nalazi u sebi, a za neuspeh u drugima i sl.; ovakve osobe –pokazala su istraživanja Šivera i Karvera 1987. i Seligmana i Petersona koji su i izmislili termin- teže oboljevaju i brže se oporavljaju od 17 ispitivanih bolesti – uglavnom kardiovaskularnih).
emocionalna podrška – verovatno najbitnija za osobu pod stresom, predstavlja posebnu vrstu komunikacije u kojoj središnje mesto zauzima empatijsko razumevanje, odnosno poistovećivanje, saznavanje, verifikacija (potvrđivanje) i povratno komuniciranje sa emocionalnim, motivacionim i mentalnim procesima drugoga. Empatija podrazumeva osećati sa nekim tj. napuštanje svoje tačke gledišta i stavljanje sebe unutar tačke gledišta drugog, poistovećenje sa tuđom emocionalnom situacijom i izazivanje istih osećanja koja ima osoba sa kojom se trenutno komunicira. Za razliku od toga simpatija je osećanje za nekog pri čemu je to osećanje proizvod naše tačke gledišta koje je usmereno ka drugoj osobi koja nam (ne)pokazuje svoje emocionalno stanje.
KRIZA – SIMPTOMI I POMOĆ
Kriza je kratka psihička pometnja koja se događa s'vremena na vreme osobama čiji životni problemi prevazilaze njihove mogućnosti i kapacitete. Postoje razvojne i akcidentalne krize. Razvojne se vezuju za razvojne promene i predstavljaju srž razvoja pojedinca, a akcidentalnekao reakcija na nagle, iznenadne, masivne ili ponekad (naizgled) beznačajne promene u spoljašnjem okruženju. Suština akcidentalnih kriza je u gubitku uobičajene psihičke ravnoteže i pokušajima da se ravnoteža ponovo uspostavi. Period gubitka ravnoteže praćen pokušajima da se ona ponovo uspostavi je period krize. DŽordž Kaplan, tvorac teorije kriza govori o četiri faze akcidentalnih kriza: u inicijalnoj fazi osoba pokušava da na uobičajen način razreši problem i vrati se u ravnotežu, u drugoj fazi koja nastupa ako to ne uspe (tenzije) dolazi do povećanja napetosti, anksioznosti, straha, bespomoćnosti, krivice i stida, intelektualna efikasnost opada jer je osoba opsednuta problemom. U trećoj fazi – pokušaja – osoba isprobava različite načine prilaženja problemu, situacija se redefiniše ili se na osnovu ranijeg iskustva modifikuju načini rešavanja problema. Ukoliko i ovo ne urodi plodom (ova aktivna faza) tenzije, strah i anksioznost nastavljaju da rastu do tačke sloma – ovo je četvrta faza – faza kada osoba u krizi traži pomoć...
Krizu mogu deklanširati (biti okidač) razne situacije naprimer gubitak voljene osobe, emigracijom uslovljen boravak u stranoj sredini, prelazak u novu školu, selidbe, dolazak sa sela u grad, operativno odstranjenje jednog ili više ekstremiteta i sl.
Osnovu svih simptoma stanja akutne krize čine anksioznost i depresivnost. Primetne su često i somatske smetnje: glavobolje, gubitak apetita, napetost, poremećaji spavanja (od nesanica do somnoambulije-mesečarenja), seksualne smetnje (nezainteresovanost, impotencija, frigidnost) kao i promene u ponašanju: slabija radna i intelektualna efikasnost, autodestruktivne radnje, teškoće u komunikaciji, pad efikasnosti u mnogim socijalnim ulogama. Anksioznost se odražava u vidu zabrinutosti, zaplašenosti, osećanja neizvesnosti i ugroženosti bez vidljivog (racionalnog)povoda.
Osoba u krizi je mrzovoljna, neraspoložena i hronično neispavana (bez obzira na vreme koje provodi u spavanju), nekada se javljaju i paranoidne ideje koje nisu sistematizovane. Ukratko – osoba u krizi je poljuljana iz temelja, dezorjentisana, uplašena i nesigurna u sebe i druge – zato joj je potrebno brzo ukazati pomoć.
Principi pomoći u krizi su: 1) brzo, urgentno pružanje pomoći; 2) pristupačnost (pomoć se mora dobiti lako i jednostavno); 3) geografska blizina (poželjno je da se pomoć pruža u sredinama gde se i nalaze osobe u krizi); 4) neetiketiranje (osoba u krizi NIJE psihijatrijski pacijent, kratkotrajna smetnja NIJE znak patologije); 5) izbegavati hospitalizaciju osim ako je osoba sklona suicidu i 6) ne pribegavati farmakoterapiji – kriza ne sme da se prespava. Osnovni princip je 7) pomoć mogu pružati i neprofesionalci.
Obeležja tretmana kriza tj. pomoći/intervencija u krizi:
- vremenska ograničenost – tretman ne može trajati duže od desetak seansi, raspoređenih prema potrebama klijenta
- suportativnost – jačanje postojećih i elaboriranje novih mehanizama uspostavljanja kontrole, jačanje samopouzdanja i samopoštovanja, razvijanje nade i optimizma
- orijentacija na sadašnjost i aktuelni konflikt – terapeut ne ponire u dubinu, ne traži simboličke ili uzroke u detinjstvu već šire ispituje aktuelni trenutak
Od terapeuta se zahteva: aktivno vođenje (nije pasivno ogledalo, usmerava klijenta), otvorena empatija i podrška, spokojna sigurnost (za ublažavanje klijentove anksioznosti), optimistički stav (vera u dobar ishod). Iz navedenog sledi da se ciljevi ovakvih postupaka: pomoć u afektivnom rasterećenju, usmeravanje pažnje na aktuelni životni kontekst klijenta – ukloniti simptome a ne izmeniti ličnost pojedinca i sprečavanje pojava pseudokriza – krize su i rizik i šansa, a zadatak terapeuta je da poveća šansu koju kriza nosi a smanji ili spreči opasnost od rizika.
Pomoć u krizi (načelno) ima tri osnovne faze: u prvoj terapeut podstiče klijenta da se u sigurnom okruženju oslobode svih emocija koje ih preplavljuju; u drugoj terapeut prikuplja podatke o situaciji i trudi se da obeshrabri maladaptivne oblike ponašanja...Treća faza sastoji se u pripremi klijenta za život bez tretmana i napraviti snažnu žilavu osobu za naredne krizne situacije... (po definiciji ovakve osobe od S. Kobase).
GRUPNE PSIHOTERAPIJE, SAMOPOMOĆ I PSIHODRAMA
Grupna terapija (ili socioterapija kako je neki zovu) nastajala je u periodu posle drugog svetskog rata kada se pokazala potreba za ekonomičnijim psihoterapijama koje će pomagati u razrešavanju nekih ne tako dubokih problema (kao npr. psihoanaliza), a u osnovi je ideja o tretmanu koji u terapijske svrhe koristi blagotvorne (potencijalno lekovite) dimenzije grupe. Pošto je nastajala u dugom vremenskom periodu, pod brojnim uticajima, od raznih autora i sa različitim tehnikama ne može se reći ko je osnivač ovakvih terapija. Činjenica je, međutim, da su svi pravci grupne terapije prilično slični (bar u osnovnim postavkama) i činjenica je da je na našim prostorima najčešći izvor znanja o takvom načinu rada Piter Kuter (naročito delo Upoznajte sebe uz pomoć grupe). Svi autori koji se bave psihoterapijom posle šezdesetih godina smatraju korisnim terapijski rad u grupi i praktikuju ga. Postoje dve vrste grupnih terapija: u užem smislu (oblici delovanja u psihijatrijskim ustanovama) i u širem smislu (gde god se za to ukaže potreba i stvore mogućnosti).
Grupa se definiše kao skup osoba koje u određenim vremenskim razmacima dolaze u dodir. Članstvo u grupi može pojedincu zadovoljiti različite potrebe (hrana, sklonište, seksualni partner, zaštita, društveno priznanje, prihvaćenost, prestiž...). Dinamika grupe može biti usmerena ka spolja (prema pojavi, zadatku, akciji) ili prema unutra (regulacija odnosa među članovima i unutar samih članova) – terapijske grupe su usmerene unutra. Osnovni aspekti grupnog terapijskog rada su:
Jedan od osnovnih oblika grupnog terapijskog rada je TERAPIJSKA ZAJEDNICA – nju čini život koji je organizovan na specifičan način i gde su odnosi među članovima (bez obzira da li su medicinsko osoblje ili pacijenti) uređeni na ravnopravnosti. Podjednako se uvažava mišljenje svakog člana zajednice, nema hijararhije informacija (samo u pravcu terapeut –pacijent), svi događaji se zajednički analiziraju na sastancima (dva puta nedeljno ili svakodnevno), od članova se očekuje da tolerišu poremećeno ponašanje drugih,
nosioci terapijskog postupka nisu lekari ni osoblje već svi članovi (na sastancima i uz diskusiju). U okviru grupnih terapija važno je i UČENJE BOLESNIKA ZA POVRATAK U DRUŠTVO - većina bolesnika se nakon terapije mora uključiti u život ili će se njihovi poremećaji ponovo vratiti, zato su važne tehnike koje se primenjuju kao što su socijalno učenje (poželjni oblici ponašanja se nagrađuju, a nepoželjni sankcionišu dok se pacijent ne osamostali u adekvatnom funkcionisanju) i uvežbavanje socijalnih sposobnosti (pacijent se obučava da što jednostavnije i samostalnije obavlja pojedine svakodnevne aktivnosti). Još jedan socioterapije je OKUPACIONO-REKREATIVNA TERAPIJA koja podrazumeva različite radno/rekreativne aktivnosti koje imaju blagotvoran efekat na pacijenta, pošto je svaki rad sistemska aktivnost a postojanje sistema sprečava haos u kome pacijenti inače žive. U ove se svrhe najčešće koriste kreativne varijante rada: muzika, slikarstvo, pozorište, literatura, uređenje vrtova i sl. U oblike grupnog rada sa pacijentima spada i dnevna (noćna je weekend) bolnica – gde pacijenti dolaze ujutru, a uveče idu kućama (čime je izbegnuta i alijenizacija pacijenta duševne bolnice); lečenje u vlastitoj porodici, smeštaj u druge porodice ili prihvatilišta i rad u zaštićenim radionicama takođe su oblici koji se često primenjuju u grupnom terapijskom radu (uz veliko zalaganje multi-disciplinarnih stručnih timova koji prate funkcionisanje pacijenta).
Najpoznatiji oblik grupne terapije od sredine šezdesetih godina (a naročito od početka vraćanja vojnika iz Vijetnamskog rata u Ameriku sa izuzetno jakim posttraumatskim simptomima nazvanim Vijetnamski sindrom) su GRUPE SAMOPOMOĆI. One su proizašle iz socioterapijskih klubova (u koje su dolazili lečeni pacijenti, a često i njihove porodice, da razmenjuju svoja iskustva i načine prevazilaženja problema na koje nailaze) i socijalne kliničke psihologije (najbolji mogući prevod pravog naziva community psychology-komunalna psihologija, kojoj je posvećen poseban deo ovog rada). Osnovna ideja rada u grupama samopomoći je da će ljudi koji su imali određen problem i rešili ga na određeni način moći mnogo bolje da razumeju slične probleme drugih i da će im ti drugi mnogo više verovati nego terapeutu koji (po njima, a i realno) najčešće o pojedinim iskustvima i problemima ima samo knjiško znanje. U ovakvim grupama terapeut je prisutan retko, a i tada je tu samo da usmerava i prati razvoj situacije bez preteranog uplitanja (jer kod ovakvih grupa to uglavnom daje samo kontraefekte). Uspešnost ovog metoda pokazuju i podaci da je u periodu od 1966. do 1974. godine u Americi postojalo 500 ovakvih grupa, a da je samo od 1974. do 1976. zabeleženo funkcionisanje skoro 2000 centara za samopomoć (prema istraživanju Milera i Mazade iz 1977.). Najčešće se ove grupe formiraju od pojedinaca sa ratnim iskustvima, izbeglica, roditelja koji su izgubili decu, bivših narkomana i njihovih porodica, suicidalno rizičnih, a u poslednjih desetak godina česte su i grupe pacijenata sa HIV-om, homoseksualnim tendencijama i članovima uličnih bandi... Kod nas su ovakve grupe osnivane uglavnom za izbegličku populaciju, adolescente sa problemima prilagođavanja i njihove roditelje, zavisnike od psihoaktivnih supstanci (droga, alkohol...) i za nacionalno/socijalno/ekonomski ugrožene grupe. Specifičan oblik je i Pastirsko savetovalište u okviru Srpske Pravoslavne Crkve koje svojim klijentima, osim individualnog savetodavnog rada (koji vrše sveštenici i stručna lica psiholozi i psihijatri) nudi i mogućnost sastajanja i razmene mišljenja sa drugim osobama koje su se obratile za pomoć Savetovalištu. Jedna od najbitnijih odlika svih ovakvih grupa je što je pomoć dostupna svima jer je (skoro u 100% slučajeva) besplatna i ne povlači sa sobom beleženje u kartone, socijalne i ekonomske posledice lečenja psihičkih poremećaja.
PSIHODRAMA – je specifičan oblik grupne psihoterapije u kome je iskorišćena blagotvornost katarze (smanjenja teškoća i problema prostim suočavanjem sa njima), lekovitost proživljavanja iskustava kroz kreativni rad u grupi – teatarskim predstavljanjem problema i uspešnost viših oblika učenja – imitacija, učenje po modelu, uviđanje. Tvorac psihodrame je Jakob Levi Moreno jedan od začetnika grupne terapije (kada čak ni taj naziv nije postojao) koji je nakon prvog svetskog rata u Beču radio sa izbeglicama kao mladi specijalizant. Tu je izmislio i sociometriju (koju je primenjivao da bi u šatorima i barakama boravile osobe koje će se slagati, da ne bi bilo konflikata kojih je i onako bilo previše – zbog hrane, odeće i sl.), ali o tome na nekom drugom mestu i u drugoj prilici. Kada se taj deo njegovog života završio (tridesetih godina XX veka) stvorio je Teatar spontanosti gde su se stvari dešavale bez scenarija, potpuno spontano, gde je publika ujedno bila i glumac i scenarista. Kao i većina intelektualaca toga doba i Moreno je bio vrlo učen iz oblasti nauke, knjižnjvnosti, pozorišta i filozofije. Za pozorište je govorio da mu je najveća ljubav posle Boga, tako da je nastojao da u svojom psihološkom i psihijatrijskom radu uključi i aspekte teatra. Osim toga, on je u druženju i saradnji sa velikim umetnicima i misliocima svog vremena (tada lociranim u Beču) pokrenuo i časopis Diamond zajedno sa Francom Kafkom, Oskarom Kokoškom, Martinom Bruberom i Maksom Brodom... Ovi podaci su navedeni da bi čitaoc dobio (makar malu) sliku o prilično čudnom putu ovog autora koji je u mnogome usmerio njegov rad u pravcu koji sada poznajemo. Moreno je verovao u lekovitost ljudskog susreta, akciju grupe i spontanost. Smatrao je da se sve rešava u odnosu ti-ja, najbliži saradnik mu je bila supruga Zerka Moreno Tojeman, koja je i nakon njegove smrti 1974. nastavila da promoviše ideje psihodrame (sve do svoje smrti nekoliko godina kasnije). NJegovi prijatelji su zahtevali (što je i urađeno) da mu se na spomeniku napiše: Ovde leži čovek koji je vratio smeh u psihijatriju, smatram da i ovo mnogo govori o tome kakav je Moreno bio. Kada je pred pritiskom nacista pobegao u Ameriku osnovao je Bekon sanatorijum koji i dan danas radi i centar je za obuku praktikanata psihodrame iz celog sveta.
OSNOVNI POJMOVI SU:
· psihodrama – akciona metoda grupne psihoterapije čija je osnovna tehnika zamena uloga: klijent (uz pomoć grupe i terapeuta) odigrava značajne događaje iz svog života ili sadržaje snova, strahove i sl. da bi doživeo intenzivno emocionalno pražnjenje uz uvid u značenja tih sadržaja i svojih postupaka (mentalna katarza). Moto je nemoj da pričaš – uradi to.
· protagonista – osoba ili klijent koji želi da radi na sebi sa ciljem da stekne uvide u svoja ponašanja, izmeni ona koja su neadekvatna i nefunkcionalna, on ne mora da planira svoj rad poželjno je da sa radom počne zato što doživi nešto u grupi što ga motiviše (ili natera) na deljenje osećanja, on u dogovoru sa direktorom i grupom izlazi na scenu, sklapa ugovor o predmetu i cilju rada (da se kasnije ne bi osećao iskorištenim), a taj ugovor ga štiti i daje referentni okvir direktoru (uglavnom terapeutu)
· direktor – onaj ko vodi grupu (najčešće terapeut) koji vodi zagrevanje, psihodramsku akciju i deljenje, stalno aktivan, stoji iza svog protagoniste, prati njegove reakcije, vodi ga iz scene u scenu, vodi računa o grupi, tajmingu, opservira svoje ponašanje i svoje reakcije u odnosu na protagonistu i grupu (reakcije podrazumevaju i verbalna i neverbalna i eksplicitna i implicitna ponašanja), on vodi dijaloge otvara i rešava konfikte, oblikuje prostor, aktivira i usmerava (ako ih ima) zvuke i slike
· grupa – svi članovi koji su prethodno prošli kroz intervju i nakon toga selekcionisani shodno vrstama i ciljevima grupe, grupa ima jasno definisan seting (uvek se sastaje na istom mestu, u isto vreme, poštuje početak i kraj seanse, ima određena pravila i norme-grupnu kulturu)
· pomoćni ego – osoba ili više osoba iz grupe koji su izabrani od protagoniste i učestvuju u njegovoj psihodrami, igraju osobe iz njegovog života koje je on prethodno predstavio na sceni kroz stalnu zamenu uloga sa protagonistom, pomoćni ego ne improvizuje (ponavlja samo reči koje je prethodno izrekao protagonista), direktor pazi da se p.e. ne zanese i da se ponaša u okviru uloge koja mu je namenjena
· pozornica ili scena – mesto odigravanja psihodrame, određen fizički prostor odvojen od ostalog prostora (publike) na bilo koji način, služi isključivo za odigravanje, kada se ono završi protagonista i pomoćni ego silaze sa scene i sedaju u krug sa grupom; kod Morena je pozornica imala (i ima) tri nivoa (kao tri nivoa svesti), na pozornici su bila i svetla, minimalni rekviziti (stolice, stolovi, dušeci, jastuci, meki štap od sunđera – za ispoljavanje agresije i sl.) ali je ovakve uslove teško obezbediti pa je zato jako bitno da pozornica bude makar fizički odvojen prostor (može da bude i određeni deo prostorije, ali ne ćošak)
PSIHODRAMSKA SEANSA: sastoji se iz tri osnovna dela (za klijente), a ukoliko se radi o edukativnim-iskustvenim grupama (terapeuti na treningu) sadrži i četvrti (proces), trajanje seanse je tri sata koji se mogu raspoređivati po želji ali je poželjno da prve seanse imaju duža zagrevanja, a kraće akcije i deljenja osećanja
· ZAGREVANJE – služi da se grupa uigra, da se kohezivnost pojača, spontanost porastei da se stvori povoljna emocionalna klima za izražavanje sopstvenih osećanja, cilj je izazvati potencijalnog protagonistu. Postoje direktivna – jasno propisana, ciljana zagrevanja koja su zadataod strane direktora, ali postoje i spontana – koja proizlaze iz lanca slobodnih asocijacija grupe koja bivaju onoliko kreativna koliko su kreativni članovi i direktor. Zagrevanja mogu biti verbalna, neverbalna, kombinovana, a u njima može učestvovati cela grupa, samo neki (na određeni način izabrani) članovi ili mogu biti različita za svakog pojedinog klijenta. Prva zagrevanja treba dobro osmisliti, a kasnije treba pustiti da ona što više zavise od vrste/cilja grupe, faze razvoja grupe (sve imaju tri faze: uključivanja i stvaranja zavisnosti, stvaranja kohezije i prorade konfikata i separacije i okrenutosti svetu van grupe), trenutnih potreba grupe i procena direktora. Najčešća zagrevanja su dodavanje lopticom pri čemu svako treba da kaže osobi kojoj je bacio lopticu zašto je baš njoj bacio, ili vođene fantazije (o mestu gde se osoba osećala sigurno, najlepšem snu, najdražem prijatelju ili omiljenoj životinji (i zašto) i sl...
· AKCIJE – lični rad protagoniste, koji vodi direktor uz pomoć grupe i članova koji su pomoćni ego. Akcija uvek kreće od sadašnjosti (neka skorija situacija, san, konflikt) a dalje se usmerava u scene iz prošlosti onoliko daleko koliko je to potrebno ili koliko je protagonista voljan da ide (što se odredi ugovorom)
· DELJENJE OSEĆANJA – nastupa po završenoj akciji, protagonista seda u krug sa ostalim članovima grupe i prima poklone (osećanja članova grupe o onome što su gledali, a vezano za njihova lična iskustva iz sličnih životnih događaja i situacija). Tako protagonista shvata da nije sam i da drugi imaju slične probleme, dobija direktnu povratnu informaciju (često i kritiku) uz neke od mogućih rešenja koja će mu pomoći da pronađe svoja. Direktor ne dozvoljava da se preuzimaju gotova tuđa rešenja bez lične prorade.
· PROCES – ovaj deo potoji samo u edukativnim grupama i služi pre svega direktoru, u njemu se razrađuju postupci i tehnike koje je direktor primenjivao i analiziraju kontratransferne reakcije, osećanja koja su stizala od njega ili bila njemu upućena. Članovi grupe daju svojesavete i alternative koje mogu unaprediti postojeći proces
PRINCIPI PSIHODRAMSKOG RADA:
- koristi akciju pre nego prepričavanje
- direktno se obraćaj ljudima pre nego da pričaš sa njima
- napravi apstraktnu situaciju konkretnom (u jednoj ili više scena)
- omogući autentični susret kad god je to moguće
- ohrabri članove grupe da govore o svojim željama, potrebama, strahovima
- potenciraj da rečenice počinju sa JA želim,hoću, neću...
- radi situaciju iz prošlosti (ili budućnosti) kao da se dešava sada i ovde
- vrednuj odmah sve potencijale protagoniste
- uradi korektivno emocionalno iskustvo protagonisti kad god je to potrebno
- vežbaj zamenu uloga sa članovima grupe (zamena znači da osoba u jednom trenutku igra sebe, u drugom osobu sa kojom je u kontaktu, onda opet sebe... dok ne uvidi u čemu je greška)
- povećaj nivo poštenja i otvorenosti u osećanjima
- uvedi, kad god je moguće, elemente humora i razigranosti
- koristi simbole, metafore i oživi ih korišćenjem pesme, igre, ritma i pokreta
- pojačavaj neke situacije sa ciljem cticanja jasnijeg uvida, ali obrati pažnju da protagonista to može da podnese (prati kakve odgovore daje)
♦ ♦ ♦
Sve što je do sada navedeno o grupnim psihoterapijskim pravcima čini prilično jasnim zašto se grupni rad pokazao kao najadekvatniji za učenje pravilnog razrešavanja konfikata, kako onih interpersonalnih (ili intergrupnih) – za koje je najuspešnija metoda, tako i onih intrapersonalnih (ličnih, psihičkih, sa samim sobom). Ipak će u narednim redovima biti posvećeno malo pažnje konfiktima uopšte i razlozima za njihovo uspešno prevazilaženje u okviru grupnog rada.
Konflikti se definišu kao opažena različitost interesa ili uverenje da se aspiracije dveju (ili više) strana ne mogu zadovoljiti istovremeno (Dojč). Nije svako ispoljeno neslaganje sukob, postoje ona koja nikada ne dovedu do sukoba jer osoba koristi tri osnovna mehanizma koja sukob prevazilaze: 1) razmena mišljenja, logike, intelektualnih veština (uvažavanje tuđih argumentovanih stavova); 2) ćutanje je način da neka tema prestane da bude tema i samim tim izvor nesuglasica (ukoliko jedna od strana ne pokaže zainteresovanost, ne hrani temu dokazivanjem suprotnog ta tema vrmenom nestaje iz dinamike odnosa) i
3) otvoreno izražavanje da neslaganje postoji te da bi dalje bavljenje tom temom dovelo do sukoba (bira se da se određene teme ne dotiču što je npr. uslov zajedničkog života ili druženja, a može biti i rezultat prećitnih sporazuma). Najveći broj neslaganja, ipak, na duže staze dovodi do konflikta. Konflikt u osnovi ima pozitivnu stranu jer može dovesti do novog, boljeg i adekvatnijeg ustrojstva međuljudskih odnosa (neki ga čak smatraju i uslovom napretka i razvoja – čak i ličnog, intrapsihičkog).
Tek kada konflikt uzme maha pojavljuje se njegova razarajuća strana. Način mišljenja i viđenja situacije u konfliktu podleže iskrivljenjima, ova iskrivljenja se nazivaju uokvireno mišljenje (osobe u konfliktu pogrešno opažaju jedni druge, tuđe ciljeve/htenja, pa i sam uzrok sukoba). Sve što se čuje uklapa se u okvir koji je stvoren na pogrešnoj percepciji (jer informacije prolaze filter prethodnog iskustva), pod pritiskom ovoga svaka nova informacija samo učvršćuje stečenu sliku i konflikt se produbljuje. Za ovakvo mišljenje karakteristično je da se ponašanje druge osobe tumači dispoziciono (druga osoba je po prirodi takva) dok se sopstveno ponašanje tumači situaciono (ja tako moram, prinuđen sam). U konfliktu mogu biti osobe čiji su interesi različiti (to je najčešći slučaj), ali do sukoba može doći i ako su interesi isti za obe (ili sve) strane ali ih može ostvariti samo jedna strana. Osnovni proces koji se dešava u konfliktu je eskalacija – sukob obično počinje od neizgovorenih nezadovoljstava, nelagodnosti u prisustvu određene osobe (faza zagrevanja); na ovakvu podlogu kače se događaji (kratkotrajne opaske koje povređuju drugu stranu i daju osnov za kontraudarac) ove događaje svaka strana tumači u skladu sa svojim potrebama (faza događaja) zatim sledi burno i sve burnije širenje konflikta na sve elemente života (faza gorenja). Ovaj proces (eskalacija konflikta) može se opisati kao tobogan (što je spuštanje otišlo dalje teže je vratiti se na početak) ili kao vir (počinje iz jedne tačke ali se spiralno širi sve više i više – mišljenje biva sve fiksiranije, konflikt se generalizuje na mnoge aspekte života, zaokuplja mišljenje i uključuje sve više osoba). Osobe koje se uključuju u konflikt nazivaju se saveznici konflikta, oni stvaraju grozdove podrške, a grozdovi su sve veći što je konflikt dugotrajniji. Ove osobe često predstavljaju pokretačku snagu konflikta kada zainteresovane strane postaju zamorene i kada bi konflikt mogao biti završen i pomirenje postignuto. Na nivou najveće eskalacije osoba je spremna da gubi i desetostruko više od protivnika samo da vidi da i on gubi...
Reakcije u konfliktnoj situaciji najviše zavise od dva faktora: procene vrednosti izvora konflikta (cilja, želje, stvari, osobe...) i procene vrednosti osobe sa kojom se dolazi u sukob. Ukoliko je izvor malo, a osoba puno vredna – konflikt se izbegava, osoba se povlači, odustaje od svojih ciljeva. Ako je izvor vredniji od osobe sa kojom se sukobi onda se sukob zaoštrava (igra se na pobedu). Ako su vredni i osoba i izvor (što je najčešći slučaj) osoba je i u konfliktu sa drugom osobom i sa samom sobom i (što je veći intrapsihički konflikt) to se više produbljuje osnovni konflikt. Važnu ulogu u razrešavanju konflikata ima posrednik osoba koja je u konfliktu neutralna i (što je još bitnije) koju osobe u sukobu doživljavaju kao neutralnu. Ona može uticati na konflikt objektivnim pogledom (neiskrivljenim) na obe (ili sve) strane i dovesti ih do uvida u neadekvatne postupke.
Ulovi adekvatnog razrešavanja konflikata: izoštriti svoje viđenje situacije i druge osobe (otkriti – samouvidom ili vođenim uvidom – iskrivljenja), uvažiti stavove/argumente/ razloge druge osobe, prihvatiti različitost, izbegavati TI rečenice (koje se doživljavaju kao napad), koristiti JA rečenice (koje se vezuju za potrebe), pokazati (makar rečima) razumevanje za drugu stranu, pokušati objasniti situaciju situaciono a ne dispoziciono, jasno izraziti svoje želje i htenja (ne očekivati da se ona podrazumevaju), priznati drugome (realne) zasluge za neke obične/životne stvari, otvoreno razgovarati o sukobu (pri tome izbegavati povišen ton, osećaj napetosti/besa i sl. – pričati kao da se radi o nekom drugom),
puštati drugu stranu da kaže šta ima (prekidanje dovodi do akumulacije besa koji rezultira još žešćim napadom, a ono što osoba koja prekida kaže u prekidu se uglavnom ne čuje jer osoba koja je prekinuta razmišlja o onome što je htela da kaže), tražiti rešenje za konflikt kada je u fazi događaja ili kada je došlo do zamora protivnika (u tim situacijama nikako ne reagovati na peckanja osobe koja je –umorna od konflikta- ipak zainteresovana da se njen zamor ne vidi –jer ga doživljava kao moguć uzrok poraza), biti spreman za davanje izvinjenja bez očekivanja da će se dobiti recipročno izvinjenje druge strane (ovakvo izvinjenje – bez povratnog izvinjenja – naziva se autentično izvinjenje), biti spreman da se oprosti drugoj strani i da se ono što je oprošteno ne koristiti kao kredit za buduće konflikte... Ovo su uglavnom sve preporuke koje daju stručnjaci za NENASILNU KOMUNIKACIJU koji se najviše bave konfliktima i njihovim razrešavanjem.
Gde je uloga grupnih psihoterapija u učenju gore navedenih uslova adekvatnog razrešavanja konflikata? Osoba u grupi ima mnogo više očiju koje je gledaju sa strane od kojih dobija uvid u celokupnu sliku (ne bazira se samo na sliku iz svog ugla), u grupi je vezana za osobe koje joj se suprotstavljaju i okruženje je zaštićeno tako da mora da prihvati različite ljude, njihove stavove, vrednosti i sl. i da nauči izbegavanje destruktivnih konflikata sa njima... Posebno je značajno što osoba u grupi (naročito emocionalno otvorenoj kakva je psihoterapijska grupa) može na osnovu iskustava drugih osoba doći do uvida u sopstvena iskustva i reakcije na njih (kako lične tako i reakcije drugih sa kojima se, u tim situacijama, susreće).
Grupa se definiše kao skup osoba koje u određenim vremenskim razmacima dolaze u dodir. Članstvo u grupi može pojedincu zadovoljiti različite potrebe (hrana, sklonište, seksualni partner, zaštita, društveno priznanje, prihvaćenost, prestiž...). Dinamika grupe može biti usmerena ka spolja (prema pojavi, zadatku, akciji) ili prema unutra (regulacija odnosa među članovima i unutar samih članova) – terapijske grupe su usmerene unutra. Osnovni aspekti grupnog terapijskog rada su:
- ispoljavanje skrivenih i potisnutih osećanja – emotivno nabijeni izrazi pojedinih pacijenata pospešuju ispoljavanje skrivenih i potisnutih osećanja drugih članova grupe
- osećanje pripadnosti – osećanje da se nešto deli sa drugim ljudima i da oni to dele sa nama
- iskustvo realnosti – pojedinac je prinuđen da s' vremenom prihvata grupne standarde i vrednosti
- redukcija anksioznosti – spoznaja da i drugi ljudi imaju slične strahove, probleme, poremećaje i da su (neki od njih) našli način da se sa njima nose, dovode do smanjivanja individualne napetosti i osećaja krivice
- odlike idealne porodice – osoba može da proživi i nadoknadi odnose koji su nedostajali u primarnoj (porodičnoj) grupi
- prihvatanje vlastite ličnosti i drugih – kada pacijenta prihvataju drugi i on počinje da prihvata sam sebe, a kada mu se (ne samo zbog toga) smanji napetost on biva spremniji daobraća pažnju na ljude oko sebe i da ih prihvata
- sazrevanje ličnosti – osećaj lične i kolektivne odgovornosti utiče na razvoj veće zrelosti svakog pojedinca uključenog u neki grupni proces (pa i terapijski)
Jedan od osnovnih oblika grupnog terapijskog rada je TERAPIJSKA ZAJEDNICA – nju čini život koji je organizovan na specifičan način i gde su odnosi među članovima (bez obzira da li su medicinsko osoblje ili pacijenti) uređeni na ravnopravnosti. Podjednako se uvažava mišljenje svakog člana zajednice, nema hijararhije informacija (samo u pravcu terapeut –pacijent), svi događaji se zajednički analiziraju na sastancima (dva puta nedeljno ili svakodnevno), od članova se očekuje da tolerišu poremećeno ponašanje drugih,
nosioci terapijskog postupka nisu lekari ni osoblje već svi članovi (na sastancima i uz diskusiju). U okviru grupnih terapija važno je i UČENJE BOLESNIKA ZA POVRATAK U DRUŠTVO - većina bolesnika se nakon terapije mora uključiti u život ili će se njihovi poremećaji ponovo vratiti, zato su važne tehnike koje se primenjuju kao što su socijalno učenje (poželjni oblici ponašanja se nagrađuju, a nepoželjni sankcionišu dok se pacijent ne osamostali u adekvatnom funkcionisanju) i uvežbavanje socijalnih sposobnosti (pacijent se obučava da što jednostavnije i samostalnije obavlja pojedine svakodnevne aktivnosti). Još jedan socioterapije je OKUPACIONO-REKREATIVNA TERAPIJA koja podrazumeva različite radno/rekreativne aktivnosti koje imaju blagotvoran efekat na pacijenta, pošto je svaki rad sistemska aktivnost a postojanje sistema sprečava haos u kome pacijenti inače žive. U ove se svrhe najčešće koriste kreativne varijante rada: muzika, slikarstvo, pozorište, literatura, uređenje vrtova i sl. U oblike grupnog rada sa pacijentima spada i dnevna (noćna je weekend) bolnica – gde pacijenti dolaze ujutru, a uveče idu kućama (čime je izbegnuta i alijenizacija pacijenta duševne bolnice); lečenje u vlastitoj porodici, smeštaj u druge porodice ili prihvatilišta i rad u zaštićenim radionicama takođe su oblici koji se često primenjuju u grupnom terapijskom radu (uz veliko zalaganje multi-disciplinarnih stručnih timova koji prate funkcionisanje pacijenta).
Najpoznatiji oblik grupne terapije od sredine šezdesetih godina (a naročito od početka vraćanja vojnika iz Vijetnamskog rata u Ameriku sa izuzetno jakim posttraumatskim simptomima nazvanim Vijetnamski sindrom) su GRUPE SAMOPOMOĆI. One su proizašle iz socioterapijskih klubova (u koje su dolazili lečeni pacijenti, a često i njihove porodice, da razmenjuju svoja iskustva i načine prevazilaženja problema na koje nailaze) i socijalne kliničke psihologije (najbolji mogući prevod pravog naziva community psychology-komunalna psihologija, kojoj je posvećen poseban deo ovog rada). Osnovna ideja rada u grupama samopomoći je da će ljudi koji su imali određen problem i rešili ga na određeni način moći mnogo bolje da razumeju slične probleme drugih i da će im ti drugi mnogo više verovati nego terapeutu koji (po njima, a i realno) najčešće o pojedinim iskustvima i problemima ima samo knjiško znanje. U ovakvim grupama terapeut je prisutan retko, a i tada je tu samo da usmerava i prati razvoj situacije bez preteranog uplitanja (jer kod ovakvih grupa to uglavnom daje samo kontraefekte). Uspešnost ovog metoda pokazuju i podaci da je u periodu od 1966. do 1974. godine u Americi postojalo 500 ovakvih grupa, a da je samo od 1974. do 1976. zabeleženo funkcionisanje skoro 2000 centara za samopomoć (prema istraživanju Milera i Mazade iz 1977.). Najčešće se ove grupe formiraju od pojedinaca sa ratnim iskustvima, izbeglica, roditelja koji su izgubili decu, bivših narkomana i njihovih porodica, suicidalno rizičnih, a u poslednjih desetak godina česte su i grupe pacijenata sa HIV-om, homoseksualnim tendencijama i članovima uličnih bandi... Kod nas su ovakve grupe osnivane uglavnom za izbegličku populaciju, adolescente sa problemima prilagođavanja i njihove roditelje, zavisnike od psihoaktivnih supstanci (droga, alkohol...) i za nacionalno/socijalno/ekonomski ugrožene grupe. Specifičan oblik je i Pastirsko savetovalište u okviru Srpske Pravoslavne Crkve koje svojim klijentima, osim individualnog savetodavnog rada (koji vrše sveštenici i stručna lica psiholozi i psihijatri) nudi i mogućnost sastajanja i razmene mišljenja sa drugim osobama koje su se obratile za pomoć Savetovalištu. Jedna od najbitnijih odlika svih ovakvih grupa je što je pomoć dostupna svima jer je (skoro u 100% slučajeva) besplatna i ne povlači sa sobom beleženje u kartone, socijalne i ekonomske posledice lečenja psihičkih poremećaja.
PSIHODRAMA – je specifičan oblik grupne psihoterapije u kome je iskorišćena blagotvornost katarze (smanjenja teškoća i problema prostim suočavanjem sa njima), lekovitost proživljavanja iskustava kroz kreativni rad u grupi – teatarskim predstavljanjem problema i uspešnost viših oblika učenja – imitacija, učenje po modelu, uviđanje. Tvorac psihodrame je Jakob Levi Moreno jedan od začetnika grupne terapije (kada čak ni taj naziv nije postojao) koji je nakon prvog svetskog rata u Beču radio sa izbeglicama kao mladi specijalizant. Tu je izmislio i sociometriju (koju je primenjivao da bi u šatorima i barakama boravile osobe koje će se slagati, da ne bi bilo konflikata kojih je i onako bilo previše – zbog hrane, odeće i sl.), ali o tome na nekom drugom mestu i u drugoj prilici. Kada se taj deo njegovog života završio (tridesetih godina XX veka) stvorio je Teatar spontanosti gde su se stvari dešavale bez scenarija, potpuno spontano, gde je publika ujedno bila i glumac i scenarista. Kao i većina intelektualaca toga doba i Moreno je bio vrlo učen iz oblasti nauke, knjižnjvnosti, pozorišta i filozofije. Za pozorište je govorio da mu je najveća ljubav posle Boga, tako da je nastojao da u svojom psihološkom i psihijatrijskom radu uključi i aspekte teatra. Osim toga, on je u druženju i saradnji sa velikim umetnicima i misliocima svog vremena (tada lociranim u Beču) pokrenuo i časopis Diamond zajedno sa Francom Kafkom, Oskarom Kokoškom, Martinom Bruberom i Maksom Brodom... Ovi podaci su navedeni da bi čitaoc dobio (makar malu) sliku o prilično čudnom putu ovog autora koji je u mnogome usmerio njegov rad u pravcu koji sada poznajemo. Moreno je verovao u lekovitost ljudskog susreta, akciju grupe i spontanost. Smatrao je da se sve rešava u odnosu ti-ja, najbliži saradnik mu je bila supruga Zerka Moreno Tojeman, koja je i nakon njegove smrti 1974. nastavila da promoviše ideje psihodrame (sve do svoje smrti nekoliko godina kasnije). NJegovi prijatelji su zahtevali (što je i urađeno) da mu se na spomeniku napiše: Ovde leži čovek koji je vratio smeh u psihijatriju, smatram da i ovo mnogo govori o tome kakav je Moreno bio. Kada je pred pritiskom nacista pobegao u Ameriku osnovao je Bekon sanatorijum koji i dan danas radi i centar je za obuku praktikanata psihodrame iz celog sveta.
OSNOVNI POJMOVI SU:
· psihodrama – akciona metoda grupne psihoterapije čija je osnovna tehnika zamena uloga: klijent (uz pomoć grupe i terapeuta) odigrava značajne događaje iz svog života ili sadržaje snova, strahove i sl. da bi doživeo intenzivno emocionalno pražnjenje uz uvid u značenja tih sadržaja i svojih postupaka (mentalna katarza). Moto je nemoj da pričaš – uradi to.
· protagonista – osoba ili klijent koji želi da radi na sebi sa ciljem da stekne uvide u svoja ponašanja, izmeni ona koja su neadekvatna i nefunkcionalna, on ne mora da planira svoj rad poželjno je da sa radom počne zato što doživi nešto u grupi što ga motiviše (ili natera) na deljenje osećanja, on u dogovoru sa direktorom i grupom izlazi na scenu, sklapa ugovor o predmetu i cilju rada (da se kasnije ne bi osećao iskorištenim), a taj ugovor ga štiti i daje referentni okvir direktoru (uglavnom terapeutu)
· direktor – onaj ko vodi grupu (najčešće terapeut) koji vodi zagrevanje, psihodramsku akciju i deljenje, stalno aktivan, stoji iza svog protagoniste, prati njegove reakcije, vodi ga iz scene u scenu, vodi računa o grupi, tajmingu, opservira svoje ponašanje i svoje reakcije u odnosu na protagonistu i grupu (reakcije podrazumevaju i verbalna i neverbalna i eksplicitna i implicitna ponašanja), on vodi dijaloge otvara i rešava konfikte, oblikuje prostor, aktivira i usmerava (ako ih ima) zvuke i slike
· grupa – svi članovi koji su prethodno prošli kroz intervju i nakon toga selekcionisani shodno vrstama i ciljevima grupe, grupa ima jasno definisan seting (uvek se sastaje na istom mestu, u isto vreme, poštuje početak i kraj seanse, ima određena pravila i norme-grupnu kulturu)
· pomoćni ego – osoba ili više osoba iz grupe koji su izabrani od protagoniste i učestvuju u njegovoj psihodrami, igraju osobe iz njegovog života koje je on prethodno predstavio na sceni kroz stalnu zamenu uloga sa protagonistom, pomoćni ego ne improvizuje (ponavlja samo reči koje je prethodno izrekao protagonista), direktor pazi da se p.e. ne zanese i da se ponaša u okviru uloge koja mu je namenjena
· pozornica ili scena – mesto odigravanja psihodrame, određen fizički prostor odvojen od ostalog prostora (publike) na bilo koji način, služi isključivo za odigravanje, kada se ono završi protagonista i pomoćni ego silaze sa scene i sedaju u krug sa grupom; kod Morena je pozornica imala (i ima) tri nivoa (kao tri nivoa svesti), na pozornici su bila i svetla, minimalni rekviziti (stolice, stolovi, dušeci, jastuci, meki štap od sunđera – za ispoljavanje agresije i sl.) ali je ovakve uslove teško obezbediti pa je zato jako bitno da pozornica bude makar fizički odvojen prostor (može da bude i određeni deo prostorije, ali ne ćošak)
PSIHODRAMSKA SEANSA: sastoji se iz tri osnovna dela (za klijente), a ukoliko se radi o edukativnim-iskustvenim grupama (terapeuti na treningu) sadrži i četvrti (proces), trajanje seanse je tri sata koji se mogu raspoređivati po želji ali je poželjno da prve seanse imaju duža zagrevanja, a kraće akcije i deljenja osećanja
· ZAGREVANJE – služi da se grupa uigra, da se kohezivnost pojača, spontanost porastei da se stvori povoljna emocionalna klima za izražavanje sopstvenih osećanja, cilj je izazvati potencijalnog protagonistu. Postoje direktivna – jasno propisana, ciljana zagrevanja koja su zadataod strane direktora, ali postoje i spontana – koja proizlaze iz lanca slobodnih asocijacija grupe koja bivaju onoliko kreativna koliko su kreativni članovi i direktor. Zagrevanja mogu biti verbalna, neverbalna, kombinovana, a u njima može učestvovati cela grupa, samo neki (na određeni način izabrani) članovi ili mogu biti različita za svakog pojedinog klijenta. Prva zagrevanja treba dobro osmisliti, a kasnije treba pustiti da ona što više zavise od vrste/cilja grupe, faze razvoja grupe (sve imaju tri faze: uključivanja i stvaranja zavisnosti, stvaranja kohezije i prorade konfikata i separacije i okrenutosti svetu van grupe), trenutnih potreba grupe i procena direktora. Najčešća zagrevanja su dodavanje lopticom pri čemu svako treba da kaže osobi kojoj je bacio lopticu zašto je baš njoj bacio, ili vođene fantazije (o mestu gde se osoba osećala sigurno, najlepšem snu, najdražem prijatelju ili omiljenoj životinji (i zašto) i sl...
· AKCIJE – lični rad protagoniste, koji vodi direktor uz pomoć grupe i članova koji su pomoćni ego. Akcija uvek kreće od sadašnjosti (neka skorija situacija, san, konflikt) a dalje se usmerava u scene iz prošlosti onoliko daleko koliko je to potrebno ili koliko je protagonista voljan da ide (što se odredi ugovorom)
· DELJENJE OSEĆANJA – nastupa po završenoj akciji, protagonista seda u krug sa ostalim članovima grupe i prima poklone (osećanja članova grupe o onome što su gledali, a vezano za njihova lična iskustva iz sličnih životnih događaja i situacija). Tako protagonista shvata da nije sam i da drugi imaju slične probleme, dobija direktnu povratnu informaciju (često i kritiku) uz neke od mogućih rešenja koja će mu pomoći da pronađe svoja. Direktor ne dozvoljava da se preuzimaju gotova tuđa rešenja bez lične prorade.
· PROCES – ovaj deo potoji samo u edukativnim grupama i služi pre svega direktoru, u njemu se razrađuju postupci i tehnike koje je direktor primenjivao i analiziraju kontratransferne reakcije, osećanja koja su stizala od njega ili bila njemu upućena. Članovi grupe daju svojesavete i alternative koje mogu unaprediti postojeći proces
PRINCIPI PSIHODRAMSKOG RADA:
- koristi akciju pre nego prepričavanje
- direktno se obraćaj ljudima pre nego da pričaš sa njima
- napravi apstraktnu situaciju konkretnom (u jednoj ili više scena)
- omogući autentični susret kad god je to moguće
- ohrabri članove grupe da govore o svojim željama, potrebama, strahovima
- potenciraj da rečenice počinju sa JA želim,hoću, neću...
- radi situaciju iz prošlosti (ili budućnosti) kao da se dešava sada i ovde
- vrednuj odmah sve potencijale protagoniste
- uradi korektivno emocionalno iskustvo protagonisti kad god je to potrebno
- vežbaj zamenu uloga sa članovima grupe (zamena znači da osoba u jednom trenutku igra sebe, u drugom osobu sa kojom je u kontaktu, onda opet sebe... dok ne uvidi u čemu je greška)
- povećaj nivo poštenja i otvorenosti u osećanjima
- uvedi, kad god je moguće, elemente humora i razigranosti
- koristi simbole, metafore i oživi ih korišćenjem pesme, igre, ritma i pokreta
- pojačavaj neke situacije sa ciljem cticanja jasnijeg uvida, ali obrati pažnju da protagonista to može da podnese (prati kakve odgovore daje)
♦ ♦ ♦
Sve što je do sada navedeno o grupnim psihoterapijskim pravcima čini prilično jasnim zašto se grupni rad pokazao kao najadekvatniji za učenje pravilnog razrešavanja konfikata, kako onih interpersonalnih (ili intergrupnih) – za koje je najuspešnija metoda, tako i onih intrapersonalnih (ličnih, psihičkih, sa samim sobom). Ipak će u narednim redovima biti posvećeno malo pažnje konfiktima uopšte i razlozima za njihovo uspešno prevazilaženje u okviru grupnog rada.
Konflikti se definišu kao opažena različitost interesa ili uverenje da se aspiracije dveju (ili više) strana ne mogu zadovoljiti istovremeno (Dojč). Nije svako ispoljeno neslaganje sukob, postoje ona koja nikada ne dovedu do sukoba jer osoba koristi tri osnovna mehanizma koja sukob prevazilaze: 1) razmena mišljenja, logike, intelektualnih veština (uvažavanje tuđih argumentovanih stavova); 2) ćutanje je način da neka tema prestane da bude tema i samim tim izvor nesuglasica (ukoliko jedna od strana ne pokaže zainteresovanost, ne hrani temu dokazivanjem suprotnog ta tema vrmenom nestaje iz dinamike odnosa) i
3) otvoreno izražavanje da neslaganje postoji te da bi dalje bavljenje tom temom dovelo do sukoba (bira se da se određene teme ne dotiču što je npr. uslov zajedničkog života ili druženja, a može biti i rezultat prećitnih sporazuma). Najveći broj neslaganja, ipak, na duže staze dovodi do konflikta. Konflikt u osnovi ima pozitivnu stranu jer može dovesti do novog, boljeg i adekvatnijeg ustrojstva međuljudskih odnosa (neki ga čak smatraju i uslovom napretka i razvoja – čak i ličnog, intrapsihičkog).
Tek kada konflikt uzme maha pojavljuje se njegova razarajuća strana. Način mišljenja i viđenja situacije u konfliktu podleže iskrivljenjima, ova iskrivljenja se nazivaju uokvireno mišljenje (osobe u konfliktu pogrešno opažaju jedni druge, tuđe ciljeve/htenja, pa i sam uzrok sukoba). Sve što se čuje uklapa se u okvir koji je stvoren na pogrešnoj percepciji (jer informacije prolaze filter prethodnog iskustva), pod pritiskom ovoga svaka nova informacija samo učvršćuje stečenu sliku i konflikt se produbljuje. Za ovakvo mišljenje karakteristično je da se ponašanje druge osobe tumači dispoziciono (druga osoba je po prirodi takva) dok se sopstveno ponašanje tumači situaciono (ja tako moram, prinuđen sam). U konfliktu mogu biti osobe čiji su interesi različiti (to je najčešći slučaj), ali do sukoba može doći i ako su interesi isti za obe (ili sve) strane ali ih može ostvariti samo jedna strana. Osnovni proces koji se dešava u konfliktu je eskalacija – sukob obično počinje od neizgovorenih nezadovoljstava, nelagodnosti u prisustvu određene osobe (faza zagrevanja); na ovakvu podlogu kače se događaji (kratkotrajne opaske koje povređuju drugu stranu i daju osnov za kontraudarac) ove događaje svaka strana tumači u skladu sa svojim potrebama (faza događaja) zatim sledi burno i sve burnije širenje konflikta na sve elemente života (faza gorenja). Ovaj proces (eskalacija konflikta) može se opisati kao tobogan (što je spuštanje otišlo dalje teže je vratiti se na početak) ili kao vir (počinje iz jedne tačke ali se spiralno širi sve više i više – mišljenje biva sve fiksiranije, konflikt se generalizuje na mnoge aspekte života, zaokuplja mišljenje i uključuje sve više osoba). Osobe koje se uključuju u konflikt nazivaju se saveznici konflikta, oni stvaraju grozdove podrške, a grozdovi su sve veći što je konflikt dugotrajniji. Ove osobe često predstavljaju pokretačku snagu konflikta kada zainteresovane strane postaju zamorene i kada bi konflikt mogao biti završen i pomirenje postignuto. Na nivou najveće eskalacije osoba je spremna da gubi i desetostruko više od protivnika samo da vidi da i on gubi...
Reakcije u konfliktnoj situaciji najviše zavise od dva faktora: procene vrednosti izvora konflikta (cilja, želje, stvari, osobe...) i procene vrednosti osobe sa kojom se dolazi u sukob. Ukoliko je izvor malo, a osoba puno vredna – konflikt se izbegava, osoba se povlači, odustaje od svojih ciljeva. Ako je izvor vredniji od osobe sa kojom se sukobi onda se sukob zaoštrava (igra se na pobedu). Ako su vredni i osoba i izvor (što je najčešći slučaj) osoba je i u konfliktu sa drugom osobom i sa samom sobom i (što je veći intrapsihički konflikt) to se više produbljuje osnovni konflikt. Važnu ulogu u razrešavanju konflikata ima posrednik osoba koja je u konfliktu neutralna i (što je još bitnije) koju osobe u sukobu doživljavaju kao neutralnu. Ona može uticati na konflikt objektivnim pogledom (neiskrivljenim) na obe (ili sve) strane i dovesti ih do uvida u neadekvatne postupke.
Ulovi adekvatnog razrešavanja konflikata: izoštriti svoje viđenje situacije i druge osobe (otkriti – samouvidom ili vođenim uvidom – iskrivljenja), uvažiti stavove/argumente/ razloge druge osobe, prihvatiti različitost, izbegavati TI rečenice (koje se doživljavaju kao napad), koristiti JA rečenice (koje se vezuju za potrebe), pokazati (makar rečima) razumevanje za drugu stranu, pokušati objasniti situaciju situaciono a ne dispoziciono, jasno izraziti svoje želje i htenja (ne očekivati da se ona podrazumevaju), priznati drugome (realne) zasluge za neke obične/životne stvari, otvoreno razgovarati o sukobu (pri tome izbegavati povišen ton, osećaj napetosti/besa i sl. – pričati kao da se radi o nekom drugom),
puštati drugu stranu da kaže šta ima (prekidanje dovodi do akumulacije besa koji rezultira još žešćim napadom, a ono što osoba koja prekida kaže u prekidu se uglavnom ne čuje jer osoba koja je prekinuta razmišlja o onome što je htela da kaže), tražiti rešenje za konflikt kada je u fazi događaja ili kada je došlo do zamora protivnika (u tim situacijama nikako ne reagovati na peckanja osobe koja je –umorna od konflikta- ipak zainteresovana da se njen zamor ne vidi –jer ga doživljava kao moguć uzrok poraza), biti spreman za davanje izvinjenja bez očekivanja da će se dobiti recipročno izvinjenje druge strane (ovakvo izvinjenje – bez povratnog izvinjenja – naziva se autentično izvinjenje), biti spreman da se oprosti drugoj strani i da se ono što je oprošteno ne koristiti kao kredit za buduće konflikte... Ovo su uglavnom sve preporuke koje daju stručnjaci za NENASILNU KOMUNIKACIJU koji se najviše bave konfliktima i njihovim razrešavanjem.
Gde je uloga grupnih psihoterapija u učenju gore navedenih uslova adekvatnog razrešavanja konflikata? Osoba u grupi ima mnogo više očiju koje je gledaju sa strane od kojih dobija uvid u celokupnu sliku (ne bazira se samo na sliku iz svog ugla), u grupi je vezana za osobe koje joj se suprotstavljaju i okruženje je zaštićeno tako da mora da prihvati različite ljude, njihove stavove, vrednosti i sl. i da nauči izbegavanje destruktivnih konflikata sa njima... Posebno je značajno što osoba u grupi (naročito emocionalno otvorenoj kakva je psihoterapijska grupa) može na osnovu iskustava drugih osoba doći do uvida u sopstvena iskustva i reakcije na njih (kako lične tako i reakcije drugih sa kojima se, u tim situacijama, susreće).
|
|