Od sviju tumačenja sveta koja su dosada okušana, mehaničko izgleda da danas stoji pobedonosno u prvom redu. Očevidno ono ima čistu savest na svojoj strani; jer nijedna nauka ne veruje u svoj progres i uspeh, ako do njega ne dolazi pomoću mehaničke procedure. Svaki zna tu proceduru: »razum« i »smer« ostavljaju se po strani što je mogućno više; pokazuje se da sve može postati iz svega ako se da dovoljno vremena za to, i niko se ne trudi da sakrije svoje pakosno zadovoljstvo, kada se »prividan smer u sudbini« jedne biljke ili jednoga žumanceta u jajetu objasni na osnovu pritiska i odboja: — jednom rečju, ljudi se od srca raduju da odadu poštovanje načelu najveće gluposti, ako mi se dopusti da učinim šaljivu napomenu u jednoj tako ozbiljnoj prilici. Međutim, među najodabranijim duhovima, koji se nalaze u ovom pokretu, opaža se izvesna slutnja, izvesna brižnost, kao da teorija ima prodor, koji pre ili posle može postati njihov poslednji; mislim na onu vrstu prodora koji znači kraj svih balona napunjenih sličnim teorijama. Pritisak i odboj ne mogu se sami »objasniti«, mi se ne možemo osloboditi od actio in distans: — ljudi su izgubili veru u samu mogućnost objašnjenja i dodaju kisela lica da je mogućan opis a ne objašnjenje, da će dinamičko tumačenje sveta, sa njegovim odricanjem »praznog prostora«, sa konglomeratom atoma, kroz kratko vreme pobediti fizičare: pri čem se očigledno dinamici pridaje još jedan unutrašnji kvalitet. — Pobedonosni pojam »sile«, s kojim su naši fizičari stvorili Boga i svet, treba da se dopuni: njemu se mora pripisati unutrašnja volja, koju ja nazivam »voljom za moć« — to će reći nenasitom žudnjom za ispoljavanjem moći; ili za primenom, upotrebom moći, kao tvoračkog nagona itd. Fizičari se ne mogu osloboditi »dejstva na daljinu« u svojim principima, kaogod ni odbojne sile (ili privlačne). Tu ništa ne pomaže: svi pokreti, sve »pojave«, svi »zakoni moraju se shvatiti samo kao simptomi jednog unutrašnjeg zbivanja i mi se moramo poslužiti analogijom čoveka u tu svrhu. Kod životinje mogućno je objasniti sve instinkte iz volje za moć; isto tako sve funkcije organskoga života iz toga jedinoga, izvora. Je li iko ikada konstatovao silu ? Ne, nego dejstva prevedena na jedan sasvim stran jezik. Pravilnost u sledovanju toliko nam je postala obična da nas čudnovatost njena ne čudi. Sila koju nismo u stanju zamisliti prazna je reč i ne sme imati nikakvih građanskih prava u nauci: kao i takozvana čisto mehanička sila privlačenja i odbijanja, koja bi htela da nam da neku pretstavu o svetu, i ništa drugo! Odboj i pritisak nešto su neverovatno pozno, izvedeno i neprvobitno. Oni već pretpostavljaju nešto što drži stvari zajedno i što može pritisnuti i odbiti. Ali čime to oni drže zajedno ? Nema ničega nepromenljivoga u hemiji: to je samo prividnost, prosta školska predrasuda. Mi smo nepromenljivost uvukli iz metafizike, gospodo fizičari. Sasvim je naivno posmatrano spolja, tvrditi da su grafit, dijamant i ugalj istovetni. Zašto ? Prosto zato što se na terazijama ne može utvrditi gubitak supstancije. Lepo, oni bar imaju tu nešto zajedničko; ali rad molekula u procesu menjanja, koji mi ne možemo ni videti ni izmeriti, baš i stvara od jedne iste materije nešto drugo — sa specifično drugim svojstvima. Protiv
fizičkog atoma. — Da bismo mogli razumeti svet, moramo
biti u mogućnosti da ga merimo: da bismo ga mogli meriti, moramo imati
stalne uzroke; kako u stvarnosti nemamo takvih stalnih uzroka, mi onda
izmišljamo neke atome. To je poreklo atomske
teorije.
Mehanički
pojam »kretanja« već je prevod originalnog procesa na jezik
oka i dodira.
»Osećaj
sile ne može poticati od kretanja: osećaj ne može uopšte
poticati od kretanja«.
»Privlačenje« i »odbijanje« u čisto mehaničkom smislu potpuna je
fikcija:
reč. Mi ne možemo zamisliti privlačenje bez smera. — Volju da
ovladamo
jednom stvari ili da se borimo protiv nje ili da je potiskujemo — to
»razumemo«;
to bi bilo tumačenje koje bi nam moglo biti potrebno.
Iluzija je pretpostaviti da je nešto poznato kad smo našli matematičku formulu za ono što se desilo: ono je samo okarakterisano, opisano: ništa više. Ako izvesnu pojavu koja se ponavlja stavim u formulu, ja sam sebi skraćivanjem olakšao trud oko karakterizacije cele pojave. Ali nisam time utvrdio nikakav »zakon«, nego samo postavio pitanje: otkuda potiče da se tu nešto ponavlja; da formula odgovara kompleksu stvarno nepoznatih sila i njenih izražaja, to je pretpostavka: mitologija je misliti da se te sile vladaju po nekom zakonu, te da usled te njihove poslušnosti mi uvek imamo istu pojavu. Ja se čuvam da ne govorim o hemiskim »zakonima«: to miriše na moral. Tu je, međutim, mnogo više pitanje apsolutnog utvrđivanja odnosa snaga: jače postaje gospodar slabijeg, ukoliko slabije nije u stanju da sačuva svoju meru nezavisnosti tu nema nikakve milosti, niti poštede, a još manje poštovanja »zakona«.
Nepromenljivo sledovanje izvesnih pojava jedne za drugom nije dokaz
nikakvoga »zakona« nego odnosa moći između dveju ili više sila Reći:
»Ali
baš taj odnos ostaje isti« ne znači ništa drugo do: »Jedna ista sila ne
može biti i jedna druga sila«. — Tu nije reč o sledovanju —
nego
o uzajamnosti dejstva, o procesu u kome se pojedini momenti
koji
slede jedan za drugim ne uslovljuju kao uzroci i posledice...
»Pravilnost« u sledovanju samo je metafora, ne fakt, kao da se ovde radi o sledovanju pravilu. To isto važi i za »zakonomernost«. Mi nalazimo izvesnu formulu da njome izrazimo izvesno stalno ponavljanje ali to ne pokazuje da smo otkrili kakav »zakon« a još manje silu koja bi bila uzrok ponavljanja posledica. Da se nešto uvek dešava tako i tako, ovde se tumači kao da neko biće tako i tako postupa usled poslušnosti prema izvesnom zakonu ili zakonodavcu: dok bi, kad ne bi bilo »zakona« bilo slobodno i moglo drukče da postupa. Ali baš ta nemogućnost da drukče bude mogla bi poticati od samoga bića, koje ne bi tako dejstvovalo iz obzira prema izvesnom zakonu, nego po svojoj prirodi. To bi jednostavno značilo: da nešto ne može biti i nešto drugo, ne može činiti najpre ovo, pa onda ono, nije ni slobodno ni neslobodno nego baš takvo i takvo. Pogreška leži u zamišljanju subjekta u stvarima. Pogrešno je
govoriti o dvama stanjima koja slede jedno za drugim, od
kojih je jedno »uzrok«, a drugo »posledica«. Prvo stanje nema ništa da
uzrokuje, a drugo nije ništa prouzrokovalo.
Kritika
mehanizma. — Otklonimo dva popularna pojma, »nužnost«
i »zakon«: prvi unosi lažnu prinudu, a drugi lažnu slobodu u svet.
»Stvari«
se ne ponašaju »zakonomerno«, niti po nekom pravilu: stvari ne
postoje
(— to je naša fikcija) one se ne nalaze ni pod pritiskom
nužnosti.
Tu ne postoji poslušnost: jer što je nešto takvo kakvo je,
toliko
jako ili toliko slabo, nije posledica pokornosti, niti pravila, niti
prinude...
Nama su
»jedinstva« potrebna da bismo mogli računati: iz toga
se ne može pretpostaviti da ona stvarno postoje. Mi smo pozajmili pojam
jedinstva od našeg pojma »ja« — toga našeg najstarijeg člana vere. Kad
ne bismo sebe smatrali jedinstvom, ne bismo nikada stvorili pojam
»stvari«.
Sada, to jest nešto prilično kasno, mi smo se dovoljno uverili da naše
shvatanje pojma »ja« ne obezbeđuje ničim stvarno jedinstvo. Da bismo
teoretski
održali mehanički svet, mi se moramo uvek ograđivati da to činimo sa
dve
fikcije: s pojmom kretanja koji smo uzeli od jezika naših
čula)
i s pojmom atoma (= jedinstva, koje potiče iz našeg psihičkog
»iskustva«):
— taj svet se zasniva na predrasudi čula i na psihološkoj
predrasudi.
Fizičari
veruju u »istinski svet« na svoj način: u jednu utvrđenu sistematizaciju
atoma u nužnom kretanju, jednaku za sva bića — tako da se za njih
»prividni
svet« svodi na onu stranu opštega i opšte nužnoga bića koja je
pristupačna
svakom biću prema njegovoj vrsti (pristupačna a uz to i prilagođena —
načinjena
»subjektivnom«). Ali tu oni padaju u zabludu. Do atoma, koji oni
postavljaju,
oni dolaze po logici te perspektive svesti — zbog čega je i on sam
subjektivna
fikcija. Ova slika sveta koju oni zamišljaju ni po čemu se u suštini ne
razlikuje od subjektivne slike sveta: ona je sklopljena jedino sa
proširenim
čulima, ali je potpuno delo naših čula... I naposletku
oni
su propustili nešto u konstelaciji, ne znajući to: baš taj nužni perspektivizam
pomoću koga svaki centar sile — ne samo čovek — konstruiše
ceo svet
prema sebi, što će reći meri ga prema svojoj sili, oseća i
stvara...
Oni su zaboravili da kod »istinskog bića« računaju i sa ovom silom koja
određuje perspektive — školskim jezikom rečeno: subjekt. Oni misle da
je
subjekt »evoluirao«, pridošao; — ali je on potreban čak i hemičaru: to
je specifičnost koja prema prilikama određuje akciju i
reakciju.
Čak i u neorganskom svetu jedan atom sile interesuje se samo svojom okolinom: sile se izjednačuju u daljini. Tu leži srž perspektivizma i objašnjenje zašto je jedno živo biće potpuno »egoistično«. Ako dopustimo da svetu stoji na raspoloženju izvestan kvantum sile, onda je jasno da svako pomeranje moći na ma kome mestu dejstvuje na ceo sistem — prema tome, pored kauzaliteta u sukcesivnosti postojala bi zavisnost u položaju stvari jedne pored druge i jedne s drugom. Jedini način
da se održi smisao za pojam »Boga« bio bi; da se Bog
ne shvati kao pokretačka sila nego kao maksimalno stanje,
kao
epoha —: kao tačka u razvitku volje za moć: iz
koje bi
se isto tako objasnio potonji razvitak kao i prethodni, ono
što je
pre nje bilo.
|