ZA ISTORIJU HRIŠĆANSTVA

158

           Hrišćanstvo kao istoriska stvarnost ne treba da se brka sa korenom na koji potseća njegovo ime. Drugi korenovi iz kojih je poniklo mnogo zu važniji. Neverovatna je zloupotreba što se takve pojave kao što je »hrišćanska crkva«, »hrišćanska vera« i »hrišćanski život« označavaju onim svetim imenom. Šta je Hristos odbacio? — Sve što se danas hrišćanskim naziva.

159

          Celo hrišćansko učenje o tome šta treba verovati, cela hrišćanska »istina« baš je suprotna onome što je izazvalo pojavu hrišćanskog pokreta.
          Ono baš što je hrišćansko u crkvenom smislu — antihrišćansko je od samog početka: stvari i lica na mesto simbola, istorija na mesto večitih fakata, formule, obredi, dogme na mesto vođenja života. Hrišćanska je potpuna ravnodušnost prema dogmama, kultu, sveštenicima, crkvi, teologiji.
          Upražnjavanje hrišćanstva nije nikakva fantazija, kao što nije ni upražnjavanje budizma: to je sredstvo za dostizanje sreće...

160

          Isus ide pravo glavnoj stvari, »carstvu božjem« u srcu, i ne nalazi sredstva za to u jevrejskoj crkvi; on čak ni u šta ne računa stvarnost judejstva (njegovu potrebu da se održi); njega se tiče samo unutrašnji čovek.
         Tako isto on malo uzima u obzir sve grube formule u odnosu sa Bogom: on se protivi čitavom učenju o pokajanju i iskupljenju; on ukazuje kako čovek treba da živi, da se oseća »obožen« — i kako se kajanjem i pokajništvom ne može postići takav život: njegovo je glavno stanovište da se »greh ne računa ni u šta«.
          Greh, kajanje, oproštaj — sve to ne pripada Hristu... to je judaizam koji se tu umešao, ili paganizam.

161

          Carstvo nebesko je stanje srca (za decu je kazano »jer je njihovo carstvo nebesko«): to nije ništa što bi bilo nadzemaljsko. Carstvo božje ne »dolazi« hronološki ili istoriski, ne prema kalendaru; kao nešto što je tu bilo rečenoga dana, a pre toga nije ga bilo: to je »promena osećanja u pojedincu«, nešto što uvek može doći i uvek ga može još tu ne biti...

162

          Razbojnik na krstu: — kada sâm razbojnik koji podnosi tešku smrt kaže: »Ovako kako ovaj Isus strada i umire, bez pogovora i bez bune ili neprijateljstva, dobroćudno, pokorno, tako jedino valja mreti«, on time usvaja evanđelje: i time je u raju...

163

          Isus zapoveda: ne opiri se ni delom, ni srcem onome koji ti zlo čini.
          Ne sme se priznati nikakav razlog za odvajanje od žene.
          Ne sme se praviti nikakva razlika između stranca i svojih zemljaka, tuđina i sunarodnika.
          Ne sme se srditi ni protiv koga, niti se ko sme omalovažavati. Dajte milostinju tajno. Ne sme se želeti bogatstvo. Ne sme se kleti. Ne sme se suditi. Valja se miriti, valja praštati. Ne molite se javno.
          »Blaženstvo« nije ništa obećano: ono je tu, kad čovek tako i tako živi i radi.

164

          Pozniji dodaci. — Čitav proročki i čudotvorački stav, srdžba, prizivanje Strašnoga suda, odvratno je kvarenje (na primer Evanđelje po Marku 6, 11: I ko vas ne primi... zaista vam kažem: lakše će biti Sodomu i Gomori itd.). »Smokva« (Evanđelje po Mateju 21, 18): I ujutru vraćajući se u grad ogladne. I ugledavši smokvu jednu kraj puta dođe k njoj, i ne nađe ništa na njoj do lišće samo i reče joj: da nikada na tebi ne bude roda do veka. I odmah usahnu smokva.

165

          Na sasvim apsurdan način pomešalo se učenje o nagradi i kazni sa hrišćanstvom: tako je sve pokvareno.
          Isto tako praksa prve borbene crkve, apostola Pavla i njegovo držanje pretstavlja se na sasvim lažan način kao da je takva zapovest dana i kao da je unapred tako utvrđeno...
          Potonje veličanje stvarnoga života i učenja prvih hrišćana: kao da je sve tako bilo unapred propisano pa se samo izvršilo.
          Čak i kod ispunjenja proroštva: šta se sve tu patvorilo i doterivalo!

166

          Isus je suprotstavio pravi život, život uistini, običnom životu: ništa nije dalje od njega od nezgrapne besmislice o »večitom Petru«, večitom ličnom životu. On se baš bori protiv preterane važnosti »ličnosti«: kako može hteti da nju ovekoveči?
          On se tako isto bori protiv hijerarhije u zajednici; on ne obećava nikakvu srazmeru nagrade prema zaslugama: kako je on mogao misliti na kaznu i nagradu posle smrti!

167

          Hrišćanstvo je naivan pokušaj stvaranja budističkog pokreta za mir, koji potiče iz samog ognjišta osvetoljubivosti masa... ali koji je Pavle preokrenuo u pagansku misteriju, koja je najzad naučila sporazumeti se s celom državnom organizacijom... i vodi ratove, osuđuje, baca na muke, proklinje, muči.
          Pavle polazi od potrebe za misterijom kod velike mase religiozno nastrojene: on traži žrtvu, krvavu fantazmagoriju, koja bi izdržala borbu sa slikama iz mističkih verovanja: Bog na krstu, pijenje krvi, mističko ujedinjenje sa »žrtvom«.
          On traži drugi život (blaženi, iskupljeni drugi život pojedinačne duše) da dovede kao vaskrsenje u uzročnu vezu sa onom žrtvom ( po ugledu na Dionisa, Mitru, Ozirisa).
          NJemu je potrebno da pojam o grehu i zločinu satvi u prvi red, ne nov način života (kao što je to sam Isus pokazao i učio) nego novi kult, novu veru u čudesan preobražaj (»iskupljenje« verom).
          On je razumeo veliku potrebu paganskog sveta i načinio sasvim proizvoljan izbor iz fakata Hristova života i smrti, sve iznova podvukao, svuda promenio težište... on je načelno pretvorio ni u šta prvobitno hrišćanstvo...
          Zahvaljujući Pavlu, atentat na sveštenike i teologe završio se jednim novim sveštenstvom i teologijom — jednom novom vladajućom klasom, pa i crkvom.
          Atentat na preterano precenjivanje vrednosti »ličnosti« završio se verom u »večnu ličnost«, u brigu za »večno spasenje«... u najparadoksalnije preterivanje u individualnom egoizmu.
          To je humor ove stvari, tragični humor: Pavle je vaspostavio u velikim dimenzijama ono što je Hristos poništio svojim životom. Naposletku, kad je crkva bila gotova, ona sankcioniše čak i postojanje države.

168

          Crkva je upravo ono protiv čega je propovedao Isus — i protiv čega je učio svoje učenike da se bore.

169

          Bog koji je umro za naše grehe; spasenje verom; vaskrsenje posle smrti — sve je to lažna moneta samoga hrišćanstva, za koju se Pavle mora smatrati odgovornim.
          Uzoran život sastoji se u ljubavi i smirenosti, u punoći srca, koja ne isključuje čak ni one poslednje; u formalnom odricanju od svojih prava na odbranu, na pobedu u smislu ličnog trijumfa, u veri u blaženstvo ovde, na zemlji, uprkos nevolji, otporu i smrti; u opraštanju i otsustvu srdžbe, preziranja; u netraženju nagrade; u odbijanju biti vezan za ma koga; duhovno i intelektualno ne pripadati nikome; vrlo ponosan život pod vlašću volje za životom služenja drugima i siromaštva.
          Pošto je crkva prihvatila čitavu hrišćansku praksu, naročito život u državi, oni vrstu života protiv koje se Isus borio i koju je osudio, morala je staviti smisao hrišćanstva u nešto drugo: u veru u neverovatne stvari, u ceremonial koji se sastoji od molitava, službi, praznika itd. Pojmovi »greh«, »oproštaj«, »kazna«, »nagrada« — sve ono ustvari što nije imalo ništa zajedničko, i čega nije bilo u prvom hrišćanstvu — sada dolazi u prvi red.
          To je strahovita papazjanija od grčke filosofije i judejstva; asketizam; neprekidno suđenje i osuđivanje; određivanje ranga itd.

170

          Hrišćanstvo je od samog početka prevratilo simbole u grubu stvarnost:
          1. Antiteza »pravi život« i »lažan život« prevraćena je u »život na zemlji« i »život za grobom«.
          2. Pojam »večni život« nasuprot ličnom životu, koji je prolazan, pretvoren je u »ličnu besmrtnost«.
          3. Bratimljenje putem zajedničkoga jela i pića po jevrejsko-arapskom običaju protumačeno je kao »čudo transupstancijacije«.
          4. »Vaskrsenje« — koje je imalo značiti ulazak u »pravi život«, u »novo rođenje« — postalo je istoriska mogućnost koja može nastati kada bilo posle smrti.
          5. Učenje o sinu čovečjem kao »sinu božjem«, životni odnos između čoveka i Boga, pretvorilo se u »drugo lice božanstva« — koje se baš likvidira sinovljim odnosom svakoga, pa i najnižega čoveka, prema Bogu.
          6. Spasenje verom (to jest da nema drugoga puta bogosinovstvu od života kakvom je Hristos učio) pretvorilo se u veru da postoji neki čudesni način plaćanja za grehe, koji se ne vrši preko čoveka nego preko dela Hristovog.
          Radi toga svega »Hristos na krstu« morao se iznova protumačiti. Ova smrt ne bi po sebi svakako bila glavni događaj... ona je bila samo jedan znak više kako se treba držati prema vlastima i zakonima sveta — ne protiviti se... U tome je bio uzor.

171

          Za psihologiju apostola Pavla. — Glavna činjenica je smrt Hristova. Ona se ima protumačiti. Da može biti istine i zablude u tumačenju, takvim ljudima nikada nije palo na um: jednoga dana dođe im na um jedna uzvišena mogućnost — »njegova smrt mogla bi značiti to i to« — i ona odmah postaje to! Jedna hipoteza dokazuje se uzvišenim žarom kojim zagreva svoga tvorca...
          »Dokaz sile«: to jest, jedna misao dokazuje se svojim posledicama (»po plodovima njihovim«, kako to biblija naivno kaže); ono što oduševljava mora biti istinito — ono za što čovek lije svoju krv mora biti istinito
          Svuda se ovde neočekivano osećanje moći, koje jedna misao pobudi u onome čiji je proizvod, pripisuje samoj misli u vrednost: — i kako se ne zna za drugi način izražavanja poštovanja prema jednoj misli, nego da se nazove istinskom, prvi atribut koji joj se pridaje jeste da je istinita... Kako bi inače mogla uticati? NJu je zamislila neka sila: kad ne bi bila istinita, ne bi mogla imati dejstva... Zato se misao shvata kao nadahnuta: uticaj koji ona vrši ima nešto od sile demonskog uticaja —
          Misao kojoj se jedan takav dekadent nije mogao opreti i pred kojom je pao »dokazuj se« na taj način kao istinita !!!
          Svi ti sveti epileptičari i vidovnjaci nisu imali ni hiljaditi deo onoga poštenja u samokritici s kojim danas jedan filolog čita jedan tekst, ili ispituje istonitost jednog istoriskog događaja... U poređenju s nama to su moralni kreteni...

172

          Da nije glavno da li je nešto istina, nego kako dejstvuje —: to je potpuno otsustvo intelektualnog poštenja. Sve je dobro, laž, kleveta, bestidno nameštanje, kada služi da se stepen toplote popne dotle da se »veruje« —
          Prava škola za učenje sredstava kojima se navodi na verovanje: načelno preziranje sfera iz kojih bi mogla doći protivrečnost (— razuma, filosofije i mudrosti, nepoverenja, obazrivosti); bestidno hvaljenje i veličanje učenja sa stalnim pozivanjem na to kako ga je Bog dao — kako apostol ne znači ništa — kako se tu nema ništa kritikovati, nego se samo ima verovati, primiti; kako je neobična milost i sreća primiti takvo učenje o spasenju; kako to učenje treba primiti sa osećanjem najdublje zahvalnosti i smernosti...
          Stalno se pravi račun od žeđi za osvetom koju oni što su dole osećaju prema svemu što je gore: da prime ovo učenje njih mami činjenica što im se ono prikazuje kao suprotnost mudrosti ovoga sveta, moći sveta. Ono ubeđuje ispale iz društvenih redova i pastorčad života svake vrste; ono obećava blaženstvo, dobit, privilegiju najbeznačajnijim i najsmernijim; ono fanatizuje siromašne, male, luckaste glave do besmislene sujete da su tobož oni smisao i so zemlje —
          Sve to, još jednom, ne može se dovoljno prezirati. Mi ušteđujemo sebi kritiku učenja; dovoljno je uočiti sredstva kojima se služi, da bismo znali s čim imamo posla. Ono se složilo s vrlinom, ono je bestidno prisvojilo samo sebi svu očaravajuću silu vrline... Ono se složilo sa moću paradoksa, sa potrebom starih civilizacija za biberom i besmislicom; ono je zadivljavalo, podizalo protiv sebe, izazivalo na gonjenje i zlostavljanje —
          Ono je ista vrsta smišljenog ništavila s kojim je jevrejsko sveštenstvo vaspostavilo svoju moć s kojim je i podignuta jevrejska crkva...
          Valja razlikovati: 1. onu toplinu strasti »ljubavi« (koja počiva na bazi vatrene čulnosti); 2. potpunu neotmenost hrišćanstva: — stalno preterivanje i brbljivost; — nedostatak hladnokrvnoga duha i ironije; — nevojnički karakter svih instinkata; — svešteničke predrasude protiv muškog ponosa, protiv čulnosti, nauka, umetnosti.

173

          Pavle: traži moć protiv jevrejskih upravljača — njegov pokret je odveć slab... Obrtanje vrednosti pojma »Jevrejin«: »rasa« se stavlja ustranu —: ali to je značilo odricati temelj. »Mučenik«, »fanatik«, vrednost svake jake vere...
          Hrišćanstvo je forma raspada staroga sveta na najnižem stupnju, tako da u prvi red dolaze najbolesniji i najnezdraviji slojevi i potrebe.
          Prema tome, morali su drugi instinkti doći napred, da bi stvorili celinu, silu koja može braniti samu sebe — jednom rečju, bila je potrebna neka vrsta velike nevolje, kao što je bila ona iz koje su Jevreji izvukli svoj instinkt za samoodržanjem...
          Za tu svrhu gonjenje hrišćana bilo je od neocenjive koristi — zajednica u opasnosti, obraćanje u masama kao jedino sredstvo da se učini kraj gonjenju pojedinaca (— pojam o »obraćanju« usled toga postaje mu što je mogućno lakši —).

174

          Hričćansko-judejski život: tu osvetoljublje nije preovladalo. Tek su velika gonjenja mogla dotle doterati strasti — kako žar ljubavi tako isto i oganj mržnje.
          Kad čovek vidi kako se njegovi najmiliji žrtvuju za njegovu veru, on postaje agresivan: za pobedu hrišćanstva ima se zahvaliti njegovim goniocima.
          Asketizam nije specifično hrišćanski: to Šopenhauer nije razumeo. On urasta u hrišćanstvo: tamo gde bi postojao i bez njega.
          Melanholično hrišćanstvo, mučenje i griža savesti, pretstavlja naročito svojstvo naročitoga zemljišta, u kome su hrišćanske vrednosti uhvatile koren: to nije samo hrišćanstvo. Hrišćanstvo je primilo u sebe sve vrste bolesti koje uspevaju na bolesnom zemljištu: moglo bi mu se jedino to zameriti što se nije umelo odupreti nikakvoj zarazi. Ali, u tome je baš njegova suština: hrišćanstvo je tip dekadencije.

175

          Stvarnost na kojoj je hrišćanstvo bilo u stanju da sagradi svoju moć sastojala se od malih jevrejskih porodica rasutih po Imperiji, s njihovom toplinom, nežnošću i njihovom naročitom gotovošću da priteknu u pomoć jedan drugom, koja je nečuvena bila u celoj Rimskoj Imperiji i možda bila najnepojmljivija; s njihovom skrivenom i u smirenosti prikrivenoj gordosti što su »izabrani narod«, s njihovim iskrenim negiranjem bez zavisti svega što je gore i ima sjaj i moć. Priznati to za moć, smatrati to blaženo stanje za nešto što se može preneti na druge, što zavodi, što zarazno dejstvuje i na pagance: u tome se sastojao genije apostola Pavla. Iskoristiti blago latentne energije i mudre sreće u svrhu »jedne jevrejske crkve slobodne veroispovesti« i celo jevrejsko iskustvo i veštinu samoodržanja zajednice, pod tuđom vlašću, i jevrejsku propagandu — to je on shvatio kao svoj zadatak. On je pronašao onu apsolutno nepolitičku vrstu sitnih ljudi koji su stajali postrani: s njihovom veštinom da se probiju i nametnu pomoću bezbroja stečenih vrlina, koje su udešen da pretstavljaju jedini oblik vrline (»mere za samoodržanje i oruđe uspeha jedne određene vrste ljudi«).
          Načelo ljubavi potiče iz male jevrejske zajednice: tu jedna vrlo strasna duša sija pod pepelom smernosti i bede: ona nije ni grčka, ni indiska, ni germanska. Himna ljubavi koju je Pavl napisao nije hrišćanska: to je jevrejski otsjaj večitoga plamena, koji je semitski. Ako je hrišćanstvo učinilo nešto bitno u psihološkom smislu, onda je to povišenje temperature duše kod onih hladnijih i otmenijih rasa koje su dotle stajale na čelu stvari, otkriće da najjadniji život može postati bogat i dragocen pomoću povišenja temperature duše...
          Razume se po sebi da se takvo širenje ne može vršiti kod gospodarećih klasa: Jevrejima i hrišćanima njihovi rđavi maniri bili su smetnja — a duhovna jačina i strast odbijaju i izazivaju odvratnost kad ih prate rđavi maniri (— ja ih vidim kad čitam novi zavet). Bila je potrebna srodnost ovom tipu nižega sloja u niskosti i bedi da bi čovek mogao osećati neku privlačnost... Držanje prema Novom zavetu pretstavlja probu da li čovek ima u sebi što od klasičnog ukusa (poredi Tacita); ko se tu ne buni, ko tu ne oseća pošteno i duboko nešto od foeda superstitio, da se nalazi u prisustvu nečega od čega trže ruku da je ne uprlja: taj ne zna šta je antički duh. Čovek mora osećati prema »krstu« ono što je osećao Gete —

176

          Reakcija malih ljudi: — ljubav pruža osećanje najveće moći. Valja pojmiti do koje mere ovde govori ne čovek uopšte, nego naročita vrsta čoveka.
          »Mi smo božanski u ljubavi, mi postajemo "deca božja"; Bog nas ljubi i ne traži od nas ništa drugo sem ljubavi«; to jest: sav moral, poslušnost i delatnost ne pružaju ono osećanje moći i slobode koje pruža ljubav; — jedan čovek ne čini ništa zlo iz ljubavi, nego čini mnogo više negoli što bi činio iz poslušnosti i vrline.
          Tu imamo blaženstvo stada, osećaj zajednice u velikim stvarima i u malim, živo osećanje jedinstva kao zbir osećanja života. Pomaganje, staranje, korisnost, stalno pobuđuju osećanje moći; vidan uspeh, izraz radosti podvlači osećanje moći; ni ponos tu ne manjka, nego se oseća kao zajednica, dom božji, kao »izabrani narod«.
          Ustvari, čovek je još jedanput doživeo promenu ličnosti: ovaj put on je svoje osećanje ljubavi nazvao Bog. Čovek mora sebi naslikati buđenje toga osećanja;  to je neka vrsta ekstaze, strani jezik, »evanđelje« — ova novina nije čoveku dopuštala da sebi pripiše ljubav —: on je mislio da ga Bog vodi i u njemu se životvori.
          »Bog silazi među ljude«, bližnji se preobražava u Boga (ukoliko se na njega izliva osećaj ljubavi) Isus je bližnji, koji se u misli preobraća u uzrok koji pobuđuje osećanje moći, kao što se bližnji preobražava u božanstvo.

177

          Verni su svesni da za vrlo mnogo toga imaju zahvaliti hrišćanstvu, pa iz toga izvode zaključak o visokoj vrednosti njegova osnivača... Ovaj zaključak je lažan, ali je tipičan za verne. Objektivno posmatrano, u prvom redu, mogućno je da se oni varaju u pogledu vrednosti onoga za što imaju zahvaliti hrišćanstvu: ubeđenja ne dokazuju ništa o stvari u koju je čovek ubeđen, a kod religija ona još pre izazivaju sumnju... Drugo, mogućno je da dug hrišćanstvu nije samo dug njegovom osnivaču, nego čitavoj gotovoj građevini, celini, crkvi itd. Pojam »osnivač« je tako neodređen da može značiti samo slučajan povod za jedan pokret: lik osnivača je uveličavan srazmerno prema napredovanju crkve; ali čak i ovaj proces poštovanja dopušta zaključak da je kada bilo osnivač bio nešto vrlo nesigurno i neodređeno — u početku... Valja pomisliti kako olako Pavle tretira problem ličnosti Isusove, kako se skoro titra njime: neko: neko ko je umro, koga su opet videli posle smrti, neko koga su Jevreji predali da se na smrt osudi — sve je to samo tema: Pavl je napisao muziku za nju...

178

          Osnivač jedne religije može biti beznačajan — palidrvce i ništa više.

179

          Oko psihološkog problema hrišćanstva. — Dinamika ostaje: osvetoljubivost, narodna buna, pobuna zlosrećnika i zalutalih. ( S budizmom drukče stoji: on se ne rađa iz osvetoljublja. On se protiv njega bori, jer ga nagoni na delo.)
          Ova stranka mira shvata da je odricanje od neprijateljstva u misli i delu uslov samoodržanja i odlikovanja. U tome leži psihološka teškoća koja je smetala da se hrišćanstvo pojmi: nagon koji ga je stvorio prinuđava na borbu protiv sebe sama.
          Samo kao stranka mira i bezgrešnosti ovaj ustanički pokret ima mogućnost da uspe: ona mora pobediti krajnom blagošću, ljupkošću, milokrvnošću, njen instinkt shvata to. — Veština: sam nagon, čiji je ona izraz, odricati, osuditi, a rečju i delom stalno pokazivati nagon koji je njegova protivnost —

180

          Tobožnja mladost. — Pogrešno je kad se zamišlja da se s hrišćanstvom jedan naivan i mlad narod digao protiv jedne stare kulture; postoji praznoverica da se izbili dublji izvori života iz tih najnižih narodnih slojeva, u kojima je hrišćanstvo izraslo i uhvatilo korena: ko smatra da je hrišćanstvo izraz oživele mladosti jednog naroda i obnovljene snage rase, ne razume ništa u psihologiji hrišćanskog duha: to je tipičan slučaj dekadencije, moralnog omekšavanja i histerije u jednoj zbrci stanovništva koje je izgubilo svaki cilj, premorilo se i bolesno je. To čudno društvo koje se sabralo oko ovog arhizavodnika mase naročito bi bilo na mestu u nekom ruskom romanu: sve nervne bolesti tu su se susrele... otsustvo zadataka, instinkt da je sve došlo do kraja, da se više ništa ne isplaćuj, uživanje u dolce far niente.
          Moć i sigurnost u pogledu budućnosti kod jevrejskog instinkta, njegova čudovišna volja za životom i smrću leži u njegovim vladajućim klasama; slojevi koje je podiglo mlado hrišćanstvo najbolje se raspoznaju po iscrpljenosti njihovih instinkata. S jedne strane, oni su siti svega; s druge — oni su zadovoljni sobom, u sebi, za sebe.

181

          Hrišćanstvo kao emancipovano judejstvo (kao što se domaća i rasna otmenost najzad emancipuje od svojih uslova i traži srodne elemente...).
          1. Kao crkva (opština) na teritoriji države, kao nepolitička ustanova.
          2. Kao život, odgoj, praksa, veština življenja.
          3. Kao religija greha (greha protiv Bogakao jedine vrste greha, kao jedinog uzroka svega stradanja uopšte), sa sveopštim lekom od greha. Postoji samo greh protiv Boga; što se zgreši protiv čoveka, čovek ne sme suditi, niti tražiti račun, sem u božje ime. Isto tako sve zapovesti (ljubav): sve je vezano za Boga, i vrši se Boga radi prema ljudima. U tome leži velika mudrost ( — život u velikoj skučenosti kakav vode Eskimi može se podneti samo ako su ljudi vrlo miroljubivi i puni obzira; judejsko-hrišćanska dogma uperena je protiv greha na dobro »grešnika« —).

182

          Jevrejsko sveštenstvo znalo je da pretstavi kao božju zapovest i poslušnost prema božjoj zapovesti sve što mu je trebalo... isto tako sve što je služilo održanju Izrailja i omogućavalo da njegov život (na primer: veliki broj dela: obrezanje, prinošenje žrtve kao centar nacionalne svesti) uvede ne kao prirodu, nego kao »Boga«. — Ovaj proces se nastavlja: u okviru judejstva, gde se nije osećala potreba za »delima« (to će reći kao sredstvom za razlikovanje od drugih), mogla se zamisliti jedna sveštenička vrsta ljudi koja se drži kao »otmena priroda« prema aristokratiji; jedno spontano sveštenstvo duše van kasta, koje sada ne pridaje vrednost »delima«, nego »mislima srca«, da bi što jače istaklo ono što mu je suprotno...
          U osnovi opet se radilo o tome kako će se nametnuti jedna određena vrsta duše: isto tako kako će se izvesti narodna buna usred jednog svešteničkog naroda — jedan pijetistički pokret odozdo (grešnici, carinici, žene, bolesni). Isus iz Nazareta bio je znak po kome su se poznavali. I opet, da bi verovali u sebe, potrebno im je bilo teološko preobraženje: njima ništa manje nije potrebno od »Sina božjeg«, da bi stvorili veru u sebe... I isto onako kao što je sveštenstvo patvorilo celu istoriju Izrailja, tako se još jednom ovde načinio pokušaj da se cela istorija čovečanstva patvori u cilju da se hrišćanstvo može pokazati kao najvažniji događaj u njoj. Ovaj pokret mogao je ponići samo na zemljištu judejstva: čije je glavno delo bilo što je pobrkalo prestup s nesrećom i svelo sav prestup na prestup protiv Boga: hrišćanstvo je drugi stupanj moći svega toga.

183

          Hrišćanski simbolizam zasniva se na jevrejskom, koji je već preobrazio celu stvarnost (istoriju, prirodu) u svetu neprirodnost i nestvarnost... koji više nije hteo da zna za pravu istoriju — koji se više nije interesovao za prirodni tok stvari —

184

          Jevreji pokušavaju da se nametnu pošto su dve njihove kaste: ratnici i zemljoradnici, propale.
          U ovom smislu oni su »obrezani«: oni imaju sveštenike i odmah do njih čandala...
          Kako lako kod njih dolazi do kidanja, do pobune čandala: poreklo hrišćanstva.
          Usled toga što su oni ratnike znali samo kao svoje gospodare, oni su uneli u svoju religiju neprijateljstvo prema otmenima, prema plemenitima, prema moći, prema upravljačima —, oni su pesimisti iz srdžbe...
          Na taj način oni su stvorili nov važan položaj: sveštenik na čelu čandala — protiv otmenih klasa...
          Hrišćanstvo je izvuklo krajnji zaključak iz ovoga pokreta: i u jevrejskom sveštenstvu ono je osećalo kastu, privilegovane, otmene — zato je zbrisalo sveštenika
          Hrišćanin je čandala koji odbacuje sveštenika... čandala koji sam sebe iskupljuje...
          Zbog toga je Francuska revolucija kći i sledbenica hrišćanstva... njen je instinkt uperen protiv kaste, protiv otmenih, protiv poslednjih privilegija —

185

          »Hrišćanski ideal«: jevrejski vešto stavljen na pozornicu. Osnovni psihološki nagoni, njegova »priroda«:
          pobuna protiv postojeće duhovne vlasti;
          pokušaj da se od vrlina koje omogućuju sreću najnižih načini merilo svih vrednosti — da se to nazove Bogom: instinkt za samoodržanjem u slojevima s najmanje životne snage;
          apsolutno uzdržavanje od rata i otpor da se opravda idealom — tako isto poslušnost:
          ljubav jednoga prema drugom kao posledica ljubavi prema Bogu.
          Majstorija: odricati sve prirodne pobude i obraćati ih u duhovni svet na nebu... potpuno iskoristiti vrlinu i poštovanje vrline za svoj račun i postepeno je odreći svemu nehrišćanskom.

186

          Duboko preziranje što ga je antički svet, koji je još sačuvao svoju otmenost, ispoljavao prema hrišćanima pripada istoj kategoriji kojoj danas pripadaju instinktivna odvratnost prema Jevrejima: to je mržnja slobodnih i samosvesnih klasa protiv onih koji žele da se probiju i koji kombinuju nespretno držanje sa besmislenim samozadovoljstvom.
          Novi zavet je jevanđelje jedne savršeno neotmene klase ljudi; njegovo polaganje prava na najviše vrednosti, upravo na svu vrednost, još i danas ima ustvari nešto što buni čoveka.

187

          Kako malo predmet znači ! Duh je onaj koji oživljava ! Koliko okuženog i zagušljivog vazduha sred sveg uzbudljivog pričanja o »iskupljenju«, ljubavi, blaženstvu, veri, istini, »večnom životu«. Uzmimo samo u ruke jednu pravu pagansku knjigu pa je uporedimo s tim, na primer Petronija, gde ništa nije učinjeno, rečeno, željeno i cenjeno što po hrišćansko-hipokratskom merilu nije greh, pa čak i smrtni greh. Pa ipak kako je čovek srećan u čistom vazduhu, u nadmoćnosti duha, bržem koraku, oslobođenoj i preobilnoj snazi sigurnoj u budućnost! U celom Novom Zavetu nema ni jedne jedine šale: ali to je dosta za odbacivanje jedne knjige...

188

          Duboko otsustvo dostojanstva s kojim se osuđuje sav život izvan hrišćanskoga: nije im dosta što misle nisko o svojim stvarnim protivnicima, njima ne treba ništa manje od opšteg klevetanja svega što nisu oni sami... Sa arogantnošću svetosti najbolje se slaže niska, lukava duša: svedočanstvo prvih hrišćana.
          Budućnost: oni vode brigu da im se dobro plati za to... To je najnečistija vrsta duha što postoji. Ceo život Hristov tako je pretstavljen da potvrdi proroštva: on postupa tako da njima da za pravo...

189

          Lažovsko tumačenje reči, držanja i stanja umirućih: strah od smrti, na primer, tu se brka iz osnova sa strahom »od onoga što će biti posle smrti«...

190

          Hrišćani su učinili isto ono što i Jevreji. I oni su stavili svome učitelju u usta i utisnuli u njegov život ono što su osećali kao uslov svoga života i novinu. Isto tako oni su mu pripisali čitavu poslovičnu mudrost —: ukratko rečeno, oni su pretstavili svoj svakidanji život i rad kao poslušnost i na taj način osveštali za svoju propagandu.
          Od čega sve to zavisi, vidi se kod Pavla: to je nešto malo. Ostalo je obrazovanje tipa svetitelja od onoga što su sami smatrali svetim.
          Celo »učenje o čudima«, zajedno s vaskrsenjem, posledica je samoveličanja hrišćanske opštine, koja je pripisala svome učitelju u većoj meri one osobine koje je pripisala sebi (ili, bolje rečeno, svoju snagu dovodila do njega...)

191

          Hrišćani nikada nisu živeli onako kako im je Isus nalagao, i bestidna priča o »opravdanju verom« i njenom jedinstvenom i najvišem značaju samo je posledica otsustva hrabrosti i volje crkve da se prihvati dela koja je Isus zapovedao da se čine.
          Budist se ponaša drukče negoli nebudist; hrišćanin se ponaša kako se ponaša ceo svet i ima jedno hrišćanstvo ceremonija i raspoloženja.
          Duboka i prezrenja dostojna lažljivost hrišćanstva u Evropi —: mi smo doista postali prezrenje Arapa, Hindusa, Kineza... Neka svak čuje reči prvoga nemačkoga državnika o tome čime je upravo bila zauzeta Evropa za četrdeset godina... neka čuje jezik, licemerstvo dvorskog propovednika.

192

          »Vera« ili »dela«? — Ali da se uz »dela«, uz naviku na određena dela, obrazuje jedno određeno shvatanje, ocena vrednosti i najzad duh, isto je tako prirodno kao što je neprirodno da »dela« slede iz jednostavne ocene vrednosti. Čovek se mora učiti, ne da pojača osećanje vrednosti, nego da dela; mora najpre nešto moći... Hrišćanski diletantizam Luterov. Vera je magareći most. Pozadina je pak u dubokom uverenju Lutera i njemu ravnih o njihovoj nesposobnosti za hrišćanska dela, jedna lična činjenica, prikrivena krajnjom sumnjom u to, nije li svako delo uopšte greh i od đavola: tako da vredost života pada na pojedinačna veoma napeta stanja nedelanja (molitva, izliv osećanja itd.). — Naposletku imao bi on pravo: instinkti koji se ispoljuju u čitavom delanju reformatora najbrutalniji su od sviju što postoje. Samo u potpunom odvraćanju od sebe, u poniranju u ono što je suprotno njima, samo kao iluziju (»vera«) oni su mogli podneti život.

193

          »Šta valja činiti, da bi smo verovali?« — apsurdno je pitanje. Nedostatak hrišćanstva jeste u tome što ono ne čini ništa što je Hristos zapovedio da se čini.
          To je nizak život, ali gledan okom prezira.

194

          Ulazak u istinski život — čovek spasava svoj lični život od smrti živeći opštim životom —

195

          Hrišćanstvo je postalo nešto u osnovi različito od onoga što je njegov osnivač hteo da ono bude. To je veliki antipaganski pokret starog doba, koji je formulisan pomoću života, učenja i »reči« osnivača hrišćanstva, ali savršeno proizvoljno protumačenih, prema jednom planu potpuno različitih potreba: preveden na jezik svih već postojećih podzemnih religija
          To je nastupanje pesimizma (dok je Isus hteo doneti mir i sreću jaganjaca): i to pesimizma slabih, nižih, patnika, potištenih.
          NJegov je smrtni neprijatelj: 1) moć, u obliku karaktera, duha i ukusa; »svetovnost«; 2) klasična »sreća«, otmena lakoća i skepticizam, veliki ponos, preterana rasipnost, i hladna samodovoljnost mudraca, grčka utančanost u držanju, u reči i formu. NJegov smrtni neprijatelj je Grk i Rimljanin podjednako.
          Pokušaj antipaganstva da sebe postavi na filozofsku osnovu i omogući sebe: ono ide za dvosmislenim pojavama antičke kulture, u prvom redu za Platonom, tim anti-Helenom i Semitom po instinktu... Ono tako isto ide za stoicizmom, koji je u suštini delo Semita (— »dostojanstvo« shvaćeno kao strogost, zakon, vrlina kao veličina, lična odgovornost, autoritet, kao najveća lična vlast nad samim sobom — to je semitsko. Stoik je arapski šeik uvijen u grčku togu i grčke pojmove).

196

          Hrišćanstvo samo nastavlja borbu koja se vodila protiv klasičnog ideala i otmene religije.
          Ustvari, čitav je ovaj preobražaj u prilagođavanju potrebama i inteligenciji tadašnjih religioznih masa: onih masa koje su verovale u Izidu, Mitru, Dionisa, »veliku mater«, i koje su od religije zahtevale: 1. nadu u drugi svet; 2. krvavu fantasmagoriju žrtvene životinje (misterija); 3. iskupiteljsko delo, svetu legendu; 4. asketizam, odricanje sveta, sujeverno »očišćenje«; 5. hijerarhiju, vrstu obrazovanja zajednice. Ukratko rečeno: hrišćanstvo se svuda prilagođuje već ukorenjenom antipaganstvu, verovanjima protiv kojih se Epikur borio... tačnije rečeno, religijama niže mase, žena, robova i prezrenih redova.
          Otuda su potekli sledeći nesporazumi:
          1. besmrtnost ličnosti;
          2. hipoteza o drugom svetu;
          3. apsurd ideje o kazni i ispaštanju u centrima tumačenja života;
          4. razboženje čoveka mesto njegovog oboženja, kopanje najdubljeg jaza koji jedino može premostiti čudo, padanje u prah i najveće preziranje samoga sebe;
          5. ceo svet iskvarene imaginacije i bolesne strasti, umesto jednostavnog života punog ljubavi, umesto jedne budističke sreće dostižne na zemlji;
          6. crkveni poredak sa sveštenstvom, teologijom, kultom, tajnama, jednom rečju sve ono protiv čega se borio Isus iz Nazareta;
          7. čudo u svemu i svačemu, sujeverje: dok je međutim odlika judejstva i prvoga hrišćanstva što su tuđi čudu i relativno racionalni.

197

          Psihološki preduslov: neznanje i nekulturnost, neznalaštvo koje je izgubilo svaki obraz: valja samo zamisliti ove svetitelje bez stida u Atini;
          jevrejski instinkt o izabranom narodu: oni bez daljega prisvajaju sve vrline i ponašaju se prema ostalom svetu kao prema suprotnosti; dubok znak prostačke duše;
          potpuno otsustvo stvarnih ciljeva, stvarnih zadataka, za koje bi bile potrebne i druge vrline sem bigotskih — država je preuzela na sebe taj posao: bestidni narod ponašao se uprkos tome kao da mu ona nije potrebna...
          »Ako ne postanete kao deca — «: o kako smo daleko od ove psihološke naivnosti!

198

          Osnivač hrišćanstva morao je mnogo ispaštati što se obratio najnižem sloju jevrejskog društva i inteligencije. Ona ga je shvatila prema duhu koji je razumela... Prava je sramota što se isfabrikovala istorija spasenja, lični bog, lični skupitelj, lična besmrtnost, i zadržalo sve sitničarstvo »ličnosti« i »istorije« iz učenja koje je odricalo svaku ličnu i istorisku stvarnost...
          Legenda o spasenju mesto simboličkog sada i svagda, ovde i svuda; čudo mesto psihološkog simbola.

199

          Ništa nije manje nevino od Novog zaveta. Znamo na kom je zemljištu izrastao. Ovaj narod, sa nesalomljivom voljom za afirmacijom, koji se, pošto je izgubio svaki uticaj na život i odavno izgubio svako pravo na život, ipak umeo probiti pomoću hipoteza koje su bile koliko neprirodne toliko imaginarne (kao izabrani narod, kao opština svetih, kao obećani narod, kao »crkva«): ovaj narod tako se vešto služio svetom lažju i sa »čistom savešću« do te mere da ne možemo biti odveć predostrožni, kad nam on propoveda moral. Kad se Jevreji pojavljuju kao oličenje bezgrešnosti, opasnost mora biti velika: kad čovek čita Novi zavet, mora uvek imati pri ruci svoju malu rezervu inteligencije, nepoverenja i pakosti.
          LJudi najnižega porekla, delom šljam, izmet ne samo iz dobrog društva, nego i iz društva dostojnog poštovanja, odrasli daleko od atmosfere kulture, bez discipline, bez znanja, bez trunke naslućivanja da može biti savesti u stvarima duha, upravo — Jevreji: instinktivno vešti da izvuku korist i zavedu na krivi put čak i pomoću neznanja i svake sujeverne pretpostavke.

200

          Ja smatram hrišćanstvo najfatalnijom i najzavodničkijom lažju koje je ikada dosada bilo, onom velikom besvetom lažju: ja izvlačim izdanak i ogranke njegovog ideala iz svih mogućih naska, ja odbijam svaki kompromis i lažan odnos prema njemu — ja nagonim na rat s njim.
          Moral sitnih ljudi kao mera stvari: to je najodvratnija degeneracija koju je kultura do sada pokazala. I ova vrsta ideala još visi nad čovečanstvom kao »Bog«!!

201

          Ma kako skromnih zahteva bio čovek u pogledu intelektualne čistoće, ne može se otresti neiskazanoga osećanja nelagodnosti pri dodiru s Novim zavetom: jer beskrajna drskost sa kojom najnepozvaniji hoće da dođu do reči u najvećim problemima, pa čak i da polažu pravo da budu sudije u takvim stvarima, prevršuje svaku meru. Bestidna lakoća s kojom se ovde govori o najzamršenijim problemima (život, svet, Bog, cilj života), kao da to i nisu nikakvi problemi, nego jednostavne stvari koje ovi mali božjaci znaju!

202

          Hričćanstvo je bilo najfatalnija od svih megalomanija koja je ikada postojala na zemlji: kad je ova lažljiva, sićušna, božjačka nedonoščad počela sebi prisvajati reči »Bog«, »strašni sud«, »istina«, »ljubav«, »mudrost«, »sveti duh«, da na taj način sebe ograniči od »sveta«, kad su takvi ljudi počeli obrtati vrednosti prema sebi, kao da su oni smisao, so, mera i težište svega ostaloga: trebalo je za njih podići ludnice i ništa drugo. Proganjanje je bilo krupna budalaština antičkog doba: na taj način oni su uzeti odveć ozbiljno, i od njih je načinjena ozbiljna stvar.
          Cela fatalnost je postala mogućna time što je u svetu već postojala slična vrsta megalomanije, jevrejska (— kad se jednom napravio jaz između Jevreja i judeo-hrišćana, morali su se judeo-hrišćani poslužiti sličnim sredstvima za svoje samoodržanje u pojačanoj meri, sredstvima koja je pronašao jevrejski instinkt —); s druge strane, još i time što je grčka moralna filosofija učinila sve mogućno da pripremi put za moralni fanatizam čak i među Grcima i Rimljanima, i da ga učini privlačnim... Platon, veliki uvoznik kvareži, koji je najpre odbio da vidi prirodu u moralu, koji je svojim pojmom »dobra« gotovo lišio grčke bogove svake vrednosti, koji je već bio zapažen jevrejskim bigotizmom (u Egiptu?).

203

          Ove male vrline stada ne vode ni najmanje u »večni život«: izneti ih na pozornicu na takav način, i sebe zajedno s njima, može biti vrlo mudro, ali za čoveka koji ovde drži oči otvorene to ostaje, uprkos svemu, najsmešniji prizor. Čovek ne zaslužuje ni najmanje preimućstvo na zemlji i na nebu zato što je u ponašanju postigao savršenstvo dobroćudne ovčice: u najboljem slučaju takav čovek ostaje mala, ljupka, apsurdna ovca s rogovima — pod uslovom da se ne naduje od sujete i ne sablažnjava stavom vrhovnoga sudije.
          Strahovito osvetljavanje boja kojim se ovde osvetljuju male vrline — kao da su otsjaj božanskih osobina!
          Prirodna namera i korist od svake vrline prećutkuje se sistematski; ona ima vrednost samo obzirom na neku božansku zapovest ili uzor, samo obzirom na nebeska i duhovna dobra (divota: kao da se radi o »spasenju duše«; ali je to bilo sredstvo da se ovde »izdrži« sa što je mogućno više lepih osećanja).

204

          Zakon, koji je bitno realistička formula izvesnih uslova samoodržanja jedne zajednice, zabranjuje izvesne postupke u određenom smeru, ukoliko su upereni protiv zajednice: on ne zabranjuje duh iz koga potiču ti postupci — jer su mu oni potrebni u drugom smeru, protiv neprijatelja zajednice. Sad izlazi moralni idealist i kaže: »Bog vidi srca: sam postupak nije ništa; mora se iskoreniti duh iz koga potiče...« U normalnim prilikama ljudi se tome smeju; samo kad se jedna zajednica nalazi potpuno van nužde da vodi borbu za svoj život, slušaju se takve stvari. Kad se ne uviđa korist od jednog stava, onda se on napušta.
          Tako je bilo, na primer, prilikom pojave Bude, u vrlo mirnom i duhovno premorenom društvu.
          To je bio slučaj i kod prvih hrišćanskih opština (kaogod i jevrejskih) čiji je preduslov bio potpuno nepolitičko jevrejsko društvo. Hrišćanstvo je moglo rasti samo na zemljištu judejstva, to će reći u jednom narodu koji se već odrekao političkog života i živeo u rimskom poretku stvari nekom vrstom parazitskog života. Hrišćanstvo ide korak napred: ono dopušta da ljudi još više »obezmužavaju«, to dopuštaju prilike. — Kad se kaže: »LJubite svoje neprijatelje«, onda se iz morala izgoni priroda: jer je sada priroda »ljubi svoga bližnjeg, mrzi svoga neprijatelja« u zakonu (u  instinktu) postala besmislena; sad se mora i ljubav prema bližnjem najpre zasnovati na novom načelu (kao neka vrsta ljubavi prema Bogu). Bog se svuda uvlači, gura, a korist se izvlači; svuda se odriče ono iz čega upravo izvire sav moral: poštovanje prirode, koje leži u priznanju prirodnoga morala, ništi se u korenu...
          Otkuda dolazi zavodnička čar takvog obezmužaloga ideala čovečanstva? Zašto nam nije odvratna kao što nam je odvratna misao o uškopljeniku?... Odgovor je jasan: nije nam odvratan ni glas uškopljenikov, uprkos strašnom unakaženju koje ga je uslovilo; on je postao slađi... I upravo zato što su »muški organi« otsečeni iz vrline, u vrlinu je unesen sada jedan ženski ton, koji ranije nije imala.
          S druge strane, ako mislimo o strašnim teškoćama, opasnosti i neizvesnosti, koje povlači život muških vrlina — život jednog Korzikanca još danas ili neznabošca Arapina (koji do tančina naliči na život Korzikanca: pesme bi im mogli Korzikanci spevati) — onda ćemo pojmiti kako je ovaj snažni tip bio opčinjen i dirnut strasnošću zvuka te »dobrote«, »čistote«... Pastirska melodija... idila... »dobri čovek«: tako što dejstvuje najviše u vremena kad tragedija ide trkom kroz ulice.

*

          S tim nam je postalo jasno i ukoliko »idealist« (uškopljenik ideala) polazi od izvesne sasvim određene stvarnosti i nije jednostavno fantast... On je došao do saznanja da za njegovu vrstu stvarnosti tako gruba zabrana određenih postupaka nema nikakva smisla (jer je oslabio instinkt koji ga je na njih potsticao usled dugog nevežbanja i nedostatka potrebe za vežbanjem). Uškopljenik propisuje niz mera za samoodržanje ljudi jedne sasvim određene vrste: u tome je on realist. NJegova zakonodavna sredstva ista su kao što su bila ona ranijih zakonodavstava: pozivanje na svakovrstan autoritet, na »Boga«, upotreba pojma »prestup i kazna« — to će reći on se koristi svim sredstvima ranijega ideala: samo im daje novo tumačenje, kazna na primer dobija više unutarnji smisao (otprilike kao griža savesti).
          U praksi ova vrsta ljudi propada, čim nestane izuzetnih uslova za njihov život — neka vrsta Tahiti i ostrvske sreće, kakav je bio život malih Jevreja u provinciji. NJihov jedini prirodni neprijatelj je zemljište iz koga su ponikli: oni se moraju boriti protiv njega i još jednom dati maha svojim napadnim i odbranbenim afektima; njihovi protivnici su pristalice staroga ideala (ovu vrstu neprijateljstva pokazao je u velikim srazmerama Pavle u odnosu prema judejstvu i Luter u odnosu prema svešteničkom asketskom idealu). Najblaži oblik ovog protivništva pretstavljaju svakako prvi budisti: može biti da se ni na šta drugo nije utrošilo toliko mnogo truda koliko na slabljenje i otklanjanje neprijateljskih osećanja. Borba protiv osvetoljublja javlja se gotovo kao prva dužnost budista: tek tim se obezbeđuje svoj duševni mir. Osamiti se, ali bez gorčine: to u svakom slučaju pretpostavlja postojanje jedne neverovatno blage i slatke vrste ljudi — svetitelja...

*

          Oštroumlje moralnog uškopljeništva. — Kako se ratuje protiv muških strasti i ocena vrednosti? Ne postoje fizička nasilna sredstva za to, može se voditi rat samo pomoću lukavstva, čarolije, laži, ukratko »duha«.
          Prvi recept: vrlina se prisvaja sebi i svom idealu; stariji ideal se poriče i pokazuje kao protivnost svakom idealu. Za to je potrebna veština u klevetanju.
          Drugi recept: svoj tip se postavlja kao opšte merilo; on se projicira u stvari, iza stvari, za sudbinom stvari — kao Bog.
          Treći recept: protivnici svog ideala prikazuju se kao božji protivnici; iznalazi se pravo na veliki patos, na moć, pravo na proklinjanje i blagosiljanje.
          Četvrti recept: sve stradanje, sve što je strahovito, užasno i kobno u životu tumači se kao posledica protivnosti ovome idealu: sve stradanje dolazi kao kazna čak i među sledbenicima (sem ako nije iskušenje itd.).
          Peti recept: ide se tako daleko da se priroda smatra suprotnošću sopstvenog ideal: smatra se velikom kušnjom u strpljenju, kao neka vrsta mučeništva, izdržati tako dugo u prirodnom poretku stvari; čovek se vežba u preziranju držanjem i postupcima u odnosu prema svima »prirodnim stvarima«.
          Šesti recept: pobeda protivprirodnosti, idealnog uškopljeništva, pobeda sveta čistih, dobrih, bezgrešnih, blaženih projicira se u budućnost, kao kraj, završetak, velika nada, kao »dolazak carstva božjeg«.
          — Nadam se da se čovek još može smejati ovome naprezanju jedne male vrste da se digne do visine apsolutnog merila stvari?...

205

          Nikako mi se ne sviđa što je onaj Isus iz Nazareta ili njegov učenik Pavle toliko napunio glavu malim ljudima kao da njihove skromne vrline toliko mnogo znače. Za to se moralo preskupo platiti: jer su oni izneli na rđav glas viša svojstva vrline i čoveka, oni su zavadili nečistu savest i osećanje samopouzdanja, oni su zaveli na kriv put hrabre, velikodušne, smele, preterane sklonosti jake duše: do samorazorenja...

206

          U Novom zavetu, naročito u Evanđeljima, ne prepoznajem uopšte nikakav »božanski« glas: nego pre jednu posrednu formu najpaklenijega klevetničkog i uništilačkog besnila — jedan od najnečasnijih oblika mržnje. Nedostaje mu svako poznanje svojstava jedne više prirode. Bestidna zloupotreba svakovrsnog poštenjaštva; iskorišćuje se i prisvaja čitavo blago poslovica; je li nužno bilo da dođe jedan Bog da baš carinicima kaže itd.
          Ništa nije običnije od ove borbe protiv fariseja pomoću jedne apsurdne i nepravične moralne proizvoljnosti; mase su uvek uživale u takvim tour de force. Prebacivanje »hipokrizije«, sa tih usana! Ništa nije običnije od takvoga postupanja s protivnicima — što je najprimamljiviji znak otmenosti ili neotmenosti...

207

          Prvobitno hrišćanstvo je ukidanje države: ono zabranjuje zakletvu, vojnu obavezu, sudove, samoodbranu i odbranu koje bilo cjeline, odbacuje razliku između sunarodnika i tuđina, kaogod i kaste.
          Hristov primer: On se ne opire onima koji mu zlo čine; on se ne brani; on čini više: on »okreće levi obraz« (na pitanje »jesi li ti Hristos?« on odgovara: »otsada ćete videti sina čovečjega gde sedi s desne strane i dolazi u oblacima nebesnim«). On zabranjuje svojim učenicima da ga brane; on im skreće pažnju da može dobiti pomoć, ali on to neće.
          Hrišćanstvo znači tako isto ukidanje društva: ono ceni sve što je društvo potcenjivalo, ono uzrasta među odbačenima i osuđenima, među okuženima svake vrste, »grešnicima«, »carinicima«, »bludnicima«, najglupljima (»ribarima«); ono prezire bogate, učene, otmene, vrle i »bez zamerke«...

208

           Rat protiv otmenih i moćnih, kako ga Novi zavet vodi, potseća na rat lisca Rajneke i njegove metode: samo sa svešteničkim uljem i odlučnim odbijanjem priznanja svoga sopstvenoga lukavstva.

209

          Evanđelje je vest da je siromašnima i potištenima otvoren put ka sreći — da čovek ima samo da se oslobodi sviju institucija, tradicija i tutorstva viših klasa: utoliko pobeda hrišćanstva nije ništa drugo do tipično socijalističko učenje.
          Privatna svojina, zarada, otadžbina, položaj i red, sudovi, policija, država, crkva, prosveta, umetnost, vojska: sve su to prepreke sreći, zablude, zamke, đavolove klopke, koje evanđelje osuđuje — sve je to tipično za socijalističko učenje.
          Iza svega toga nalazi se eksplozija nagomilane mržnje protiv »gospodara«, instinkt koji pokazuje koliko još može biti mnogo sreće u osećanju slobode posle tako dugotrajne tiranije... (To je najvećim delom simptom da se prema nižim klasama postupalo odveć čovečno, da one skoro osećaju na jeziku sreću koja im je bila zabranjena... Revolucija ne izaziva glad, nego činjenica da se kod mase apetit razbudio jedenjem...)

210

          Valja samo čitati Novi zavet kao knjigu krivoputnu: on akapariše za sebe vrlinu, iz instinkta da se pomoću nje zadobije za sebe javno mnenje — i to najskromniju vrlinu koja priznaje idealnu ovcu u stadu i ništa drugo (računajući tu i ovčara —): malu, nežnu, dobronamernu, milostivu i romantično zadovoljnu vrstu vrline, koja nema nikakvih pretenzija u spoljašnjem svetu, i koja »svet« deli potpuno od sebe. To je najbesmislenija nadutost koja zamišlja da se sudbina čovečanstva okreće oko nje do te mere da zajednica vernih pretstavlja ono što je istinsko i pravo, a svet na drugoj ono što je laž, za večita vremena odbačeno i rđavo. Najbesmislenija mržnja prema svemu što je u moći: ali je se nikad ne dotiče! Jedna vrsta unutarnjeg oslobođenja koja spolja ostavlja sve po starom (pokornost, servilnost i ropstvo; i znanje kako od svega načiniti sredstva službe Bogu i vrlini).

211

          Hrišćanstvo je mogućno kao savršeno privatan oblik života; ono pretpostavlja jedno tesnogrudo, izolovano, potpuno nepolitičko društvo — ono pripada malom manastiru. S druge strane, »hrišćanska država« i »hrišćanska politika« jesu bestidnost, laž, kao što je hrišćansko vojskovođstvo, koje je naposletku došlo dotle da »Boga nad vojskama« smatra kao šefa generalštaba. Čak ni papstvu nije polazilo za rukom nikako da vodi hrišćansku politiku...; a kada reformatori vode politiku, kao što je činio Luter, zna se da su to isto takvi sledbenici Makiavelijevi kao što su koji mu drago imoralisti ili tirani.

212

          Hrišćanstvo je još mogućno svakog trenutka. Ono nije vezano ni za jednu od dogmi koje su se zakitile njegovim imenom: njemu nije potrebno ni učenje o ličnom Bogu, ni o grehu, ni o besmrtnosti, ni o iskupljenju, ni o veri; njemu nije potrebna apsolutno nikakva metafizika, a još manje asketizam ili hrišćanske »prirodne nauke«. Hrišćanstvo je jedan sistem življenja, ne sistem vere. Ono nam govori kako da postupamo, a ne u šta da verujemo.
          Hrišćanin je onaj koji danas kaže: »Neću da služim vojsku«, »nije mi stalo do sudova«, »neću da se koristim službom policije«, »neću činiti ništa što bi narušilo mir u meni: i ako zbog toga moram patiti, ništa neće tako dobro sačuvati moj mir kao stradanje«.

213

          Za istoriju hrišćanstva. — Stalna promena sredine: hrišćanska nauka na taj način stalno menja svoje težište. Podržavanje neznatnih i malih... Negovanje milosrđa... Tim »hrišćanin« postepeno usvaja sve što je prvobitno odbacivao (dok je u odbacivanju svega toga bio njegov smisao). Hrišćanin postaje građanin, vojnik, sudija, radnik, trgovac, naučnik, teolog, sveštenik, filozof, zemljodelac, umetnik, patriot, političar, »knez«... on ulazi u sve profesije koje je ranije odbacivao (samoodbrana, suđenje, kažnjavanje, zakletva, razlikovanje između naroda i naroda, potcenjivanje, srdžba...). Ceo život hrišćanina je najzad baš onakav od kakvog je Hristos propovedao oslobođenje...
          Crkva isto toliko pripada pobedi anti-hrišćanskoga duha koliko moderna država i moderni nacionalizam... Crkva je varvarizovanje hrišćanstva.

214

          Hrišćanstvom su zagospodarili: judejstvo (Pavle); platonizam (Avgustin); misterije (učenje o iskupljenju, simbol krsta); asketizam (neprijateljstvo prema »prirodi«, »razumu«, »čulima« — Istok...).

215

          Hrišćanstvo kao nedostatak prirodnosti kod morala stada: pod apsolutno pogrešnim shvatanjem i samoobmanom. 
          Demokratisanje je prirodniji oblik njegov, i manje lažan.
          Činjenica: potišteni, niži, čitave mase robova i polurobova hoće da dođu do moći.
          Prvi stupanj: oni se oslobađaju — oni se dreše, isprva samo u mašti; oni se uzajamno raspoznaju — oni izbijaju na površinu
          Drugi stupanj: oni stupaju u borbu, hoće priznanje, jednaka prava, »pravdu«.
          Treći stupanj: oni hoće privilegije (oni privlače na svoju stranu pretstavnike moći).
          Četvrti stupanj: oni hoće da sami imaju moć, i oni je imaju...
          U hrišćanstvu valja razlikovati tri elementa: a) svakojake potištene; b) prosečne svake vrste; v) nezadovoljne i bolesne svake vrste. S prvim elementom hrišćanstvo se bori protiv politički otmenih i njihova ideala; s drugim elementom protiv izuzetaka i privilegovanih (duhovno, fizički) svake vrste; s trećim elementom protiv prirodnog instinkta zdravih i srećnih.
          Kada hrišćanstvo pobedi, onda drugi elemenat dolazi i prvi red; jer je tada zdrave i srećne zadobilo za sebe (kao borce za svoju stvar), isto tako i moćne ( kao zainteresovane za prevlast mase) — i sada preko hrišćanstva dobija svoju najvišu sankciju instinkt stada i prosečna priroda koja je od vrednosti u svakom pogledu. Ova prosečna priroda naposletku postaje do te mere samosvesna (— stiče hrabrost za sebe —) da sebi priznaje moć i politički...
          Demokratija je hrišćanstvo načinila prirodnim: neka vrsta vraćanja prirodi, pošto su ga mogla pobediti suprotna shvatanja vrednosti usled njegove krajnje protivprirodnosti. Rezultat: aristokratski ideal sada gubi svoj prirodni karakter (»viši čovek«, »otmen«, »umetnik«, »strast«, »saznanje«; romantizam kao kult izuzetaka, genija itd.).

216

          Kad mogu i »gospodari« postati hrišćani. — U prirodi je jedne zajednice (rase, roda, stada, plemena) da smatra uslove i težnje kojima ima zahvaliti za svoje održanje kao vrednosti po sebi; kao na primer: poslušnost, uzajamnu pomoć, poštu, umerenost, sažaljenje — isto tako da istisne sve što tome stoji na putu.
          Tako isto u prirodi gospodara (bili to pojedinci ili klase) da štiti i odlikuje vrline koje potčinjene čine pokornima i odanima (stanja i strasti koje mogu biti savršeno različite od gospodarskih).
          Instinkt gomile i instinkt gospodara ponekad se slažu u pohvali izvesnih osobina i stanja — ali iz različitih motiva: gomila to čini iz neposredne sebičnosti, a gospodari iz posredne.
          Gospodarske rase potčinjavale su se hrišćanstvu u suštini usled toga što su dolazile do uverenja da je hrišćanstvo religija stada, da ono uči poslušnosti: jednom rečju, da je lakše upravljati hrišćanima, nego nehrišćanima. Sa sličnim nagoveštajem papa još i danas preporučuje kineskom imperatoru hrišćansku propagandu.
          Valja tako isto dodati da zavodnička moć hrišćanskog ideala najjače dejstvuje na prirode koje vole opasnost, doživljaje i kontraste; koje vole sve što povlači rizik, ali što pruža maksimum osećanja moći. Valja se setiti svete Tereze usred herojskih instinkata njene braće: — hrišćanstvo se tu javlja kao rasipanje volje, jačine volje, kao donkihotstvo herojstva...
 
 

-početak-