STADO
274
Čija je volja za moć moral? — Pokušaj da se moralne
vrednosti postave za gospodare svih drugih vrednosti, tako da ne budu
samo vođ i sudija života, nego i saznanje, umetnost, političke i društvene
težnje, pretstavlja opštu činjenicu u istoriji Evrope od Sokrata. »Poboljšanje«
shvaćeno kao jedina dužnost, a sve ostalo upotrebljeno kao sredstvo za to
(ili kao smetnja, brana, opasnost, pa joj se stoga mora pokazati i otpor
i mora se uništiti...).
Sličan pokret može se primetiti u Indiji i Kini.
Kakav je smisao ove volje za moć od strane moralnih vrednosti,
te volje koja je igrala tako veliku ulogu u ogromnim revolucijama sveta?
Odgovor: tri sile su skrivene iza nje: 1. instinkt stada
protiv jakih i nezavisnih; 2. instinkt svih stradalnika i siročadi protiv
srećnih i 3. instinkt prosečnih protiv izuzetaka. — Ogromna dobit od ovoga
pokreta, uprkos surovosti, laži, tesnogrudosti koja mu je bila od pomoći
(jer je istorija borbe morala protiv osnovnih instinkata života već
po sebi najveći nemoral za koji je ikada znao svet...).
275
Najmanji broj uspeva da u onome u čemu živimo, na šta
smo se svikli od davnina, vidi problem — naše oko nije za to udešeno: to
mi se naročito čini da je slučaj s našim moralom.
Problem »svaki čovek kao predmet za druge« zaslužuje najvišu čast:
za samog sebe — ne!
Problem »ti treba«: sklonost koja, slično polnom nagonu, nije u
stanju da sebe sama objasni — ne sme da se osudi zajedno sa nagonima; naprotiv,
mora da im bude merilo i sudija!
Problem »jednakosti« dok svi čeznemo za odlikama: ovde upravo valja
da baš sebi postavljamo zahteve kakve postavljamo drugima. To je tako neukusno
i očevidno ludo: ali — to se oseća kao nešto sveto i višega reda, opreka
s razumom jedva se i primećuje.
Samopožrtvovanje i samoodricanje smatraju se kao odlike, bezuslovna
poslušnost moralu i vera da smo svima ravni pred njim.
Napuštanje i odricanje od blagostanja i života kao odlika, potpuno
odricanje od sopstvenog određivanja vrednosti, i strog zahtev da svak učini
to isto. »Vrednost dela je određena: svaki pojedinac pokorava se toj oceni«.
Mi vidimo: autoritet govori — ko govori? — Mora se ljudskom ponosu
gledati kroz prste što je taj autoritet tražio da bude što viši, da se što
je mogućno manje oseća ponižen pod njim. Stoga — Bog govori!
Bog je bio nužan, kao bezuslovni zakon iznad koga nema ništa više,
kao »kategorički imperator« —: ili, ukoliko su ljudi verovali u autoritet
razuma, bila im je potrebna jedna metafizika jedinstva, koja je to činila
logičnim.
Ako sada pretpostavimo da je svršeno s verom u Boga, onda se iznova
nameće pitanje: »ko govori?« — Moj odgovor, koji ne uzimam iz metafizike,
nego iz životinjske fiziologije, glasi: govori instinkt stada. On
želi da postane gospodar: otuda njegovo »ti treba!« — On dopušta pojedincu
da postoji samo kao deo celine, na dobro celine, on mrzi one koji se izdvajaju
od celine — on upravlja mržnju sviju pojedinaca na njega.
276
Ceo evropski moral zasniva se na vrednostima koje su od
koristi stadu: nevolja sviju viših i izuzetnih ljudi objašnjava se time što
sve ono što ih izdvaja od ostalih dopire do njihove svesti u obliku osećanja
njihove malenosti i omalovažavanja. Snaga modernoga čoveka uzrok je pesimističke
turobnosti: prosečan čovek, kaogod i masa, ne muči se mnogo pitanjima ili
savešću — on je veseo. — (Među turobnim jakim ljudima nalaze se Paskal i
Šopenhauer kao primer).
Što se jedna osobina čini opasnija po stado, to je stado žešće
osuđuje.
277
Moral iskrenosti u stadu. — »Moraš se lako poznati,
tvoje unutarnje biće moraš izražavati jasnim i stalnim znacima — inače si
opasan: i kad si zao, tvoja sposobnost da se prikriješ najgore je nešto za
stado. Mi preziremo potajne i teško znane. — Prema tome, ti moraš smatrati
samoga sebe znanim, ti ne smeš biti sam sebi skriven, ti ne smeš verovati
u tvoje menjanje«. Dakle: zahtevanje iskrenosti počiva na saznatljivosti
i stalnosti ličnosti. Ustvari, o tome se brine vaspitanje
da uputi svakog člana stada u određenu veru o prirodi čovekovoj: ono
najpre stvara tu veru, pa posle zahteva na osnovu toga »iskrenost«.
278
U okviru stada, svake zajednice, dakle među ravnima, precenjivanje
iskrenosti ima dobrog razloga. Ne dopustiti da te ko vara — pa
prema tome i sam ne varati, kao lični moral! Uzajamna obaveza
među ravnima! U odnosu prema svetu spolja, obazrivost i opasnost nalažu da
se čuvamo prevare: za takav stav psihološki je preduslov isto takvo držanje
unutra. Nepoverenje kao izvor iskrenosti.
279
Kritika vrlinâ stada. — Inercija se manifestuje:
1. u poverenju, jer nepoverenje iziskuje napetost, premišljanje i posmatranje;
2. u poštovanju, gde je velika razlika u moći i gde je potčinjenost nužna:
tu se svaki trudi da voli i ceni, da bi nestalo straha, a razlika u moći
tumači se kao razlika u vrednosti: na taj način odnos prema moćnima više
ne buni; — 3. u smislu za istinu. Šta je istina? Istina je ono objašnjenje
stvari koje kod nas zahteva najmanji umni napor (osim toga laganje je vrlo
zamorno); — 4. u simpatiji. Nama je lakše kad znamo da smo na ravnoj nozi
sa svima: kad osećamo kako svi osećaju, i kad primamo veru koja je već primljena;
— simpatija je nešto pasivno prema aktivnosti, koja sebi prisvaja i stalno
privodi u delo najličnija prava na ocenu vrednosti (čineći to bez predaha);
— 5. u nepristrasnosti i hladnom rasuđivanju: ljudi izbegavaju napor koji
bi izazvali afekti i radije bi da su neutralni i »objektivni«; — 6. u ispravnosti:
ljudi radije vrše već postojeći zakon negoli što grade nov ili što zapovedaju
sebi i drugima: strah od zapovedanja — bolje je potčiniti se negoli buniti
se; — 7. u toleranciji: strah od upotrebe prava ili od suđenja.
280
Instinkt stada ceni sredinu i prosečno kao
nešto najviše i najdragocenije: mesto na kome se nalazi većina; način na
koji se tu nalazi. Na taj način on je protivnik svake hijerarhije i gleda
na podizanje odozdo prema gore na isti način kako gleda na spuštanje s većine
u manjinu. Stado oseća izuzetak, kako ispod sebe tako nad sobom, kao nešto
upereno i opasno po sebe. U odnosu prema izuzecina mad njim, prema jačim,
moćnijim, mudrijim, plodnijim, njegov strah je u tome da ih nagovori da postanu
njegovi pastiri, čuvari, stražari — da mu budu prve sluge: na taj
način ono je okrenulo opasnost u korist. U sredini nestaje straha: tu čovek
nije sam ni s čim; tu je malo mesta za nesporazum; tu postoji jednakost;
tu pojedinac ne oseća svoj život kao prekor, nego kao pravi život; tu vlada
zadovoljstvo. Nepoverenje postoji samo prema izuzecima; biti izuzetan smatra
se za prestup.
281
Kada, polazeći od instinkta zajednice,
pravimo propise i zabranjujemo izvesne postupke, ne zabranjujemo, kao što
je razumno, izvesnu vrstu »bića«, niti izvestan »duh«, nego izvestan određeni
pravac i iskorišćavanje ovoga »bića« i »duha«. Ali, tu dolazi ideolog vrline,
moralist, i kaže: »Bog vidi srce! Šta ima u tome što se uzdržavate
od izvesnih postupaka: vi time niste bolji!« Odgovor: Gospodine dugouhi i
Vrli, mi uopšte nećemo da budemo bolji, mi smo vrlo zadovoljni sobom, mi
samo nećemo da jedan drugom činimo zlo i zbog toga zabranjujemo izvesne
postupke u određenom smeru, to će reći obzirom na nas; međutim, mi te iste
postupke cenimo vrlo visoko kada su upereni protiv neprijatelja naše zajednice,
na primer protiv vas. Mi vaspitavamo svoju decu za to: mi ih disciplinujemo
do krajnje ere. Kad bismo mi bili od onoga bogougodnoga radikalizma koji
preporučuje vaše sveto ludilo, kad bismo bili toliko žutokljuni da sa tim
postupcima osudimo njihov izvor, »srce«, »duh«, onda bi to značilo da osuđujemo
s tim i svoj život i s njim njegov najviši preduslov — duh, srce, strast,
koje poštujemo iz sve duše. Svojim propisima sprečavamo da takvo raspoloženje
izbije besciljno i sebi traži put — mi smo promućurni kad sebi propisujemo
takve zakone, a isto tako smo s tim i moralni... Ne naslućujete li
makar izdaleka, koliko nas žrtava to staje, koliko je za to potrebno discipline,
samosavlađivanja, nemilosrdnosti prema sebi? Mi smo plahoviti u svojim požudama,
ima trenutaka kad bismo se mogli proždirati... Ali »duh zajednice« postaje
nam gospodar: primećujete li da je to gotovo definicija morala.
282
Slabost životinje iz stada rađa
sasvim sličan moral kao i slabost dekadenta: oni se razumeju, oni se udružuju
(velike dekadentne religije uvek računaju na potporu stada). Po sebi, na
životinji iz stada nema ničega bolesnoga, ona je dragocena; ali nesposobna
da sebe vodi, njoj je potreban »pastir« — to shvataju sveštenici... Država
nije dovoljno utančana ni poverljiva; njoj ne polazi za rukom da »rukovodi
savešću«. Kako životinju iz stada sveštenik napravi bolesnom?
283
Mržnja prema povlašćenima duhom i telom:
bunt ružnih, nakaznih duša protiv lepih, ponositih, radosnih. Oruđa za to:
sumnjičenje lepote, ponosa, radosti: »zasluga ne postoji«, »opasnost je ogromna:
čovek mora strepiti i osećati se rđavo«, »prirodnost je zlo; pravilno je
opirati se prirodi. — Isto tako razumu« (protivprirodnost kao nešto više).
Opet su sveštenici ti koji iskorišćuju ovo stanje i pridobijaju
»narod« za sebe. »Grešnik« kome se bog više raduje negoli »pravedniku«. To
je borba protiv »paganstva« (griža savesti kao sredstvo da se naruši duševna
harmonija).
Mržnja prosečnih prema izuzecima, stada prema nezavisnima
(naravi shvaćene upravo kao »moral«). Otpor prema »egoizmu«: samo ono vredi
što je učinjeno »za drugoga«. »Mi smo svi jednaki«; — bunt protiv vlastoljublja,
protiv »gospodarenja« uopšte; — protiv privilegije; — protiv sektaša, slobodoumnika,
skeptika; — protiv filosofije (kao nešto što je protiv mehaničkih i automatskih
instinkata); kod samih filosofa: »kategorički imperativ«, suština moralnoga
načela »opštega i univerzalnoga«.
284
Hvaljena stanja i sklonosti: — mirnoća,
pravičnost, umerenost, skromnost, strahopoštovanje, uviđavnost, hrabrost,
čistota, poštanja, poverenje, ispravnost, pouzdanost, požrtvovanje, saučešće,
samarićanstvo, savesnost, jednostavnost, blagost, pravednost, velikodušnost,
obzir, poslušnost, nesebičnost, nezavidljivost, dobroćudnost, vrednoća.
Moramo utvrditi do koje su mere takva svojstva uslovljena
kao sredstvo jedne određene volje i cilja (često nekog »zlog« cilja);
ili kao prirodna posledica kojeg gospodarećeg afekta (na primer duhovnosti);
ili izraz nužnosti, što će reći: kao životni uslov (na primer građanin,
rob, žena, itd).
Ukratko rečeno: nijedno se od njih ne smatra »dobrim« po
sebi, nego prema zahtevima »društva«, »stada«, kao sredstvo za njihove
ciljeve, kao potreba za njihovo održanje i napredak, kao posledica isto tako
pravog instinkta stada u pojedincu: sledstveno u službi instinkata
koji je bitno različit od ovih stanja vrline. Jer je stado
neprijatelj, samoživo i nemilosrdno prema svetu
spolja, i puno vlastoljublja, nepoverenja itd.
Kod »pastira« taj antagonizam izbija na površinu: on mora
imati svojstva koja su suprotna svojstvima stada.
Smrtno neprijateljstvo stada protiv hijerarhije: njegov instinkt
ide u prilog boraca za izjednačenje (Hristos). Protiv jakih pojedinaca
(suverena) stado je neprijateljski raspoloženo, nepravično, neumereno, neskromno,
drsko, bezobzirno, kukavično, lažljivo, nemilosrdno, podmuklo, zavidljivo,
osvetoljubivo.
285
Ja učim: stado se stara da sačuva i održi
jedan tip i brani na sve strane, kako od onih koji od njega otstupaju (zločinci
itd.), tako i od onih koji se dižu iznad njega. Stado teži postojanosti i
održanju, u njemu nema ničega stvaralačkoga.
Prijatna osećanja koja nam uliva dobar, dobronameran, pravedan
čovek (nasuprot osećanju napetosti, straha, koje izaziva veliki, novi čovek),
to su naša lična osećanja sigurnosti i jednakosti: životinja iz stada
tu veliča duh stada i onda se dobro oseća. Ovaj sud koji izriče lagodnost
krije se lepim rečima — tako niče »moral«. — Ali, valja posmatrati mržnju
stada prema iskrenima.
286
Ne varajmo se u pogledu samih nas! Kada
neki čovek čuje šapat moralnog imperativa u svojoj duši, kao što altruizam
želi da ga čuje, on time pokazuje da pripada stadu. Kad je jedan čovek
svestan suprotnih osećanja, to jest kad vidi opasnost i zlo svoje u nepristrasnim
i nesebičnim postupcima — onda on ne pripada stadu.
287
Moja filosofija teži novom određivanju
ranga. Ona nije individualistički moral. Duh stada neka gospodari u stadu,
ali ne van njega: vođima stada potrebna je sasvim različita ocena vrednosti
njihovih postupaka, kao što je potrebna i samostalnim ljudima, ili »divljim
zverima« itd.
-početak-
|