DIONIS
 

1003

          LJubimcu prirode, koji blaži moje srce, istesanom od jednog komada drveta, koje je tvrdo, blago i mirisno — onome kome se čak i nos raduje — posvećujem ovu knjigu. 
          On uživa u onome što mu godi; njegovo zadovoljstvo u nečemu prestaje kad prekorači granice onoga što mu ne godi; 
          on nazire lekove od delimičnih ozleda; njemu su bolesti veliki posticaji njegova života; 
          on zna kako da iskoristi svoje rđave slučajeve; 
          on se čeliči od nesrećnih slučajeva koji mu prete uništenjem; 
          on iz svega što vidi, čuje, instinktivno sabira sve što ide u prilog glavnoga u njemu — on se upravlja prema izvesnom načelu odabiranja – on odbacuje mnogo šta; 
          on reagira lagano, kako su ga naučili dugotrajan obzir i svestan ponos — on ispituje nadražaj: otkuda dolazi, kuda hoće, on se ne potčinjava; 
          on je uvek u svome društvu, bile to knjige, ljudi ili priroda; 
          on odaje poštu odabirajući, dopuštajući, ukazujući poverenje.

1004

          Treba da dostignemo takvu orlovsku visinu u posmatranju da možemo razumeti kako se biva kako bi trebalo da biva uistinu: kako je svako »nesavršenstvo« i bol zbog njega sastavni deo najviše željivosti.

1005

          Oko 1876 godine pretrpeo sam strah da se ne kompromituje sve što sam dotle želeo, kad sam pojmio šta je ustvari Vagner hteo: a ja sam bio vrlo privezan za njega — svima vezama dubokog jedinstva potreba, zahvalnošću, nezamenljivošću i savršenom pustotom koju sam video oko sebe. 
          U to doba otprilike ja sam sebe smatrao bespovratno zapletenim u svoju filologiju i naučni rad — u jednu slučajnost i utočište moga života —: više nisam znao kako da se iskobeljam, i bio sam umoran, iscrpen i došao do kraja. 
          U to doba otprilike ja sam pojmio da je moj instinkt težio nečemu što je bilo taman suprotno Šopenhauerovom instinktu: težio je opravdanju života, čak i onome što je bilo najstrašnije, najdvosmislenije i najlažnije u njemu: za tu svrhu ja sam imao u rukama formulu »dioniziski«. 
          Šopenhauerovo tumačenje »stvari po sebi« kao volje pretstavlja važan korak ka shvatanju da je »priroda stvari po sebi« po nužnosti dobra, blažena, istinita i jedinstvena: ali on nije znao kako da oboži ovu volju: on je lebdeo u moralno-hrišćanskom idealu. Šopenhauer je stajao još toliko pod vlašću hrišćanskih vrednosti da mu je stvar po sebi postala ružna, glupa, do krajnosti ništavna, kad mu je Prestala biti »Bog«. On nije shvatio da postoji bezbroj drugih mogućnosti bića, pa čak i mogućnosti postojanja Boga. 

1006

          Dosad su moralne vrednosti bile najviše vrednosti: hoće li u to ko posumnjati?... Ako ih maknemo s tog mesta, onda ćemo izmeniti sve vrednosti: time se obara načelo njihove dosadanje hijerarhije.

1007

          Obrnuti vrednosti — šta bi to bilo? U tome moraju uzeti učešća svi spontani pokreti; svi novi, budući i jači pokreti: samo što oni stoje još pod lažnim imenima i ocenama i nisu još postali samosvesni.
           Smela svesnost i primanje onoga što je dostignuto — oslobođenje od banalnosti starih ocena vrednosti, koje nas obezvređuju u onome što je bilo najbolje i najjače u našem dostignuću.

1008

          Izlišno je svako učenje za koje već nije pripremljeno sve u pogledu nagomilanih sila i eksplozivnog materijala. Preocenjivanje vrednosti samo će se onda postići ako postoji napetost novih potreba i novih potrebnika koje tište stare vrednosti, premda toga nisu svesni.

1009

          Gledišta za moje vrednosti: da li neko nešto čini od obilja ili želje?... da li je posmatrač, ili drži plug, ili gleda u stranu, sklanja se u stranu?... da li sa nagomilane energije, »spontano«, ili samo reagira na nadražaj? da li je jednostavan zbog malenog broja elemenata, ili kao apsolutni gospodar mnogih elemenata, tako da se njima služi kad su mu potrebni ?... je li on problemili rešenje?... je li savršen zbog malenosti zadatka ili je nesavršen zbog neobičnosti cilja ? je li pravi čovek ili je samo glumac; je li kao glumac pravi ili je podražavalac, je li »tumač« ili predmet tumačenja? je li »ličnost« ili prosto zborno mesto ličnosti... je li bolestan od bolesti, ili od velikog zdravlja ? da li vodi kao pastir ili kao »izuzetak« (treći rod: kao begunac)? da li mu je nužno dostojanstvo ili bufonerija? da li traži prepreke ili se uklanja ispred njih? da li je nesavršen od premladosti ili od prestarosti? da li po prirodi govori da ili ne ili je šareni paunov rep? da li je dovoljno ponosit, da se ne stidi ni svoje sujete? je li još podložan griži savesti (— ova vrsta biva retka: ranije je savest grizla odveć mnogo: a sada, čini se, kao da nema više zuba za to)? je li čovek još sposoban za »dužnost«? (—postoje ljudi koji bi se lišili ostatka svojih životnih radosti, ako bi se lišili dužnosti — naročito ženskobanje, rođene pokorne sluge.)

1010

          Ako pretpostavimo da je naše uobičajeno shvatanje sveta nesporazum: da li bi se mogla zamisliti savršenost u kojoj bi i takvi nesporazumi imali svoje mesto? 
          Pojam jedne nove savršenosti: ono što ne odgovara našoj logici, našem »lepom«, našem »dobru«, našoj »istini«, moglo bi biti savršeno u jednom višem smislu negoli što je i naš ideal. 

1011

          Naš veliki udeo: ne smemo bogotvoriti nepoznato; mi upravo počinjemo pomalo saznavati. Lažni i uzaludni napori.
          Naš »novi svet«: mi moramo utvrditi do koje smo mere tvorci svojih osećanja vrednosti — dakle do koje mere mi možemo davati »smisao« istoriji.
          Ta vera u istinu u nama dostiže svoj krajnji zaključak — vi znate kako on glasi —: ako uopšte ima čega čemu se treba klanjati i moliti, onda se moramo klanjati prividu; božanska je laž — a ne istina.

1012

          Onaj ko gura napred razumnost, nagoni u isti mah i njoj suprotne sile — misticizam i svakojaku ludost — da pokažu novu snagu.
          U svakom pokretu moramo razlikovati 1. delimičan zamor od prethodnoga pokreta (zasićenost, pakost slabosti prema njemu, bolest); 2. delimično ponovo razbuđenu, nagomilanu snagu koja je dugo tinjala, radosna, razdragana i silovita: zdravlje. 

1013

          Zdravlje i bolest: budimo obazrivi! Mera ostaje rascvet tela, živahnost, smelost i bodrost duha — ali, prirodno, i količina bolesti koju ono može primiti na sebe i savladati — pretvoriti je u zdravlje. Ono od čega će delikatniji ljudi propasti služi kao potsticaj velikom zdravlju.

1014

          Samo je stvar snage: imati sve bolesne crte ovoga veka, ali uravnotežiti ih pomoću obilate, plastične i okrepljujuće sile. Snažan čovek.

1015

          O jačini XIX veka. Mi smo srednjovekovniji od osamnaestoga veka; ne prosto radoznaliji ili osetljiviji za sve što je strano i retko. Mi smo se pobunili protiv revolucije... Mi smo se oslobodili straha od razuma, te aveti osamnaestoga veka: mi se usuđujemo opet da budemo apsurdni, detinjasti, lirski — jednom rečju: »mi smo muzičari«. Mi se isto tako malo bojimo smešnoga kao što se malo bojimo apsurdnoga. Đavolu ide u prilog božja tolerantnost: još bolje, on ima interesa u tome kao rđavo shvatani i klevetani od iskona — mi spasavamo čast đavolovu.
          Mi više ne odvajamo veliko od strašnoga. Mi mirimo dobre stvari, u njihovoj složenosti, s najgorim: mi smo prevazišli negdašnju besmislenu »željivost« (koja je htela napredak dobra bez napretka zla — ). Popustio je kukavičluk prema idealu renesansa — mi se usuđujemo težiti čak za moralom renesansa. Netrpeljivost prema sveštenicima i crkvi dočekala je kraj u isto vreme; »nemoralno je verovati u Boga« — ali baš to smatramo najboljim oblikom opravdanja te vere.
          Mi smo svemu tome dali pravo kod sebe. Mi se ne plašimo naličja »dobrih stvari« (— mi ga tražimo: mi smo za to dovoljno hrabri i radoznali), na primer naličja antike, morala, razuma, dobroga ukusa (— mi sračunavamo gubitke, koje imamo sa svima takvim dragocenostima: mi skoro padamo u bedu sa takvim blagom —). Isto tako mi ne skrivamo od sebe naličje rđavih stvari.

1016

          Šta nam čini čast.— Ako nam išta čini čast, onda je to ovo: mi smo ozbiljnost preneli na drugu stranu: mi smatramo važnim sve stvari koje su bile prezrene kao niske u svima vremenima i ostavljene kao nevažne — »lepim osećanjima« dajemo naprotiv malu cenu. 
          Postoji li opasnija zabluda od preziranja tela? Kao da se tim ne osuđuje čitava duhovnost na bolesno stanje, na magle »idealizma«! 
          Ne može se održati ništa od svega što su hrišćani i idealisti izmislili: mi smo radikalniji. Mi smo otkrili da je »najmanji svet« svuda odlučujući. 
          Kamene ulične ploče, čist vazduh u sobi, hrana shvaćena prema vrednosti; mi ozbiljno gledamo na sve životne potrebe i preziremo svako »lepodušje« kao neku vrstu »ovlašnosti i frivolnosti«. — Ono što se dosad najviše preziralo mi guramo u prvi red. 

1017

          Mesto Rusoova »prirodnog čoveka« devetnaesti vek je otkrio istinitiju sliku »čoveka« — on je za to imao hrabrosti... Uopšte uzev, time je hrišćanski pojam »čoveka« delimično vaspostavljen. Ali mi nismo imali hrabrosti da baš toga »čoveka po sebi« primimo, i da u njemu vidimo zalogu budućnosti čovekove. Isto tako mi se nismo usudili da u porastu čovekove strahovitosti gledamo propratnu pojavu svakog porasta kulture; u tome smo mi još pod uticajem hrišćanskog ideala i stajemo na njegovu stranu protiv paganizma, a tako isto i protiv renesansnog shvatanja virtú. 
          Ali na taj način mi nemamo ključ za kulturu: i na delu mi još uvek ostajemo pri patvorstvu istorije u prilog »dobrog čoveka« (kao da samo on pretstavlja napredak čoveka) i pri socijalističkom idealu (to jest na ostacima hrišćanstva i Rusoa u svetu koji nije više hrišćanski). 
          Borba protiv osamnaestog veka: Napoleon i Gete kao najveća pobeda nad tim vekom. I Šopenhauer se bori protiv njega; ali nehotično on se vraća u sedamnaesti vek — on je moderni Paskal, s Paskalovim shvatanjem vrednosti bez hrišćanstva. Šopenhauer nije bio dovoljno jak za jedno novo da. Napoleon; mi shvatamo kako je neophodno tu spojen viši čovek sa strašnim. »Muškost je rehabilitovana; a ženi plaćen dužni danak u preziranju i strahu. »Totalitet« zdravlje i najviša aktivnost; prava linija, veliki stil u delanju nanovo pronađen; najjači instinkt, instinkt samoga života, žudnja za prevlašću, našao potvrdu.

1018

          (Revue des deux mondes od 15 februara 1887. Ten o Napoleonu:) »Naglo se pokazuje glavna osobina: umetnik, latentan u političaru, izlazi iz svoje kanije; on stvara u idealu i u nemogućnom. Njega prepoznaju kao ono što on jeste: posmrtni brat Dantea i Mikelandžela: i uistinu, u pogledu određenih kontura njegove vizije, intenzivnosti, koherentnosti i unutrašnje doslednosti njegovog sna, dubine njegove meditacije, natčovečanske veličine njegove zamisli, on se meri s njima i njima je ravan: njegov genij ima istu staturu i istu strukturu; on je jedan od tri suverena duha talijanskog renesansa.«
Nola bene — Dante, Mikelandželo, Napoleon.

1019

          O pesimizmu jačine. — U unutrašnjem domaćinstvu duše primitivnog čoveka preovlađuje strah od zla. Šta je zlo? Tri stvari: slučaj, neizvesnost, nenadnost. Kako se primitivni čovek bori protiv zla? — On ga zamišlja kao razum, kao moć, kao ličnost. Na taj način on dobija mogućnost da s njim sklapa neku vrstu sporazuma i uopšte da na zlo dejstvuje unapred — da ga preduhitri.
          — Drugo sredstvo je u tome da tvrdi kako je njegova zla priroda i štetnost jednostavno prividna: posledice slučaja, neizvesnosti, nenadnosti tumače se kao dobronamerne i razumne.
          — Treće sredstvo: zlo se u prvom redu tumači kao »zasluženo«: zlo se opravdava kao kazna.
          — Ukratko: čovek mu se potčinjava —: celo moralno-religiozno tumačenje samo je jedan oblik potčinjavanja zlu. Vera da u zlu postoji neki dobar smisao znači odricanje od borbe protiv njega.
Cela istorija kulture pretstavlja umanjavanje tog straha od slučaja, od neizvesnosti, od nenadnosti. Kultura upravo znači naučiti se proračunavanju, naučiti se otkrivanju uzroka, preduhitravanju, verovanju u nužnost. S napretkom kulture čovek se osposobio da se oslobodi toga primitivnog oblika potčinjavanja zlu (koji se zove religija ili moral), toga »opravdanja zla«. Sada on vodi rat protiv »zla« — on ga se oslobađa. Da, mogućno je stanje osećanja sigurnosti, vere u zakon i proračun, u kome svest gleda na te stvari s dosadom — u kome je radovanje slučaju, neizvesnosti i nenadnosti ustvari potstrek. 
          Zastanimo za trenutak kod ovog simptoma najviše kulture — ja ga nazivam pesimizmom jačine. Sada čoveku nije više nužno »opravdanje zla«, on se baš »pravdanja« užasava. On uživa u zlu čistom, sirovom; on smatra besmisleno zlo najinteresantnijim. Ako mu je pre bio nužan Bog, njega sada ushićuje nered sveta bez Boga, svet slučaja, čijoj suštini pripada užas, dvosmislica i zavodništvo. 
          U takvom stanju baš je dobru nužno »opravdanje«, to jest ono mora imati zlu i opasnu podlogu, ili sadržati u sebi veliku količinu gluposti: u tom slučaju ono se još sviđa. Animalnost više ne pobuđuje stravu; duhovita i srećna razdraganost u prilog životinje u čoveku pretstavlja u takva vremena najpobedonosniji oblik duhovnosti. Čovek je otsada dovoljno jak da se sme stideti vere u Boga: — on sada sme iznova da igra ulogu đavolova advokata. Ako se na delu zalaže za održavanje vrline, to čini iz razloga koji u vrlini prepoznaju utančanog, lukavstvo, pohlepnost, oblik žudnje za moć. 
          I ovaj pesimizam jačine završava se teodicejom, to jest apsolutnom afirmacijom sveta — ali iz razloga sa kojih se svet nekada odbacivao —: i na taj način shvatanjem ovoga sveta kao najvišeg mogućnog i stvarno dostignutog ideala.
 
 

-početak-