KAKO VRLINA POSTAJE GOSPODAR


304

          O idealu moralista. — Na ovom mestu želimo govoriti o velikoj politici vrline. Mi to činimo zarad onih kojima mora biti stalo da nauče, ne kako se postaje vrlim čovekom, nego kako se drugi stvaraju vrlim — kako vrlina postaje gospodar. Ja čak nameravam dokazati da se vrlina mora izbegavati potpuno ako se želi vaspostaviti njena vlast; to jest, čovek se mora odreći svake nade da lično postane pun vrline. To je velika žrtva: ali je takav cilj možda dovoljna naknada za takvu žrtvu. — I za veće žrtve!... A neki veoma čuveni moralisti podnosili su tolike žrtve. Jer su oni već prepoznali i naslutili istinu koja se u ovom delu ima da otkrije prvi put: da se vlada vrline može postići isključivo upotrebom sredstava kojima se postiže svaka druga vlast, u svakom slučaju ne pomoću same vrline...
          Kao što rekoh, ovaj traktat govori o politici vrline: on određuje ideal te politike; on ga opisuje kakav treba da bude, ako išta može biti savršeno na ovoj zemlji. Međutim, nema filosofa koji je u nedoumici šta pretstavlja tip savršenstva u politici; to je, razume se, makiavelizam... Ali, makiavelizam čist, bez primesa, sirov, zelen, u svoj svojoj snazi, sa svom svojom jačinom i oporošću, natčovečanski je, božanski, transcendentalan, i čovek ga nikada ne može ostvariti, on do njega samo može dosezati u najboljem slučaju. Čak i u ovoj užoj vrsti politike, u politici vrline, izgleda da se ideal još nikada nije ostvario. I Platon je došao tek do ivice njegove.
          Ako čovek ima oči za skrivene stvari, može otkriti čak i kod najnepristrasnijih i najsvesnijih moralista (a tako se uistinu zovu ovi političari morala i osnivači svih novijih moralnih sila) tragove koji pokazuju da su i oni platili svoj danak ljudskoj slabosti. Oni su svi težili vrlini za svoj račun — bar u trenucima svoje zamorenosti; a to je glavna i najkrupnija greška svakog moraliste — čija je dužnost da bude imoralist dela. Da se ne sme baš takvim pokazivati, to je druga stvar. Ili bolje, to nije druga stvar: sistematsko samoodricanje ove vrste (ili moralno rečeno: pretvaranje) pripada i sastavni je deo zakona moralista i njegovih najbitnijih dužnosti: bez toga on ne može nikada postići onu njemu svojstvenu savršenost.
          Sloboda od morala, pa čak i od istine, kada to nalaže cilj koji naknađuje svaku žrtvu: da bi moral zagospodario — to je taj zakon. Moralistima je potrebno da se ponašaju kao ljudi puni vrline; isto tako i kao ljudi od istine; njihova greška nastaje kad se podaju vrlini, kad izgube kontrolu nad njom, kad sami postanu moralni i istiniti. Jedan veliki moralist je, pored ostaloga, i veliki glumac: samo je opasnost po njega da njegova poza nesvesno ne postane njegova druga priroda, baš kao što je i njegov ideal u tome da na božanstven način drži odvojeno svoje biće od svoje delatnosti: sve što čini mora biti učinjeno pod vidom dobra — jednog uzvišenog, dalekog, pretencioznog ideala! Božanskog ideala! I, ustvari, kažu da se moralist u tome ugleda na model koji nije niko drugi do sam Bog...


305

          Carstvo vrline ne zasniva se vrlinom; s vrlinom se čovek odriče moći, gubi volju za moć.

306

          Pobeda jednog moralnog ideala zadobija se istim onakvim »nemoralnim« sredstvima kakvima se zadobija svaka pobeda: nasiljem, lažju, klevetom, nepravdom.

307

          Ko zna kako se stiče svaka slava biće nepoverljiv i prema slavi koju vrlina uživa.

308

          Moral je upravo isto toliko »nemoralan« koliko i sve drugo na zemlji; sam je moral oblik nemorala.
          Veliko oslobođenje koje ovo shvatanje donosi. Protivrečnost se otklanja iz stvari, spasava se jednoobraznost u svima pojavama.

309

          Postoje ljudi koji traže gde šta ima nemoralno. Kada kažu: »to je nepravda«, veruju da se to mora otkloniti i promeniti. Obrnuto, ja ne nalazim mira dok mi ne bude jasan nemoral izvesne stvari. Kada to pronađem, onda mi se povraća ravnoteža.


310

          A. Putevi koji vode ka moći: uvođenje jedne nove vrline pod starim imenom — buđenje »interesovanja« za nju (»sreća« kao posledica vrline i obrnuto) — njena veština u klevetanju svega što joj se opire — iskorišćavanje pogodnih prilika i slučajeva u nameri da se veliča i slavi — stvaranje fanatika od njenih sledbenika pomoću žrtve i izdvajanja: simbolika velikih razmera.
          B. Dosegnuta moć: 1. prinudna sredstva vrline; 2. njena sredstva zavođenja na kriv put; 3. etikecija (dvorska svita) vrline.

311

          Na koji način izvesna vrlina dolazi do moći? — Na potpuno isti način na koji dolazi jedna politička stranka: klevetanjem, sumnjičenjem, podrivanjem vrlina sumnjičenjem, podrivanjem vrlina suprotnih tendencija koje su se zadesile na vlasti, prekrštavanjem svoga imena, sistematskim proganjanjem i preziranjem. Jednom rečju: pomoću nedvosmislenog »nemorala«.
          Kako se izvesna želja ponaša prema sebi samoj da bi postala vrlina? — Ona to čini procesom prekrštavanja, načelnog odricanja svojih namera, vežbom u nerazumevanju sebe same; savezom sa utvrđenim i priznatim vrlinama; otvorenim neprijateljstvom prema svojim protivnicima. A, ako je mogućno, mora se zadobiti i zaštita sila koje osveštavaju; ljudi se moraju zaneti, opiti i oduševiti; mora se upotrebiti idealističko licemerstvo; mora se zadobiti stranka, koja ili s njom pobeđuje ili propada... mora se postati nesvestan i naivan.

312

          Svirepost se preobratila i uzdigla u tragično sažaljenje, tako da se odriče kao takva. To se isto desilo sa ljubavlju među polovima, koja je postala ljubav-strast; ropsko držanje duha javlja se kao hrišćanska poslušnost; mizerija kao smernost; oboljenje nervus sympathicus-a, na primer, slavi se kao pesimizam, paskalizam ili karlajlizam itd.

313

          Mi bismo počeli sumnjati u čoveka, kad bismo čuli kako su mu potrebni razlozi da bi bio pristojan: svakako bismo izbegavali njegovo društvo. Rečca »jer« kompromituje u izvesnim slučajevima; katkad je dovoljno samo jedno »jer« da čoveka pobije. Ako bismo docnije čuli kako je takav kandidat vrline smatrao nužnim rđave razloge da ostane dostojan ugleda, to neće biti povod da naše poštovanje prema njemu poraste. Ali on ide dalje, on nam dolazi i kaže nam u lice: »Vi remetite moj moral svojim neverovanjem, gospodine neverniče; sve dok ne poverujete u moje rđave razloge, to će reći u Boga, u nebesku kaznu, u slobodu volje, stvarate smetnje mojoj vrlini... Moral: nevernike valja ukloniti: oni ometaju moralizovanje masa«.

314

          Naša najsvetija ubeđenja, ona koja su stalna u nama u pogledu najviših vrednosti, jesu sudovi naših mišića.

315

          Moral u oceni rasa i klasa. — Usled toga što afekti i osnovni instinkti u svakoj rasi i svakoj klasi izražavaju sredstva pomoću kojih se one održavaju (ili bar sredstva koja su ih osposobila da najduže žive), zahtevanje da budu »vrle« ustvari znači:
          da menjaju svoj karakter, svlače svoju kožu i brišu svoju prošlost:
          to znači da imaju prestati da se razlikuju od drugih:
          to znači da imaju naličiti jedno na drugo po svojim potrebama i težnjama, ili, tačnije, da moraju propadati.
          To pokazuje da je volja za izvesnim tipom morala prosto tiranija one vrste koja je skrojena tačno prema tom tipu morala mimo ostalih vrsta: to znači proces uništenja ili opšte nivelacije u prilog gospodareće vrste (bilo da se ona druga učini bezopasnom, bilo da se iskoristi). »Ukidanje ropstva« — tobožnji danak »ljudskom dostojanstvu«; uistini, uništenje jedne bitno različite vrste (— podrivanje njenih vrednosti i njene sreće —).
Osobine koje sačinjavaju jačinu protivničke rase ili klase nazivaju se njenim najgorim i najopakojim osobinama: jer nam time ona škodi (njene »vrline« se klevetaju i prekrštavaju).
          Mi protestujemo protiv čoveka i naroda ako nam škode; ali s njihovoga gledišta mi smo im po ćudi, jer se iz nas može izvući korist.
          Propovedanje »humanosti« (koje sasvim naivno veruje da zna »šta je čovečansko?«) jeste licemerstvo ispod koga jedna sasvim određena vrsta ljudi gleda da dođe do vlasti: ili tačnije, jedna naročita vrsta instinkta — instinkt stada. »LJudska jednakost«: eto šta je skriveno iza tendencije da se ljudi kao ljudi načine sve više nalik jedni na druge.
          »Zainteresovanost« u odnosu na opšti moral. (Velika veština je pokazana u tome što su se velike strasti: pohlepljivost i vlastoljublje, postavile kao zaštitnice vrline).
          Do koje mere svi poslovni ljudi i pohlepljivci na novac — svi koji daju i uzimaju kredit — smatraju za potrebno da nastojavaju na ujednačenju sviju karaktera i pojmova vrednosti: svetska trgovina i svakovrsna razmena prinuđuje i kupuje sebi tako isto vrlinu.
          Tako isto država i svaka vlast u odnosu prema činovnicima i vojnicima; tako isto postupa nauka da bi mogla raditi u sigurnosti i štedeti svoje sile. — Tako isto sveštenstvo.
          Tu se opšti moral natura, jer je od koristi; da bi mu se obezbedila pobeda, vodi se rat i vrši nasilje protiv nemorala — po kom »pravu«? Ni po kom: nego po instinktu za samoodržanjem. Iste klase služe se nemoralom, gde im to koristi.


316

          Hipokritska boja kojom su obojene sve građanske institucije, kao da su izdanak morala — na primer brak; rad; poziv; otadžbina; porodica; poredak; pravo. Ali, kako su sve one skupa zasnovane na najprosečnijem tipu čoveka, u odbranu od izuzetaka i izuzetnih potreba, ne sme se čovek čuditi kad u njima nađe mnogo laži.

317

          Vrlina se mora braniti od propovednika vrline: oni su njeni najveći neprijatelji. Jer oni propovedaju vrlinu kao ideal za sve; oni joj oduzimaju čar retkosti, jedinstvenosti, izuzetnosti i neprosečnosti — njenu aristokratsku čar. Tako se isto mora ustati protiv onih zatucanih idealista koji grozničavo kucaju sve lonce i zadovoljni su kad zvone kao da su prazni: kakva naivnost — zahtevati velike i retke stvari, a kad ih nema, sa srdžbom i preziranjem ljudi to konstatovati! Očigledno je, na primer, da jedan brak vredi onoliko koliko vrede oni koji u njega stupaju, to jest, da će, uopšte uzeto, to biti nešto bedno i nepristojno: nikakav sveštenik ni gradonačelnik tu ne može izmeniti stvari.
          Vrlina ima protiv sebe sve instinkte prosečnih ljudi: ona nije probitačna, nije promućurna i usamljuje; ona je srodna strasti i teško dostupna razumu; ona kvari karakter, glavu, čula — ako se samo meri srednjom merom čoveka; ona izaziva neprijateljstvo protiv poretka, protiv laži koja leži skrivena u svakoj ustanovi, poretku, stvarnosti — ona je najžešći porok kada se posmatra u svetlosti njenoga štetnoga uticaja na druge.
          Ja poznajem vrlinu po tome što: 1. ona ne želi da se pozna; 2. ona ne pretpostavlja da svuda postoji vrlina, nego baš nešto drugo; 3. ona ne trpi zbog otsustva vrline, nego to naprotiv posmatra kao odnos distance, na osnovu čega vrlina zaslužuje poštovanje; ona sebe ne saopštava; 4. ona ne pravi propagandu; 5. ona ne dopušta nikome da se pravi sudijom, jer je ona uvek vrlina za sebe; 6. ona čini baš sve ono što je inače zabranjeno: vrlina, kako je ja shvatam, pretstavlja baš onaj vetitum, ono što je zabranjeno u zakonodavstvu stada; 7. ukratko rečeno, ona je vrlina u smislu renesansa, slobodna od svega moralizatorskog...

318

          Pre svega, vrla gospodo, vi nemate nikakva preimućstva nad nama; mi bismo hteli da vas navedemo da uzmete skromnost malo više k srcu: žalostan lični interes i lukavost savetuju vam vašu vrlinu. I kad biste imali više snage i srčanosti u telu, ne biste se srozali do takvog vrlog ništavila. Vi pravite od sebe šta možete: delom šta morate — na što vas nagone vaše okolnosti — delom šta vam čini zadovoljstvo, delom opet šta vam se čini korisno. Ali, kad činite ono što odgovara samo vašim sklonostima, ili što od vas traži vaša nužnost, ili što vam koristi, onda se ne smete time ni hvaliti, niti puštati da vas drugi hvale!... Čovek koji je pun samo vrline tip je sasvim male vrste: tu ništa ne sme da nas vara! LJudi koji su uopšte nešto značili nisu nikada bili na tako magareći način puni vrline: u tome nije našao svoj račun bitni instinkt njihova kvantuma moći: dok se vama s vašim minimumom moći čini da ništa nije mudrije od vrline. Ali, vi imate većinu sa sobom: i ukoliko nas tiranišete, borićemo se protiv vas...

319

          Čovek pun vrline i po tome je već niža vrsta ljudi jer nije »ličnost«, nego dobija vrednost po tome što odgovara izvesnoj shemi čoveka, koja je jednom zauvek određena. On nema nikakve nezavisne vrednosti: on se može porediti; on ima sebi ravne, on ne sme biti izuzetak...
          Ako rasmotrimo osobine dobroga čoveka, po čemu su nam one po ćudi? Po tome što nas ne teraju na rat, što ne izazivaju nepoverenje, opreznost, prikupljanje snage ni strogost: naša lenost, dobroćudnost, lakomislenost dobro se pri tom provode. I ovo naše ugodno osećanje mi projiciramo u dobroga čoveka i pripisujemo ga njemu kao osobinu, kao vrednost.

320

          U izvesnim prilikama vrlina je naprosto častan oblik gluposti: ko bi se za to mogao ljutiti? I ta vrsta vrline postoji još i danas. Jedna vrsta poštene seljačke prostote, koja je mogućna u svima slojevima i koju čovek mora sretati s poštovanjem i osmehom, još i danas veruje da je sve u dobrim rukama, to će reći u »božjoj ruci«: i kada ona to tvrdi sa onako jednostavnom sigurnošću sa kakvom bi tvrdila da je dvaput dva četiri, onda ćemo se mi ostali čuvati da ne protivrečimo. Rašta žalostiti ovu čistu ludost? Rašta je žalostiti našim brigama o čoveku, narodu, cilju, budućnosti? I kad bismo to hteli, ne bismo mogli. U svima stvarima oni vide sliku svoje sopstvene dostojanstvene gluposti i dobrote (u njima još živi stari Bog — deus myops!); mi vidimo nešto drugo u stvarima: svoju zagonetnu prirodu, svoje protivrečnosti, svoju dublju, bolniju, nepoverljiviju mudrost.

321

          Kome je vrlina laka stvar, on joj se naposletku smeje. Ozbiljnost u vrlini ne može se održati: kad je čovek dostigne, iskače iz nje — u šta? u đavolstvo.
          Međutim, kako su postale oštroumne sve naše rđave sklonosti i težnje! Koliko ih naučno ljubopitstvo muči! Prave udice saznanja!

322

          Vezati porok s nečim izričito mučnim, tako da čovek najzad beži od poroka, da bi se oslobodio onoga što je s porokom vezano. To je čuveni slučaj Tanhojzera. Tanhojzer, doveden Vagnerovom muzikom do kraja strpljenja, ne može više izdržati ni u društvu gospođe Venus: najedanput vrlina dobija draži; jedna tirinška devojka dobija na ceni; i što je još najgore, njemu se sviđaju čak i reči i muzika Volframa od Ešenbaha...

323

          Zaštitnici vrline. — Gramzivost, vlastoljublje, lenost, prostota, strah: sve je to zainteresovano vrlinom: zbog toga ona stoji tako čvrsto.

324

          U vrlinu se više ne veruje; njena privlačna snaga je iščezla; morao bi onda neko umeti da je ponovo iznese na tržište u obliku neke neobične avanture i rasipništva. Ona zahteva odveć mnogo ekstravagancije i ograničenost od svojih sledbenika, tako da bi danas savest bila protiv nje. Svakako za ljude bez savesti i obzira u tome bi joj mogla baš biti njena nova draž: — ona je sada ono što nije još nikada bila — porok.

325

          Vrlina je još uvek najskuplji porok: ona treba to i da ostane!

326

          Vrline su isto toliko opasne koliko i poroci, ukoliko ih puštamo da nad nama gospodare kao autoritet i zakon, a ne kao svojstva koja potiču iz nas samih, kao što je pravilno, kao naša najličnija oruđa odbrane i nužde, kao upravo uslov našeg života i napretka, koji mi poznajemo i priznajemo nezavisno od toga da li i drugi s nama napreduju pod istim uslovima ili pod različitim. Ovaj stav o opasnosti bezlično shvaćene objektivne vrline važi i za skromnost: sa nje propadaju mnogi najodabraniji duhovi. Moral skromnosti je najgore raslabljavanje za one duše kojima je jedino potrebno da blagovremeno očvrsnu.

327

         Oblast morala se mora korak po korak sužavati i ograničavati: moraju se imena instinkata koji su upravo tu u dejstvu izneti na svetlost da im se oda počast, pošto su sve vreme ležali skriveni pod hipokritskim imenima vrline; od stida pred svojim »poštenjem« koje nam govori sve zapovedničkijim glasom, moramo zaboraviti na stid koji bi hteo da porekne i »objasni« prirodne instinkte. Koliko čovek može bez vrline — merilo je njegove snage: mogla bi se zamisliti visina na kojoj bi se pojam »vrline« tako shvatio da zvuči kao virtù, vrlina u duhu renesansa, slobodna od moralne kiseline. Ali, u ovom času — kako smo daleko još od toga ideala!
          Sužavanje oblasti morala: to je znak njegova progresa. Svuda gde čovek nije bio u stanju da misli kauzalno mislio je moralno.

328

          Naposletku, šta sam postigao? Nemojmo skrivati od očiju ovaj divan rezultat: ja sam dao vrlini novu draž — ona dejstvuje kao nešto zabranjeno. Protiv nje je naše najtananije poštenje, ona je zasoljena »cum grano salis« naučne griže savesti; ona je staromodna i antikvarna po zadahu, tako da najzad počinje privlačiti utančane duhove i buditi njihovu radoznalost; — ukratko, ona dejstvuje kao porok. Tek pošto smo otkrili da je sve laž i privid, zadržali smo ponovo dozvolu za ovu najlepšu laž koja se zove vrlina. Ne postoji više nikakva vlast koja bi nam je smela zabraniti: tek pošto smo pokazali da je vrlina jedan oblik nemorala, mi smo je opravdali — ona je uvrštena u red i izjednačena u pogledu njenih bitnih crta sa opštom nemoralnošću svega života u kojoj učestvuje — kao vrsta prvoklasnoga luksuza, najnaduvenija, najgluplja i najređa forma poroka. Mi smo joj smakli masku i razderali veo, mi smo je oslobodili nasrtljivosti maske, mi smo je lišili glupave ukočenosti, tupog pogleda, krute lažne kose, svešteničkih mišica.

329

          Da li sam time naneo štetu vrlini?... Isto onoliko malo koliko i anarhisti vladarima: tek pošto je izvršen atentat na njih, sede opet čvrsto na svome prestolu... Jer je tako uvek bilo i uvek će biti: jednoj stvari se ne može učiniti veća usluga nego da se proganja i diže hajka na nju... Ja sam to učinio.



-početak-