STVAR PO SEBI I POJAVA
 

553

          Gruba mrlja na Kantovu kriticizmu postala je naposletku primetna i za neuke oči: Kant nije više imao nikakva prava na razlikovanje između »pojave« i »stvari po sebi« on je sam sebi oduzeo pravo da i dalje pravi razliku na ovaj stari uobičajeni način, pošto je odbacio kao nedopuštenu stvar da se na osnovu pojave izvodi zaključak o uzroku pojave — u skladu sa svojim shvatanjem ideje kauzaliteta i njene vrednosti u okviru pojave: ovo shvatanje već unapred predočava ono razlikovanje, kao da »stvar po sebi« nije dobivena zaključivanjem, nego je stvarno data

554 


 
          Jasno je da niti stvari po sebi, niti pojave, ne mogu stajati jedna prema drugoj u odnosu uzroka i posledice: iz toga sledi da se pojam »uzrok i posledica« ne može primeniti u filosofiji koja veruje u stvari po sebi i pojave. Kantove pogreške... — Ustvari, psihološki posmatrano, pojam »uzroka i posledice« potiče iz shvatanja koje veruje da svud i uvek volja dejstvuje na volju — koje veruje samo u živa bića, i u osnovi samo u »duše« (ne u stvari). U okviru mehanističkog shvatanja sveta (a ono je logika i njena primena na prostor i vreme) taj pojam svodi se na matematičku formulu — s kojom se, kao što se to uvek mora podvući, nikada ništa nije razumelo, nego se samo nešto označilo i preinačilo.
 
555

 
          Od sviju bajki najveća je bajka o saznanju. Ljudi žele da znaju sastav stvari po sebi; ali gle: stvari po sebi ne postoje! Čak ako i pretpostavimo da postoji nešto »po sebi«. nešto apsolutno, ono se baš zbog toga ne bi moglo saznati. Nešto apsolutno ne može se saznati: inače ne bi bilo apsolutno! Saznavati znači »dolaziti u odnos s nečim« —; takav saznatelj hteo bi da mu predmet saznanja ne znači ništa, i da to isto uopšte ne znači nikome ništa: usled čega nastaje protivrečnost — u prvom redu, između ove volje za saznanjem i ove želje da predmet saznanja ne znači ništa (čemu onda tu saznanje?); i drugo, što nešto što nije nikome ništa čak i ne postoji, i zato se ne može saznati. — Saznati znači: »dolaziti u uslovnost prema nečem«, osećati se nečim uslovljen i sobom nešto uslovljavati — u svakom slučaju, dakle, to je proces fiksiranja, karakterisanja, svesnosti o uslovima (ne proces ispitivanja bića, stvari, »po sebi«.
 
556

 
          »Stvar po sebi« je isto tako apsurdna kao i »smisao po sebi«, »značenje po sebi«. Ne postoji »činjenica po sebi« nego se uvek mora najpre dati smisao da bi činjenica mogla postojati.
          Odgovor na pitanje »šta je to ?« jeste proces određivanja smisla s drugog gledišta. »Esencija«, »suština«, ima karakter perspektive i pretpostavlja mnoštvo. U osnovi, pitanje je uvek: »Šta je to meni« (nama, svemu što živi itd.)? 
          Jedna stvar bi bila definisana, kad bi joj sva bića postavila svoje pitanje »šta je to« ? i odgovorila na njega. Ako bi nedostajalo samo jedno biće sa svojim sopstvenim odnosima i perspektivama u pogledu sviju stvari, onda bi ta stvar još uvek ostala »nedefinisana«. 
          Ukratko: suština jedne stvari je isto tako samo jedno mišljenje o toj »stvari«. Ili bolje rečeno: njena važnost je upravo sud o njenom postojanju, jedino čime se utvrđuje da jeste. 
          Ne sme se pitati: »Ko onda tumači?« — jer postoji samo tumačenje, kao oblik volje za moć (ali ne kao »biće«, nego kao proces, kao bivanje), kao afekt. 
          Poreklo svih »stvari« je potpuno delo onoga ko ih pretstavlja, misli, hoće, oseća. Sam pojam »stvari« kaogod i sva svojstva. — I sam »subjekt« je nešto tako napravljeno, »stvar« kao i sve druge stvari: uprošćavanje u cilju opredeljenja sile koja određuje, iznalazi, misli, kao takve, za razliku od svakog pojedinačnog određivanja, iznalaženja, mišljenja. To znači jedno svojstvo okarakterisano kao nešto različito od svega pojedinačnog: u osnovi, to znači delanje u odnosu na sve delanje koje tek ima doći shvaćeno kao celina. (Delanje i verovatnoća sličnog delanja.) 

557

          Svojstva jedne stvari su uticaji njeni na druge »stvari«; 
          Ako se zamisli da drugih »stvari« nema, onda ni izvesna stvar nema nikakvih svojstava; 
          To znači: ne postoji nijedna stvar bez drugih stvari;
          To znači: ne postoji »stvar po sebi«.

558

          »Stvar po sebi« je besmislica. Kad otstranim sve odnose, sva »svojstva«, sva »dejstva« jedne stvari, ne ostaje sama stvar: jer smo tek mi izmislili stvarnost, iz logičkih potreba, dakle u cilju definicije i razumevanja (da sjedinimo mnoštvo odnosa, svojstava i akcija). 

559

          »Stvari koje poseduju prirodu po sebi« — to je dogmatska pretstava, s kojom se apsolutno mora raskinuti. 

560

          Da stvari imaju prirodu po sebi, sasvim nezavisno od tumačenja i subjektivnosti, potpuno je proizvoljna hipoteza: to bi značilo da tumačenje i stanje subjektivnosti nije bitno, da je jedna stvar van sviju svojih odnosa još uvek stvar. 
          Obrnuto; prividno objektivni karakter stvari: nije li to možda naprosto razlika u stepenu u samom subjektivnom ? — da nam se možda ono što se lagano menja ne učini »objektivno« kao nešto trajno, biće, stvar »po sebi« — nije li to objektivno samo pogrešan način shvatanja stvari i kontrast u samom subjektivnom ? 

561

          A ako je sve jedinstvo samo kao organizacija jedinstvo? Ali »stvar«, u koju mi verujemo, izmišljena je samo kao podloga različitim atributima. Ako stvar »dejstvuje«, onda to znači: mi smatramo sve ostale osobine, koje su još tu na raspoloženju i trenutno latentne, kao uzrok što se sad javlja jedna jedina osobina: to će reći — mi smatramo zbir njenih osobina — x — kao uzrok osobine x što je svakako sasvim besmisleno i glupo. 
          Sve jedinstvo postoji samo u smislu organizacije i zajedničkog dejstva: na isti način na koji je jedna ljudska zajednica jedinstvo: to će reći kao suprotnost atomističkoj anarhiji, jedno političko telo koje jedno znači, ali nije jedno. 

562

          »U razvitku misli morao je nastupiti momenat kad je čovek postao svestan da su ono što je smatrao svojstvima stvari osećaji subjekta koji oseća: s tim su svojstva prestala da pripadaju stvari.« Ostala je »stvar po sebi«. Razlikovanje između stvari po sebi i stvari za nas zasniva se na starijem, naivnom opažaju koji je stvari pridavao energiju: ali analiza je pokazala da je naša mašta pripisala stvarima i silu — kaogod i supstanciju. »Stvar utiče na subjekt« ? Koren ideje supstancije nalazi se u jeziku, ne u biću van nas! Stvar po sebi nije nikakav problem! 
          Biće se mora misliti kao osećaj, koji se ne zasniva ni na čemu bezosećajnom. 
          U kretanju osećaj ne dobija nikakvu novu sadržinu. Biće ne može biti sadržina kretanja: dakle forma bića. 
          N. Z. Objašnjenje zbivanja može se pokušati: pomoću pretstave o slikama zbivanja koje mu prethode (ciljevi); drugo: pomoću pretstave o pojavama koje mu slede (matematičko-fizičko objašnjenje). 
          Ova dva objašnjenja ne smeju se mešati. Dakle: fizičko objašnjenje, koje je simbolizacija sveta pomoću osećaja i misli, ne može deducirati osećaj i misao niti uticati da se osećaj i misao pojave: fizika mora radije, dosledno sebi, da konstruiše i osećajni svet bez osećaja i cilja — sve do najvišega čoveka. A teleološko objašnjenje je samo istorija ciljeva koja nije nikada fizička! 

563

          Naše »saznanje« svodi se na utvrđivanje kvantiteta; ali ništa nas ne može sprečiti da razlike u kvantitetu ne osećamo kao razlike u kvalitetu. Kvalitet je prosto relativna istina za nas; ništa što je »po sebi«. 
          Naša čula imaju izvestan određen kvantum kao središte u kome ona funkcionišu, to jest; mi osećamo veličinu i malenost u odnosu prema uslovima svoga života. Kad bismo svoja čula desetostruko izoštrili ili otupeli, onda bismo propali; — to jest, mi osećamo i odnose veličina kao kvalitete obzirom na omogućavanje našega života. 

564

          Ali, ne bi li svi kvantiteti mogli da budu znaci kvaliteta ? Većoj moći odgovara druga svest, osećanje, želja, drugi perspektivni pogled; i porast je želja da se bude nešto više; iz izvesnog kvaliteta potiče želja za većim kvantumom; u jednom čisto kvantitativnom svetu, sve bi bilo mrtvo, ukočeno, nepokretno. — Svođenje svih kvaliteta na kvantitete besmislica je: ustvari, pokazuje se da oni postoje jedno pored drugoga, jedna analogija. 

565

          Kvaliteti su naše nesavladljive granice; ništa nas ne može sprečiti da ne osećamo proste kvantitativne razlike kao nešto što je iz osnova različito od kvantiteta, to će reći kao kvalitete, koji se više ne mogu svesti na kvantitete. Ali sve, u odnosu na što reč »saznanje« ima smisla da se primeni, odnosi se na svet merenja, računanja, brojanja, na kvantitet: dok obrnuto svi naši osećaji vrednosti (to jest baš naši osećaji) pripadaju baš svetu kvaliteta, to jest onim istinama koje pripadaju jedino nama i našem shvatanju istine, koje se apsolutno ne mogu »saznati«. Jasno je da svako od nas različito biće oseća druge kvalitete i prema tome živi u svetu koji se razlikuje od našega. Kvaliteti su nama ljudima svojstvene idiosinkrazije: tražiti da ta naša ljudska tumačenja i vrednosti postanu opšte vrednosti, pa možda da budu i sastavni deo prirode, spada u nasledno ludilo ljudske gordosti. 

566

          Ma kako se dosad shvatao »pravi svet«, uvek je to bio samo prividni svet.

567

          Prividni svet, to jest svet posmatran u svetlosti vrednosti; uređen, odabran prema vrednostima — to će reći u ovom slučaju s gledišta koristi, s gledišta samoodržanja, a obzirom na porast moći jedne određene životinjske fele. 
          Perspektiva, dakle, daje karakter »prividnosti«. Kao da bi jedan svet mogao preostati, kad bi nestalo perspektive! Na taj način nestalo bi i relativiteta!
          Svaki centar energije ima svoju perspektivu za ceo ostali svet — to jest, svoje sasvim određeno merilo vrednosti, svoj način dejstva, svoj način otpora. »Prividni svet« svodi se dakle na naročitu vrstu akcije na svet polazeći od jednog centra. 
          Ali ne postoji nikakva druga vrsta akcije: »svet« je samo reč za ukupnu igru ovih akcija. Stvarnost se sastoji tačno u specijalnoj akciji i reakciji svakog pojedinca na celinu... 
          Ne ostaje ni truni od kakvog prava da ovde govorimo o prividnosti.
          Specifični način reagiranja jeste jedini način reagiranja: mi ne znamo koliko ih i kakvih ih sve ima. 
          Ali ne postoji nikakvo »drugo«, nikakvo »istinsko«, nikakvo esencijalno biće koje bi izražavalo jedan svet bez akcije i reakcije... 
          Antiteza prividnog sveta i pravog sveta svodi se na antitezu: »svet« i »ništa«. 

568

          Kritika pojma »pravi i prividni svet«. — Od ova dva prvi je prosta fikcija, sastavljena od samih imaginarnih stvari. 
          I »prividnost« pripada stvarnosti: ona je jedan oblik njenoga bića; to jest, u svetu gde nema bića mora se izvestan merljiv svet istovetnih slučajeva najpre stvoriti pomoću privida: tempo u kome je zapažanje i poređenje mogućno, i tako dalje. 
          »Prividnost« je podešen i uprošćen svet, na kome su sarađivali naši praktični instinkti: za nas je on potpuno istinit: jer mi živimo u njemu, mi možemo u njemu živeti to je dokaz njegove istine za nas... 
          Svet, izvan činjenice da u njemu moramo živeti — svet koji nismo sveli na svoje biće, logiku i svoje psihološke predrasude — ne postoji kao svet »po sebi«; to je u suštini svet odnosa: pod izvesnim okolnostima on ima drugi izgled sa svake druge tačke: on navaljuje na svaku tačku i opire mu se svaka tačka — i ovi kolektivni odnosi su u svakom slučaju van sklada.
          Mera moći određuje koje biće poseduje drugu meru moći: u kom obliku, sa kakvom silom, nužnošću, ono dejstvuje ili daje otpor. 
          Naš sopstveni slučaj dosta je zanimljiv: mi smo stvorili jedno shvatanje, da bismo mogli živeti u svetu, da bismo taman toliko opažali koliko je potrebno da izdržimo život.. 

569

          Optiku naše psihologije određuju činjenice: 
          1. Saopštavanje je potrebno, za saopštavanje nešto mora biti postojano, uprošćeno, što se može precizirati (nada sve u takozvanom istovetnom slučaju). Ali da bi se moglo saopštiti, mora se osetiti kao nešto podešeno, kao »prepoznatljivo«. Materijal čula što ga um podešava svodi se na grube opšte crte, čini sličnim drugim stvarima, i pridružuje njemu sličnim. Tako se nejasnoća i haos čulnih utisaka u isti mah logiciziraju;
          2. Svet »pojava«, fenomena, to je podešeni svet, koji mi osećamo kao realan. »Realnost« leži u stalnom vraćanju istih, poznatih, srodnih stvari, u njihovu logiciziranom obliku, u veri da mi tu možemo računati i ocenjivati; 
          3. Suprotnost ovom fenomenalnom svetu nije »istinski svet« nego bezoblični svet haosa opažaja koji se ne da formulisati — dakle jedna druga vrsta fenomenalnog sveta, koji je nama »nesaznatljiv« ; 
          4. Na pitanje kako mogu postojati stvari »po sebi«, potpuno nezavisno od materijala naših čula i aktivnosti našega uma, mora se odgovoriti drugim pitanjem: otkuda bismo mogli znati da postoje stvari uopšte ? Tek mi smo stvorili »stvarnost«. Pitanje je da li ne postoje još mnogi načini stvaranja takvog prividnog sveta — i nije li to stvaranje, logiciziranje, doterivanje, patvorenje, najbolje zagarantovana stvarnost: ukratko rečeno, nije li ono »što određuje stvari« jedino realno: i nije li i »dejstvo spoljašnjega sveta na nas« samo posledica takvih subjekata hotenja... Druga »bića« dejstvuju na nas; naš podešeni prividni svet je podešavanje i savlađivanje njihovih dejstava: neka vrsta odbranbene mere. Jedino se subjekt može dokazati: hipoteza, da postoje samo subjekti — da je »objekt« način dejstva subjekta na subjekt... modus subjekta.
 
 


-početak-