786

ISTORIJA MORALIZOVANjA I DEMORALIZOVANjA

          Prvi stav: Ne postoje uopšte moralni postupci: oni su potpuno imaginarni. Ne samo da se oni ne mogu dokazati (što su na primer priznali i Kant i hrišćanstvo) — nego su uopšte nemogućni. Putem psihološkog nesporazuma izmislila se antiteza nagonskim silama i poverovalo se da se pronašla neka druga vrsta takvih sila; zamislio se jedan primum mobile koji uopšte ne postoji. Prema oceni, koja je uopšte i dala povoda antitezi »moralnoga« i »nemoralnoga«, moramo reći: postoje jedino nemoralni smerovi i postupci.
          Drugi stav: Čitavo ovo razlikovanje »moralnoga« i »nemoralnoga« potiče otuda što su kako moralni tako i nemoralni postupci dela slobodne spontanosti — ukratko rečeno što takva spontanost postoji, ili drugim rečima: što se moralni sud uopšte odnosi samo na jednu vrstu smerova i postupaka, na slobodne. Ali čitava ta vrsta smerova i postupaka čisto je imaginarna: svet na koji se jedino može primeniti moralno merilo uopšte ne postoji: — ne postoje ni moralni ni nemoralni postupci.

*

          Psihološka zabluda, iz koje je ponikla antiteza »moralnog« i »nemoralnog«: »nesebičan«, »neegoist«, »samopregoran« — sve nerealno, fantastično.
          Pogrešni dogmatizam u pogledu pojma »ja« : ono se shvata atomistički, i pogrešno suprotstavlja pojmu »ne-ja«; ono je isto tako izdvojeno iz postajanja kao da je neko biće. Pogrešno supstancionalisanje pojma »ja«: ono je postalo član vere pod pritiskom religiozno-moralne discipline (u verovanju u individualnu besmrtnost). Prema ovom veštačkom oslobođenju našeg »ja« i izjavi da ono spada u oblast transcendentalnoga došlo se do antiteze vrednosti, koja se učinila neospornom: do antiteze pojedinačnog ja i bezmernog ne-ja. Učinilo se očividno da vrednost pojedinačnog »ja« može ležati samo u tome da bude u odnosu sa bezmernim »ne-ja«, to jest da mu se podredi i njega radi da postoji. — To su diktovali instinkti stada: ništa se više ne protivi tim instinktima od suverenosti pojedinca. A ako pak pretpostavimo da je »ja« nešto transcendentalno, onda njegova vrednost mora ležati u samoodricanju. Otuda:
          1. lažna emancipacija »individue«, kao atoma;
          2. ocena stada, koje se zgraža na težnju jedinke da ostane atom, i na to gleda neprijateljski;
          3. kao posledica: pobeda nad individuom izmenom njenoga cilja;
          4. sada se učinilo da postoje postupci koji su samopregorni: oko njih se-izmislila čitava sfera antiteza;
          5. pitalo se: u kojim se postupcima čovek afirmiše najviše? Na njih se (na polnost, gramzivost, vlastoljublje svirepost itd.) sručila anatema, mržnja, preziranje: ljudi su verovali da postoje nesebični nagoni i odbacili sve sebične su tražili nesebične;
          6. posledica toga: šta se učinilo? Vačena je anatema na najjače, najprirodnije, još više, na jedine stvarne nagone — da bi se jedan postupak otsada mogao pohvaliti, moralo se poreći da u njemu ima takvih nagona: — strahovit psihološki falsifikat. I svako »zadovoljstvo sobom« moglo je da se otsad postigne tek ako bi se čovek preinačio pomoću pogrešnog tumačenja i podešavanja sub specie boni. Obrnuto: ona vrsta ljudi koja je svoju dobit imala od toga što je lišavala čoveka njegova zadovoljstva sobom (pretstavnici instinkta stada, na primer sveštenici i filosofi), bila je utančana i psihološki dovoljno oštroumna da pokaže kako ipak svuda vlada sebičnost. Hrišćanski zaključak: »Sve je greh; pa i naše vrline. Čovek je nešto što je potpuno za odbacivanje. Nesebičan postupak nije mogućan.« Nasledni greh. Ukratko: pošto je čovek protivstavio svoj instinkt jednom čisto imaginarnom svetu dobra, završio je samoprezirom, zbog nesposobnosti da čini dela koja su dobra.

NZ. Time hrišćanstvo pretstavlja napredak u psihološkoj izoštrenosti pogleda: Larošfuko i Paskal. Ono je shvatilo da postoji bitna jednakost ljudskih dela i da su jednaka po vrednosti u bitnosti (— sva su nemoralna).

*

           Sada su se ozbiljno dali na posao da stvore ljude u kojima će samoljublje biti ubijeno: — sveštenike, svetitelje. I kada se sumnjalo da li se uopšte može postati »savršen«, nije se sumnjalo u to da se zna šta je savršeno.
          Psihologija svetitelja, sveštenika, »dobrog čoveka« morala je prirodno ispasti čista fantazija. Stvarni motivi postupaka oglašeni su za rđave: da bi se uopšte još mogla činiti dela, morala su se propisati takva dela koja uopšte nisu mogućna, morala su se opisati kao da su mogućna i osveštati u isti mah. Sa istom lažnošću sa kojom se pre klevetalo, sad se idealizovalo i poštovalo.
          Besnilo protiv instinkata života smatralo se »svetim« i dostojnim poštovanja. Apsolutna čednost, apsolutna poslušnost, apsolutno siromaštvo: sveštenički ideal. Milostinja, saučešće, požrtvovanje, odricanje lepote, razuma, čulnosti, mrgodan pogled na sve jake osobine koje čovek ima: svetovni ideal.

*

          Ide se dalje; i oklevetani instinkti traže svoje pravo (na primer Luterova reformacija: najgrublji oblik moralne lažnosti kao »sloboda evanđelja«) — oni se prekrštavaju svetim imenima;
          oklevetani instinkti nastoje da pokažu kako su nužni, da bi vrli instinkti uopšte bili mogućni; mora se vivre pour vivre pour autrui1: egoizam kao sredstvo za cilj; ide se dalje, traži se pravo na život kako za egoistične tako i za altruistične pobude: jednaka prava za jedne kao i za druge (sa gledišta korisnosti);
          ide se dalje, traži se viša korisnost u pretpostavljanju egoističnog gledišta altruističkom: veća korisnost u smislu sreće najvećega broja ili progresa čovečanstva itd. Dakle: egoizam dobija prevagu u pravima ali pod plaštom krajnje altruističkog gledišta (»opšta korist čovečanstva«);
          pokušava se pomirenje prirodnosti s altruističkim načinom delatnosti, traži se altruizam u samom osnovu života; traži se sa podjednako osnovanosti u suštini života i prirode i egoizam i altruizam;
          sanja se o iščeznuću suprotnosti negde u budućnosti, gde će neprekidnim prilagođavanjem egoizam biti isto što i altruizam;
          najzad, shvata se da su aptruistični postupci samo jedna: vrsta egoističnih — i da je stepen voljenja i trošenja sebe dokaz stepena individualne moći i ličnosti. Ukratko rečeno, ukoliko čoveka činimo gorim, utoliko ga činimo boljim — jedno ne ide bez drugoga... S tim se diže zavesa nad strašnim patvorstvom psihologije dosadanjega čoveka.

*

          Rezultati: postoje samo nemoralne namere i postupci takozvani moralni postupci i namere moraju se otkriti kao nemoralni. Izvođenje svih afekata iz jedne jedine volje zamoć: oni su ravni po suštini. Pojam života: — u prividnoj suprotnosti (između »dobra« i »zla«) ispoljavaju se stupnjevi moći instinkata, privremena hijerarhija kojom se izvesni instinkti obuzdavaju ili se stavljaju u službu. — Opravdanje morala: ekonomsko itd.

1 Živeti, da bi se živelo za druge.

*

          Protiv drugog stava. Determinizam: pokušaj da se moralne vrednosti spasu na taj način što se prenose u nepoznato. Determinizam je samo način da naše ocene vrednosti neprimetno iščeznu, pošto im nema mesta više u svetu shvaćenom mehanistički. Zbog toga se determinizam mora napasti i srušiti, kao što se mora osporiti naše pravo na razlikovanje između sveta po sebi i fenomenalnog sveta.

787

          Apsolutno je nužno da se sasvim oslobodimo ciljeva: inače ne bismo smeli pokušavati da se žrtvujemo i slobodno živimo. Tek bezgrešnost postajanja daje nam najveću hrabrost i najveću slobodu!

788

          Vratiti zlom čoveku čistu, savest — je li to bio moj nehotičan napor? I to baš zlom čoveku, ukoliko se pokazao kao jak čovek? (Ovde treba navesti mišljenje Dostojevskoga o zločincima u tamnicama).

789

          Naša nova »sloboda«. — Koliko čovek slobodnije diše kad oseti, kao što to osećamo mi oslobođeni duhovi, da nije upregnut u sistem »ciljeva«! Tako isto i pri pomisli da pojmovi nagrade i kazne ne ističu iz suštine života. Tako isto da dobra i zla dela nisu takva po sebi, nego samo sa gledišta tendencija za održanjem kod izvesnih ljudskih zajednica. Tako isto da naša shvatanja radosti i bola nemaju nikakvo kosmičko značenje, da ne govorimo već o metafizičkom (— ona vrsta pesimizma koji je vezan za ime Eduarda Hartmana, koji je sebi stavio u zadatak da radost i bol dovede u ravnotežu, zatvarajući sebe dobrovoljno u tamnicu i granice prekopernikanske misli, bio bi ne samo nešto nazadno nego i degenerično, kad ne bi bio samo rđava šala jednog Berlinca).

790

          Ako je čovek načisto sa ciljem i smislom svoga života, onda je pitanje o tome kako živeti sporedno. Već je znak neverovanja u cilj i smisao, znak oskudice volje, kada vrednost zadovoljstva i bola stupa u prvi red i hedonističko-pesimistička učenja nalaze pristalice; i odricanje, rezignacija, vrlina, »objektivnost« mogu u najmanju ruku već biti znak da se počinje osećati nedostatak glavnoga.

791

          Dosad nemačka kultura nije postojala. Ovo tvrđenje ne može se pobiti prigovorom da je u Nemačkoj bilo velikih pustinjaka (— kao što je Gete na primer): Jer su oni imali svoju sopstvenu kulturu. Ali baš oko njih, kao oko silnih, prkosnih, usamljenih stena, ležao je ostali nemački duh kao njihova antiteza, to će reći, kao mekana, močvarna, klizava zemlja, na kojoj je svaki korak inostranstva pravio »otiske« i stvarao »oblike«: nemačka kultura bila je bez karaktera, skoro bezgranične podatljivosti.

792

          Nemačka, premda bogata okretnim i dobro obaveštenim naučnicima, prilično dugo vremena trpi toliku oskudicu u velikim dušama, snažnim duhovima, da se čini kao da jezaboravila šta je velika duša, šta je to snažan duh: i danas se skoro mirne savesti i bezočno izlažu prosečni i uz to ljudi promašenih života na tržištu i veličaju sebe kao velike ljude i reformatore; kao što na primer to čini Eugen Diring, koji je vrlo inteligentan i dobro obavešten naučnik, ali skoro kod svake reči pokazuje svoju sićušnu dušu koju razapinje tesnogruda zavist: tako isto da ga ne pokreće nikakav snažan, bujan, dobronameran i bogat duh, sujeta. Ali se mnogo manje može oprostiti u ovo doba filosofu što je častoljubiv, negoli u ma koje drugo doba: kada je masa gospodar i kada masa deli počasti!

793

          Moja »budućnost«: — strogo politehničko obrazovanje. Vojna obaveza: tako da prosečno svaki čovek iz viših redova bude oficir, ma šta drugo bio sem toga.
 
 

-početak-