DO KOJE SU MERE TUMAČENjA SVETA SIMPTOMI
JEDNOG SUVERENOG NAGONA
Umetnički
pogled na svet: posaditi se pred životom. Ali tu nedostaje
analiza estetske intuicije, svođenje njeno na svirepost, osećanje
sigurnosti,
sudački i nepristrasni stav. Mora se uzeti sam umetnik; i njegova
psihologija
(kritika nagona za igrom kao izliva snage, uživanje u promeni, u
ulaženju
sopstvene duše u strane stvari, apsolutni egoizam umetnika itd.). Koje
nagone on sublimira.
Naučni
pogled na svet: kritika psihološke potrebe za naukom,
težnja za shvatljivošću: volja da se stvari učine shvatljivim,
praktičnim,
korisnim, upotrebljivim — : do koje mere je to antiestetsko. Vrednost
ima
samo ono što se može brojati i računati. Ukoliko tu hoće da prevagne
prosečan
tip čoveka. Strašna stvar, ako bi se čak i istorijom htelo ovladati na
ovaj način — carstvo nadmoćnijega, sudije. Koje nagone on sublimira!
Religiozni
pogled na svet: kritika religioznog čoveka. Nije potrebno
uzeti moralnog čoveka kao tip, nego čoveka jakih egzaltacija i duboke
potištenosti,
koji one prve tumači sa zahvalnošću ili podozrenjem, ne tražeći im
poreklo usebi (— kaogod ni poslednje —). U suštini,
čovek koji
se oseća
»neslobodan«, koji sublimira svoja stanja i svoje instinkte
potčinjenosti.
Moralni
pogled na svet. Osećanja socijalne hijerarhije prenose
se na vaseljenu: nepokretnost, zakon, uređenje i izjednačenje traže
se i u najvišim sferama, jer se cene najviše — traže se iznad
svega,
ili iza svega.
Šta je tu
opšte: suvereni nagoni hoće da se smatraju najvišim
vrednostima. uoište, pa čak i stvaralačkim i vladajućim silama.
Razume se da se ovi nagoni ili suprotstavljaju ili uzajamno
potčinjavaju
(združuju sintetički, ili smenjuju na vlasti). No njihov duboki
antagoiizam
tako je velik da se tamo gde oni svi traže zadovoljenja stvara
čovek
duboke prosečnosti.
678
Da li ne
treba tražiti i poreklo naših prividnih »saznanja« samo u ranijim
ocenama vrednosti, koje su tako duboko usađene da sačinjavaju
osnovicu
našega bića ? Tako da se upravo samo novije potrebe upuštaju u
borbu
sa rezultatom najstarijih potreba ?
Svet se tako i tako
vidi, oseća, tumači, da se organski život održava
pomoću takvog načina tumačenja. Čovek nije samo individua, nego
je produžetak opšteg organskog života u jednoj određenoj liniji. Time
što
čovek postoji dokazuje se da postoji i traje jedna vrsta tumačenja
(premda
se uvek dograđuje), da se sistem tumačenja nije promenio.
»Prilagođavanje«.
Naše
»nezadovoljstvo«, naš ideal itd., može verovatno biti posledica
ovog utelovljenog tumačenja, ovog našeg naročitog gledišta: može biti
da
usled toga najzad propadne organski život — kao što podela rada u
organizmu
može u isti mah doneti sa sobom (kržljavljenje i slabljenje delova, pa
najzad i smrt celine. Propast organskog života, i njegovih
najviših
oblika, mora se vršiti po istom principu po kome i propast jedinke.
Sa stanovišta teorije
porekla
individualizacija pokazuje stalno
cepanje jednoga na dvoje i tako isto stalno iščezavanje individua u
korist
nekoliko individua, koje nastavljaju razvitak: prevelika masa uvek
izumire (»telo«).
Osnovna pojava:
bezbroj
individua žrtvuje
se radi malog broja:
da bi ih omogućile. — Čovek ne sme da se obmanjuje: isti je slučaj s
narodima
i
rasama: oni sačinjavaju »telo« za rađanje pojedinih
individua
od vrednosti, koje nastavljaju veliki proces.
Ja sam protivnik
teorije da jedinka vodi računa o interesima
vrste
idi potomstva, na štetu lične dobiti; sve je to samo
prividno.
Ogromna
važnost koju jedinka pripisuje seksualnom instinktu nije posledica
njegove važnosti po vrstu; već je rađanje pravo delo jedinke i njen
najviši
interes, i, prema tome,
najviši izraz njene moći (razume se,
posmatran
ne sa gledišta svesti, nego iz centra čitave individualizacije).
Osnovne
zablude dosadanjih biologa:
nije reč o vrsti,
nego o stvaranju jačih jedinki. (Množina je samo sredstvo.)
Život
nije
prilagođavanje unutrašnjih uslova spoljašnjim, nego
volja za moć, koja iznutra asimiluje i potčinjava sebi sve veću
količinu
»spoljašnjeg« materijala.
Ti biolozi
produžuju
moralnu ocenu stvari (»objektivno višu vrednost
altruizma», neprijateljstvo prema vlastoljublju, prema ratu, prema
svemu
što nije korisno, prema rangu i staležu).
682
U prirodnim
naukama s moralnim obescenjenjem našeg »ja« ide u korak
precenjivanje vrste. Međutim, vrsta je isto tako fiktivna kao što je i
naše »ja«: napravljena je pogrešna razlika. »Ja« je sto puta nešto više
od jednostavnog jedinstva u lancu beočugâ; ono je sam taj lanac, i
to potpun; a vrsta je prosto apstrakcija sačinjena od mnoštva ovih
lanaca
i njihove delimične sličnosti. Da se jedinka žrtvuje vrsti, kao što se
to često tvrdi, nije nikakva činjenica, nego pre samo primer pogrešnog
tumačenja.
683
Formula za praznovericu,
o progresu od jednog čuvenog fiziologa
moždanih funkcija: L' animal ne fait jamais de progres comme
espece. L' hommeseul fait de progres comme
espece.«
He: —
684
Anti-Darvin. — Pripitomljavanje čoveka.: koja mu definitivna
vrednost može biti? Ili, da li pripitomljavanje ima uopšte definitivne
vrednosti? — Ima razloga da se ovo poslednje odriče. —
Darvinova škola čini
doduše velike napore da nas uveri u protivno: ona
bi htela dokazati da dejstvo pripitomljavanja može biti
duboko,
pa čak i fundamentalno. Zasada se mi čvrsto držimo staroga: dosad nije
dokazano ništa drugo do li sasvim površan uticaj putem
pripitomljavanja—
ili pak degeneracija. A sve što umakne ispod ljudske ruke i discipline
vraća se skoro odmah u svoje prirodno stanje. Tip ostaje stalan: čovek
ne može »denaturer la nature«.
Računa se s borbom za
život, sa smrću slabijih i sa nadživljavanjem
najsnažnijih i najdarovitijih; zbog toga se zamišlja da bića
neprekidno
napreduju u usavršavanju. Mi smo se naprotiv uverili da u borbi za
život slučaj služi slabima isto tako dobro kao i jakima: da lukavstvo
često
uspešno dopunjuje snagu; da plodnost jedne vrste stoji u značajnom
odnosu
prema njenim izgledima na uništenje....
Tako isto se prirodnom
odabiranju pripisuju polagane i beskonačne
metamorfoze: veruje se da se svako preimućstvo nasleđuje i da u
potonjim
pokolenjima dolazi do sve jačega izražaja (dok je nasleđe tako
ćudljivo...);
posmatra se srećno prilagođavanje izvesnih bića njihovim naročitim
životnim
uslovima i objašnjava se da se to postiglo uticajem sredine...
Međutim, nigde se ne
mogu naći slučajevi nesvesnog odabiranja
(baš nigde). Najrazličitije jedinke se ujelinjuju, najveće krajnosti
mešaju
se u masi... Sve se utrkuje da održi svoj tip; stvorenja koja imaju
spoljašnje
znake — te znake koji ih štite od izvesnih opasnosti ne gube kada dođu
u prilike da žive van opasnosti... Kada žive u mestima gde ih njihova
odeća
više ne čuva, ona se niukoliko ne prilagođuju svojoj sredini.
Odabiranje
najlepšeg toliko je preterano da prevazilazi instinkt
za lepim u našoj sopstvenoj rasi. Ustvari, najlepše se pari sa
najnižim,
najveće s najmanjim. Skoro uvek (vidimo mužjaka i ženku gde iskorišćuju
prvi slučajan susret i ne pokazuju nikakav smisao za odabiranje. —
Modifikacija
usled klime i ishrane: — ali uistini potpuno beznačajna.
Prelazne
forme ne postoje. —
Tvrdi se da se živa
bića sve više razvijaju. Ali za to nedostaje svaki
osnov. Svaki tip ima svoju granicu: izvan nje nema razvitka.
Do
te granice vlada apsolutna zakonomernost.
*
Moj opšti
pogled. — Prvi stav: čovek kao vrsta ne napreduje.
Viši tipovi se zaista dostižu, ali se ne održavaju Nivo vrste se ne
diže.
Drugi stav:
čovek kao vrsta ne pretstavlja nikakav napredak u
poređenju s ma kojom životinjom. Životinjski i biljni svet ne razvija
se
od nižega ka višem... Nego sve u isti mah, i jedno preko drugoga, i
jedno
kroz drugo, i jedno protiv drugoga. Bogatije i složenije forme — jer
reč
»viši tip« ne znači ništa drugo — lakše propadaju: samo najniže forme
zadržavaju
neku prividnu neprolaznost. Više forme ređe se dostižu i s mukom se
održavaju:
najniže se neverovatno množe. — I u čovečanstvu najlakše propadaju viši
tipovi, srećni slučajevi razvitka, u promenljivim povoljnim i
nepovoljnim
prilikama. Oni su izloženi dekadenciji svake vrste: oni su
krajnost
i već samim tim skoro dekadenti... Kratak vek lepote, genija, cezara,
stvar
je svoje vrste: tako nešto ne nasleđuje se. Tip se nasleđuje:
tip
nije ništa ekstremno, nije »srećan slučaj«... To ne leži ni u kakvoj
naročitoj
kobi i »zloj volji« prirode, nego prosto u pojmu »višeg tipa«: viši tip
pretstavlja neuporedivo veću složenost — veći broj koordiniranih
elemenata:
zbog toga i raspad njihov izgleda neuporedivo verovatniji. »Genij« je
najuzvišenija
mašina na svetu — pa prema tome i najkrtija.
Treći stav:
pripitomljavanje (»kultura«) čoveka ne ide duboko...
Gde silazi duboko, odmah se pokazuje kao degeneracija (tip: hrišćanin).
»Divlji« čovek (ili, moralnim jezikom rečeno; zao čovek) pretstavlja
vraćanje
prirodi — i, u izvesnom smislu, ozdravljenje, lečenje od
»kulture«.
685
Anti-Darvin. — Pri rasmatranju velikih sudbina čovekovih mene
najviše iznenađuje što mi pred oči uvek izlazi taman suprotno onome što
Darvin sa svojom školom vidi ili hoće da vidi: odabiranje u prilog
jačih,
bolje sazdanih, napredak vrste. Međutim, baš suprotno tome bode čoveku
oči: brisanje srećnih slučajeva, nekorisnost savršenijih tipova,
neizbežna
vlast prosečnih tipova, pa čak i tipova koji su ispod prosečnih.
Ako uzmemo da nam se nije dao razlog zašto bi čovek činio izuzetak među
živim bićima, ja naginjem verovanju da se Darvinova škola svuda varala.
Ona volja za moć u kojoj opažam osnovni razlog i karakter sviju promena
objašnjava nam zašto odabiranje u korist izuzetaka i srećnih slučajeva
ne postoji: najjači i najsrećniji su slabi kad protiv sebe imaju
organizovane
instinkte stada, strah slabih i njihovu brojnu nadmoćnost. Moj opšti
pogled
na svet vrednosti pokazuje da, u najvišim vrednostima koje danas
vladaju
sudbinom čovekovom, nadmoćnost nemaju srećni slučajevi i odabrani
tipovi;
nego pre tipovi dekadencije — možda nema ničega zanimljivijeg u svetu
od
ovog neželjenog prizora.
Ma kako to čudno
zvučalo: jaki se moraju uvek podržavati protiv slabih;
srećni protiv zlosrećnih; zdravi protiv bolesnih i nasledno
opterećenih.
Ako se prema stvarnosti formuliše moral, onda taj moral glasi: prosečni
više vrede od izuzetaka; dekadentni više od prosečnih; volja za nebićem
preovlađuje nad voljom za život — i opšti cilj je sada, rečeno
hrišćanskim,
budističkim, šopenhauerovskim jezikom:
»Bolje je ne biti, negoli
biti«. Ja se bunim protiv formulisanja stvarnosti u moral: zbog
toga mrzim hrišćanstvo smrtnom mržnjom, što je stvorilo uzvišene reči i
stavove, da bi pokrilo jednu strašnu stvarnost pokrivalom pravde,
vrline,
božanstvenosti...
Ja vidim sve
filosofe, ja vidim nauku na kolenima pred stvarnošću koja
je nešto obrnuto od borbe za život, kako je Darvinova škola
shvata
— ja svuda vidim, kud god se okrenem, da preovlađuju i preostaju oni
koji
bacaju sumnju na život i na vrednost života. — Pogreška Darvinove škole
meni je postala problem: kako čovek može biti slep, da baš ovde
pogrešno vidi?
Da vrste
pretstavljaju napredak, to je najbesmislenije
tvrđenje na svetu: dosada su one pretstavljale jedan nivo. Da
su
se viši organizmi razvili iz nižih, nije dosada dokazano nijednim
slučajem.
Ja vidim da su niži u nadmoćnosti brojem, lukavstvom, prepredenošću,
ali
ne vidim kako bi neka slučajna promena bila dobit, bar ne to za dugo
vreme:
jer bi opet ona bila noć razlog da se objasni zešto je jedna slučajna
promena
postala tako jaka.
»Svirepost prirode«,
o kojoj se toliko priča, ja nalazim na drugoj strani:
ona je svirepa prema svojoj srećnoj deci, ona štedi i štiti i voli samo
krotke.
Ukratko rečeno:
porast moći jedne vrste možda manje obezbeđuje
preovlađivanje njene srećne i jake dece negoli preovlađivanje prosečnih
i nižih tipova... Ovi poslednji imaju veliku plodnost, dug vek; sa
prvima
raste opasnost, rasipanje je veće, brojno opadanje je brže.
686
Čovek kakav
je dosada bio, to je upravo embrio čoveka budućnosti — sve
stvaralačke sile koje na njega ciljaju nalaze se već u njemu: i pošto
su
one ogromne, ukoliko sadašnja jedinka nosi u sebi više obećanja za
budućnost,
utoliko više strada. Ovo je najdublje shvatanje stradanja:
stvaralačke
sile se sukobljavaju. — Osama jedinke ne sme da nas vara — uistini
nešto
struji kroz sve jedinke. Što se oseća usamljena, to je najjača
žaoka u procesu postavljanja najviših ciljeva: njeno traženje
sopstvene
sreće je sredstvo, koje opet drži zajedno stvaralačke sile i umerava
ih,
da ne bi razorile jedna drugu.
687
Prekomerna duhovna snaga koja postavlja sama sebi nove ciljeve;
ona nije tu samo zarad toga da vodi i zapoveda nižem svetu, ili u cilju
održanja organizma, »jedinke«.
Mi smo više
negoli jedinka: mi smo čitav lanac, sa zadacima svih
budućnosti toga lanca.