12
SLOM KOSMOLOŠKIH VREDNOSTI
A
Nihilizam će se manifestovati u svemu kao psihološko
stanje, na prvom mestu kad budemo tražili u svemu što se zbiva »smisao«
koga u njemu nema: tako da će tražilac na kraju izgubiti hrabrost. Nihilizam
je stoga osvešćenje o uzaludnom dugom traćenju snage, agonija zbog »bespredmetnosti«,
neizvesnost, nemanje prilike za kakvu bilo mu drago vrstu oporavljenja ili
za dostizanje stanja mira u pogledu na šta bilo — stid pred samim sobom kao
da je čovek odvek dugo varao sama sebe... Gorepomenuti smisao mogao
bi se postići: u obliku »ostvarenja« jednog najvišeg zakona morala u svima
pojavama, moralnog poretka vaseljene; ili u obliku porasta ljubavi i harmonije
u odnosima čovečanstva; ili u većem približenju stanju opšte sreće; ili čak
u srljanju u opšte nebiće — cilj je uvek neki smisao. Opšti faktor svima
ovim idejama je da će se nešto dostići, pomoću procesa: a sada mi
shvatamo da bivanje ne cilja ničemu, da se njim ništa ne dostiže.
Otuda razočarenje u pogledu na takozvani cilj života, kao uzrok nihilizma;
bilo da se ono odnosi na vrlo određen smer ili da je u tome uopšteno priznanje
da su nedovoljne sve hipoteze o cilju života, koje se odnose na čitavu »evoluciju«
(čovek nije više ni saradnik, a da ne govorimo već o središtu evolucionog
procesa). Nihilizam će se manifestovati kao psihološko stanje, na drugom
mestu, kad čovek stavi celinu, sistematizaciju, čak i organizaciju u
i iza svih fenomena: tako da duša žedna poštovanja i divljenja pliva u opštoj
ideji najviše upravne i administrativne vlasti (ako je to duša logičara,
doslednost i savršeno umovanje biće dovoljni da sve pomire...). Neko jedinstvo,
neki oblik »monizma«: i usled ove vere čoveka obuzima osećanje duboke relativnosti
i zavisnosti u prisustvu celine koja je beskrajno viša od njega, neka vrsta
božanstva... »Opšte dobro zahteva potčinjenje pojedinca«... ali gle, takvo
opšte dobro ne postoji! U suštini, čovek gubi veru u svoju vrednost
kada se nikakvo beskrajno dragoceno celo ne otkriva kroz njega: to jest,
on je došao na misao o takvom svebiću, da bi bio u stanju da veruje u
sopstvenu vrednost. Nihilizam, kao psihološko stanje, ima i treći,
poslednji oblik. Ako se dopuste ove dve stvari: da se bivanju ne može
pripisati nikakav smer, i da ne upravlja iza svega bivanja nikakvo veliko
jedinstvo u kome bi se pojedinac mogao izgubiti kao u elementu od više vrednosti;
ostaje još jedno pribežište, da se osudi svet bivanja kao iluzija,
i otkrije svet koji bi ležao iza njega, i koji bi bio istinski svet. Ali
onog trenutka kad čovek primeti da je takav svet skrojen samo u cilju da
zadovolji izvesne psihološke potrebe, i da na njega nema baš nikakva prava,
javlja se krajnji oblik nihilizma, koji sadrži u sebi neverovanje u metafizički
svet, i sebi uskraćuje svaku veru u istinski svet. Sa toga gledišta
stvarnost bivanja je jedina dopuštena stvarnost: napuštaju se sve
staze što vode lažnim bogovima i drugim svetovima — ali ovaj svet postaje
čoveku nepodnošljiv, premda niko ne želi da ga odbaci...
— Šta se desilo ustvari? Osećanje bezvredice postalo
je jasno kada se pojmilo da se ni pojam »cilja«, ni pojam »jedinstva«,
niti pak »istine« ne mogu uzeti da protumače opšti karakter života. Ništa
se time ne postiže niti dobija; jedinstvo što učestvuje u mnoštvu zbivanja
tu nedostaje potpuno: karakter života nije »istinit«, nego je lažan...
Posigurno nema više nikakvoga razloga verovati u neki istinski
svet... Ukratko rečeno: kategorije »cilja«, »jedinstva«, »bića« pomoću
kojih smo pozajmili izvesnu vrednost životu, mi smo još jedanput odvojili
od života — i svet nam se sada prikazuje bez vrednosti...
B
Ako dopustimo da smo priznali nemogućnost tumačenja sveta
pomoću ove tri kategorije, i da nam sa toga gledišta svet počinje bivati
bez vrednosti — onda se zapitajmo otkuda smo crpli veru u ove tri
kategorije. Da vidimo može li se odbaciti vera u njih. Ako im možemo oduzeti
vrednost, dokaz da se ne mogu više primeniti na svet, ne bi više bio dovoljan
razlog da se svet liši svoje vrednosti.
Rezultat: vera u kategorije razuma uzrok je
nihilizma — mi smo merili vrednost sveta prema kategorijama koje se mogu
samo primeniti na čisto fiktivan svet.
Zaključak: Sve vrednosti sa kojima smo dosada pokušali
da svetu pridamo izvesnu vrednost, s našega gledišta, i sa kojima smo ga
zbog toga lišili svake vrednosti (kad se jednom pokazalo da su te vrednosti
neprimenljive) — sve su te vrednosti, psihološki rasmatrane, rezultati izvesnih
shvatanja korisnosti, utvrđene u cilju održanja i povećanja moći izvesnih
vladajućih zajednica: ali pogrešno prenesene na suštinu stvari. Uvek je preterana
naivnost čovekova da sebe smatra smislom i merom svih stvari.
13
Nihilizam pretstavlja prelazno patološko stanje (patološko
je tu ogromno uopštavanje, zaključak da ni u čemu nema nikakvoga smisla):
bilo da produktivne sile nisu još dovoljno jake — bilo da dekadencija
još okleva i nije još pronašla sebi pomoćna sredstva.
Osnovi ove hipoteze: da nema istine uopšte;
da nema nikakvog apsolutnog karaktera stvari, nikakve »stvari po sebi«. Ovo
je već po sebi nihilizam, i to krajnje vrste. On vidi vrednost stvari
u tome baš da tim vrednostima ne odgovara niti je što odgovaralo u stvarnosti,
nego da su one samo simptom snage određivača vrednosti, uprošćavanje
koje služi cilju života.
14
Vrednosti i njihove promene stoje u odnosu prema
porastu moći onoga ko ih određuje.
Mera neverovanja, dopuštene »slobode duha«...
kao izraz porasta moći.
»Nihilizam« kao ideal najviše duhovne moći, prebogatoga
života, delom razoran delom ironičan.
15
Šta je vera? Kako se ona rađa? Svaka je vera smatranje
nečega istinitim.
Krajnji oblik nihilizma bilo bi mišljenje: da je svaka
vera, svako držanje nečega za istinito po nužnosti lažno jer ne postoji
istinski svet. Dakle: prividnost u perspektivi, čije
je poreklo u nama (ukoliko nam je stalno potreban jedan uži, skraćeni,
uprošćeni svet).
Mera je naše snage dokle mi smemo sebi priznati prividnost,
nužnost laži, a da pritom ne odemo u propast.
Utoliko bi nihilizam, kao odricanje istinskoga
sveta, bića, mogao biti božanski pogled na svet.
16
Ako smo »razočarani«, nismo razočarani u život: nego što
su nam se otvorile oči u pogledu raznih »željivosti«. S podrugljivom srdžbom
posmatramo ono što se zove »ideal«: mi samo preziremo sebe što nismo uvek
bili u stanju da uvek, svakog časa, držimo u rukama onu besmislenu emociju
koja se naziva »idealizam«. Maženje pomoću ideala je jače negoli srdžba razočaranaga
čoveka.
17
U kojoj je meri Šopenhauerov nihilizam još uvek posledica istoga
ideala koji je uslovio hrišćanski teizam? — Stepen sigurnosti u pogledu
najviše željivosti, najviše vrednosti, najvišega savršenstva, bio je tako
veliki da su filosofi pošli od nje kao da je a priori to apsolutna činjenica:
»Bog« na vrhu kao dana istina. »Postati ravan Bogu«, »iščeznuti
u Bogu« — bile su kroz tisuće godina najnaivnije i najubedljivije željivosti
(ali jedna stvar koja ubeđuje nije još zbog toga istinita: ona je prosto
ubedljiva. Napomena za magarce).
LJudi su se odučili da toj smesi od ideala pripišu
i lično biće; postali su ateisti. Ali da li su se odista i odrekli samog
ideala? — Najnoviji metafizičari traže u osnovi još uvek u njemu pravu »stvarnost«,
»stvar po sebi« u odnosu prema emu je sveostalo samo privid. Njihova je dogma
da ovaj naš svet pojava nije »istinski«, pošto očevidno nije izraz onoga
ideala i u osnovi i ne vodi nas do onog metafizičkog sveta kao svoje osnove.
Za bezuslovno, ukoliko to pretstavlja najviše savršenstvo, nemogućno je da
bude razlog svega uslovnoga. Šopenhaueru, koji je želeo da to drukče bude,
bilo je potrebno da tu metafizičaku osnovu misli kao nešto: suprotno idealu,
kao »zlu, slepu volju«: tako je ona mogla biti »ono što se javlja«, što sebe
otkriva u svetu pojava. Ali ni na taj način nije se sasvim odrekao apsolutnog
ideala — nego se samo provukao neopaženo...
(Kantu se učinila potrebna hipoteza o »inteligibilnoj
slobodi«, da bi sa ens rerfectum mogao sakinuti odgovornost za svet ovakav
kakav je; jednom rečju, da bi objasnio zlo: skandalozna logika kod jednog
filosofa...)
18
Najopštiji znak modernoga vremena: u svojim sopstvenim
očima čovek je izgubio neverovatno mnogo u dostojanstvu. Dugo vremena on
je bio središte i tragetski junak života uopšte; potom se upinjao da dokaže
bar svoju srodnost s bitnom i punom vrednosti stranom života — kako to čine
svi metafizičari, koji hoće da održe dostojanstvo čovekovo, sa svojom
verom da su moralne vrednosti kardinalne vrednosti. Ko se Boga odreče, drži
se utoliko čvršće vere u moral.
19
Svako čisto moralno merenje vrednosti (kao
što je, na primer, budističko) završava se nihilizmom: Evropa mora
očekivati isto! Pretpostavlja se da se može proći sa moralom bez religiozne
podloge; ali u tom pravcu i vodi put u nihilizam. Nema ničega u religiji
što nas nagoni da sebe gledamo kao bića koja određuju vrednosti.
20
Pitanje koje nihilizam postavlja »čega radi?« potiče
od dosadašnje navike da se cilj smatra kao nešto utvrđeno, dano, i nametnuto
spolja — to jest od strane kakvog natčovečanskog autoriteta. Kad su
se ljudi jednom odučili da u to veruju, traže po staroj navici drugi autoritet
koji bi znao kako se govori bezuslovno i koji bi im mogao određivati
ciljeve i zadatke. Autoritet savesti sada zauzima prvo mesto što se moral
više emancipuje od teologije, to postaje imperativniji kao naknada za lični
autoritet. Ili autoritet razuma. Ili socijalni instinkt (stado). Ili istorija
sa imanentnim duhom, koja ima svoj cilj u sebi, i kome se čovek može poveriti.
Htelo bi se da se izbegne volja, kaogod i hotenje cilja i rizika u postavljanju
cilja sebi. Htelo bi se da se izbegne odgovornost (prihvatio bi se fatalizam).
Najzad: sreća i, sa izvesnim licemerstvom, sreća najvećega broja.
Kaže se:
1. Određen cilj nije uopšte potreban;
2. on se ne može unapred predvideti.
Baš sada, kad je volja u svojoj najvećoj sili nužna,
ona biva najslabija i najmalodušnija. Apsolutno nepoverenje
prema organizatorskoj sili volje za celinu.
21
Savršeni nihilist. — Oko nihilista idealizuje u pravcu
rugobe, neverno je prema svojim uspomenama: ono ih pušta da se izgube
i blede: ono ih ne štiti od samrtničke boje, kojom slabost boji sve što je
daleko i prošlo. Ono što on ne čini prema sebi, ne čini ni prema celoj ljudskoj
prošlosti — on je pušta da se izgubi.
22
Nihilizam. Ima dva značenja:
A. Nihilizam kao znak povećane duhovne snage: aktivni
nihilizam.
B. Nihilizam kao znak propadanja i opadanja duhovne
snage: pasivni nihilizam.
23
Nihilizam kao normalno stanje.
On može biti znak snage, sila duha može porasti
do te mere da joj se dotadašnji ciljevi (»ubeđenja«, članovi vere)
mogu pokazati nepodesni (jer vera uopšte izražava pritisak uslova života,
potčinjenje autoritetu jednoga poretka stvari koji vodi blagostanju, napredovanju,
zadobijanju moći jednoga živoga bića...). S druge strane, on može biti
znak nedovoljne snage da se plodno opet postavi sebi cilj, smisao, vera.
Svoj maksimum relativne snage on postiže kao velika
razorna sila, u obliku aktivnog nihilizma.
Njegova protivnost bio bi umorni nihilizam,
koji više ne napada; njegov najčuveniji oblik je budizam: kao pasivni
nihilizam, kao znak slabosti: duhovna snaga može biti zamorena,
iscrpljena, tako da joj više ne odgovaraju dotadašnji ciljevi i vrednosti
i da im se više ne veruje — tako da se raspada sinteza vrednosti i ciljeva
(na kojima počiva svaka jaka kultura) i pojedinačne vrednosti ratuju među
sobom: raspad to će reći sve što oživljuje, vida, umiruje, tupi, stupa
napred, u različitom ruhu, religioznom ili moralnom, ili političkom
ili estetskom itd.
24
Nihilizam nije samo razmišljanje o uzaludnosti, i nije
samo vera da sve zaslužuje da propadne; nego tu čovek sam uzima stvar u ruke,
sam razara... To je, ako se baš hoće, nelogično: ali nihilist
ne veruje u potrebu da bude logičan... To je stanje jakih duhova i volja;
a takvima je nemogućno da se zadovolje negativnim sudom: negacija delom potiče
iz njihove prirode. Uništenje sudom potvrđuje uništenje rukom.
25
O poreklu nihilista. — Smelost za sve ono što čovek odista
zna dolazi pozno. Ja sam sebi tek nedavno priznao da sam bio nihilist od
glave do pete. Energija i radikalizam s kojim sam išao napred kao nihilist
obmanuli su me u pogledu ove osnovne činjenice. Kada čovek ide ka nekom cilju,
izgleda nemogućno da mu »besciljnost po sebi« bude glavno pravilo vere.
26
Pesimizam jakih priroda: »čega radi?« i posle užasne borbe,
pa i pobede. Da je nešto stotinu puta važnije od pitanja da li se osećamo
dobro ili rđavo: to je osnovni instinkt jakih priroda — pa prema tome i da
li se drugi osećaju dobro ili rđavo. Jednom rečju, da imamo cilj kome
ne bi oklevali da žrtvujemo ljude, da činimo najveće rizike i da budemo
gotovi da primimo na sebe rđavo i najgore: to je velika strast.
-početak-
|