DALJI UZROCI NIHILIZMA

27

          Uzroci nihilizma:
          1. Nedostaje više vrste, to jest vrste čija bi neiscrpna plodnost i moć podržavala veru u čoveka. (Valja se samo setiti koliko se duguje Napoleonu — skoro za sve više nade ovoga veka). 
          2. Niža vrsta (»stado«, »masa«, »društvo«) zaboravlja na skromnost i naduvava svoje potrebe do kosmičkih i metafizičkih vrednosti. Na taj se način vulgarizira ceo život: jer ukoliko masa gospodari, ona tiraniše izuzetke, tako da ovi gube veru u sebe i postaju nihilisti.
          Svi pokušaji da se izmisle više vrste nisu uspeli ( romantizam; umetnik, filosof; protiv Karlajlovog pokušaja da im se pripišu najviše moralne vrednosti). 
          Posledica toga je otpor prema višim tipovima. 
          Propadanje i nesigurnost svih viših tipova. Borba protiv genija (»narodna poezija« itd.). Sažaljenje prema nižima i paćenicima kao merilo uzvišenosti duše. 
          Nedostaje filosof, tumač dela, ne samo njegov pesnik. 

28

          Nepotpuni nihilizam, njegove forme: mi živimo usred njih. 
          Svi pokušaji da se izbegne nihilizam, bez preokreta postojećih vrednosti: samo pogoršavaju stvar, pooštravaju problem. 
 

29


          Vrste samootupljenja. — Na dnu duše: ne znati, kuda? Pustota. Pokušaj da se iz toga iziđe emocijonalnim opijanjem: u obliku muzike, svireposti u tragičnom uživanju zbog propadanja najplemenitijih, emocijonalnim pijanstvom kao slepim zanošenjem pojedinim čovekom ili vremenom (u obliku mržnje itd.) — Pokušaj slepo raditi, kao oruđe nauke: motriti marljivo na mnogobrojna mala zadovoljstva, kao istraživač, na primer (skromnost prema sebi samom); skromnost nad sobom uopštiti do patosa; mistika, strasno uživanje u večitoj praznini; umetnost radi same umetnosti (»fakt«), »čisto saznanje«, kao narkoza od gađenja nad samim sobom; kakav bilo neprekidan rad, kakav bilo mali glupi fanatizam; zbrka svih sredstava, bolest kao posledica opšte neumerenosti (razuzdanost ubija uživanje). 
          1. Slaba volja, kao posledica. 
          2. Preterana gordost i poniženje sitnih slabosti osećaju se kao kontrast. 
 

30


          Ide vreme kad ćemo imati da platimo što smo dve hiljade godina bili hrišćani: mi gubimo ravnotežu koja nas je osposobljavala da živimo. Zadugo nećemo znati kojim ćemo putem. Mi se strmoglavce bacamo u suprotne ocene vrednosti, sa onom merom energije, koju baš rađa toliko preterano precenjivanje čoveka u čoveku. 
          Sad je sve skroz i skroz lažno, »reč«, zbrka, slabo ili odveć nategnuto: 
          a) Danas se traži neko zemaljsko rešenje problema života, ali u smislu krajnjeg triumfa istine, ljubavi, pravde (socijalizam: »jednakost lica«).
          b) Pokušava se tako isto da se ostane tvrdo na moralnom idealu (sa altruizmom, samopožrtvovanjem, odricanjem volje u prvom redu). 
          v) Pokušava se čak da se čvrsto držimo i natprirodnog sveta: makar to samo bilo i antilogično x: ali se odmah taj svet tako tumači da se iz njega može izvlačiti jedna vrsta metafizičke utehe u starom stilu. 
          g) Pokušava se tako isto da se fenomena života tako čitaju da se dođe do božanskog vodstva u starom stilu, koje nagrađuje, kažnjava, vaspitava i vodi poredak stvari nečem boljem. 
          d) Ljudi veruju i sada kao i pre u dobro i zlo: tako da se pobeda dobra i uništenje zla oseća kao zadatak (to je engleski i tipično je za onoga tupoglavca, Džona Stjuarta Mila). 
          đ) Preziranje »prirodnosti«, požude, Ja: pokušaj da se i najviša duhovnost i umetnost shvata kao posledica obezličenja i nepristrasnosti. 
          e) Dopušta se crkvi da se još uvek meša u sve bitne doživljaje i glavne momente u životu pojedinca, da bi se osujetili i dobili viši smisao: mi još uvek imamo »hrišćansku državu« i »hrišćanski brak« 
 

31


          Bilo je misaonijih i razornije misaonih vremena nego što je naše: vreme kao što je ono kad se Buda pojavio, na primer, kad je čak i narod, posle vekovnih sektaških raspri utonuo tako duboko u bezdan filosofskih dogmi, kao što su na vreme i evropski narodi to činili u pogledu finesa religiozne dogme. »Literatura« i štampa bile bi poslednje što bi zavelo čoveka na visoko mišljenje o »duhu« našega vremena: milioni spiritista i hrišćanstvo s onako strahovito ružnim gimnastičkim vežbama karakterističnim za sve engleske pronalaske, bacaju više svetlosti na njega. 
          Evropski je pesimizam još u povoju — to je činjenica koja govori protiv njega — on još nije došao do one strašne, čežnjive kočenosti pogleda, do koje se jednom izdigao u Indiji i u kome se ništa ogleda. Ima još odveć mnogo »gotovoga« i nedovoljno »stvorenoga« u njegovom sastavu, odveć mnogo učenoga i pesničkoga pesimizma; hoću da kažem da je, znatan deo njegov pronađen, izmišljen i »stvoren«, ali nije »uzrok« pesimizma. 
 

32


          Kritika dosadašnjega pesimizma. — Odbrana od evdemonološkog gledišta kao poslednje svođenje na pitanje: kakav je smisao toga? Smanjenje mračnosti. 
          Naš pesimizam: svet nema vrednost koju smo verovali da ima, naša je vera dotle razbila naše nagone za saznanjem, da to danas moramo reći. Na prvom mestu on nam se čini da vredi manje: isprva ga osećamo tako — samo u tom smislu smo mi pesimisti — to će reći, s voljom da sebi bez okolišenja priznamo ovaj preokret vrednosti i da sebe ne lažemo po starom i ne pevamo staru pesmu. 
          Baš na taj način nalazimo patos koji nas tera da tražimo nove vrednosti. Ukratko: svet bi mogao vredeti mnogo više no što smo mi verovali, mi moramo zagledati iza naivnosti naših ideala, jer je moguće da smo u naporu da mu damo najviše tumačenje, propustili da našem ljudskom životu pripišemo čak i umerenu vrednost. 
          Šta je obogotvoreno ? — Instinkti vrednosti kod zajednice (ono, što će omogućiti njeno samoodržanje). 
          Šta je oklevetano? — Ono, što je dvojilo višega čoveka od nižega, nagoni koji stvaraju jaz. 

33

          Uzroci pobede pesimizma:
          1. Što su najsnažniji instinkti i oni koji su najviše obećavali za budućnost dosada bili klevetani, tako da život nosi prokletstvo na sebi; 
          2. Sve veća hrabrost i časnost i sve smelije nepoverenje čovekovo navelo ga je da shvati da se ovi instinkti ne mogu odvojiti od života, pa se okreće protiv života; 
          3. Što samo najprosečniji, koji taj sukob ni najmanje ne osećaju,uspevaju; viša vrsta ne uspeva i kao proizvod degeneracije sklona je da sve okrene protiv sebe — što s druge strane, izaziva protest, što prosečni postavljaju sebe kao cilj i smisao te niko više ne može odgovoriti na pitanje »čega radi ?« – 
          4. Što omalovažavanje, osetljivost na bol, nemir, žurba, pometnja sve više raste, što konkretiziranje svih tih tendencija, koje se nazivaju »civilizacijom« postaje sve lakše, tako da pojedinac pred tom čudovišnom mašinerijom očajava i polaže oružje.

34

          Moderni pesimizam je izraz beskorisnosti modernoga sveta, ne sveta i života kao takvih. 
 

35


          »Pretežnost bola nad zadovoljstvom« ili obrnuto (hedonizam): oba ova učenja već su putokazi u nihilizam... 
          Jer se ovde u oba slučaja ne postavlja nikakav drugi krajnji smisao negoli pojava zadovoljstva ili bola. 
          Ali tako govori samo čovek koji se više ne usuđuje da ispolji volju, smer, smisao: za svaku zdraviju vrstu čoveka vrednost života se ne meri nikako prema ovim sporednim stvarima. Bol može pretegnuti, pa ipak, uprkos tome mogućna je jaka volja, primanje života, priznanje nužnosti da bol prevagne. 
          »Život se ne isplaćuje«, »rezignacija; »čemu suze?«... To je slabićski i sentimentalan stav. »Un monstre gai vaut mieux qu'un sentimental ennuyeux«. 
 

36


          Filosofski nihilist je ubeđen da je sve što se zbiva besmisleno i uzaludno; a ne bi trebalo da postoji besmisleno i uzaludno biće. Ali otkuda potiče ovo »ne bi trebalo?« Otkuda potiče ovaj »smisao«, ova mera? – U suštini nihilist misli da prizor takvog pustog, beskorisnog bića ne zadovoljava filosofa i puni ga očajem i pustotom. Posmatranje stvari s te strane protivreči našoj utančanoj osetljivosti filosofa. Ono vodi na apsurdan zaključak da karakter života mora pružati zadovoljstva filosofu, ako bi život hteo pravo na postojanje... 
          Međutim lako je pojmiti da zadovoljstvo i bol u krilu zbivanja mogu jedino imati smisao sredstava: ostaje još da se odgovori na pitanje, da li će uopšte biti nama mogućno da vidimo »smisao«, »cilj«, da li nije izvan naše moći pitanje besmislenosti ili smisla. 

37

          Razvitak nihilizma iz pesimizma, — gubitak prirodnog karaktera vrednosti. Sholasticizam vrednosti. Vrednosti izolovane, idealističke, mesto da upravljaju akcijom okreću se protiv nje i osuđuju je. 
          Suprotnosti stavljene na mesto prirodnih stupnjeva i vrsta. Mržnja protiv svrstavanja. Suprotnosti bolje odgovaraju jednom plebejskom vremenu, jer ih je lakše shvatiti.
          Odbačeni svet se protivstavlja jednom veštački izrađenom svetu »istinskom, od vrednosti«. Na kraju: mi otkrivamo od kakvog je materijala sagrađen taj »istinski svet«: i sada nam jedino ostaje onaj odbačeni i naše najveće razočaranje mi dodajemo računu naših razloga za njegovo odbacivanje.
          S tim dolazimo do nihilizma: vrednosti koje određuju pravac sadržane su — i ništa više! To daje povoda pojavi pitanja jačine i slabosti! 
          1. Slabi se tu slamaju. 
          2. Jaki razaraju što se samo nije slomilo. 
          3. Najjači savlađuju vrednosti koje određuju pravac. 
          Sve to skupa sačinjava tragično doba.
 
 

-početak-