SUD — ISTINIT - LAŽAN
530
Teološka predrasuda
kod Kanta, njegov nesvesni dogmatizam, njegova moralna perspektiva koja
njim gospodari, upravlja, zapoveda.
Prva laž: kako
je sama činjenica saznanja mogućna? Je li saznanje uopšte činjenica?
Šta je saznanje? Ako ne znamo šta je saznanje, nemogućno nam je
odgovoriti na pitanje ima li saznanja. — Vrlo lepo! Ali ako već ne »znam«
ima li saznanja, i da li ga uopšte može biti, onda logično ne bih nikako
mogao postaviti pitanje »šta je saznanje«. Kant veruje u činjenicu
saznanja: naivnost je ono što on zahteva; saznanje saznanja!
»Saznanje
je sud!« Ali sud je verovanje da je nešto tako i tako! A ne
saznanje! »Sve saznanje sastoji se od sintetičkih sudova« koji imaju
karakter univerzalne važnosti (stvar stoji tako u svakom slučaju
i ne drukče), karakter nužnosti (suprotno tvrđenje ne može nikad
biti slučaj).
Legitimnost
vere u saznanje uvek se pretpostavlja: kao što se pretpostavlja legitimnost
osećanja koje savest diktuje. Ovde je glavna predrasuda moralna
ontologija.
Prema tome,
zaključak je ovaj:
1. ima tvrđenja
koja smatramo za opštevažeća i nužna;
2. karakter
univerzalne važnosti i nužnosti ne može poticati iz iskustva;
3. prema tome
mora se on zasnivati bez iskustva, na nečemu drugom, i imati
neki drugi izvor saznanja!
(Kant zaključuje:
1. postoje tvrđenja koja važe samo pod izvesnim uslovom; 2. taj je uslov
da ne potiču iz iskustva, nego iz čistog razuma).
Prema tome:
pitanje je, na čemu se zasniva naša vera u istinu takvih
tvrđenja? Ne, šta je uzrok naše vere! Ali poreklo jedne vere,
jednog snažnog ubeđenja, psihološki je problem: i neko vrlo ograničeno
i uzano iskustvo često donosi takvu veru! Ona već pretpostavlja
da ne postoje samo »data a posteriori« već data a priori, »pre iskustva«.
Nužnost i univerzalna važnost ne mogu se nikako dati iskustvom: iz toga
je onda jasno da su nam dati uopšte bez iskustva?
Ne postoje pojedinačni
sudovi!
Jedan jedini
sud nije nikad »istinit«, nikada saznanje; tek u vezi sa mnogim
sudovima i u odnosu s njima stiče on svoja građanska prava.
Po čemu se razlikuje
istinita vera od lažne? Šta je saznanje? On to »zna«, to je božanstveno!
Nužnost i univerzalna
važnost ne mogu se nikad naći u iskustvu! Onda su one, znači, nezavisne
od iskustva, pre svakoga iskustva! Ono saznanje koje dolazi a priori, nezavisno
dakle od svakog iskustva iz samog razuma, »čisto saznanje«!
»Osnovni stavovi
logike, načelo identiteta i protivrečnosti, čista su saznanja, jer prethode
svakom iskustvu«. — Ali to uopšte i nisu saznanja, nego članovi vere
koji imaju regulativan karakter.
Da bi se utvrdila
apriornost (čista razumnost) matematičkih sudova, mora se prostor shvatiti
kao forma čistog razuma.
Hjum je rekao:
»Ne postoje sintetički sudovi a priori«. Kant kaže: ipak! Postoje matematički!
A ako dakle postoje takvi sudovi, možda postoji i metafizika, saznanje
stvari pomoću čistog razuma!
Matematika je
mogućna pod uslovima pod kojima metafizika nije nikada mogućna.
Svako ljudsko saznanje je ili iskustvo ili matematika.
Jedan sud je
sintetički: to jest, on vezuje različite pretstave.
On je a priori:
to će reći, ono povezivanje je opšta i nužna istina koja nikada ne može
biti data kroz čulne opažaje, već jedino kroz čist razum.
Ako postoje
sintetički sudovi a priori, onda razum mora biti u stanju da povezuje:
povezivanje je forma. Razum mora imati moć davanja forme.
531
Izricanje
suda naša je najstarija vera, to je naša najveća navika da nešto smatramo
istinitim ili lažnim, da nešto potvrđujemo ili odričemo, ubeđenje da je
nešto tako a ne drukče, vera da tu doista »saznajemo« — šta se u svima
sudovima veruje da je istina?
Šta su atributi?
— Promene na sebi nismo shvatili kao promene, nego kao »stvari po sebi«,
koje su nam strane i koje samo »opažamo«: i mi ih nismo uzeli kao zbivanje
nego kao biće, kao »svojstvo« — i uz to izmislili jedno biće kome one pripadaju,
tj. mi smo posledicu shvatili kao uzročnik i uzročnik
kao biće. Ali čak i ovako shvaćena, »posledica« je nešto proizvoljno,
jer u pogledu promena, koje se dešavaju u nama i za koje smo tvrdo uvereni
da im mi sami nismo uzrok, mi izvodimo zaključak da moraju biti posledice:
prema zaključku: »Svaka promena mora imati svoj uzrok«; ali ovaj zaključak
je već mitologija: on odvaja uzročnik od uzrokovanja. Kad kažem
»seva munja«, onda jednom uzimam munju za radnju, a drugi put za subjekt:
tako se zbivanju pridodaje biće, koje nije jedno sa zbivanjem, nego ostaje
kakvo je, jeste a ne »postaje«. — Načiniti od zbivanja dejstvovanje,
i od posledice biće: to je dvoguba zabluda, ili tumačenje
za koje smo mi krivi.
532
Sud —
to je vera: »To i to je tako«. U sudu dakle leži priznanje da smo naišli
na »istovetan slučaj«: on pretpostavlja dakle poređenje, uz pomoć pamćenja.
Sud ne stvara ideju da se čini kako tu postoji istovetan slučaj.
On pre veruje da opaža tako nešto; on dejstvuje pod pretpostavkom da istovetni
slučajevi zaista postoje. Ali kako se zove ona mnogo starija funkcija,
koja je morala biti u dejstvu mnogo pre, koja izjednačuje i istovetuje
nejednake slučajeve? Kako se zove ona druga, koja na osnovu ove prve itd.
»Ono što izaziva istovetne osećaje — istovetno je«: ali kako se zove ono
što izjednačuje osećaje, što ih »smatra« jednakim? — Ne bi moglo biti nikakvih
sudova kad se u osećajima ne bi vršio proces izjednačenja: pamćenje je
mogućno samo sa stalnim naglašavanjem već doživljenoga i naučenoga. Pre
negoli što se izriče sud, mora se izvesti proces asimilacije: dakle
i ovde se najpre dešava izvestan intelektualni proces, koji ne ulazi u
svest na način na koji ulazi bol kao posledica neke rane. Verovatno svima
organskim funkcijama odgovaraju izvesne unutrašnje pojave, to će reći asimilacija,
odbacivanje, rašćenje itd.
Bitno je poći
od tela i upotrebiti ga kao putokaz. Ono je mnogo bogatija pojava
i dopušta tačnije posmatranje. Vera u telo ima mnogo više osnova negoli
vera u duh. »Ma kako se čvrsto verovalo u izvesnu stvar: vera nije kriterij
istine«. Ali šta je istina? Možda je to neka vrsta vere, koja je postala
uslov života? Onda bi zacelo jačina mogla bit takav kriterij, na
primer u pogledu kauzaliteta.
533
Logična tačnost,
prozirnost kao kriterij istine (»omne illud verum est, quod clare et distincte
percipitur« — Dekart): na taj način se mehanička hipoteza o svetu želi
i postaje verovatna.
Ali to je gruba
zbrka: kao što je simplex sigillum veri. Otkuda se zna da prava priroda
stvari stoji u takvom odnosu prema našem intelektu? — Da li nije drukče?
Ne dešava li se da hipotezu, koja daje intelektu najjače osećanje moći
i sigurnosti, intelekt pretpostavlja, ceni, pa sledstveno
označava kao istinitu? — Intelekt određuje svoju najslobodniju i najjaču
osobinu i sposobnost kao kriterij najveće vrednosti, sledstveno
istine...
»Istina«: s
gledišta osećanja: ono što najviše pobuđuje osećanje (»ja«);
s gledišta mišljenja
— : ono što daje mišljenju najveće osećanje snage;
s gledišta pipanja,
vida, sluha — ono što omogućuje najveći otpor.
Prema tome,
najviši
stepeni aktivnosti bude veru u objekt, u pogledu njegove »istinitosti«,
to će reći stvarnosti. Osećanje snage, borbe, otpora uverava nas
da postoji nešto čemu se pokazuje otpor.
534
Kriterij istine
leži u povećanju osećanja moći.
535
»Istina«: po
mome shvatanju, ona ne znači neophodno nešto suprotno zabludi, nego u bitnim
slučajevima samo uzajamni odnos raznih zabluda: tako jedna zabluda može
biti starija, dublja od ostalih, pa čak možda neiskorenjiva, bez koje organska
bića kao što smo mi ne bi mogla živeti; dok nas druge zablude kao životni
uslov ne tiranišu do te mere, nego se u poređenju s takvim »tiranima« mogu
štaviše otstraniti i »odbaciti«.
Zašto bi jedna
pretpostavka koja se ne može odbaciti morala zbog toga biti već i »istinita«?
Ovaj stav može ljutiti logičare koji svoje granice smatraju granicama
stvari: ali ja sam već davno objavio rat ovome optimizmu logičara.
536
Sve što je jednostavno,
prosto je imaginarno, nije »istina«. A ono što je stvarno, što je istina
— niti je jedno, niti se pak može svesti na jedno.
537
Šta je istina?
— Inercija: hipoteza koja izaziva umirenje: najmanje trošenje duševne snage
itd.
538
Prvi stav. Lakši
način mišljenja pobeđuje teži; — kao dogma: simplex sigillum veri. Dico:
da jasnost nešto dokazuje za istinu, prava je detinjarija.
Drugi stav.
Učenje o biću, o stvari, o sasvim utvrđenim celinama
sto puta
je lakše od učenja o bivanju, o evoluciji...
Treći stav.
Logika je imala za smer da olakša misli: kao
sredstvo izražavanja
— ne kao istina... Docnije je dejstvovala kao istina...
539
Parmenid je rekao:
»O onome što ne postoji ne može se misliti«; — mi se nalazimo na suprotnoj
krajnosti i kažemo: »Ono što se može misliti mora svakako biti fikcija«.
540
Postoje razne
vrste očiju. Čak i sfinks ima oči — prema tome, ima raznih vrsta »istine«:
prema tome, ne postoji istina.
541
NATPISI NAD JEDNOM MODERNOM LUDNICOM
»Nužnosti za
misao jesu moralne nužnosti«.
Herbert Spenser
»Krajnja proba istinitosti
jednoga stava jeste nepojmljivost njegova odricanja«.
Herbert Spenser
542
Kad bi karakter
života bio lažan — a to bi bilo mogućno — šta bi onda bilo istina, sva
naša istina?... Jedno bestidno patvorenje laži? Jedan viši stupanj laži?...
543
U jednom svetu
koji je u suštini lažan — istinitost bi bila neprirodna sklonost:
ona bi jedino imala smisla kao sredstvo da se dostigne veći stepen lažnosti.
Da bi se mogao izmisliti svet istine i bića, morao bi se najpre stvoriti
neko ko je istinit (pod pretpostavkom da on veruje u svoju »istinitost«).
Prost, proziran,
bez kontradikcije sa samim sobom, trajan, uvek sebi ravan, bez grešaka,
naglih promena, prikrivenosti, oblika: tako čovek poima svet bića kao »Boga«
po svojoj slici.
Da bi istinitost
bila mogućna, mora cela sfera u kojoj se čovek kreće biti vrlo uredna,
mala i ugledna: dobit mora u svakom pogledu biti na strani onoga ko je
veran istini. — Laž, trikovi, pretvaranje moraju izazivati čuđenje...
544
»Pretvaranje«
raste prema rastu hijerarhije među bićima. U neorganskom svetu čini
se da njega nema — tu je sila protiv sile u sirovom stanju — u organskom
svetu počinje lukavstvo; biljke su već u tome majstori. Najveći
ljudi, kao što je Cezar, Napoleon (Standalove reči o njemu). Tako isto
više rase (Talijani), Grci (Odisej); hiljadostruko pretvaranje i lukavstvo
pripada suštini napredovanja čovekova... Problem glumca. Moj dioniziski
ideal... Optika sviju organskih funkcija, sviju najjačih životnih instinkata:
sila koja
hoće zabludu u svem životu; zabluda kao pretpostavka i
same misli. Pre negoli što je došla misao, mašta je radila; zamišljanje
istovetnih slučajeva, privida istovetnosti, prvobitnije je od saznanja
istovetnosti.
-početak-
|