765

 
»ISKUPLjENjE OD SVIH GREHOVA«

          Govori se o »dubokoj nepravdi« društvenog ugovora: kao da je to samo po sebi neka nepravda što se jedai rodio pod povoljnijim prilikama, a drugi pod nepovoljnijim, ili što se jedan rodio sa ovim a drugi sa onim osobinama. Od strane najiskrenijih među ovim protivnicima društva kaže se ovako: »Sa svima svojim rđavim, bolesnim, zločinačkim osobinama, koje priznajemo, mi smo samo neizbežna posledica vekovnog pritiska koji su jaki vršili na slabe«; oni optužuju vladajuće klase što su onakvi kakvi su. Oni prete, srde se, proklinju; od ogorčenosti postaju vrli — oni neće da su rđavi ljudi i ološ zabadava.
          Ovo držanje, koje je prošli vek pronašao, nazivaju i pesimizmom, koliko sam čuo, i to pesimizmom ogorčenosti. Ovde se pravi pokušaj da se istoriji sudi, da se ona liši svoje fatalnosti i da se iza nje pronađe odgovornost i u njoj krivci. Jer o tome se radi: potrebni su krivci. Zlosrećnici, dekadenti od svake ruke, bune se protiv sebe i traže žrtve, da ne bi na sebe same izlili svoju žeđ za uništenjem (— što bi možda po sebi bilo sasvim razumno). Zarad toga njima je potrebno da bar na izgled imaju pravo, to jest potrebna im je teorija po kojoj krivicu za svoju egzistenciju, za svoju prirodu takvu kakva je, mogu svaliti na nekoga ni kriva ni dužna. Taj neko može biti Bog — u Rusiji ima takvih ateista iz želje za osvetom — ili društveni poredak, ili vaspitanje i nastava, ili Jevreji, ili otmeni, ili uopšte srećno sazdani ljudi svake vrste. »3ločin je ako se čovek rodi pod povoljnim prilikama: jer time lišava nasleđa druge, gura ih u stranu, osuđuje ih na porok, pa čak i na rad... Kako mogu ja da budem kriv za svoju bedu! Ali neko za to mora biti odgovoran, inače se ne bi moglo izdržati!«... Jednom rečju, pesimizam ogorčenosti pronalazi odgovornosti, da bi izazvao kod sebe prijatno osećanje — osvetu... »Slađa je od meda« — kaže za nju još stari Homer.

*

          Da se takva teorija nije razumela bolje, to jest da nije naišla na više preziranja, to treba pripisati primesi hrišćanstva koju svi nosimo u krvi: — ono čini te smo tolerantni prema stvarima čim izdaleka zamirišu na hrišćanstvo... Socijalisti apeluju na hrišćanske instinkte, što je vrlo lukavo od njih... Od hrišćanstva mi smo se navikli na ideju »duše«, »besmrtne duše«, na monadu-dušu, kojoj je obitavalište zapravo negde drugde, i koja je sasvim slučajno pala na »zemlju«, u ove ili one prilike, postala »telo«: pa ipak time nije taknuto njeno biće, niti je postala uslovljena Društveni, rodbinski, istoriski odnosi za nju su samo slučajevi, nezgode možda: u svakom slučaju ona nije njihovo delo. Pomoću ove ideje pojedinac je načinjen nečim transcendentnim; zahvaljujući tome, on sebi može pripisati do smešnosti veliku važnost.
          Ustvari, hrišćanstvo je tek navelo pojedinca da uzme stav sudije svega i svakoga, i od megalomanije mal te ne napravilo dužnost: ono je potčinilo večitim pravima sve što je privremeno i uslovljeno. Kakva država! Kakvo društvo! Kakvi istoriski zakoni! Kakva fiziologija! Tu nam govori nešto što stoji iza postajanja, nešto što je nepromenljivo u celoj istoriji, nešto besmrtno, nešto božansko: duša!
          Još jedan hrišćanski pojam, ne manje ludački, upleo se još dublje u tkivo današnjice: pojam o »jednakosti duša pred Bogom«. U njemu se nalazi prototip sviju teorija o jednakosti: čovečanstvo su prvo naučili da ovo učenje o jednakosti promuca religiozno, pa su posle od toga napravili moral; nikakvo čudo što je čovek najzad počeo da to uzima ozbiljno i da ga razumeva na praktičan način — to će reći politički, demokratski, socijalistički, ogorčeno-pesimistički.

*

          Svuda gde se tražila odgovornost, nju je tražio instinkt osvete. Ovaj instinkt osvete postao je kroz tisuće godina do te mere gospodar nad čovekom, da je udario svoj žig na čitavu metafiziku, (psihologiju, ideju istorije, a u prvom redu na moral. Čovek je uneo ovaj bacil osvete u sve stvari dokle god je dopro u njih. Njome je zarazio i samog Boga, i uopšte uništio nevinost života: na taj način, naime, što je svako stanje stvari tumačio kao akt volje, kao nameru; što je svuda tražio odgovornost. Celo učenje o volji, tom najkobnijem falsifikatu u dosadanjoj psihologiji, u suštini je izmišljeno u cilju kazne. Društvena korist od kazne osigurala je ovom pojmu njegovo dostojanstvo, moć, istinu. Tvorce ove psihologije — psihologije volje — treba tražiti u klasama koje su držale u rukama kazneno pravo, u prvom redu među sveštenicima koji su stajali na čelu najstarijih zajednica: oni su hteli stvoriti sebi pravo da traže osvetu — oni su hteli dati Bogu praćo na osvetu. Zarad toga je čovek oglašen za »slobodnog«; zarad toga se svaki postupak imao smatrati voljnim, zarad toga se moralo misliti da je poreklo svakog postupka u svesti. Ali takvim stavovima stara psihologija se opovrgava.
          Danas, kad se čini da je Evropa pošla suprotnim pravcem; kad bi mi halkionci svom snagom hteli da iz sveta prognamo, izlučimo, iskorenimo pojam zločina i kazne: kad su najozbiljniji naši napori upereni na očišćenje psihologije, morala, istorije, prirode, društvenih ustanova i sankcija pa čak i samog Boga od ove prljavštine: u kome moramo gledati svoje najprirodnije protivnike ? Baš u apostolima osvete i osvetoljublja, u pesimistima iz ogorčenosti, po preimućstvu, koji su načinili svojom misijom da svoj kal osveštaju pod imenom »ogorčenosti«... Mi drugi, koji želimo da životu povratimo njegovu bezgrešnost, hteli bismo da smo misionari čistije misli: da niko čoveku nije dao njegove osobine, ni Bog, ni društvo, ni roditelji, ni preci, niti on sam — da niko nije kriv zbog njega... Ne postoji biće koje bi moglo biti odgovorno što neko uopšte postoji, što je neko takav i takav, što je neko rođen pod takvim okolnostima i u takvoj sredini. — I velika je sreća što takvog bića nema... Mi nismo rezultat večitog smera, neke volje ili želje: s nama se ne čini pokušaj da se dostigne neki »ideal savršenstva« ili »ideal vrline« ili »ideal sreće« — i mi smo tako isto malo rezultat neke božje pogreške, pred kojom bi se i sam Bog morao zabrinuti (a s tom mišlju, kao što je poznato, počinje Stari zavet). Ne postoji mesto, ni smer, ni smisao kome bismo mogli pripisati svoje biće i svoju prirodu. Na prvom mestu: niko to ne bi mogao biti: ne može se cela vaseljena suditi, meriti, porediti, ili čak poricati! A zašto ne? Sa pet razloga, koji su dostupni i prosečnoj pameti: na primer zato što ne postoji ništa van celine... I još jednom da kažemo, to je velika sreća, i u tome leži bezgrešnost sve egzistencije.

 

-početak-