VEČITO VRAĆANJE
 

1053

          Moja filosofija donosi pobedonosnu misao, sa koje moraju najzad propasti svi ostali sistemi misli. To je velika disciplinska misao: rase koje nju ne mogu podneti osuđene su na propast; one koje je osećaju kao najveću blagodat predodređene su da budu gospodari. 

1054 

          Najveća borba: za nju je potrebno novo oruđe
          Čekić: stvoriti strašnu odluku, dovesti Evropu pred logički zaključak, da li njena volja za propašću »hoće«. 
          Sprečavanje mediokritetiziranja. Radije propast! 

1055

          Jedan pesimistički sistem misli i učenja, ekstatičan nihilizam, može pod izvesnim uslovima biti neophodan za jednog filozofa: kao moćan pritisak i čekić kojim razbija i sklanja s puta degenerisane i izumiruće rase, da bi prokrčio put novom poretku života ili da onome što je degenerisano i što će umreti ulije želju za krajem. 

1056

          Ja ću učiti misli koja mnogima daje pravo da raščiste sa svojim životom — velikoj disciplinskoj misli. 

1057

          Večito vraćanje. Jedno proroštvo. 
          1. Izlaganje učenja i njegovih teoretskih osnova i zaključaka 
          2. Dokaz učenja. 
          3. Verovatne posledice od toga što će se u to učenje poverovati (ono dovodi sve do preloma). 
               a) sredstva da se ono podnese; 
               b) sredstva da se ono otstrani. 
          4. Njegovo mesto u istoriji, kao središte.
          Vreme najveće opasnosti. 
           Osnivanje jedne oligarhije iznad narodâ i njihovih interesa: vaspitavanje za svečovečansku politiku. 
          Pandan jezuitizmu.

1058

          Dva najveća filosofska gledišta (oba nemačkog porekla): 
             a) ideja postajanja, razvitka.
             b) ideja vrednosti života (ali se bedna forma nemačkog pesimizma mora najpre savladati!) — 
          Oba ova učenja ja sam doveo u sklad, na konačan način. 
          Sve postaje i večito opet se vraća, nemogućno je tome umaći — Ako bismo mogli proceniti vrednost, šta iz toga sledi? Misao o vraćanju kao princip odabiranja u službi snage (i varvarstva!). 
          Zrelost čovečanstva za ovu misao. 

1059

          1. Misao o večitom vraćanju: njene osnovne pretpostavke, koje bi morale biti tačne, ako je ona tačna. Šta  iz nje sledi 
          2. To je najteža misao: njeno verovatno dejstvo, ako se ne predupredi, to jest ako se ne izvrši preocenjivanje svih vrednosti. 
          3. Sredstva da se ta misao izdrži: preocenjivanje svih vrednosti. Ne više uživanje u izvesnosti, nego u neizvesnosti: ne više »uzrok i posledica«, nego neprekidno stvaralaštvo; ne više volja za održanjem, nego volja za moć; ne više bojažljiva napomena: »Sve je samo subjektivno«, nego: »To je i naše delo« — budimo ponosni njime!« 

1060

          Da bismo podneli misao o vraćanju, potrebno je: sloboda od morala; — nova sredstva protiv činjenice bola (bol posmatran kao oruđe, kao otac zadovoljstva; ne postoji nikakva sabirna svest o bolu); — uživanje u svakovrsnoj neizvesnosti i eksperimentisanju kao protivteža krajnjem fatalizmu; otstranjivanje pojma nužnosti; — otstranjivanje »volje«; otstranjivanje »saznanja po sebi«. 
          Najveće uzdizanje čovekove svesti o snazi, kao ono što stvara natčoveka. 

1061

          Dva krajnja mišljenja — mehanističko i platonsko — mire se u večitom vraćanju: oba kao ideali. 

1062

          Kad bi svet imao cilj, on bi bio dostignut. Kad bi za svet postojalo neko nepredviđeno krajnje stanje, ono bi se isto tako dostiglo. Kad bi svet uopšte bio sposoban za kakav zastoj i mirovanje, za »biće«, kad bi makar na trenutak u svem svom postojanju imao tu sposobnost za »biće«, onda bi bilo odavno svršeno s njegovim postajanjem, a tim i sa mišljenjem i sa »duhom« uopšte. Činjenica »duha« kao postajanja dokazuje da svet nema nikakvog cilja, niti završnoga stanja, i da je nesposoban za biće. Ali je stara navika: da se pri svima pojavama misli na ciljeve i da se povodom sveta misli na Boga tvorca i upravljača, toliko jaka da mislilac ima muke da ne misli kako je i sama besciljnost sveta namerna. 
Ova ideja, da svet namerno izbegava cilj, pa čak i zna veštačka sredstva da izbegne kruženje, mora pasti na um svima onima onima koji bi svetu rado hteli propisati moć večite novine, to jest jednu krajnju, određenu, nepromenjivo podjednako veliku silu kao što je »svet« , čudesan dar beskonačnog obnavljanja njegovih oblika i položaja. Premda svet nije više Bog, mora ipak biti sposoban za božansku stvaralačku silu i njene beskonačne preobražaje; on sebi mora namerno zabraniti da se povrati u neki svoj stari oblik; on ne samo da mora imati nameru, nego i sredstva, da izbegne svako ponavljanje; svaki trenutak svog života svet mora kontrolisati svaki svoj pokret u nameri da izbegne ciljeve, krajnja stanja, ponavljanja — i sve drugo što bi moglo biti posledica takvog jednog neoprostivog i ludog načina mišljenja i željâ. Sve to je još uvek stari religiozni način mišljenja i željâ, koji uprkos svemu žudi za verovanjem da je svet na neki način ravan starom ljubljenom, beskonačnom, beskrajno-stvaralačkom Bogu — da ipak na neki način »stari Bog još živi« — što izražava ona žudnja Spinozina u rečima »deus sive natura« [Bog ili priroda.] (on je ustvari osetio »natura sive deus«). Koji je dakle to stav i vera u kojoj je najbolje izražena presudna prekretnica, današnja prevaga naučnoga duha nad religioznim bogotvoračkim duhom? Ne znači li to: svet kao sila ne sme se misliti kao bezgraničan, jer se ne može tako misliti — mi zabranjujemo sebi pojam bezgranične sile, jer to protivreči pojmu »sile«. 
          Prema tome — svetu nedostaje moć večite novine. 

1063

          Zakon o održanju energije nameće večito vraćanje. 

1064

          Što se stanje ravnoteže nikada nije dostiglo, dokaz je da je nemogućno. Ali u neograničenom prostoru ono bi se moralo dostići, tako isto u loptastom prostoru. Oblik prostora mora biti uzrok večitog kretanja i naposletku svekolikog »nesavršenstva«, 
          Da su »sila« i »mirovanje« i »nepromenjivost« protivrečni. Mera sile (kao veličine) utvrđena je, samo je njena suština tečna. 
          »Vanvremensko« mora se odbaciti. U jednom određenom momentu sile dati su apsolutni uslovi nove podele svih njenih sila: ona ne može ostati nepokretna. »Promena« leži u njenoj suštini, pa prema tome i vreme: na taj način samo se još jedanput teoriski utvrđuje nužnost promene. 

1065

          Marko Aurelije imao je stalno na umu prolaznost svih stvari, da im ne bi pridavao odveć  mnogo važnosti i da bi ostao miran među njima. Meni se naprotiv čini sve odveć važnim da bi smelo biti prolazno: ja tražim večitost za sve: sme li se najskupocenije ulje i vino sipati u more? — Moja je uteha da je sve što je bilo večito: — more će to opet izbaciti. 

1066

          Novo shvatanje sveta. Svet postoji: on nije ništa što postaje, ništa što prolazi. Ili bolje: on postaje, on prolazi, ali nije nikada počeo postajati i nikada nije prestao prolaziti — on se održava u oba stanja... On živi od sebe sama: njegov izmet je njegova hrana. 
          Hipoteza o stvaranju sveta ne treba da nas se tiče ni za trenutak. Pojam »stvarati« danas je potpuno neodređen i neostvarljiv; to je danas još samo reč, koja je ostala iz vremena praznoverja; jednom rečju ne objašnjava ništa. Poslednji pokušaj da se zamisli svet koji počinje učinjen je u više mahova nedavno uz pripomoć logičkog rezonovanja — većinom, kao što se može slutiti, sa izvesnim zadnjim teološkim smerom. 
          U poslednje vreme učinjeno je nekoliko pokušaja da se dokaže kako ideja: »Svet ima beskonačnu prošlost« (regressus in infinitum) nosi u sebi protivrečnost: nju su doduše pronašli po cenu brkanja glave s repom. Ništa me ne može zadržati, kad od ovoga trenutka vremena računam unazad, da ne kažem: »Neću tako nikada doći do kraja«: kao što mogu od istog trenutka računati unapred do u beskonačnost. Tek kad bih hteo napraviti pogrešku — čuvaću se da to ne učinim — da ovaj tačan pojam o regressus in infinimum pomirim s jednim potpuno neostvarljivim pojmom progresa dosada konačan, tek kad budem pravac (napred ili nazad) posmatrao kao nešto logički podjednako, ja ću u tom trenutku držati glavu misleći da držim rep: ali to ćemo prepustiti vama, gospodine Dirinže!... 
          Ja sam nailazio na ovu misao kod drugih mislilaca pre mene: u svakoj prilici nju su određivali drugi zadnji motivi (većinom tehnološki, u prilog creator spiritus). Kad bi se svet u ma kom smislu mogao ukočiti, sasušiti, izumreti, postati ništa, ili kad bi mogao dostići izvesno stanje ravnoteže, ili kad bi uopšte imao kakav bilo cilj, koji bi u sebi sadržavao trajanje, nepromenljivost, svršenost(jednom rečju, metafizički rečeno: kad bi postajanje moglo preći u biće ili u ništa), onda bi se to stanje moralo već dostići. Ali ono se nije dostiglo: iz čega sledi... To je naša jedina izvesnost, koju držimo u rukama da nam posluži kao korektiv protiv velikog broja po sebi mogućih hipoteza u svetu. Ako, na primer, mehanizam ne može dosledno da izbegne zaključak o krajnjem stanju, koje je za nj izveo Viljem Tomson, onda se time mehanizam opovrgava
          Ako se svet može misliti kao određena količina energije i kao određen broj centara energije — a svaki drugi pojam ostaje neodređen i sledstveno neupotrebljiv — onda otuda sledi da svet ima da prođe kroz određen broj kombinacija u velikoj kocki svoje egzistencije. U beskrajnom vremenu dostigla bi se ma kad svaka mogućna kombinacija; još više: ona bi se dostigla bezbroj puta. I kako bi se između svake kombinacije i njenog najbližeg povratka morale načiniti sve uopšte još moguće kombinacije i kako svaka od tih kombinacija uslovljava celu seriju kombinacija u istom redu, time bi se dokazalo kružno kretanje apsolutno istovetnih serija: svet kao kruzno kretanje koje se već bezbrojno često ponovilo i koje igra svoju igru u beskonačnost. — Ova koncepcija nije prosto mehanistička: jer kad bi to bila, ona ne bi uslovljavala beskonačno vraćanje istovetnih slučajeva, nego jedno krajnje stanje. 
          Pošto ga svet nije dostigao, to nam mehanizam mora važiti kao nesavršena i povremena hipoteza. 

1067

          A znate li vi šta je meni »svet«? Da li da vam ga pokažem u svome ogledalu? Ovaj svet je jedna ogromna energija, bez početka, bez kraja, kao bronza čvrsta količina energije koja ne biva ni manja ni veća, koja se ne troši, nego se samo menja, kao celina nepromenjivo velika, gazdinstvo bez izdataka i gubitaka, ali isto tako bez priraštaja, bez prihoda, okruženo »ničim« kao svojom granicom; ovaj svet nije nešto što nestaje ili što se rasipa, niti nešto beskonačno rasprostrto, nego se kao određena energija nalazi u određenom prostoru, i to ne u kakvom prostoru koji bi negde bio »prazan« , nego svuda kao energija, kao igra silâ i talasâ silâ, u isti mah jedno i mnogo, energija koja se ovde gomila, onde se smanjuje, okean silâ koje u sebi besne i huje, menjajući se večito, i vraćajući se večito kroz bezbroj godina vraćanja, s plimom i osekom svojih oblika, stvarajući najsloženije od najprostijega, a od najmirnijega, najkrućega, najhladnijega stvarajući najplemenitije, najdivljije , sebi samom najprotivrečnije, da se opet onda vrati sa složenosti u prosto, iz igre protivrečnosti u uživanje u skladu, afirmišući se u ovoj homogenosti svojih puteva i godina, blagosiljajući sebe sama kao ono što se večito mora vraćati, kao postajanje koje ne zna za zasićenost, za gađenje, za zamor —: ovaj moj dioniziski svet večitog samostvaranja, večitog samorazaranja, ovaj tajanstveni svet dvostruke požude, ovaj moj svet »iznad dobra i zla« , bez cilja, sem ako u sreći kruga ne leži cilj, bez volje, sem ako prsten nema dobru volju prema samom sebi — hoćete li ime za ovaj svet? Rešenje svih vaših zagonetaka? Svetlost i za vas koji ste najskriveniji, najjači, najneustrašiviji, najtamniji? — Ovaj svet je volja za moć — i ništa drugo ! I vi sami ste ta volja za moć — i ništa drugo! 
 
 

-početak-