TEORIJA
VOLjE ZA MOĆ I VREDNOSTI
Pojam
jedinstva u psihologiji. — Mi smo se navikli da smatramo
razvitak velikog broja oblika saglasnim sa jedinstvenim poreklom. »Volja za
moć« i kauzalitet. — Sa psihološkog gledišta pojam
»uzroka« je naše osećanje moći o takozvanom hotenju — a naš pojam
»posledice« praznoverica o tome da je ovo osećanje moći
baš sama ta moć koja pokreće... Moj stav glasi; da je volja dosadanje psihologije jedno neopravdano uopštavanje, da takve volje uopšte nema, da se, mesto da se ona shvati kao razvitak jedne određene volje umnogo oblika, karakter volje prosto zbrisao time što se iz nje izdvojio njen sadržaj i cilj: — to je slučaj u najvećoj meri kod Šopenhauera: ono što on »voljom« zove, to je samo prazna reč. Još manje se tu radi o »volji za životom«: jer je život prosto pojedinačnost volje za moć; — potpuno je proizvoljno tvrditi da sve teži za tim da pređe u ovaj oblik volje za moć. Ako je najbitnija suština bića volja za moć, i ako je zadovoljstvo svaki porast moći, a bol svako osećanje nemoći otpora, nemoći da se bude gospodar: ne bismo li onda mogli pretpostaviti da su zadovoljstvo i bol glavne činjenice ? Je li volja mogućna bez ovih dveju oscilacija da i ne? — Ali ko oseća zadovoljstvo?.. Ali ko hoće moć?.. Besmisleno pitanje, ako je sama suština volja za moć, pa prema tome i osećanje zadovoljstva i bola! Ipak: potrebne su suprotnosti, otpori, pa zato, relativno, i jedinstva koja zakoračuju jedno u drugo. Srazmerno prema otporu koji jedna sila traži da njim ovlada, mora rasti i mera neuspeha i fatalnosti time izazvane: i ukoliko se svaka sila može ispoljiti samo na onome što joj se opire, u svakoj akciji nužno se nalazi u sastavu jedan elemenat bola. Ali ovaj bol dejstvuje kao potsticaj života i jača volju za moć! Ako se zadovoljstvo i bol odnose na osećanje moći, onda bi život morao pretstavljati porast moći tako da bi razlika u veličini došla u svest... Ako se održava stalno jedan nivo moći, onda bi se zadovoljstvo moralo meriti prema sniženju nivoa, prema stanjima bola — ne prema stanjima zadovoljstva... Volja za nečim većim leži u suštini zadovoljstva: da moć raste, da razlika dođe u svest. Od izvesne tačke, u dekadenciji, obrnuta razlika dolazi: u svest, opadanje: sećanje na ranije snažne trenutke potiskuje sadanja osećanja zadovoljstva — poređenje sada slabi zadovoljstvo. Nije zadovoljenje volje uzrok zadovoljstva (protiv ove vrlo površne teorije boriću se naročito — to je besmisleno psihološko patvorenje najbližih stvari), nego je uzrok zadovoljstva što volja hoće napred i uvek postaje gospodar nad onim što joj stoji na putu. Osećanje zadovoljstva leži upravo u nezadovoljenosti volje, u tome što ona, ako nema protivnika i otpora, nije još doboljno sita. »Srećan čovek«: ideal stada. Normalna nezadovoljenost naših instinkata, na primer gladi, polnog nagona, nagona za kretanjem, ne sadrži u sebi još ništa što izaziva potištenost, nego pre potstiče osećanje života, kao što ga svaki ritam malih, bolnih nadražaja jača, ma šta nam tu pesimisti govorili. Ova nezadovoljenost, mesto da nam život čini gorim, pretstavlja veliki potstrek životu. (Možda bi se zadovoljstvo moglo uopšte nazvati ritmom malih bolnih nadražaja). Kant kaže: Sledeće redove grofa Veria (Sull' indole del piacere e del dolore; 1781) ja potpisujem sa apsolutnom sigurnošću: »Il solo principio motore dell' uomo e il dolore. Il dolore precede ogni piacere. Il piacere non e un essere positivo«. Bol je nešto drugo od zadovoljstva — hoću reći, to nije nešto suprotno zadovoljstvu. Kad se suština zadovoljstva srećno nazove osećanjem viška moći (to će reći, osećanjem razlike koje pretpostavlja poređenje), onda se time još ne definiše suština »bola«. Lažne suprotnosti, u koje veruju ljudi pa prema tome i jezik, uvek su bile opasne zamke za hod istine. Postoje šta više slučajevi gde su poneka zadovoljstva uslovljena izvesnom ritmičkom dostavom malih, bolnih nadražaja: time se dolazi do brzog porasta osećanja moći i osećanja zadovoljstva. Takav je slučaj kod golicanja, i kod polnog golicanja koje prati koitus: tu nalazimo bol kao sastavni deo zadovoljstva. Čini se da mala prepreka, koja se svlada i za kojom odmah sleduje druga prepreka, koja se opet savlađuje — da ova igra između otpora i pobede najjače pobuđuje ono osećanje obilne, suvišne moći, što i čini suštinu zadovoljstva. Obrnuto, povećanje osećanja bola putem malih, u bol upletenih, prijatnih nadražaja ne postoji: zadovoljstvo i bol nisu nikako suprotnosti. Bol je intelektualni proces, u kome se nesumnjivo otkriva izvestan sud — sud »štetan«, u kome se trajno iskustvo nakupilo. Nema bola po sebi. Ne boli nas rana; kroz izražavanje onog dubokog potresa koji se naziva bolom govori iskustvo o rđavim posledicama koje rana može imati po ceo organizam (kod štetnih uticaja koji su bili nepoznati ranijem čovečanstvu, na primer kod novih kombinacija otrovnih hemikalija, nema čak nikakvog obaveštenja o bolu — i mi smo izgubljeni.) Bol se naročito odlikuje uvek dugim potresom, drhtavicom koja nastaje — u ganglijama nervnog sistema usled strahotnog potresa: čovek zapravo ne pati od uzroka bola (od ma kakve povrede na primer), nego od dužeg poremećaja svoje ravnoteže koja nastaje usled potresa. Bol je bolest moždanih centara — zadovoljstvo nije nikakva bolest. Izgleda, doduše, da je bol uzrok refleksnih pokreta, a za to govori i filosofska predrasuda; ali u potpuno neočekivanim slučajevima, ako pažljivo posmatramo, refleksni pokret dolazi pre negoli osećaj bola. Zlo bih se proveo, kad bih se sapleo pa morao čekati da taj fakt zazvoni na zvonu moje svesti, pa da se tek onda otuda javi šta treba da činim. Naprotiv, ja vrlo jasno opažam da prvo dođe refleksni pokret sa strane moje noge, da predupredi pad, pa tek onda, posle izvesnog merljivog vremena, sasvim naglo osetim priliv bola u prednjem delu glave. Dakle, na bol se ne reagira. Bol se naknadno projicira u povređeno mesto: — ali suština ovog lokalnog bola ipak nije izraz neke vrste lokalne povrede: nego je prosto lokalni znak čija je snaga i karakter u skladu sa povredom o kojoj su nervni centri izvešteni. Činjenica da usled toga potresa snaga mišića organizma primetno opada ne dokazuje ni najmanje da suštinu bola treba tražiti u opadanju osećanja moći. Još jednom: mi ne reagiramo na bol: bol nije »uzrok« naših postupaka: bol je jedna reakcija, a refleksni pokret je druga i ranija reakcija — i obe se javljaju s raznih polaznih tačaka.
Intelektualni karakter bola: on po sebi ne označava trenutno
nanesenu povredu, nego njen značaj za jedinku kao celinu. Radost i bol su nuz-pojave, ne uzroci; to su drugostepeni sudovi o vrednosti, koji se izvode iz izvesne glavne vrednosti — oni su istovetni s osećanjem »koristan«, »štetan«, pa prema tome apsolutno prolazni i relativni. Jer u pogledu korisnosti i štetnosti čovek može uvek da upita još na stotinu raznih načina: »čemu«. Ja prezirem ovaj pesimizam osećajnosti: on je već znak duboke bede života. Čovek ne
traži zadovoljstvo i ne beži od bola: jasno je
kakvim čuvenim predrasudama ja tu protivrečim. Zadovoljstvo i bol su
samo
posledice, propratne pojave — ono što čovek hoće, ono što hoće svaki i
najmanji deo jednog živog organizma, to je više moći. Težnja za
moći donosi i zadovoljstvo i bol; usled te volje organizam traži otpor,
treba nešto što se protivstavlja... Bol, kao prepreka njegovoj volji za
moć, normalna je dakle činjenica, normalni sastavni deo svake organske
pojave; čovek tu prepreku ne izbegava, nego mu je štaviše stalno
potrebna:
svaka pobeda, svako osećanje zadovoljstva, svaka pojava pretpostavlja
neku
savladanu prepreku. Bol smo
pobrkali s jednom vrstom njegovom, sa iznurenošću: iznurenost
pretstavlja duboko smanjenje i opadanje volje za moć, primetan gubitak
snage. To će reći: postoji a) bol kao nadražaj za porast moći, i b) bol
nakon utroška moći; u prvom slučaju bol je potstrek, u drugom posledica
prekomernog nadražaja...
Nesposobnost za otpor svojstvena je drugoj vrsti bola: izazivanje onoga
što ukazuje otpor svojstveno je prvoj... Jedino zadovoljstvo koje se
još
oseća u stanju iscrpenosti jeste san; radost u drugom slučaju znači
pobedu.... Čovek, koji je postao gospodar nad silama prirode, gospodar svoje divljine i neukroćenih osećanja (strasti su naučile da se pokoravaju i da budu korisne) — čovek, u poređenju sa pred-čovekom, pretstavlja ogroman kvantum moći — ne veću »sreću«! Kako se može tvrditi da je čovek težio za srećom?... Ali, kad to kažem, vidim iznad sebe kako se pod zvezdama presijava ogromno klupče zablude, koja je dosada pretstavljalo najveće nadahnuće čovečanstva: »Sva sreća dolazi od vrline, sve vrline od slobodne volje«. Obrnimo vrednosti: svaka sposobnost posledica je srećne organizacije, svaka sloboda posledica je sposobnosti (— sloboda se ovde shvata kao lakoća u samoupućivanju. Svaki me umetnik razume). »Vrednost života«. — Život je pojedinačan slučaj; mora se opravdati čitava egzistencija, ne samo život — pravdajući princip mora biti takav da se njime objašnjava život. Život je samo sredstvo za nešto: to je izraz za forme porasta moći. »Svesni svet« ne može važiti kao iolazna tačka vrednosti: nužnost »objektivnog« određivanja vrednosti. U poređenju s ogromnim i složenim oprečnim procesima, koje pretstavlja celokupni život svakog organizma, njegov svesni svet osećanja, namera, ocena vrednosti pretstavlja mali isečak. Mi nemamo nikakva prava da taj delić svesti postavimo kao cilj i razlog života kao opšte pojave. Očevidno je da je svest samo još jedno sredstvo više za razvitak i proširenje moći života. Stoga je naivno staviti zadovoljstvo, ili duhovnost, ili moral, ili ma koju pojedinu oblast svesti kao najveću vrednost: pa možda i »svet« opravdati pomoću njih. To je moja glavna zamerka svima filosofskim i moralnim kosmologijama i teodicejama, svima pitanjima i najvišim vrednostima u dosadanjoj filosofiji i filosofiji religije. Izvesno sredstvo pogrešno se shvatilo kao cilj: s druge strane, život i porast njegove moći uiženi su do sredstava. Ako bismo hteli postaviti dovoljno dalek cilj životu, on se ne bi smeo poklopiti ni sa jednom kategorijom svesnog života; on bi pre morao svaku takvu kategoriju oglasiti za svoje sredstvo ... »Odricanje života« kao cilj života, cilj razvitka! Život kao velika glupost! Takvo ludačko tumačenje rezultag je merenja života faktorima svesti (zadovoljstvo i bol, dobro i zlo). Tu se sredstva upotrebljuju protiv cilja — »nesveta«. apsurdna, u prvom redu neprijatna sredstva — : kako može vredeti cilj koji se služi takvim sredstvima! Ali je pogreška u tome što — umesto da tražimo cilj koji će objasniti nužnost takvih sredstava — mi smo otpočetka postavili cilj koji ustvari isključuje takva sredstva: to će reći, mi smo svoje želje u pogledu na izvesna sredstva (na primer; prijatna, razumna, vrla) načinili pravilom, prema kome tek određujemo koji bismo opšti cilj želeli... Osnovna greška je u tome što — mesto da smo svest smatrali oruđem i pojedinošću celokupnog života — mi smo načinili od nje merilo života i najvišu vrednost: to je pogrešna perspektiva a parte ad totum, i zbog toga svi filosofi danas instinktivno idu za tim da zamisle opštu svest, svestan zajednički život i zajedničko hotenje, sa svim što se zbiva, kao »duh«, »boga«. Ali im se mora reći da baš na taj način život postaje čudovište: da bi »bog« i opšti nervni centar neminovno bili nešto zbog čega bi se baš život morao osuditi... Naše je najveće olakšanje baš u tome što smo eliminisali opštu svest koja određuje ciljeve i sredstva... Na taj način oslobodili smo se moranja da budemo pesimisti... Naš najveći prekor životu bilo je postojanje Boga... O
vrednosti »postajanja«. — Kad bi kretanje sveta imalo neki
krajnji cilj, onda bi se taj cilj već dostigao. Jedini osnovni fakt je,
međutim, da svet nema vrajnjeg cilja: i svakoj filosofiji i
naučnoj
hipotezi (na primer mehanizmu) kojoj je taj cilj nužan protivreči
ovaj osnovni fakt. Zašto se ne
može dopustiti gledište »vrednosti« : — jer u »procesu
celine« rad čovečanstva ne dolazi u obzir, pošto ne postoji
opšti proces (kao sistem); jer ne postoji »celina«; jer se celokupno
ocenjivanje
ljudskog života i ljudskih ciljeva ne može izvršiti obzirom na nešto
što
uopšte ne postoji; »Bog« kao
momenat kulminacije: život je večito oboženje i obezboženje. Ali u
tome ne postoji nikakav vrhunac vrednosti, nego samo
vrhunac moći. Ne postoje trajne osnovne jedinice, atomi, monade: i tu smo tek mi uneli »biće« (iz praktičnih, utilitarnih pobuda). »formiranje vlasti«; sfera nad kojom se gospodari stalno se širi; ili se periodično širi i sužava prema povoljnim i nepovoljnim prilikama (ishrana). »Vrednost« je u suštini gledište s koga se meri porast ili opadanje ovih gospodarskih centara (koji su »mnoštva« u svakom slučaju; ali »jedinstvo« se ne može uopšte naći u prirodi postajanja). Izražajna sredstva koja nam jezik pruža neupotrebljiva su da se njima izrazi »postajanje«: potreba jednog grubljeg sveta postojanosti, sveta »stvari« itd. sastavni je deo naše neminovne potrebe za održanjem. O atomima i monadama smemo govoriti u relativnom smislu: sigurno je da je najmanji svet najdužega veka ... Volja ne postoji: postoje punktacije volje, koje stalno povećavaju ili gube svoju moć.
|