773

 
MORFOLOGIJA SAMOPOUZDANjA

 
          Prvo gledište: u kojoj su meri osećanja simpatije i solidarnosti — niža, pripremna stanja u vreme kad lično samopouzdanje, inicijativa u određivanju vrednosti još nikako nije mogućna u pojedincu.
          Drugo gledište: u kojoj meri vrhunac kolektivnog samopouzdanja, ponos na plemensku izdvojenost, osećanje nejednakosti i izvesna odvratnost prema posredništvu, jednakosti i pomirenju znači školu za individualno samopouzdanje: naime, ukoliko to prinuđava pojedinca da pretstavlja ponos zajednice: — on mora govoriti i ponašati se s krajnjim samopoštovanjem, pošto pretstavlja zajednicu. Tako isto: kad se pojedinac oseća oruđem i glasom božjim.
          Treće gledište: ukoliko ovi oblici zatajivanja sebe stvarno pridaju ličnosti ogromnu važnost: utoliko se sile više njima služe: religiozna stidljivost prema sebi samom kao stanje proroka i pesnika.
          Četvrto gledište: ukoliko odgovornost za celinu vaspitava pojedinca u predviđanju i daje mu strogu i strašnu ruku, hladnoću i pribranost, dostojanstvo u držanju i postupcima, koje sebi ne bi dopustio ako bi tako činio u svoje ime.
          Jednom rečju: kolektivna gordost je velika pripremna škola za ličnu suverenost. Otmen stalež je onaj u kome se ove osobine nasleđuju.

774


          Prikriveni oblici volje za moć:
          1. Želja za slobodom, nezavisnošću, tako isto za ravnotežom, mirom, koordinacijom. Takođe i pustinjak, »sloboda duha«. U najnižem obliku: volja da se uopšte postoji, »instinkt samoodržanja«.
          2. Svrstavanje, da bi se zadovoljila volja za moć cele zajednice: potčiniti se, načiniti sebe neophodnim, i korisnim onome koji ima silu; ljubav, kao potajni put u srce moćnijega da bi se zagospodarilo njime.
          3. Osećanje dužnosti, savest, imaginarna uteha da čovek pripada višem redu negoli što su oni koji stvarno drže vlast; priznavanje hijerarhije, koja dopušta izricanje suda i nad moćnijima; samoosuda; iznalaženje novih tablica vrednosti (Jevreji: klasičan primer).
 
775
          Pohvala, zahvalnost kao volja za moć. — Pohvala i zahvalnost za žetvu, dobro vreme, pobedu, svadbu, mir: — svim svečanostima, praznicima, potreban je subjekt na koji će se izliti osećanje. Čovek bi hteo da sve što se nekome dobro događa, da mu je to neko učinio: čovek hoće činioca. Tako je isto i sa umetničkim delom: čovek se ne zadovoljava njime: on hvali umetnika. — Šta je dakle pohvala? Jedna vrsta naknade za primljena dobročinstva, vraćanje, izraz naše moći — jer hvalitelj potvrđuje, odobrava, ceni, sudi: on sebi dopušta pravo da može odovraćati, da može dodeljivati čast. Povišeno osećanje sreće i života isto tako je povišeno osećanje moći: sa njega čovek hvali (sa njega on izmišlja i traži činioca, »subjekt« —). Zahvalnost kao dobra osveta: ona se najviše potstiče i praktikuje tamo gde treba da se održe jednakost i ponos u isti mah, gde se osveta najbolje upražnjuje.
 
 
 
 
-početak-