PROTIV KAUZALITETA
 

545

          Ja verujem u apsolutni prostor kao osnovicu sile: ona ograničava i uobličava. Vreme večito. Ali prostor i vreme kao stvari po sebi ne postoje. »Promene« su samo pojave (ili čulni procesi za nas); kad mi stavimo između njih još tako pravilno vraćanje, mi time ne dokazujemo ništa drugo sem činjenice da se uvek tako dešavalo. Osećanje da je post hoc ustvari propter hoc, može se lako objasniti kao nesporazum; ono je pojmljivo. Ali pojave ne mogu biti »uzroci«!

546

          Tumačenje jedne pojave ili kao delanja ili kao trpljenja (prema čemu je svako delanje trpljenje) znači: svaka promena, svako menjanje, pretpostavlja uzročnika i nekoga ko se »menja«.

547

          Psihološka istorija pojma »subjekta«. Telo, stvar, »celina« koju oko stvara, pobuđuje misao da razlikuje delo od delatelja; delatelj, uzrok dela, pošto se shvatao u sve utančanijem obliku, najzad je ostavio za sobom »subjekt«.

548

          Naša je rđava navika da izvestan mnemotičan znak, formulu za skraćivanje, smatramo kao biće, i na kraju kao uzrok, na primer da za munju kažemo: »ona seva«. Ili čak rečca »ja«. Jedna vrsta perspektive u gledanju koja se postavlja kao uzrok gledanja: tom veštinom pronašao se »subjekt«, »ja«!

549

           »Subjekt«, »objekt«, »atribut« — ova izdvajanja su izvršena i sada služe kao sheme da se njima obuhvate sve prividne činjenice. Pogrešno je prvobitno zapažanje na osnovu koga ja verujem kako sam to ja koji nešto činim, nešto trpim, nešto »imam«, koji »imam« neku osobinu.

550

           U svakom sudu leži potpuna, duboka, vera u subjekt i atribut, ili u uzrok i posledicu (u obliku tvrdnje da je svaka posledica akcija i da svaka akcija pretpostavlja delatelja); i ova poslednja vera samo je pojedinačan slučaj one prve, tako da kao osnovno verovanje ostaje vera: postoje subjekti, i sve što se događa vezano je za neki subjekt kao atribut.
           Ja opažam nešto i pokušavam naći razlog tome: to će prvobitno reći: ja tražim neki smer iza toga i, nada sve, ja tražim onoga ko smera, tražim subjekt, delatelja: sve zbivanje je delanje — ranije se smer video iza svega zbivanja, to nam je najstarija navika. Ima li i životinja tu naviku? Kao živo biće nije li i ona prinuđena da prema sebi tumači stvari? — Pitanje »zašto?« uvek je pitanje o causa finalis i »cilju«. Mi nemamo »čula za causa efficiens«; Hjum ima tu pravo: navika (ali ne samo navika pojedinaca) dopušta nam da očekujemo da izvestan proces, koji smo često posmatrali, sledi za drugim: ništa drugo! Naša neobično tvrda vera u kauzalitet nama ne dolazi od navike posmatranja toka procesa, nego od naših nesposobnosti da izvesnu pojavu protumačimo drukče negoli kao proizvod izvesnog smera. To je vera u živa i misaona bića kao jedini uzročnik — u volju, smer — to je vera da je sve zbivanje nečije delo, da svako delo pretpostavlja delatelja, to je vera u »subjekt«. Nije li ta vera u pojam subjekta i atributa velika glupost?
           Pitanje: je li smer uzrok izvesne pojave? Ili je to iluzija? Nije li sama pojava smer?

551

           Kritika pojma »uzroka«. — Mi nemamo apsolutno nikakva iskustva o uzroku; psihološki posmatrano, mi smo izveli ceo taj pojam iz subjektivnog uverenja da smo mi uzrok, to će reći: da se ruka kreće... Ali to je zabluda. Mi razlikujemo nas, delatelje, od dela, i svuda upotrebljujemo ovu shemu — mi se staramo da pronađemo uzročnika svake pojave. Šta smo učinili? Mi smo pogrešno shvatili osećanje snage, napona, otpora, ustvari osećanje mišića, koje je samo početak dela, i uzeli ga za uzrok, ili razumeli kao uzrok volju da činimo to i to, jer delo sledi iz toga.
           »Uzrok« ne postoji: u pojedinim slučajevima, gde se činilo da nam je uzrok dat i gde smo ga mi projicirali iz sebe da bismo razumeli pojave, mi smo dokazali da je to iluzija. Naše »razumevanje izvesne pojave« sastojalo se u tome što smo pronašli subjekt, koji bi bio odgovoran što se nešto desilo i kako se desilo. U našem pojmu »uzroka« mi smo obuhvatili naše osećanje volje, naše osećanje »slobode«, naše osećanje odgovornosti i naše smeranje izvesnog dela: causa efficiens i causa finalis su u osnovi isto.
           Mi smo mislili, da je izvesna posledica objašnjena kad možemo ukazati na izvesno stanje kome je ona inherentna. U samoj svari mi pronalazimo sve uzroke prema shemi posledice: ona nam je poznata... Naprotiv, mi nismo u stanju da reknemo kako će bilo koja stvar »dejstvovati«. Stvar, subjekt, volja, smer — sve je to inherentno pojmu »uzroka«. Mi tražimo stvari, da bismo objasnili zašto se nešto promenilo. Čak je i atom takva jedna izmišljena »stvar« i »prasubjekt«...
           Naposletku, mi shvatamo da stvari — pa prema tome i atomi — ništa ne prouzrokuju: jer ih uopšte nema — da je pojam uzroka potpuno neupotrebljiv. — Iz izvesnog nužnog sledovanja stanjâ ne sledi njihov uzročni odnos (— to će reći da se njihova aktivna moć prenese od 1 na 2, na 3, na 4, na 5). Nema ni uzrokâ ni posledicâ. Jezično mi ne znamo kako da se toga otresemo. Ali to ništa ne znači. Ako u misli odvojim mišić od njegovih »posledica«, onda sam ga negirao... Ukratko rečeno: jedna pojava niti je posledica dejstva, niti je dejstvujuća. Uzrok je sposobnost za dejstvo, koja se izmišlja uz pojave...
           Tumačenje kauzaliteta je jedna varka. Jedna »stvar« je zbir njenih dejstava, sintetički povezanih pomoću jednog pojma, slika. Ustvari, nauka je lišila pojam kauzaliteta njegove sadržine i zadržala ga kao alegoričnu formulu, kod koje je u osnovi svejedno na kojoj je strani uzrok ili posledica. Tvrdi se da u dva složena stanja (konstelacije sile) kvanta energije ostaju ista.
           Racionalnost izvesne pojave ne sastoji se u ispunjavanju izvesnog pravila, ili u pokoravanju izvesnoj nužnosti, ili u našem projiciranju zakona kauzaliteta u svaku pojavu: — ona leži u ponavljanju »istovetnih slučajeva«.
           Ne postoji čulo i smisao za kauzalitet, kao što Kant misli. Mi smo iznenađeni, uznemireni, hoćemo nešto što nam je poznato, na šta se možemo osloniti... Čim nam se u novom pokaže nešto staro, mi se odmah umirimo. Takozvani instinkt kauzaliteta nije ništa drugo nego strah od neobičnog i pokušaj da se u njemu otkrije nešto poznato — to je traženje poznatoga, a ne traženje uzroka.

552

           Za borbu protiv determinizma i teleologije. — Iz činjenice da se nešto događa pravilno, i da se može predvideti, ne sledi da se događa po nužnosti. Ako se izvestan kvantum sile određuje i ponaša u svakom određenom slučaju na jedan jedini način, to ne dokazuje da nema »slobodne volje«. »Mehanička nužnost« nije nikakav fakt: mi smo je uneli u pojave. Mi smo podobnost pojava da uđu u formule protumačili kao posledicu nužnosti koja caruje nad pojavama. Ali iz toga što ja činim nešto određeno ne sledi nikako da to prinudno činim. Prinuda se nikako ne može dokazati u stvarima: pravilo samo dokazuje da jedna i ista pojava nije i neka druga. Usled toga što smo zamislili da u stvarima postoje subjekti, »činioci«, učinilo nam se da su sve pojave posledica prinudnog dejstva na subjekt — čijeg dejstva? — opet dejstva izvesnog »činioca«. Pojam uzroka i posledice opasan je sve dokle ljudi veruju u nešto što prouzrokuje i u nešto što se prouzrokuje.
           a) Nužnost nije nikakav fakt, nego tumačenje.

*

           b) Ako smo razumeli da »subjekt« nije ništa što dejstvuje, nego samo fikcija, onda mnogo šta sledi iz toga.
           Mi smo po ugledu na subjekt izmislili stvarnost i uneli je u zbrku od opažaja. Ako prestanemo verovati u dejstvujući subjekt, gubi se onda i vera u dejstvujuće stvari, u uzajamno dejstvo, u uzrok i posledicu između onih pojava koje nazivamo stvarima.
           U tom slučaju nestaje i sveta dejstvujućih atoma: jer se pretpostavka o postojanju atoma načinila u uverenju da su subjekti potrebni.
           Naposletku nestaje i »stvar po sebi«: jer je to u osnovi koncepcija jednog »subjekta po sebi«. Ali mi shvatamo da je subjekt fikcija. Antiteza »stvari po sebi« i »pojave« ne može se održati; ali s tim iščezava i pojam »pojave«.

*

           v) Ako napustimo ideju dejstvujućeg subjekta, mi napuštamo i ideju objekta kao predmeta dejstva. Trajanje, jednakost sa samim sobom, biće, sve to nije inherentno ni onome što se zove subjekt, ni onome što se zove objekt: to su složene pojave, u poređenju s drugim pojavama na izgled trajne — one se razlikuju, na primer, po tempu zbivanja (mirovanje — kretanje, čvrst — labav: to su sve suprotnosti koje ne postoje po sebi i s kojima se samo izražavaju razlike u stepenu, koje s izvesnog ograničenog gledišta mogu izgledati antiteze. Antiteze ne postoje: pojam antiteze mi smo pozajmili iz logike — i odatle pogrešno preneli na stvari).

*

           g) Ako napustimo pojam »subjekta« i »objekta«, onda moramo isto tako napustiti pojam »supstancije« — pa sledstveno i njenih različitih modifikacija, na primer »materiju«, »duh« i druga hipotetična bića, »večnost i nepromenljivost materije« itd. Mi se oslobađamo materijalnosti.

*

           S moralnog gledišta, svet je lažan. Ali ukoliko je i moral sastavni deo ovoga sveta, lažan je i moral.
           Volja za istinom je proces učvršćivanja stvari, poistinjavanja stvari, davanja trajnosti, otklanjanja ispred očiju onoga lažnog karaktera stvari, preobraćanja u biće. »Istina« nije nešto što bi tu bilo i što bi se imalo otkriti, nego nešto što bi se imalo stvoriti i što daje svoje ime jednom procesu, ili bolje jednoj volji za savlađivanjem, koja po sebi nema kraja: unošenje istine kao beskonačnog procesa, aktivnog određivanja — ne proces dolaženja do svesti o nečemu što bi po sebi bilo određeno ili fiksirano. To je naziv za »volju za moć«.
           Život se zasniva na pretpostavci vere u trajno i pravilno vraćanje stvari; što je život moćniji, utoliko mora biti obimniji lako odgonetljivi svet koji je u isti mah načinjen bićem. Logiciziranje, racionaliziranje, sistematizacija, kao pomoćna sredstva života.
           Čovek projicira svoj nagon za istinom, svoj »cilj«, do izvesne mere izvan sebe kao svet bića, kao metafizički svet, kao stvar po sebi, kao već dati svet. NJegove potrebe kao tvorca čine te izmišlja svet u kome radi, on ga anticipira; ta anticipacija (»vera« u istinu) je njegov oslonac.

*

           Sve zbivanje, sve kretanje, sve postajanje kao utvrđivanje odnosa stepena i snage, kao borba...

*

           Čim uobrazimo da je neko odgovoran što smo mi tako i tako itd. (Bog, priroda), dakle njemu pripišemo svoj život, svoju sreću i svoju bedu kao smer, narušavamo bezgrešnost bivanja. Mi onda imamo nekoga ko želi da nešto postigne pomoću nas i s nama.

*

           »Blagostanje pojedinca« je isto tako imaginarno kao što je »blagostanje vrste«: prvo se ne žrtvuje poslednjem: posmatrana izdaleka, vrsta je isto tako nešto fluidno kao i pojedinac. »Održanje vrste« je samo posledica napredovanja vrste, to jest prevazilaženja vrste na putu za jednu jaču vrstu.

*

           Teze. — Da je prividna »celishodnost« (»celishodnost koja daleko prevazilazi svu ljudsku umetnost«) prosto posledica »volje za moć«, koja se manifestuje u svima pojavama — da jačanje povlači za sobom organizovanje koje može ličiti na pokušaj da se sredstva saobraze cilju —: da prividni ciljevi nisu namerni, ali čim neka viša sila nadjača nižu, koja sada dejstvuje kao funkcija one jače, stvara se hijerarhija u organizaciji koja mora navesti na misao da između sredstva i cilja ima izvestan red.
           Protiv prividne »nužnosti«:
           Ona je samo izraz za činjenicu da jedna sila nije u isti mah i nešto drugo.
           Protiv prividne »celishodnosti«:
           Ona je samo izraz za red između sfera moći i njihovih uzajamnih odnosa.
 
 

-početak-