NIHILISTIČKI POKRET KAO IZRAZ DEKADENCIJE
 

38





          U poslednje vreme mnogo je zloupotrebe činjeno sa jednom slučajnom i u svakom pogledu nepodesnom reči: svuda se govori o »pesimizmu« i vodi se borba oko pitanja, na koje mora biti odgovora, šta je u pravu pesimizam ili optimizam? 
          Ljudi još ne uviđaju ono što se skoro da rukama opipati: da pesimizam nije nikakav problem, nego simptom — da ovu reč treba zameniti rečju »nihilizam«, da je pitanje, da li je nebiće bolje od bića, po sebi bolest, znak degeneracije, idiosinkrazije. 
          Nihilistički pokret je samo izraz fiziološke dekadencije. 
 

39
          Shvatiti — da je propadanje i obolenje svake vrste bez prestanka uticalo na opšte sudove o vrednostima: da je u gospodarećim sudovima o vrednosti dekadencija prevagnula: da mi imamo da se borimo ne samo sa uslovima koje je izazvala postojeća beda degeneracije; nego da je sva dosadašnja dekadencija ostala među nama kao živa sila. Takva opšta zabludelost čovečanstva od njegovih osnovnih instikata, takva opšta dekadencija u sudovima o vrednosti jeste upitni znak po preimućstvu, prava zagonetka, koju životinjska fela »čovek« postavlja filosofu. 
40
          Pojam »dekadencije« — Raspad, propadanje, rastur po sebi nisu izloženi zamerkama; to su prirodne posledice života i životnog rašćenja. Pojava dekadencije je isto tako potrebna životu kao što je napredovanje i progres: mi nismo u položaju koji bi nam omogućio da to isključimo. Naprotiv, razum zahteva da dekadencija sačuva svoja prava.
          Stidno je od strane socijalističkih teoretičara što tvrde da se mogu stvoriti takve prilike i društveni poredak koji bi učinili kraj poroku, bolesti, zločinu, prostituciji i sirotinji... Ali to znači isto što i osuditi sam život, jedno društvo nema slobode da ostane mlado. Čak i u svojoj prvoj mladosti ono proizvodi smrad i izmet. Što energičnije i smelije ide napred, to će biti bogatije neuspesima i nakazama, a bliže svome padu. Starost se ne odgađa pomoću ustanova. Ni bolest. Ni porok. 
 
41
          Osnovna misao o prirodi dekadencije: što se do sada smatralo kao uzrok jeste posledica dekadencije.
          Time se menja čitava perspektiva moralnih problema.
          Celokupna borba morala protiv poroka, luksuza, zločina, pa čak i protiv bolesti, izgleda kao naivnost, kao izlišna stvar: — ne postoji  »popravka« (protiv kajanja).
          Dekadencija nije nešto protiv čega se čovek može boriti: ona je apsolutno potrebna i svojstvena svim vremenima i svim narodima. Treba se boriti svom snagom protiv širenja zaraze u zdrave delove organizma. 
          Da li se to čini? Čini se nešto obratno. Zbog toga baš ulaže se trud na strani humanosti.
          Kako stoje dosadašnje najviše vrednosti prema ovom osnovnom pitanju biologije? Filosofija, religija, moral, umetnost itd. (Lek: na primer militarizam, nadalje od Napoleona, koji je civilizaciju smatrao svojim prirodnim neprijateljem.) 
 
42
          Sve što se dosada smatralo uzrokom degeneracije, u stvari je posledica degeneracije. 
          Ali i ono što se smatralo lekom protiv degeneracije samo su paliativi protiv izvesnih uticaja degeneracije: »izlečeni« pretstavljaju samo izvestan tip degenerika.
          Posledice degeneracije: porok-poročnost; bolest-bolesnost; prestup-zločinstvo; celibat-sterilnost; histerija-slaba volja; alkoholizam; pesimizam; anarhizam; raspusništvo (i duhovno). Klevetnici, podrivači, sumnjala, rušioci.
 
43
          Uz pojam »dekadencije«: 
          1. Skepsa je posledica dekadencije: isto kao i raspusništvo duha. 
          2. Kvarež morala je posledica dekadencije (slabost volje, potreba za jakim nadražajima). 
          3. Lekovi, bilo psihološki, bilo moralni, ne menjaju tok dekadencije, ne zadržavaju, fiziološki ne znače ništa: 
          Saznanje potpune ništavnosti ovih nazovi »reakcija«; to su forme narkotiziranja protiv izvesnih kobnih pojava koje su posledice postojećih prilika; one ne iskorenjuju bolesni elemenat; one su često herojski pokušaj da nestane dekadent, da se njegov štetni uticaj svede na najmanju meru. 
          4. Nihilizam nije uzrok nego samo logika dekadencije. 
          5. »Dobar« i »rđav« samo su dva tipa dekadencije: oni idu zajedno u svima osnovnim pojavama. 
          6. Socijalno pitanje je posledica dekadencije. 
          7. Bolesti, pre svega bolesti nerava i glave, znak su da nedostaje odbranbena snaga jake prirode; dokaz za to je razdražljivost usled koje zadovoljstvo i bol postaju problemi prvoga reda. 
 
44
          Najpoznatije vrste dekadencije:
          1. U uverenju da se biraju lekovi uzimaju se sredstva koja ubrzavaju iscrpelost — takav je slučaj sa hrišćanstvom (da navedemo najznačajniji primer pogrešnog instikta); isti je takav slučaj i sa »progresom« — 
          2. Gubi se otporna snaga protiv nadražaja — slučaj postaje gospodar: doživljaji se ogrubljuju i naduvavaju do čudovišnosti... vrši se obezličenje, rastvaranje volje — u vezi s tim stoji čitava jedna vrsta morala, altruistički, onaj što ne pušta sažaljenje iz usta, kod kojeg je bitna crta slabost ličnosti, tako da se ona odziva i podrhtava kao preterano osetljiva žica... Krajnja razdražljivost... 
          3. Uzrok i posledica se brkaju: dekadencija se ne shvata kao fiziološka pojava — u njenim posledicama nalaze se uzroci rđavoga stanja — tu spada ceo religiozni moral... 
          4. Čezne se za stanjem u kome se više neće patiti: život se stvarno oseća kao uzrok svih zala, — stanja nesvesnosti (san, nesvest) smatraju se neuporedivo višim od stanja svesti; otuda naročite metodike...
 
45
          Oko higijene »slabih«. — Sve što se učini u slabosti, završuje neuspehom. Otuda moral: ne čini ništa. Najgore je samo što pod uticajem slabosti najbolesnija postaje upravo snaga potrebna za obustavljanje delanja, nereagiranje: što čovek nikada ne reagira brže, ni zaslepljenije nego li kad ne bi trebalo uopšte da reagira... 
          Snaga jedne prirode pokazuje se u odlaganju reakcije: njoj je isto tako svojstvena izvesna ravnodušnost kao što je slabosti svojstvena nesloboda u reagovanju, nenadnost i osustvo uzdržavanja u »radu«... Volja je slaba a recept za čuvanje od ludosti je: imati jaku bolju i ne raditi ništa... Kontradikcija... Neka vrsta samouništenja, instinkt samoodržanja je kompromitovan... Slabi sam sebe šteti... To je tip dekadencije... 
          U stvari nailazimo na čitavo brdo premišljanja o tome kako bi se došlo do nepomućenosti. Instinkt je utoliko na dobrom putu, ukoliko je korisnije ne raditi ništa, nego nešto raditi... 
          Sva vežbanja monaških redova, usamljenih filosofa, fakira polaze od tačne ocene, da izvesna vrsta ljudi sebi najviše koristi kada sebe što više može sprečava u delatnosti. 
          Sredstvo za olakšanje: apsolutna poslušnost, mehanička aktivnost, odvajanje od ljudi i stvari koje bi mogle nametati neposrednu odluku i rad. 
 
46
          Slabost volje: to je simbol koji može odvesti na stranputicom. Jer volje nema, pa prema tome ne može biti ni jake ni »slabe volje«; mnoštvo i raspad nagona, otsustvo sistema među njima ima za posledicu »slabu volju«; njihova koordinacija, pod vlašću jednoga jedinoga sačinjava »jaku volju«; u prvom slučaju opaža se kolebanje i otsustvo ravnoteže; u drugom preciznost i određen pravac. 
 
47
          Ne nasleđuje se bolest nego sklonost ka bolesti: otsustvo otporne snage protiv štetnih uticaja spolja itd. Slomljena otporna snaga; moralnim jezikom rečeno: rezignacija i poniznost pred neprijateljem. 
          Često sam sebe pitao, da li ne bi bilo mogućno sve te najviše vrednosti dosadašnje filosofije, morala i religije staviti u isti red sa vrednostima slabih umobolnih i nevrastepika: u blažoj formi oni pretstavljaju ista zla...
          Vrednost svih bolesnih stanja sastoji se u tome što ona pokazuju kroz uveličavajuće staklo stanja koja su normalna, ali bi se teško videla u normalnim prilikama... 
          Zdravlje i bolest nisu ništa tako bitno različiti, kako su to verovali stari doktori i kako još danas veruju neki lekari. Oni se ne smeju zamisliti kao dva različita tela ili suštastva koja se bore oko živog organizma i prave od njega bojno polje. To je besmislica i prazno brbljanje, koje više ne vredi ništa. U stvari, između ove dve vrste života postoji samo razlika u stepenu: preteranost, nesrazmera... Otsustvo sklada među normalnim pojavama, sačinjava bolesno stanje (Klod Bernar). 
          Kao što se »zlo« može posmatrati kao preteranost, disharmonija, disproporcija, tako se »dobro« može posmatrati kao odbranbena dijeta protiv opasnosti od preteranosti, disharmonije i disproporcije. 
          Nasledna slabost kao glavno osećanje: uzrok najviših vrednosti. 
          Uzgred: slabost se traži: zašto?... Većinom zato što su ljudi po nužnosti slabi. 
          Slabljenjekao dužnost: slabljenje želja, osećanja zadovoljstva i bola, volje za moć, za ponositošću, za svojinom i za što više svojine; slabljenje u obliku smernosti; slabljenje kao vera; slabljenje kao stid i odvratnost prema svemu što je prirodno, kao odricanje života, kao bolest i hronična slabost... Slabljenje kao odricanje od osvete, otpora, neprijateljstva i srdžbe. 
          Pogreške u lečenju: slabost se ne leči pomoću nekoga sistema za jačanje, nego pomoću neke vrste opravdanja i moralisanja: to jest pomoću tumačenja stvari...
          Brkanje dvaju potpuno različitih stanja: na primer mirovanja sa jačinom, koje je u suštini uzdržavanje od reagiranja (i tipično za bogove, koje ništa ne pokreće), mirovanja sa iscrpelošću, obamrlošću do anestezije. Sve filosofsko-asketske metode lečenja teže ovom drugom, a u stvari misle na prvo... jer pripisuju dostignutom stanju takve atribute kakvi bi bili u skladu samo sa božanskim stanjem. 
 
48
          Vrlo opasan nesporozum. — Postoji jedan pojam koji očevidno ne dopušta nikakvu zbrku ni dvosmislenost: to je pojam iscrpelosti. Ona se može naslediti, može se zadobiti. U svakom slučaju menja izgled stvari, vrednost stvari...
          Nasuprot onome koji nehotimice daje od obilja koje oseća i pretstavlja, stvarima oko sebe, i koji ih vidi potpunije, moćnije, sa više nade na njih — koji u svakom slučaju može darivati, iscrpeli umanjuje vrednost i kvari sa svoje nespretnosti sve što vidi i ubija vrednost: on je štetan... 
          U tom pogledu ne može biti nikakve pogreške: pa ipak istorija sadrži strašnu činjenicu da su iscrpeli uvek bili brkani s ljudima punim snage, a ovi pak sa onima koji su bili od najveće štete. 
          Siromah po životnoj snazi, slabić, siromaši i sam život: bogat životom, jak čovek, obogaćuje život... Prvi je parazit na životu: drugi je darodavac... Kako je tu mogućna pometnja?... 
          Kada se iscrpeli ponaša kao vrlo energičan aktivan čovek (kada degeneracija povuče sa sobom izvesnu prekomernost duhovnog ili nervoznog odliva) onda se on brka sa bogatim... On uliva strah. Kult ludaka je uvek kult silnoga čoveka punoga životne snage. Fanatik, čovek posednut nečistom silom, religiozni eptileptičar, svi ekcentrični ljudi smatrani su za ljude od najveće moći i kao božanstva.
          Ova vrsta jačine, koja uliva strah, činila se ponajpre božanstvena: to je polazna tačka autoriteta; tu se mudrost tumačila slušala, tražila... Iz toga se razvila skoro svuda volja za »oboženjem«, to jest za tipičnom degeneracijoma duha, tela, nerava: pokušaj da se nađe put u ovu višu vrstu bića. Načiniti se bolesnim ili ludim, izazvati simptome ozbiljnih poremećaja značilo je postati jači, nadčovečanskiji, strašniji, mudriji. Ljudi su verovali da će na taj način doći do tako velike moći, da će biti u stanju da je daju drugima. Gdegod je bilo molitava tražio se neko ko bi mogao dahtati. 
          Iskustvo pri opijenosti ovde je zavelo na stranputicom. Opijenost povišava u velikoj meri osećanje moći, pa prema tome — po naivnom shvatanju, i samu moć. Na najvišem stupnju moći mora stajati najpijaniji čovek; čovek u ekstazi. (Postoje dva uzroka opijenosti: preveliko obilje životne snage i bolesna ishrana mozga.) 
 
49
          Stečena, ne nasleđena iscrpelost: 1) nedovoljna ishrana, često posledica neznanja u pogledu dijete, kao što je, na primer, kod naučnika; 2) erotična prerana zrelost: prokletstvo koje naročito prati francusku mladež — u prvom redu parisku: koja izlazi iz liceja u svet već uprljana i upropašćena — i koja se ne može osloboditi lanca sklonosti dostojnih prezrenja, koja je ironična prema sebi i podrugljiva — roblje na galiji u prkos svoj utančanosti (uostalom, u većini slučajeva, već simptom rasne i porodične dekadencije, kakva je svaka preterana nadražljivost; tako isto i kao zaraza sredine: — dekadentna je crta — i biti podložan uticaju okoline); 3) alkoholizam, ne instinkt nego navika, glupo podražavanje, kukavično ili sujetno prilagođavanje gospodarećoj modi: — kakav je blagoslov Jevrejin među Nemcima! Koliko tuposti, koliko je zarobljena glava, kako su plave oči; otsustvo duha na licu, u reči, u držanju; lenjo protezanje, nemačka potreba za odmaranjem koja ne potiče od prekomernoga rada, nego od odvratnog prenadražavanja alkoholom... 
 
50
          Teorija iscrpelosti. — Porok, umobolnici (tako isto i umetnici... ) zločinci, anarhisti — to nisu podjarmljene klase, nego izmet dosadašnjega društva svih klasa... 
          Uviđajući da su svi naši društveni redovi prožeti ovim elementima, mi smo razumeli da moderno društvo nije nikakvo »društvo«, nikakvo »telo«, nego bolestan konglomerat od čandala — društvo koje više nema snage da izbacuje izmet. 
          Ukoliko je vekovni zajednički život udubio bolesno stanje:
moderna vrlina
moderna duhovnost
naša nauka
}
kao oblici bolesti.
 

51

          Stanje kvareži. — Valjalo bi shvatiti uzajamnu vezu svih oblika kvareži; pritom ne bi trebalo zaboraviti na njen hrišćanski oblik (Paskal kao tip); tako isto socijalističko-komunističku kvarež (posledicu hrišćanske; s gledišta prirodnih nauka, najviša ideja društva prema socijalističkom shvatanju, najniža je po rangu među društvima); kvarež pomoću pojma »drugi svet«: kao da izvan sveta bivanja postoji svet bića. 
          Ovde ne sme biti nikakog kompromisa: tu se mora čistiti, ništiti, ratovati; hrišćansko nihilističko merilo vrednosti mora se izbeći iz svega i mora se voditi borba protiv njega u svanom ruhu... na primer, iz današnje sociologije, iz današnje muzike, iz današnjeg pesimizma, (sve su to oblici hrišćanskog ideala vrednosti). 
          Ili jedna stvar ili druga je istina: istina, to će ovde reći, ono što uzdiže čoveka... 
          Sveštenik, dušebrižnik, kao oblici života koje valja odbaciti. Celokupno dosadašnje vaspitanje dosada je bilo bespomoćno, bez krme, bez teže, zaraženo protivrečnošću vrednosti — 
 
52
          Ako priroda nema samilosti prema degenericima, nije stoga nemoralna: porast fizioloških i moralnih neduga u ljudskoj rasi pre je posledica bolesnog i neprirodnog morala. Osetljivost većine ljudi je bolesna i neprirodna. 
          Otkuda to da je čovečanstvo iskvareno u moralnom i fiziološkom smislu? Telo propada ako jedan organ nije zdrav. Pravo na altruizam ne može se izvesti iz fiziologije, kaogod ni pravo na pomoć i na jednakost sudbine: to su sve premije za degenerike i zlosrećnike. 
          Ne može biti nikakve solidarnosti u jednom društvu koje sadrži neplodne, neproduktivne i razorne članove: koji uostalom moraju imati potomstvo još degenerisanije no što su oni sami. 
 
53
          Dekadencija vrši dubok i sasvim nesvestan uticaj i na ideale nauke: cela naša sociologija je dokaz za to. Njoj ima još da se zameri, što je sticala iskustva samo s društvom koje se nalazi u procesu raspadanja, i što neizostavno uzima sopstvene instinkte raspadanja kao pravilo za sociološke sudove. 
          Opadajući vitalitet u današnjoj Evropi formuliše svoje socijalne ideale u njima: a oni tako mnogo liče na ideale starih preživelih rasa da se mogu pobrkati... 
          Instinkt stada, koji je sada suverena sila, jeste nešto u osnovi različito od instinkta jednog aristokratskog društva, a vrednost zbira zavisi od vrednosti jedinica koje ga sačinjavaju... Cela naša sociologija ne zna ni za koji drugi instinkt sem za instinkt stada, to jest, sabranih nula, gde svaka nula ima »jednaka prava«. gde je vrlina biti nula... 
          Ocena vrednosti, kojom se danas cene različite forme društva, potpuno je istovetna sa onom koja miru pripisuje veću vrednost nego ratu: međutim ovakav sud je antibiološki i jednostavno je rezultat dekadencije života... život je posledica rata, i samo društvo je sredstvo za rat... Gospodin Herbert Spenser je dekadent kao biolog, on je to i kao moralist, (on vidi u pobedi altruizma nešto što bi bilo željivo !!!). 
 
54
          Posle čitavih hiljada godina zabluda i lutanja moja je sreća što sam ponovo našao put koji vodi jednom da i jednom ne. 
          Ja učim ljude da kažu ne svemu što slabi, što iscrpljuje. 
          Ja učim ljude da kažu da svemu što jača, što podržava snagu, što pravda osećanje snage. 
          Dosada niko još nije učio ni jedno ni drugo: nego su učili vrlini, nesebičnosti, sažaljenju, pa čak i odricanju života. A sve su to vrednosti iscrpelih. 
          Posle dugoga razmišljanja o fiziologiji iscrpelosti nametnulo mi se pitanje, do koje su mere sudovi iscrpelih prodrli u svet vrednosti. 
          Rezultat do koga sam došao bio je do skrajnosti poražavajući, čak i za mene koji sam se svikao u mnogom neobičnom svetu: ja sam našao da sve najviše ocene vrednosti, sve koje su zagospodarile čovečanstvom, u najmanju ruku iznad njegovoga pitomijega dela, imaju svoj izbor u sudovima iscrpelih. 
          Pod velom najsvetijih imena, otkrio sam najrazornije tendencije; ljudi su Bogom nazvali sve što slabi, što uči slabosti, što zaražava slabošću... Ja sam otkrio da je »dobar čovek« forma kojom dekadencija afirmira samu sebe. 
          U onoj vrlini za koju je još Šopenhauer učio, da je najviša i jedina osnova sviju vrlina; u onom sažaljenju, ja sam baš prepoznao nešto opasnije od svakog poroka. Namerno sprečavati odabiranje kod vrste i upotrebu sredstava za njeno čišćenje od zakržljalih članova — to se dosada smatralo najvišom vrlinom... 
          Treba pokazivati poštovanje prema sudbini, prema sudbini koja slabom dovikuje: propadni! 
          Opiranje ovoj fatalnosti, upropašćavanje i kvarenje čovečanstva nazvano je Bog... Ne bi trebalo upotrebljavati ime božje uzalud... 
          Rasa je iskvarena — ne porokom nego neznanjem svojim: ona je iskvarena jer nije pojmila da je iscrpelost — iscrpelost: fiziološke zbrke su koren svega zla... 
          Vrlina je naš najveći nesporazum. 
          Problem: kako su iscrpeli došli do toga da propisuju zakone vrednosti? Drugim rečima: kako su došli do moći oni što su poslednji?... Kako je instinkt životinjske fele čoveka došao dotle da dubi na glavi?... 
 
 

-početak-