78
GLUMA
Šarenolikost modernog čoveka i njena draž. U suštini maska
i dosađivanje.
Literat.
Političar (u »nacionalnoj prevari«).
Afektacija u umetnosti:
Nedostatak poštenja u pripremanju i obuci (Fromanten);
Romantičari (otsustvo filosofije i nauke i preterano mnogo literature);
Romanopisci (Valter Skot, ali isto tako i čudovišta Nibelunga, sa prekomerno
nervoznom muzikom);
Liričari.
»Naučnost«
Virtuozi (Jevreji).
Narodni ideali kao nešto iz čega se izašlo, ali još ne pred narodom:
Svetitelj, mudrac, prorok.
79
Raspojasanost
u modernom duhu skrivena je pod svakojakom moralnom politurom. Reči
kojima se moderni duh ukrašava jesu: tolerancija (za »nesposobnost za da
i ne«); širina simpatije (=jedna trećina ravnodušnosti, jedna trećina
radoznalosti, jedna trećina bolesne uzbudljivosti); »objektivnost« (= nedostatak
ličnosti, nedostatak volje, nesposobnost za »ljubav«); »sloboda« u odnosu
prema pravilu (romantizam); »istina« nasuprot laži i laganju (naturalizam);
»naučni duh« (»ljudski dokumenat«): ili prostim jezikom rečeno, roman u
sveskama i dodavanje mesto kompozicije; »strast« mesto nereda i neumerenosti;
»dubina« mesto zbrke i haosa od simbola.
80
Kritika krupnih
reči. — Ja sam pun nepoverenja i zle volje prema onome, što se
naziva »idealom«: u tome se sastoji moj pesimizam, što sam poznao,
do koje su mere »uzvišena osećanja« izvor zla, to će reći: umanjavanja
i unižavanja čovekove vrednosti.
Čovek se uvek
vara, kadgod očekuje »napredak« od nekog ideala; pobeda ideala dosada je
uvek bila nazadnjački pokret.
Hrišćanstvo,
revolucija, ukidanje ropstva, jednaka prava, filantropija, miroljublje,
pravda, istina: sve ove velike reči imaju vrednost jedino u borbi, kao
zastave: ne kao stvarnosti nego kao ukrasi za nešto sasvim
drugo (upravo suprotno!).
81
Postoji tip čoveka
koji se zaljubio u misao tout comprendre c´est tout pardonner. To su slabići,
to su pre svega razočarani: ako u svemu ima nešto za praštanje, onda ima
u svemu i nešto za preziranje! To se filosofija razočarenja tako humano
uvija u sažaljenje i slatko gleda.
To su romantičari
čija se vera isparila: sada bi bar hteli posmatrati kako sve iščezava i
nestaje. Oni to zovu l´art pour l´art, »objektivnost«, itd.
82
Glavni simptomi
pesimizma: — večere kod Manji-a; ruski pesimizam (Tolstoj, Dostojevski),
estetski pesimizam, l´art pour l´art, »opisivanje« (romantički i antiromantički
pesimizam); pesimizam teorije saznanja (Šopenhauer; fenomenalizam); anarhistički
pesimizam; »religija sažaljenja«, preteča budizma; kulturni pesimizam (egzotizam,
kosmopolitizam); moralni pesimizam: ja sâm.
83
»Bez hrišćanske
vere, rekao je Paskal, bili bi i sami, kaogod i priroda i istorija,
čudovište i haos. Mi smo ispunili ovo proroštvo: pošto je slabačko-optimistički
osamnaesti vek ulepšao i racionalizirao čoveka«.
Šopenhauer
i Paskal. — U jednom bitnom smislu, Šopenhauer je prvi produžio
Paskalov pokret: ako je svet čudovište i haos, znači onda da je nešto
što treba odbaciti... Istoriju, prirodu, samog čoveka!
Naša nesposobnost
da poznamo istinu, posledica je iskvarenosti, našeg moralnog
propadanja:
tako veli Paskal. Šopenhauer u suštini kaže isto. »Što je dublja iskvarenost
razuma u toliko je nužnije učenje o spasenju« — ili, kako bi Šopenhauer
rekao, »odricanje«.
84
Šopenhauer
kao epigon (prilike pre revolucije): — sažaljenje, čulnost, umetnost,
slabost volje, katolicizam duhovnih strasti — to je u suštini dobar osamnaesti
vek.
Iz osnova pogrešno
shvatanje volje kod Šopenhauera (kao da je nagon, instinkt, pohota
bitno
kod volje) tipično je: to je umanjavanje vrednosti volje do prepoznavanja.
Tako isto mržnja prema hotenju; pokušaj da se vidi nešto više, čak i sama
viša vrednost, u nehotenju ničega više, u »biću subjekta bez cilja i smera«
(u »čistom subjektu slobodne volje«). Veliki simptom
zamora ili
slabe volje: jer volja ustvari gleda na strasti kao gospodar i određuje
im put i meru...
85
Neko je napravio
nedostojan pokušaj da Šopenhauera i Vagnera gleda kao tip duhovno poremećenih
ljudi: neuporedivo bi se bitnije oni shvatili, kad bi se naučno odredio
tip dekadencije, koji obojica sobom pretstavljaju.
86
Henrik Ibsen
postao mi je vrlo jasan. Uza sav svoj snažan idealizam i »volju za istinom«
nije se usuđivao da se oslobodi moralnog iluzionizma, koji kaže reč »sloboda«
a neće sebi da prizna šta je sloboda: to je drugi stupanj u metamorfozi
»volje za moć« kod onih koji nemaju moći. Na prvom stupnju zahteva se pravičnost
od onih koji imaju moć. Na drugom stupnju kaže se »sloboda«, to jest čovek
želi da se oslobodi onih koji imaju moć. Na trećem stupnju govori se o
»jednakim pravima« — to jest, čovek želi, ukoliko sam još nema prevage,
da spreči svoje takmace da porastu u moći.
87
Propadanje protestantizma:
teoretski i istoriski shvaćen kao polutanstvo. Stvarna prevaga katolicizma;
protestantsko osećanje ugašeno do te mere da se i najjači antiprotestantski
pokreti (na primer Vagnerov Parsifal) više ne smatraju takvima.
Svi viši duhovni redovi u Francuskoj katolički su po instinktu.
Bizmark je pojmio da protestantizma uopšte više nema.
88
Protestantizam,
taj duhovno nečist i dosadan oblik dekadencije, u kome se hrišćanstvo umelo
sačuvati na mediokritetskom Severu: kao nešto polutansko i složeno on je
koristan za saznanje, ukoliko je bio u stanju da smesti u iste glave iskustva
različite vrste i porekla.
89
Šta je nemački
duh napravio od hrišćanstva! I da se zadržim na protestantizmu: koliko
je još mnogo piva u protestantskom hrišćanstvu! Je li mogućna duhovno dosadnija,
nemoralnija i trulija forma hrišćanske vere od prosečnog protestanta?...
To ja nazivam uistini skromnim hrišćanstvom! To ja nazivam homeopatijom
hrišćanstva! Mene potsećaju da danas postoji i jedan bestidniji
oblik protestantizma: dvorskih propovednika i antisemitskih spekulanata:
ali još nije niko ustvrdio da nad tim vodama »lebdi« kakav bilo duh...
To je samo nedostojniji, ali nikako ne shvatljiviji oblik hrišćanske vere...
90
Progres.
— Da se samo ne varamo! Vreme juri napred — mi bismo hteli verovati da
i sve što je u njemu juri napred ? da razvitak znači napredovanje... To
je privid koji i najobazrivije vara. Ali devetnaesti vek nije nikakav progres
prema šesnaestom: a nemački duh iz 1888 godine je nazadnjački prema nemačkom
duhu od 1788... »Čovečanstvo« ne ide napred, ono čak i ne postoji. Opšti
izgled svega nalik je na neku ogromnu eksperimentalnu radionicu, gde ponešto
uspe u svima vekovima a bezbroj stvari ne uspeva, gde nedostaje svakog
reda, logike, veze i obaveze. Kako se usuđujemo prevideti, da je trijumf
hrišćanstva dekadentski pokret?... Da je nemačka reformacija povampirenje
hrišćanskog varvarstva?... Da je revolucija uništila instinkt za veliku
organizaciju društva?... Čovek ne pretstavlja nikakav progres prema životinji:
kulturni mekušac je nedonošče u poređenju sa Arapinom ili Korzikancem:
Kinez je uspeliji tip, to će reći dugovečniji, od Evropljanina...
-početak-
|