TEORIJA VOLjE ZA MOĆ I VREDNOSTI


688

          Pojam jedinstva u psihologiji. — Mi smo se navikli da smatramo razvitak velikog broja oblika saglasnim sa jedinstvenim poreklom.
          Moja teorija bi bila: — da je volja za moć prvobitni afektni oblik, da su svi drugi afekti razni oblici volje za moć;
          da se dobija značajno osvetljenje i objašnjenje, kad se na mesto individualne »sreće« (kojoj navodno teži sve živo) stavi moć: »Ono teži za moći, za većom moći«; — zadovoljstvo je samo simptom osećanja dostignute moći, svest o razlici — (— život ne teži za zadovoljstvom; nego se zadovoljstvo javlja kad život postigne ono za čim teži: zadovoljstvo prati, zadovoljstvo ne pokreće—);
          da je sva pokretna sila volja za mođ, da van nje nema nikakve fizičke, dinamičke ili psihičke sile.
          U našoj nauci, gde se pojam uzroka i posledice svodi s gordošću na odnos ravnoteže, kojim se želi pokazati da postoji ista količina sile i na jednoj i na drugoj strani.. nedostaje pokretačka sila: mi posmatramo samo rezultate, mi ih uzimamo kao ravne u odnosu na sadržinu i silu...
          Stvar je samo iskustva da promena ne prestaje: po sebi, mi nemamo ni najmanje razloga pretpostaviti da posle jedne promene mora slediti druga. Naprotiv: jedno dostignuto stanje činilo bi se prinuđeno da samo sebe održi, kad u sebi ne bi imalo moći da se baš ne htedne održati... Spinozin stav o »samoodržanju« morao bi upravo zaustaviti promenu. Baš se na svemu živom može najjasnije pokazati da život čini sve ne da se održi, nego da postane nešto više....

689

          »Volja za moć« i kauzalitet. — Sa psihološkog gledišta pojam »uzroka« je naše osećanje moći o takozvanom hotenju — a naš pojam »posledice« praznoverica o tome da je ovo osećanje moći baš sama ta moć koja pokreće...
          Izvesno stanje koje prati jednu pojavu, i koje je već posledica te pojave, projicira se kao »njen dovoljan« razlog; — odnos napetosti našega osećanja moći (zadovoljstvo kao osećanje moći), savladanoga otpora — jesu li to iluzije?
          Ako prenesemo pojam »uzroka« ponovo u oblast koja nam je jedino poznata i odakle smo ga uzeli: ne možemo sebi pretstaviti nikakvu promenu u kojoj ne bi bilo volje za moć. Mi ne znamo kako da objasnimo izvesnu promenu, ako pritom jedna moć ne zakorači u drugu.
          Mehanika nam pokazuje jedino posledice, i to samo u slici (kretanje je govor u slikama). Sama gravitacija nema mehanički uzrok, pošto je ona osnov za mehaničke posledice.
          Volja za akumulacijom sile jeste specifična pojava života, ishrane, rađanja, nasleđa — društva, države, morala, autoriteta. Ne bi li trebalo pretpostaviti da je ista ta sila osnovni uzrok i u hemiji ? — i u kosmičkom poretku stvari ?
          Ne prosto održanje energije: nego maksimum ekonomije u potrošnji: tako da je volja svakog centra sile da postane jača, jedina stvarnost — ne samoodržanje, nego volja za prisvajanjem, gospodarenjem, povećanjem, jačanjem.
          Što je nauka mogućna, je li to dokaz načela kauzaliteta? »Od istih uzroka iste posledice«. — »Jedan stalan zakon stvari«. — »Nepromenljiv poredak«? — Zato što se nešto može proračunati, je li to dokaz da je već nužno?
          Kad nešto biva tako a ne drukče, onda se u tome ne ispoljava nikakav »princip«, ni »zakon«, ni »red«, nego tu dejstvuju kvanta sile, čija je suština u tome da svoju moć ispoljavaju na svima drugim kvantima sile.
          Možemo li zamisliti težnju za moći bez osećaja zadovoljstva i bola, to će reći bez osećanja porasta ili opadanja moći? Je li mehanizam samo govor simbola za svet unutrašnjih činjenica u kome se bore i pobeđuju kvanta volje? Sve hipoteze mehanizma: materija, atom, težina, pritisak, odbojnost nisu »činjenice po sebi«, nego tumačenja do kojih se došlo — pomoću psihičkih fikcija.
          Život kao nama najpoznatiji oblik bića specifično je volja za nagomilavanjem sile: — svi procesi života imaju tu svoju pokretnu polugu; ništa ne teži samoodržanju, nego sabiranju i nagomilavanju.
          Život kao pojedinačan slučaj (hipoteza koja se može primeniti i na sav život) teži za maksimumom osećanja moći; u suštini život je težnja za povećanjem moći; težnja nije ništa drugo do li težnja za moći; ta volja ostaje nešto najosnovnije i najbitnije. (Mehanika je samo semiotika posledica.)

690
 
          Ono što je uzrok razvitka uopšte ne može se naći opet na putu istraživanja o razvitku; njega ne treba smatrati ni za nešto što »postaje«, a još manje za nešto što je postalo... »Volja za moć« ne može biti nešto dovršeno, postalo.
 
691
 
          Kako se celokupni organski proces odnosi prema ostaloj prirodi? — Tu se otkriva njegova prvobitna volja.
 
692
 
          Je li »volja za moć« jedna vrsta »volje« ili je istovetna s pojmom »volje«? Znači li ona isto što i želeti? ili zapovedati? Je li to ona »volja« o kojoj Šopenhauer misli da je »suština stvari«?
          Moj stav glasi; da je volja dosadanje psihologije jedno neopravdano uopštavanje, da takve volje uopšte nema, da se, mesto da se ona shvati kao razvitak jedne određene volje umnogo oblika, karakter volje prosto zbrisao time što se iz nje izdvojio njen sadržaj i cilj: — to je slučaj u najvećoj meri kod Šopenhauera: ono što on »voljom« zove, to je samo prazna reč. Još manje se tu radi o »volji za životom«: jer je život prosto pojedinačnost volje za moć; — potpuno je proizvoljno tvrditi da sve teži za tim da pređe u ovaj oblik volje za moć.
 
693
 
          Ako je najbitnija suština bića volja za moć, i ako je zadovoljstvo svaki porast moći, a bol svako osećanje nemoći otpora, nemoći da se bude gospodar: ne bismo li onda mogli pretpostaviti da su zadovoljstvo i bol glavne činjenice ? Je li volja mogućna bez ovih dveju oscilacija da i ne? — Ali ko oseća zadovoljstvo?.. Ali ko hoće moć?.. Besmisleno pitanje, ako je sama suština volja za moć, pa prema tome i osećanje zadovoljstva i bola! Ipak: potrebne su suprotnosti, otpori, pa zato, relativno, i jedinstva koja zakoračuju jedno u drugo.
 
694
 
          Srazmerno prema otporu koji jedna sila traži da njim ovlada, mora rasti i mera neuspeha i fatalnosti time izazvane: i ukoliko se svaka sila može ispoljiti samo na onome što joj se opire, u svakoj akciji nužno se nalazi u sastavu jedan elemenat bola. Ali ovaj bol dejstvuje kao potsticaj života i jača volju za moć!
 
695
 
          Ako se zadovoljstvo i bol odnose na osećanje moći, onda bi život morao pretstavljati porast moći tako da bi razlika u veličini došla u svest... Ako se održava stalno jedan nivo moći, onda bi se zadovoljstvo moralo meriti prema sniženju nivoa, prema stanjima bola — ne prema stanjima zadovoljstva... Volja za nečim većim leži u suštini zadovoljstva: da moć raste, da razlika dođe u svest.
          Od izvesne tačke, u dekadenciji, obrnuta razlika dolazi: u svest, opadanje: sećanje na ranije snažne trenutke potiskuje sadanja osećanja zadovoljstva — poređenje sada slabi zadovoljstvo.
 
696
 
          Nije zadovoljenje volje uzrok zadovoljstva (protiv ove vrlo površne teorije boriću se naročito — to je besmisleno psihološko patvorenje najbližih stvari), nego je uzrok zadovoljstva što volja hoće napred i uvek postaje gospodar nad onim što joj stoji na putu. Osećanje zadovoljstva leži upravo u nezadovoljenosti volje, u tome što ona, ako nema protivnika i otpora, nije još doboljno sita. »Srećan čovek«: ideal stada.
 
697
 
          Normalna nezadovoljenost naših instinkata, na primer gladi, polnog nagona, nagona za kretanjem, ne sadrži u sebi još ništa što izaziva potištenost, nego pre potstiče osećanje života, kao što ga svaki ritam malih, bolnih nadražaja jača, ma šta nam tu pesimisti govorili. Ova nezadovoljenost, mesto da nam život čini gorim, pretstavlja veliki potstrek životu.
          (Možda bi se zadovoljstvo moglo uopšte nazvati ritmom malih bolnih nadražaja).
 
698
 
          Kant kaže: Sledeće redove grofa Veria (Sull' indole del piacere e del dolore; 1781) ja potpisujem sa apsolutnom sigurnošću: »Il solo principio motore dell' uomo e il dolore. Il dolore precede ogni piacere. Il piacere non e un essere positivo«.
 
699
 
          Bol je nešto drugo od zadovoljstva — hoću reći, to nije nešto suprotno zadovoljstvu.
          Kad se suština zadovoljstva srećno nazove osećanjem viška moći (to će reći, osećanjem razlike koje pretpostavlja poređenje), onda se time još ne definiše suština »bola«. Lažne suprotnosti, u koje veruju ljudi pa prema tome i jezik, uvek su bile opasne zamke za hod istine. Postoje šta više slučajevi gde su poneka zadovoljstva uslovljena izvesnom ritmičkom dostavom malih, bolnih nadražaja: time se dolazi do brzog porasta osećanja moći i osećanja zadovoljstva. Takav je slučaj kod golicanja, i kod polnog golicanja koje prati koitus: tu nalazimo bol kao sastavni deo zadovoljstva. Čini se da mala prepreka, koja se svlada i za kojom odmah sleduje druga prepreka, koja se opet savlađuje — da ova igra između otpora i pobede najjače pobuđuje ono osećanje obilne, suvišne moći, što i čini suštinu zadovoljstva.
          Obrnuto, povećanje osećanja bola putem malih, u bol upletenih, prijatnih nadražaja ne postoji: zadovoljstvo i bol nisu nikako suprotnosti.
          Bol je intelektualni proces, u kome se nesumnjivo otkriva izvestan sud — sud »štetan«, u kome se trajno iskustvo nakupilo. Nema bola po sebi. Ne boli nas rana; kroz izražavanje onog dubokog potresa koji se naziva bolom govori iskustvo o rđavim posledicama koje rana može imati po ceo organizam (kod štetnih uticaja koji su bili nepoznati ranijem čovečanstvu, na primer kod novih kombinacija otrovnih hemikalija, nema čak nikakvog obaveštenja o bolu — i mi smo izgubljeni.)
          Bol se naročito odlikuje uvek dugim potresom, drhtavicom koja nastaje — u ganglijama nervnog sistema usled strahotnog potresa: čovek zapravo ne pati od uzroka bola (od ma kakve povrede na primer), nego od dužeg poremećaja svoje ravnoteže koja nastaje usled potresa. Bol je bolest moždanih centara — zadovoljstvo nije nikakva bolest.
          Izgleda, doduše, da je bol uzrok refleksnih pokreta, a za to govori i filosofska predrasuda; ali u potpuno neočekivanim slučajevima, ako pažljivo posmatramo, refleksni pokret dolazi pre negoli osećaj bola. Zlo bih se proveo, kad bih se sapleo pa morao čekati da taj fakt zazvoni na zvonu moje svesti, pa da se tek onda otuda javi šta treba da činim. Naprotiv, ja vrlo jasno opažam da prvo dođe refleksni pokret sa strane moje noge, da predupredi pad, pa tek onda, posle izvesnog merljivog vremena, sasvim naglo osetim priliv bola u prednjem delu glave. Dakle, na bol se ne reagira. Bol se naknadno projicira u povređeno mesto: — ali suština ovog lokalnog bola ipak nije izraz neke vrste lokalne povrede: nego je prosto lokalni znak čija je snaga i karakter u skladu sa povredom o kojoj su nervni centri izvešteni. Činjenica da usled toga potresa snaga mišića organizma primetno opada ne dokazuje ni najmanje da suštinu bola treba tražiti u opadanju osećanja moći.
          Još jednom: mi ne reagiramo na bol: bol nije »uzrok« naših postupaka: bol je jedna reakcija, a refleksni pokret je druga i ranija reakcija — i obe se javljaju s raznih polaznih tačaka.

700

          Intelektualni karakter bola: on po sebi ne označava trenutno nanesenu povredu, nego njen značaj za jedinku kao celinu.
          Da li postoji bol u kome ne pati jedinka nego »vrsta« ?

 
701
 
          »Suma bola nadmašuje sumu radosti: prema tome, nebiće sveta je bolje od njegova bića«. — »Svet je nešto za što bi, s gledišta razuma, bolje bilo da ne postoji, jer prouzrokuje više bola negoli radosti subjektu osećanja« — ovo besmisleno brbljanje krsti sebe danas pesimizmom!
          Radost i bol su nuz-pojave, ne uzroci; to su drugostepeni sudovi o vrednosti, koji se izvode iz izvesne glavne vrednosti — oni su istovetni s osećanjem »koristan«, »štetan«, pa prema tome apsolutno prolazni i relativni. Jer u pogledu korisnosti i štetnosti čovek može uvek da upita još na stotinu raznih načina: »čemu«.
          Ja prezirem ovaj pesimizam osećajnosti: on je već znak duboke bede života.

702

          Čovek ne traži zadovoljstvo i ne beži od bola: jasno je kakvim čuvenim predrasudama ja tu protivrečim. Zadovoljstvo i bol su samo posledice, propratne pojave — ono što čovek hoće, ono što hoće svaki i najmanji deo jednog živog organizma, to je više moći. Težnja za moći donosi i zadovoljstvo i bol; usled te volje organizam traži otpor, treba nešto što se protivstavlja... Bol, kao prepreka njegovoj volji za moć, normalna je dakle činjenica, normalni sastavni deo svake organske pojave; čovek tu prepreku ne izbegava, nego mu je štaviše stalno potrebna: svaka pobeda, svako osećanje zadovoljstva, svaka pojava pretpostavlja neku savladanu prepreku.
          Uzmimo najprostiji slučaj, primitivnu ishranu: protoplazma pruža svoje pseudopodije da traži nešto što joj se opire — ne zbog gladi, nego zbog volje za moć. Potom ona pokušava da savlada, prisvoji, utelovi to što je tražila: — ono što se naziva »ishrana« prosto je propratna pojava, korisna primena one prvobitne volje da se postane jači.
          Bol, prema tome, tako malo ima kao nužnu posledicu smanjenje naše volje za moć da on, u prosečnim slučajevima, dejstvuje na to osećanje moći kao nadražaj — prepreka je potsticaj ove volje za moć.

703

          Bol smo pobrkali s jednom vrstom njegovom, sa iznurenošću: iznurenost pretstavlja duboko smanjenje i opadanje volje za moć, primetan gubitak snage. To će reći: postoji a) bol kao nadražaj za porast moći, i b) bol nakon utroška moći; u prvom slučaju bol je potstrek, u drugom posledica prekomernog nadražaja... Nesposobnost za otpor svojstvena je drugoj vrsti bola: izazivanje onoga što ukazuje otpor svojstveno je prvoj... Jedino zadovoljstvo koje se još oseća u stanju iscrpenosti jeste san; radost u drugom slučaju znači pobedu....
          Velika zabuna psihologa sastojala se u tome što nisu u dovoljnoj meri odvajali ove dve vrste zadovoljstva, uspavljivanje i pobedu. Iznureni ljudi hoće mir, odmor udova, spokojstvo, tišinu — to je sreća nihilističkih religija i filosofija; bogati i puni života hoće pobedu, pobeđene protivnike, izlivanje osećanja moći na još veće polje negoli dosadanje što je. Sve zdrave funkcije organizma imaju tu potrebu — i ceo organizam je kompleks sistema koji se bore za porast osećanja moći...

704
          Otkuda dolazi da su osnovni članovi vere u psihologiji bez razlike izvrtanja i falsifikati najgore vrste? »Čovek teži sreći«, na primer — koliko je od toga tačno? Da bi se razumelo šta je »život«, koju vrstu težnje i napona sadrži život, ova formula mora vredeti isto tavo za drvo i biljku, kao i za životinju. »Čemu teži biljka?« — Ali ovde smo već izmislili jedno lažno jedinstvo, koje ne postoji: fakt beskrajno raznolikog rašćenja, sa sopstvenim i polusopstvenim inicijativama, mi prikrivamo i odričemo kad istavljamo nezgrapno jedinstvo kao »biljku«. Sasvim je očevidno da se poslednje najmanje »jedinke« ne mogu uzeti u smislu »metafizičkih jedinki« i atoma; da se njihova sfera moći stalno pomera: — ali da li svaka od njih teži sreći kad se na taj način menja? — Sve to širenje, asimilacija, rašćenje, međutim, pretstavlja borbu protiv otpora; kretanje je nešto što je bitno vezano sa stanjima bola: pokretna sila mora nešto druto »hteti« kad tako stalno hoće i traži bol. — O šta se bori drveće prašume? O »sreću?« — O moć!...
          Čovek, koji je postao gospodar nad silama prirode, gospodar svoje divljine i neukroćenih osećanja (strasti su naučile da se pokoravaju i da budu korisne) — čovek, u poređenju sa pred-čovekom, pretstavlja ogroman kvantum moći — ne veću »sreću«! Kako se može tvrditi da je čovek težio za srećom?...
 
705
 
          Ali, kad to kažem, vidim iznad sebe kako se pod zvezdama presijava ogromno klupče zablude, koja je dosada pretstavljalo najveće nadahnuće čovečanstva: »Sva sreća dolazi od vrline, sve vrline od slobodne volje«.
          Obrnimo vrednosti: svaka sposobnost posledica je srećne organizacije, svaka sloboda posledica je sposobnosti (— sloboda se ovde shvata kao lakoća u samoupućivanju. Svaki me umetnik razume).
 
706
 
          »Vrednost života«. — Život je pojedinačan slučaj; mora se opravdati čitava egzistencija, ne samo život — pravdajući princip mora biti takav da se njime objašnjava život.
          Život je samo sredstvo za nešto: to je izraz za forme porasta moći.
 
707
 
          »Svesni svet« ne može važiti kao iolazna tačka vrednosti: nužnost »objektivnog« određivanja vrednosti.
          U poređenju s ogromnim i složenim oprečnim procesima, koje pretstavlja celokupni život svakog organizma, njegov svesni svet osećanja, namera, ocena vrednosti pretstavlja mali isečak. Mi nemamo nikakva prava da taj delić svesti postavimo kao cilj i razlog života kao opšte pojave. Očevidno je da je svest samo još jedno sredstvo više za razvitak i proširenje moći života. Stoga je naivno staviti zadovoljstvo, ili duhovnost, ili moral, ili ma koju pojedinu oblast svesti kao najveću vrednost: pa možda i »svet« opravdati pomoću njih.
          To je moja glavna zamerka svima filosofskim i moralnim kosmologijama i teodicejama, svima pitanjima i najvišim vrednostima u dosadanjoj filosofiji i filosofiji religije. Izvesno sredstvo pogrešno se shvatilo kao cilj: s druge strane, život i porast njegove moći uiženi su do sredstava.
          Ako bismo hteli postaviti dovoljno dalek cilj životu, on se ne bi smeo poklopiti ni sa jednom kategorijom svesnog života; on bi pre morao svaku takvu kategoriju oglasiti za svoje sredstvo ...
          »Odricanje života« kao cilj života, cilj razvitka! Život kao velika glupost! Takvo ludačko tumačenje rezultag je merenja života faktorima svesti (zadovoljstvo i bol, dobro i zlo). Tu se sredstva upotrebljuju protiv cilja — »nesveta«. apsurdna, u prvom redu neprijatna sredstva — : kako može vredeti cilj koji se služi takvim sredstvima! Ali je pogreška u tome što — umesto da tražimo cilj koji će objasniti nužnost takvih sredstava — mi smo otpočetka postavili cilj koji ustvari isključuje takva sredstva: to će reći, mi smo svoje želje u pogledu na izvesna sredstva (na primer; prijatna, razumna, vrla) načinili pravilom, prema kome tek određujemo koji bismo opšti cilj želeli...
          Osnovna greška
je u tome što — mesto da smo svest smatrali oruđem i pojedinošću celokupnog života — mi smo načinili od nje merilo života i najvišu vrednost: to je pogrešna perspektiva a parte ad totum, i zbog toga svi filosofi danas instinktivno idu za tim da zamisle opštu svest, svestan zajednički život i zajedničko hotenje, sa svim što se zbiva, kao »duh«, »boga«. Ali im se mora reći da baš na taj način život postaje čudovište: da bi »bog« i opšti nervni centar neminovno bili nešto zbog čega bi se baš život morao osuditi... Naše je najveće olakšanje baš u tome što smo eliminisali opštu svest koja određuje ciljeve i sredstva... Na taj način oslobodili smo se moranja da budemo pesimisti... Naš najveći prekor životu bilo je postojanje Boga...

708

          O vrednosti »postajanja«. — Kad bi kretanje sveta imalo neki krajnji cilj, onda bi se taj cilj već dostigao. Jedini osnovni fakt je, međutim, da svet nema vrajnjeg cilja: i svakoj filosofiji i naučnoj hipotezi (na primer mehanizmu) kojoj je taj cilj nužan protivreči ovaj osnovni fakt.
          Ja tražim jedno pojimanje sveta koje bi odalo pravdu toj činjenici. Postajanje se mora objasniti a da se pritom ne pribegava takvim krajnjim smerovima: postajanje se mora pokazati opravdano u svakom trenutku (ili biti nemerljive vrednosti, što izlazi na isto); ne sme se ni u kom slučaju pravdati sadašnjost zbog budućnosti, ili prošlost zarad sadašnjosti. »Nužnost« ne u obliku jedne nadmoćne gospodareće opšte sile, ili jednog prvog pokretača; još manje kao neophodni uslov nekog rezultata od vrednosti. Zato je potrebno odreći opštu svest postajanja, jednog »Boga«, da se zbivanje ne podvede pod neko biće koje oseća i zna kao i mi, pa ipać neće ništa: »Bog« je nekoristan, kad on neće nešto; a s druge strane postavlja se time kao neko sabiranje bola i nelogičnosti, kojim bi se unizila opšta vrednost »postajanja«: na sreću, nedostaje upravo takva jedna sabirna moć (— Bog koji strada i sve nadgleda, jedan »opšti nervni centar« i »sveduh« bio bi najveća osuda bića).
          Još
tačnije rečeno: ne sme se dopustiti uopšte nikakvo biće — jer onda postajanje gubi svoju vrednost i pokazuje se upravo besmisleno i izlišno.
          Prema tome, valja pitati: kako je mogla ponići iluzija bića (zašto se morala pojaviti);
          Isto tako: kako su izgubile vrednost sve ocene koje počivaju na hipotezi da postoji biće.
          Ali na taj način saznajemo da je ova hipoteza bića izvor sviju klevetanja sveta (— »bolji svet«, »istinski svet«, »drugi svet«, »stvar po sebi«).
          1. Postajanje ne gredi nekom krajnjem cilju, ne završava se »bićem«.
          2. Postajanje nije nikakvo prividno stanje, može biti da je svet bića privid.
          3. Postajanje je iste vrednosti usvakom trenutku: suma njegove vrednosti ostaje ravna sebi samoj: drugim rečima: ono nema uopšte nikakve vrednosti, jer nedostaje merilo prema kome bi se ona mogla meriti i prema kome bi reč »vrednost« imala smisla. Opšta vrednost sveta nemerljiva je, prema tome filosofski pesimizam spada među komične stvari.

 
709
 
          Da ne načinimo od svojih »željivosti« sudije bića! Isto tako i da ne stavimo krajnje oblike razvića (na primer duh) kao »suštinu« iza razvića!
 
710
 
          Naše saznanje postalo je naučno do te mere da može primeniti meru i broj. Vredelo bi možda pokušati da li se naučni poredak vrednosti ne bi mogao naprosto izgraditi prema izvesnoj skali brojeva i mera sile... Sve ostale »vrednosti« su predrasude, naivnosti, nesporazumi. — One se svuda mogu svesti na skalu brojeva i mera sile. Penjanje po ovoj skali pretstavlja porast vrednosti, padanje znači opadanje vrednosti. Ali ovde prividnost i predrasuda govore protivno (moralne vrednosti su samo prividne u poređenju s fiziološkim).

711

          Zašto se ne može dopustiti gledište »vrednosti« : — jer u »procesu celine« rad čovečanstva ne dolazi u obzir, pošto ne postoji opšti proces (kao sistem); jer ne postoji »celina«; jer se celokupno ocenjivanje ljudskog života i ljudskih ciljeva ne može izvršiti obzirom na nešto što uopšte ne postoji;
          jer su »nužnost«, »uzročnost« i »celishodnost« nužni prividi;
          jer nije cilj »povećanje svesti«, nego porast moći: u taj porast ulazi i korist od svesti; to isto važi za zadovoljstvo i bol;
          jer se sredstva ne mogu uzeti za najvišu meru vrednosti (dakle, ne mogu se takim smatrati stanja svesti kao što su zadovoljstvo i bol; pošto je i sama svest sredstvo —);
          jer svet nije nikakav organizam, nego haos: jer je razvitak »duhovnosti« samo sredstvo za relativnu trajnost organizacije;
          jer nikakva »željivost« nema smisla u odnosu na opšti karakter bića.

712

          »Bog« kao momenat kulminacije: život je večito oboženje i obezboženje. Ali u tome ne postoji nikakav vrhunac vrednosti, nego samo vrhunac moći.
          Apsolutno isključenje mehznizma i materije;
obadvoje je samo izraz nižih stupnjeva, najobezduhovljeniji oblik afekta (»volje za moć«).
          Silaženje sa vrhunca u postajanju (najviše oduhotvorenosti moći na najropskijem zemljištu) pretstaviti kao posledicu ove najviše sile koja, okrećući se protiv sebe, pošto nema više šta da organizuje, troši svoju silu na to da dezorganizuje...
          a) sve veća pobeda društava i njihovo podjarmljivanje manjem ali jačem broju;
          b) sve veća pobeda nad povlašćenim i jačim, pa s tim i dolaženje na vlast demokratije, i najzad anarhija elemenaga.

 
713
 
          Vrednost je najveći kvantum moći koji čovek može asimilirati — čovek: ne čovečanstvo. Čovečanstvo je mnogo više sredstvo negoli što je cilj. U pitanju je tip: čovečanstvo je naprosto probni materijal, ogromna prevaga neuspelih: polje ruševina.
 
714
 
          Reči koje se odnose na vrednost, to su zastave pobodene na mestu gde je pronađeno neko novo blaženstvo — neko novo osećanje.
 
715
 
          Gledište »vrednosti« je gledište uslova za održanje i napredak u odnosu na složene tvorevine života relativne trajnosti u okviru evolucije.
          Ne postoje trajne osnovne jedinice, atomi, monade: i tu smo tek mi uneli »biće« (iz praktičnih, utilitarnih pobuda).
          »formiranje vlasti«;
sfera nad kojom se gospodari stalno se širi; ili se periodično širi i sužava prema povoljnim i nepovoljnim prilikama (ishrana).
          »Vrednost« je u suštini gledište s koga se meri porast ili opadanje ovih gospodarskih centara (koji su »mnoštva« u svakom slučaju; ali »jedinstvo« se ne može uopšte naći u prirodi postajanja).
          Izražajna sredstva koja nam jezik pruža neupotrebljiva su da se njima izrazi »postajanje«: potreba jednog grubljeg sveta postojanosti, sveta »stvari« itd. sastavni je deo naše neminovne potrebe za održanjem. O atomima i monadama smemo govoriti u relativnom smislu: sigurno je da je najmanji svet najdužega veka ... Volja ne postoji: postoje punktacije volje, koje stalno povećavaju ili gube svoju moć.

 

-početak-