Državni nomadi (činovnici itd.): bez »zavičaja« —
Propast porodice.
Lagano napredovanje i uzdizanje srednje i niže klase
(računajuči tu i nižu vrstu duha i tela) koje je još i pre francuske revolucije
uzimalo maha i koje bi i bez revolucije isto tako krčilo sebi put, ukratko
rečeno, nadmoćnost stada nad svima pastirima i vođama — donosi sa sobom:
Naše doba, sa svojom težnjom da ublaži slučajne nevolje, da ih spreči, a da se bori unapred protiv neprijatnih mogućnosti, jeste doba siromaha. Naši »bogataši« su najsiromašniji! Pravi cilj bogatstva je zaboravljen. Kritika modernoga čoveka: »Dobar čovek«, ali
iskvaren i zaveden rđavim institucijama (tiranima i sveštenicima); razum
dignut na stupanj autoriteta; istorija kao savlađivanje zabluda; budućnost
kao progres; hrišćanska država (»Bog nad vojskama«); hrišćanski polni odnosi
(ili brak): carstvo »pravde« (kult »čovečanstva«); »sloboda«.
Sve u svemu kad se uzme u obzir, u današnjem čovečanstvu
postignuta je ogromna količina čovečnosti. Što se to uopšte ne oseća, upravo
je tome dokaz: mi smo postali tako osetljivi za male nevolje, da neopravdano
previđamo što je dostignuto.
Drugi budizam. Nihilistička katastrofa, koja je učinila kraj indijskoj kulturi. — NJen predznak: prevaga sažaljenja. Duhovna iznurenost. Svođenje problema na pitanje zadovoljstva i bola. Ratna slava koja izaziva protivudar. Baš kao što oštro nacionalno razgraničavanje izaziva protiv-pokret, najsrdačnije »bratstvo«. Nemogućnost da religija dalje vrši svoj posao sa dogmama i bajkama. Danas je najviše izložen udarcima instinkt i volja za tradicijom: sve institucije koje imaju da zahvale za svoje postojanje ovome instinktu, idu protiv ukusa modernoga duha... U osnovi ne misli se i ne radi ništa što ne bi bilo sračunato da iščupa iz korena ovaj smisao za tradiciju. Na tradiciju se gleda kao na fatalnost; nju proučavaju, ona se priznaje (kao »naslednost«), ali se ona neće. Protezanje jedne volje preko dugih perioda vremena, izbor stanja i ocena vrednosti koje omogućuju da se vekovi budućnosti unapred odrede — to je baš antimoderno u najvećoj meri. Iz čega sledi da dezorganizatorska načela daju našem vremenu specijalan karakter. »Budite jednostavni« — to je zahtev koji je prosta glupost kad se upućuje nama neshvatljivim i složenim ispitivačima utroba... Budite prirodni: ali kako, ako smo upravo »neprirodni«?... Dosadanja sredstva kojima su se postizali jednoobrazni,
trajni tipovi kroz mnoge generacije: neotuđiv zemljišni posed, poštovanje
starijih (poreklo verovanja u bogove i heroje kao pretke).
Zašto je sve postalo gluma. — Modernom čoveku
nedostaje: nepogrešan instinkt (to je posledica dugotrajne jednoobrazne
aktivnosti istog oblika u jednoj vrsti ljudi); nesposobnost da dâ nešto
savršeno od sebe, prosto je posledica toga: — pojedinac nije u stanju da
nadoknadi ono što mu je škola trebalo da pruži.
Nihilistička crta
Protiv učenja o uticaju sredine i spoljašnjim uzrocima: unutrašnja sila je beskonačno nadmoćnija: mnogo šta, što se čini da je uticaj spolja, u stvari je prilagođavanje spoljašnjeg unutrašnjem. Sasvim ista sredina može se protumačiti i iskoristiti u suprotnom smislu: činjenice ne postoje. — Genije se ne može objasniti takvim uslovima postanka. »Moderno doba« posmatrano u svetlosti ishrane
i varenja. Osetljivost beskrajno akutnija (pod moralističkim ruhom: porast
sažaljenja);
obilje različitih utisaka veće nego ikada: — kosmopolitizam u jelu, književnosti,
novinama, formama, ukusima, pa čak i predelima. Tempo ovih priliva je prestissimo;
utisci se brišu; ljudi se instinktivno čuvaju da nešto ne prime u sebe,
da nešto prime ozbiljno, da nešto »svare«; otuda slabljenje varenja.
Tu sada nastaje izvesno prilagođavanje ovoj nagomilanosti utisaka: čovek
se odučava dejstva i još samo reagira na spoljašnje nadražaje. On
troši svoju snagu delom na prilagođavanje, delom na odbranu, delom na reakciju
na nadražaje. Duboko slabljenje spontanosti: — istoričar, kritičar,
analitičar, tumač, posmatrač, skupljač, čitalac — sve sami reaktivni
talenti — sve nauka!
Kuda spada naš moderni svet: u iscrpelost ili u osvit? — NJegova mnogovrsnost i nemir uslovljeni su najvišim oblikom samosvesti. Pekomeran rad, radoznalost i simpatija — naši moderni poroci. Za karakteristiku »modernog duha«. — Preteran razvoj prelaznih forama; zakržljalost tipova; kidanje s tradicijama, školama; prevlast instinkata (filosofski pripremljena: nesvesno ima više vrednosti) posle pojave slabljenja jačine volje i hotenja cilja i sredstava. Sposoban zanatlija ili naučnik izgleda dobar kad
se ponosi svojom veštinom i kad gleda na život zadovoljno i skromno. S
druge strane, nema žalosnijeg prizora od krpe ili učitelja koji se s mučeničkim
izrazom na licu vajka, kako je rođen za nešto bolje. Nema ničega boljeg,
od dobroga! A to je: imati izvesnu sposobnost i služiti se njom. To je
vrlina u smislu talijanskog renesansa.
Prevaga trgovca i posrednika i u oblasti duha: literat, »tumač«, istoričar (kao mešač prošlosti i sadašnjosti), egzotičar i kosmopolita, posrednici između prirodnih nauka i filozofije, polu-teolozi. Ja sam osećao najveću odvratnost prema parazitima
duha: oni se već mogu naći svuda u našoj nezdravoj Evropi i savest im je
potpuno čista. Oni mogu biti po malo sumorni i donekle pesimističnog izgleda,
ali su uglavnom proždrljivci, prljavci, ljudi koji prljaju druge, lisice,
podlaci, lopuže, šugavci — i nevinašca kao što su svi sitni grešnici i
mikrobi. Oni žive od toga što drugi ljudi imaju duha i daju ga slobodno:
oni ne znaju da je u prirodi bogatoga duha da živi bezbrižno, bez sitnih
briga za sutrašnjicu, pa da čak svoje bogatstvo i rasipa. — Jer je duh
slab domaćin i ne poklanja ni najmanje pažnje činjenici da sve od njega
živi i hrani se.
|