ZA ISTORIJU MODERNE SUMORNOSTI
 

59

          Državni nomadi (činovnici itd.): bez »zavičaja« — Propast porodice. 
          »Dobar čovek« kao simptom iscrpelosti. 
          Pravda kao volja za moć (disciplina). 
          Žučnost i nervoza. 
          Anarhist. Crna muzika: — gde je dobra? 
          Preziranje ljudi, odvratnost. 
          Najdublja odlika: da li glad ili sitost biva stvaralačka? Glad rađa ideale romantizma
          Severnjačka neprirodnost. 
          Potrebe za alkoholom: radnička »beda«. 
          Filosofski nihilizam. 

60

          Lagano napredovanje i uzdizanje srednje i niže klase (računajuči tu i nižu vrstu duha i tela) koje je još i pre francuske revolucije uzimalo maha i koje bi i bez revolucije isto tako krčilo sebi put, ukratko rečeno, nadmoćnost stada nad svima pastirima i vođama — donosi sa sobom: 
          1. Sumornost duha (stavljanje stoičke i frivolne prividnosti sreće zajedno, kako je to svojstveno otmenim kulturama, nalazi se u opadanju; mnoga patnja se sad pušta da se vidi i čuje dok se pre snosila i krila); 
          2. Moralnu hipokriziju (način za odlikovanje sebe sama pomoću morala, samo kroz vrline stada: sažaljenje, staranje za druge, umerenost — koje se ne priznaju i ne cene izvan sfere moći stada); 
          3. Uistinu velika količina simpatije u žalosti i u radosti (zadovoljstvo od osećanja da se pripada velikoj zajednici, koje imaju sve životinje koje žive u stadu — »opšti duh«, »zavičaj«, sve ono u čemu se pojedinac ne uzima u obzir). 

61

          Naše doba, sa svojom težnjom da ublaži slučajne nevolje, da ih spreči, a da se bori unapred protiv neprijatnih mogućnosti, jeste doba siromaha. Naši »bogataši« su najsiromašniji! Pravi cilj bogatstva je zaboravljen.

62

          Kritika modernoga čoveka: »Dobar čovek«, ali iskvaren i zaveden rđavim institucijama (tiranima i sveštenicima); razum dignut na stupanj autoriteta; istorija kao savlađivanje zabluda; budućnost kao progres; hrišćanska država (»Bog nad vojskama«); hrišćanski polni odnosi (ili brak): carstvo »pravde« (kult »čovečanstva«); »sloboda«.
          Romantične poze modernoga čoveka: plemenit čovek (Bajron, Viktor Igo, Žorž Sand); plemenita srdžba; osvećenje strašću (kao istinska »priroda«); zalaganje za potištene i zlosrećnike: moto istoričara i romansijera; stoici  dužnosti; »nesebičnost« kao umetnost i saznanje; altruizam, kao jedan od najlažljivijih oblika egoizma (utilitarizam) najsentimentalniji egoizam.
          Sve je to osamnaesti vek. Od njega se naprotiv nije nasledila: bezbrižnost, vedrina, elegancija, duhovna jasnoća. Tempo duha se izmenio; uživanje u duhovnoj utančanosti, jasnosti, ustupilo je mesto uživanju u boji, harmoniji, stvarnosti, masi, itd. Senzualizam u duhovnim stvarima. Jednom rečju, to je osamnaesti vek Rusoa.

63

          Sve u svemu kad se uzme u obzir, u današnjem čovečanstvu postignuta je ogromna količina čovečnosti. Što se to uopšte ne oseća, upravo je tome dokaz: mi smo postali tako osetljivi za male nevolje, da neopravdano previđamo što je dostignuto.
          Ovde moramo voditi računa o činjenici da ima mnogo dekadencije, i da naš svet, gledan takvim očima, mora izgledati rđav i jadan. Ali takve oči su isto videle u sva vremena:
          1. Izvesnu preteranu nadražljivost i u moralnom osećanju.
          2. Količinu gorčine i sumornosti koje pesimizam unosi u svoja suđenja: — to obadvoje doprinelo je zajednički da prevagne suprotno gledište: kako stvar ne stoji dobro sa našim moralom.
          3. Fakt o kreditu, svetskoj trgovini, saobraćajnim sredstvima — jeste izraz vanredno blagog poverenja u ljude... Tome isto tako doprinosi:
          4. Oslobađanje nauke od moralnih i religioznih smerova: vrlo dobar znak, premda je većinom pogrešno shvaćen.
          Ja pokušavam da opravdam istoriju na svoj način.

64

          Drugi budizam. Nihilistička katastrofa, koja je učinila kraj indijskoj kulturi. — NJen predznak: prevaga sažaljenja. Duhovna iznurenost. Svođenje problema na pitanje zadovoljstva i bola. Ratna slava koja izaziva protivudar. Baš kao što oštro nacionalno razgraničavanje izaziva protiv-pokret, najsrdačnije »bratstvo«. Nemogućnost da religija dalje vrši svoj posao sa dogmama i bajkama.

65

          Danas je najviše izložen udarcima instinkt i volja za tradicijom: sve institucije koje imaju da zahvale za svoje postojanje ovome instinktu, idu protiv ukusa modernoga duha... U osnovi ne misli se i ne radi ništa što ne bi bilo sračunato da iščupa iz korena ovaj smisao za tradiciju. Na tradiciju se gleda kao na fatalnost; nju proučavaju, ona se priznaje (kao »naslednost«), ali se ona neće. Protezanje jedne volje preko dugih perioda vremena, izbor stanja i ocena vrednosti koje omogućuju da se vekovi budućnosti unapred odrede — to je baš antimoderno u najvećoj meri. Iz čega sledi da dezorganizatorska načela daju našem vremenu specijalan karakter.

66

          »Budite jednostavni« — to je zahtev koji je prosta glupost kad se upućuje nama neshvatljivim i složenim ispitivačima utroba... Budite prirodni: ali kako, ako smo upravo »neprirodni«?...

67

          Dosadanja sredstva kojima su se postizali jednoobrazni, trajni tipovi kroz mnoge generacije: neotuđiv zemljišni posed, poštovanje starijih (poreklo verovanja u bogove i heroje kao pretke).
          Sada deoba zemljišnog poseda pripada suprotnoj tendenciji: novine (mesto dnevne molitve), železnica, telegraf. Centralisanje ogromnog mnoštva različitih interesa u jednoj duši: koja uz to mora biti veoma jaka i promenljiva.

68

          Zašto je sve postalo gluma. — Modernom čoveku nedostaje: nepogrešan instinkt (to je posledica dugotrajne jednoobrazne aktivnosti istog oblika u jednoj vrsti ljudi); nesposobnost da dâ nešto savršeno od sebe, prosto je posledica toga: — pojedinac nije u stanju da nadoknadi ono što mu je škola trebalo da pruži.
          Ono što stvara jedan moral, jedan zakon, jeste dubok instinkt, da tek automat omogućuje savršenstvo u životu i u stvaranju.
          Ali sada smo došli do suprotne tačke, mi smo zapravo tamo hteli — do krajnje svesti, do samorasmatranja čoveka i istorije: — s tim smo ustvari najdalje od savršenstva u biću, delanju i hotenju: naša želja, naša volja za saznanjem simptom su ogromne dekadencije. Mi težimo nečem što je taman suprotno onome što hoće jake rase i jake prirode, — razumevanje je kraj...
          Što je mogućna nauka u smislu, u kome se danas praktikuje, dokaz je da su van dejstva svi elementarni instinkti koji brane i štite život. Mi više ne stičemo, mi rasipamo kapitale svojih predaka, i načinom na koji saznajemo

69

          Nihilistička crta
          a) u prirodnim naukama: (»besmislenost«); kauzalizam, mehanizam. »Zakonomernost« je interval, ostatak.
          b) Tako isto u politici: čoveku nedostaj vera u svoje pravo, nevinost; gospodari laž i služenje momentu.
          v) Tako isto u narodnoj ekonomiji: ukidanje ropstva: otsustvo staleža iskupitelja, onoga koji opravdava — napredovanje anarhizma. »Prosveta?«.
          g) Tako isto u istoriji: fatalizam, darvinizam, neuspeh poslednjih pokušaja da se u njoj otkrije razum i božanstvo. Sentimentalnost prema prošlosti; biografije se ne trpe! — (fenomenalizam i tu: karakter kao maska, ne postoje nikakve činjenice).
          d) Tako isto u umetnosti: romantizam i antiromantizam (neraspoloženje prema romantičnim idealima i lažima). Ovo poslednje moralno, kao smisao za veću istinitost, ali pesimistično. Čisti »artisti« (ravnodušni i prema sadržini). Psihologija ispovednička i psihologija puritanska, to su dva oblika psihološkog romantizma: ali još i protivpredlog prema njima, pokušaj čisto umetničkog stava prema »ljudima« — ali ni tu se nije pokazala potrebna odvažnost za obrnutim ocenama vrednosti!

70

          Protiv učenja o uticaju sredine i spoljašnjim uzrocima: unutrašnja sila je beskonačno nadmoćnija: mnogo šta, što se čini da je uticaj spolja, u stvari je prilagođavanje spoljašnjeg unutrašnjem. Sasvim ista sredina može se protumačiti i iskoristiti u suprotnom smislu: činjenice ne postoje. — Genije se ne može objasniti takvim uslovima postanka.

71

          »Moderno doba« posmatrano u svetlosti ishrane i varenja. Osetljivost beskrajno akutnija (pod moralističkim ruhom: porast sažaljenja); obilje različitih utisaka veće nego ikada: — kosmopolitizam u jelu, književnosti, novinama, formama, ukusima, pa čak i predelima. Tempo ovih priliva je prestissimo; utisci se brišu; ljudi se instinktivno čuvaju da nešto ne prime u sebe, da nešto prime ozbiljno, da nešto »svare«; otuda slabljenje varenja. Tu sada nastaje izvesno prilagođavanje ovoj nagomilanosti utisaka: čovek se odučava dejstva i još samo reagira na spoljašnje nadražaje. On troši svoju snagu delom na prilagođavanje, delom na odbranu, delom na reakciju na nadražaje. Duboko slabljenje spontanosti: — istoričar, kritičar, analitičar, tumač, posmatrač, skupljač, čitalac — sve sami reaktivni talenti — sve nauka!
          Veštačko doterivanje svoje sopstvene prirode prema »ogledalu«; čovek se interesuje, ali samo površno: sistematska hladnoća, ravnoteža, stalno niska temperatura ispod same tanke površine, na kojoj ima toplote, pokreta, »bure«, igre talasa.
          Suprotnost između spoljašnje  pokretljivosti i izvesne mrtvačke težine i zamora.

72

          Kuda spada naš moderni svet: u iscrpelost ili u osvit? — NJegova mnogovrsnost i nemir uslovljeni su najvišim oblikom samosvesti.

73

          Pekomeran rad, radoznalost i simpatija — naši moderni poroci.

74

          Za karakteristiku »modernog duha«. — Preteran razvoj prelaznih forama; zakržljalost tipova; kidanje s tradicijama, školama; prevlast instinkata (filosofski pripremljena: nesvesno ima više vrednosti) posle pojave slabljenja jačine volje i hotenja cilja i sredstava.

75

          Sposoban zanatlija ili naučnik izgleda dobar kad se ponosi svojom veštinom i kad gleda na život zadovoljno i skromno. S druge strane, nema žalosnijeg prizora od krpe ili učitelja koji se s mučeničkim izrazom na licu vajka, kako je rođen za nešto bolje. Nema ničega boljeg, od dobroga! A to je: imati izvesnu sposobnost i služiti se njom. To je vrlina u smislu talijanskog renesansa.
          Danas kad država ima preterano veliki trbuh, na svima poljima i poslovima, pored pravih radnika, postoje i »zastupnici«: na primer, pored naučnika postoje i literati, pored patničkih narodnih slojeva, postoji masa brbljivaca i ni za šta dobro sposobnih, koji tu patnju »zastupaju« — da ne govorim o profesionalnim političarima, kojima je dobro i koji zastupaju bedu pred parlamentom busajući se u prsa. Naš moderni život preskupo staje zahvaljujući broju posrednika; u antičkom gradu, i u nekim gradovima Španije i Italije, gde još traje eho starog duha, čovek je sam za sebe istupao i nije imao potrebe za modernim posrednikom i pretstavnikom — izuzev samo da mu da ćušku!

76

          Prevaga trgovca i posrednika i u oblasti duha: literat, »tumač«, istoričar (kao mešač prošlosti i sadašnjosti), egzotičar i kosmopolita, posrednici između prirodnih nauka i filozofije, polu-teolozi.

77

          Ja sam osećao najveću odvratnost prema parazitima duha: oni se već mogu naći svuda u našoj nezdravoj Evropi i savest im je potpuno čista. Oni mogu biti po malo sumorni i donekle pesimističnog izgleda, ali su uglavnom proždrljivci, prljavci, ljudi koji prljaju druge, lisice, podlaci, lopuže, šugavci — i nevinašca kao što su svi sitni grešnici i mikrobi. Oni žive od toga što drugi ljudi imaju duha i daju ga slobodno: oni ne znaju da je u prirodi bogatoga duha da živi bezbrižno, bez sitnih briga za sutrašnjicu, pa da čak svoje bogatstvo i rasipa. — Jer je duh slab domaćin i ne poklanja ni najmanje pažnje činjenici da sve od njega živi i hrani se.
 


-početak-