POSLEDNJA STOLEĆA
 

91

          Sumornost i naginjanje pesimizmu po nužnosti prate doba prosvećenosti. Oko 1770 godine zapazilo se opadanje veselosti; žene su sa onim svojim instinktom što uvek staje na stranu vrline, mislile da je tome kriv nemoral. Galiani je pogodio u centar. On citira Volterov stih:

Un monstre gai vaut mieux
    Qu´ un sentimental ennuyeux.
                                              (veselo čudovište vredi više od dosadnog sentimentalca).

          Ako sada tvrdim da sam od Voltera i Galiania — koji je bio nešto mnogo dublje — odmakao za jedno dva veka u prosvećenosti: koliko duboko onda mora da sam zapao u sumornost! I to je istina: i ja sam na vreme sa izvesnim žaljenjem pokazao obazrivost prema nemačkoj i hrišćanskoj tesnogrudosti i nedoslednosti Šopenhauerovog i čak Leopardijevog pesimizma i potražio najglavnije oblike (Azija). Ali da bih mogao podneti taj krajnji pesimizam (kako izbija ovde-onde u mome Rođenju tragedije), »bez boga i morala« sam živeti, morao sam izmisliti protivsredstvo. Možda ja najbolje znam zašto se jedino čovek smeje: samo on toliko duboko pati, da je morao izmisliti smejanje. Kao što se može misliti, najnesrećnija i najmelanholičnija životinja jeste i najveselija.

92

          U pogledu nemačke kulture ja sam uvek imao osećanje propadanja. To me je često činilo nepravičnim prema čitavoj evropskoj kulturi, jer sam je upoznao u propadanju. Nemci uvek dolaze docnije: oni uvek nose nešto u dubini, na primer: 
          Zavisnost od stranaca: na primer Kant — Ruso, sensualisti, Hjum, Svedenberg.
          Šopenhauer — Indijanci i romantizam, Volter.
          Vagner — francuski kult strašnoga i velike opere, Pariz i begstvo u prvobitno varvarstvo (brak sa sestrom).
          Zakon onih koji kasaju za drugim (provincija za Parizom, Nemačka za Francuskom). Ali kako to da su baš Nemci otkrili antički svet: što se jedan instinkt jače razvija u toliko čoveka više vuče da se baci u suprotno.
          Muzika je kraj.

93

          Renesans i reformacija. — Šta dokazuje renesans? Da carstvo »individue« može biti samo kratka veka. Rasipanje je odveć veliko: ne postoji čak ni mogućnost za sticanje, kapitalisanje i iscrpelost prati u stopu. To su vremena kada se sve rasipa, kad se rasipa i sama snaga s kojom se stiče, kapitalizuje, gomila bogatstvo na bogatstvo... Čak i protivnici takvih pokreta osećaju se prinuđeni na besmisleno rasipanje snage; i oni se ubrzo iscrpljuju, troše, venu.
          U reformaciji imamo divljačnu i plebejsku suprotnost talijanskom renesansu, poniklu iz srodnih nagona, samo što su se u zaostalom i vulgarnom ostalom Severu morali obući u religiozno ruho — tamo se pojam o višem životu nije još oslobodio pojma o religioznom životu.
          I u reformaciji individua teži slobodi; »svaki sam sebi sveštenik« jeste isto tako samo formula za raspojasanost naravi. Vaistinu bila je dovoljna jedna reč — »evanđeljska sloboda« — i svi instinkti, koji su imali razloga da ostanu skriveni pohrlili su kao divlji psi, najbrutalnije potrebe odjednom su dobile hrabrost da se pokažu, sve se činilo opravdano... Izbegavalo se da se bliže odredi vrsta slobode na koju se mislilo, nego su se rađe zatvarale oči pred sobom. Ali to što su se oči držale zatvorene i usta penušila od sanjarskih govorancija, nije smetalo da se ruke dokopaju čega su se samo mogle dokopati, da trbuh postane bog »slobodnoga evanđelja«, da se u nezajažljivom besu pusti na volju svima strastima za osvetom i mržnjom...
 To je trajalo neko vreme: posle je nastala iscrpelost sasvim slična onoj što je nastala na jugu Evrope; i ovde opet to je bila jedna prostačka vrsta iscrpelosti, neko opšte ruere in servitum... Nastao je neprilični vek Nemačke...

94

          Viteštvo kao zadobiveni položaj moći: njegovo postepeno raspadanje (i delimičan prelaz u šire, buržoazijske sfere). Kod Larošfukoa nalazimo svest o specijalnim impulsima otmenosti po duši i hrišćanski pomračenu ocenu tih impulsa.
          Produžetak hrišćanstva preko francuske revolucije. Zavodnik je Ruso: on ponovo oslobađa ženu, koja se otada uvek pretstavlja sve interesantnijom — stradalnicom. Onda dolaze robovi i gospođa Bičer-Stov. Onda sirotinja i radnici. Onda poročnici i bolesnici, sve se to stavlja u prvi red (čak da bi prema geniju stvorili raspoloženje kod naroda) od pre pet stotina godina nisu ga znali drukčije pretstaviti nego kao velikoga strastotrpca!). Onda dolazi prokletstvo pohote (Bodler i Šopenhauer); nepokolebljivo uverenje da je vlastoljublje najveći porok; savršeno uverenje da su moral i samopožrtvovanje istovetni; da je »sreća sviju« cilj dostojan da mu se teži (to jest carstvo nebesko Hristovo.) Mi smo na najboljem putu: nastalo je nebesko carstvo siromašnih duhom. — Među-stupnjevi: buržoa (kao posledica novobogatstva) i radnik (kao posledica mašine).
          Poređenje grčke kulture i francuske iz doba Luja XIV. Nepokolebiva vera u sebe sama. Klasa materijalno obezbeđenih koja sebi pravi teškoće i pokazuje mnogo samosavlađivanja. Moć forme, volja da sebe čovek formira. »Sreća« priznata kao cilj. Mnogo sile i energije iza svih formalnosti. Uživanje u životu koji se čini tako lak. — Grci su se Francuzima činili kao deca.
 
 

-početak-