OPŠTA RASMATRANJA


406

          Odbacimo od sebe izvesne praznoverice, koje su dosad vladale među nama filosofima!

407

           Filosofi imaju predrasude protiv izgleda stvari, promene, bola, smrti, telesnoga, čula, sudbine, sputanosti i besciljnosti.
          Oni na prvom mestu veruju: 1. u apsolutno saznanje, 2. u saznanje radi saznanja, 3. u povezanost sreće i vrline, 4. da se ljudski postupci mogu poznati. NJih vode instinktivna shvatanja vrednosti, u kojima se ogledaju ranije kulture (opasnije).

408

          Šta je nedostajalo filosofima? 1. istoriski smisao, 2. poznavanje fiziologije, 3. cilj u budućnosti. — Kritikovati bez ikakve ironije i moralne osude.

409

          Filosofi su imali: 1. od nezapamćenih vremena čudnu sposobnost za contradictio in adjecto; 2. oni su verovali bezuslovno pojmovima u istoj meri u kojoj nisu verovali čulima: njima kao da nikada nije padalo na um da su pojmovi i reči naše nasleđe iz vremena kad je u glavama još sve bilo vrlo mutno i bez nekih prohteva.
          Filosofima poslednje pada na um: da ne smeju dopustiti da im se poklanjaju gotovi pojmovi, niti da ih samo čiste i glačaju, nego da ih moraju najpre praviti, stvarati, iznositi ih i navoditi ljude da ih prime. Dosad su ljudi svoje pojmove primali uopšte s poverenjem, kao da su im to darovi iz nekog čarobnog sveta: međutim, oni su nasleđeni od naših najdaljih predaka, od najglupljih kao i od najpametnijih u isti mah.
Ovaj pijetet prema onome što se već nalazi u nama pripada možda moralnom elementu saznanja. Naša je najpreča potreba da budemo apsolutno skeptični prema svima tradicijom nasleđenim pojmovima (kao što je to, možda, bio već jednom jedan filosof — Platon, razume se — jer je on učio suprotno).

410

          Duboko nepoverljiv prema dogmama teorije saznanja, ja sam voleo gledati čas kroz jedan čas kroz drugi prozor, čuvajući se da nigde ne ostanem zauvek: smatrao sam ih za štetne — i naposletku: je li verovatno da oruđe može kritikovati svoju sopstvenu podesnost? — Ja sam zapravo najpre primetio da nije bilo nijednog gnoseološkog skepticizma ili dogmatizma slobodnog od svake zadnje misli — da on ima tek drugostepenu vrednost, čim se otkrije šta je u suštini gonilo na ovakav stav.
          Osnovni pogled: i Kantov, i Hegelov, i Šopenhauerov stav — kako skeptičko-epohistički, tako isto i istoriski, i pesimistički — moralnog su porekla. Nisam našao nikoga ko bi se usudio podvrgnuti kritici morala osećanja vrednosti, i brzo sam okrenuo leđa slabačkim pokušajima da se izradi istorija razvića ovih osećanja (kako engleskih tako i nemačkih darvinista).
          Kako se može objasniti Spinozin stav, njegovo odricanje i odbacivanje moralnih ocena vrednosti? (On je bio posledica njegove teodiceje!).

411

          Moral kao najviša procena. Naš svet je ili delo i izraz (modus) božji: u tom slučaju mora biti savršen u najvećoj meri (Lajbnicov zaključak...) — a niko nije sumnjao da zna šta je zapravo savršenstvo — i onda sve zlo može biti samo prividno (Spinoza je radikalniji, on to kaže i o zlu i o dobru), ili mora biti deo božjeg najvišeg smera (u obliku posledice naročite blagonaklonosti Boga, koji dopušta izbor između dobra i zla: privilegija da se ne bude automat; »sloboda« po cenu da se čovek prevari i da učini pogrešan izbor... na primer kod Simplicija u komentaru na Epikteta).
          Ili je naš svet nesavršen, zlo i greh su stvarni, određeni, apsolutno su sastavni deo bića sveta; u tom slučaju to ne može biti istinski svet: pa je prema tome i saznanje samo put ka odricanju sveta, pošto je svet zabluda, koja se kao takva može poznati. Ovo je Šopenhauerovo shvatanje na osnovu Kantovih pretpostavki. Paskal je još očajniji: on je razumeo da u tom slučaju i znanje mora biti iskvareno i lažno — da je otkrovenje nužno, makar samo radi toga da čovek shvati da se svet ima odbaciti...

412

          Usled navike da verujemo u bezuslovne autoritete mi smo stekli potrebu za bezuslovnim autoritetima: — ona je tako jaka da se i u kritičko doba, kao što je Kantovo, pokazala da stoji iznad potrebe za kritikom, i, u izvesnom smislu, umela je da sebi podredi čitav rad kritičkog razuma i da ga iskoristi. — Ta potreba pokazala je još jednom svoju nadmoćnost u narednom pokolenju, koje je, usled svog istoriskog instinkta, bilo sklono da shvata svaki autoritet kao nešto relativno, kad je sebi stavila u službu i Hegelovu filosofiju razvića, istoriju pokrštenu u filosofiju, i pretstavila istoriju kao progresivno samootkrivenje i samoprevazilaženje moralnih ideja. Filosofija se nalazila pod vlašću morala od vremena Platona. Čak i kod njegovih prethodnika moralna tumačenja igraju odlučnu ulogu (Anaksimander tvrdi da sve stvari propadaju za kaznu što se oslobađaju od čistog bića; kod Heraklita zakonomernost fenomena je dokaz moralno-zakonskog karaktera bivanja uopšte).

413

          Progres filosofije dosad je najviše kočen zbog moralnih zadnjih smerova.

414

          U sva vremena »lepa osećanja« smatrana su za dokaze, »grudi koje se nadimaju« za mehove božanstva, ubeđenje za »kriterijum istine«, potreba za protivnikom kao znak pitanja stavljen na mudrost: ova laž i falsifikat provlači se kroz celu istoriju filosofije. Izuzev svega nekoliko skeptika dostojnih poštovanja nigde se više ne može naći instinkt za intelektualno poštenje. Najzad je Kant sasvim naivno pokušao da dâ naučni karakter ovom izopačavanju jednog mislioca pomoću pojma »praktičan razum«. On je izričito pronašao razum za slučajeve u kojima se ne moramo paštiti oko razuma: naime, kad ima reč potreba srca, moral, »dužnost«.

415

          Hegel: njegovu popularnu stranu pretstavlja učenje o ratu i velikim ljudima. Pravo je na strani pobednika: on pretstavlja napredak čovečanstva. Pokušaj da se dokaže gospodstvo morala pomoću istorije.
          Kant: carstvo moralnih vrednosti odvojeno od nas, nevidljivo, realno.
          Hegel: razviće koje se može dokazati, obelodanjenje carstva morala.
          Mi nećemo sebe obmanuti ni na Kantov ni na Hegelov način: — mi više ne verujemo u moral kao oni, pa nam zato nije ni potrebno zasnivati nikakve filosofije radi opravdanja morala. Ni kriticizam ni istoricizam nemaju za nas nikakve draži s te strane: — a kakve onda imaju?

416

          Značaj nemačke filosofije (Hegel): izmudrovati jedan panteizam, u kome zlo, zabluda i stradanje nisu dokazi protiv božanstva. Ovu grandioznu inicijativu zloupotrebile su postojeće sile (država i dr.) kao da se time sankcioniše razumnost poretka koji vlada.
          Šopenhauer se naprotiv javlja kao uporni čovek morala, koji, da bi svojim moralnim ocenama dao za pravo, najzad postaje negator sveta. Naposletku on postaje »mistik«.
          Ja sam i sâm pokušao naći estetsko opravdanje: kako je rugoba sveta uopšte mogućna? — Ja sam shvatio volju za lepotom, za ostajanjem u istim oblicima, kao privremeno oruđe samoodržanja i ozdravljenja: međutim, žeđ za stvaranjem kao i večiti nagon za rušenjem meni se činilo da su u suštini vezani s bolom. Ružno je onaj oblik stvari koji one dobijaju kad ih posmatramo s voljom da unesemo neki smisao, neki nov smisao u ono što je postalo besmisleno: nagomilana snaga, koja prisiljava stvaraoca da dosadanje oseti kao neodrživo, neuspelo, dostojno odbacivanja, kao ružno!

417

          Moje prvo rešenje problema: dioniziska mudrost. Radost zbog uništavanja najplemenitijeg i pri posmatranju njegovog postepenog propadanja: kao radost zbog idućeg, budućeg, koje likuje nad postojećim, ma kako dobro bilo. Dioniziski: privremeno identifikovanje s principom života (podrazumevajući tu i strasnost mučenikovu).
          Moja novačenja. — Dalje razviće pesimizma: pesimizam uma; moralna kritika, iščeznuće poslednje utehe. Saznanje kao znak propadanja: ono pomoću iluzije obavija velom svaki snažan korak; kultura izdvaja, nepravična je i time jaka.
          1. Moja borba protiv propadanja i sve većeg slabljenja ličnosti. Ja sam tražio nov centar.
          2. Saznanje o nemogućnosti ove težnje.
          3. Stoga sam pošao dalje putem raspadanja i na njemu sam našao nove izvore snage za pojedince. Mi moramo biti rušioci! Ja sam uvideo da je raspadanje — u kome pojedinačna bića mogu dostići do izvesnoga savršenstva koje nije nikada pre bilo mogućno — slika i pojedinačan slučaj života uopšte. Nasuprot osećanju opštega raspadanja i nesavršenstva ja sam istavio večito vraćanje.

418

          LJudi traže sliku sveta u filosofiji u kojoj su najslobodniji; to će reći: koja daje slobodno polje delatnosti našem najjačem nagonu. Takav će slučaj biti sa mnom!

419

          Nemačka filosofija kao celina — Lajbnic, Kant, Hegel, Šopenhauer, da pomenemo najveće — pretstavlja najdosledniji oblik romantizma i čežnje za zavičajem koji je ikada postojao: žudnju za najboljim od svega što je ikada bilo. Čovek se više nigde ne oseća svoj, nego najzad žudi natrag tamo gde bi se nekako mogao osetiti svoj, jer bi samo tamo mogao da bude svoj: a to je grčki svet! Ali baš na toj strani svi mostovi su porušeni — izuzev duge od pojmova! A oni vode svuda, u sve domovine i zavičaje, u kojima je ikada bilo grčkih duša! Zacelo: čovek mora biti vrlo majušan, lak, vrlo tanan, da bi mogao preći preko ovih mostova! Ali koliko sreće leži i u ovoj želji za duhovnošću, skoro za utvarama! Kako smo s tim daleko od »pritiska i odboja«, od mehaničke trapavosti prirodnih nauka, od vašarske galame »modernih ideja!« Čovek hoće natrag Grcima, preko crkvenih otaca, sa severa na jug, od formula u forme; u hrišćanstvu, izlasku iz antike, uživa se kao u pristupu u antiku, kao u delu samoga staroga sveta, kao u svetlucavom mozaiku starih pojmova i starih ocena vrednosti. Arabeske, svitci, rokoko sholastičkih apstrakcija — uvek su bolji, to jest finiji, tananiji, od seljačke i plebejske stvarnosti severne Evrope, još uvek su protest više duhovnosti protiv seljačkog rata i plebejske bune, koji su zagospodarili duhovnim ukusom severne Evrope i kojima je bio vođ Luter, veliki »neduhovni čovek«: — u ovom smislu nemačka filosofija pripada protiv-reformaciji, pa bi se mogla čak smatrati da pripada renesansu ili bar volji za renesansom, volji za napredovanjem u otkriću klasike, u otkopavanju antičke filosofije, u prvom redu one pre Sokrata — tome najviše zatrpanom grčkom hramu. Možda će se posle nekoliko stoleća misliti da je odistinsko dostojanstvo nemačke filosofije u tome što je korak po korak osvajala antičko zemljište i da svaka pretenzija na »originalnost« izgleda sitničarska i smešna u poređenju s onom višom pretenzijom koju imaju Nemci: da su ponovo uspostavili vezu koja se činila raskinuta — vezu s Grcima, najvišim tipom čoveka koji je dosad dostignut. Danas se ponovo približujemo svima onim osnovnim oblicima shvatanja sveta koje je grčki duh otkrio u Anaksimanderu, Heraklitu, Parmenidu, Empedoklu, Demokritu, Anaksagori — mi postajemo iz dana u dan grčkiji; najpre, kao što je prirodno, u pojmovima i ocenama vrednosti, lebdeći kao kakve helenizatorske utvare zasada, ali u nadi da ćemo jednom tamo biti i telom! Tu leži (i uvek je tu ležala) moja nada u nemački narod.

420

          Ja neću nikoga zadobijati za filosofiju: potrebno je, a možda je i željivo, da filosof bude retka biljka. Ništa mi nije manje po ćudi od učenog veličanja filosofije, kao što to čine Seneka i Ciceron. Filosofija ima malo zajedničkog s vrlinom. Neka mi je dopušteno da je i naučni tip čoveka nešto bitno različito od filosofa. — Što ja želim jeste: da pravi pojam filosofa ne propadne potpuno u Nemačkoj. Postoji u Nemačkoj toliko mnogo polutana svake ruke, koji bi rado da skriju svoju nepodobnost pod tako plemenito ime.

421

          Ja moram postaviti najteži ideal filosofa. Učenje to ne čini! Naučnik je ovca u carstvu saznanja — on istražuje jer mu je naređeno da to čini, i tako se činilo pre njega.


422

          Praznoverica u pogledu filosofa: brkanje s naučnicima. Kao da je vrednost u samim stvarima i kao da ih se samo treba čvrsto držati! Do koje su mere u svojim istraživanjima pod uticajem već postojećih vrednosti (njihova mržnja prema spoljašnjem izgledu, telu itd.).  Šopenhauer u pogledu morala (preziranje utilitarizma). Naposletku brkanje ide tako daleko da se darvinizam tretira kao filosofija: i tako su danas naučnici gospodari. Čak i Francuzi kao što je Ten istražuju ili nameravaju istraživati, mada nemaju još merilo vrednosti u rukama. Padanje ničice pred »faktima«, jedna vrsta kulta. Ustvari, oni nište postojeće ocene vrednosti.
          Objašnjenje ovog nesporazuma. Zapovednik je retka pojava: on sam sebe pogrešno tumači. Čovek hoće pošto poto da se odrekne autoriteta i da sve pripiše okolnostima. — U Nemačkoj kritičareva ocena pripada istoriji probuđenog čoveštva. Lesing itd. (Napoleon o Geteu). U samoj stvari ovaj pokret je postao reakcionaran zahvaljujući nemačkom romantizmu: i glasovitost nemačke filosofije oslanja se na nj, kao da je romantizam otklonio opasnost od skepse, i mogao dokazati veru. Obe tendencije dostižu kulminaciju u Hegelu: u osnovi on je uopštio činjenicu nemačkog kriticizma i činjenicu nemačkog romantizma — neka vrsta dijalektičkog fatalizma, ali u slavu duha; u samoj stvari potčinjuje se filosof stvarnosti. Kritičar utire put: ništa više.
          Sa Šopenhauerom najavljuje se misija filosofa: ona je u tome da se odrede vrednosti: još uvek pod vlašću evdemonizma. Ideal pesimizma.

423

          Teorija i praksa. — Ovo je razlikovanje fatalno: kao da postoji neki naročiti nagon za saznanjem, koji slepo juriša na istinu, bez obzira na pitanje koristi i štete: i onda, od njega odvojen, ceo svet praktičnih interesa...
          Nasuprot tome, ja se trudim pokazati koji instinkti dejstvuju iza svih tih čistih teoretičara — i kako oni svi skupa pod vlašću svojih instinkata fatalistički navaljuju na nešto što je za njih »istina«, za njih i samo za njih. Borba sistema, skupa sa borbom gnoseoloških skrupula, jeste borba sasvim određenih instinkata (oblikâ vitalnosti, propadanja, klasa, rasa itd.).
          Takozvana žeđ za saznanjem može se svesti na nagon za prisvajanjem i osvajanjem: u skladu sa ovim nagonom razvila su se čula, pamćenje, instinkti itd. Najbrže mogućno smanjivanje pojava, ekonomija, gomilanje stečenoga bogatstva u saznanju (to jest prisvojenoga i pod ruku stavljenoga dela sveta)...
          Moral je zbog toga čudnovata nauka, jer je do krajnje mere praktičan: tako da se čisto naučni stav, naučna savesnost, napuštaju odmah, čim moral zatraži odgovor. Moral kaže: meni su potrebni neki odgovori, razlozi, dokazi; savesnost može doći docnije, ili i ne doći. —
          »Kako valja postupati?« — Ako promislimo da je reč o jednom suvereno razvijenom tipu, koji je kroz bezbroj tisuća godina bio predmet naročitog »postupka«, te je sve u njemu postalo instinkt, celishodnost, automatizam, fatalnost, onda se hitnost ovog moralnog pitanja čoveku čini čak smešnom.
          »Kako valja postupati?« — Moral je uvek bio nesporazum: ustvari jedna vrsta, koja je u svom telu nosila nužnost da postupa na izvestan način, htela je da se opravda time što je htela načiniti od svoje norme opšti zakon...
          »Kako valja postupati?« nije uzrok, nego posledica. Moral sledi, ideal dolazi na kraju.
          S druge strane, pojava moralne savesnosti (drugim rečima rečeno: svest o vrednostima prema kojima se postupa) odaje izvesno bolesno stanje; jaka vremena i narodi ne premišljaju o svom pravu, o načelima svoje delatnosti, o instinktu i razumu. Osvešćavanje je znak da moral u pravom smislu, to će reći sigurnost instinkata u delanju, ide dođavola... Moralisti su znak oštećenja, osiromašenja, dezorganizacije u svakoj prilici kad se stvara neki novi svet svesti. — Duboko instinktivni ljudi klone se logiziranja dužnosti: među njima nailazimo na pironističke protivnike dijalektike i poznatljivosti uopšte... Jednim »jer« negira se vrlina...
          Teza: pojava moralista pada u vremena kada se s moralom došlo do kraja.
          Teza: moralist ruši moralne instinkte, ma koliko on verovao da je njihov vaspostavljač.
          Teza: moralista ne kreću stvarno napred moralni instinkti, nego instinkt dekadencije prevedeni u formule morala (— on oseća porast nesigurnosti u instinktima kao kvarež).
          Teza: instinkti dekadencije, koji bi preko moralista hteli postati gospodari instinktivnog morala jačih rasa i vremena, jesu:
          1. instinkti slabih i zlosrećnika;
          2. instinkti izuzetaka, pustinjaka, izmučenih; nedonoščadi u velikom i malom;
          3. instinkti paćenika kojima je potrebno neko plemenito objašnjenje njihovoga stanja, te zbog toga smeju biti što manje fiziolozi.


424

          Licemerstvo naučnoga duha. — Čovek ne bi trebalo da paradira s naučnim duhom kad još nije došlo vreme da bude naučan; ali i pravi istraživač mora se okaniti taštine, da paradira s jednom vrstom metoda kojoj ustvari još nije došlo vreme. Tako isto ne bi smeo stvari i misli, do kojih je došao na drugi način, »falsifikovati« pomoću jednog lažnog rasporeda i udešavanja dedukcije i dijalektike. Na taj način Kant falsifikuje u svome »moralu« svoju unutrašnju sklonost prema psihologiji; etika Herberta Spensera pretstavlja noviji slučaj iste stvari. Čovek ne bi trebalo ni da prikrije ni da lažno pretstavi činjenicu kako su mu došle misli. Najdublje i najneiscrpnije knjige imaće svakako uvek nešto od aforističkoga i neočekivanoga duha Paskalovih Misli. Pogonske sile i ocene vrednosti dugo su ležale ispod površine; ono što izbija napolje jesu posledice.
          Ja se čuvam od svakojakog licemerstva lažnog naučnog duha:
          1. u pogledu izlaganja, ako to ne odgovara genezi misli;
          2. u pogledu zahteva prema metodima koji možda nisu uopšte mogućni u izvesno određeno vreme nauke;
          3. u pogledu zahteva prema objektivnosti, hladnoj bezličnosti, gde, kao što je slučaj kod svih ocena vrednosti, opisujemo sebe i svoje unutrašnje doživljaje sa dve reči. Ima smešnih oblika sujete, kao što je u Sent-Beva. On se celog života jedio što je ovde onde pokazivao izvesnu toplinu i strast bilo »za« bilo »protiv«, i ne znam šta bi dao da je pomoću laži mogao to da otkloni iz svoga života.

425

          »Objektivnost« u filosofa: moralna ravnodušnost prema sebi, slepilo prema dobrim i rđavim posledicama: neobazrivost u služenju opasnim sredstvima; perverznost i složenost karaktera smatrana i iskorišćena kao preimućstvo.
          Moja duboka ravnodušnost prema sebi samom: ja neću nikakve dobiti od svog saznanja, a ne bežim ni od štete koju ono sa sobom donosi. — Tu ubrajam i ono što bi se moglo nazvati kvarenjem karaktera; ova misao ne dolazi u obzir: ja se služim svojim karakterom, ali niti mislim da ga razumem, niti da ga menjam — lični proračun vrline nije mi ni za trenutak pao na um. Meni se čini da čovek zatvara vrata saznanju čim se interesuje za svoj sopstveni slučaj — ili čak i za »spas svoje duše«!... Čovek ne treba da precenjuje važnost svoga morala i ne bi trebalo da sebi oduzme skromno pravo na ono što je moralu suprotno...
          Ovde se, možda, pretpostavlja neka vrsta bogatog nasleđa morala: Čovek osećada se mnogo od toga može potrošiti i baciti kroz prozor, a da zbog toga ne osiromaši. Ne osećati nikad iskušenje da se divimo »lepim dušama«; znati uvek da smo nad njima. Čudovišta vrline presretati s unutrašnjim prezirom; déniaiser la vertu — kao potajno zadovoljstvo.
          Okretati se oko sebe; nemati nikakve želje da postanemo »bolji« ili uopšte samo »drukči«. Odveć zainteresovani da bismo propustili da puštamo pipke ili mreže svakoga morala prema stvarima. —

426

          O psihologiji psihologa. Psiholozi, kakvi su mogućni tek od devetnaestoga veka: ne više hamali, koji vide pred sobom na tri četiri koraka i skoro su zadovoljni da po sebi riju. Mi psiholozi budućnosti imamo malo dobre volje za samoposmatranje: mi smatramo skoro znakom degeneracije kad neko oruđe pokušava »da pozna samoga sebe«: mi smo oruđe saznanja i mi bismo rado hteli da imamo svu jednostavnost i tačnost jednog oruđa; prema tome, mi ne smemo sebe analizirati ni »poznati«. Prvi znak instinkta za samoodržavanje kod velikog psihologa: on sebe nikad ne traži. On nema očiju, ni interesa, ni radoznalosti za sebe... Veliki egoizam naše gospodareće volje nalaže nam da naprosto zatvorimo oči pred sobom da se moramo pokazati »bezlični«, »nepristrasni«, »objektivni«! — O, do koje smo samo mere mi nešto suprotno od toga! Samo zbog toga što smo do preteranosti psiholozi.
          Mi nismo Paskali, nas naročito ne zanima »spasenje duše«, sopstvena sreća, sopstvena vrlina. — Mi nemamo ni vremena ni radoznalosti dovoljno da se na takav način vrtimo sami oko sebe. Ako dublje zagledamo, onda stvar stoji čak i drukče: mi smo nepoverljivi prema ljudima koji meditiraju gledajući u svoj pupak, jer smatramo samoposmatranje vrstom degeneracije psihološkog genija., kao znak pitanja nad instinktom psihologa: kao što je degenerisano slikarsko oko, koje rukovodi volja da vidi radi samoga viđenja.


-početak-