677

DO KOJE SU MERE TUMAČENjA SVETA SIMPTOMI
JEDNOG SUVERENOG NAGONA

          Umetnički pogled na svet: posaditi se pred životom. Ali tu nedostaje analiza estetske intuicije, svođenje njeno na svirepost, osećanje sigurnosti, sudački i nepristrasni stav. Mora se uzeti sam umetnik; i njegova psihologija (kritika nagona za igrom kao izliva snage, uživanje u promeni, u ulaženju sopstvene duše u strane stvari, apsolutni egoizam umetnika itd.). Koje nagone on sublimira.
          Naučni pogled na svet: kritika psihološke potrebe za naukom, težnja za shvatljivošću: volja da se stvari učine shvatljivim, praktičnim, korisnim, upotrebljivim — : do koje mere je to antiestetsko. Vrednost ima samo ono što se može brojati i računati. Ukoliko tu hoće da prevagne prosečan tip čoveka. Strašna stvar, ako bi se čak i istorijom htelo ovladati na ovaj način — carstvo nadmoćnijega, sudije. Koje nagone on sublimira!
          Religiozni pogled na svet: kritika religioznog čoveka. Nije potrebno uzeti moralnog čoveka kao tip, nego čoveka jakih egzaltacija i duboke potištenosti, koji one prve tumači sa zahvalnošću ili podozrenjem, ne tražeći im poreklo usebi (— kaogod ni poslednje —). U suštini, čovek koji se oseća »neslobodan«, koji sublimira svoja stanja i svoje instinkte potčinjenosti.
          Moralni pogled na svet. Osećanja socijalne hijerarhije prenose se na vaseljenu: nepokretnost, zakon, uređenje i izjednačenje traže se i u najvišim sferama, jer se cene najviše — traže se iznad svega, ili iza svega.
          Šta je tu opšte: suvereni nagoni hoće da se smatraju najvišim vrednostima. uoište, pa čak i stvaralačkim i vladajućim silama. Razume se da se ovi nagoni ili suprotstavljaju ili uzajamno potčinjavaju (združuju sintetički, ili smenjuju na vlasti). No njihov duboki antagoiizam tako je velik da se tamo gde oni svi traže zadovoljenja stvara čovek duboke prosečnosti.

678

          Da li ne treba tražiti i poreklo naših prividnih »saznanja« samo u ranijim ocenama vrednosti, koje su tako duboko usađene da sačinjavaju osnovicu našega bića ? Tako da se upravo samo novije potrebe upuštaju u borbu sa rezultatom najstarijih potreba ?
          Svet se tako i tako vidi, oseća, tumači, da se organski život održava pomoću takvog načina tumačenja. Čovek nije samo individua, nego je produžetak opšteg organskog života u jednoj određenoj liniji. Time što čovek postoji dokazuje se da postoji i traje jedna vrsta tumačenja (premda se uvek dograđuje), da se sistem tumačenja nije promenio. »Prilagođavanje«.
          Naše »nezadovoljstvo«, naš ideal itd., može verovatno biti posledica ovog utelovljenog tumačenja, ovog našeg naročitog gledišta: može biti da usled toga najzad propadne organski život — kao što podela rada u organizmu može u isti mah doneti sa sobom (kržljavljenje i slabljenje delova, pa najzad i smrt celine. Propast organskog života, i njegovih najviših oblika, mora se vršiti po istom principu po kome i propast jedinke.

 
679
 
          Sa stanovišta teorije porekla individualizacija pokazuje stalno cepanje jednoga na dvoje i tako isto stalno iščezavanje individua u korist nekoliko individua, koje nastavljaju razvitak: prevelika masa uvek izumire (»telo«).
          Osnovna pojava: bezbroj individua žrtvuje se radi malog broja: da bi ih omogućile. — Čovek ne sme da se obmanjuje: isti je slučaj s narodima i rasama: oni sačinjavaju »telo« za rađanje pojedinih individua od vrednosti, koje nastavljaju veliki proces.
 
680
 
          Ja sam protivnik teorije da jedinka vodi računa o interesima vrste idi potomstva, na štetu lične dobiti; sve je to samo prividno.
          Ogromna važnost koju jedinka pripisuje seksualnom instinktu nije posledica njegove važnosti po vrstu; već je rađanje pravo delo jedinke i njen najviši interes, i, prema tome, najviši izraz njene moći (razume se, posmatran ne sa gledišta svesti, nego iz centra čitave individualizacije).
 
681
 
          Osnovne zablude dosadanjih biologa: nije reč o vrsti, nego o stvaranju jačih jedinki. (Množina je samo sredstvo.)
          Život nije prilagođavanje unutrašnjih uslova spoljašnjim, nego volja za moć, koja iznutra asimiluje i potčinjava sebi sve veću količinu »spoljašnjeg« materijala.
          Ti biolozi produžuju moralnu ocenu stvari (»objektivno višu vrednost altruizma», neprijateljstvo prema vlastoljublju, prema ratu, prema svemu što nije korisno, prema rangu i staležu).

682

          U prirodnim naukama s moralnim obescenjenjem našeg »ja« ide u korak precenjivanje vrste. Međutim, vrsta je isto tako fiktivna kao što je i naše »ja«: napravljena je pogrešna razlika. »Ja« je sto puta nešto više od jednostavnog jedinstva u lancu beočugâ; ono je sam taj lanac, i to potpun; a vrsta je prosto apstrakcija sačinjena od mnoštva ovih lanaca i njihove delimične sličnosti. Da se jedinka žrtvuje vrsti, kao što se to često tvrdi, nije nikakva činjenica, nego pre samo primer pogrešnog tumačenja.

683

          Formula za praznovericu, o progresu od jednog čuvenog fiziologa moždanih funkcija: L' animal ne fait jamais de progres comme espece. L' hommeseul fait de progres comme espece.«
He:

684

          Anti-Darvin. — Pripitomljavanje čoveka.: koja mu definitivna vrednost može biti? Ili, da li pripitomljavanje ima uopšte definitivne vrednosti? — Ima razloga da se ovo poslednje odriče. —
          Darvinova škola čini doduše velike napore da nas uveri u protivno: ona bi htela dokazati da dejstvo pripitomljavanja može biti duboko, pa čak i fundamentalno. Zasada se mi čvrsto držimo staroga: dosad nije dokazano ništa drugo do li sasvim površan uticaj putem pripitomljavanja— ili pak degeneracija. A sve što umakne ispod ljudske ruke i discipline vraća se skoro odmah u svoje prirodno stanje. Tip ostaje stalan: čovek ne može »denaturer la nature«.
          Računa se s borbom za život, sa smrću slabijih i sa nadživljavanjem najsnažnijih i najdarovitijih; zbog toga se zamišlja da bića neprekidno napreduju u usavršavanju. Mi smo se naprotiv uverili da u borbi za život slučaj služi slabima isto tako dobro kao i jakima: da lukavstvo često uspešno dopunjuje snagu; da plodnost jedne vrste stoji u značajnom odnosu prema njenim izgledima na uništenje....
          Tako isto se prirodnom odabiranju pripisuju polagane i beskonačne metamorfoze: veruje se da se svako preimućstvo nasleđuje i da u potonjim pokolenjima dolazi do sve jačega izražaja (dok je nasleđe tako ćudljivo...); posmatra se srećno prilagođavanje izvesnih bića njihovim naročitim životnim uslovima i objašnjava se da se to postiglo uticajem sredine...
          Međutim, nigde se ne mogu naći slučajevi nesvesnog odabiranja (baš nigde). Najrazličitije jedinke se ujelinjuju, najveće krajnosti mešaju se u masi... Sve se utrkuje da održi svoj tip; stvorenja koja imaju spoljašnje znake — te znake koji ih štite od izvesnih opasnosti ne gube kada dođu u prilike da žive van opasnosti... Kada žive u mestima gde ih njihova odeća više ne čuva, ona se niukoliko ne prilagođuju svojoj sredini.
          Odabiranje najlepšeg toliko je preterano da prevazilazi instinkt za lepim u našoj sopstvenoj rasi. Ustvari, najlepše se pari sa najnižim, najveće s najmanjim. Skoro uvek (vidimo mužjaka i ženku gde iskorišćuju prvi slučajan susret i ne pokazuju nikakav smisao za odabiranje. — Modifikacija usled klime i ishrane: — ali uistini potpuno beznačajna.
          Prelazne forme ne postoje. —
          Tvrdi se da se živa bića sve više razvijaju. Ali za to nedostaje svaki osnov. Svaki tip ima svoju granicu: izvan nje nema razvitka. Do te granice vlada apsolutna zakonomernost.

*

          Moj opšti pogled. — Prvi stav: čovek kao vrsta ne napreduje. Viši tipovi se zaista dostižu, ali se ne održavaju Nivo vrste se ne diže.
          Drugi stav: čovek kao vrsta ne pretstavlja nikakav napredak u poređenju s ma kojom životinjom. Životinjski i biljni svet ne razvija se od nižega ka višem... Nego sve u isti mah, i jedno preko drugoga, i jedno kroz drugo, i jedno protiv drugoga. Bogatije i složenije forme — jer reč »viši tip« ne znači ništa drugo — lakše propadaju: samo najniže forme zadržavaju neku prividnu neprolaznost. Više forme ređe se dostižu i s mukom se održavaju: najniže se neverovatno množe. — I u čovečanstvu najlakše propadaju viši tipovi, srećni slučajevi razvitka, u promenljivim povoljnim i nepovoljnim prilikama. Oni su izloženi dekadenciji svake vrste: oni su krajnost i već samim tim skoro dekadenti... Kratak vek lepote, genija, cezara, stvar je svoje vrste: tako nešto ne nasleđuje se. Tip se nasleđuje: tip nije ništa ekstremno, nije »srećan slučaj«... To ne leži ni u kakvoj naročitoj kobi i »zloj volji« prirode, nego prosto u pojmu »višeg tipa«: viši tip pretstavlja neuporedivo veću složenost — veći broj koordiniranih elemenata: zbog toga i raspad njihov izgleda neuporedivo verovatniji. »Genij« je najuzvišenija mašina na svetu — pa prema tome i najkrtija.
          Treći stav: pripitomljavanje (»kultura«) čoveka ne ide duboko... Gde silazi duboko, odmah se pokazuje kao degeneracija (tip: hrišćanin). »Divlji« čovek (ili, moralnim jezikom rečeno; zao čovek) pretstavlja vraćanje prirodi — i, u izvesnom smislu, ozdravljenje, lečenje od »kulture«.

685

          Anti-Darvin. — Pri rasmatranju velikih sudbina čovekovih mene najviše iznenađuje što mi pred oči uvek izlazi taman suprotno onome što Darvin sa svojom školom vidi ili hoće da vidi: odabiranje u prilog jačih, bolje sazdanih, napredak vrste. Međutim, baš suprotno tome bode čoveku oči: brisanje srećnih slučajeva, nekorisnost savršenijih tipova, neizbežna vlast prosečnih tipova, pa čak i tipova koji su ispod prosečnih. Ako uzmemo da nam se nije dao razlog zašto bi čovek činio izuzetak među živim bićima, ja naginjem verovanju da se Darvinova škola svuda varala. Ona volja za moć u kojoj opažam osnovni razlog i karakter sviju promena objašnjava nam zašto odabiranje u korist izuzetaka i srećnih slučajeva ne postoji: najjači i najsrećniji su slabi kad protiv sebe imaju organizovane instinkte stada, strah slabih i njihovu brojnu nadmoćnost. Moj opšti pogled na svet vrednosti pokazuje da, u najvišim vrednostima koje danas vladaju sudbinom čovekovom, nadmoćnost nemaju srećni slučajevi i odabrani tipovi; nego pre tipovi dekadencije — možda nema ničega zanimljivijeg u svetu od ovog neželjenog prizora.
          Ma kako to čudno zvučalo: jaki se moraju uvek podržavati protiv slabih; srećni protiv zlosrećnih; zdravi protiv bolesnih i nasledno opterećenih. Ako se prema stvarnosti formuliše moral, onda taj moral glasi: prosečni više vrede od izuzetaka; dekadentni više od prosečnih; volja za nebićem preovlađuje nad voljom za život — i opšti cilj je sada, rečeno hrišćanskim, budističkim, šopenhauerovskim jezikom: »Bolje je ne biti, negoli biti«. Ja se bunim protiv formulisanja stvarnosti u moral: zbog toga mrzim hrišćanstvo smrtnom mržnjom, što je stvorilo uzvišene reči i stavove, da bi pokrilo jednu strašnu stvarnost pokrivalom pravde, vrline, božanstvenosti...
          Ja vidim sve filosofe, ja vidim nauku na kolenima pred stvarnošću koja je nešto obrnuto od borbe za život, kako je Darvinova škola shvata — ja svuda vidim, kud god se okrenem, da preovlađuju i preostaju oni koji bacaju sumnju na život i na vrednost života. — Pogreška Darvinove škole meni je postala problem: kako čovek može biti slep, da baš ovde pogrešno vidi?
          Da vrste pretstavljaju napredak, to je najbesmislenije tvrđenje na svetu: dosada su one pretstavljale jedan nivo. Da su se viši organizmi razvili iz nižih, nije dosada dokazano nijednim slučajem. Ja vidim da su niži u nadmoćnosti brojem, lukavstvom, prepredenošću, ali ne vidim kako bi neka slučajna promena bila dobit, bar ne to za dugo vreme: jer bi opet ona bila noć razlog da se objasni zešto je jedna slučajna promena postala tako jaka.
          »Svirepost prirode«, o kojoj se toliko priča, ja nalazim na drugoj strani: ona je svirepa prema svojoj srećnoj deci, ona štedi i štiti i voli samo krotke.
          Ukratko rečeno: porast moći jedne vrste možda manje obezbeđuje preovlađivanje njene srećne i jake dece negoli preovlađivanje prosečnih i nižih tipova... Ovi poslednji imaju veliku plodnost, dug vek; sa prvima raste opasnost, rasipanje je veće, brojno opadanje je brže.

686

          Čovek kakav je dosada bio, to je upravo embrio čoveka budućnosti — sve stvaralačke sile koje na njega ciljaju nalaze se već u njemu: i pošto su one ogromne, ukoliko sadašnja jedinka nosi u sebi više obećanja za budućnost, utoliko više strada. Ovo je najdublje shvatanje stradanja: stvaralačke sile se sukobljavaju. — Osama jedinke ne sme da nas vara — uistini nešto struji kroz sve jedinke. Što se oseća usamljena, to je najjača žaoka u procesu postavljanja najviših ciljeva: njeno traženje sopstvene sreće je sredstvo, koje opet drži zajedno stvaralačke sile i umerava ih, da ne bi razorile jedna drugu.

687

          Prekomerna duhovna snaga koja postavlja sama sebi nove ciljeve; ona nije tu samo zarad toga da vodi i zapoveda nižem svetu, ili u cilju održanja organizma, »jedinke«.
          Mi smo više negoli jedinka: mi smo čitav lanac, sa zadacima svih budućnosti toga lanca.

 

-početak-