ISTINA I ZABLUDA FILOZOFA


448

          Kant je definisao filosofiju kao »nauku o granicama razuma«!

449

          Po Aristotelu filosofija je umetnost otkrivanja istine. S druge strane epikurejci, koji su se koristili Aristotelovom sensualističkom teorijom saznanja, odvraćali su ironično i negativno od traženja istine; »filosofija kao umetnost života«.

450

          Tri velike naivnosti:
          Saznanje kao sredstvo da se dođe do sreće (kao da...);
                         kao sredstvo da se dođe do vrline (kao da...);
                         kao sredstvo da se dođe do »odricanja života« ukoliko je ono sredstvo da se dođe do razočarenja (kao da...).

451

          Da ima »istine« kojoj bi se moglo približiti —


452

          Zabluda i neznanje su kobni. — Tvrđenje da je istina tu i da ima kraja neznanju i zabludi, jedna je od najvećih sablazni sveta. Ako pretpostavimo da se u to veruje, onda se time parališe volja za ispitivanjem, istraživanjem, obazrivošću, kušanjem: ona se može smatrati čak i zločinačkom, to će reći sumnjom u istinu...
          »Istina« je prema tome kobnija od zablude i neznanja, jer ona podriva sile s kojima se postiže prosvećenost i saznanje.
          Strast za lenošću sada staje na stranu »istine«. — (»Razmišljanje je muka, beda!«). Tako isto red, pravilo, radost u posedovanju, gordost na svoju mudrost — ukratko rečeno, taština: — ugodnije je slušati negoli ispitivati; čoveku više laska misliti: »Ja imam istinu«, negoli videti oko sebe samo mrak... Pre svega to umiruje, uliva poverenje, olakšava život — »popravlja« karakter, ukoliko smanjuje nepoverenje. »Duševni mir«, »mirna savest«: sve su to izmišljotine koje su mogućne pod pretpostavkom da je istina tu, gotova stvar. — »Po plodovima njihovim poznaćete ih«... »Istina« je istina jer ljude čini boljim... Proces se nastavlja: sve dobro, sve uspešno ima se staviti na račun »istine«.
          To je dokaz pomoću sile: sreća, zadovoljstvo, blagostanje zajednice kaogod pojedinca, otsad će se smatrati kao posledica vere u moral... I obrnuto: rđav uspeh treba pripisati otsustvu vere —.

453

          Uzroci zablude leže isto toliko u dobroj volji čovekovoj koliko u zloj —: u hiljadu slučajeva krije on stvarnost od sebe i patvori je, da ne bi patio zbog svoje dobre ili zle volje. Bog na primer kao upravljač ljudske sudbine: ili tumačenje čovekove malene sudbine: kao da je sve udešeno i smišljeno zarad spasenja duše — ovo otsustvo smisla za »filologiju«, koje jedan tananiji um mora smatrati nečistotom i patvorstvom, obično se čini pod nadahnućem dobre volje. Dobra volja, »plemenita osećanja«, »uzvišena stanja« po svojim sredstvima isto su toliko obmana i laž koliko i takozvane egoistične strasti: ljubav, mržnja, osveta, koje moral odbacuje.
          Čovečanstvo je najskuplje platilo svoje zablude: i, uopšte uzev, najviše su mu štete nanele zablude »dobre volje«. Iluzija, koja čini srećnim, mnogo je kobnija od iluzije koja ima neposredne rđave posledice: ova poslednja oštri, čini čoveka nepoverljivim, čisti razum — ona prva ga uspavljuje...
          Lepa osećanja, uzvišene emocije pripadaju, u fiziološkom smislu, narkotičnim sredstvima: zloupotreba ovih sredstava ima sasvim iste posledice kaogod i zloupotreba nekog drugog opijuma — slabost nerava...

454

          Zabluda je najskupoceniji luksuz koji čovek može sebi dopustiti; i kad je zabluda čak fiziološke prirode, onda je opasna po život. Šta je čovečanstvo dosad najviše platilo, šta ga je najskuplje stalo? Svoje »istine«: jer su sve one bile zablude u fiziologiji...

455

          Psihološke zbrke: želja za verom brka se sa »voljom za istinom« (na primer kod Karlajla). Ali i želja za neverovanjem brkala se s »voljom za istinom« (— potreba za oslobođenjem od izvesnog verovanja iz stotinu razloga: da bi se imalo pravo protiv izvesnih »vernika«). Šta nadahnjuje skeptike? Mržnja protiv dogmatičara — ili potreba za predahom, zamor, kao što je kod Pirona.
          Dobiti koje su se očekivale od istine bile su dobiti koje su poticale iz vere u nju: jer bi istina po sebi mogla biti potpuno mučna, štetna i kobna. — I protiv »istine« se tako isto vodila borba kad je pobeda nad njom obećavala koristi — na primer oslobođenje od vladajućih sila.
          Metod istine ne zasniva se na motivima istnitosti, nego na motivima moći, na želji da se bude superiorniji.
          Kako se dokazuje istina? Pomoću osećanja povećane moći — pomoću korisnosti — pomoću neophodnosti — ukratko rečeno, pomoću dobiti od nje (to jest, to su pretpostavke kakva bi istina morala biti, da bismo je mi priznali). Ali to je predrasuda: to je znak da se tu uopšte i ne radi o istini...
          Šta znači, na primer, »volja za istinom« kod braće Gonkur? i kod naturalista? — Kritika »objektivnosti«.
          Zašto saznavati: zašto ne radije varati se?... Uvek se ustvari želela vera, ne istina... Vera se stvara pomoću sredstava koja su sasvim suprotna metodi istraživanja: ona šta više isključuje ovo poslednje —

456

          Izvestan stepen vere dovoljan nam je danas kao prigovor protiv onoga što se veruje — još više kao znak pitanja nad duhovnim zdravljem vernika.

457

          Mučenici. — Da bi se mogli boriti protiv svega što se zasniva na strahopoštovanju, protivnici moraju biti do izvesne mere smeli, bezobzirni, pa čak i bez skrupula... Ako se uzme u obzir da je čovečanstvo hiljadama godina osveštavalo samo zablude kao istine, da je i svaku kritiku njihovu žigosalo kao znak zlonamernosti, onda se sa žaljenjem mora priznati da je potreban bio dobar broj imoralista, da dadu inicijativu za napad, hoću reći za razum. Što su se ti imoralisti uvek pretstavljali kao »mučenici za istinu«, treba im to oprostiti: istina je, međutim, da njih u negiranju nije rukovodio nagon za istinom, već analiza, zločinačka sumnja, želja za pustolovinama.
          U drugom slučaju njih teraju u oblast problema lične srdžbe — oni se bore protiv problema, da bi bili do kraja u pravu protiv licâ. Pre svega, pak, to je osveta koja je postala naučno korisna — osveta potištenih, takvih koje je gospodareća istina gurnula u stranu i pritisla...
          Istinu, to će reći naučnu metodiku, prihvatili su i pomagali oni koji su u njoj našli oruđe borbe — oruđe uništenja... Da bi kao protivnici bili cenjeni, oni su uz to morali da se posluže jednim aparatom sličnim aparatu onih koje su napadali: — oni su pojam istine istavili isto onako bezuslovno kao i njihovi protivnici — oni su postali fanatici u najmanju ruku po držanju, jer se nikakvo drugo držanje nije uzimalo ozbiljno. Ostalo već učinilo je gonjenje, strast, nesigurnost progonjenog — mržnja je rasla, a naposletku pretpostavka je slabila, da bi se ostalo na naučnom polju.
          Oni su, naposletku, svi skupa hteli da budu u pravu na onako isti apsurdan način kao i njihovi protivnici... Reč »ubeđenje«, »vera«, ponošenje mučeništvom — sve je to vrlo nepogodno za saznanje. Protivnici istine najzad su usvojili ceo subjektivni način odlučivanja o istini, to će reći držanjem, žrtvama, herojskim odlukama — to će reći produžili su carstvo antinaučnih metoda. Kao mučenici oni su kompromitovali svoje sopstveno delo.


458

          Opasno razlikovanje između »teoretskog« i »praktičnog«, na primer kod Kanta, pa i kod starih: — oni se ponašaju kao da im je čista duhovnost postavila probleme saznanja i metafizike; — oni se ponašaju kao da se o praksi ima dati sud prema sopstvenom merilu, ma kakav bio odgovor teorije.
          Protiv prve tendencije uperena je moja psihologija filosofa: njezin najudaljeniji račun i njena »duhovnost« još su uvek samo najbleđi otisak jedne fiziološke činjenice; u njoj nema ni traga dobrovoljnosti, sve je instinkt, sve je unapred upućeno određenim putem...
          Protiv druge tendencije pitam ja da li znamo za koji drugi metod dobroga delanja, osim uvek dobroga mišljenja; ovo poslednje jeste delatnost, a prvo pretpostavlja razmišljanje. Imamo li kakvih moći da sudimo o vrednosti jednoga načina življenja drugačije negoli što sudimo o vrednosti jedne teorije: pomoću indukcije, putem poređenja?... Naivni ljudi veruju da smo mi bolji u tome, da mi znamo šta je »dobro« — filosofi to ponavljaju. Mi izvodimo zaključak da je jedna vera tu prisutna, ništa više...
          »Čovek mora raditi; prema tome potrebni su mu propisi« — govorili su i stari skeptici. Hitnost jedne odluke kao dokaz da se šta bilo tu smatra istinitim!...
          »Čovek ne sme raditi« — govorila su njihova doslednija braća, budisti, i smislili pravilo o oslobođenju od akcije...
          Metnuti sebe u red, živeti kao što živi »običan čovek«, smatrati pravim i dobrim ono što on smatra dobrim i pravim: to je potčinjavanje instinktu stada. Čovek mora svoju hrabrost i svoju strogost terati dotle da takvi potčinjavanje oseti kao sramotu. Čovek ne treba da živi prema dvostrukom merilu!... On ne sme deliti teoriju od prakse!...

459

          Da ništa nije istina od svega što se dosad držalo za istinito. — Sve što se ranije preziralo kao bezbožno, zabranjeno, dostojno prezrenja, kobno — sve to cveće danas cveta na divnoj stazi istine.
          Ceo taj stari moral nas se ništa više ne tiče: on ne sadrži nijedan pojam koji bi još zasluživao naše poštovanje. Mi smo to preživeli — mi nismo više dovoljno ni grubi ni naivni da se možemo na takav način lagati. Učtivije rečeno: mi smo odveć vrli za to... I, ako je istina u starom smislu samo zato bila »istina« što je stari moral govorio njoj »da«: onda iz toga sleduje da nam nije više potrebna nijedna stara istina... Naš kriterij istine nije nikako moralnost: mi izvesno tvrđenje negiramo time što dokazujemo da ono zavisi od morala, da je nadahnuto plemenitim osećanjima.

460


          Sve te vrednosti su empiriske i uslovljene. Onaj ko veruje u njih, ko ih poštuje, ne priznaje baš to u njima. Svi filosofi veruju u njih, i jedan od oblika toga poštovanja pretstavlja napor da se od njih načine istine a priori. Poštovanje kao izvor varljivosti...
          Poštovanje je probni kamen intelektualnog poštenja: ali u celoj istoriji filosofije nema nikakvog intelektualnog poštenja — nego »ljubavi prema dobru«...
          Potpuno otsustvo metoda u ispitivanju ovih vrednosti; drugo: otsustvo sklonosti da se ove vrednosti ispitaju, da se smatraju uslovljenima. — Svi su se antinaučni instinkti okupili oko moralnih vrednosti, da bi otuda isključili nauku...



-početak-