ZNACI PORASTA SNAGE

109

          Osnovna teza: ima nečega degeneričnog u svemu što se odnosi na modernog čoveka, ali ispod tankog sloja bolesti leže znaci netaknute snage i duševne moći. Isti uzroci koji izazivaju umanjenje vrednosti čoveka, potstiču jače i ređe ljude na veličinu.

110

          Opšti pogled: dvosmisleni karakter našeg modernog sveta — sasvim isti simptomi mogli bi se protumačiti i kao propadanje i kao jačina. I znaci jačine, postignute zrelosti mogli bi se na osnovu tradicionalnih (zaostalih) ocena osećanja pogrešno protumačiti kao slabost. Ukratko rečeno, osećanje, kao osećanje vrednosti, nije na visini vremena.
          Uopšteno: svako osećanje vrednosti uvek je zaostalo, ono izražava uslove samoodržanja i napretka iz mnogo ranijeg vremena: ono se bori protiv novih životnih uslova, iz kojih nije samo izraslo i koje po nužnosti pogrešno shvata: ono smeta i pobuđuje podozrenje prema novom...

111

          Problem devetnaestog veka. Iznaći da li njegova slaba i njegova jaka strana idu jedna s drugom? Da li su isečene iz istog komada? Da li različitosti njegovih ideala i njegove protivrečnosti uslovljavaju neki viši cilj: kao nešto više? Jer može biti da je preduslov veličine da u ovoj meri raste usred silne napetosti. Nezadovoljstvo, nihilizam mogao bi biti dobar znak.

112

          Opšti pogled: Ustvari svako veliko rastenje povlači za sobom naporedo isto tako ogromno raspadanje i iščeznuće: stradanje i simptomi propadanja pripadaju vremenima ogromnog progresa; svaki plodan i snažan pokret u čovečanstvu izazivao je uvek jednovremeno nihilistički pokret. Pod izvesnim uslovima pojava krajnjeg pesimizma i pravoga nihilizma mogla bi biti znak radikalnoga vrlo bitnoga rastenja i prelaska čovečanstva u sasvim nove životne uslove. To sam ja razumeo.

113

A

          Polazeći od potpuno smele ocene našega današnjega čovečanstva: — ne smemo dopustiti da nas izgled stvari vara: ovo čovečanstvo je manje privlačno, ali ono daje sasvim druge garantije trajne snage, njegov tempo je lakši, ali mu je ritam bogatiji. Zdravlje se povećava, stvarni uslovi zdravoga tela se uviđaju i postepeno stvaraju, na »asketizam« se gleda sa ironijom. Bežanje od krajnosti, izvesno poverenje u »pravi put«, otsustvo sanjarenja; povremeno samouživljavanje u vrednosti uže vrste (kao što je »otadžbina«, kao što je »nauka« itd.).
          Ali bi čitava slika još uvek bila dvosmislena:  to bi moglo biti kretanje kojim se život ili povećava ili opada.

B

          Vera u »progres« — u nižoj sferi inteligencije pojavljuje se kao znak napredovanja života: ali to je samoobmana; 
          u višoj sferi inteligencije kao znak opadanja života.
          Opis simptoma.
          Jedinstvo gledišta: neizvesnost u pogledu merila vrednosti.
          Strah od jednoga opštega »uzalud«.
          Nihilizam.

114

          Ustvari nama nije više tako nužno neko protivsredstvo protiv prvog nihilizma: život više nije toliko neizvesan, slučajan i besmislen u našoj Evropi. Danas više nije potrebno tako preterano isticanje vrednosti čoveka, vrednosti zla itd. Mi možemo da podnesemo značajno smanjenje te vrednosti i da trpimo mnogo besmislice i slučajnosti: zadobivena moć čoveku dopušta sada popuštanje u oruđima discipline, među kojima je moralno tumačenje sveta bilo najjače. »Bog« je odveć ekstremna hipoteza.

115

          Ako išta pokazuje da naše civilizovanje pretstavlja istinski stvaran progres, to pokazuje činjenica što nam više nisu potrebne preterane suprotnosti, što nam suprotnosti nisu uopšte više potrebne...
          Mi imamo prava na sve ono što je dosada najžešće klevetano.

116

          Izvrtanje reda u rangu. — Ti pobožni krivotvorci, sveštenici, postaju Čandala među nama: oni zauzimaju mesto šarlatana, nadrilekara, krivotvoraca, mađioničara: mi ih smatramo za kvaritelje volje, za velike klevetnike života i osvetoljupce i za buntovnike među zlosrećnicima. Od klase poslužitelja, Šudra, mi smo stvorili svoju srednju klasu, svoj »narod«, ono, od čega zavisi politička moć.
          S druge strane, Čandala pređašnjih vremena je gospodar: bogohulnici, imoralisti, svakojaki slobodnjaci, umetnici, Jevreji, svirači — u osnovi sve klase rđave reputacije.
          Mi smo sebe uzvisili do časnih misli, još više, mi određujemo šta je čast na zemlji, »otmenost«... Mi smo svi danas advokati života. Mi imoralisti smo danas najveća sila: druge velike sile nas trebaju... Mi gradimo svet po svojoj slici i prilici.
          Mi smo preneli pojam »Čandala« na sveštenike, propovednike i učitelje drugoga sveta i na hrišćansko društvo, koje je sa njima sraslo, zajedno sa onima koji su im istorodni, na pesimiste, nihiliste, romantičare, sažaljenja, zločince, poročne ljude u celu oblast gde se »Bog« zamišlja kao spasitelj...
          Mi smo ponosni što više nismo prinuđeni da lažemo, da klevetamo i sumnjičimo život...

117

          Progres devetnaestog veka prema osamnaestom (u suštini mi dobri Evropljani vodimo rat protiv osamnaestog veka):
          1. »Vraćanje prirodi« sve odlučnije će imati da se shvati u obrnutom smislu od onoga u kome ga je Ruso razumeo; dalje od idile i opere!
          2. Sve odlučnije antiidealistički, konkretniji, neustrašiviji, radniji, umereniji, nepoverljiviji prema naglim menama, antirevolucionaran;
          3. Pitanje zdravlja tela sve se odlučnije postavlja na mesto zdravlja »duše«: poslednje se smatra kao stanje koje je posledica prvoga, a telesno zdravlje, u najmanju ruku, kao preduslov duševnoga zdravlja.

118

          Ako se šta postiglo — postiglo se bezazlenije držanje prema čulima, radosniji i blagonaklonjeniji odnos prema čulnosti, više Geteovski; tako isto ponositije osećanje prema poznanju: tako da »čista budala« [Ove su reči aluzija na jedno lice iz Vagnerovog Parsifala] nailazi na malo vere.

119

          Mi »objektivni«. — Ne otvara nam »sažaljenje« vrata za najudaljenije i najčudnije vrste života i kulture; nego naša pristupačnost i nepristrasnost, koja upravo ne »saučestvuje« nego naprotiv uživa u stotini stvari, koje su dotle pričinjavale bol (koje su nas vređale ili pogađale, ili činile neprijateljima ili ravnodušnima). Patnja u svima niansama sada nas zanima: zbog toga mi nismo bolećiviji, makar nas patnja potresala do dna bića i dirala do suza: mi zbog toga prosto nismo postali milostiviji.
          U ovoj dobrovoljnoj želji da gledamo svaku patnju i pogrešku mi smo jači i snažniji no što je bio osamnaesti vek; ona je dokaz porasta naše snage (mi smo se približili šesnaestom i sedamnaestom veku). Ali sasvim je pogrešno gledati na naš »romantizam« kao na dokaz naših »ulepšanih duša«. Mi hoćemo jače utiske, kao što ih hoće sva grublja vremena i narodni slojevi. (Ova se činjenica ne sme brkati sa potrebama nervno bolesnih i dekadenata; oni čeznu za biberom, pa čak i za svirepošću).
          Mi svi tražimo stanja, u kojima smo oslobođeni buržoaskog a još više svešteničkog shvatanja morala (svaka knjiga koja nam miriše na popovštinu i teologiju stvara utisak nedotupavosti i bede dostojne sažaljenja). »Dobro društvo« je upravo ono koje ne zanima u suštini ništa što u buržoaskom društvu ne bi bilo zabranjeno i uživalo rđav glas: isto tako stoji s knjigama, s muzikom, s politikom, sa shvatanjem žene.

120

          Uprošćenje čoveka u 19 veku (18 vek bio je vek elegancije, prefinjenosti i velikodušnih osećanja). — Ne »vraćanje prirodi«: jer nikada nije bilo prirodnoga čovečanstva. Stolastika neprirodnih i protivprirodnih vrednosti je pravilo, početak; čovek dolazi do prirode posle duge borbe, on se nikada njoj ne »vraća«... Priroda: to će reći, smeti nemoralan biti kao što je sama priroda.
          Mi smo grublji, neposredniji, puniji ironije prema velikodušnim osećanjima, čak i kad im se podajemo.
          Naše više društvo, sastavljeno od bogataša i materijalno obezbeđenih, prirodnije je: ljudi love jedan drugoga, polna ljubav je vrsta sporta u kome je brak i prepreka i draž; oni se zabavljaju i žive iznad uživanja; telesna preimućstva stavljaju se na prvo mesto, ljudi su radoznali i smeli.
          Naše držanje prema saznanju je prirodnije, mi smo nevini u svojoj raspojasanosti duha, mi mrzimo patetične i svešteničke manire, mi uživamo u onome što je najstrožije zabranjeno, mi bi se jedva interesovali za saznanje kad bi se dosađivali stičući ga.
          Naše držanje prema moralu je prirodnije. Principi su postali smešni; niko se više ne usuđuje da govori o svojoj »dužnosti« bez ironije. Ali se visoko ceni blagonaklono, milostivo raspoloženje (moral se vidi u instinktu a ostalo se prezire. Van toga ima samo još jedno dve stvari koje ulaze u pojam časti).
          Naše držanje prema politici je prirodnije: mi vidimo probleme moći, jedne količine moći protiv druge količine moći. Mi ne verujemo da bi se moglo održati pravo koje ne počiva na sili: mi osećamo sva prava kao zavojevanja.
          Naša ocena velikih ljudi i stvari prirodnija je: mi računamo strast kao preimućstvo, mi ne smatramo ništa velikim ako se pod tim ne podrazumeva i kakav veliki prestup; mi poimamo veličinu kao da ona nosi sa sobom stajanje po strani (van) morala.
          Naše držanje prema prirodi prirodnije je: mi je više ne volimo zbog njene »bezgrešnosti«, »razuma«, »lepote«. Mi smo je divno pođavolili i poglupili. Ali mesto da je zbog toga preziremo, osećamo joj se bliži i srodniji. Ona ne pretenduje na vrlinu: i mi je zbog toga poštujemo.
          Naše držanje prema umetnosti je prirodnije: mi ne zahtevamo od nje lepe, prazne laži itd.: u njoj vlada brutalan pozitivizam koji konstatuje stvari savršeno mirno.
          Ukratko rečeno: ima znakova da se Evropljanin devetnaestoga veka manje stidi svojih instinkata; on je dosta otišao daleko u priznanju svoje bezuslovne prirodnosti, to će reći svoje nemoralnosti, bez ogorčenosti: on je, naprotiv, dovoljno jak da izdrži sam za sebe ovo gledište.
          U nekim ušima ovo će zvučati kao da je kvarež uzeo maha: i izvesno je da se čovek nije približio onoj »prirodi« o kojoj Ruso govori, nego je napravio korak napred u civilizaciji, koje se Ruso užasavao. Mi smo ojačali, mi smo prišli bliže sedamnaestom veku, naročito ukusu koji je vladao krajem toga veka. (Dankur, Lesaž, Renjar).

121

          Kultura protiv civilizacije. — Vrhunci kulture i civilizacije leže odvojeno: čovek se ne sme zavesti na kriv put u pitanju fundamentalne oprečnosti između kulture i civilizacije. S moralnog gledišta, velike epohe u istoriji kulture uvek su bile epohe kvareži; dok su sa druge strane epohe u kojima je čovek hotimično i silom ukroćavan kao zver (»civilizacija«) bile uvek epohe netrpeljivosti prema najduhovitijim i najodvažnijim ljudima. Civilizacija hoće nešto drugo nego kultura: može biti nešto obrnuto...

122

          Na šta opominjem da se pazi: da se ne brkaju dekadentski instinkti s humanošću;
          Da se ne brkaju sredstva koja neophodno vode raspadu civilizacije i dekadenciji sa kulturom;
          Da se ne brka raspojasanost, načelo »laisser-aller«, s voljom za moć (ona je načelo suprotno raspojasanosti).

123

          Nerešeni problemi koje ja ponova postavljam: problem civilizacije, borba između Rusoa i Voltera oko 1760. Čovek postaje dublji, nepoverljiviji, »nemoralniji«, jači, samopouzdaniji, i utoliko »prirodniji«: to je »progres«. Pritom se izdvajaju, preko neke vrste podele rada, slojevi koji nose više zla u sebi od pitomijih i blažih: tako da se opšte činjenice ne vide na prvi pogled... Znak je jačine, samodiscipline i čari jačine, što ti jači slojevi vladaju veštinom da za svoju veću moć zla stvore osećanje nečega višeg. Svaki »progres« povlači za sobom pretumačenje pojačanih elemenata u »dobre«.

124

          Čoveku se mora povratiti smelost za prirodne instinkte — 
          NJegovo potcenjivanje sebe sama mora se uništiti (ne čoveka kao pojedinca, nego čoveka kao prirode...)
          Suprotnosti se moraju izbaciti iz stvari, pošto je pojmljivo, da smo ih mi sami uneli u njih.
          Društvene idiosinkrazije moraju se takođe iskoreniti iz života (prestup, kazna, pravda, poniženje, sloboda, ljubav itd.)

125

          Socijalizam — kao do kraja smišljena tiranija najnižih i najglupljih, to jest površnih, zavidljivaca i glumaca na tri četvrtine, u stvari je logički zaključak »modernih ideja« i njihove latentne anarhičnosti: ali u mlakoj atmosferi demokratskog blagostanja paralisana je sposobnost za donošenje odluka ili čak za dolaženje do kraja. LJudi prate, ali ne izvode zaključak. Zbog toga je socijalizam u celini beznadežno nakisela stvar: nema ničeg veselijeg nego posmatrati protivrečnosti između zatrovanih i očajnih lica današnjih socijalista — i kako njihov stil otkriva! bedna i besmislena osećanja — i detinjaste sreće jaganjaca njihovih nada i želja. Pa ipak može na mnogim mestima u Evropi doći do tuče i prepada sa njihove strane: dvadeseti vek će verovatno doživeti potrese na više mesta, i Pariska komuna, koja je našla branioce i advokate i u Nemačkoj, činiće se kao mali poremećaj stomaka u poređenju sa onim što će doći. Ali kako mu drago, biće uvek odveć mnogo imućnih ljudi da bi socijalizam ikada mogao značiti što više od epidemije jedne bolesti: a ti imućni ljudi su kao jedna duša jedne vere »čovek mora imati nešto, da bi bio neko«. A to je najstariji i najzdraviji od svih instinkata: ja bih hteo da dodam »čovek mora želeti, da ima više nego što ima, da bi postao nešto više«. Jer tako glasi nauka koju sam život propoveda svemu živom: moral razvitka. Imati i želeti da se više ima, jednom rečju, porast — to je sâm život. U socijalističkom učenju skriva se »volja za odricanjem života«, i to ne baš vešto; morali su biti neuspeli ljudi i rase koje su izmislile takvu nauku. Ustvari, ja bih želeo da se sa nekoliko velikih pokušaja dokaže, da u socijalističkom društvu život negira sebe sama, da sam sebi potseca žile. Zemlja je dovoljno velika i čovek je još dovoljno neiscrpljen za praktičnu lekciju ove vrste i svođenja do apsurda — čak i ako bi se ona morala izvesti po cenu mnogih života, da mi se takva proba čini vredna. Zato opet socijalizam, kao nemiran crv pod osnovima jednoga društva koje je zapenušilo od gluposti, morao bi biti nešto korisno i spasonosno: on odlaže »mir na zemlji« i ceo proces mekšanja karaktera čoveka iz demokratske mase, on prinuđava Evropljane da sačuvaju što više duha, to jest lukavosti i obazrivosti, i sprečava ih da sasvim napuste muške i ratničke vrline, i da zadrže za sebe dovoljno duha, jasnosti, suhosti i hladnoće duha, on čuva Evropu za trenutak od feminističkog marazma koji joj preti.

126

          Najpovoljnije prepreke i lekovi od moderizna:
          1. opšta vojna obaveza s pravim ratovima, gde nema šale.
          2. Nacionalna ograničenost (koja uprošćava i koncentriše).
          3. Bolja ishrana (meso).
          4. Veća čistoća i zdraviji stanovi.
          5. Prevlađivanje fiziologije nad teologijom, moralom, ekonomijom i politikom.
          6. Vojnička disciplina u traženju i vršenju svoje »dužnosti« (više nema pohvala...).

127

          Ja se radujem militarističkom razvitku Evrope, kaogod i unutrašnjim anarhičnim prilikama: prošlo je doba mira i kineštva koje je Galiani prorekao devetnaestom veku. Lične muške sposobnosti, telesna sposobnost povraća svoju vrednost, ocene postaju više fizičke, ishrana sadrži sve više mesa. Naočiti ljudi postali su opet mogućni. Beskrvni licemeri (s mandarinima na čelu, kako je to Kont zamislio) iščezli su. Varvarin je dobio priznanje u svakome od nas, kaogod i divlja zver. I baš zbog toga filosofima će se dati bolja prilika. — Kant je kreštalica, nekada!

128

          Još nisam našao nikakva razloga za obeshrabrenje. Ko je zadobio i čuva za sebe jaku volju, pored širokoga duha, ima sada bolju priliku nego ikada pre. Jer je u ovoj demokratskoj Evropi čovek postao vrlo plastičan materijal; ljudi koji lako uče, koji se lako prilagođavaju, sačinjavaju pravilo: tako se priprema tip iz stada, premda visoke inteligencije. Ko može da zapoveda, nalazi one, koji moraju slušati: ovde mislim na Napoleone i Bizmarka, na primer. Utakmica sa jakom i neinteligentnom voljom, koja sačinjava najveću prepreku, malena je. Ko ne bi bio u stanju da poobara gospodu »objektivne« sa slabom voljom, kao što je Ranke i Renan!

129

          Prosvećenost je sigurno sredstvo da čovek postane nesigurniji, slabovoljniji, da oseća više potrebe za pomoću i osloncem, jednom rečju da se u njemu razviju instinkti stada: zbog toga su se dosada svi veliki majstori u vladanju ljudima (Kongfuce u Kini, Rimska Imperija, Napoleon, papstvo u vreme kad je mislilo na vlast a ne na svet), u kojima su dostigli svoj vrhunac gospodareći instinkti koji su dotle preovlađivali, služili i prosvećenošću, ili su joj bar puštali da caruje (kao pape iz doba renesansa). Samoobmana masa u tom pogledu, na primer u svakoj demokratiji, ima vrlo veliku vrednost: teži se za svim onim što umanjuje čoveka i što čini da se njim lakše upravlja kao za »progresom«!

130

          Najviša pravičnost i blagost kao uslov slabljenja. (Novi zavet i prvobitna hrišćanska opština pokazuju se kao krajna glupost kod Engleza, Darvina, Volesa). Vaša pravda, vi viši ljudi, tera vas u opšte pravo glasa itd., vaša »čovečnost« u blagost prema zločinu i gluposti. Vremenom ćete na taj način dovesti glupost i naivnost do pobede: zadovoljstvo i glupost kao centar.

131

          Bezbroj pojedinaca više vrste danas propadaju: ali ko se propasti spase, jak je kao đavo. Slično kao u doba renesansa.

132

          Šta nas ovako dobre Evropljane odvaja od patriota? — U prvom redu mi smo ateisti i imoralisti, ali mi uz to pomažemo religije i morale instinkta stada: oni naime pripremaju jednu vrstu čoveka, koji jednom mora pasti u naše ruke, koji upravo mora čeznuti za našim rukama. Mi smo — s onu stranu dobra i zla — ali mi zahtevamo bezuslovno čuvanje morala stada.
          Mi sebi zadržavamo pravo na mnogo vrsta filosofija koje je potrebno naučiti: pod izvesnim okolnostima, pesimističku filosofiju, kao malj; može biti da bi bio neophodan jedan evropski budizam.
          Mi verovatno pomažemo razvitak i sazrevanje demokratskih tendencija: one stvaraju slabu volju. U »socijalizmu« mi gledamo žaoku, koja brani od udobnog života.
          Stav prema narodima. Naše predilekcije; mi vodimo račun o rezultatima ukrštanja.
          Nezavisan, imućan, jak: ironija prema »štampi« i njenoj kulturi. Naša briga, da naučni duhovi ne postanu literati. Mi preziremo svaku kulturu koja se meri čitanjem novina i pisanjem u njima.
          od svih slučajnih stavova (slično Geteu, Standalu), svojih doživljaja mi pravimo bedem i podvlačimo ih, da bi mogli obmanuti o svojoj pozadini. Mi sami čekamo i čuvamo se da u njih unesemo svoje srce. Oni nam služe kao sklonište kakvo može biti potrebno putniku da se posluži, — ali se čuvamo da se u njima osećamo kod kuće.
          Prema ostalim ljudima mi imamo preimućstvo u disciplini volje. Sva snaga ide na razvitak silne volje, jedne umetnosti koja nam dopušta nositi maske, jedne umetnosti razumevanja s onu stranu strasti (isto tako »nadevropski« misliti, za vreme).
          Ovo služi kao naše pripremanje za postanak zakonodavaca budućnosti, gospodara zemlje, u najmanju ruku naše dece.
          Glavna pažnja na braku.

133

          Dvadeseti vek. — Opat Galiani kaže na jednom mestu: »La prévoyance est la cause des guerrers actuelles de l' Europe. Si l'on voulait se donner la peine de ne rien prévoir, tout le monde serait tranquille, et je ne crois pas qu' on serait plus malheureux parce qu' on ne ferait pas la guerre« [»Predviđanje je uzrok današnjih ratova u Evropi. Kad se ljudi ne bi trudili da ništa predvide, ceo bi svet bio miran i ja ne verujem da bi ljudi bili nesrećniji kad ne bi ratovali«]. Pošto niukoliko ne delim neratoborne poglede svoga pokojnog prijatelja Galianija, ja se ninajmanje ne bojim reći nešto unapred da tako po mogućnosti na taj način kao mađioničar izazovem uzroke ratova.
          Ogromno osvešćavanje, posle užasnoga zemljotresa: s novim pitanjima.

134

          Ovo je trenutak velikoga podneva, strašnoga rasvita; moj pesimizam: — velika polazna tačka.
          I Osnovna protivrečnost između civilizacije i uzvišenja čovekova.
          II Moralne procene vrednosti kao istorija laži i klevetničke veštine u službi jedne volje za moć (volje stada, koja se diže protiv volje jačih ljudi).
          III Uslovi, koji određuju svaki napredak kulture (omogućavanje odabiranja na račun gomile) jesu uslovi svakog napretka.
          IV Mnogoznačajnost sveta kao pitanje sile koja vidi sve stvari s gledišta njihovoga napredovanja. Moralno — hrišćanske vrednosti kao pobuna robova i robovska lažljivost (protiv aristokratskih vrednosti antičkoga sveta).
 
 

-početak-