OPŠTA MORALNA RASMATRANJA


288

          Moral posmatran kao pokušaj da se vaspostavi ljudska gordost. — Teorija o »slobodnoj volji« je antireligiozna. Ona bi htela da čoveku podari pravo da sebe smatra uzrokom svojih najviših stanja i postupaka: to je jedan oblik porasta osećanja gordosti.
          Čovek oseća svoju moć, svoju »sreću«, kako to kažu: mora biti bolje iza ovih stanja, inače ne pripadaju njemu. Vrlina je pokušaj da se pretpostavi neka vrsta volje, prošle ili sadašnje, kao nužan preduslov svakog uzvišenog ili jakog osećanja sreće: ako je volja za izvesnim postupcima po pravilu prisutna u svesti, osećanje moći može se protumačiti kao njen proizvod. Ovo je čisto psihološko stanovište, koje se zasniva na pogrešnoj pretpostavci da ništa nama ne pripada što nismo svesno hteli. Čitavo učenje o odgovornosti oslanja se na ovu naivnu psihologiju po kojoj je volja jedini uzrok, i čovek mora biti svestan da je hteo, da bi mogao sam sebe smatrati uzrokom...
          Tada dolazi protivpokret — pokret moralnih filosofa. Ti ljudi još se muče pod obmanom da je čovek odgovoran samo za ono što je on hteo. Vrednost čovekova se na taj način postavlja kao moralna vrednost: tako moral postaje prvi uzrok. Zato mora biti u čoveku neka vrsta načela, »slobodna volja« kao prvi uzrok. — Zadnja misao je uvek ova: ako čovek nije prvi uzrok preko svoje volje, on mora biti neodgovoran, zato ne potpada u tom slučaju pod vlast morala — vrlina ili porok bili bi automatski i mehanički.
          Jednom rečju: da bi čovek mogao sebe poštovati, mora biti sposoban da postane i zao.


289

          Izveštačenost kao posledica morala »slobodne volje«. Korak napred u razvitku osećanja moći jeste shvatanje da je čovek sâm uzrok svojih uzvišenih stanja (svoga savršenstva) — na osnovu čega se odmah izveo zaključak da ih je on hteo...
(Kritika: svako savršeno delo više je nesvesno, a ne upravo voljno; svest je izraz nednog nepotpunoga, često bolesnoga stanja ličnosti. Lično savršenstvo shvaćeno kao uslovljeno voljom, kao svesnost, kao razum s dialektikom, jeste karikatura i neka vrsta samoprotivrečnosti... Stupanj svesnosti upravo onemogućuje savršenstvo... Jedna vrsta izveštačenosti.)

290

          Moralna hipoteza, postavljena u nameri opravdanja Boga, glasi: zlo mora biti dobrovoljno (prosto zato da bi se moglo verovati u dobrovljnost dobrote); i još: sve zlo i stradanje ima za cilj spasenje.
          Pojam »krivice« smatra se da je bez ikakve veze s krajnjim uzrokom života, i pojam »kazne« smatra se vaspitnim i blagotvornim činom, sledstveno kao akt koji potiče od dobroga Boga.
          Apsolutna prevlast moralnih ocena vrednosti nad svima ostalima: niko nije sumnjao u to da Bog ne može biti zao i da ne može ništa učiniti zlo — to jest, savršenstvo se shvatalo kao moralno savršenstvo.

291

          Kako je pogrešna pretpostavka da izvestan moralni postupak mora zavisiti od onoga to mu je prethodilo u svesti! A moral se merio u svetlosti ove pretpostavke, kaogod i zločinstvo...
          Vrednost jednoga dela mora se meriti prema plodovima, kažu utilitaristi: ako se meri prema poreklu, onda to uključuje jednu nemogućnost, naime poznanje njegova porekla.
          Ali, da li mu mi znamo plodove? Možda pet koraka napred. Ko može reći šta sve jedno delo izaziva i stavlja u pokret? Kao potstrek? Kao varnica koja pali barutanu?... Utilitaristi nisu naivčine... I naposletku, morali bismo najpre znati šta je korisno: i tu njihov pogled može sagledati pet koraka ispred sebe... Oni nemaju nikakva pojma o velikoj ekonomiji, koja ne može bez zla.
          Mi ne znamo ni poreklo posledice: — da li u tom slučaju izvesno delo ima kakve vrednosti?
          Ostaje nam još da rasmotrimo sâmo delo, stanje svesti koje ga prati, »da« ili »ne« koje sledi za njim: da li vrednost jednoga dela leži u subjektivnim stanjima koja ga prate? U tom slučaju vrednost muzike merila bi se prema uživanju ili neprijatnosti koju pruža kompozitoru... Očevidno moraju ga pratiti osećanja vrednosti, osećanja prinude, moći ili nemoći — na primer, sloboda ili lakoća. Ili drukče rečeno: može li se vrednost jednog dela svesti na fiziološke vrednosti? — Može li ona biti izraz potpuno slobodnog ili skučenog života? — Može biti da se njegova biološka vrednost izražava na taj način...
          Ako se onda jedno delo ne može suditi ni u svetlosti svoga porekla, ni prema posledicama, ni prema pojavama koje ga prate, onda je njegova vrednost x, nepoznata...

292

          Odvojiti delo od čoveka; upraviti mržnju ili preziranje protiv »greha«; verovati da ima dela koja su po sebi dobra ili rđava, znači isto što i lišiti moral njegova prirodnoga karaktera.
          Vaspostavljanje prirode: jedno delo je po sebi sasvim lišeno vrednosti: celo pitanje, ko ga je učinio? Jedan isti »zločin« može u jednom slučaju biti najveće preimućstvo, a u drugom žig. Ustvari, sebičnost sudija daje tumačenje jednom delu, odnosno delatelju, prema tome da li je njima korisno ili štetno (ili prema sličnosti ili različitosti njegovoj od njih).

293

          Pojam »rđav postupak« stvara nam teškoće. Ne može se uopšte ništa osuditi od onoga što se dešava: jer se čovek ne bi smeo odvažiti da to ukloni: jer je sve vezano sa svim, na takav način da isključiti ma šta znači hteti isključiti sve. Jedan postupak za osudu znači: jedan svet za odbacivanje uopšte...
          Pa čak i onda: u odbačenom svetu imalo bi i odbacivanje da bude za osudu...  I posledica takvog stava koji sve odbacuje bilo bi odobravanje svega u praksi... Ako je postajanje jedan veliki beočug, onda je sve u njemu podjednake vrednosti, večito, nužno. — U svakom povezivanju da i ne, voljenja i odbijanja, ljubavi i mržnje, izražava se samo perspektiva, interes određenoga tipa života: po sebi, sve što postoji kaže da.


294

          Kritika subjektivnih osećanja vrednosti. — Savest. Ranije su ljudi umovali: savest osuđuje ovo delo, dakle: ono je za osudu. Ali, u samoj stvari, savest osuđuje jedno delo jer je osuđivano dugo vremena. Ona prosto ponavlja, ona ne stvara vrednosti. Ono što je najpre odvelo do osude izvesnih dela nije bilo savest nego saznanje (ili predrasuda) o posledicama izvesnog dela... Odobravanje savesti, osećanje lagodnosti, »unutrašnjeg mira«... pripada istom poretku emocije kome pripada i umetnikova radost u svome delu: ono ne dokazuje ništa... Zadovoljstvo sobom ne ide jače u prilog onome što mu je povod negoli što otsustvo zadovoljstva može ma šta bilo dokazati protiv vrednosti izvesne stvari koja ga ne pruža. Mi smo odveć neupućeni da bismo mogli suditi o vrednosti svojih dela: nama tu nedostaje sposobnost da stvari posmatramo objektivno. Čak i kad osuđujemo izvestan postupak, mi to ne činimo kao sudije, nego kao stranka... Kada uzvišena osećanja prate izvesno delo, ona ne dokazuju ništa njemu u prilog: jedan umetnik može dati sasvim beznačajno delo, mada je za vreme stvaranja bio u stanju najvećeg patosa. Bilo bi pametnije gledati na ova osećanja kao na nepouzdanog vođu: ona odvlače naše oči i našu energiju što dalje od kritike, obazrivosti i sumnjičenja, te usled toga sami činimo glupost. Ustvari, ona nas čine glupim —

295

          Mi smo naslednici vivisekcije savesti i dvehiljadugodišnjega raspinjanja; u tome leži možda naš najduži napor u samousavršavanju, možda naše majstorstvo i svakako naša suptilnost; mi smo zbratimili prirodne prohteve sa zlom savešću.
          Možda bi bio mogućan jedan pokret u suprotnom pravcu: da se zbratime s nečistom savešću neprirodni prohtevi, mislim tu na težnju za natprirodnim svetom, koji ide protiv čula, misli, prirode. Jednom rečju, da se dosadanji ideali koji su svi skupa klevetali svet zbratime sa nečistom savešću.

296

          Veliki zločini u psihologiji:
          1. što je svem bolu i nesreći dat lažan karakter vezivanjem za nepravdu (prestup). Tako je bolu oduzeta njegova bezgrešnost;
          2. što su sva jaka osećanja zadovoljstva (razdraganost, pohota, likovanje, gordost, smelost, saznanje, sigurnost u sebe i sreća sa sobom) žigosana kao grešna, zavodnička i kao sumnjiva;
          3. što su sva osećanja slabosti, unutrašnji kukavičluk, otsustvo lične hrabrosti, pokrivana najlepšim rečima, i što su se širila kao da su do najveće mere dostojna da se požele;
          4.što se veličini u čoveku dao smisao nesebičnosti, požrtvovanja za nešto drugo, za druge; što se čak i kod umetnika i naučnika otklanjanje sopstvene individualnosti pretstavlja kao uzrok najvećega saznanja i sposobnosti;
          5. što se ljubav iskrivila toliko da znači predanost (i altruizam), dok je ona ustvari akt prisvajanja ili darivanja od obilja bogatstva jedne ličnosti. Samo celosni ljudi mogu voleti; nepristrasni, »objektivni« ljudi najgori su ljubavnici (pitajte o tome žene!). Ovo načelo vredi i za ljubav prema Bogu ili prema »otadžbini«: čovek mora biti u stanju da se potpuno osloni na sama sebe (egoizam kao egotiziranje, pretvaranje u naše ja, a altruizam kao pretvaranje u druge).
          6. Život shvaćen kao kazna (sreća kao iskušenje): strasti shvaćene kao delo đavolovo; pouzdanje u sebe kao bezbožništvo.
          Cela ova psihologija je psihologija prepreka, neka vrsta zaziđivanja iz straha: jednom će se masa (zlosrećnici i prosečni) njome braniti od jakih (i ništiti ih u njihovu razvitku...); na drugoj strani, sve instinkte s kojima ove klase najbolje napreduju one će znati kako da osveštaju i jedino njima pribave poštovanje. Neka se poredi jevrejsko sveštenstvo u tu svrhu.

297

          Ostaci obezvređenja prirode zbog transcendentnosti morala: vrednost samopregora, kult altruizma; verovanje u nagradu u okviru igre posledica; verovanje u »dobrotu«, u samoga »genija«, kao da je i jedno i drugo posledica nesebičnosti; neprekidnost crkvene sankcije građanskog života; potpuno hotimično pogrešno shvatanje istorije (kao vaspitačice u moralu) ili pesimizam u stavu prema istoriji (to je isto toliko posledica obezvređenja prirode koliko je to pseudopravdanje, odbijanje da se vidi ono što vidi pesimist).

298

          »Moral radi morala« — to je važan korak u procesu otprirođavanja morala: po sebi se on javlja kao završna vrednost. Na ovom stupnju religija se javlja presićena njime: kao što je, na primer, slučaj kod judaizma. On takođe prolazi kroz jednu fazu u kojoj odvaja sebe od religije i u kojoj mu nijedan Bog nije dovoljno moralan. Zato pretpostavlja bezličan ideal... Eto kako danas stoji stvar.
          »Umetnost radi umetnosti« — to je isto tako opasno načelo; na taj način stvari se lažno protivstavljaju — i na kraju dolazi se do klevetanja stvarnosti (»idealizovanje« u ružnom). Kad se izvestan ideal odvoji od stvarnosti, stvarnost se izgoni, siromaši i kleveta. »Lepota radi lepote«, »istina radi istine«, »dobro radi dobra«: to su tri oblika zlih očiju za stvarnost.
          Umetnost, poznanje i moral su sredstva: mesto da se u njima vidi namera da se pomaže napredovanju života, vezuju se s onim što je u opreci sa životom — s »Bogom« — i isto tako se smatraju kao otkrovenje jednoga višega sveta koji kroz njih ovda-onda probija...
          »Lep i ružan«, »istinit i lažan«: to su razlikovanja i sukobi koji odaju uslove samoodržanja i napretka života, ne isključivo čovekovog nego i sviju sigurnih i trajnih organizama koji zauzimaju određen stav protiv svojih protivnika. Rat koji tako nastupa bitna je činjenica: on je sredstvo za izdvajanje stvari i vodi jačoj osami...

299

          Moralistički naturalizam: svođenje na izgled nezavisnih i natprirodnih vrednosti na njihovu pravu »prirodu«  — to će reći na prirodni nemoral, prirodnu »korisnost« itd.
          Možda bih tendenciju svojih rasmatranja mogao nazvati moralistički naturalizam: moj je zadatak da moralne vrednosti koje su prividno postale nezavisne i neprirodne vratim njihovoj pravoj prirodi — to jest prirodnoj »nemoralnosti«.
          Nota bene. — Poređenje sa jevrejskom »svetošću« i njenom prirodnom osnovicom: isti je slučaj i sa moralnim zakonom koji je postao suveren, koji je odvojen od svoje prirode (— do suprotnosti s prirodom —).
          Faze kroz koje je prošlo otprirođenje morala (takozvana idealizacija):
                  kao put ka individualnoj sreći,
                  kao plod saznanja,
                  kao kategorički imperativ,
                  kao put ka svetosti,
                  kao odricanje volje za životom.
          (postepen porast neprijateljstva morala prema životu)

300

          Ugušena i odbačena jeres u moralu. — Pojmovi: paganski, moral gospodara, virtù.

301

          Moj problem: kakvu je štetu čovečanstvo pretrpelo do sada od morala i od svoje moralnosti? Štetu po duh itd.

302

          Neka se ljudske vrednosti jednom opet stave u ćošak na koji jedino imaju pravo kao vrednosti koje su za ćošak. Mnoge životinjske vrste već su izumrle; kad bi i čovek izumro, ne bi ipak ništa nedostajalo na zemlji. Čovek treba da je dovoljno filosof da se divi čak i tome »ništa« (— Nil admirari).

303

          Čovek je mala vrsta vrlo uzbudljivih životinja koja, na sreću, ima svoj kraj: i sav život na zemlji je stvar trenutka, slučajnost, izuzetak bez posledica, nešto što je bez ikakve važnosti po opštu prirodu zemlje. A zemlja je, kao svaka zvezda, zev između dva nebića, događaj bez plana, bez razuma, volje, ili samosvesti — najgora vrsta nužnosti — glupa nužnost... Nešto se u nama buni protiv ovog shvatanja; guja taštine šapuće našem srcu: »Sve ovo mora biti lažno, jer se naše biće buni... Ne bi li sve to moglo biti privid? A čovek, uprkos svemu, da se poslužimo Kantovim rečima — — «


-početak-