|
METAFIZIČKA POTREBA
570
Ako je čovek
filosof kakvi su filosofi uvek bili, onda nema očiju za ono što je
bilo,
i ono što postaje: — on vidi samo biće. Ali kako biće ne
postoji,
filosofima je preostala samo maštarija kao njihov »svet«.
571
Tvrditi
da uopšte postoje stvari o kojima baš ništa ne znamo, prosto zato
jer nam je od koristi što o njima ništa ne možemo znati, bila
je
naivnost od strane Kanta, posledica naknadnog dejstva izvesnih potreba,
naročito moralno-metafizičkih.
572
Umetnik ne može izdržati nikakvu stvarnost; on se sklanja od nje i
okreće:
njegovo je ozbiljno mišljenje da je vrednost jedne stvari u onom
ostatku
što je nalik na senku, koji dobijamo iz boje, oblika, zvuka, misli; on
veruje da ukoliko je utančanija, tananija, vazdušastija jedna stvar,
jedan
čovek, utoliko im je veća vrednost; što su manje realni, to
više
vrede. To je platonizam: ali Platon je imao još jednu smelost više u
obrtanju:
— on je merio stepen stvarnosti prema stepenu vrednosti i rekao:
ukoliko
više »ideje«, utoliko više bića. On je obrnuo pojam »stvarnosti« a
rekao:
»To što vi smatrate stvarnošću — zabluda je, i što se više približujemo
ideji«, »to smo bliži istini«. — Da li se to razume? To je bilo
najveće
prekrštavanje; a pošto ga je hrišćanstvo prihvatilo, to ne vidimo
ono
čime zadivljuje. Platon je, kao umetnik, u osnovi privid
pretpostavio
biću. Dakle laž i fikciju istini, nerealno konkretnom! — Ali on je
toliko
bio ubeđen u vrednost privida da mu je pripisao atribute »bića«,
»uzročnosti«
i »dobrote«, »istine«, jednom rečju: pripisao mu sve ono čemu se
pridaje
vrednost.
Sam pojam vrednosti shvaćen kao uzrok: prvo gledište. Ideal zamišljen
sa svima atributima koji čine čast drugo gledište.
573
Ideja »istinskog sveta« ili »Boga« kao apsolutno nečulnog, duhovnog,
dobrog,
pretstavlja nužnu meru u srazmeri prema svemoći koju još imaju suprotni
instinkti...
Umerenost i dostignuta humanost pokazuju se baš u
oplemenjivanju
bogova: Grci najjačeg doba, koji se ničega kod sebe nisu plašili, nego
su se radovali sebi, približili su sve svoje bogove svima svojim
afektima.
Zato je oduhotvorenje ideje Boga vrlo daleko od toga da znači napredak:
to čovek svim srcem oseća kod Getea — kako se tu iščilenje Boga u
vrlinu
i duh oseća kao niži stupanj...
574
Besmislenost svake metafizike kao izvođenja uslovnog iz
bezuslovnog.
Prirodi mišljenja pripada svojstvo da nadoveže bezuslovno na
uslovno,
da ga izmisli: kao što je nadovezalo i izmislilo »ja«, da bi obuhvatilo
mnoštvo svojih procesa; ono meri svet prema merilima koja je prosto
samo
odredilo : prema svojim osnovnim fikcijama: »bezuslovnom«, »cilju i
sredstvu«,
»stvari«, »supstanciji«, prema logičkim zakonima, brojevima i
oblicima.
Ne bi bilo ničega što bi se moglo nazvati saznanjem, kad mišljenje ne
bi
prethodno na taj način preobrazilo svet u »stvari«, u nešto ravno njemu
samom. Tek preko mišljenja ima neistine.
Ne može se
utvrditi
poreklo mišljenja, kaogod ni osećaja: ali to još nije nikakav
dokaz
da je ono nešto primarno i da je »biće po sebi«, nego samo pokazuje da
mi ne možemo dalje iza njih, jer nemamo ništa drugo sem
osećaja
i mišljenja.
575
»Saznanje« znači ukazivanje na nešto što je bilo: po svojoj
suštini to je
regressus
in infinitum. Ono što zastaje (pred takozvanim causa prima, pred
bezuslovnim
itd.) jeste lenost, zamorenost.
576
Za psihologiju metafizike. — Uticaj straha.
Ono
čega
se čovek najviše bojao, što je bilo uzrok najvećega
stradanja
(vlastoljublje, pohota itd.), prema tome se ponašao s najvećim
neprijateljstvom
i isključioga iz »istinskog« sveta. Tako su ljudi zbrisali
afekte
korak po korak — Boga stavili kao protivnost zlu, to će reći: stvarnost
preneliu negaciju želja i strasti (to jest upravo u ništa).
Isto tako su namrzli iracionalno, proizvoljno,
slučajno (kao
uzrok bezbroja fizičkih stradanja). Usled toga su porekli ovaj
elemenat
u biću po sebi i shvatili ga kao apsolutnu »razumnost« i
»celishodnost«.
Isto tako su se bojali menjanja i prolaznosti: u tome
se
obelodanjuje potištena duša, puna nepoverenja i rđavoga iskustva
(slučaj
sa Spinozom: potpuno suprotna vrsta čoveka u tom menjanju nalazila bi draži).
Bića puna
životne
energije i razdragana smatrala bi baš afekte, iracionalno i menjanje
dobrim u evdemonističkom smislu, skupa sa njihovim posledicama:
opasnošću,
kontrastom, propadanjem itd.
577
Protiv vrednosti
večito istovetnoga (vidi Spinozinu naivnost, Dekartovu isto tako)
vrednost
najkraćega i najprolaznijega, zavodnički zlatni blesak na trbuhu zmije
vita —
578
Moralne vrednosti u samoj teoriji saznanja:
Vera u razum
— zašto ne nepoverenje?
»Istinski svet« mora biti dobar svet — zašto?
Privid, promena, protivrečnost, borba — smatraju se nemoralnim:
žudnja za svetom u kome svega toga nema;
Transcendentalni svet izmišljen da bi se tako našlo mesto za »moralnu
slobodu«
(kod Kanta);
Dijalektika kao put vrlini (kod Platona i Sokrata, očevidno zbog toga
što
se sofistika smatrala kao put u nemoral);
Vreme i prostor su idealni: prema tome, postoji »jedinstvo« u suštini
stvari;
prema tome, nema »greha«, nema zla; nema nesavršenosti — opravdanje
Boga.
Epikur je
odrekao
mogućnost saznanja: da bi moralnim (to će reći hedonističkim)
vrednostima
sačuvao najviše mesto. Isto to čini Avgustin, docnije Paskal
(»iskvareni
razum«), u prilog hrišćanskih vrednosti;
Preziranje svega
promenljivog od strane Dekarta; tako isto i od strane Spinoze.
579
Za psihologiju
metafizike. — Ovaj svet je prividan: prema tome, postoji
istinski
svet; — ovaj svet je uslovljen prema tome, postoji bezuslovni
svet;
— ovaj svet je protivrečan: prema tome, postoji jedan svet
slobodan
od protivrečnosti; — ovaj svet postaje; prema tome, postoji
svet
bića; — to su sve pogrešni zaključci (slepo poverenje u razum: ako
postoji A, onda mora postojati i njegov suprotni pojam B).
Na ove
zaključke navodi čoveka stradanje: u suštini, to su želje
da postoji takav svet; tako isto se izražava tu mržnja protiv jednoga
sveta
koji stvara stradanje, na taj način što se zamišlja jedan drugi svet,
od više vrednosti: srdžba metafizičara protiv stvarnosti ovde
je stvaralačka.
Druga
serija pitanja: čemu služi stradanje ?... I tu se izvodi
zaključak
o odnosu istinskog sveta prema našem prividnom, promenljivom,
stradalničkom,
protivrečnom svetu:
1. stradanje kao posledica
zablude: kako je zabluda mogućna?
2. stradanje kao posledica greha:
kako je greh mogućan ? (— sve sama
iskustva iz oblasti prirode ili društva, uopštena i projicirana u svet
»po sebi«). Ali ako je uslovni svet prvobitno uslovljen bezuslovnim,
onda
s njim mora biti uslovljena i sloboda zablude i greha: i opet
se
čovek pita: čega radi?... Svet privida, postajanja, protivrečnosti,
stradanja
delo je, dakle, nečije volje; čega radi ?
Greška ovih
zaključaka: stvorena su dva suprotna pojma: pošto jednom od njih
odgovara
jedna stvarnost, »mora« isto tako i drugom odgovarati druga jedna
stvarnost.
»Otkuda bi se inače dobio njemu suprotni pojam« ? — Razum je
dakle
izbor otkrivenja o biću po sebi.
Ali poreklo
ovih suprotnosti ne mora neoihodno biti neki natprirodni izvor
razuma:
dovoljno je suprotstaviti pravu genezu pojmova: — ona potiče iz
praktične
oblasti, iz oblasti korisnosti, i otuda baš potiče njena jaka vera.
(Čovek je osuđen na propast ako mu zaključci nisu u skladu s
ovim
razumom: ali time nije dokazano ono što razum tvrdi.)
Prekomerno
bavljenje metafizičara stradanjem sasvim je naivno. »Večno
blaženstvo«:
psihološka besmislica. Hrabriji i stvaralački ljudi nikada ne smatraju
zadovoljstvo i bol kao poslednja pitalja vrednosti — to su sekundarne
pojave: mora se hteti obadvoje, ako se hoće nešto postići.
Znak
je zamorenosti i bolesti kod metafizičara i religioznih duhova što su
im
problemi zadovoljstva i bola problemi prvoga reda. Čak i moral
za
njih ima toliku važnost samo stoga što se smatra bitnim uslovom
za otklanjanje stradanja.
Isto tako stoji
i sa prekomernim bavljenjem prividom i zabludom: uzrok
stradanja,
praznoverica da je sreća vezana sa istinom (zbrka: sreća u
»izvesnosti«,
u »veri«).
580
U kojoj su meri
pojedini epistemološki stavovi (materijalizam, sensualizam, idealizam)
posledica ocena vrednosti: da izvor najviših osećanja zadovoljstva
(»osećanja
vrednosti«) bude odlučujući i u problemu realiteta!
Količina pozitivnog
znanja potpuno je sporedna, ili bez posledica: svedok razvitak
Indije.
Budističko odricanje
stvarnosti uopšte (privid = stradanje) potpuno je dosledno:
nedokaznost,
nepristupačnost, otsustvo kategorija ne samo za »svet po sebi«, nego
uviđanje
da se došlo do čitavog ovog pojma pogrešnim procedurama. »Apsolutna
stvarnost«,
»biće po sebi«, jeste protivrečnost. U svetu postajanja
»stvarnost«
je uvek samo prošćenje radi praktičnih ciljeva, ili je razlika
u tempu bivanja, ili je obmana usled nerazvijenih
organa.
Logičko
odricanje
sveta i nihilizovanje potiče otuda što moramo suprotstaviti biće nebiću
i što se odriče pojam »postajanja« (»nešto« postaje).
581
Biće i postajanje. — »Razum« razvijen na sensualističkoj osnovi, na
predrasudama čula, to jest verovanjem u istinu sudova
čula.
»Biće« kao
uopštavanje
pojma »života« (disati), »biti s dušom«, »hteti, dejstvovati«,
»postajati«.
Suprotnost tome:
»biti bez žive duše«, »ne postajati«, »ne hteti«. Prema tome: »biću« se
ne suprotstavlja »nebiće«, »privid«, niti pak mrtvo (jer mrtvo može
biti
samo nešto što može biti i živo).
»Duša«, »ja«,
postavlja se kao primarna činjenica: i unosi se svuda gde ima postajanja.
582
Biće. —
O njemu nemamo nikakve druge pretstave sem »živeti«. — Kako onda može
nešto
mrtvo »biti« ?
583
A
S čuđenjem gledam
kako se danas nauka miri sa sudobinom da se bavi samo svetom prividne
stvarnosti:
za istinski svet — ma kakav on bio — mi svakako nemamo nikakva oruđa
saznanja.
Na ovom mestu
smemo već zapitati: koje je oruđe saznanja odredilo ovu
suprotnost?...
Činjenica da
se svet koji je pristupačan našim organima smatra zavisnim od tih
organa,
i da mi taj svet smatramo za subjektivno uslovljen, nije
još nikakav dokaz da je stvarno mogućan jedan objektivan svet.
Ko
nas prisiljava na mišljenje da je subjektivnost realna,
esencijalna?
»Po sebi«, apsolutno,
jeste besmislen pojam: »priroda po sebi« je besmislica: pojam »bića«,
»stvari«,
uvek je samo relativan...
Nevolja je što
se sa starom antitezom »prividan« i »istinit« rasprostranila
odgovarajuća
ocena vrednosti: »male vrednosti« i »apsolutne vrednosti«.
Svet prividne
stvarnosti mi ne smatramo kao svet »od vrednosti«; privid nam je sud
protiv
najviše vrednosti. Samo »istinski« svet može imati vrednosti po
sebi...
Predrasuda
nad predrasudama! Na prvom mestu, sasvim je mogućno da je prava
priroda
stvari do te mere štetna po život, da je prividna stvarnost potrebna da
bi se moglo živeti... Takav je slučaj u mnogim prilikama: na primer u
braku.
Naš empiriski
svet bio bi tako uslovljen čak i u granicama saznanja instinktima
samoodržanja:
mi smatramo za istinito, od vrednosti, za dobro, ono što godi
samoodržanju
vrste...
a) Mi nemamo
nikakvih kategorija po kojima bismo smeli razlikovati pravi od
prividnog
sveta. (Može biti da postoji neki čisto prividan svet, ali samo ne naš
prividni svet).
b) Ako bismo
i primili pravi svet, možda bi ipak on imao manje vrednosti
za
nas: jer je upravo mogućno da količina iluzije bude od većega
značaja
po nas usled vrednosti za samoodržanje. (Osim ako prividnost ne
bi bila dovoljan razlog za nas da nešto odbacimo?)
v) Da postoji
korelat između stepena vrednosti i stepena stvarnosti
(tako
da bi najviše vrednosti imale i najviše stvarnosti), to je metafizički
postulat koji polazi od hipoteze da mi znamo hijerarhiju
vrednosti:
naime da je ta hijerarhija moralne prirode... Samo pod tom
pretpostavkom istina je nužna za definiciju sviju
najviših
vrednosti.
B
Od
kardinalne
je važnosti da se raščisti s istinskim svetom. To je
najveće
sumnjalo i umanjivač vrednosti sveta koji mi pretstavljamo: to
je
bio dosada naš najopasniji atentat protiv života.
Rat
protiv
sviju hipoteza po kojima se zamišlja jedan istinski svet. Među te
hipoteze
dolazi i to da su moralne vrednosti najviše.
Preimućstvo
moralnih ocena vrednosti opovrglo bi se ako bi se moglo dokazati da su
one posledica nemoralnih ocena: da je to jedan specijalan
slučaj
pravog nemorala: one bi same sebe time svele na privid, i kao privid
ne bi imale više nikakva prava da osuđuju prividnost.
V
Ovde bi
se imala
onda da ispita psihološki »volja za istinom»: to nije nikakva moralna
sila,
nego jedan oblik volje za moć. To bi se moglo time dokazati što se ona
služi svim mogućim nemoralnim sredstvima; u prvom redu onim
metafizičarskim
—.
Danas se
nalazimo
pred ispitivanjem tvrđenja, da su moralne vrednosti najviše. Metod
izučavanja
dostiže se tek kad se svladaju sve moralne predrasude: on bi
pretstavljao
pobedu nad moralom...
584
Zabluda
filosofije
počiva na tome što su, mesto da se u logici i u kategorijama razuma
priznaju
sredstva za podešavanje sveta u korisne ciljeve (dakle,
»principijelno«,
za korisno falsifikovanje), one bile smatrane kao kriterij istine —
odnosno stvarnosti... »Kriterij istine« bila je ustvari
jednostavno biološka
korist od jednog takvog sistema načelnoga falsifikovanja: i pošto
jedna
životinjska vrsta ne zna ni za šta važnije od svoga samoodržanja, to se
ovde ustvari smelo govoriti o »istini«. Naivnost je nastala tek onda
kad
se antropocentrična idiosinkrazija uzela za meru stvari, kao
pravilo
po kome se određivalo »realno« i »nerealno«: ukratko, kada se uslovno
načinilo
apsolutnim. I gle, odjedanput se svet raspao na »realan« i na
»prividan«:
i baš onaj svet koji je razum pronašao za čoveka, da u njemu živi i da
uredi život, bio je za njega diskreditovan. Mesto da se formama služimo
jednostavno kao oruđem da se svet učini opipljivim, merljivim, uplela
se
ludost filosofa koja je našla da je u ovim kategorijama dat pojam onog
sveta kome ovaj svet u kome živimo ne odgovara... Sredstva su tu
pogrešno
shvaćena kao merila vrednosti i upotrebljena da se osudi prvobitan smer
...
A taj smer je
bio da obmanemo sebe na koristan način: sredstva za to bila su
pronalazak
formula i znakova, po•moću kojih se zapleteno mnoštvo stvari svelo na
celishodnu
i pogodnu shemu.
Ali avaj! Tu
su upleli sad u igru jednu moralnu kategoriju: nijedno biće
neće
sebe obmanjivati, nijedno biće ne sme obmanjivati — prema tome, postoji
samo volja za istinom. Šta je »istina« ?
Načelo
protivrečnosti
pružilo je shemu: istinski svet, do koga se traži put, ne može biti u
protivrečnosti
sa samim sobom, ne može se menjati, ne može postajati, nema ni početka
ni kraja.
To je najveća
zabluda koja je ikada počinjena, ona uistini kobna zabluda na zemlji:
verovalo
se da se u formama razuma našao kriterij istine — dok je ustvari njihov
smer da čovek postane gospodar nad stvarnošću, da bi na mudar način pogrešno
shvatio stvarnost...
I gle: svet
je postao lažan baš zbog onih osobina koje sačinjavaju njegovu
stvarnost:
zbog promene, postajanja, mnoštva, suprotnosti, protivrečnosti, rata. I
tu je sada bila sva kob:
1. Kako se čovek
oslobađa lažnog i jednostavno prividnog sveta? (to je bio stvarni,
jedini
svet);
2. Kako sâm
čovek postaje što je više mogućno antiteza prividne stvarnosti? (Pojam
savršenog bića kao nečega suprotnog svakom realnom biću,
tačnije:
kao protivrečnost životu....)
Čitav pravac
vrednosti vodio je na klevetanje života; ljudi su napravili
zbrku
između idealnog dogmatizma i saznanja uopšte: tako da je protivnička
stranka
počela sada odbacivati i nauku sa užasom. '.
Tako je put
ka nauci bio dvostruko zakrčen: najpre verom u »istinski« svet,
pa onda protivnicima te vere. Prirodna nauka, psihologija, bila je 1.
osuđena
u svojim predmetima; 2. pišena svoje čistote srca...
U realnom svetu,
gde je apsolutno sve povezano i uslovljeno, osuditi i zamisliti da ne
postoji ma šta znači osuditi sve i zamisliti da ne postoji.
Izraz
»to nije
smelo biti«, »to ne bi trebalo biti«, komedija je... Kad čovek izmišlja
posledice, upropastiće izvor života, ako bi hteo zamisliti da ne
postoji
sve što je u kom bilo smislu štetno i razorno.
Fiziologija
to dokazuje mnogo bolje.
Mi vidimo kako moral:
a) truje celo shvatanje sveta; b) preseca
put ka saznanju,
ka nauci; v) slabi i potkopava sve stvarne instinkte (učeći da je
njihov
koren nemoralan).
Mi gledamo pred
sobom jedno strahovito oruđe dekadencije na poslu, koje se drži pomoću
najsvetijih imena i stavova.
585
Ogromno samoosvešćenje:
osvestiti se ne kao pojedinac već kao čovečanstvo. Razmišljajmo,
mislimo
unatrag: hajdemo uzanim i širokim drumovima!
A
Čovek
traži »istinu«
; jedan svet koji sebi ne protivreči, ne vara, koji se ne menja, jedan istinski
svet — jedan svet u kome se ne strada:
protivrečnost, varka,
menjanje — uzroci su stradanja! On ne sumnja da postoji svet
kakav
treba da je on bi rado da nađe put do njega. (Indiska kritika: čak je i
»ja« prividno, nerealno.
Otkuda tu čoveku
pojam realnosti ? — Zašto baš čovek izvodi poreklo stradanja
iz promene, varke, protivrečnosti?
Zašto ne svoju sreću?.. —
Preziranje,
mržnja prema svemu što prolazi, što se menja: — otkuda ovakvo
ocenjivanje
postojanosti ? Očigledno je ovde volja za istinom naprosto
žudnja
za nepromenljivim svetom.
Čula varaju,
razum ispravlja pogreške: prema tome, zaključuje se, razum je
put
ka postojanom; najnematerijalnije ideje moraju biti najbliže
»istinskom
svetu«. — Od čula dolazi najveći broj nesreća — to su lažovi, varalice,
rušioci.
Sreća
može ležati jedino u biću: promena i sreća isključuju se uzajamno.
Najuzvišenija
je želja prema tome da čovek postane jedno s bićem. To je formula
za put ka najvišoj sreći.
Ukratko rečeno:
svet kakav bi trebalo da je, postoji: ovaj svet, u kome živimo,
zabluda je — ovaj naš svet ne bi trebalo da postoji.
Vera
u biće pokazuje se samo kao posledica: pravi primum mobile je
neverovanje
u postajanje, nepoverenje prema postajanju, potcenjivanje svega
postajanja.
Koji tip čoveka
tako misli ? Neproduktivni, stradalnički tip, tip umoran od
života.
Ako bismo zamislili suprotni tip čoveka, onda bi to bio čovek kome ne
bi
bila potrebna vera u biće; šta više, on bi biće prezirao, kao nešto
mrtvo,
dosadno, ravnodušno...
Vera da zaista
postoji svet kakav bi trebalo da je — to je vera neproduktivnih, koji
neće da stvore jedan svet kakav treba da je. Oni smatraju da on već
postoji, oni traže sredstva i puteve da do njega dopru. »Volja za
istinom«
kao nemoć volje za stvaranjem.
Saznati da je nešto tako i tako:
Raditi da nešto postane tako i tako:
|
{ |
Antagonizam u
stupnju sila
raznih priroda
|
Fikcija o jednom svetu koji odgovara našim željama; psihološke
veštine
i tumačenja, da bi se sve što uvažavamo i osećamo kao prijatno povezalo
s ovim istinskim svetom.
»Volja za istinom« na ovom stupnju je u suštini veština
tumačenja:
uz nju još uvek ide sila tumačenja.
Ova ista ljudska
vrsta,
samo još za jedan stepen siromašnija, bez snage da dalje
tumači,
da stvara fikcije, sačinjava nihiliste. Nihilist je čovek koji o svetu
kakav postoji kaže da ne treba da postoji, a o svetu kakav bi trebalo
da
bude kaže da ne postoji. Prema tome život (raditi, stradati, hteti,
osećati)
nema nikakvog smisla: patos »uzaludnosti« nihilistički je patos — i
uz to još, kao patos, jedna nedoslednost nihilista.
Ko ne može
staviti
svoju volju u stvari, čovek bez volje i snage, pridaje im bar još neki smisao,
to jest on veruje da se u njima već nalazi neka
volja.
Jačina volje
meri se po tome koliko čovek može izdržati bez smisla stvari,
koliko
može izdržati u jednom svetu bez smisla: jer on sam
organizuje
jedan mali deo toga sveta.
Filosofsko
objektivno posmatranje može, prema tome, biti znak siromaštva volje
i snage. Jer snaga organizuje njoj bliže i najbliže:
»saznatelji«, koji samo hoće da utvrde šta jeste,
jesuti koji ne
mogu ništa
postaviti kako treba da je.
Umetnici
pretstavljaju prelaznu vrstu: oni bar postavljaju simbol onoga što
treba
da je — oni su produktivni ukoliko stvarno menjaju i
preobražuju;
oni nisu kao saznatelji, koji sve ostavljaju kako je.
Veza
između
filosofa i pesimističkih religija: ista ljudska vrsta (— oni
pripisuju
najviši stepen realnosti stvarima koje su najviše vrednosti —).
Veza
između
filosofa i moralnih ljudi i njihovih merila vrednosti (— moralno
tumačenje svega kao smisao sveta: posle propasti religioznog
smisla—).
Pobeda
filosofa
uništenjem sveta sačinjenog od bića;
nihilizam kao prelazni period: pre negoli što se nađe dovoljna snaga
da se preokrenu vrednosti i da se svet postajanja, prividni svet,
obogotvori
kao jedini i da se primi.
B
Nihilizam kao
normalna pojava može biti simptom: porasta snage ili
porasta
slabosti:
Delimično zato
što je snaga za stvaranje i hotenje toliko porasla da joj više
nisu
potrebna ova opšta tumačenja i unošenja smisla (»bliži zadaci«,
država itd.);
Delimično zato
što popušta stvaralačka snaga da se stvori smisao i što
preovladava
razočarenje. Nesposobnost za veru u neki »smisao«,
»neverovanje«.
Šta znači nauka
u odnosu prema obema ovim mogućnostima?
1. kao znak
snage i vladanja sobom, kao sposobnost da se živi bez spasonosnih,
utešnih,
iluzornih svetova;
2. kao sila
što podriva, secira, razočarava i slabi.
V
Vera
u istinu,
potreba da se čovek osloni na nešto u što veruje da je istinito,
psihološka
redukcija nezavisno od svih dosadanjih osećanja vrednosti.
Strah,
lenost.
Isto tako je
i neverovanje redukcija. Ukoliko ono stiče novu vrednost,
ako uopšte nema istinskog sveta (— na taj način se ponovo oslobađaju
osećanja
vrednosti koja su se dotle rasipala na svet bića.)
-početak-
|