OKO POREKLA RELIGIJA

135

          O Poreklu religije: — Kao što neobrazovan čovek danas veruje da je njegova ljutina razlog što se ljuti, da je njegov um uzrok njegove misli a duša njegovih osećanja, jednom rečju, kao što se masa psiholoških bića nepromišljeno postavlja kao uzrok: tako je čovek u još naivnije doba iste pojave objašnjavao pomoću ličnih bića. Duševna stanja, koja su mu se činila neobična, nadmoćna i zanosna, on je sebi tumačio kao  napast i mađiju neke ličnosti. (Tako hrišćanin, najdetinjastiji i najnazadniji tip čoveka u današnje doba, vezuje nadu, mir i osećanje »iskupljenja« za psihološko nadahnuće božje: njemu, koji je po prirodi stradalnik i uznemiren, stanja sreće, mira i predanosti čine se strana i kao da im treba objašnjenja). Kod inteligentnih, snažnih i jakih rasa, epileptičar je najvećim delom uzrok verovanju u postojanje neke strane sile, ali i svaka druga slična zavisnost kao što je, na primer držanje oduševljenog čoveka, pesnika, velikog zločinca, ili strasti, kao što su ljubav i osveta služila je izmišljanju natprirodnih sila. Izvesno se stanje konkretizira u jednu ličnost: pa se onda tvrdi da je ta ličnost uzrok toga stanja kada koga ono snađe. Drugim rečima: u psihološkom pojmu Boga, izvesno se stanje personificira kao uzrok, da bi moglo biti posledica.
          Psihološka logika je sledeća: kada osećanje moći odjednom obuzme čoveka, što je slučaj kod svih velikih strasti, u njemu se javlja sumnja u pogledu njegove spostvene ličnosti: on se ne usuđuje da misli na sebe kao na uzrok toga neobičnog osećanja — nego određuje neku jaču ličnost, neko božanstvo, za ovaj slučaj.
          Ukratko rečeno: poreklo religije leži u krajnjim osećanjima moći, koja kao strana obuzimaju iznenada čoveka: i kao što bolesnik, koji oseća da mu je druga noga neobično teška, zaključuje da mu neko drugi sedi na nozi, tako dovitljivi religiozni čovek, deli sebe na više ličnosti. Religija je primer »promene ličnosti«. Neka vrsta straha i osećanja užasa pred samim sobom... Ali je tako isto i osećanje neumerenoga zanosa i ushićenja. Među bolesnima, osećanje zdravlja dovoljno je da probudi veru u bliskost božju.

136

          Rudimentarna psihologija religioznoga čoveka: — Sve su promene posledice; sve su posledice dejstva volje (nedostaje pojam »priroda«, »prirodni zakon«); sve posledice moraju imati uzročnika. Rudimentarna psihologija: čovek je sam uzrok samo onda kad zna da je nešto hteo.
          Rezultat: stanja moći nameću čoveku osećanje, da im on nije uzrok, da nije odgovoran za njih: ona dolaze iako ih on nije hteo: prema tome, mi nismo njihovi prouzrokovači — : volja koja nije slobodna (to jest svest o promeni kod nas koju mi nismo hteli) zahteva tuđu volju.
          Zaključak: čovek se nije usuđivao da sebi pripiše svoja jaka i neobična raspoloženja, nego ih je uvek shvatio kao »pasivna«, kao »nametnuta« spolja —: religija je proizvod sumnje u jedinstvo ličnosti, to je promena ličnosti —; ukoliko je čovek sve veliko i jako pojmio kao natčovečansko, kao nešto što dolazi van njega, utoliko se čovek umanjio — on je rastavio dve strane, jednu vrlo jadnu i slabačku i jednu vrlo jaku i neobičnu, u dve sfere, pa prvu nazvao »čovek«, a drugu »Bog«.
          On je u svemu ostao takav; u vremenu moralne idiosinkrazije on svoja visoka i uzvišena moralna stanja nije tumačio kao plod svoje volje, kao »delo« ličnosti. Čak i hrišćanin deli svoju ličnost u dva dela, jedan sićušan i slab, koji naziva čovek, i drugi koji naziva Bog (iskupitelj, spasitelj) —
          Religija je unizila pojam »čovek«; njen krajnji zaključak je da je sve dobro, veliko, istinito natčovečansko, i da se daruje samo kao milost božja...

137

          Jedan način podizanja čoveka iz njegovog uniženja, koje je donelo sa sobom gubitak shvatanja da se visoka i jaka duševna stanja smatraju stranima, pretstavlja teorija srodstva. Ova se uzvišena i jaka stanja mogu u najmanju ruku protumačiti kao uticaj naših predaka; mi smo pripadali jedni drugima, solidarno, mi rastemo u sopstvenim očima, upravljajući se prema nama poznatoj normi.
          Pokušaj otmenih porodica da izjednače religiju sa svojim osećanjem ponosa. — Isto čine pesnici i vizionari; oni se osećaju ponosni što su bili dostojni i izabrani za takve svrhe — oni naročito podvlače da ne dolaze u obzir kao pojedinci, nego prosto kao zastupnici (Homer).
          Čovek postepeno uzima u svoje ruke svoja uzvišena i gorda stanja, kaogod i svoje postupke i dela. Ranije se smatralo za najveću čast kad čovek odrekne sebi odgovornost za svoja najveća dela, nego ih pripiše Bogu. Volja koja nije slobodna pridavala je veću vrednost postupku: u ono vreme od Boga je načinjen uzrok dela...

138

          Sveštenici su glumci nečega što je natčovečansko, čemu oni imaju dati verovatnoću, pa bili to ideali, bogovi ili spasitelji: u tome oni nalaze svoj poziv, to je smer njihovih instinkata; da bi to učinili što verovatnije, oni se moraju napregnuti što više mogu u veštini glumljenja da bi sličnost bila što veća; njihova glumačka pamet mora im pre svega pružiti čistu savest, pomoću koje se tek mogu uspešno zadobiti drugi da poveruju...

139

          Sveštenik želi utvrditi uverenje da je on najviši tip čoveka, da on gospodari — i onima čak koji drže vlast u rukama, da je svetinja i nepodležan napadu — da je on najveća sila u društvu, koja se nikako ne može zameniti niti potceniti.
          Sredstvo: samo je on znalac; on je samo čovek od vrline; samo on potpuno sobom vlada; samo je on bog u izvesnom smislu, i vraća se u božanstvo; samo je on posrednik između Boga i ostalih ljudi; Bog kažnjava svaku štetu, svaku pomisao uperenu protiv sveštenika.
          Sredstvo: istina postoji. Postoji samo jedan način da se ona postigne: da se postane sveštenik. Sve što je dobro, u poretku stvari, u prirodi, u predanju, stoji u vezi sa mudrošću sveštenika. Sveta knjiga je njihovo delo. Cela je priroda izvođenje stavova iz nje. Nema nikakvoga drugoga izvora dobra sem sveštenika. Svaka druga vrsta odlike, na primer ratnička, različita je po rangu od svešteničke.
          Zaključak: ako je sveštenik najviši tip, onda stupnjevi njegovih vrlina moraju biti stepeni vrednosti ljudi. Studija, oslobođenje od materijalnih stvari, neaktivnost, nepomućenost, bestrasnost, svečanost; — tome suprotno: najniža vrsta čoveka.
          Sveštenik je propovedao jednu vrstu morala, da bi ga smatrali najvišim tipom čoveka. On ima ideju o suprotnom tipu: čandali. Praveći čandalu što prezrivijim, on pridaje izvesnu snagu kastama. Krajnji strah sveštenički od sensualnosti potiče od shvatanja da je u tome najveća opasnost po kaste (to jest po red uopšte)... Svaka »slobodna tendencija« doslovce baca u prah zakon o braku —

140

          Filosof kao evolucija svešteničkog tipa: — on ima svešteničko nasleđe u svojoj krvi; — i kao takmac prinuđen je da se bori istim oruđem kojim se bori sveštenik njegova vremena oko istoga; — on žudi za najvišim autoritetom.
          Šta daje autoritet, kad se nema u rukama fizička sila (ni vojska, ni oružje...)? Kako se zadobija autoritet nad onima koji imaju i fizičku silu i autoritet? (Oni se takmiče u strahopoštovanju sa prinčevima, pobedonosnim zavojevačima i mudrim državnicima.)
          Oni to mogu činiti samo pobuđujući veru da u rukama imaju višu i jaču silu — Boga. Ništa nije dovoljno jako: svima je potrebno posredništvo i služba sveštenika. Oni se postavljaju kao neophodni zastupnici... Za njihov opstanak potrebno je: 1) da se veruje u apsolutnu nadmoć njihovog Boga, da se veruje u njihovoga Boga; 2) da nema nikakvih drugih, nikakvih direktnih prilaza Bogu. — Drugi uslov tek stvara pojam »heterodoksije«, a prvi pojam »nevernika« (to jest čoveka koji veruje u drugoga boga).

141

          Kritika svete laži. — Da je laž dopuštena u svete svrhe to je princip sviju svešteničkih teorija — i cilj nam je na ovom mestu da utvrdimo do koje mere oni praktikuju ovo načelo.
          Ali i filosofi, kad god su imali nameru da uzmu u svoje ruke vođstvo čovečanstva sa svešteničkim zadnjim namerama, odmah su za sebe pridržavali i pravo na laž: Platon pre sviju. Ali najveličanstvenija od sviju laži je dvostruka laž, koju su razradili tipični arijski filosofi Vedante: dva sistema koji se isključuju u svima glavnim tačkama svojim, ali koji su opet zamenljivi, koji se dopunjuju i uzajamno objašnjavaju, kad su vaspitni ciljevi u pitanju. Laž jednoga ima da stvori stanje u kome istina drugoga jedino može postati razumljiva...
          Dokle ide sveta laž sveštenika i filozofa? — Pitanje je ovde, kakvim se hipotezama oni služe u pogledu vaspitanja, i kakve su dogme prinuđeni da izmisle da bi opravdali svoje hipoteze?
          Prvo: oni moraju imati na svojoj strani moć, autoritet, bezuslovnu verodostojnost.
          Drugo: oni moraju imati u rukama ceo tok prirode, tako da se sve što dodiruje pojedinca javlja kao da je uslovljeno njihovim zakonom.
          Treće: njihova sfera moći mora biti vrlo obimna, tako da ih ne mogu kontrolisati oni koji su im potčinjeni: da znaju kaznene propise života iza groba — »posle smrti« — kaogod i sredstva za put koji vodi blaženstvu.
          Oni imaju da uklone pojam o prirodnom toku stvari: ali kako su to inteligentni i obazrivi ljudi, oni su u stanju obećati masu posledica, za koje oni prirodno kažu da su uslovljene molitvom ili tačnim vršenjem njihovoga zakona. Uz to oni mogu propisati veliki broj stvari koje su potpuno razumne — ali samo ne smeju ukazati na iskustvo, na empiriju kao na izvor svoje mudrosti, nego na otkrovljenje ili na plodove »vrlo surove pokajničke discipline«.
          Sveta laž odnosi se, dakle, načelno: na cilj postupka (— prirodni cilj, razum, postao je nevidljiv: moralni cilj, izvršenje zakona, služenje Bogu javlja se kao cilj —); na posledicu postupka (— prirodna posledica tumači se kao natprirodna, i da bi bili na sigurnijem zemljištu, stavljaju se u izgled druge posledice, koje se ne mogu kontrolisati i koje su natprirodne).
          Na taj način stvara se pojam dobra i zla, koji je potpuno nezavisan od prirodnih pojmova: »koristan«, »štetan«, »životodavni«, »štetan po život« — ukoliko je drugi jedan život izmišljen, on može štaviše postati neprijatelj prirodnoga pojma dobra i zla.
          Na taj način stvara se naposletku čuveni pojam »savesti«: jedan unutrašnji glas, koji premda se čuje kod svakog postupka, ne meri vrednost postupka prema posledicama nego prema njihovom skladu odnosno neskladu sa »zakonom«.
          Sveta laž je, dakle, izmislila: 1. Boga koji kažnjava i nagrađuje, koji se marljivo drži svešteničkog zakonika, i koji naročito ne zaboravlja da ih pošalje u svet kao svoje glasnike i punomoćnike; — 2. zagrobni život, u kome tek velika kaznena mašina radi punom parom — radi čega je izmišljena besmrtnost duše; — 3. savest u čoveku, kao svest o tome da su dobro i zlo nepromenljivi — da sam Bog kroz njih govori, kad god su saveti savesti u skladu sa svešteničkim propisima; — 4. moral kao odricanje svih prirodnih procesa, kao podređenost svih fenomena moralnom poretku, kao tumačenje svih fenomena kao posledice moralnog poretka stvari (to jest, pojma nagrade i kazne), kao jedina sila i jedini tvorac svih mena; — 5. istina kao dana, otkrivena, i istovetna s učenjem sveštenika: kao uslov svega spasenja i sreće u ovom životu i onom.
          Ukratko: čime se plaća za moralnu popravku? — Dezorganizacijom razuma, svođenjem svih motiva na strah i nadu (kaznu i nagradu); zavisnošću od starateljstva sveštenika i od formularne tačnosti, koja pretenduje da izražava božju volju; usađivanjem »savesti« koja stavlja lažnu nauku na mesto iskustva i opita: kao da je već unapred određeno sve što čovek ima ili nema činiti — nekom vrstom škopljenja istraživačkog i naprednog duha; — jednom rečju: najgorim sakaćenjem čoveka koje se može zamisliti, a pri tom se tvrdi da je to »dobri čovek«.
          Ustvari ceo razum, celo nasleđe inteligencije, utančanosti, obazrivosti, koji su preduslov svešteničkog zakona, proizvoljno se docnije svode na prost mehanizam, sklad sa zakonom postaje cilj za sebe, najviši cilj; život više ne sadrži nikakve probleme; — celo shvatanje sveta je uprljano idejom kazne; — sam život, usled toga što se sveštenički život postavlja kao vrhunac savršenstva, pretvara se u klevetu i prljanje života; — pojam »Bog« pretstavlja okretanje od života; — istina se pretvara u svešteničku laž, težnja za istinom u izučavanje svetih knjiga, u sredstvo da se postane teolog...

142

          Kritika Zakonika Manu. — Cela knjiga počiva na svetoj laži. Je li blagostanje čovečanstva nadahnulo ceo ovaj sistem? Je li čovek, koji veruje u zainteresovanost svakog postupka, bio zainteresovan ili ne u uspeh ovog sistema? Šta je nadahnulo želju za popravljanjem čoveka? Otkuda je uzet pojam popravljanja?
          Mi nalazimo jedan red, sveštenički, koji sebe smatra najvišim uzorom, vrhuncem, najvišim izrazom tipa čoveka: prema sebi on određuje pojam »popravljanja«. On veruje u svoju nadmoćnost, on je hoće i na delu: uzrok svete laži je u volji za moć...
          Vaspostavljanje vlasti: radi toga preovlađuju ideje koje daju sveštenicima najveću moć. Moć pomoću laži — obzirom na činjenicu da se nije imala fizička, vojnička... Laž kao dopuna moći — nov pojam »istine«.
          Pogrešno je misliti da se ovde radi o nesvesnom i naivnom razvoju, o nekoj vrsti samoobmane. Fanatici nisu pronalazači tako iscrpnoga sistema tlačenja... Ovde je morala dejstvovati hladnokrvna smišljenost; ista onakva vrsta smišljenosti kakvu je pokazao Platon, kad je smišljao svoju »državu«. — »Ko hoće cilj mora hteti i sredstva«. — U pogledu ove političke maksime svi su zakonodavci bili načisto.
          Mi imamo klasičan uzor, koji je specifično arijski: mi stoga možemo najdarovitiji i najsvesniji tip čoveka smatrati odgovornim za najsistematskiju laž koja je ikada bila izrečena... NJu su podržavali skoro svuda: arijski uticaj iskvario je ceo svet...

143

          Danas se mnogo govori o semitskom duhu Novoga zaveta: ali ono što se tim zove jednostavno je sveštenički duh — i u najčistijem primeru arijskog zakonika, u Manu, ova vrsta »semitizma«, to jest sveštenički duh, gori je nego igde.
          Razvitak jevrejske svešteničke države nije originalan: oni su se upoznali sa shemom u Vavilonu: shema je arijska. Kad je docnije ona ponovo zagospodarila u Evropi, usled prevage germanske krvi, to je bilo u skladu s duhom gospodareće rase: veliki atavizam. Germanski srednji vek težio je za obnovom arijskog kastinskog uređenja.
          Muhamedanstvo je opet naučilo od hrišćanstva: iskorišćenje »drugog sveta« kao oruđa kazne.
          Shema jedne nepromenljive zajednice, sa sveštenicima na čelu — taj najraniji veliki kulturni proizvod Azije u oblasti organizacije — prirodno je izazvala na razmišljanje i podražavanje u svakom pogledu. — Još Platon: ali pre svega Egipćani.

144

          Morali i religije su glavna sredstva pomoću kojih se od čoveka može stvoriti ono što se želi: pod uslovom da se ima u izobilju stvaralačka snaga i da se sopstvena volja može nametnuti kroz dovoljno duge periode vremena.

145

          Ako ko želi videti kako izgleda jedna pozitivna arijska religija, koja je proizvod vladajuće klase, neka čita Zakonik Manu (oboženje osećanja moći kod bramana: interesantno je da je ono poniklo u ratničkoj kasti, pa je posle preneseno na sveštenike).
          Ako ko želi videti kako izgleda jedna pozitivna semitska religija, koja je proizvod vladajuće klase, neka čita Koran ili starije delove Starog zaveta. (Muhamedanstvo, kao religija za ljude, ima duboko preziranje prema sentimentalnosti i lažljivosti hrišćanstva... te religije za žene, kako ga oseća muhamedanstvo —.)
          Ako ko želi videti kako izgleda jedna negativna semitska religija, koja je proizvod potištenih klasa, neka čita Novi zavet (koji je prema indisko-arijskim pojmovima religija čandala).
          Ako ko želi videti kako izgleda jedna negativna arijska religija, koja je proizvod gospodarećih klasa, neka proučava budizam.
          Sasvim je u skladu s prirodom stvari što nemamo religije potištenih arijskih rasa: jer je to protivrečnost: rasa gospodara ili gospodari ili ide dođavola.

146

          Po sebi, jedna religija nema ništa s moralom: ali oba izdanka jevrejske religije bitno su moralne religije — koje propisuju pravila života i nateruju na poslušnost pomoću nagrade i kazne.

147

          Paganski-hrišćanski.Pagansko je pozitivno držanje prema prirodi, nevinost u prirodnosti, »prirodnost«. Hrišćansko je negativno držanje prema prirodi, osećanje nedostojanstvenosti prirodnoga, antagonizam prema prirodi.
          »Nevin« je na primer Petronije: jedan hrišćanin, u poređenju sa ovim srećnim čovekom, izgubio je nevinost za svagda. Ali kako i hrišćansko stanje na kraju krajeva mora biti prirodno stanje, koje se samo ne sme tako shvatiti, izraz »hrišćansko« počinje značiti lažnu monetu psihološke interpretacije koja je uzdignuta do principa...

148

          Hrišćanski sveštenik je od početka smrtni neprijatelj čulnosti: ne može se zamisliti veći kontrast negoli što je nevino i puno strahopoštovanja i svečano držanje, na primer, u najdostojanstvenijim ženskim kultovima u Atini u prisustvu polnih simbola. Akt rađanja je tajna u svima neasketskim religijama: neka vrsta simbola ostvarenja i tajanstvenoga smera budućnosti: preporoda, besmrtnosti.

149

          Vera u nas same je najjači okov i najveća šiba — i najjače krilo. Da je hrišćanstvo proglasilo bezgrešnost čoveka za član vere — ljudi bi postali bogovi: tada bi se još moglo verovati.

150

          Velika laž u istoriji: kao da je kvarenje neznaboštva pripremilo put hrišćanstvu! A upravo je to učinilo slabljenje i moralizovanje antičkog čoveka! Pretumačavanje prirodnih nagona u porok počelo je bilo već ranije!

151

          Religije propadaju zbog vere u moral. Hrišćanska ideja moralnoga Boga je neodržljiva: otuda »ateizam« — kao da ne bi moglo biti nikakvih drugih bogova.
          Tako isto propada kultura zbog vere u moral. Jer kad se otkriju nužni uslovi, koji joj jedino uslovljuju napredak, onda je više niko neće (budizam).

152

          Fiziologija nihilističkih religija. — Skupa uzeto, nihilističke religije su sistematizovane istorije bolesti pod religiozno-moralnom nomenklaturom.
          U paganskim kultovima vera se okreće oko tumačenja velikih godišnjih doba. U hrišćanskom kultu ona se okreće oko jednog kruga paralitičkih pojava...

153

          Ova nihilistička religija skuplja sve dekadentne elemente i stvari slične vrste koje može naći u starini; na primer:
          a) slabe i rđavo upućene (otpatke staroga sveta; ono što je stari svet najžešće gurao od sebe);
          b) preterano moralizovane ljude i protivnike paganstva;
          v) politički premorene i ravnodušne (blazirane Rimljane...), denacionalizovane, koji ne znaju šta su;
          g) ljude presite samih sebe — koji bi rado učestvovali u kakvoj podzemnoj zaveri —

154

          Buda protiv Hrista. — Među nihilističkim religijama potrebno je hrišćanstvo i budizam oštro razlikovati. Budizam izražava lepo veče, punu sladost i blagost — to je zahvalnost prema svemu što leži s druge strane; računajući tu i ono što nedostaje: gorčinu, razočarenje, srdžbu; najzad visoku duhovnu ljubav; on je ostavio za sobom prefinjenost filosofskih kontradikcija i odmara se od njih: premda od njih još ima svoju duhovnu slavu i sjaj sunčeva zalaska (on je ponikao iz najviših kasta).
          Hrišćanstvo je dekadentski pokret sastavljen od svakojakih otpadaka i izmeta: ono ne izražava propast jedne rase nego je od početka konglomerat od svih morbidnih elemenata koji se uzajamno privlače i traže... Ono nije uslovljeno nacionalno, niti rasno: ono se obraća ugnjetanima na sve strane; ono nosi u sebi srdžbu protiv svega što je uspelo i što gospodari: njemu treba simbol koji pretstavlja prokletstvo svega što je uspelo i što gospodari... Ono se protivi i svakom duhovnom pokretu, svakoj filosofiji: ono staje na stranu idiota i anatemiše duh. Mržnja protiv obdarenih, učenih, duhovno-nezavisnih: kod sviju njih ono podozreva uspeo život i duh gospodara.

155

          U budizmu prevlađuje ova misao: »Sve strasti, sve što sačinjava strast, krv, vodi u delo« — do te mere budizam predočava zlo. Jer delatnost nema nikakva smisla, ona nas samo veže za život: međutim, ceo život nema nikakva smisla. Zlo je nagon za nečim nelogičnim: za primanjem sredstava za čiji se cilj odbacuje. Pošto se traži put u nebiće, gleda se sa užasom na sve emocionalne pobude. Na primer: nikada se ne sveti! nikada ne budi neprijatelj! — Hedonizam premorenih nalazi ovde svoj najviši izraz. Ništa nije jednom budisti dalje od jevrejskog fanatizma jednog Pavla. Ništa nije u većoj suprotnosti sa njegovim instinktom negoli ova napetost, plamen religioznoga čoveka, a iznad svega onaj oblik čulnosti koji je hrišćanstvo osveštalo imenom »ljubav«. Uz to, obrazovani i intelektualno viši redovi nalaze u budizmu sebi odgovor: rasa zamorena i prečišćena vekovima filosofskih prepiraka, ali koja nije ispod svih kultura, kao što su slojevi iz kojih je hrišćanstvo poniklo...
          U budističkom idealu postoji i oslobođenje od dobra i zla kao nešto bitno: u njemu je izveden vrlo utančan sistem s onu stranu morala, koji se poklapa sa suštinom savršenstva — pod pretpostavkom da su i dobra dela potrebna samo privremeno, jednostavno kao sredstva, to jest za oslobođenje od svake akcije.

156

          Vrlo je čudnovato videti kako se jedna nihilistička religija, kao što je hrišćanstvo, koje je poteklo i odgovara staračkom i oronulom narodu, koji je preživeo sve jake instinkte, korak po korak prenosi u druge sredine, kako najzad ulazi u mlade narode, koji još nisu ni živeli! Varvarima, Germancima propoveda se jedno sutonsko, večernje, bukoličko blaženstvo! Koliko se sve to moralo najpre germanizirati, varvarizirati! Onima koji su snevali o Valhali: — koji su svu sreću polagali u rat! — propoveda se jedna nadnacionalna religija usred haosa, kad još nije bilo nijedne nacije...

157

          Jedino sredstvo za opovrgavanje sveštenika i religije jeste uvek: pokazati da njihove zablude nisu više blagotvorne — da one više štete, jednom rečju da se više ne može održati njihov sopstveni »dokaz sile«...
 
 

-početak-