Naša
religija,
moral i filosofija jesu oblici dekadencije čoveka. Umetnik-filosof. Viši pojam umetnosti. Da li se čovek može toliko udaljiti od drugih ljudi da ih može izgrađivati? (Prethodne vežbe: 1. samotvorac, pustinjak; 2. dosadanji umetnik, kao usavršilac u malom, u jednoj vrsti materije.)
Umetničko delo,
ono koje se javlja bez umetnika, na primer kao telo, kao
organizacija
(pruski oficirski kor, jezuitski, red). U kojoj je meri umetnik samo
prethodni
stupanj. Fenomen
»umetnik«
je najprovidniji; — odatle čovek može posmatrati osnovne instinkte
moći,
prirode itd.! Tako isto i religije i morala!
Apolonski
— dioniziski. — Postoje dva stanja u kojima je umetnost javlja u
čoveku
kao prirodna sila i raspolaže njime, hteo on to ili ne hteo: kao
prinuda
na viziju i kao prinuda na orgiazam. Oba stanja mogu se naći i u
običnom
životu, ali u slabijem obliku: u snu i u pijanstvu. Seksualnost i pohota pripadaju dioniziskom zanosu; ali njih ima i u apolonskom. Postoji još razlika u tempu između ovih dvaju stanja... Krajnji mir kod izvesnih osećaja opijenosti (ili, tačnije rečeno, usporavanje osećanja vremena i prostora) rado se ogleda u viziji najmirnijih stavova i stanja duše. Klasični stil pretstavlja u suštini ovaj mir, uprošćenost, zbijenost i koncentraciju — najviše osećanje moći skoncentrisano je u klasičnom tipu. Teško reagiranje: velika svest: otsustvo svakog osećanja borbe.
Osećanje opijenosti
u srazmeri je prema suvišku: snage ustvari: ono je najjače u
vreme
parenja: novi organi, nove sposobnosti, nove boje, novi oblici; —
»prolepšavanje«
je posledica porasta snage. Prolepšavanje kao izraz pobedonosne
volje, povećane koordiniranosti, harmonije sviju jakih žudnja,
nepogrešne
perpendikularne osovljenosti. Logička i geometriska uprošćenost je
posledica
porasta snage: obrnuto, opažanje takve uprošćenosti povećava
opet
osećanje moći... Vrhunac razvitka: veliki stil. Stanja
u kojima preobražavamo
stvari i činimo ih punijim i poetiziramo ih, dok ne postanu ogledalo
naše
sopstvene punoće i radosti života: polni nagon; pijanstvo; jelo;
proleće; pobeda nad neprijateljem, preziranje; junačenje; svirepost;
religiozna
ekstaza. Ali tri elementa prednjače: polni nagon, opijenost,
svirepost
— oni pripadaju najstarijim prazničnim radostima čovekovim
i
preovlađuju u »umetnicima« početnicima.
Umetnost nas
potseća na stanje animalne životnosti: ona je presipanje i izliv bujne
telesnosti u svet slika i želja; sa druge strane nadražavanje fizičkih
funkcija
pomoću slika i želja pojačanog života; — povećanje, osećanja života,
njegov
potsticaj. »Lepota« je stoga za umetnika nešto izvan svake hijerarhije, jer su u lepoti suprotnosti savladane, što je najviši znak moći nad suprotnostima; i to je postignuto bez napetosti: što nikakva sila nije više potrebna, što sve sledi i sluša tako lako i to čini s najvećom ljupkošću: — to uveseljava umetnikovu volju za moć.
Biološka vrednost lepog
i ružnog. — Ono što instinktivno osećamo da nam je protivno
estetski, prema najdužem iskustvu dokazano je da je opasno po čoveka,
štetno
i da zaslužuje nepoverenje: nenadni glas estetskog instinkta (u
gađenju,
na primer) sadrži sud. Utoliko lepota leži u opštoj
kategoriji
bioloških vrednosti korisnoga, blagotvornoga, i svega onoga što pomaže
napredak života: tako da u nama čitav roj nadražaja, koji nas još
izdaleka
potsećaju i vezuju za korisne stvari i stanja, pobuđuje osećanje
lepoga,
to će reći: povećanja osećanja moći (—dakle ne samo za stvari nego i za
opažaje vezane s njima ili za njihove simbole). O genezi umetnosti. — Ono stvaranje savršenoga i viđenje savršenoga koje je svojstveno moždanom sistemu pretovarenom seksualnom energijom (veče u društvu s ljubljenom, koja preobražava najmanje sitnice, život kao niz uzvišenih stvari, »nesreća nesrećne ljubavi više vredi negoli ma šta drugo«); s druge strane, sve što je savršeno i lepo utiče kao nesvesno sećanje na stanje zaljubljenosti i njemu svojstveno gdedište — svako savršenstvo, i čitava lepota stvari, ponovo oživljuje ljubavno blaženstvo blizinom (fiziološki: tvorački instinkt umetnikov i raspodela semena u krvi). Želja za umetnošću i lepotom posredna je želja za uživanjem polnog nagona, koju on saopštava mozgu. Svet koji je postao savršen pomoću »ljubavi«. Čulnost u raznoj odeći: 1. kao idealizam (»Platon«) svojstven omladini, stvara neku vrstu konkavnog ogledala u kome je lik ljubljene inkrustacija, uveličanost, preobražaj, gde beskonačnost leži oko svake stvari —: 2. u religiji ljubavi: »naočit mlad čovek«, »lepa žena«, u izvesnom smislu božanski, zaručnik, zaručnica duše —: 3. u umetnosti, kao »ukrasna« sila: kao što čovek vidi ženu i daje joj na dar sve što može povećati njenu čar, tako umetnikova senzualnost ukrašava predmet svačim što on ceni i poštuje, i na taj način ga usavršava (»idealizuje«). Žena, svesna šta čovek oseća prema njoj, ide u susret njegovom nastojanju da je idealizuje na taj način što se kiti, lepo ide i igra, izražava nežne misli: ona tako isto upražnjava skromnost, stidljivost, uzdržanost, rezervisanost — instinktivno osećajući da sve to uvećava čovekovu idealizatorsku moć. (— U neobičnoj utančanosti ženskih instinkata stidljivost se ni u kom slučaju ne sme smatrati svesnom hipokrizijom: ona nagađa da baš naivna prava stidljivost najviše mami čoveka i nagoni na precenjivanje. Zato je žena naivna — usled utančanosti svojih instinkata koji joj preporučuju korisnost njene bezazlenosti. Hotimično zatvaranje očiju nad samim sobom... Gde god pretvaranje ima jači uticaj kad je nesvesno, ono i postaje nesvesno. Šta sve može učiniti opijenost koja se zove »ljubav« i koja je još i nešto drugo pored ljubavi! — Ipak u toj stvari svaki ima svoje iskustvo. Mišićna snaga devojke raste kad joj muškarac priđe: postoje instrumenti kojima se to može izmeriti. U slučajevima još veće blizine polova, kao što je na primer u igri i drugim zabavama koje povlače društveni sastanci, ova snaga poraste do te mere da omogućuje prave podvige snage: na kraju više čovek ne veruje ni svojim očima — ni svome satu! Ovde u svakom slučaju moramo računati s činjenicom da već sama igra, slično svakom vrlo brzom kretanju, povlači za sobom neku vrstu opijenosti celog nervnog i mišićnog sistema i krvnih sudova. U ovom slučaju moramo računati sa kombinovanim uticajem dvogube opijenosti. — I kako je to i mudro biti ponekad malo zanesen... Postoje stvarnosti koje se čovek nikad ne usuđuje sebi da prizna; zato smo žene i zato imamo svakojake ženske »stidljivosti« ... Ova mlada stvorenja, koja tamo igraju, očevidno se nalaze izvan svake stvarnosti: ona igraju samo sa opipljivim idealima; ona čak: vide, što je nešto više, kako ideali sede oko njih: majke!... Prilika da navedemo Fausta... Ta lepa stvorenja izgledaju neuporedivo lepše kada malo izgube glavu; i kako to ona dobro znaju! Čak postaju i ljupka, jer to znaju. — Naposletku njihova odeća ih oduševljava; to je njihovo treće malo pijanstvo: — one veruju u svoga krojača, kao što veruju u svoga Boga: — i ko bi im razorio tu veru! Ta vera ih čini blaženim! A divljenje samom sebi je zdravo! — Ono čuva čoveka čak i od nazeba. Je li ikada nazebla neka lepa žena koja se znala dobro oblačiti? Nikada. Pretpostavljam čak i slučaj kad je jedva imala što na sebi. Želi li
se najčudnovatiji
dokaz dokle ide preobražajna snaga opijenosti? — »Ljubav« je taj dokaz;
ono što se ljubavlju zove na svima jezicima i zanemelostima sveta.
Opijenost
dejstvuje tu na stvarnost na takav način da se u svesti zaljubljenika
uzrok
njegove ljubavi potpuno gubi i kao da se nešto drugo nalazi na njegovom
mestu — treperenje i prelivanje sviju čarobnih ogledala Kirkinih. Tu ne
postoji nikakva razlika između čoveka i životinje; a još manje duh,
dobrota,
poštenje čine razliku. Ako je čovek prefinjen, onda je zaluđen na
prefinjen
način; ako je grub, onda je zaluđen na grub način: ali ljubav,
čak
i ljubav prema Bogu, sveta ljubav »iskupljenih duša«, ostaje u korenu
jedno:
to je groznica koja ima razloga da se preobrazi, opijenost koja dobro
čini
što laže o sebi... I u svakom slučaju čovek dobro laže o sebi i pred
sobom
kad je zaljubljen: on se sam sebi čini preobražen, jači, bogatiji,
savršeniji,
on jeste savršeniji... Umetnost nalazimo tu kao
organsku
funkciju, mi je nalazimo u najanđelskijem instinktu »ljubavi«: mi je
nalazimo
kao najveći potsticaj života — tako je umetnost uzvišeno celishodna,
čak
i time što laže... Ali mi bismo pogrešili, ako bismo se zaustavili kod
njene snage za lažju: ona čini više negoli što je prosto zamišljanje:
ona
pomera čak i vrednosti. I ne samo što pomera osećanje
vrednosti:
zaljubljenik stvarno vredi više; on je jači. Kod životinja ovo stanje
izaziva
nova oruđa, pigmente, boje i oblike: u prvom redu nove pokrete, nove
ritmove,
nove ljubavne poklike i mamke. Kod čoveka nije drukče. Njegov celokupni
inventar je bogatiji negoli što je bio ikada, moćniji, potpuniji negoli
što je kod ne-zaljubljenika. Zaljubljenik je rasipnik: za to je on
dovoljno
bogat. On ima smelosti, postaje pustolov, postaje čak i magarac po
velikodušnosti
i bezazlenosti; on opet veruje u Boga, veruje u vrlinu, jer veruje u
ljubav:
i, s druge strane, tome idiotu sreće rastu krila i nove sposobnosti. pa
mu se čak otvaraju vrata za umetnost. Svaka
umetnost
utiče kao sugestija na mišiće i čula, koji su prvobitno bili
aktivni
u naivnom umetničkom čoveku: ona uvek govori samo umetnicima, ona
govori
umetničkoj utančanosti tela. Pojam »laik« je pogrešan naziv. Gluv čovek
nije od one vrste koja ima dobar sluh. U poređenju s muzikom opštenje putem reči je bestidno; reč umanjuje i zaglupljuje; reč obezličava; reč čini običnim neobično.
Umetnika uslovljuju
izuzetna stanja: to su stanja koja su intimno srodna bolesnim pojavama
i s njima srasla: tako da se čini nemogućno biti umetnik a ne biti
bolestan. Ja ovde
iznosim
seriju psiholoških stanja kao znakova punijeg i obilnijeg života, koja
smo danas uobičajili smatrati bolesnim. Ali sada smo se odučili
da o zdravom i bolesnom govorimo kao o suprotnostima: u pitanju
je stepen — tim povodom ja tvrdim da ono što danas ljudi zovu »zdravim«
pretstavlja niži nivo onoga što bi bilo zdravo pod povoljnijim
prilikama
— da smo mi relativno bolesni... Umetnik pripada još jačoj rasi. Ono
što
bi kod nas bilo štetno, bolesno, kod njega je prirodno. — Ali nam se
primećuje
da upravo osiromašenje mašine daje neobičnu .moć razumevanja
svakojake
sugestije: potvrda su tome naše histerične žene.
Moderni
umetnik, koji po svojoj fiziologiji stoji blisko histeriji, pripada i
po
karakteru ovoj vrsti bolesti. Histerik je lažan — on laže zato što
uživa
u laži, on je dostojan divljenja u svakoj veštini pretvaranja — pa
makar
ga njegova bolesna sujeta i prevarila. Ova sujeta je kao neprekidna
groznica,
kojoj su potrebne opojne droge, i koja ne zastaje ni pred kakvom
samoobmanom
ni komedijom, samo ako ova obećava makar i trenutno zadovoljenje. (Nesposobnost
za ponos i potreba za stalnom osvetom zbog duboko usađenog preziranja
prema
sebi — to je gotovo definicija sujete ove vrste.)
Umetnici nisu
ljudi velikih strasti, ma šta oni pričali sebi i nama o tome. I to iz
dva
razloga: njima nedostaje stid pred njima samima (oni sebe posmatraju živeći;
oni sebe vrebaju, odveć su ljubopitljivi) i tako isto stid od velike
strasgi
(koju oni eksploatišu kao umetnici). Drugo, njihov vampir, njihov
talenat,
ne dopušta im uopšte takvo trošenje energije kakvo strast nameće.—
Čovek
s darom je žrtva svoga dara: on živi pod vampirizmom svoga talenta. O razumnom životu. — Relativna čednost, temeljita i mudra obazrivost u odnosu prema erotici čak i u pomislima može se smatrati razumnim načinom života čak i za bogato sazdane i potpune prirode. To naročito važi za umetnike i spada u njihova najbolja pravila životne mudrosti. Potpuno pouzdani glasovi već su se čuli tome u prilog: pominjem Stendala, Teofila Gotjea, pa i Flobera. Umetnik je može biti po svojoj prirodi nužno čulan čovek, uopšte uzbudljiv, u svakom smislu pristupačan, i već izdaleka otvoren za nadražaj, za sugestiju nadražaja. Uprkos tome on je, prosečno uzev, pod vlašću svoga zadatka, svoje volje za majstorstvom, stvarno umeren, a često čak i čedan čovek. To od njega zahteva njegov glavni instinkt: on mu ne dopušta da se nasumce rasipa. Jedna i ista sila traži se u umetničkoj zamisli i u polnom aktu: postoji samo jedna jedina vrsta sile. Za umetnika je izdajstvo da u tome podlegne i istroši se: on time odaje nedostatak instinkta, volje uopšte, to može biti znak dekadencije — u svakom slučaju to umanjuje do nedogledne mere njegovu umetnost. U
poređenju sa umetnikom,
pojava tipa naučnika pretstavlja ustvari znak izvesnog
sužavanja
i padanja životnog nivoa ( — ali tako isto i znak jačanja,
strogosti,
tvrdosti i snage volje). Da li bi koji beočug u čitavom lancu umetnosti i nauke nedostajao kad žene, ženinog dela, ne bi bilo u njemu? Priznajmo izuzetak — on potvrđuje pravilo — da je žena sposobna za savršenstvo u svemu što ne sačinjava jedno delo, u pismima, u memoarima, čak u najfinijem ručnom radu, jednom rečju u svemu što nije zanat, i to zbog toga što se u tim stvarima ona ispunjuje, što u njima ona sluša svoj jedini umetnički nagon u sebi — nagon za dopadanjem... Ali kakve veze ima žena sa strasnom ravnodušnošću pravog umetnika, koji pridaje više važnosti jednom zvuku, jednom dahu, jednoj sitnici, negoli što pridaje sebi — koji se sa svih svojih pet prstiju trudi da zahvati ono što je u njemu najskrivenije i najtajanstvenije; koji ne pridaje nikakve vrednosti ničemu što ne može postati oblik (— što se daje, što se otkriva —) ? Umetnost, kako je umetnik upražnjava — ne razumete li zar šta je to: atentat na svaki stid?... Tek u devetnaestom veku žena se usudila da sebe uputi u pravcu književnosti (— vers la canaille plumière écrivassière, po rečima starog Miraboa): ona postaje pisac, slikar i gubi svoj instinkt. Čega radi to? — ako smemo pitati. Čovek je umetnik samo utoliko ukoliko sve što neumetnici zovu »oblikom« — oseća kao sadržaj, kao samu stvar. S takvim shvatanjem čovek pripada posuvraćenom svetu: jer otsada mu je sadržaj nešto čisto formalno — pa i njegov sopstveni život. Smisao i uživanje u niansama (što je karakteristično za modernizam), u onome što nije opšte, ide protiv instinkta, koji nalazi svoje zadovoljstvo i snagu u shvatanju tipičnoga: slično grčkom ukusu najboljeg vremena. U tome je izvesno savlađivanje punoće života; mera gospodari, mir jake duše leži mu u osnovi, ona se lagano kreće i oseća izvesnu odvratnost prema prekomernoj vitalnosti. Opšte pravilo, zakon, poštuje se i ističe: izuzetak se naprotiv stavlja ustranu, nianse se brišu. Sve što je čvrsto, moćno, solidno, što je život, koji počiva na širokoj i snažnoj osnovi i čuva sopstvenu snagu — to se »sviđa«: to će reći, to odgovara onome što o sebi mislimo. Uglavnom ja umetnicima dajem više za pravo nego svima dosadanjim filosofima: umetnici nisu izgubili iz vida veliki kolosek kojim život teče, oni su voleli stvari »ovoga sveta« — oni su voleli čula. Težnja za »duhovnošću«: meni se to čini nesporazum ili bolest ili lek, gde ta bolest nije prosto licemerstvo i samoobmana. Ja želim sebi i svima onima koji žive bez briga jedne puritanske savesti — i koji smeju živeti — sve veću i veću duhovnost i mnogostrukost čula; zaista, mi smo radi da čulima budemo zahvalni za njihovu suptilnost, punoću i snagu, i mi im za uzvrat nudimo najbolje što imamo od duha. Šta se nas tiču svešteničke i metafizičke anateme protiv čula? Nama to više nije nužno: znak je dobre sazdanosti kad se čovek, kao Gete, pripija, sa sve većom radošću i srdačnošću, za »blaga ovoga sveta«: — na taj način on se čvrsto drži velikog shvatanja da čovek postaje preobrazitelj života, kad se nauči da sebe preobrazi.
Pesimizam
u umetnosti? — Umetnik se postepeno navikava da zarad njih samih
voli
sredstva pomoću kojih dolazi do ekstaze: krajnju delikatnost i divotu
boja,
jasne linije, nianse u tonu: jasnost u onome u čemu pri normalnim
prilikama
nema razlike. Sve jasne stvari, sve nianse, ukoliko potsećaju na
krajnje
uspone snage, koje stvara opijenost, izazivaju putem asocijacije to
osećanje
opijenosti: — uticaj umetničkih dela izaziva stanje podesno za
stvaranje
umetničkog dela, stanje opijenosti. Kada
moji čitaoci
budu dovoljno posvećeni da i u »dobrom«; vide samo oblik iscrpenosti
u velikoj drami života: onda će priznati doslednost hrišćanstva, koje
je
dobrog čoveka shvatilo kao ružnog. Tu je ono bilo u pravu.
Moralizovanje
umetnosti. — Umetnost kao sloboda od moralne tesnogrudosti,
ograničenosti
vidika, ili kao potsmeh nad njima. Begstvo u prirodu, gde se
njena lepota
udružuje sa strahotom. Pojam velikog čoveka. Moderna
patvorstva
u umetnosti: shvaćena kao nužna, to će reći u skladu sa bitnom
potrebom moderne duše. Podela na »publiku« i na »izabrane«: kod prve mora umetnik danas biti šarlatan, kod druge on hoće da bude samo virtuoz i ništa više! »Geniji«, svojstveni našem veku, prevazišli su ovu razliku i bili veliki i za jedne i za druge; veliko šarlatanstvo Viktora Iga i Riharda Vagnera bilo je združeno s tako mnogo prave virtuoznosti, da su zadovoljili čak i umetnički najutančanije. Otuda dolazi nedostatak veličine: oni imaju promenljiv način gledanja, čas misle na najsirovije potrebe, čas na potrebe najutančanijih.
Lažno »pojačavanje«:—
1. u romantizmu: ono postojano espressivo nije nikakav znak
jačine
nego osećanja nedostatka; Moderna umetnost kao umetnost tiranisanja. Gruba i jako naglašena logika u ocrtavanju; motiv uprošćen do formule: formula tiraniše. U okviru linijâ divlje haotično mnoštvo, ogromna masa, od koje se pamet muti; brutalnost boja, materije, želja. Primeri: Zola, Vagner; u duhovnijem stepenu Ten. Dakle logika, masa i brutalnost. U pogledu slikarâ: tous ces modernes sont des poètes qui ont voulu être peintres. L' un a cherché des drames dans l' histoire, l' autre des scènes de moeurs, celui-ci traduit des religions, celui-là une philosophie¹. Ovaj podražava Rafaelu, onaj starim talijanskim majstorima; pejzažisti se služe drvećem i oblacima da prave ode i elegije. Niko nije prosto slikar; svi su arheolozi, psiholozi, režiseri ma kojeg događaja ili teorije. Oni uživaju u našoj erudiciji, u našoj filosofiji. Oni su, kaogod što smo i mi, puni i prepuni opštih ideja. Oni ne vole jedan oblik radi onoga što je on, nego radi onoga što on izražava. Oni su sinovi jedne učene, izmučene i misaone generacije — hiljadu milja daleko od starih majstora, koji nisu ništa čitali i samo su mislili kako će svojim očima prirediti gozbu. ¹ Svi ti moderni slikari su pesnici koji su hteli biti slikari. Jedan je tražio drame u istoriji, drugi scene o naravima, ovaj je prevodio religije, onaj filosofiju. U
osnovi je i
Vagnerova muzika još uvek literatura, isto kao što je to i ceo
francuski
romantizam: čar egzotike (tuđih, dalekih vremena, običaja, strasti) nad
osetljivim dokonjacima. Ushićenje pri ulaženju u ogromnu daleku
preistorisku
zemlju u koju nas knjige vode, usled čega je ceo horizont naslikan
novim
bojama i mogućnostima... Slutnja o još daljim i neispitanim svetovima,
preziranje bulevara... Jer je nacionalizam, ne treba se varati,
samo jedan oblik egzotike... Vinkelmanovi i Geteovi Grci, orijentalci Viktora Iga ličnosti iz Ede Riharda Vagnera, Englezi trinaestog veka Valtera Skota — neko će kad tad otkriti celu komediju. Sve je to bilo preko svake mere istoriski lažno ali — moderno. O
karakteristici nacionalnog
genija obzirom na strano i pozajmljeno: Jevreji su se dotakli genija u oblasti umetnosti sa Hajnrihom Hajneom i Ofenbahom, tim vrlo duhovitim i razdraganim satirom, koji se kao muzičar držao velike tradicije i za onoga koji ima i nešto drugo osim ušiju bio pravo iskupljenje od sentimentalnih i u osnovi dekadentnih muzičara nemačkog romantizma. Ofenbah: francuska muzika s volterovskim duhom, slobodna, razuzdana, sa malo sardoničkim osmehom,ali vedra, puna duha do banalnosti (— on ne namešta —) i bez gracioznosti bolesne ili plavo-bečke čulnosti. Ako pod genijem jednoga umetnika razumemo najvišu slobodu u granicama zakona, božansku lakoću, okretnost i brzinu u savlađivanju najvećih teškoća, onda Ofenbah ima više prava da se nazove »genij« negoli Vagner. Vagner je težak, glomazan: ništa njemu nije tako strano kao oni trenuci bezbrižnog savršenstva koje onaj klovn Ofenbah postiže pet-šest puta u svakoj svojoj bufoneriji. Ali možda treba pod genijem razumeti nešto drugo. Uz poglavlje o »muzici«. — Nemačka i francuska i talijanska muzika. (Naša politički najgora vremena najplodnija. Sloveni?) — Kulturno-istoriski balet: dobio je prevagu nad operom. — Pozorišna muzika n muzičarska muzika. — Pogreška je misliti da je ono što je Vagner stvorio neki oblik: — to je bezobličje. Mogućnost dramske konstrukcije ima se još iznaći. — Ritam. »Izraz« po svaku cenu. — U čast »Karmene«. — U čast Hajnriha Šica (i »Udruženja List« —) — Bludnička instrumentacija. — U čast Mendelsona: jedan elemenat Getea nalazimo u njemu i nigde više! (Isto tako je drugi elemenat Getea došao do rascveta u Rahili; treći u Hajnrihu Hajneu) Opisna muzika; prepustiti stvarnosti da ona deluje... Sve ove vrste umetnosti su lakše, podražljivije: njih se hvataju malo-obdareni. Uticanjena instinkte; sugestivna umetnost. O našoj
modernoj
muzici. — Kržljavljenje melodije, kaogod i kržljavljenje »ideje«,
dijalektike,
slobode najduhovnijeg kretanja — nespretnost i gušenje, koje se razvija
u nove smele pothvate, pa čak i u principe; — na kraju čovek ima samo
principe svoga dara, otsustva svoga dara. U muzici nama nedostaje estetika, koja bi muzičarima propisala zakone i stvorila savest; nama nedostaje baš usled toga prava borba oko »principa« — jer se kao muzičari smejemo Herbartovoj kolebljivosti u ovoj oblasti isto kao i Šopenhauerovoj. Ustvari otuda nastaje velika teškoća: mi više ne znamo na čemu da zasnujemo svoje pojmove o »uzornom«, o »majstorstvu«, o »savršenstvu«. — Sa instinktima stare ljubavi i divljenja mi pipamo po svetu vrednosti, mi skoro verujemo da je »dobro ono što se nama svidi«... Moje nepoverenje se budi kad čujem kako se na sve strane Betoven sasvim bezazleno naziva »klasikom«: ja bih sasvim čvrsto stao na gledište da se u drugim umetnostima pod »klasikom« razume tip koji je taman suprotan Betovenu. Ali kad se čak i potpuno očigledno raspadanje stila kod Vagnera, njegov takozvani dramski stil, uči i poštuje kao »napredak«, kao »majstorstvo«, kao »uzor«, onda moje nestrpljenje dolazi do vrhunca. Dramski stil u muzici, kako ga Vagner razume, znači odricanje od stila uopšte, pod pretpostavkom da je nešto drugo; to će reći drama, sto puta važnije od muzike. Vagner može slikati, on se služi muzikom, ne za muziku, on pojačava poze, on je pesnik; najzad, on je, slično svima pozorišnim umetnicima, dejstvovao na »lepa osećanja«, »grudi što se nadimaju« — i sa svim tim zadobio za sebe žene, pa i žedne obrazovanja. Ali, zar je ženama i žednim obrazovanja stalo do muzike! Sve to nema nikakve savesti za umetnost; sve to ne pati kada se sve što je prva i neophodna vrlina jedne umetnosti zarad drugostepenih smerova gazi nogama i prezire (kao sluškinja drame). Šta vredi sve proširenje sredstava izražaja, kada je ono što se izražava, sama umetnost, izgubilo čak i svoj zakon. Živopisni sjaj i snagu tona, simbolizam zvuka, ritma, boje, tonova, harmonije i disharmonije, sugestivni značaj muzike, čitavu čulnost muzike koja je preko Vagnera zagospodarila to je sve Vagner poznao u muzici, izvukao i razvio. Viktor Igo učinio je nešto slično s jezikom: ali već danas se ljudi pitaju u Francuskoj, u slučaju Viktora Iga, nije li to iskvarilo jezik... nisu li porastom čulnosti u jeziku razum, duh, duboka zakonitost u jeziku bili ugušeni? Nije li znak dekadencije što su u Francuskoj pesnici postali vajari, a u Nemačkoj muzičari glumci i kulturna mazala? Danas postoji i muzičarski pesimizam, čak i među nemuzičarima. Ko nije sam doživeo i ko sam nije proklinjao nesrećnog mladića koji svoj klavir muči do očajanja, i koji svojeručno rije mulj najturobnijih i najmutnijih harmonija! Na taj način on se priznaje za pesimista... Ali da li se time priznaje i da je »muzikalan« ? Sa svoje strane ne bih se mogao skloniti da u to verujem. Čistokrvni vagnerijanac je nemuzikalan; on se potčinjava elementarnim silama muzike, otprilike kao što se žena potčinjava volji svoga hipnotizera — a da bi to mogao, ne sme postati nepoverljiv nikakvom strogom savešću u stvarima muzike i muzičara. Rekoh »otprilike kao«—: ali možda se tu radi o nečemu višem od sličnosti. Valja rasmotriti oruđa kojima se Vagner naročito služi da izazove utisak — (koja je dobrim delom morao najpre on izmisliti): ona do neverovatnosti naliče sredstvima kojima jedan hipnotizer pokazuje svoju moć (—izbor pokreta, tonske boje njegovog orkestra; odvratno izbegavanje logike, reda i ispravnosti u ritmu; prikradanje, milovanje, tajanstvenost, histeričnost njegove »beskrajne melodije«). A je li stanje u koje slušaoca, i još pre slušateljku, prenosi uvertira u Loengrinu, na primer, u suštini različito od somnambulističke ekstaze ? — Čuo sam jednom jednu Talijanku gde kaže posle izvođenja ove uvertire, očiju blaženih kako to samo vagnerijanke znaju: »Come si dorme con questa musica!« Religija u muzici. Koliko je još mnogo nepriznatog pa čak i nerazumevanog zadovoljenja svih religioznih potreba u Vagnerovoj muzici! Koliko molitve, vrline, patosa, »devičanstva«, »iskupljenja« kroz nju još govori!... O, koliko koristi izvlači taj lukavi svetac, koji nas vraća i mami natrag u sve što se nekada verovalo, iz toga što se muzika može osloboditi reči i pojmova!... Naša intelektualna savest ne mora se stideti — ona ostaje po strani — kada koji stari instinkt drhtavih usana pije iz zabranjenoga pehara... To je mudro, zdravo i čak i dobar znak, ukoliko odaje stid prema zadovoljenju religioznog instinkta... Lukavo hrišćanstvo: tip muzike »Vagnera poslednjeg doba«. Ja
razlikujem
hrabrost pred ljudima, hrabrost pred stvarima i hrabrost pred hartijom.
Ovu poslednju vrstu hrabrosti imao je, na primer, David Štraus. Ja još
razlikujem hrabrost pred svedocima i hrabrost bez svedoka. Hrabrost
jednoga
hrišćanina, jednoga čoveka koji veruje u Boga, ne može uopšte nikada
biti
hrabrost bez svedoka — i već samo to njoj umanjuje vrednost. Najzad ja
razlikujem hrabrost iz temperamenta i hrabrost iz straha od straha:
slučaj
ove poslednje vrste hrabrosti jeste moralna hrabrost. Tu još spada i
hrabrost
iz očajanja. ¹ Reči iz Geteove pesme Ribar.
»Muzika« — i veliki
stil. — Veličina jednoga umetnika ne ceni se prema »lepim
osećanjima«
koja pobuđuje: u to mogu verovati devojke. Nego prema stepenu
približenja
velikom stilu, prema sposobnosti njegovoj za veliki stil. Ovaj stil ima
kao zajedničku crtu sa velikom strašću što prezire dopadanje, što
zaboravlja
da zadobije, što zapoveda; što hoće... Postati gospodar nad
haosom
u sebi; nagnati svoj haos da primi oblik: logičan, jednostavan,
nedvosmislen,
postati matematika, zakon — to je velika ambicija na ovom mestu. —
Pomoću
nje čovek odbija od sebe: ništa ne izaziva ljubav prema takvim
silovitim
ljudima — oko njih čini se da leži pustinja. Ćutanje, strah kao od
velikog
oskrvnjenja... Sve umetnosti znaju takve stvaraoce velikog stila: zašto
ih nema u muzici? Nikada još nijedan muzičar nije izgradio nešto kao
onaj
arhitekta koji je podigao Palaco Piti... Tu je jedan problem. Da li
možda
muzika ne pripada kulturi u kojoj je carstvu silovitih ljudi svake
vrste
došao kraj? Da li i pojam velikoga stila ne protivreči duši muzike —
»ženi«
u našoj muzici ?... Romantizam: dvosmisleno pitanje, kao sve moderno. Estetska stanja dvojaka. Obilati i darežljivi kao suprotnost tražiteljima i željnima. Romantičar je umetnik koga njegovo nezadovoljstvo sobom čini tvorcem — koji gleda na drugu stranu od sebe i od svoga sveta, i unazad. Je li
umetnost
posledica nezadovoljstva stvarnošću? Ili izraz zahvalnosti
za
doživljenu sreću? U prvom slučaju ona je romantizam, u
drugom
oreol i ditiramb (jednom rečju: umetnost apoteoza): i Rafael tu spada,
izuzev onu njegovu hipokriziju što je hteo obožiti privid hrišćanskog
shvatanja
sveta. On je bio zahvalan za život tamo gde nije bio specijalno
hrišćanski. Šta je
romantizam?
— U pogledu na sve estetske vrednosti ja se sada služim ovom osnovnom
razlikom:
u svakom pojedinačnom slučaju ja se pitam: »Je li glad ili obilje tu
bilo
tvorac?« Na prvi pogled moglo bi se drukčije razlikovanje činiti
pogodnije
— ono je mnogo očevidnije — naime razlikovanje po tome, da li je uzrok
stvaranja žudnja za nepromenljivošću, ovekovečenjem, »bićem« — ili
žudnja
za rušenjem, promenom, postajanjem. Ali se obe ove vrste žudnje, kad se
bliže posmatraju, pokazuju dvosmislene, i stvarno se mogu protumačiti u
svetlosti sheme za koju držim da sam bio u pravu što sam je istakao
napred. Da li antiteza klasičnog i romantičnog ne prikriva drugu antitezu, aktivnog i reaktivnog? Da bi
čovek bio klasičan,
mora imati sve jake i na izgled protivrečne darove i strasti:
ali
tako da svi idu u korak, kao jedan jaram; da dolaze u dobri čas
kako bi doveli do vrhunca izvesnu vrstu književnosti ili umetnosti ili
politike (ne pošto se već stiglo na vrhunac...): on mora biti ogledalo celokupnoga
stanja (bilo jednoga naroda, ili jedne kulture) i izražavati
njegovu
najdublju i najintimniju prirodu, u trenutku kad je još stabilna i
stoji
na svojim nogama i nije prebojena podražavanjem sa strane (ili još
zavisna...);
ne reaktivan nego odlučan i napredan duh, koji je afirmativan u svima
prilikama,
čak i u svojoj mržnji. O
budućnosti.
— Protiv romantizma velike »strasti«. Valja razumeti kako svakom
»klasičnom«
ukusu pripada izvesna količina hladnoće, jasnosti i tvrdoće; logika
iznad
svega, sreća u duhovnom životu, »tri jedinstva«, usredsređenost, mržnja
prema osećajnosti, duševnosti, espirit, mržnja prema mnogovrsnom,
nesigurnom,
kolebljivom, nebuloznom, kaogod i prema svemu kratkom, igličastom,
lepuškastom,
dobroćudnom. Ne treba se igrati umetničkim formulama: treba život
preraditi,
tako da on sebe posle sâm formuliše.
Nihilizam
umetnikâ. — Priroda je surova u svojoj vedrini; cinična u svojim
osvitima.
Mi mrzimo emocije. Mi bežimo tamo gde priroda pokreće naša čula
i našu maštu; gde nemamo šta voleti, gde nas ništa ne potseća na
moralne
prividnosti i delikatnosti ove severnjačke prirode; to isto važi za
umetnost.
Mi više volimo ono što nas više ne potseća na »dobro i zlo«. Naša
moralna
osetljivost i bolećivost kao da se oslobađa u strašnoj i srećnoj
prirodi,
u fatalizmu čula i sila. Život bez dobrote. Šta
je tragično?
— Ja sam više puta ukazao na vrlo pogrešno shvatanje Aristotelovo koji
je strah i sažaljenje, ta dva osećanja što izazivaju potištenost,
smatrao kao tragična osećanja. Da je Aristotel bio u pravu, tragedija
bi
bila umetnost opasna po život: onda bi morali ljudi da se čuvaju
tragedije
kao nečega uopšte štetnoga i sumnjivoga. Umetnost, koja je inače veliki
potsticaj života, zanos životom, volja za životom, ovde bi postala
oruđe
dekadencije i, kao sluškinja pesimizma, uopšte štetna po zdravlje
(— jer
pretpostaviti, kao što to Aristotel čini, da se ljudi »očišćuju« od
ovih
osećanja pobuđivanjem tih osećanja u njima, prosto je neistina). Ako
pretpostavimo
nešto što obično pobuđuje strah i sažaljenje — remeti, slabi,
obeshrabljuje:
— kao i to da je Šopenhauer bio u pravu kad je tvrdio da tragedija uči
rezignaciji (to jest blagom odricanju od sreće, nade, volje za
životom),
onda bi se time pretpostavila umetnost u kojoj se
odriče
sama umetnost. Tragedija bi onda značila proces raspadanja: instinkt
života
uništio bi sebe u instinktu umetnosti. Hrišćanstvo, nihilizam, tragična
umetnost, fiziološka dekadencija: to bi se držalo zajedno, to
bi
dolazilo do prevage u isti mah, i uzajamno bi se pomagalo gore-dole...
Tragedija bi, prema tome, bila simptom propadanja.
Tragični umetnik.
— Pitanje je snage (jednoga naroda ili pojedinca) da li i
gde
primenjuje sud o lepom. Osećanje obilja, nagomilane snage (koje
dopušta da se veselo i smelo susreće mnogo šta pred čim slabić drhti) —
osećanje moći izražava sud o »lepoti« stvari i stanja koje
instinkt
nemoći smatra samo dostojnim mržnje i »ružnim«. Atmosfera koja nam
omogućava
da procenimo da li je ono što sukobljujemo opasnost, problem, sablazan,
ta atmosfera određuje i naše estetsko da (»To je lepo« ustvari
je afirmacija). |