Osnovna pogreška:
smatrati da je stado cilj a ne pojedinac! Stado je sredstvo, i
ništa
više! Ali danas se pokušava da se ono shvati kao pojedinac i da
mu se prida viši rang negoli pojedincu. Grdno veliki nesporazum! Tako
isto
se pokušava da se sve što čoveka čini bliskim i srodnim stadu, kao što
su osećanja simpatije, označi kao važnija strana našeg bića.
Vrednost svojih postupaka pojedinac traži u samom sebi: jer mora dati sasvim individualan smisao i tradicionalnim rečima. Čak i kad ne stvara formule, bar je njegovo tumačenje formula lično: i kao tumač on je još uvek tvorac. »Ja« tlači i ubija: ono dejstvuje kao organska ćelija: ono pljačka i vrši nasilje. Ono hoće da se regeneriše — to je trudnoća. Ono bi htelo da rodi svoga boga i da vidi celo čovečanstvo pred njegovim nogama. Svaki živi organizam zahvata oko sebe onoliko koliko mu to njegova snaga dopušta, i pokorava sve što je slabije od njega: na taj način on uživa u sopstvenom životu. Sve veće »humanizovanje« ove tendencije pokazuje se u tome što sve jasnije osećamo koliko je teško stvarno drugoga asimilovati: koliko mu veliku štetu nanosi naša moć nad njim, ali isto tako i kako ga njegova volja još više otuđuje od nas — pa prema tome smanjuje mogućnost njegove savladljivosti. Merilo je slobode, kako za pojedinca tako i za društva, koliko se otpora mora stalno svladavati da bi se ostalo gore: podrazumevajući pod slobodom pozitivnu moć, volju, za moć. Najviši oblik individualne slobode, suverenosti, prema tome, ne bi verovatno porastao ni pet koraka daleko od svoje suprotnosti, tamo gde opasnost od ropstva visi nad životom kao Damoklov mač. Rasmotrimo istoriju s ovog gledišta: vremena kad je »individua« dostizala do savršene zrelosti, to će reći do slobode, kad se postizao klasičan tip suverenoga čoveka: o ne, to nisu nikad bila humana vremena. Ne sme biti nikakva biranja: ili čovek mora da je na vrhu ili na dnu, kao crv, prezren, smrvljen, zgažen. Čovek mora imati tirane protiv sebe da bi bio tiranin, to će reći slobodan. Nije malo preimućstvo imati stotinu Damoklovih mačeva nad glavom: na taj način čovek uči da igra, na taj način dolazi do »slobode kretanja«. Čovek je više nego ma koja druga životinja prvobitno altruist. — otuda njegov polagan razvitak (dete) i visoka razvijenost, otuda tako isto i neobični egoizam najnovije vrste. — Divlje zveri su mnogo individualnije. Kritika
»sebičnosti«.
— Nehotična naivnost Larošfukoa, koji veruje da govori nešto smelo,
slobodno i paradoksalno — u ono doba bila je »istina« u psihološkim
stvarima
nešto što je zadivljavalo ljude — na primer: »Les grandes ames ne sont
pas celles qui ont moins de passions et plus de vertus que les ames
communes,
mais seulement celles qui ont de plus grands desseins«¹ —
Zacelo:
Džon Stjuart Mil (koji Šanfora naziva otmenijim i filosofskijim
Larošfukoom osamnaestoga veka) — vidi u njemu samo vrlo oštroumnog
posmatrača
svega onoga u ljudskim grudima što potiče od »naviknute sebičnosti«, i
dodaje: »Jedan otmen duh nesposoban je da nametne sebi potrebu
stalnog
posmatranja niskosti i prostaštva,pa makar to bilo sa
ciljem
da pokaže nad kakvim ubitačnim uticajima može likovati uzvišen duh i
otmen
karakter«. |