Stvaranje je odabiranje i dovršavanje odabranoga. (To je bitno kod svakog akta volje.) Sve zbivanje po smeru može se svesti na smer povećanja moći. Kad nešto činimo, onda se pojavljuje osećanje snage, često i pre samog dela, pri pomisli na ono što imamo da učinimo (kao, na primer, kad ugledamo neprijatelja, ili prepreku kojoj verujemo da smo dorasli): to osećanje je uvek propratno. Mi instinktivno mislimo da je ovo osećanje snage uzrok postupka, da je ono »sila«. Naša vera u kauzalitet je vera u silu i njeno dejstvo; to je prevod našega doživljaja: pritom identifikujemo samu silu sa osećanjem sile. — Ali sila nigde ne pokreće stvari; sila koju smo osetili »ne stavlja mišiće u pokret«. »O takvom procesu mi nemamo nikakva pojma, niti iskustva«. »Isto tako malo znamo nužnost izvesnoga kretanja kao što malo znamo silu kao pokretača«.Sila treba da bude prinudno sredstvo! »Sve što znamo jeste da jedna stvar sledi za drugom; — mi ne znamo ništa bilo o prinudi bilo o proizvoljnosti zbog kojih jedna sledi. za drugom«. — Kauzalitet je izmišljen na taj način što je prinuda nakalemljena toku procesa. Izvesno »razumevanje« javlja se usled toga, to će reći: mi smo proces podesili prema sebi, načinili ga »poznatim«: a to poznato je i poznati fakt ljudske prinude koji poznajemo po navici i koji je vezan s osećanjem snage. Nameravam da ispružim ruku; ako pretpostavimo da znam isto toliko malo fiziologiju ljudskoga tela i mehaničke zakone njegova kretanja koliko čovek iz naroda, šta bi moglo biti neodređenije, bleđe, neizvesnije od ove moje namere u poređenju s onim što iz nje sledi? A ako pretpostavimo da sam jedan od najoštroumnijih mehaničara i da sam naročito dobro upućen u formule koje u ovom slučaju dolaze u primenu, neću stoga biti u stanju da svoju ruku ispružim ni za dlaku bolje ili gore. Naše »znanje« i naše »delanje« u ovom slučaju leže potpuno odvojeno jedno od drugoga: kao da su dve različite oblasti.— S druge strane: Napoleon sprovodi plan jednog ratnog pohoda — šta to znači? Tu je poznato sve što pripada sprovođenju plana, jer se sve mora zapovediti; ali i ovde se pretpostavljaju potčinjeni koji primenjuju i prilagođuju opšti plan potrebama trenutka, stepenu sile itd. Od pamtiveka mi smo pripisivali vrednost jednog postupka, karaktera, života nameri, cilju, zbog koga se nešto učini, postupi, živi; ova iskonska idiosinkrazija ukusa dobija naposletku opasan oblik — pod pretpostavkom da otsustvo smera i cilja u prirodnim pojavama sve više izbija u svesti. S tim se čini da se priprema opšte obescenjenje: »Ništa nema smisla« — ova melanholična rečenica znači: »Sav smisao leži u nameri, i ako namere uopšte nema, onda nema uopšte ni smisla«. Prema toj oceni, ljudi su bili prinuđeni da prenesu vrednost života u »život posle smrti«, ili u progresivan razvitak ideja ili čovečanstva ili naroda ili iznad čoveka; ali se na ovaj način došlo do beskonačnog progresiranja cilja: stoga je najzad bilo nužno da čovek sebi nađe izvesno mesto u »svetskom procesu« (s nesrećnom perspektivom da taj proces možda vodi u ništa). Obzirom na to, »cilj« se mora podvrći oštrijoj kritici: mora se uvideti da cilj nikada ne može biti uzrok jednog postupka; da su cilj i sredstvo tumačenja, pomoću kojih se izvesne tačke jednog zbivanja podvlače i odabiraju, na račun drugih, i to najmnogobrojnijih; da, kad god se nešto čini u izvesnom cilju, dešava se nešto drugo što je u osnovi različito; da u pogledu delanja prema cilju stoji isto onako kao što stoji sa takozvanom celishodnošću toplote koju ispušta sunce: najveći deo njen je bačen; jedan njen deo, koji je jedva vredan pažnje, ima »cilj«, ima »smisao«; — da je »cilj« sa njegovim »sredstvima« do krajnosti neodređena skica, koja kao propis, kao »volja«, može i naređivati, ali pretpostavlja sistem poslušnih i izvežbanih oruđa, koja na mesto neodređenoga stavljaju sasvim utvrđene veličine (to će reći, mi zamišljamo sistem umešnijih ali ograničenijih intelekata koji postavljaju cilj i sredstva, kako bismo bili u stanju da pripišemo svome jedino poznatom »cilju« ulogu »uzroka jednog postupka«, na što mi zapravo nemamo nikakva prava: to bi značilo isto što i rešiti izvestan problem na taj način što bi se rešenje prenelo u jedan svet koji nije pristupačan našem posmatranju. Najzad: zašto ne bi »cilj« mogao prosto biti propratna pojava u nizu promena među silama koje izazivaju celishodnu akciju — bleda slika unapred ocrtana u svesti, koja nam služi kao orijentacija u onome što se zbiva, kao simptom samog zbivanja, ne kao njegov uzrok? — Ali na taj načic mi podvrgavamo kritici samu volju: zar nije obmana smatrati uzrokom ono što dolazi u svest kao akt volje? Zar nisu sve pojave u svesti samo krajnje pojave — poslednji beočuzi jednoga lanca, koji se međutim prividno uslovljuju uzajamno u njihovom toku u okviru plana svesti? To bi mogla biti iluzija. — Nauka ne
pita šta nas nagoni na hotenje: ona pre odriče da
hotenja ima, i misli da se nešto sasvim drugo dešava — jednom rečju, da
je vera u »volju« i »cilj« iluzija. Ona ne pita za pobude
postupka,
kao da su nam se nalazile u svesti pre samog postupka: ona najpre deli
postupak na mehaničku grupu pojava i ispituje predistoriju ovoga
mehaničkog
kretanja — ali ne u osećanju, opažaju, mišljenju. S te strane ona
nikada
ne može primiti objašnjenje: opažaj je upravo njen materijal, koji
treba
objasniti. — Njen problem je upravo: objasniti svet ne uzimajući
opažaje
za uzrok; jer bi to značilo: smatrati opažaje uzrokom opažaja.
Time
se njen zadatak nikako ne rešava. Ne postoji prosto »hotenje« nego samo hotenje nečega: cilj se tu ne sme odvojiti od stanja — kao što to čine gnoseolozi. »Hotenja«, kako ga oni shvataju, ima isto toliko malo koliko i »mišljenja«: to je čista fikcija. Od hotenja je nerazdvojno da se nešto zapoveda (time se, razume se, ne kaže da se volja »izvršuje«). Ono stanje opšte napetosti pomoću koga jedna sila traži izliva — nije nikakvo »hotenje«. »Bol« i »zadovoljstvo« najgluplji su način izražavanja suda; time se, prirodno, ne tvrdi da i sudovi koji se na taj način izriču moraju biti glupi. Otklanjanje svakog obrazloženja i logike, jedno da ili ne u svođenju na strasnu želju za posedovanjem ili odbacivanjem, imperativno skraćivanje, čija je korisnost neosporna: to je bol i zadovoljstvo. Njihovo poreklo je u centralnoj oblasti intelekta; njihov preduslov je beskrajno ubrzan proces opažanja, uređivanja, koordinacije, proračuna, zaključivanja: zadovoljstvo i bol su uvek završne pojave, nikada »uzroci«. Što se tiče pitanja šta izaziva zadovoljstvo i bol, odgovor zavisi od stepena moći; ono što se pred malom moći može učiniti opasnim i izazvati potrebu za hitnom odbranom — može imati za posledicu osećanje zadovoljstva pred svešću o većoj moći, i biti strastan nadražaj. Sva osećanja zadovoljstva i bola pretpostavljaju već merenje prema opštoj korisnosti i opštoj štetnosti; dakle jednu oblast u kojoj se dešava hotenje izvesnog cilja (stanja) i izbor sredstava za taj cilj. Zadovoljstvo i bol nisu nikada »prvobitne činjenice«. Osećanja zadovoljstva i bola jesu reakcije volje (afekti) u kojima intelektualni centar utvrđuje vrednost izvesnih nastalih promena u opštoj vrednosti, a isto tako i kao uvod u protivakcije. Vera u
»afekte«. — Afekti su proizvod intelekta, izmišljanje
uzroka koji ne postoje. Sva opšta telesna osećanja koja
ne razumemo tumače se na intelektualan način, to jest traži se razlog
što se ovako ili onako osećamo među ličnostima, doživljajima itd. Dakle
nešto štetno, opasno, strano stavlja se kao da je uzrok našeg
neraspoloženja;
ustvari, ono se traži u neraspoloženju, da bi se naše stanje moglo misliti.—
Velika navala krvi u mozak sa osećanjem gušenja tumači se
kao
»srdžba«: lica i stvari koja izazivaju našu srdžbu spadaju u red
sredstava
za olakšanje našeg fiziološkog stanja. — Naknadno, posle duge navike,
izvesni
procesi i opšta osećanja bivaju povezani tako pravilno da pojava
izvesnih
procesa izaziva ono opšte osećanje i naročito donosi sa sobom onu
navalu
krvi, izbacivanje semena: dakle blizinom. Tada mi kažemo da je »afekt
izazvan«. Teorija slučaja.
Duša je biće koje odabira i sebe hrani, koje
je stalno do krajnosti pametno i stvaralačko (ova stvaralačka
sila
obično se previđa i smatra da je prosto »pasivna«). U ogromnom
mnoštvu pojava koje se dešavaju u organskom biću, deo koga
bivamo svesni jeste jednostavno sredstvo: i delić »vrline«,
»nesebičnosti«
i sličnih fikcija sve ostale pojave zbivanja nazivaju na potpuno
odlučan
način lažju. Učinićemo dobro, ako budemo izučavali svoj organizam u
njegovoj
potpunoj nemoralnosti ... Vrednost
sviju, ocena vrednosti. — Moj je zahtev da se delatelj
spoji opet sa svojim delom, pošto je iz njega pojamno izdvojen, te je
delo
tako ostalo prazno; da se pojam »nešto činiti«, kao ideja
»cilja«,
»smera«, »namere«, vaspostavi u delu, pošto je iz njega veštački
odvojena
i na taj način delo ostalo prazno. |