Rat protiv hrišćanskog
ideala, protiv učenja o »blaženstvu« i o »spasenju« kao cilju života,
protiv suprematije budala, čistih srcem, stradalnika i zlosrećnika.
Naše preimućstvo:
mi živimo u veku poređenja; mi smo u stanju da proračunavamo kako
ljudi nisu nikad računali: mi smo uopšte samosvest istorije. Mi uživamo
na drugi način i trpimo na drugi način: naš instinktivni posao je da poredimo
bezbroj stvari. Mi sve razumemo; mi sve doživljujemo, u nama više nema
neprijateljskog osećanja. Ma kako se rđavo mi sami pri svem tom proveli,
naša živa i skoro nežna radoznalost navaljuje na najopasnije predmete...
Ironija prema onima koji veruju da će pobediti hrišćanstvo pomoću modernih prirodnih nauka. Time se nipošto ne pobeđuju hrišćanska shvatanja vrednosti. »Hristos na krstu« je još uvek najuzvišeniji simbol. Dva velika nihilistička pokreta: a) budizam; b) hrišćanstvo. Ovo poslednje je tek sada došlo otprilike do jednog stanja kulture u kome može ispuniti svoju prvobitnu namenu — dostiglo svoj nivo — u kome se može pokazati čisto. Mi smo vaspostavili
hrišćanski
ideal: da mu se odredi vrednost.
Viši čovek razlikuje se od nižega svojom neustrašljivošću i gotovošću da se ponese sa nedaćom: kada evdemonistička merila počnu prevlađivati, onda je to znak dekadencije (fiziološki zamor i slabljenje jačine volje). Hrišćanstvo sa svojim izgledima na »blaženstvo« tipičan je način shvatanja osirotelih i paćenika. Puna snaga hoće da stvara, da strada, da propadne: biogotizam hrišćanskog spasenja njoj para uši i svešteno držanje izaziva dosadu. Siromaštvo,
smernost
i čednost — opasni i klevetnički ideali, ali korisni lekovi, kao
otrovi u izvesnim bolestima, na primer u doba rimskih cezara.
Bog je stvorio
čoveka srećna, bezbrižna, bezgrešna, nevina i besmrtna: naš život je lažan,
otpadnički, grešan, kazna... Stradanje, borba, rad i smrt ističu se kao
prepreke i sumnje u život, kao nešto neprirodno, nešto što ne treba da
traje, protiv čega su potrebni lekovi — i od čega leka ima!...
Nedostaje ekscentrični
pojam »svetosti« — »Bog« i »čovek« nisu izdvojeni jedan od drugoga. Nema
»čuda« — te oblasti uopšte nema: jedina koja dolazi u obzir jeste »duhovna«
(to jest simbolično-psihološka). Kao dekadencija: duplikat »epikurejstva«...
Raj, prema grčkom pojmu, samo je »Epikurov vrt«.
Oni su prezirali telo, oni ga nisu uzimali u obzir: još više, oni su postupali s njim kao s neprijateljem. NJihovo je ludilo bilo što su verovali da se »lepa duša« može nositi u telu koje bi bilo lešinska nakaza... I da bi to učinili pristupačnim drugima, bilo im je nužno da pretstave pojam »lepe duše« na drugi način, da preobrnu prirodnu vrednost, dok se najzad ne oseti jedno bledunjavo, bolešljivo, idiotski egzaltirano biće kao savršenstvo, kao nešto »englisch«, kao preobražaj: kao viši čovek. Neznanje psiholoških predmeta — hrišćanin nema nervnog sistema; preziranje i svojevoljno okretanje pogleda sa zahteva tela, sa svesti o telu; pretpostavka da je to u skladu s višom prirodom čovekovom — da će to neophodno biti na dobro duše; sistematsko svođenje svih funkcija tela na moralne vrednosti; i bolest se smatrala uslovljenom moralom, kao kazna ili kao iskušenje, ili kao stanje spasenja u kome čovek postaje savršeniji negoli što bi mogao biti zdrav (Paskalova misao); u izvesnim prilikama, dragovoljno teranje u bolest samog sebe — Šta upravo ima da znači ova borba hrišćanina »protiv prirode«? Razume se, nas neće obmanuti njegove reči i objašnjenja! To je priroda protiv nečega što je opet priroda. Kod mnogih to je strah; kod nekih je preziranje; kod nekih opet izvesna duhovnost, ljubav prema jednom idealu beskrvnom i bestrasnom: a kod najviših to je ljubav prema »apstraktnoj prirodi« — i oni se trude da žive prema svome idealu. Razume se da smernost namesto samopouzdanja, brižna obazrivost prema pohotama, oslobođenje od običnih dužnosti (što stvara viši pojamo rangu), potsticaj na stalnu borbu oko ogromnih pitanja, navika na izlive osećanja — sve to doprinosi da se obrazuje jedan tip; u njemu prevlađuje osetljivost jednog zakržljalog tela, ali se nervoza i njeno nadahnuće tu tumače na drugi način. Ukus ovoga tipa ljudi sklon je 1) suptilnosti, 2) šarenilu, 3) krajnostima u osećanjima — prirodne sklonosti nalaze zadovoljenja, ali se tumače na nov način, na primer kao »opravdanje pred bogom«, »iskupljenje blagodaću«, (svako neosporno osećanje zadovoljstva tumači se na sličan način!), ponos, strast itd. — Opšti problem: šta biva od čoveka koji kalja i stvarno odriče i umanjuje sve što je prirodno? Ustvari hrišćanin pretstavlja primer preterane samodiscipline: da bi ukrotio svoje strasti, čini se da mu je potrebno da sebe uništi ili raspne. Čovek fiziološki
sebe nije znao kroz čitave milenije: on ne zna sebe ni danas još. Znati,
na primer, da imaš nervni sistem (— ali ne »dušu« —) još uvek ostaje privilegija
najupućenijih. Ali se čovek ne zadovoljava time da tu ne zna. On mora biti
vrlo human, da bi mogao reći: »ja to ne znam«, da dopusti sebi neznanje.
Ranije su se stanja i posledice fiziološke iznurenosti smatrala za važnija od zdravih stanja i njihovih posledica, usled njihove iznenadnosti, strahovitosti, nejasnosti i tajanstvenosti. Čovek se plašio sebe: pa je onda pretpostavio jedan viši svet. LJudi su pripisali poreklo ideje o dva sveta — jednog s ove strane groba, a drugog s one — snu i snovima, senkama noći i strahu od prirode: ali treba najpre rasmotriti simptome fiziološke iznurenosti. Stare religije imaju naročite metode kojima vežbaju verne da dođu do stanja iznurenosti, u kome moraju doživeti takve pojave... Verovalo se da se na taj način ulazi u jedan viši poredak stvari gde sve prestaje biti poznato. — Prividnost više sile... San kao posledica
svake iznurenosti, iznurenost kao posledica svakog prekomernog nadražaja...
Celo hrišćansko vežbanje u pokajanju i spasenju može se smatrati kao proizvoljno izazvana folie circulaire: razume se, ona se može izazvati samo u već predodređenim licima, naklonjenim morbidnosti. Protiv pokajanja
i čisto psihološkog postupanja njim. — Kad čovek ne može svršiti s
jednim doživljajem, onda je to već znak dekadencije. Ovo otvaranje starih
rana, valjanje u samopreziranju i potištenosti, jedna je bolest više iz
koje ne može nikada doći »spasenje duše«, nego samo jedan nov oblik bolesti...
Griža savesti: znak da karakter nije dorastao delu. Postoji griža savesti i zbog dobrih dela: kad su neobična te nisu u skladu sa starom sredinom. Protiv kajanja.
— Ja ne volim ovu vrstu kukavičluka prema sopstvenom delu; čovek ne treba
da ostavi sam sebe na cedilu pred navalom neočekivanog srama i nevolje.
Tu je pre na mestu prekomerna gordost. Naposletku, čemu sve ovo? Kajanjem
se ne briše ono što je učinjeno; kaogod ni time što je »oprošteno« ili
»ispaštano«. Čovek mora biti teolog pa da veruje u moć koja briše grehe:
mi imoralisti pretpostavljamo da u »prestup« ne verujemo. Mi držimo da
su sva dela u korenu ista po vrednosti — isto kao što dela koja su uperena
protiv nas mogu još uvek, s ekonomskog gledišta, biti korisna i
biti dela željiva uopšte. — U pojedinačnim slučajevima mi ćemo priznati
da bismo izvesnog dela mogli biti pošteđeni — da na nas okolnosti
nisu uticale da ga učinimo. Ko od nas ne bi počinio svaki zločin, kad bi
prilike bile pogodne?... Zato čovek ne sme nikad reći: »To i to
ne bih smeo činiti«, nego uvek samo: »Čudnovato da to nisam učinio već
stotinu puta!« — Naposletku, vrlo mali broj postupaka je tipičan
i rezime jednog lica; a kako je vrlo malo ličnosti među ljudima, retko
se dešava da pojedino delo karakteriše jednog čoveka. Postupci su
proizvod prilika, površni refleksi i odgovor na nadražaje, i to mnogo pre
nego što se taknu dubine našega bića i ono ih uzme u obzir. Jedan nastup,
jedan udarac, jedan ubod nožem: čega tu ima od ličnosti! — Delo vrlo često
povlači sobom neku vrstu zanemelosti i vezanosti: tako da se delatelj oseća
kao da je opčinjen sećanjem na nj i kao da mu je ono prosto neki pridodatak.
Duševnom poremećaju, jednoj vrsti hipnotisanja, moramo se odupreti pre
svega: jedno jedino delo, ma koje da je, u poređenju sa svim što čovek
čini, ipak je ravno nuli i može se isključiti iz računa a da račun
ne bude pogrešan. Nepravičan interes koji društvo može imati da ceo naš
život kontroliše samo u jednom pravcu, kao da mu je smisao u tome da istera
jedno jedino delo, ne sme zaraziti delatelja: nažalost, to se skoro stalno
dešava. Tome je razlog što svakom delu s neobičnim posledicama sledi duševni
poremećaj: svejedno da li su posledice dobre ili rđave. Valja videti zaljubljenoga
koji je dobio obećanje; pesnika kome publika pljeska: ukoliko se tiče duševne
bunovnosti, oni se ni po čemu ne razlikuju od anarhiste kod koga policija
iznenada vrši pretres.
A. Utoliko se
danas hrišćanstvo još čini potrebno, ukoliko je čovek još divlji i fatalan...
Na jednoj strani
stranka ozbiljnih, dostojanstvenih, obazrivih: na
drugoj divlja, nečista, neodgovorna bestija: prosto pitanje kroćenja
životinja — pri čemu ukrotitelj mora biti surov, strašan i ulevati
strah svojim životinjama.
* Borba s ološem
i marvom. Kad se dostigne izvesna mera ukroćenosti i reda, onda se
mora iskopati što dublji jaz između očišćenih i preporođenih
i ostalih...
Borba protiv
brutalnih instinkata nešto je drugo od borbe protiv bolesnih
instinkata; ona može biti i sredstvo za savlađivanje brutalnosti, za oboljenje
brutalnih. Psihičko lečenje u hrišćanstvu često nije ništa drugo do preobraćanje
marve u bolesnu, pa prema tome u pitomu životinju.
Naše doba je u izvesnom smislu zrelo (to će reći: dekadentsko) kao što je doba Bude bilo... Zbog toga je mogućno hrišćanstvo bez hrišćanskih dogmi (najodvratnijih izdanaka antičkog hibridizma). Pod pretpostavkom da se hrišćanstvo ne bi moglo opovrgnuti, Paskal je mislio da je u najvećem stepenu mudro biti hrišćanin obzirom na strahovitu mogućnost da je ipak istinito. Kao znak koliko je hrišćanstvo izgubilo od svoje strahovitosti, danas nailazimo na drugi pokušaj njegova opravdanja, koji je u tome što, čak ako bi i bilo zabluda, ono ipak svojim sledbenicima pruža tolike koristi i zadovoljstva celoga života: čini se, dakle, da bi ovu veru valjalo održati baš zarad njenoga blagotvornog dejstva — dakle, ne iz straha od jedne opasne mogućnosti, nego pre iz straha od života koji je izgubio svoju draž. Ovaj hedonistički obrt, koji nalazi dokaz u sreći, simptom je opadanja: on zamenjuje dokaz po sili, po onome što je najstrašnije u hrišćanskoj ideji, po strahu. Sa ovakvim novim tumačenjem hrišćanstvo se stvarno bliži iscrpelosti: ljudi se zadovoljavaju jednim opiumskim hrišćanstvom, jer nemaju snage za traženje, za borbu, za smelost, za samopouzdanje, niti je imaju za paskalizam, za ono njegovo sumorno preziranje sebe sama, za veru u čovekovu nedostojnost, za strah da mogu biti osuđeni. Ali onom hrišćanstvu koje u prvom redu ima da umiruje bolesne nerve nije uopšte potrebno ono strahovito rešenje s »Bogom na krstu«: zbog toga budizam polako osvaja zemljište u Evropi. Humor evropske kulture: jedno se smatra istinom, a drugo se čini. Na primer, kakva je korist od sve veštine čitanja i kritike, kada se kao i pre održava crkveno tumačenje Biblije, kako katoličko tako i protestantsko! Mi nismo dovoljno
svesni u kakvom varvarstvu pojmova mi Evropljani još živimo. Kako se moglo
verovati da »spas duše« zavisi od jedne knjige!... A kažu mi da se u to
veruje još i danas.
Za razmišljanje: Do koje mere se još uvek drži vera u božansko proviđenje, ta najfatalnija vrsta vere i za ruku i za razum; do koje mere hrišćanska hipoteza i tumačenje života živi u formulama kao što su »priroda«, »progres«, »usavršavanje«, »darvinizam«, pod praznovericom da postoji izvestan odnos između sreće i vrline, nesreće i greha? Ona apsurdna vera u tok stvari, u život, u »instinkt životni«, ona poštenjačka rezignacija koja potiče od shvatanja da će sve ići dobro ako svaki čini svoju dužnost — sve to ima smisla samo pod pretpostavkom da neko vodi stvari sub specie boni. Čak i fatalizam, taj naš današnji oblik filosofske osetljivosti, posledica je vekovne vere u božje vođstvo, nesvesna posledica: kao da to nije naš posao kako idu stvari (— kao da bismo mogli pustiti da stvari idu svojim tokom: pošto je pojedinac samo modus apsolutne stvarnosti —). Vrhunac je psihološke
varljivosti čovekove što jedno biće zamišlja kao početak i kao nešto apsolutno
prema svome skučenom shvatanju onoga što upravo njemu izgleda dobro, mudro,
moćno, dragoceno — i što pri tom i ne pomišlja da postoji čitav sistem
uzroka, na osnovu koga postoji i ima vrednost svaka dobrota, svaka
mudrost, svaka moć uopšte. Ukratko rečeno, elementi najskorijega i najuslovljenijega
porekla kao da nisu postali, nego se postavljaju kao da su »po sebi«, pa
čak kao da su i uzrok sviju stvari uopšte... Ako pođemo od iskustva, od
svakoga slučaja kad se jedan čovek preko mere digao iznad prosečno ljudskoga,
onda vidimo da svaki viši stupanj moći nosi sa sobom slobodu od
dobra i zla, kaogod i od »laži« i »istine«, i ono što dobrota hoće on ne
može uzeti u račun; isto tako važi i za svaki viši stepen mudrosti — u
njoj je dobrota ukinuta isto tako kao istinitost, pravednost, vrlina i
druge popularne ćudi pri određivanju vrednosti. Najzad i svaki viši stepen
dobrote: nije li jasno da on pretpostavlja skoro duhovno slepilo i krutost,
kaogod i nesposobnost za razlikovanje između istine i laži, između koristi
i štete na velikoj daljini, a da i ne govorimo o tome da bi visok stepen
moći mogao dovesti do najtežih posledica u rukama najveće dobrote (»iskorenjenje
zla«)? — Valja upravo samo pogledati kakve težnje uliva »Bog ljubavi« svojim
vernim: oni upropašćuju svet u korist »dobrih ljudi«. Na delu, ovaj isti
Bog pokazao se u pogledu poretka u svetu kao Bog najveće kratkovidosti,
đavolstva i nemoći; iz toga se može zaključiti koliko vredi njegova
zamisao.
Neka svaki razmisli
o šteti koju trpe sve čovečanske ustanove kad se uopšte pretpostavi
jedna božanska, nadzemaljska viša sfera, koja tek sankcioniše te
ustanove. Navikavajući se da im tada vrednost vidimo u ovoj sankciji (na
primer u braku), mi umanjujemo njihovo prirodno dostojanstvo, a
u izvesnim okolnostima i odričemo ga... Priroda se nepovoljno sudi
srazmerno prema poštovanju koje se odaje protivprirodnosti u ideji Boga.
»Priroda« tada postaje nešto »prezrivo«, »rđavo«...
Usled toga što je hrišćanstvo izguralo u prvi red učenje o nesebičnosti i ljubavi, ono nije bilo u stanju da uzdigne interese vrste iznad interesa pojedinca. NJegov uticaj, njegov fatalni uticaj ostaje upravo povećanje egoizma, individualnog egoizma do preko svake mere (do individualne besmrtnosti). Hrišćanstvo je pojedinca shvatilo tako važnim, tako apsolutnim, da se više ne može žrtvovati: ali vrsta se održava ljudskim žrtvama... Pred Bogom su sve »duše« jednake: ali, to je najopasnija od svih ocena vrednosti! Ako su pojedinci jednaki, onda se dovodi vrsta u pitanje i pomaže praksa koja će naposletku upropastiti vrstu: hrišćanstvo je načelo suprotno selekciji. Ako degenerisani i bolesni (»hrišćanin«) treba da ima istu vrednost koju i zdravi (»paganac«) ili čak još i veću, prema Paskalovom sudu o bolesti i zdravlju,onda je preprečen prirodni tok razvitka i od neprirodnosti napravljen zakon... Ova opšta čovečanska ljubav na delu pretstavlja povlađivanje svih paćenika, zlosrećnika, degenerika: ona je snizila i oslabila odgovornost i visoku dužnost žrtvovanja ljudi. Prema hrišćanskoj shemi vrednosti jedino je još ostalo samopožrtvovanje: ali ovaj ostatak ljudske žrtve, koju je hrišćanstvo dopustilo pa i preporučilo, nema nikakva smisla sa stanovišta odgoja cele vrste. Za blagostanje vrste sasvim je svejedno da li koji bilo pojedinac sebe prinosi na žrtvu (bilo na monaški ili asketski način, bilo pomoću krstova, lomača, giljotine, kao »mučenik« zablude). Vrsti je nužno propadanje neuspelih, slabih, degenerika: a hrišćanstvo se baš njima obratilo kao sila održanja; ono je još više pojačalo već i bez toga jaki instinkt slabih da sebe štede, da se održavaju i uzajamno pomažu. Šta je »vrlina« i »čovečanska ljubav« u hrišćanstvu ako nije ova uzajamnost u održavanju, ova solidarnost slabih, ovo sprečavanje odabiranja? Šta je hrišćanski altruizam ako nije egoizam mase slabih, koji nazire da će se svaki pojedinac najduže održati i sačuvati ako se svi brinu jedan za drugoga?... Ako čovek ne oseća takav duh kao nešto do krajnosti nemoralno, kao zločin prema životu, onda i sam pripada bolesnoj gomili i nosi njene instinkte u sebi... Prava čovečanska ljubav zahteva žrtvovanje dobru vrste — ona je surova, ona je puna samosavlađivanja, samodiscipline, jer su joj nužne ljudske žrtve. A hrišćanstvo sa svojim pseudohumanizmom hoče da zavede red da se niko ne žrtvuje... Ništa ne bi bilo
korisnije i ne bi zasluživalo više da se pomaže od sistematskog nihilizma
dela. — Prema onome kako ja razumem sve fenomene hrišćanstva i pesimizma,
evo šta oni izražavaju: »Mi smo sazreli za nebiće, za nas je razumno ne
postojati«. Ovaj nagoveštaj od strane razuma u ovom slučaju bio bi i glas
prirodnog odabiranja.
Hrišćanski
nadri-moral. — Sažaljenje i preziranje smenjuju se brzo, i oni me katkad
bune kao kakav grozan zločin. Tu je zabluda postala — dužnost, omaška je
postala — »majstorija«, rušilački instinkt — sistem »iskupljenja«; tu svaka
operacija stvara ranu, znači otsecanje organa čija je energija uslov ozdravljenja.
I u najboljem slučaju ne postiže se izlečenje, nego se jedan niz rđavih
simptoma zamenjuje drugim... I ova štetna besmislica, ovaj sistem beščašćenja
i škopljenja života smatra se svetim i neprikosnovenim; biti u službi toga
sistema, biti oruđe ove veštine lečenja, biti sveštenik, znači izdvojiti
se, uživati poštovanje, biti svet i neprikosnoven. Samo božanstvo može
biti tvorac ove najviše veštine lečenja: iskupljenje je jedino shvatljivo
kao otkrovenje, kao akt milosti, kao nezasluženi dar koji se stvorenju
čini.
Protiv čega ja
dižem svoj glas? Protiv toga što se kao nešto visoko, pa čak i kao merilo
čovekovo, uzimaju ove malene mirne prosečnosti, ove ravnoteže jedne
duše koja ne zna za velike nagone velikih središta sila.
Pogledajmo šta čini »pravi hrišćanin« sa svim onim što mu njegov instinkt brani: — on kalja i sumnjiči lepotu, sjaj, bogatstvo, ponos, samouverenost, saznanje, moć — jednom rečju, celu kulturu: njegov cilj je da je liši čiste savesti... Hrišćanstvo su dosada napadali uvek pogrešno i više nego bojažljivo. Sve dok se hrišćanski moral ne smatra kao smrtni zločin protiv života, njegovim braniocima lako je da ga brane. Pitanje o samoj »istini« hrišćanstva — bilo u pogledu na postojanje njegova Boga ili na istoričnost njegova postanka, da ne govorimo već o njegovoj astronomiji i prirodnim naukama — sasvim je sporednog značaja sve dok se ne dotakne pitanje vrednosti hrišćanskog morala. Vredi li šta hrišćanski moral, ili je on beščašćenje i sramota uprkos svoj svetosti zavodničkih veština? Postoji skriveni izlaz od svake ruke za pitanje istine hrišćanstva; i najusrdniji sledbenici mogu se najzad poslužiti logikom najusrdnijih nevernika, da steknu pravo za sebe da izvesne stvari smatraju nepobitnim — to će reći van domašaja svakog pobijanja (danas se ovaj trik naziva »Kantov kriticizam«). Hrišćanstvu ne bi trebalo nikada oprostiti što je upropastilo ljude kao što je bio Paskal. A kod hrišćanstva baš ovu njegovu volju da lomi najjače i najplemenitije duše treba uzeti na nišan. Ne bismo smeli ni za trenutak stati dok se iz korena ne iščupa ideal čovečanstva koji hrišćanstvo propoveda, kao i njegovi zahtevi koje stavlja čoveku, i njegovo da i ne u odnosu prema čoveku. Sve ostalo u njemu nas ništa ne zanima; neka bi hrišćanski pojmovi bili i hiljadu puta apsurdniji, mi ne bismo prstom mrdnuli protiv njih. Ali se borimo protiv onoga ideala koji, hvala budi njegovoj morbidnoj lepoti i ženskoj privlačnosti, hvala budi njegovoj govorničkoj i klevetničkoj veštini, mami sve kukavičluke i sujete premorenih duša — a i najjači imaju časove zamora — kao da je sve što nam se u takvim trenucima čini možda najkorisnije i dobrodošlo: poverenje, jednostavnost, skromnost, strpljenje, ljubav prema sebi ravnima, predanost, uzdanje u Boga, neka vrsta povlačenja i abdikacije celoga svoga ja — najkorisnije i dobrodošlo u apsolutnom smislu; kao da sitno, malo, duševno nedonošče, prosečan tip pun vrlina i domaća životinja, ne samo da ima preimućstvo pred jačom, neustrašljivijom, ljućom, strožijom i rasipnijom vrstom ljudi, nego ustvari pretstavlja ideal čoveka uopšte, cilj, meru, najveću željivost. Stvaranje ovakvoga ideala pretstavlja najstrašnije iskušenje koje je ikada stavljeno pred čoveka; jer je s time zapretila nesreća jačim i srećnijim izuzecima, u kojima je volja za moć i za napredovanje koraknula napred u odnosu prema čitavoj vrsti. Svojim vrednostima taj ideal imao je da u korenu preseče napredovanje ove više vrste ljudi, koji su gotovi da prime život u opasnosti zarad svojih viših zahteva i zadataka (ekonomskim jezikom rečeno, to je slučaj porasta troškova preduzeća naporedo sa većom mogućnošću neuspeha). Protiv čega se mi borimo kod hrišćanstva? Protiv njegove namere da slomije jake, da skrha njihov duh, da iskoristi njihove trenutke slabosti i zamora, da okrene njihovu ponosnu sigurnost u brigu i nemir savesti; protiv njegove veštine da zatruje i zarazi otmene instinkte do te mere da se njihova snaga, njihova volja za moć, okrene unutra, protiv njih samih, te jaki propadnu od prekomernog samopreziranja i samomučenja: na onako strahotan način kako je propao Paskal, koji je za to najbolji primer.
|