853
UMETNOST U »ROĐENjU TRAGEDIJE«
I
Koncepcija dela,
na koju se nailazi u pozadini ove knjige, neobično je sumorna i
neprijatna:
među svima dosad poznatim vrstama pesimizma čini se da nijedan nije
dostigao
do te mere zlosti. Antiteza pravog i prividnog sveta potpuno otsustvuje
ovde: postoji samo jedan svet, a taj je lažan, svirep, protivrečan,
sablažnjiv,
bez smisla... Jedan tako sklopljen svet jeste pravi svet. Nama je nužna
laž, da bismo pobedili ovu stvarnost, ovu »istinu«, to će reći, da
bismo
mogli živeti... Da je laž nužna da bismo mogli živeti, to je sastavni
deo
ove strahovite i dvosmislene prirode života.
Metafizika,
moral, religija, nauka — u ovoj knjizi se rasmatraju samo kao razne
forme
laži: pomoću njih mi stičemo veru u život. »Život treba da
ulije
poverenje«: zadatak tako postavljen ogroman je. Da bi ga mogao rešiti,
čovek mora biti lažljivac po prirodi, on mora biti umetnik
višenegoli
sve ostalo. I on to zaista i jeste: metafizika, religija,
moral,
nauka — sve su to izdanci njegove volje za umetnošću, za lažju, za
begstvom
ispred »istine«, za odricanjem »istine«. Ova sposobnost, ova umetnička
sposobnost čovekova po preimućstvu — kojom on savlađuje stvarnost
pomoću
laži — njemu je zajednička sa svim što postoji. On sam je
dakako
deo stvarnosti, istine, prirode: kako ne bi bio onda i delić genija
laži.
Da se priroda
života pogrešno pojmi — to je najdublji i najviši potajni smer
iza
svega što se zove vrlina, nauka, pobožnost, umetnost. Mnogo šta nikad
ne
videti, mnogo šta krivo videti, na mnogo šta baciti samo pogled: o kako
je pametan čovek u stanjima u kojima je najdalje od pomisli da sebe
smatra
pametnim! Ljubav, oduševljenje, »Bog« — to su sve suptilni oblici
samoobmane,
sve mamci života i vere u život!
U trenucima
kad je čovek bivao obmanut, kad je sebe magarčio, kad je poverovao u
život:
o kako su mu se nadimale grudi! Kako je bio ushićen! Kako se osetio
silnim
! I koliko je bilo umetničke ekstaze u osećanju moći!... Čovek je opet
postao gospodar »materije« — gospodar »istine«!... I kad god se čovek
raduje,
on to čini uvek na isti način: on se raduje kao umetnik, on uživa u
sebi
kao u moći, on uživa u laži kao u svojoj moći...
II
Umetnost i samo
umetnost. Ona je veliko sredstvo života, velika zavodnica života,
veliki
potstrek života.
Umetnost kao
jedino nadmoćno protivdejstvo protiv svake volje za odricanjem života;
kao nešto antihrišćansko, antibudističko, antinihilističko par
excellence.
Umetnost kao iskupljenje
saznatelja — tragičnog saznatelja koji vidi strašnu i dvosmislenu
prirodu
života, i hoće da je vidi.
Umetnost kao iskupljenje
delatelja — tragično ratničkoga, čoveka, heroja, koji ne samo vidi
strašnu i dvosmislenu prirodu života, nego je doživljuje, hoće da je
doživi.
Umetnost kao iskupljenje
patnika — kao put u duševna stanja u kojima se stradanje
hoće,
preobražava, bogotvori gde je stradanje oblik velike ekstaze.
III
Vidi se
da se
u ovoj knjizi pesimizam, ili bolje reći nihilizam, smatra »istinom«.
Ali
se »istina« ne smatra kao najviše merilo vrednosti, a još manje kao
najviša
moć. Volja za prividnošću, za iluzijom, za obmanom, za postajanjem i
promenom
(za objektivnom obmanom) smatra se ovde dubljom, temeljitijom,
»metafizičnijom«
negoli volja za istinom, za stvarnošću, za prividom: to je prosto jedan
oblik volje za iluzijom Tako isto se zadovoljstvo smatra prvobitnijim
od
bola: a bol za nešto uslovljeno, kao posledica volje za zadovoljstvom
(volja
za postajanjem, rašćenjem, uobličavanjem, to će reći za stvaranjem: a u
stvaranje je uračunato i rušenje). Najviše stanje afirmacije života
zamišlja
se kao nešto iz čega se najveći bol ne može isključiti: to je tragično-dionizisko
stanje.
IV
Na taj
način
ova knjiga je čak i antipesimistička: to jest u tom smislu da nečemu
uči
što je jače od pesimizma, što je »božanstvenije« od istine: umetnost.
Niko, rekao bih, ne bi bio spremniji za radikalno odricanje života, za
stvarno odricanje delom još više negoli za odricanje rečima, negoli
pisac
ove knjige. Samo što on zna — on je to doživeo, on je možda samo to i
doživeo
— da umetnost vredi više od istine.
Još u predgovoru,
u kome se Rihard Vagner poziva kao na razgovor, nalazi se ovo
ispovedanje
vere, ovo evanđelje umetnika: »Umetnost kao pravi zadatak života,
umetnost
kao metafizička delatnost života...«
|