Gruba mrlja na
Kantovu kriticizmu postala je naposletku primetna i za neuke oči: Kant
nije više imao nikakva prava na razlikovanje između »pojave« i »stvari
po sebi« on je sam sebi oduzeo pravo da i dalje pravi razliku na ovaj
stari uobičajeni način, pošto je odbacio kao nedopuštenu stvar da se na
osnovu pojave izvodi zaključak o uzroku pojave — u skladu sa svojim shvatanjem
ideje kauzaliteta i njene vrednosti u okviru pojave: ovo shvatanje
već unapred predočava ono razlikovanje, kao da »stvar po sebi« nije dobivena
zaključivanjem, nego je stvarno data.
Od sviju bajki najveća je bajka o saznanju. Ljudi žele da znaju sastav
stvari po sebi; ali gle: stvari po sebi ne postoje! Čak ako i pretpostavimo
da postoji nešto »po sebi«. nešto apsolutno, ono se baš zbog toga ne
bi moglo saznati. Nešto apsolutno ne može se saznati: inače ne bi bilo
apsolutno! Saznavati znači »dolaziti u odnos s nečim« —; takav saznatelj
hteo bi da mu predmet saznanja ne znači ništa, i da to isto uopšte ne znači
nikome ništa: usled čega nastaje protivrečnost — u prvom redu, između ove
volje za saznanjem i ove želje da predmet saznanja ne znači ništa (čemu
onda tu saznanje?); i drugo, što nešto što nije nikome ništa čak i ne postoji,
i zato se ne može saznati. — Saznati znači: »dolaziti u uslovnost prema
nečem«, osećati se nečim uslovljen i sobom nešto uslovljavati — u svakom
slučaju, dakle, to je proces fiksiranja, karakterisanja, svesnosti o uslovima
(ne proces ispitivanja bića, stvari, »po sebi«.
»Stvar po sebi«
je isto tako apsurdna kao i »smisao po sebi«, »značenje po sebi«. Ne postoji
»činjenica po sebi« nego
se uvek mora najpre dati smisao da bi činjenica
mogla postojati.
Odgovor na pitanje
»šta je to ?« jeste proces
određivanja smisla s drugog gledišta.
»Esencija«, »suština«, ima karakter perspektive i pretpostavlja mnoštvo.
U osnovi, pitanje je uvek: »Šta je to meni« (nama, svemu što živi itd.)?
Jedna stvar
bi bila definisana, kad bi joj sva bića postavila svoje pitanje »šta je
to« ? i odgovorila na njega. Ako bi nedostajalo samo jedno biće sa svojim
sopstvenim odnosima i perspektivama u pogledu sviju stvari, onda bi ta
stvar još uvek ostala »nedefinisana«.
Ukratko: suština
jedne stvari je isto tako samo jedno mišljenje o toj »stvari«. Ili bolje
rečeno: njena važnost je upravo sud o njenom postojanju, jedino čime se
utvrđuje da jeste.
Ne sme se pitati:
»Ko onda tumači?« — jer postoji samo tumačenje, kao oblik volje za moć
(ali ne kao »biće«, nego kao proces, kao bivanje), kao afekt.
Poreklo svih
»stvari« je potpuno delo onoga ko ih pretstavlja, misli, hoće, oseća. Sam
pojam »stvari« kaogod i sva svojstva. — I sam »subjekt« je nešto tako napravljeno,
»stvar« kao i sve druge stvari: uprošćavanje u cilju opredeljenja sile
koja određuje, iznalazi, misli, kao takve, za razliku od svakog pojedinačnog
određivanja, iznalaženja, mišljenja. To znači jedno svojstvo okarakterisano
kao nešto različito od svega pojedinačnog: u osnovi, to znači delanje u
odnosu na sve delanje koje tek ima doći shvaćeno kao celina. (Delanje i
verovatnoća sličnog delanja.)
557
Svojstva jedne
stvari su uticaji njeni na druge »stvari«;
Ako se zamisli
da drugih »stvari« nema, onda ni izvesna stvar nema nikakvih svojstava;
To znači: ne
postoji nijedna stvar bez drugih stvari;
To znači: ne
postoji »stvar po sebi«.
558
»Stvar po sebi«
je besmislica. Kad otstranim sve odnose, sva »svojstva«, sva »dejstva«
jedne stvari, ne ostaje sama stvar: jer smo tek mi izmislili
stvarnost, iz logičkih potreba, dakle u cilju definicije i razumevanja
(da sjedinimo mnoštvo odnosa, svojstava i akcija).
559
»Stvari koje
poseduju prirodu po sebi« — to je dogmatska pretstava, s kojom se
apsolutno mora raskinuti.
560
Da stvari imaju
prirodu po sebi, sasvim nezavisno od tumačenja i subjektivnosti,
potpuno je proizvoljna hipoteza: to bi značilo da tumačenje i
stanje subjektivnosti nije bitno, da je jedna stvar van sviju svojih
odnosa još uvek stvar.
Obrnuto; prividno
objektivni karakter stvari: nije li to možda naprosto razlika u
stepenu u samom subjektivnom ? — da nam se možda ono što se lagano menja
ne učini »objektivno« kao nešto trajno, biće, stvar »po sebi« — nije li
to objektivno samo pogrešan način shvatanja stvari i kontrast u
samom subjektivnom ?
561
A ako je sve
jedinstvo samo kao organizacija jedinstvo? Ali »stvar«, u koju mi verujemo,
izmišljena je samo kao podloga različitim atributima. Ako stvar
»dejstvuje«, onda to znači: mi smatramo sve ostale osobine,
koje su još tu na raspoloženju i trenutno latentne, kao uzrok što se sad
javlja jedna jedina osobina: to će reći — mi smatramo zbir njenih osobina
— x — kao uzrok osobine x što je svakako sasvim besmisleno
i glupo.
Sve jedinstvo
postoji samo u smislu organizacije i zajedničkog dejstva: na isti
način na koji je jedna ljudska zajednica jedinstvo: to će reći kao suprotnost
atomističkoj anarhiji, jedno političko telo koje jedno znači,
ali nije jedno.
562
»U razvitku misli
morao je nastupiti momenat kad je čovek postao svestan da su ono što je
smatrao svojstvima stvari osećaji subjekta koji oseća: s tim su
svojstva prestala da pripadaju stvari.« Ostala je »stvar po sebi«. Razlikovanje
između stvari po sebi i stvari za nas zasniva se na starijem, naivnom opažaju
koji je stvari pridavao energiju: ali analiza je pokazala da je naša mašta
pripisala stvarima i silu — kaogod i supstanciju. »Stvar utiče na subjekt«
? Koren ideje supstancije nalazi se u jeziku, ne u biću van nas! Stvar
po sebi nije nikakav problem!
Biće se mora
misliti kao osećaj, koji se ne zasniva ni na čemu bezosećajnom.
U kretanju osećaj
ne dobija nikakvu novu sadržinu. Biće ne može biti sadržina kretanja:
dakle forma bića.
N. Z. Objašnjenje
zbivanja može se pokušati: pomoću pretstave o slikama zbivanja koje mu
prethode (ciljevi); drugo: pomoću pretstave o pojavama koje mu slede
(matematičko-fizičko objašnjenje).
Ova dva objašnjenja
ne smeju se mešati. Dakle: fizičko objašnjenje, koje je simbolizacija sveta
pomoću osećaja i misli, ne može deducirati osećaj i misao niti uticati
da se osećaj i misao pojave: fizika mora radije, dosledno sebi,
da konstruiše i osećajni svet bez osećaja i cilja — sve do najvišega
čoveka. A teleološko objašnjenje je samo istorija ciljeva koja nije
nikada fizička!
563
Naše »saznanje«
svodi se na utvrđivanje kvantiteta; ali ništa nas ne može sprečiti
da razlike u kvantitetu ne osećamo kao razlike u kvalitetu. Kvalitet
je prosto relativna istina za nas; ništa što je »po sebi«.
Naša čula imaju
izvestan određen kvantum kao središte u kome ona funkcionišu, to jest;
mi osećamo veličinu i malenost u odnosu prema uslovima svoga života. Kad
bismo svoja čula desetostruko izoštrili ili otupeli, onda bismo propali;
— to jest, mi osećamo i odnose veličina kao kvalitete obzirom na
omogućavanje našega života.
564
Ali, ne bi li
svi kvantiteti mogli da budu znaci kvaliteta ? Većoj moći
odgovara druga svest, osećanje, želja, drugi perspektivni pogled; i porast
je želja da se bude nešto više; iz izvesnog kvaliteta potiče želja
za većim kvantumom; u jednom čisto kvantitativnom svetu, sve bi bilo mrtvo,
ukočeno, nepokretno. — Svođenje svih kvaliteta na kvantitete besmislica
je: ustvari, pokazuje se da oni postoje jedno pored drugoga, jedna analogija.
565
Kvaliteti su
naše nesavladljive granice; ništa nas ne može sprečiti da ne osećamo proste
kvantitativne razlike kao nešto što je iz osnova različito od kvantiteta,
to će reći kao kvalitete, koji se više ne mogu svesti na kvantitete. Ali
sve, u odnosu na što reč »saznanje« ima smisla da se primeni, odnosi se
na svet merenja, računanja, brojanja, na kvantitet: dok obrnuto svi naši
osećaji vrednosti (to jest baš naši osećaji) pripadaju baš svetu kvaliteta,
to jest onim istinama koje pripadaju jedino nama i našem shvatanju istine,
koje se apsolutno ne mogu »saznati«. Jasno je da svako od nas različito
biće oseća druge kvalitete i prema tome živi u svetu koji se razlikuje
od našega. Kvaliteti su nama ljudima svojstvene idiosinkrazije: tražiti
da ta naša ljudska tumačenja i vrednosti postanu opšte vrednosti, pa možda
da budu i sastavni deo prirode, spada u nasledno ludilo ljudske gordosti.
566
Ma kako se dosad
shvatao »pravi svet«, uvek je to bio samo prividni svet.
567
Prividni svet,
to jest svet posmatran u svetlosti vrednosti; uređen, odabran prema vrednostima
— to će reći u ovom slučaju s gledišta koristi, s gledišta samoodržanja,
a obzirom na porast moći jedne određene životinjske fele.
Perspektiva,
dakle, daje karakter »prividnosti«. Kao da bi jedan svet mogao preostati,
kad bi nestalo perspektive! Na taj način nestalo bi i relativiteta!
Svaki centar
energije ima svoju perspektivu za ceo ostali svet — to jest, svoje
sasvim određeno merilo vrednosti, svoj način dejstva, svoj način otpora.
»Prividni svet« svodi se dakle na naročitu vrstu akcije na svet polazeći
od jednog centra.
Ali ne postoji
nikakva druga vrsta akcije: »svet« je samo reč za ukupnu igru ovih akcija.
Stvarnost se sastoji tačno u specijalnoj akciji i reakciji svakog
pojedinca na celinu...
Ne ostaje ni
truni od kakvog prava da ovde govorimo o prividnosti.
Specifični
način reagiranja jeste jedini način reagiranja: mi ne znamo koliko
ih i kakvih ih sve ima.
Ali ne postoji
nikakvo »drugo«, nikakvo »istinsko«, nikakvo esencijalno biće koje bi izražavalo
jedan svet bez akcije i reakcije...
Antiteza prividnog
sveta i pravog sveta svodi se na antitezu: »svet« i »ništa«.
568
Kritika pojma
»pravi i prividni svet«. — Od ova dva prvi je prosta fikcija, sastavljena
od samih imaginarnih stvari.
I »prividnost«
pripada stvarnosti: ona je jedan oblik njenoga bića; to jest, u svetu gde
nema bića mora se izvestan merljiv svet istovetnih slučajeva najpre
stvoriti pomoću privida: tempo u kome je zapažanje i poređenje mogućno,
i tako dalje.
»Prividnost«
je podešen i uprošćen svet, na kome su sarađivali naši praktični
instinkti: za nas je on potpuno istinit: jer mi živimo u
njemu, mi možemo u njemu živeti to je dokaz njegove istine za nas...
Svet, izvan
činjenice da u njemu moramo živeti — svet koji nismo sveli na svoje biće,
logiku i svoje psihološke predrasude — ne postoji kao svet »po sebi«;
to je u suštini svet odnosa: pod izvesnim okolnostima on ima drugi izgled
sa svake druge tačke: on navaljuje na svaku tačku i opire mu se svaka
tačka — i ovi kolektivni odnosi su u svakom slučaju van sklada.
Mera moći
određuje koje biće poseduje drugu meru moći: u kom obliku, sa kakvom
silom, nužnošću, ono dejstvuje ili daje otpor.
Naš sopstveni
slučaj dosta je zanimljiv: mi smo stvorili jedno shvatanje, da bismo mogli
živeti u svetu, da bismo taman toliko opažali koliko je potrebno da izdržimo
život..
569
Optiku naše psihologije
određuju činjenice:
1. Saopštavanje
je potrebno, za saopštavanje nešto mora biti postojano, uprošćeno,
što se može precizirati (nada sve u takozvanom istovetnom slučaju).
Ali da bi se moglo saopštiti, mora se osetiti kao nešto podešeno, kao
»prepoznatljivo«. Materijal čula što ga um podešava svodi se na grube opšte
crte, čini sličnim drugim stvarima, i pridružuje njemu sličnim. Tako se
nejasnoća i haos čulnih utisaka u isti mah logiciziraju;
2. Svet »pojava«,
fenomena, to je podešeni svet, koji mi osećamo kao realan. »Realnost«
leži u stalnom vraćanju istih, poznatih, srodnih stvari, u njihovu logiciziranom
obliku, u veri da mi tu možemo računati i ocenjivati;
3. Suprotnost
ovom fenomenalnom svetu nije »istinski svet« nego bezoblični svet haosa
opažaja koji se ne da formulisati — dakle jedna druga vrsta fenomenalnog
sveta, koji je nama »nesaznatljiv« ;
4. Na pitanje
kako mogu postojati stvari »po sebi«, potpuno nezavisno od materijala naših
čula i aktivnosti našega uma, mora se odgovoriti drugim pitanjem:
otkuda bismo mogli znati da postoje stvari uopšte ? Tek mi smo stvorili
»stvarnost«. Pitanje je da li ne postoje još mnogi načini stvaranja takvog
prividnog sveta — i nije li to stvaranje, logiciziranje, doterivanje,
patvorenje, najbolje zagarantovana stvarnost: ukratko rečeno, nije
li ono »što određuje stvari« jedino realno: i nije li i »dejstvo spoljašnjega
sveta na nas« samo posledica takvih subjekata hotenja... Druga »bića« dejstvuju
na nas; naš podešeni prividni svet je podešavanje i savlađivanje
njihovih dejstava: neka vrsta odbranbene mere. Jedino se subjekt
može dokazati: hipoteza, da postoje samo subjekti — da je »objekt«
način dejstva subjekta na subjekt... modus subjekta.
-početak-