Pojam »jak
i slab čovek« svodi se na to da se u prvom slučaju nasledilo mnogo
snage — čovek je tu ceo zbir; u drugome slučaju nasleđe je još malo (—
nedovoljno nasleđe pocepkanost nasleđa). Slabost može biti početna pojava:
»još malo«; ili krajnja pojava: »ne više«.
Zašto slabi
pobeđuju. Uopšte uzevši: slabi i bolesni imaju više saosećanja,
»humaniji« su: slabi i bolesni imaju više duha, promenljiviji
su, mnogostraniji, zanimljiviji — pakosnnji; samo su bolesni pronašli pakost.
(Vrlo je česta rana zrelost kod rahitičnih, skrofuloznih, tuberkuloznih.)
— Espirit: svojina starih rasa: jevreja, Francuza, Kineza. (Antisemiti
ne mogu oprostiti Jevrejima što imaju »duha« — i para. Antisemiti — to
je naziv za »zlosrećnike«, siročad života.).
* Rezultat. — Visoka kultura može počivati samo na širokoj osnovi, na jakoj i zdravoj konsolidovanoj prosečnosti. U njenoj službi i uz njenu pomoć radi nauka — pa čak i umetnost. Nauka sebi ne bi mogla ništa bolje da poželi: ona takva pripada čoveku srednje vrste — njoj nema mesta među izuzecima — ona nema u svojim instinktima ništa aristokratsko a još manje anarhističko. — Moć srednje klase održava se pomoću trgovine, naročito pomoću novčarstva: instinkt velikih finansijera protivi se svakoj krajnosti — zbog toga su Jevreji unašoj uznemirenoj i nesigurnoj Evropi najveća konzervativna sila. NJima nisu potrebne ni revolucije, ni socijalizam, ni militarizam: a kad im je potrebno i kad hoće da imaju moć, i nad revolucionarnom strankom, onda je to samo posledica napred rečenoga, a ne u protivrečnosti s tim. NJima je potrebno pokatkad da pobude strah protiv drugih ekstremnih pravaca — na taj način što im pokazuju šta sve imaju u ruci. Ali je njihov instinkt nepomućeno konzervativan — i »prosečan«. Oni znaju kako da postanu moćni gde god ima moći: ali iskorišćavanje njihove moći uvek ide u jednom pravcu. Učtiv izraz za prosečan jeste, kao što je poznato, reč »liberalan«. * Osvešćenje.
— Besmislica je pretpostaviti da je cela ova pobeda vrednosti antibiološka:
mi moramo gledati da je objasnimo kao posledicu izvesnog interesa života
za održanjem tipa »čoveka«, čak i pomoću metoda prevage slabih i zlosrećnika
—: ako bi drukče bilo, ne bi li čovek prestao već da postoji? — Problem...
Orijentacija koja sebe zove »idealizam« i koja ne dopušta prosečnosti da bude prosečna, ni ženi da bude žena! — Ne treba stvari činiti jednoobraznim! Moramo biti načisto koliko skupo staje vaspostavljanje jedne vrline: i da vrlina nije ništa što bi prosečno bilo željivo,nego je plemenita ludost, lep izuzetak, koja nam daje pravo da se osećamo kao ljudi jake volje... Potrebno je
pokazati da je sa sve ekonomičnijim trošenjem čoveka i čovečanstva i sa
sve tešnje spletenom »mašinerijom« interesa i dostignuća vezan jedan protivpokret.
Ovaj protivpokret ja nazivam izdvajanjem jednog luksuznog suviška
čovečanstva: u njemu treba da izbije na površinu jača vrsta,
viši tip, za koji važe drugi uslovi postanka i održanja negoli što važe
za prosečnoga čoveka. Moj pojam, moj simbol za ovaj tip je, kao
što je poznato, reč »natčovek«.
Svest o porastu
kolektivne moći: treba izračunati ukoliko je propast pojedinaca, staleža,
epoha i naroda uračunata
u ovaj porast.
Opšti izgled budućeg Evropljanina: on kao najinteligentnija pripitomljena životinja, vrlo marljiv, u osnovi vrlo skroman, do preteranosti radoznao, mnogostran, raznežen, slabe volje, kosmopolitski haos od afekata i inteligencije. Kako bi se iz njega mogla odgojiti jedna jača rasa? Rasa klasičnog ukusa? Klasični ukus: to je volja za jednostavnošću, potenciranjem, vidljivom srećom, strahotom, smelost za psihološkom nagotom(— jednostavnost je posledica volje za jačanjem: vidljivost sreće i nagote posledica je volje za strahotom...). Da bi se čovek probio kroz taj haos do ovog stanja, potrebna je prinuda: čovek mora birati ili da ide u propast ili da se probije. Gospodarska rasa može se obrazovati samo iz strašnih i nasilničkih početaka. Problem: gde su varvari dvadesetoga veka? Očigledno je da će se oni pokazati i učvrstiti tek posle ogromnih socijalističkih kriza. NJih će sačinjavati elementi koji su sposobni za najveću krutost prema sebi, i koji mogu garantovati najdužu volju. Najsilnije i najopasnije strasti čovekove, usled kojih on najlakše ide u propast, tako su temeljito proskribovane da su i najmoćniji ljudi postali zbog toga nemogućni, ili sebe moraju smatrati zlim, »štetnim i nedopuštenim«. Ovaj gubitak je velik, ali je dosada bio neophodan: sada, međutim, kada je odgajena čitava masa suprotnih sila pomoću povremenoga podjarmljivanja tih strasti (strasti za vlastoljubljem, uživanja u promenama i obmani), one se opet mogu puštati na slobodu: one više neće biti onako divlje. Mi sebi dopuštamo pitomi barbarizam: treba pogledati naše umetnike i državnike. Koren svega
zla: što je pobedio robovski moral smernosti, čistote, nesebičnosti,
apsolutne poslušnosti — gospodarske prirode su time osuđene na: 1. licemerstvo;
2. grižu savesti — a tvoračke prirode osetile su se kao buntovnici protiv
Boga, nesigurne i sputane večitim vrednostima.
Poročni i
neobuzdani: njihov mučan i sumoran uticaj na vrednost strasti. Strahovito
varvarstvo naravi glavni je razlog što su u srednjem veku ljudi bili prisiljeni
na pravi »savez vrline« — pored tako isto jezivih preterivanja u pogledu
stvari koje pretstavljaju vrednost čovekovu. Borbenoj »civilizaciji« (ukroćavanju)
potrebna su svakojaka oruđa i mučenje da bi se mogla održati protiv strahote
i zverskih priroda.
Prava koja jedan čovek sebi prisvaja srazmerna su dužnostima koje uzima na sebe i zadacima za koje se oseća dorastao. Većina ljudi nema prava na život, nego su nesreća za više ljude. Pogrešno shvatanje egoizma: od strane nižih priroda koje ništa ne znaju o uživanju u osvajanju i o nezasitljivosti velike ljubavi, kaogod i o preobilnom osećanju sile, usled čega čovek želi potčiniti sebi stvari, prinuditi ih k sebi i staviti ih na svoje srce — nagon umetnika za svojim materijalom. Često se dešava da aktivan duh samo traži sebi polje delatnosti. U običnom »egoizmu« hoće da se održi baš »ne-ego«, duboko prosečan stvor, čovek iz gomile — i kada to primete ređe, suptilnije i manje prosečne prirode — onda ih to buni. Jer oni prosuđuju: »Mi smo plemenitiji. Mnogo je važnije da se mi održimo negoli ta stoka!« Degeneracija
gospodara i gospodarećih staleža
načinila je najveći dar-mar u istoriji.
Bez rimskih cezara i rimskog društva bezumlje hrišćanstva ne bi pobedilo.
Viši čovek
i čovek iz stada. Kad nedostaje
velikih ljudi, onda od velikih
ljudi iz prošlosti prave polubogove ili bogove: pojava religije pokazuje
da čovek nema više zadovoljstva u čoveku ( — »niti u ženi« kao Hamlet).
Ili: mnogi ljudi skupe se u gomilu kao parlamenat u želji da dejstvuju
isto tako tiranski.
Bakl pruža najbolji primer do koje mere jedan plebejski agitator među masom nije u stanju doći do jasnog shvatanja pojma o »višoj prirodi«. Mišljenje protiv koga se Bakl onako strasno bori — da su »veliki ljudi«, pojedinci, kneževi, državnici, geniji, vojskovođe pokretači i uzroci sviju velikih pokreta — on je instinktivno pogrešno shvatio, kao da to znači da sve što je bitno i od vrednosti kod »viših ljudi« leži u sposobnosti da pokreću masu: jednom reči, u njihovom dejstvu... Ali »viša priroda« velikog čoveka leži u tome što je on različit, nedostupan, na otstojanju od drugih — ne u nekim dejstvima i posledicama: pa makar on uzdrmao zemljinu kuglu. Revolucija je
omogućila Napoleona: to je njeno opravdanje. Po tu cenu mogao bi se poželeti
anarhistični slom cele naše civilizacije. Napoleon je omogućio nacionalizam:
to je njegovo izvinjenje.
Ceniti vrednost
jednog čoveka po tome koliko ljudima koristi, šta ih staje, ili
koliko im šteti: to znači isto toliko kao ceniti jedno umetničko
delo po uticaju koji ono vrši. Ali se tim vrednost jednog čoveka
u poređenju s drugim ljudima
uopšte ne dodiruje. »Moralna ocena
vrednosti«, ukoliko je socijalna,
meri čoveka u svemu po posledicama.
Ali šta će se s čovekom koji ima svoj ukus na jeziku, koga okružava i skriva
njegova samoća — koji je nedostupan, neprocenljiv, pravi čovek,
dakle čovek jedne više, u svakom slučaju jedne druge vrste: kako
ćete oceniti njega, pošto ga ne možete znati, niti ga možete s čime porediti
?
Prekomerna zauzetost moralnim shvatanjima stavlja jedan duh na nizak nivo: to pokazuje da mu nedostaje instinkt za naročita prava, za izuzetno, za osećanje slobode kod stvaralačkih priroda, »dece božje« (ili đavolove —). I bez obzira da li on propoveda postojeći moral ili kritikuje postojeći moral s gledišta svoga ideala: on pripada stadu — pa makar kao njegova najveća nužnost, njegov »pastir«. Zamena morala voljom za naše ciljeve, pa prema tome i za sredstva za njih. O određivanju
ranga — Šta je prosečno kod tipičnog čoveka? Što ne razume da
je i naličje stvari neophodno; što se bori protiv rđavih stanja,
kao da se možemo njih otresti; što neće da uzme jedno s drugim; što bi
želeo rado da zbriše tipični karakter jedne stvari, jednoga stanja,
jednoga vremena, jedne ličnosti, ceneći i prihvatajući samo jedan deo njenih
svojstava i odbacujući druge. »Željivost« prosečnog čoveka jeste ono protiv
čega se mi ostali borimo: on shvata svoj ideal kao nešto što ne sme imati
u sebi više ništa što je štetno, zlo, opasno, sumnjivo, razorno. Naše je
shvatanje obrnuto: da sa svakim porastom čoveka mora rasti i njegovo naličje,
da bi najviši čovek, ako se takav pojam dopušta, bio onaj koji najjače
pretstavlja antagonističku, prirodu života, kao slavu života i njegovo
jedino opravdanje... Obični ljudi smeju pretstavljati samo jedan sasvim
mali kut ovog prirodnog karaktera: oni propadaju čim poraste mnogostrukost
elemenata i napetost suprotnosti: to će reći, čim poraste preduslov za
veličinu čoveka. Da čovek mora postati bolji i gori, to je moja
formula za ovu neizbežnost.
LJudi priznaju nadmoćnost antičkog čoveka i čoveka renesansa — ali bi hteli da taj tip stvore bez uzroka i uslova koji su do njega doveli. »Čišćenje ukusa« može biti jedino posledica jačanja tipa. Naše današnje društvo pretstavlja samo obrazovanje; ali u njemu nedostaje obrazovanog čoveka. Nedostaje velikog sintetičkog čoveka, u kome su različite sile bezobzirno upregnute u službu jednom cilju. Ovo što danas imamo, to je mnogostruki čovek, vrlo interesantan haos, interesantniji od ma koga koji je dosad bio: ali ne haos pre stvaranja sveta nego posle njega: — Gete kao najlepši izraz ovoga tipa (— savršeno neolimpiski). Hendel, Lajbnic, Gete, Bizmark — karakteristični su za jak nemački tip. Oni su živeli spokojno između suprotnosti, puni one gipke snage koja se čuva od ubeđenja i doktrina, služeći se pritom jednim kao oruđem protiv drugoga i zadržavajući slobodu za sebe. Toliko sam pojmio:
kad bi se pojava velikih i retkih ljudi stavila u zavisnost od pristanka
velikoga broja (podrazumevajući da ta većina zna kakve osovine sačinjavaju
veličinu, kaogod i po koju cenu se svaka veličina razvija) — onda ne bi
nikada vilo nijednog značajnog čoveka!
Hijerarhija
ljudskih vrednosti:
Gde treba tražiti
jače prirode. — Propadanje i degeneracija usamljenih vrsta
je mnogo veća i strašnija; protiv njih su instinkti stada, tradicija vrednosti;
od početka njihova oruđa odbrane, njihovi instinkti odbrane nisu dovoljno
jaki ni pouzdani — sreća im mora biti mnogo naklonjena da bi napredovali.
(— oni najbolje napreduju u najnižim i najnapuštenijim slojevima društva;
ako tražite ličnost,
naći ćete je tamo mnogo sigurnije negoli u
srednjim klasama!).
Ja pokušavam
da dam ekonomsko opravdanje vrline. — Zadatak je načiniti čoveka
što korisnijim i približiti ga što više nepogrešnoj mašini: zarad toga
on mora viti snabdeven mašinskim vrlinama (on se mora naučiti da
ceni najviše ona stanja u kojima radi korisno kao mašina: radi toga je
potrebno da mu druga stanja budu što manje u volji, i da mu se čine
što opasnija i što vrednija preziranja).
Ekonomska
ocena dosadanjih ideala — to će reći izbor određenih afekata i stanja,
odabranih i odgajenih na račun drugih. Zakonodavac (ili društveni instinkt)
odabira izvestan broj stanja i afekata čija aktivnost garantuje pravilan
rad (mehanizam delovanjâ kao posledica redovnih potreba tih afekata i stanja).
Omalovaženje čoveka moralo je dugo vremena biti jedini cilj: jer se najpre mora udariti široka osnova, da bi na njoj mogla stajati jača vrsta čoveka. (Ukoliko je dosad svaka jača vrsta čoveka stajala na nivou niže vrste...) Besmislena je
i dostojna prezrenja ona vrsta idealizma koja neće prosečnost prosečnosti
i, mesto da likuje zbog nečije izuzetnosti, srdi se na kukavičluk, laž,
sićušnost i bedu. To sve ne treba želeti da je drukče! I
treba jaz praviti dubljim ! — Treba prinuditi viši tip čoveka da se izdvoji
žrtvom koju je u stanju podneti za svoj život.
Kako bi se prosečnima smela omrznuti njihova prosečnost ! Kao što se vidi, ja činim baš obrnuto: ja učim da svaki korak dalje od prosečnosti vodi u nemoral. Mržnja protiv prosečnosti nije dostojna jednoga filosofa: ona skoro dovodi u pitanje njegovo »pravo na filosofiju«. Baš zato što je on izuzetak, mora uzeti pravilo u zaštitu, mora uliti veru u sebe svemu što je prosečno. Protiv čega se ja borim: da izuzeci vode rat protiv pravila — mesto da pojme da je postojanje pravila uslov za vrednost izuzetka. Na primer: žene mesto da smatraju svoju nenormalnu žeđ za znanjem kao odliku, želele bi da poremete ceo položaj žene uopšte. Povećanje
snage uprkos privremenom propadanju pojedinca:
Borba protiv velikih ljudi, opravdana iz ekonomskih razloga. Veliki ljudi su opasni, oni su slučajnost, bura, izuzeci, dovoljno jaki da dovedu u pitanje stvari koje su polako zidane i izgrađivane. Eksploziv ne samo da mora eksplodirati bez štete, nego se eksplozija mora sprečiti gde god je to mogućno: to je prvobitni instinkt svakog civilizovanog društva. Ko razmišlja o tome na koji način se čovek može uzdići do najveće slave i moći, taj će najpre shvatiti da se mora staviti izvan morala; jer je moral u svojoj suštini bio upućen na suprotnu stranu — da zaustavi i uništi onaj slavni razvitak gde god ga je bilo u dejstvu. Jer takav razvitak troši toliko veliki broj ljudi u svojoj službi, da je protivpokret sasvim prirodan: slabijim, nežnijim, osrednjim životima potrebno je da ustanu protiv te slave života i snage, i zarad toga im je potrebna nova ocena sopstvene vrednosti, pomoću koje će osuditi život i po mogućnosti uništiti ga u ovoj najvišoj meri njegove punoće. Moralu je stoga svojstveno neprijateljstvo prema životu ukoliko teži da pobedi tipove života. Jaki ljudi
budućnosti. — Što su delom nevolja delom slučaj doprineli ovde onde
da se stvore uslovi za kultivisanje jedne jače vrste: to smo mi sada u
stanju shvatiti i svesno hteti: mi možemo stvoriti uslove pod kojima
je mogućno takvo uzvišenje.
Naši psiholozi, čiji se pogled nehotice zaustavlja samo na simptomima dekadencije, navode nas da sve češće budemo nepoverljivi prema duhu. LJudi vide samo uvek mlake, bolesne, raslabljene pojave duha: ali sada dolaze
Ja ukazujem na nešto novo: sigurno da za takvu demokratsku zajednicu postoji opasnost od varvara; ali njih traže samo na dnu. Međutim postoji i jedna druga vrsta varvara, koji dolaze odozgo: neka vrsta osvajača i gospodara: oni traže materijal koji bi mogli uobličavati. Prometej je bio varvarin te vrste. Osnovno gledište:
zadatak više ljudske vrste ne sme se tražiti u vođenju niže
vrste (kao što to čini Kont, na primer —), nego u nižoj vrsti treba gledati
osnovicu na kojoj viša vrsta živi za svoj sopstveni zadatak — na
kojoj jedino ona može stajati.
O tipu gospodara. — »Pastir« nasuprot »gospodaru« (prvi je sredstvo za održanje stada; drugi je cilj zbog koga stado postoji). Privremeno preovlađivanje društvenih ocena vrednosti razumljivo je i korisno: radi se o izgradnji osnovice na kojoj bi se najzad mogla podići jedna jača vrsta. Merilo snage: moći živeti pod obrnutim ocenama vrednosti i večito ih ponovo hteti. Država i društvo kao osnovica: ekonomsko gledište, vaspitanje kao odabiranje. Svest koja nedostaje »slobodnim duhovima« : ista disciplina koja još više snaži jake prirode i osposobljuje ih za velike pothvate — krha i kržljavi prosečne: sumnja — široko srce — opit — nezavisnost. Čekić. Kakvi moraju biti ljudi koji su sposobni za obrnuta shvatanja vrednosti? — LJudi koji imaju sva svojstva moderne duše, ali su dovoljno jaki da ih pretvore u pravo zdravlje ? — U svoje sredstvo za svoj zadatak. Jak čovek, snažnih instinkata u jakom zdravlju, svaruje svoja dela isto onako kao što svaruje svoju hranu; on vari i tešku hranu: ali uglavnom njega vodi nepomućen i jak instinkt, koji ga sprečava da učini ma šta što je protivno njegovoj prirodi, isto tako kao što ne jede ništa što mu nije po volji. Kad vismo samo mogli predvideti najpovoljnije uslove pod kojima se pojavljuju bića od najveće vrednosti! Đavolski je to odveć komplikovano, i vrlo velika je verovatnoća neuspeha: zato nas ništa i ne vuče da za tim težimo! — Sumnja. — Naprotiv: smelost, razumevanje, čvrstina, nezavisnost, osećanje odgovornosti mi možemo povećati; mi možemo pojačati osetljivost vage i čekati da nam dođu u pomoć pogodne prilike. Pre negoli što
smemo misliti na delanje, treba svršiti ogroman posao. Ali uglavnom pametno
iskorišćavanje postojećih prilika naša je najbolja i najpodesnija
delatnost. Pravo stvaranje uslova, kakve slučaj stvara, pretpostavlja
ljude od gvožđa, kakvih još nije bilo. Na prvo mesto dolazi sprovođenje
ličnog ideala i njegovo ostvarenje.
Tipični oblici
samorazvića. Ili: osam glavnih pitanja.
Tip mojih učenika. — LJudima do kojih mi je nešto stalo želim patnju, očajanje, bolest, nipodaštavanje — želim da im ne ostane nepoznato duboko samopreziranje, mučenje nepoverenja prema sebi, jad pobeđenoga: ja nemam nikakva sažaljenja prema njima, jer im želim ono što danas jedino dokazuje da li jedan čovek ima vrednosti ili nema — istrajnost. Sreća i samozadovoljstvo lazarona ili »blaženstvo« »lepih duša« ili sušičava ljubav puritanskih pijetista ne dokazuju ništa u pogledu hijerarhije među ljudima. Kao veliki vaspitač, čovek bi trebalo takav rod »blaženih ljudi« bičem da nagna u nesreću. Odmah se pojavljuje opasnost od umanjenja vrednosti, od počinka: — protiv spinozističkog ili epikurejskog shvatanja sreće i protiv svakog predaha u kontemplaciji. Ali kad je vrlina sredstvo za takvu sreću, onda čovek mora postati gospodar a nad vrlinom. Nikako ne vidim kako to čovek može nadoknaditi, ako je propustio da na vreme pohađa koju dobru školu. Takav čovek ne zna sebe, on ide kroz život nenaučen kako da ide; slab mišić pokazuje se na svakom koraku. Katkad je život tako milostiv da pruži priliku čoveku da nadoknadi tu strogu školu: može biti pomoću dugotrajne bolesti, koja zahteva najveći napor volje i samodovoljnost; ili pomoću naglo nastale bede, koja preti istovremeno njegovoj ženi i detetu, i koja ga može prinuditi na aktivnost koja bi povratila energiju damarima koji su popustili i povratila bodrost volji za životom. Najželjivija je stvar u svakom slučaju stroga disciplina u pravi čas pod svim okolnostima, to će reći u doba još kad smo ponosni što se od nas mnogo zahteva. Jer to razlikuje strogu školu kao dobru školu od svake druge: što se u njoj mnogo zahteva; što se strogo zahteva, što se ono što je dobro i izvrsno čak zahteva kao nešto normalno; što je pohvala retka, što je popustljivost nepoznata; što je prekor oštar, stvaran, vez obzira na dar i poreklo. Takva škola potrebna je u svakom pogledu: to važi kako za najtelesnije tako i za najduhovnije stvari: bilo bi fatalno ako bi se tu dvojilo. Ista disciplina čini dobrim i vojnika i naučnika; i kad se izbliza zagleda, onda se vidi da nema pravoga naučnika koji ne nosi u sebi instinkte pravoga vojnika. Moći zapovedati i moći slušati ponosito; stajati u frontu, ali biti uvek spreman i za komandovanje; više voleti opasnost od udobnosti; ne meriti bakalskim terazijama šta je dopušteno, a šta nije dopušteno; biti veći neprijatelj sitničarstvu, prepredenosti, parazitstvu negoli zlu. — Čemu se čovek uči u strogoj školi? — Slušanju i zapovedanju. Odricati zaslugu: ali činiti ono što stoji iznad svake pohvale, i iznad svakog razumevanja. Nov oblik morala: zavetovanje u pogledu onoga što čovek želi da čini ili da ne učini; sasvim određeno odricanje od mnogo čega. Proveriti da li je čovek zreo za to. Ja ću i asketizam ponovo načiniti prirodnim: na mesto odricanja ja bih postavio snaženje kao cilj; gimnastiku volje; uzdržavanje i povremeni post svake vrste, čak i u stvarima duha: kazuistiku delanja obzirom na naše mišljenje, koje izvire iz naših sila; pokušaj s avanturama i hotimičnim opasnostima. (Večere kod Manji-a: svi duhovni gurmani s pokvarenim stomacima.) Probe bi trebalo izmisliti i za jačinu u držanju date reči kod čoveka. Šta se iskvarilo
zloupotrebom koju je crkva pravila:
Osećati se
jači — ili drukče rečeno: radovati se — uvek pretpostavlja poređenje
(ali ne neophodno s drugima, nego sa samim sobom, usred rašćenja, a da
čovek ne bude svestan koliko to čini).
Neki otresit
dečko gledao bi vas podrugljivo kad biste ga zapitali: »Hoćeš li da postaneš
čestit?« Ali će otvoriti oči, ako viste ga zapitali: »Hoćeš li da postaneš
jači negoli što su tvoji drugovi?« —
* Zbog čega se čovek najviše kaje? Zbog toga što je bio skroman; što nije obraćao nikakve pažnje na svoje najbitnije potrebe; što je sebe rđavo razumeo; što je sebe potcenio; što je izgubio osetljivost i sluh za svoje instinkte; — ovo otsustvo poštovanja, obzira prema samom sebi, sveti se gubicima svake vrste: gubitkom zdravlja, prijateljstva, sreće, ponosa, vedrine, slobode, čvrstine, odvažnosti. Čovek nikada posle neće sebi oprostiti ovaj nedostatak u pravom egoizmu: on će ga smatrati kao zamerku, kao povod za sumnju u pravo ja. Ja bih želeo
da čovek počne tim što bi ukazivao poštovanje
samom sebi: sve ostalo
dolazi po sebi. Razume se, čovek prestaje tim biti za druge: jer je to
poslednje što će drugi oprostiti. »Kako ? Čovek koji poštuje samog sebe
?«
»Hoću ovo ili ono«; »želeo bih da ovo ili ono bude tako«; »znam da je ovo ili ono tako« — stepeni moći: čovek volje, čovek želje, čovek vere. Sredstva pomoću
kojih se održava jača vrsta:
Kako čovek mora postupati s primitivnim narodima i zašto »varvarska« sredstva nisu ništa proizvoljno, može se opipljivo videti na delu, kada se čovek sa evropskom razneženošću nađe prinuđen da se održi kao gospodar nad divljacima u Kongu ili drugde. Ratoborni
i miroljubivi. — Jesi li ti čovek koji ima ratničke instinkte
u krvi? Ako jesi, onda se mora postaviti još jedno pitanje: jesi li ti
po instinktu ratnik zavojevač ili branilac? Ostatak čovečanstva, svi oni
koji nemaju ratničke instinkte, hoće mir, hoće slogu, hoće »slobodu«,
hoće »jednaka prava« — : to su samo imena i stupnjevi za istu stvar. Takvi
ljudi žele da idu tamo gde im nije nužno da se brane, oni su nezadovoljni
sobom kad su prinuđeni da dadu otpor: oni bi da stvore prilike u kojima
rat više nije nužan. U najgorem slučaju oni će se pokoriti, slušati, stati
u red: sve je to ipak bolje negoli ratovati — tako na primer savetuje hrišćanina
njegov instinkt. Kod rođenih ratnika ima nečega nalik na naoružanost u
karakteru, u izboru stanja, priliva, u izgradnji svake osobine: »oruđe«
se najbolje obrazuje u prvom tipu, odbrana u drugom.
Šta će postati od čoveka koji nema više razloga ni da se brani, ni da napada? Šta ostaje od njegovih afekata, kada izgubi one koji su mu bili oruđe i zaštita? Napomena na
jednu englesku glupost. — »Što nećeš da ljudi tebi čine, ne čini ni ti
njima«. To važi kao mudrost; to važi kao pamet; to važi kao osnov morala
— kao »zlatna izreka«. DŽon Stjuart Mil u to veruje (a koji Englez to ne
veruje?)... Ali ova izreka ne može izdržati nikakvu kritiku. Računica:
»Ne čini ništa što ne bi hteo da se tebi čini« zabranjuje postupke zbog
njihovih štetnih posledica: potajna je misao da se izvestan postupak uvek
nadoknađuje. A šta bi sada bilo kad bi neko s Makiavelijevim Vladaocem
u ruci izišao i rekao: »Mi moramo činiti baš ono što će nam omogućiti
da preteknemo druge — i što lišava druge moći da to isto učine nama«?
— S druge strane: setimo se Korzikanca, kome čast nalaže osvetu. Ni
on ne želi da ga prosvira tane; ali izgled na tane, verovatnoća da ga dobije,
ne zadržava ga od toga da osveti svoju čast... I zar nismo u svima pristojnim
postupcima baš namerno ravnodušni prema onome što bi nas zvog njih
snašlo? Izbegavati izvestan postupak koji bi imao štetne posledice po nas
— to bi značilo zabraniti uopšte svaki pristojan postupak.
Protiv DŽona Stjuarta Mila. — Mene užasava njegovo prostaštvo kad kaže: »Što je pravo Janku, pravo je i Marku«; Što ne želiš da tebi čine ljudi, ne čini ni ti njima«: time se sav ljudski odnos zasniva na uzajamnim uslugama, tako da se svaki postupak javlja kao neka vrsta plaćanja za nešto što je nama učinjeno. Pretpostavka je tu neotmena u najgorem smislu: tu se pretpostavlja ekvivalentnost vrednosti postupaka mojih i tvojih; tu se prosto svodi na ništicu najličnija vrednost jednoga postupka (ono što se ničim ne može naknaditi ni platiti — ). »Uzajamnost« je veliko prostaštvo; baš to što niko drugi ne bi mogao i ne bi smeo činiti ono što ja činim; što ne postoji nikakvo izravnanje (osim u sasvim odabranom krugu gde je čovek uistinu među sebi ravnima); što u dubljem smislu čovek nikad ne uzvraća, jer je on nešto jednokratno i čini samo nešto jednokratno — to osnovno ubeđenje sadrži u sebi razlog aristokratske odvojenosti od mase, jer masa veruje u »jednakost«, pa prema tome i u izravnanje i »uzajamnost«. Tesnogrudost
i lokalnost moralne ocene vrednosti i njenih pojmova o »korisnom« i »štetnom«
ima svoj dovoljan razlog; to je nužno stanovište društva koje je u stanju
da sagleda samo bliže i najbliže
posledice.
»Ići za svojim
osećanjem?« — Povesti se za velikodušnim osećanjem i tako dovesti svoj
život u opasnost, pod uticajem jednoga trenutka: to malo vredi i ni najmanje
nije nešto naročito. U sposobnosti za to svi su ravni — a u odlučnosti
za to prestupnik, bandit i Korzikanac izvesno pretiču poštenog čoveka.
»Dati svoj život
za jednu stvar« — to čini veliki efekat.
Koliko dobiti
čovek žrtvuje, kako je malo »sebičan«! Svi njegovi afekti i strasti traže
svoje pravo — a kako je strast
daleko od mudre koristi koja se sastoji
u sebičnosti!
Svi su afekti uopšte korisni: jedni neposredno, drugi posredno; u pogledu korisnosti apsolutno je nemogućno utvrditi stupanj vrednosti — kao što se svakako sile prirode sve bez razlike mogu smatrati dobrima, to jest korisnima, s ekonomskog gledišta, bez obzira na to koliko su izvor strahota i kobne bespovratnosti. Najviše što se može reći jeste da su najjači afekti od najveće vrednosti: pošto ne postoje jači izvori snage. Dobronamerna, milostiva, dobrodušna raspoloženja duha nisu došla do priznanja usled koristi koja se od njih ima, nego usled toga što su to stanja bogatih duša, koje su u stanju darivati i čija vrednost leži u obilju osećanja života. Pogledajte u oči dobrotvoru! U njima je izraženo nešto što je taman suprotno samoodricanju, mržnji na sebe, »paskalizmu«. Ukratko: mi
tražimo vlast nad strastima, ne njihovo slabljenje ili istrebljenje!
— Što je veća gospodareća snaga volje, utoliko se veća sloboda sme dati
strastima.
Sve sama pitanja
sile: do koje mere čovek može ostvarivati svoju nameru protiv društvenih
uslova održanja i protiv predrasuda društva? — Do koje mere može čovek
pustiti na volju svojim strašnim osobinama, od kojih većina ljudi
propada? — Do koje mere može ići unatoč
istini
i stati na stranu
njenih najsumnjivijih strana? — Do koje mere može čovek ustati protiv stradanja,
preziranja samoga sebe, sažaljenja, bolesti, poroka, s pitanjem da
li može njima zagospodariti? (— što nas ne ubija, to nas snaži...) —
Najzad: do koje mere sme čovek dati za pravo pravilu, onom što je opšte,
maleno, dobro, ispravno, prosečno, a da se time ne vulgarizira?... Najveća
proba karaktera: ne dopustiti da te dobro navede u propast. Dobro kao
luksuz, kao utančanost, kao
porok.
|