OTMEN ČOVEK
935
Tip:
prava
dobrota, otmenost, veličina duše koja potiče od bogatstva: ona ne daje
da bi primala — ona sebe neće uzvišavati time što će biti
dobra;
— rasipanje kao tip prave dobrote: bogatstvo same ličnosti
kao preduslov.
936
Aristokratizam.
Ideali stada — sada na vrhuncu kao najviša mera vrednosti
»društva«:
pokušaj da im se da kosmička, pa čak i metafizička vrednost. — Protiv
tih
ja branim aristokratizam.
Jedno društvo
koje bi htelo da sačuva obzir i delikatnost u odnosu prema slobodi mora
sebe osećati kao izuzetak i protiv sebe imati jednu moć od koje se
izdvaja,
koju gleda s visoka i neprijateljski.
Što se više
odričem prava i sebe izjednačujem s drugima, to više padam pod vlast
najprosečnijih
i najzad najvećega broja. Prvi uslov koji jedno aristokratsko društvo
ima
u sebi, da bi održalo među svojim članovima visok stupanj slobode,
jeste
ona krajnja napetost koja potiče od prisustva suprotnih nagona
kod
ovih članova: od njihove volje za vlašću....
Kad idete za
tim da zbrišete sve jake suprotnosti i razlike u rangu, onda tim
brišete
i jaku ljubav, uzvišeni stav duha i osećanje svoje sopstvene
ličnosti.
*
Za stvarnu
društvenu psihologiju slobode i jednakosti. Šta tu opada?
Volja za ličnom
odgovornošću, znak opadanja autonomije; sposobnost za napad i
odbranu,
čak i u stvarima duha: zapovednička moć; smisao za strahopoštovanje,
potčinjavanje, podređivanje, sposobnost za ćutanje; velika strast,
veliki zadatak, tragedija, vedrina.
937
Ogisten
Tjeri
čitao je 1814 šta je rekao Monlozije u svom delu De la monarchie
française
odgovorio je uzvikom srditosti i zaseo za svoje delo. Ovaj emigrant je
rekao: Race d' affranchis, race d' esclaves arraché de nos mains,
peuple
tributaire, peuple nouveau, licence vous fut octroyée d' etre libres,
et
non pas á nous d' etre nobles; pour nous tout est de droit, pour vous
tout
est de grâce, nous ne sommes point de votre communauté: nous sommes un
tout par nous-memes.
938
Kako
aristokratski
svet sve više sebe sama šiša i slabi! Svojim otmenim instinktima on
odbacuje
svoje privilegije i po svojoj utančanoj kultivisanosti interesuje se za
narod, za slabe, siromašne, poeziju malih itd.
939
Postoji
jedna
otmena i opasna vrsta bezbrižnosti, koja dopušta duboke zaključke i
razumevanje:
to je bezbrižnost samopouzdane i prebogate duše koja se nikada ne pati
oko prijatelja, ali koja zna samo za gostoprimstvo, samo gostoprimstvo
upražnjava i samo to zna upražnjavati — srce i dom otvoreni svakom ko
hoće
da uđe, pa bili to prosjaci, kljasti ili kraljevi. To je prava
društvenost:
ko nju ima, ima stotinu »prijatelja«, ali verovatno nijednog
prijatelja.
940
Učenje: mhden
agan primenjuje se na ljude sa preobilnom snagom — ne na
prosečne;
egkrateia
i
askhsizsamo su stupnjevi visine:
više
od njih stoji »zlatna priroda«. -
Moral
dužnosti
— bezuslovne poslušnosti kod stoika, u hrišćanskim i arapskim monaškim
redovima, u Kantovoj filozofiji (svejedno je da li se poslušnost duguje
starešini ili pojmu).
- Više od »ti treba« stoji »ja hoću« (heroji); više od
»ja hoću« stoji
»ja jesam« (grčki bogovi).
-
Varvarski bogovi
ne izražavaju nikakvo zadovoljstvo u meri — oni nisu ni
jednostavni,
ni laki, ni umereni.
941
Smisao
naših
vrtova i dvoraca (prema tome i smisao svih naših žudnji za bogatstvom)
jeste: da sklonimo ispred očiju nered i prostaštvo, i da
sagradimo
dom za otmenost duše.
Većina ljudi
bez sumnje veruju da će postati više prirode, ako oni lepi,
mirni
predmeti budu uticali na njih: otuda potiče juriš na Italiju i
putovanja
itd., sve čitanje i pohađanje pozorišta. LJudi hoće da budu formirani —
to je smisao njihovog kulturnog rada! Ali jaki, silni hoće samo da
formiraju
i ništa strano neće više da imaju oko sebe!
Zbog toga idu
ljudi i u prirodu, ne da se u njoj nađu, nego da se u njoj izgube i
zaborave.
Želja je svih slabih i nezadovoljnih samim sobom da pobegnu od sebe.
942
Postoji
samo
plemstvo po rođenju, po krvi. (Nije ovde reč o rečci »od« i o almanahu
Gota: parenteza za magarce.) Gde ljudi govore o »aristokratima duha«,
tu
ima uopšte razloga da se nešto sakrije to je, kao što je poznato,
lozinka
među ambicioznim Jevrejima. Ali samo duh ne oplemenjava; naprotiv,
potrebno
je najpre nešto da oplemeni duh. — Šta je potrebno? —
Krv.
943
Šta je otmeno?
— Brižljivost
u spoljašnjim stvarima, ukoliko ona ograđuje, drži na razdaljini, štiti
od brkanja.
— Frivolan
izgled
u reči, odelu, držanju, pomoću čega se stoička čvrstina i vlast nad
sobom
štiti od svake bezobzirne radoznalosti.
— Lagan hod
i lagan pogled. Ne postoji odveć mnogo stvari od vrednosti: a one
dolaze
i htele bi od sebe onome koji je od vrednosti. Mi se teško
divimo.
— Podnošenje
siromaštine i oskudice, čak i bolesti.
— Izbegavanje
malih časti i nepoverenje prema svakome ko je lak na hvaljenju: jer i
hvalilac
veruje da razume šta hvali: ali razumeti — Balzak, koji je tipičan
čovek
od ambicije, to je osporio — comprendre c' est égaler.
— Naša sumnja
u pristrasnost srca ide vrlo duboko: samoća nije stvar izbora, nego
nužde.
— Ubeđenje da
čovek ima dužnosti samo prema sebi ravnima, a prema drugima da se
ponaša
kako smatra da je najbolje; da se pravda može očekivati samo među
ravnima
(nažalost, na to će se još dugo čekati).
— Ironija prema
»obdarenima«, vera u plemstvo po rođenju i u oblasti morala.
— Uvek se
osećati
kao onaj koji deli počasti: međutim, ne bi se često našao onaj koji bi
mu smeo ukazivati počast.
— Uvek prerušen:
što viši čovek, to mu je sve više potreban inkognito. Ako ima Boga, on
bi se, iz proste pristojnosti, smeo da pokazuje samo kao čovek u
svetu.
— Mi smo
sposobni
za dokolicu, za bezuslovno uverenje da zanat doduše ne postiđuje u
svakom
smislu, ali sigurno obesplemenjuje. — Mi nismo za »marljivost« u
građanskom
smislu, ma koliko je cenili i uvažavali, ili kao što su oni umetnici
kao
kokoši večita kokotala koji kakoću i nose jaja i opet kakoću.
— Mi štitimo
umetnike i pesnike i svakoga ko je u čemi bilo majstor: ali kao
stvorenja
višeg reda negoli što su oni koji samo mogu nešto, negoli što
su
samo »produktivni ljudi«: s njima mi sebe ne brkamo.
— Uživanje u
formama;
uzimanje u zaštitu svega što je formalno; uverenje da je ljubaznost
jedna
od najvećih vrlina; nepoverenje prema svakoj vrsti puštanja sebi na
volju,
računajući tu i slobodu štampe i misli, jer pod takvim okolnostima duh
postaje površan i grub i bez kontrole.
— Zadovoljstvo u
ženama, kao možda u manjoj, ali delikatnijoj i lakšoj
vrsti bića.
Kakva sreća sresti stvorenja kojima se u glavi vrti samo igra i ludost
i kinđurenje! One su uvek bile zanos svih vrlo intenzivnih i dubokih
muških
duša, čiji je život opterećen velikim odgovornostima.
— Zadovoljstvo
u vladarima i sveštenicima, jer oni uopšte podražavaju veru u
različitost
ljudskih vrednosti, baš i pri oceni prošlosti , u najmanju ruku
simbolički,
čak i stvarno.
— Mi smo
sposobni
za ćutanje: ali o tome ni reči pred slušaocima.
— Mi podnosimo
dugotrajna neprijateljstva: nedostaje laka pomirljivost.
— Mi preziremo
demagogiju, »prosvećenost«, »duševnost«, plebejsku intimnost.
— Mi skupljamo
dragocenosti, mi imamo potrebe velike i probiračke duše, mi ništa
nećemo
prosto. Mi hoćemo svoje knjige,
svoje predele.
— Mi se bunimo
protiv zlih i dobrih iskustava i ne uopštavamo tamo brzo. Pojedinačan
slučaj:
kako ga podrugljivo gledamo kad ima tako rđav ukus da se ponaša kao
pravilo!
— Mi volimo
naivno i naivne, ali kao posmatrači i viša bića; za nas je Faust isto
tako
naivan kao njegova Grethen.
— Mi dobre
cenimo
malo, kao ljude stada: mi znamo kako se često dragocena zlatna kap
dobrote
sakrila pod najgorom, najgrđom i najtvrđom spoljašnjošću, koja vredi
više
od sve dobrote sladunjavih duša.
— Mi ne smatramo
da čoveka našeg tipa demantuju njegovi poroci ili njegova ludost. Mi
znamo
da nas je teško poznati i da imamo sve razloge da sebi damo
prednost.
944
Šta
je otmeno?
— Da je čovek prinuđen da stalno igra izvesnu ulogu. Da traži položaje
u kojima je prinuđen stalno da zauzima držanje. Da prepušta sreću velikom
broju: sreću kao duševni mir, vrlinu, udobnost, malograđanstvo
englesko-anđelsko
á la Spenser. Da instinktivno traži za sebe teške odgovornosti. Da zna
sebi svuda stvarati neprijatelje, a u najgorem slučaju i od samog sebe.
Da protivreči stalno velikom broju ne rečima već delom.
945
Vrlina
(na primer
kao istinitost) kao naš otmeni i opasni luksuz: mi ne smemo odbiti
štetu
koju ona sa sobom donosi.
946
Ne
hteti pohvalu:
činiti ono što nam koristi, ili što nam pričinjava zadovoljstvo, ili
što
moramo.
947
Šta je
čednost
kod čoveka? Da mu je ukus u stvarima pola ostao otmen; da u ljubavi ne
podnosi ni brutalnost, ni morbidnost, ni lukavstvo. —
948
»Pojam
časti«:
počiva na veri u dobro »društvo«, na riterskim vrlinama, na obavezi da
čovek stalno igra ulogu. U suštini: da čovek ne pridaje odveć važnosti
svome životu, da se bezuslovno drži najdostojanstvenijih manira prema
svima
s kojima dolazi u dodir (bar ukoliko ne pripadaju »nama«); da ne bude
ni
poverljiv, ni dobroćudan, ni veseo, ni skroman, izuzev među sebi
ravnima:
da stalno igra ulogu.
949
Kad
čovek stavlja
na kocku svoj život, svoje zdravlje, svoju čast, onda je to posledica
velike
smelosti i obilate i rasipničke volje: on to ne čini iz ljubavi prema
ljudima,
nego što svaka velika opasnost izaziva našu radoznalost da izmerimo
našu
snagu i našu smelost.
950
»Orlovi
se
ustremljuju pravo na plen«. — Otmenost duše najbolje se prepoznaje
na veličanstvenoj i ponositoj ludosti s kojom vrši napade —
»pravo
na cilj«.
951
Rat
protiv mekušačkog
shvatanja »otmenosti«! — Izvesna količina brutalnosti ne može
se
više dopustiti: kaogod ni bliskost zločinu. Ni »samozadovoljstvu« tu
nema
mesta: čovek sebe mora posmatrati avanturistički, eksperimentisati sa
sobom
i dovoditi sebe u opasnost — i bez ikakva preklapanja o lepim dušama.
— Ja bih hteo načiniti mesta jednom srčanijem idealu.
952
»Raj je
pod senkom
mačeva« — to je tako isto simbol i proba pomoću koje se otmene i
ratničke
duše odaju i prepoznaju.
953
Dva
puta.
— Javlja se izvestan momenat kad čovek ima na raspolaganju suvišak snage:
nauka je stavila sebi u zadatak da sprovede ovo robovanje prirode.
Tada čovek
dobija
slobodno vreme da sebe razvije u nešto novo, više. Nova
aristokratija.
Tada se mnoge vrline, koje su sada uslovi života, javljaju kao preživele.
— Osobine koje više nisu potrebne, pa se stoga gube. Nama vrline nisu
više
potrebne:
prema tome, mi ih gubimo (— kako moral »samo jedno je na potrebu«,
moral
spasenja duše, tako i moral besmrtnosti: to su bila sredstva da se
čovek
osposobi
za ogromnu tiraniju nad samim sobom, pomoću afekta velikog
straha...).
Različite vrste
nevolje, koje su poslužile kao disciplina da se čovek formira : nevolja
uči čoveka da radi, da misli, da obuzdava sebe.
*
Fiziološko
čišćenje i jačanje. Novoj aristokratiji potrebna je antiteza
protiv
koje se bori: ona se mora nalaziti pod strahovitim pritiskom u pogledu
svog održanja.
Dve
budućnosti
čovečanstva: 1. posledice mediokritetiziranja; 2. svesno
otstranjivanje
i formiranje sebe.
Učenje koje
jaz stvara: ono održava najvišu i najnižu vrstu (ono
ništi
srednje vrste).
Dosadanji
aristokrati,
duhovni i svetovni, ne dokazuju ništa protiv potrebe jedne nove
aristokratije.
-početak-
|