GOSPODARI ZEMLJE
954
Jedno pitanje
stalno nam se nameće, jedno možda đavolsko i zlo pitanje: šapnimo ga onda
na uho onima koji imaju prava na takva sumnjiva pitanja, najjačim dušama
današnjice, koje same sebe najbolje drže u rukama: nije li već vreme, sada
kada se tip »domaće životinje« sve više i više širi u Evropi, pokušati
sa temeljitim veštačkim i svesnim odgajanjem suprotnog tipa i njegovih
vrlina? I ne bi li i demokratski pokret prvi put našao neku vrstu cilja,
spasa i opravdanja, kad bi se pojavio neko ko bi se njime poslužio
— tako da se najzad, pored njegovog novog i uzvišenog oblika ropstva (—
jer to mora evropska demokratija na kraju biti) stvori ona viša vrsta gospodstvenih
i cezarskih duhova koja bi stajala na demokratiji, oslanjala se na nju
i uzdizala se preko nje? Do novih dosad nemogućih, do svojih
vizija? Do svojih zadataka?
955
Posmatranje današnjeg
Evropljanina uliva mi mnogo nade: izgrađuje se tu jedna smela gospodarska
rasa na osnovici jedne krajnje inteligentne mase. Očigledno je da pokreti
za prosvećivanje masa nisu više jedini koji stoje u prvom redu.
956
Isti uslovi koji
sile razvitak tipa domaće životinje, sile tako isto razvitak vođa.
957
Veliko pitanje
i zadatak bliži se s oklevanjem, strašno kao sudbina, ali neizbežno: kako
treba vladati zemljom kao celinom? I u kom smislu treba čovek kao celina
— ne samo kao narod, kao rasa — da se obrazuje i odgaja?
Zakonodavni
morali su glavno sredstvo pomoću koga se od čovečanstva može izgraditi
nešto što bi bilo po ćudi stvaralačkoj i dubokoj volji: pod uslovom da
takva umetnička volja najvišega reda ima snage u rukama i može nametnuti
svoju stvaralačku volju dugim periodima vremena, u obliku zakonodavstva,
religija i morala. Takve ljude velikoga stvaranja, prave velike ljude,
kako ih ja shvatam, tražiće danas uzalud i verovatno još za dugo: njih
nema; dok najzad, posle mnogih razočarenja, ljudi počnu razumevati zašto
ih nema i da danas njihovoj pojavi i razvitku u Evropi ne stoji na putu
ništa neprijateljskije do li ono što se u njoj »moralom« zove: kao da drugih
morala nema niti ih sme biti: i to onaj moral stada koji se iz sve snage
trudi da na zemlji ostvari sreću zelenih livada, to će reći sigurnost,
bezopasnost, lagodnost, lakoću života, i najzad, »ako sve bude u redu«,
on gaji nadu na oslobođenje od svakojakih pastira i vođa. Dva učenja koja
on najviše propoveda jesu: »jednaka prava« i »simpatija prema svemu što
pati« — čak i stradanje se smatra za nešto čega se apsolutno moramo osloboditi.
Što takve »ideje« mogu još uvek biti moderne, to daje rđavu sliku modernizma.
Ali ko bi duboko razmislio o tome kako i gde je dosad biljka koja se zove
čovek najbolje rasla, bio bi prinuđen poverovati da je to bio slučaj pod
suprotnim okolnostima: da u tu svrhu opasnost njegovog položaja
mora ogromno porasti, da se njegova iznalazačka i prikrivalačka moć mora
boriti da se probije pod dugim pritiskom i prinudom, a njegova životna
volja da se uzdigne do bezuslovne volje za moć i nadmoćnost, i da je potrebna
opasnost, tvrdoća, nasilje, opasnost na ulici kao i u srcu, nejednakost,
skrivenost, stoicizam, kušačka veština, svakovrsne đavolije, jednom rečju
suprotnost svim žudnjama stada, da bi se stvorio viši tip čoveka. Takav
moral sa suprotnim smerovima, koji bi hteo čoveka da odgaji za visinu mesto
za udobnost i prosečnost — moral koji ima za cilj da odgaji kastu gospodara
— budućih gospodara zemlje mora, da bi se mogao naučiti, sebe uvesti
nadovezujući se na postojeći moralni zakon i pod njegovim rečima i formama.
Ali kako se zarad toga moraju iznaći mnoge prelazne i varljive mere, i
kako vek jednog čoveka ne znači ništa pri sprovođenju tako dugotrajnih
zadataka i ciljeva, mora se najpre odgajiti novi soj ljudi u kome
bi se kroz mnoga pokoljenja osigurala ista volja i isti instinkti — jedna
nova vrsta gospodara i kasta — to treba da bude isto tako jasno kao što
su nešto odveć dugi i ne lako iskazani zaključci iz ove misli. Naš cilj
je da pripremimo preokret vrednosti za jedan određeni jak soj ljudi
od najvišeg duha i volje, i toga radi polako i pažljivo da oslobodimo u
njima čitavu masu sputanih i ocrnjenih instinkata: ko o tome razmišlja
naš je, pripada nama, slobodnim duhovima — svakako onoj vrsti »slobodnih
duhova« koja je različita od dosadanjih: jer su dosadanji slobodni duhovi
želeli nešto skoro obrnuto. Toj vrsti pripadaju, kako mi se čini, u prvom
redu evropski pesimisti, pesnici i mislioci jednog buntovnog idealizma,
ukoliko ih njihovo nezadovoljstvo s vaskolikim životom, logički
u najmanju ruku, prinuđuje i na nezadovoljstvo sa današnjim čovekom; tako
isto izvesni nezasitljivo ambiciozni umetnici, koji se bezobzirno i bezuslovno
bore za naročita prava viših ljudi i protiv mase, i koji pomoću zavodničkih
sredstava umetnosti savladuju sve instinkte stada i obzire stada kod izuzetnijih
duhova; treće, najzad, tu spadaju svi oni kritičari i istoričari koji će
smelo nastaviti srećno započeto otkriće starog sveta — to je delo novog
Kolumba, nemačkog duha (— jer stojimo još na početku ovoga zavojevanja).
Jer je u starom svetu ustvari vladao jedan drugi gospodstveniji moral negoli
što je današnji; i antički čovek, pod vaspitačkom zastavom svog morala,
bio je jači i dublji čovek negoli što je današnji čovek — dosad to je jedino
bio »srećan slučaj«. Ali iskušenje koje je od starine do današnjeg
dana uvek dejstvovalo na takve slučajeve, to jest na jake i pregalačke
duše, i danas je još najutančanija i najefikasnija antidemokratska i antihrišćanska
sila: kao što je već bila u doba renesansa.
958
Ja pišem za rod
ljudi koji još ne postoji: za »gospodare zemlje«.
Religije su
opasne kao uteha, zaklon: čovek veruje da sada sme otpočinuti.
U platonovom
Teagesu stoji napisano: »svaki bi od nas hteo da bude gospodar nad
svima ljudima ako je mogućno, a najradije
Bog«.
Ovaj stav
mora se ponovo uvesti.
Englezi, Amerikanci
i Rusi — — —
959
Prašumska vegetacija
»čovek« pojavljuje se svuda gde se najduže vodila borba o moć. Veliki
ljudi.
Prašumske zveri
Rimljani.
960
Otsada će biti
takvih povoljnih preduslova za obimnije vladavinske formacije kakvih još
nije bilo. I to još nije najvažnija stvar. Omogućeno je stvaranje međunarodnih
polnih zajednica koje sebi stavljaju u zadatak da odgaje rasu gospodara,
buduće »gospodare zemlje« — novu, ogromnu aristokratiju zasnovanu na najstrožijoj
samodisciplini, kojom ce volja filosofa-silnika i umetnika-tirana vladati
kroz tisuće godina: — jednu višu vrstu ljudi koji će se, zahvaljujući prevazi
svoga hotenja, znanja, bogatstva i uticaja, poslužiti demokratskom Evropom
kao najzgodnijim i najlakšim oruđem da dobiju u ruke sudbinu zemlje, da
bi na »čoveku« radili kao umetnici. Dosta je, ide vreme kad će se iznova
učiti šta je politika.
-početak-
|