*

ZAŠTO SU PROTIVNIČKE VREDNOSTI UVEK PODLEGALE


          1. Kako je to upravo bilo mogućno? Pitanje: zašto je svuda podlegao život i sa njim svi koji su fiziološki uspeli? Zašto nije bilo nikakve pozitivne filozofije i pozitivne religije?
          Istoriski znaci takvih pokreta: paganska religija. Dionis protiv »Raspetoga«. Renesans. Umetnost.
          2. Jaki i slabi: zdravi i bolesni; izuzetak i pravilo. Nema nikakve sumnje ko je jači...
          Opšti pogled na istoriju: je li čovek s tim izuzetak u istoriji života? — Primedba na darvinizam. Oruđa slabih za održanje postali su instinkti, »čovečnost«, »ustanove«...
          3. Dokaz ovog gospodstva u našim političkim instinktima, u našim socijalnim ocenama vrednosti, u našim umetnostima, i u našoj nauci.

*

          Instinkti dekadencije postali su gospodari nad instinktima procvata... Volja za nebićem postala je gospodar nad voljom za životom!
          — Je li to istina? nema li možda veće garantije života, vrste, u ovoj pobedi slabih i prosečnih? — Nije li to možda samo sredstvo u opštem toku života, usporavanje hoda, odbranbeno sredstvo protiv nečega još goreg?
          — Ako pretpostavimo da jaki postanu gospodari u svemu, pa i u ocenama vrednosti: onda možemo izvući zaključak kako bi oni mislili o bolesti, stradanju, žrtvi! Posledica bi bila samopreziranje slabih; oni bi težili da iščeznu i da ih nestane. A da li bi se to možda moglo poželeti? Da li bi nam bio po volji jedan svet kome bi nedostajale posledice slabih, njihova utančanost, obazrivost, duh, gipkost?...

*

          Mi smo videli dve »volje za moć« kako se bore (u ovom specijalnom slučaju mi smo imali kao načelo: da se složimo sa onom koja je dosad podlegla, i da ne samo za pravo onoj koja je dosada pobeđivala): mi smo pokazali da je »istinski svet« »izlagani svet«, a moral da je jednan oblik nemorala. Mi ne kažemo: »jači nema prava«.
          Mi smo shvatili šta je dosad određivalo najvišu vrednost i zašto je to postalo gospodar nad protivničkim ocenama vrednosti: bilo je brojno jače.
          Očistimo sada protivničke ocene od zaraze i polutanstva, od degeneracije, kako su nam svima poznate.
          Vaspostavljanje prirode, slobodne od moralne kiseline.

402

          Moral je korisna zabluda, ili jasnije rečeno: jedna nužno smišljena laž, s obzirom na njegove najveće i najslobodoumnije protagoniste.

403

          Čovek sme pred sobom istinu da prizna utoliko ukoliko se već dovoljno uzdigao da mu više nije potrebna prinudna disciplina moralne zablude. — Kad čovek život sudi moralno, onda mu postaje odvratan.
          Ne bi trebalo izmišljati lažna lica; na primer, ne bi trebalo govoriti »priroda je surova«. Kad čovek uvidi da ne postoji takva centralna kontrolna i odgovorna sila, onda mu biva lakše!
          Razvoj čovečanstva. A. Čovek je pokušao da zadobije moć nad prirodom i uz to izvesnu moć nad sobom. (Moral je bio potreban da bi čovek mogao triumfovati u borbi protiv prirode i »divlje zveri«.) B. Kad je dostigao vlast nad prirodom, onda je može iskoristiti za svoj dalji slobodan razvitak: volja za moć kao uzvišenje i jačanje sebe samoga.

404

          Moral kao iluzija vrste, da bi se pojedinac naveo da sebe žrtvuje budućnosti, prividno pripisujući pojedincu beskonačnu vrednost: čovek sa takvom samosvešću tiraniše druge strane svoga bića, i drži ih u škripcu, i teško može da bude zadovoljan sa samim sobom.
          Mi dugujemo najdublju zahvalnost moralu za ono što je dosad učinio: ali sada je to samo teret, koji bi mogao postati kob! Sam nas moral sili pod vidom poštenja da negiramo moral.

405

          U kojoj je meri samouništenje morala još delo njegove sopstvene snage. Mi Evropljani imamo u sebi krv ljudi koji su umirali za svoju veru; mi smo moral shvatili strahovito i ozbiljno, i nema te stvari pod suncem koju mu nismo na ma koji način žrtvovali. S druge strane, naša duhovna utančanost postignuta je u suštini pomoću vivisekcije savesti. Mi još ne znamo to »kuda« ka kome žurimo, pošto smo već napustili tle naših predaka. Ali, na tom tlu mi smo stekli snagu koja nas sada goni iz naših kuća u daljinu, u pustolovinu, snagu koja nas baca na pučinu sred neoprobanih mogućnosti i neotkrivenoga sveta — mi nemamo šta više da biramo, mi moramo biti osvajači, pošto nemamo zemlje u kojoj bismo se osećali kao kod kuće i u kojoj bismo se mogli »održati«. Jedno prikriveno »da« goni nas tamo, i ono je jače od sviju naših »ne«. Ni naša snaga više nas ne podnosi u staroj močvari; mi se usuđujemo da pođemo u beli svet, mi se usuđujemo na pregalaštvo: svet je još bogat i neispitan, i bolje je propasti negoli biti polutan, zatrovan. Naša sopstvena snaga goni nas na otvoreno more, tamo gde su dosad sva sunca zalazila: mi znamo za jednu novu zemlju...


-početak-