Ja pazim da uočim na kojim se tačkama istorije pojavljuju veliki ljudi. Važnost dugotrajnih despotskih morala: oni zatežu luk, ako ga ne slomiju. Veliki čovek — čovek koga je priroda izgradila i pronašla u velikom stilu — šta je to? Prvo: on ima u svom celokupnom radu široku logičnost, koja je zbog te širine teško pregledna, pa stoga može odvesti na pogrešan put — sposobnost da svoju volju rasprostre preko velikih površina svoga života i pezre i odbaci sve male stvari, makar među njima bile najlepše, »najbožanstvenije« stvari na svetu. Drugo: on je hladniji, strožiji, bezobzirniji i bez straha pred javnim »mnenjem«: njemu nedostaju vrline koje idu zajedno s »poštovanjem« i uvažavanjem, uopšte sve ono što pripada »vrlinama stada«. Ako ne može voditi, onda ide sâm; može se desiti da usput gunđa na štošta što bi sreo. Treće: on ne traži »bolećiva« srca, nego sluge, oruđa; u odnosu s ljudima on uvek gleda da nešto stvori od njih. On zna da je nedostupan: njemu je otužno kad biva poverljiv; i obično nije takav i kad misli da jest. Kad ne razgovara sa sobom, nosi masku. On radije laže negoli što će govoriti istinu: to staje više duha i volje. U njegovom srcu vlada takva samoća do koje ne može dopreti ni pohvala ni pokuda: on je svoj sopstveni sudija, nad kojim nema apelacije. Veliki čovek je po nužnosti skeptik (čime se ne tvrdi da bi takav morao izgledati), pod uslovom da to sačinjava veličinu: hteti nešto veliko i sredstva za to. Sloboda od svake vrste ubeđenja pripada jačini njegove volje. Tako je to prema onom »prosvećenom despotizmu« koji upražnjava svaka velika strast. Takva strast uzima intelekt sebi u službu; ona ima smelosti da se posluži i profanim sredstvima; ona dejstvuje bezobzirno; ona dopušta sebi ubeđenja, ona se njima služi, ali im se ne potčinjava. Potreba za verom, za ma čim bezuslovnim u pozitivnom i negativnom dokaz je slabosti; svaka slabost je slabost volje. Čovek od vere, vernik, po nužnosti je mali soj čoveka. Otuda sledi da je »sloboda duha«, to jest neverovanje kao instinkt, preduslov veličine. Veliki
čovek oseća svoju moć nad jednim narodom i privremenu harmoniju
s jednim narodom ili jednim mileniumom: — ovo uveličavanje samoosećanja
kao causa i voluntas pogrešno se shvatilo kao »altruizam«:
to ga nagoni da nađe sredstva za opštenje: svi veliki ljudi vešti su u
iznalaženju takvih sredstava. Oni hoće da stvore velike zajednice prema
svome obličju, oni hoće da mnogovrsnosti i nesređenosti dadu formu, njih
draži da gledaju haos.
Revolucija, pometnja i nedaća čitavih naroda od manje je važnosti po mome mišljenju nego nedaća velikih pojedinaca u njihovom razvitku. Čovek se ne sme varati: mnoge nedaće svih tih malih ljudi ne sačinjavaju nikakav zbir sem u osećanju moćnih ljudi. — Misliti na sebe u trenucima velike opasnosti: izvlačiti korist za sebe iz štete mnogih: — to može biti znak velikog karaktera kod čoveka koji se veoma mnogo izdvaja, koji je gospodar svojih osećanja sažaljenja i pravde. Nasuprot
životinji, čovek je u sebi razbio bezbroj oprečnih instinkata i
impulsa: pomoću njihove sinteze on je gospodar zemlje. — Morali su izraz
lokalno ograničenih hijerarhija u tom mnogostrukom svetu nagona:
tako da sa njihovih protivrečnosti čovek ne propada. Dakle jedan
nagon kao gospodar tako oslabi i utanča nagon koji mu je suprotan da postane
impuls koji potiče glavni nagon na dejstvo.
Nismo li u pravu da ubrojimo sve velike ljude u zle? To se ne može tako jasno pokazati u pojedinačnim slučajevima. Često puta oni su se tako vešto pretvarali da su na sebe uzimali masku i spoljašnji oblik velikih vrlina. Često su ozbiljno cenili vrline sa strasnom strogošću prema sebi, ali iz svireposti — takve stvari varaju kada se gledaju iz daljine. Neki su pogrešno shvatili sami sebe; ne retko, opet, veliki zadaci izazivaju velike osobine, na primer pravičnost. Bitno je: najveći ljudi imaju možda i velike vrline, ali onda baš i antiteze tih vrlina. Ja verujem da u prisustvu ovih protivnosti i iz osećanja tih protivnosti niče upravo veliki čovek, jako zategnuti veliki luk. U velikom čoveku nalazimo specifične osobine života u najvećoj meri: nepravdu, laž, eksploataciju. Ali ukoliko je njihovo dejstvo bilo ogromno, njihova prava priroda je potpuno pogrešno shvaćena i tumačena kao dobrota. Tip takvog tumača je Karlajl. Uopšte, svaka stvar vredi onoliko koliko je za nju plaćeno. Ovo, razume se, ne važi u slučaju izdvojenih pojedinaca; velike sposobnosti pojedinaca stoje izvan svake srazmere s onim što je za njih učinio, podneo i pretrpeo on sam. Ali ako se ispita njegovo rodoslovlje, onda će se naći istorija neobičnog nagomilavanja i kapitalizovanja energije, pomoću svakojakih uzdržavanja, borbe, rada, odlučnosti. Zato što veliki čovek toliko staje, a ne zato što stoji kao čudo, kao dar neba i »slučaja«, postao je on velik: — »nasleđe« je pogrešan pojam. Za ono što jedan čovek jeste njegovi preci platili su cenu. Opasnost od skromnosti. — Prilagoditi se odveć rano zadacima, društvima, svakodnevnom poretku i radu, u koji nas slučaj stavlja, u vreme kada ni naša snaga ni naš cilj još nisu izbili u našoj svesti kao zakon; prerana sigurnost savesti, živost i druževnost koje čovek stiče usled ove prerane skromnosti, a koja se našem osećanju prikazuje kao oslobođenje od unutrašnjeg i spoljašnjeg nemira, sve to razmekšava i srozava čoveka na opasan način; naučiti se poštovanju stvari koje »nama ravni« poštuju, kao da u sebi nemamo nikakvih merila ni prava da određujemo vrednosti, starati se da cenimo stvari kako ih drugi cene protiv unutrašnjeg glasa našeg ukusa, koji je i jedna savest, postaje strašno utančano sputavanje: a ako se na kraju ne desi nikakva eksplozija, koja bi raznela sve veze ljubavi i morala u jedan mah, onda takav duh zakržlja, svene, efeminira se, neutrališe se. — Obrnuto je već prilično rđavo, ali ipak bolje: to će reći, trpeti od svoje okoline, od njenih hvala isto kao od njenih pokuda; biti ranjen pritom i krvariti, ali to ne pokazati; i nehotice biti nepoverljiv i braniti se od njihove ljubavi; naučiti se ćutanju i to možda skrivati govoreći — napraviti sebi kute i nedokučna mesta osame za trenutke predaha, suza i uzvišene utehe — dok čovek najzad ne bude dovoljno jak da reče: »Šta ja imam s vama?« — i ne ide svojim putem. LJudi
koji su sudbine, koji noseći sebe nose sudbine, cele rase herojskih
bremenosaca: o kako bi rado odahnuli jednom od samih sebe! Kako oni čeznu
za jakim srcima i plećima, da se za koji čas makar oslobode svoga tereta!
I kako uzaludno oni samo čeznu!... Oni čekaju; oni posmatraju sve što protiče
pored njih: niko im ne prilazi ni sa hiljaditim delom njihovih muka i strasti,
niko ne sluti koliko oni čekaju ... Najzad... najzad uče se oni
svojoj prvoj životnoj mudrosti — da više ne čekaju: pa odmah zatim
i svooj drugoj: da budu ljubazni, da budu skromni, da otsada svakoga podnose
— jednom rečju, još malo više da snose negoli što su snosili dosad.
|