776


O »MAKIAVELIZMU« MOĆI

          Volja za moć javlja se:
          a) među potištenima i robljem svake vrste kao volja za »slobodom«: samo oslobođenje javlja se kao cilj (na moralno-religioznom jeziku to znači: »Čovek odgovara samo svojoj savesti«; »evanđelska sloboda« itd.); 
          b) kod jedne jače vrste koja raste u moći kao volja za nadmoćnošću: ako u tome ne uspe, onda se svodi na volju za »pravdom*, to jest za jednakim pravima sa vladajućom klasom;
          v) među najjačim, najbogatijim, najnezavisnijim, najsmelijim kao »ljubav prema čovečanstvu«, prema »narodu«, prema evanđelju, istini, Bogu; kao sažaljenje; samopožrtvovanje itd.; kao savlađivanje, otimanje, stavljanje u službu sebi, ili instinktivno računanje sebe kao sastavnog dela velikoga kvantuma moći, kome čovek pokušava da dade pravac: heroj, prorok, cezar, spasitelj, pastir; (— tu dolazi i polna ljubav: ona bi htela savlađivanje i posedovanje, a javlja se kao samoodricanje. U osnovi to je samo ljubav prema svome »alatu«, prema svome »konju« — uverenje da nam stvari pripadaju, jer smo u stanju da se njima služimo).
          »Sloboda«, »pravda« i »ljubav« !!!
 

777
          Ljubav. — Pogledajte: ta ljubav to saučešće žena — ima li čega sebičnijega?... I kada žrtvuju sebe, svoju čast, svoje ime, kome se žrtvuju? Čoveku? Ili zar ne pre nekoj neobuzdanoj želji? —Te želje su baš sasvim sebične: makar bile korisne po drugoga i izazivale zahvalnost..
          Do koje mere može takva prekomernost jedne ocene osveštati sve ostalo!!

778

          »Čula«, »strasti«. — Kada strah od čula, požuda, strasti, dođe tako daleko te nam savetuje da ih se klonimo, to je već simptom slabosti: krajnja sredstva uvek karakterišu nenormalna stanja. Ono što ovde nedostaje, ili tačnije što je u opadanju, to je snaga da se čovek odupre jednom impulsu: kad čovek ima instinkt da mora popuštati, to jest da mora reagirati, onda čini dobro ako izbegava prilike za to (»iskušenja«).
          »Nadražaj čula« samo je utoliko iskušenje ukoliko se radi o biću čiji se sistem lako pokreće i podleže uticaju: u suprotnom slučaju, kod velike glomaznosti i tvrdoće sistema, potrebni su jaki nadražaji da pokrenu funkcije.
          Raspusništvu mi zameramo samo kod onoga ko nema nikakvog prava na nj; i skoro sve strasti su stekle rđav glas zbog onih koji nisu dovoljno jaki da ih upotrebe na svoju korist.
          Mora biti jasno da se protiv strasti može prigovoriti ono isto što i protiv bolesti: pa ipak mi ne bismo smeli da se lišimo bolesti, a još manje strasti. Nama je potrebno anormalno, mi životu zadajemo ogroman potres kroz ove velike bolesti.
          U pojedinosti valja razlikovati:
          1. Glavnu strast, koja čak donosi sa sobom i najviši oblik zdravlja uopšte: tu se najbolje postiže koordiniranje unutrašnjeg sistema i njegovog rada u jednom smeru — ali to je skoro definicija zdravlja!
          2. Sukob strasti, dvojstvo, trojstvo, mnoštvo »duša u istim grudima«: to je vrlo nezdravo; znak unutrašnje propasti i raspada, gde se otkriva i povećava unutrašnji rascep i anarhija —: osim ako jedna strast najzad ne postane gospodar. Povraćanje zdravlja.
          3. Naporednost strasti, bez sukoba i uzajamnog podupiranja:često je periodična i onda, čim se vaspostavi red, i zdrava. Tu spadaju najinteresantniji ljudi, kameleoni; oni nisu u sukobu sa sobom, oni su srećni i sigurni, ali se ne razvijaju — njihova stanja leže jedno pored drugoga. Oni se menjaju,ali ne postaju.

779

          Na optiku ocenjivanja zločinca utiče da li mu je cilj bio veliki ili mali. Kvantitet u cilju hotenja odlučuje i kod činioca, da li pritom oseća poštovanje prema sebi, ili se oseća malodušan i jadan —
          Pored toga, i stupanj duhovnosti u sredstvima može uticati na optiku ocenjivanja. Kako se izdvaja filosofski novator, kušač i silnik od razbojnika, varvarina i avanturista! — Privid »nekoristoljubivosti«.
          Najzad otmeni maniri, držanje, srčanost, samopouzdanje — kako oni menjaju vrednost onoga što se na ovaj način postiže!

*

          Za optiku ocenjivanja vrednosti:
                    Uticaj kvantiteta cilja (veliki, mali).
                    Uticaj duhovnosti u sredstvima.
                    Uticaj manira u delatnosti.
                    Utica uspeha ili neuspeha.
                    Uticaj suprotnih sila i njihove vrednosti.
                    Uticaj zabranjenog i dopuštenog.

780

          Majstorije pomoću kojih postupci, mere, afekti bivaju mogućni, koji s gledišta pojedinca ne bi bili više »u redu« niti »ukusni«:
          umetnost, koja nas uvodi u takve »strane« svetove, »čini da su nam po ukusu«;
          istoričar im daje opravdanje i razlog; putovanja; egzotika; psihologija; krivični zakon; ludnica; zločinac; sociologija;
          »bezličnost« (tako da kao oruđa kolektivnog bića mi sebi dopuštamo te afekte i postupke — sud, porota, građanin, vojnik, ministar, vladar, društvo, »kritičar« —) stvara kod nas osećanje kao do nešto žrtvujemo.

781

          Zanetost samim sobom i svojim »večnim spasenjem« nije izraz bogate i samopouzdane prirode: jer takva priroda šalje do đavola svoje blaženstvo — nju ne zanima nimalo sreća u ma kom obliku, ona je snaga, delo, želja — ona se nameće stvarima, ona čak čini i nasilje nad njima. Hrišćanstvo je romantična hipohondrija ljudi koji ne stoje na sigurnim nogama.
          Gde god hedonistički pogledi dolaze na prvo mesto, čovek može uvek zaključiti da tamo postoji stradanje i promašenost života.

782

          »Porast autonomije pojedinca«: o tome govore pariski filosofi, kao što je Fuje: oni bi dobro uradili ako bi se malo zabavili sa race moutonnière — kojoj i sami pripadaju! Otvorite oči, gospodo sociolozi budućnosti! Pojedinac je ojačao pod sasvim suprotnim okolnostima: a vi opisujete najveće raslabljenje i kržljavljenje čovekovo: vi to i hoćete i služite se čitavom mašinerijom za laži koja pripada starom idealu, vi ste takvi da osećate svoje plebejske potrebe kao da su doista ideal!
          To je potpuno otsustvo psihološkog poštenja!

783

          Dve crte koje karakterišu modernog Evropljanina a koje su na izgled protivrečne: individualizam i traženje jednakih prava: to najzad počinjem shvatati. Naime, pojedinac je neobično osetljivo i sujetno biće: svesno svoje velike osetljivosti prema bolu, ono traži da mu svaki drugi bude ravan, da bude samo među ravnima. Time je okarakterisana jedna društvena rasa u kojoj su talenti i sile približno podjednako raspodeljeni. Za gordost koja želi samoću i malo poštovalaca nema se tamo razumevanja; potpuno »velike« uspehe postižemo samo preko mase — šta više, mi jedva shvatamo još da je uspeh u očima mase ustvari mali uspeh: jer pulchrum est paucorum hominum.
          Nijedan moral ne zna ništa o »hijerarhiji« među ljudima; niti pravnici znaju što o komunalnoj savesti. Individualističko načelo odbacuje sasvim velike ljude i traži, među manje-više ravnima, vrlo vešto oko i vrlo brzo otkrivanje talenta; i kako svaki ima nešto talenta u tako poznim i civilizovanim kulturama — pa dakle može očekivati da mu se oda priznanje — danas se više ističu male zasluge negoli ikada pre: to daje našem vremenu izgled neograničene pravičnosti. Njegova nepravičnost ne sastoji se u bezgraničnoj mržnji protiv tirana i demagoga, čak ni u umetnosti, nego protiv otmenih ljudi koji preziru pohvale mnogih. Traženje jednakih prava (na primer, pravo da budemo sudije svega) jeste antiaristokratsko.
          Tako isto je ovom vremenu nepoznato iščezavanje pojedinca, njegovo utapanje u veliki tip, želja da se ne bude ličnost: u čemu se ranije sastojala revnost i odlika mnogih uzvišenih ljudi (među kojima su bili najveći pesnici): ili želja da se bude grad, kao u Grčkoj; ili želja jezuitizma, ili pruskog oficirskog kora i činovništva; ili učeništva i produženja tradicija velikih majstora: za to su potrebne nesocijalne prilike i otsustvo sitne sujete.

784

          Individualizam je skromna i još nesvesna forma »volje za moć«; tu se pojedincu ona čini dovoljna da se oslobodi prevlasti društva (bilo države, bilo crkve). On se ne protivstavlja kao ličnost, nego kao pojedinac; on zastupa sve pojedince protiv celine. To će reći: on se instinktivno stavlja na ravnu nogu sa svakim drugim pojedincem; kad se on za nešto bori, on se ne bori kao ličnost, nego kao pretstavnik pojedinaca protiv celine.
          Socijalizam je jednostavno agitaciono sredstvo individualizma: on shvata, da bi se nešto postiglo, ljudi se moraju organizovati za zajedničku akciju, u »moć«. Ali ono što on hoće nije društvo kao cilj pojedinca, nego društvo kao sredstvo da se omoguće mnogi pojedinci: — to je instinkt socijalista, premda se oni u tome često varaju (— nezavisno od toga, međutim, oni su prinuđeni da varaju druge u velikoj meri, da bi ,uspeli). Altruistička moralna propoved u službi individualnog egoizma; jedna od najrasprostranjenijih laži devetnavetoga veka.
          Anarhizam je opet prosto agitaciono sredstvo socijalizma; pomoću anarhizma socijalizam izaziva strah, strahom on počinje da fascinira i teroriše: nada sve on privlači sebi hrabre i neustrašive, čak i u oblasti duha.
          Uprkos svega toga: individualizam pretstavlja najskromniji stupanj volje za moć.

*

          Kad čovek dođe do izvesne nezavisnosti, onda uvek teži za još većom: nastaje izdvajanje prema stepenu snage: pojedinac ne smatra sebe više prosto ravnim drugima, nego stvarno traži sebi ravne — on odvaja druge od sebe. Za individualizmom dolazi razvitak organa i udova: srodne tendencije se udružuju i aktivno manifestuju kao moć: između ovih centara moći izbija trenje, rat, izviđanje obostranih snaga, sporazum; uređenje uzajamnosti. Na kraju: svrstavanje.
          Rekapitulacija:
          1. Pojedinci se oslobađaju;
          2. Oni vode borbu i dolaze do sporazuma u pogledu »jednakosti prava« (— »pravda« kao cilj —);
          3. Kad se to postiglo, onda se javljaju stvarne razlike u stepenu moći u sve većoj meri (jer uopšte vlada mir i bezbrojni mali centri sile počinju stvarati razlike koje pre nisu bile ni primetne). Sada pojedinci obrazuju grupe: te grupe teže za privilegijama i prevagom. Borba počinje iznova, u blažem obliku.
          Ljudi traže slobodu dok nemaju još moći. Kad zadobiju moć, onda teže za nadmoćnošću; ako ne dođu do nje (što su nedorasli za nju), onda traže »pravdu«, što će reći jednakost u moći.

785

          Ispravljanje pojma »egoizam«. — Kada čovek pojmi kolika je zabluda »individua«, i da svako pojedinačno biće pretstavlja ceo proces u pravoj liniji (ne prosto kao nasleđe, nego njega samog —), onda pojedinačno biće dobija neobično veliku važnost. Instinkt je tu sasvim u pravu. Gde on izda — gde individua traži svoju vrednost tek u službi drugima, možemo biti sigurni da imamo pred sobom iznurenost i degeneraciju. Altruistički stav, kao nešto fundamentalno i bez licemerstva, jeste instinkt koji stvara bar neke druge vrednosti za sebe, u službi drugih egoizama. U najvećem broju slučajeva on je samo prividan: to je obilazan put za održanje sopstvenog osećanja za život i za vrednost.