660


TELO KAO SLIKA DRŽAVE


          Aristokratija u telu, većina gospodara (borba ćelija i tkiva).
          Robovanje i podela rada: viši tip je mogućan samo ako se niži tip svede na jednu funkciju.
          Zadovoljstvo i bol nisu suprotnosti. Osećanje moći.
          »Hranjenje« je samo posledica nenasite žeđi za prisvajanjem, volje za moć.
          »Rađanje« je raspad koji nastupa usled nemoći vladajućih ćelija da organizuju materijal koji su unele u sebe.
          Stvaralačka sila traži stalno novu materiju (još više »snagu«) da ima na raspolaganju. Majstorsko delo izgradnje organizma iz jajeta.
          »Mehaničko shvatanje«: ono priznaje samo količine: ali sila se krije u kvalitetu. Mehanika može jedino opisati procese, ali ne objasniti.
          »Cilj«. Inteligencija biljaka kao polazna tačka.
          Pojam »usavršavanja«: ne samo veća složenost, nego veća i moć ( — ne mora biti samo veća masa — ).
          Zaključak o razvitku čovečanstva. Usavršavanje se sastoji u stvaranju moćnih individua kojima velike mase služe kao oruđe (i to najinteligentnije i najpokretljivije oruđe).

661
          Zašto je sva aktivnost, čak i aktivnost jednog čula, vezana za zadovoljstvo ? Da li zato što je pre toga postojala brana, pritisak ? Ili pre zato što je sva akcija savlađivanje, gospodarenje, i što daje povećanje osećanja moći ? — Uživanje u mišljenju. — Najzad, nije to samo osećanje moći, nego i uživanje u stvaranju i u stvorenom: jer nam sva delatnost dolazi u svest kao svest o izvesnom »delu«.
 
662
 
          Stvaranje je odabiranje i dovršavanje odabranoga. (To je bitno kod svakog akta volje.)

663

          Sve zbivanje po smeru može se svesti na smer povećanja moći.

 
664
 
          Kad nešto činimo, onda se pojavljuje osećanje snage, često i pre samog dela, pri pomisli na ono što imamo da učinimo (kao, na primer, kad ugledamo neprijatelja, ili prepreku kojoj verujemo da smo dorasli): to osećanje je uvek propratno. Mi instinktivno mislimo da je ovo osećanje snage uzrok postupka, da je ono »sila«. Naša vera u kauzalitet je vera u silu i njeno dejstvo; to je prevod našega doživljaja: pritom identifikujemo samu silu sa osećanjem sile. — Ali sila nigde ne pokreće stvari; sila koju smo osetili »ne stavlja mišiće u pokret«. »O takvom procesu mi nemamo nikakva pojma, niti iskustva«. »Isto tako malo znamo nužnost izvesnoga kretanja kao što malo znamo silu kao pokretača«.
          Sila treba da bude prinudno sredstvo! »Sve što znamo jeste da jedna stvar sledi za drugom; — mi ne znamo ništa bilo o prinudi bilo o proizvoljnosti zbog kojih jedna sledi. za drugom«. — Kauzalitet je izmišljen na taj način što je prinuda nakalemljena toku procesa. Izvesno »razumevanje« javlja se usled toga, to će reći: mi smo proces podesili prema sebi, načinili ga »poznatim«: a to poznato je i poznati fakt ljudske prinude koji poznajemo po navici i koji je vezan s osećanjem snage.
 
665
 
          Nameravam da ispružim ruku; ako pretpostavimo da znam isto toliko malo fiziologiju ljudskoga tela i mehaničke zakone njegova kretanja koliko čovek iz naroda, šta bi moglo biti neodređenije, bleđe, neizvesnije od ove moje namere u poređenju s onim što iz nje sledi? A ako pretpostavimo da sam jedan od najoštroumnijih mehaničara i da sam naročito dobro upućen u formule koje u ovom slučaju dolaze u primenu, neću stoga biti u stanju da svoju ruku ispružim ni za dlaku bolje ili gore. Naše »znanje« i naše »delanje« u ovom slučaju leže potpuno odvojeno jedno od drugoga: kao da su dve različite oblasti.— S druge strane: Napoleon sprovodi plan jednog ratnog pohoda — šta to znači? Tu je poznato sve što pripada sprovođenju plana, jer se sve mora zapovediti; ali i ovde se pretpostavljaju potčinjeni koji primenjuju i prilagođuju opšti plan potrebama trenutka, stepenu sile itd.
 
666
 
          Od pamtiveka mi smo pripisivali vrednost jednog postupka, karaktera, života nameri, cilju, zbog koga se nešto učini, postupi, živi; ova iskonska idiosinkrazija ukusa dobija naposletku opasan oblik — pod pretpostavkom da otsustvo smera i cilja u prirodnim pojavama sve više izbija u svesti. S tim se čini da se priprema opšte obescenjenje: »Ništa nema smisla« — ova melanholična rečenica znači: »Sav smisao leži u nameri, i ako namere uopšte nema, onda nema uopšte ni smisla«. Prema toj oceni, ljudi su bili prinuđeni da prenesu vrednost života u »život posle smrti«, ili u progresivan razvitak ideja ili čovečanstva ili naroda ili iznad čoveka; ali se na ovaj način došlo do beskonačnog progresiranja cilja: stoga je najzad bilo nužno da čovek sebi nađe izvesno mesto u »svetskom procesu« (s nesrećnom perspektivom da taj proces možda vodi u ništa).
          Obzirom na to, »cilj« se mora podvrći oštrijoj kritici: mora se uvideti da cilj nikada ne može biti uzrok jednog postupka; da su cilj i sredstvo tumačenja, pomoću kojih se izvesne tačke jednog zbivanja podvlače i odabiraju, na račun drugih, i to najmnogobrojnijih; da, kad god se nešto čini u izvesnom cilju, dešava se nešto drugo što je u osnovi različito; da u pogledu delanja prema cilju stoji isto onako kao što stoji sa takozvanom celishodnošću toplote koju ispušta sunce: najveći deo njen je bačen; jedan njen deo, koji je jedva vredan pažnje, ima »cilj«, ima »smisao«; — da je »cilj« sa njegovim »sredstvima« do krajnosti neodređena skica, koja kao propis, kao »volja«, može i naređivati, ali pretpostavlja sistem poslušnih i izvežbanih oruđa, koja na mesto neodređenoga stavljaju sasvim utvrđene veličine (to će reći, mi zamišljamo sistem umešnijih ali ograničenijih intelekata koji postavljaju cilj i sredstva, kako bismo bili u stanju da pripišemo svome jedino poznatom »cilju« ulogu »uzroka jednog postupka«, na što mi zapravo nemamo nikakva prava: to bi značilo isto što i rešiti izvestan problem na taj način što bi se rešenje prenelo u jedan svet koji nije pristupačan našem posmatranju.
          Najzad: zašto ne bi »cilj« mogao prosto biti propratna pojava u nizu promena među silama koje izazivaju celishodnu akciju — bleda slika unapred ocrtana u svesti, koja nam služi kao orijentacija u onome što se zbiva, kao simptom samog zbivanja, ne kao njegov uzrok? — Ali na taj načic mi podvrgavamo kritici samu volju: zar nije obmana smatrati uzrokom ono što dolazi u svest kao akt volje? Zar nisu sve pojave u svesti samo krajnje pojave — poslednji beočuzi jednoga lanca, koji se međutim prividno uslovljuju uzajamno u njihovom toku u okviru plana svesti? To bi mogla biti iluzija. —

667

          Nauka ne pita šta nas nagoni na hotenje: ona pre odriče da hotenja ima, i misli da se nešto sasvim drugo dešava — jednom rečju, da je vera u »volju« i »cilj« iluzija. Ona ne pita za pobude postupka, kao da su nam se nalazile u svesti pre samog postupka: ona najpre deli postupak na mehaničku grupu pojava i ispituje predistoriju ovoga mehaničkog kretanja — ali ne u osećanju, opažaju, mišljenju. S te strane ona nikada ne može primiti objašnjenje: opažaj je upravo njen materijal, koji treba objasniti. — Njen problem je upravo: objasniti svet ne uzimajući opažaje za uzrok; jer bi to značilo: smatrati opažaje uzrokom opažaja. Time se njen zadatak nikako ne rešava.
          Prema tome: ili ne postoji volja, kao što pretpostavlja nauka — ili postoji slobodna volja. Ova poslednja pretpostavka preovlađuje, mi se toga ne možemo osloboditi, čak kad bi naučna hipoteza bila i dokazana.
          Opšte verovanje u uzrok i posledicu zasniva se na pretpostavci da je slobodna volja uzrok svake posledice: tek tako dolazimo do osećanja kauzaliteta. A tu spada i osećanje da svaki uzrok nije posledica, nego uvek najpre uzrok — ako je volja uzrok. »Akti naše volje nisu nužni« — to leži u ideji »volje«. Nužno dolazi posledica posle uzroka — tako mi osećamo. Hipoteza je to da je i naše hotenje u svakom slučaju moranje.

 
668
 
          »Hteti« ne znači »želeti«, težiti, žudeti; od toga se ono razlikuje afektom zapovedanja.
          Ne postoji prosto »hotenje« nego samo hotenje nečega: cilj se tu ne sme odvojiti od stanja — kao što to čine gnoseolozi. »Hotenja«, kako ga oni shvataju, ima isto toliko malo koliko i »mišljenja«: to je čista fikcija.
          Od hotenja je nerazdvojno da se nešto zapoveda (time se, razume se, ne kaže da se volja »izvršuje«).
          Ono stanje opšte napetosti pomoću koga jedna sila traži izliva — nije nikakvo »hotenje«.
 
669
 
          »Bol« i »zadovoljstvo« najgluplji su način izražavanja suda; time se, prirodno, ne tvrdi da i sudovi koji se na taj način izriču moraju biti glupi. Otklanjanje svakog obrazloženja i logike, jedno da ili ne u svođenju na strasnu želju za posedovanjem ili odbacivanjem, imperativno skraćivanje, čija je korisnost neosporna: to je bol i zadovoljstvo. Njihovo poreklo je u centralnoj oblasti intelekta; njihov preduslov je beskrajno ubrzan proces opažanja, uređivanja, koordinacije, proračuna, zaključivanja: zadovoljstvo i bol su uvek završne pojave, nikada »uzroci«.
          Što se tiče pitanja šta izaziva zadovoljstvo i bol, odgovor zavisi od stepena moći; ono što se pred malom moći može učiniti opasnim i izazvati potrebu za hitnom odbranom — može imati za posledicu osećanje zadovoljstva pred svešću o većoj moći, i biti strastan nadražaj.
          Sva osećanja zadovoljstva i bola pretpostavljaju već merenje prema opštoj korisnosti i opštoj štetnosti; dakle jednu oblast u kojoj se dešava hotenje izvesnog cilja (stanja) i izbor sredstava za taj cilj. Zadovoljstvo i bol nisu nikada »prvobitne činjenice«.
          Osećanja zadovoljstva i bola jesu reakcije volje (afekti) u kojima intelektualni centar utvrđuje vrednost izvesnih nastalih promena u opštoj vrednosti, a isto tako i kao uvod u protivakcije.

670

          Vera u »afekte«. — Afekti su proizvod intelekta, izmišljanje uzroka koji ne postoje. Sva opšta telesna osećanja koja ne razumemo tumače se na intelektualan način, to jest traži se razlog što se ovako ili onako osećamo među ličnostima, doživljajima itd. Dakle nešto štetno, opasno, strano stavlja se kao da je uzrok našeg neraspoloženja; ustvari, ono se traži u neraspoloženju, da bi se naše stanje moglo misliti.— Velika navala krvi u mozak sa osećanjem gušenja tumači se kao »srdžba«: lica i stvari koja izazivaju našu srdžbu spadaju u red sredstava za olakšanje našeg fiziološkog stanja. — Naknadno, posle duge navike, izvesni procesi i opšta osećanja bivaju povezani tako pravilno da pojava izvesnih procesa izaziva ono opšte osećanje i naročito donosi sa sobom onu navalu krvi, izbacivanje semena: dakle blizinom. Tada mi kažemo da je »afekt izazvan«.
          U »zadovoljstvu« i »bolu« već se nalaze sudovi: nadražaji se razlikuju prema tome da li se njima povećava ili umanjuje osećanje moći.
          Vera u hotenje. Verovati da je misao uzrok jednog mehaničkog pokreta, znači verovati u čudo. Doslednost nauke zahteva da, pošto smo načinili svet pretstavljivim u slikama, načinimo pretstavljivim isto tako afekte, želju, volju itd., to će reći da ih odrečemo i ponašamo se prema njima kao prema zabludama intelekta.

 
671
 
          Neslobodna ili slobodna volja? — »Volja« ne postoji: to je samo uprošćen pojam od strane razuma, kao i »materija«.              Svi postupci moraju se najpre pripremiti, omogućiti mehanički pre negoli što se mogu hteti. Ili: »cilj« ulazi u mozak u većini slučajeva tek onda kad je pripremljeno sve što je potrebno da se on izvede. Cilj je »unutrašnji« »nadražaj« — ništa više.
 
672
 
          Najbliža predistorija jednog postupka odnosi se na taj postupak: ali dublje unazad leži predistorija koja obuhvata šire polje: pojedinačan postupak je samo sastavni deo jedne mnogo obimnije poznije činjenice. Kraći i duži. procesi nisu odeljeni.

673

          Teorija slučaja. Duša je biće koje odabira i sebe hrani, koje je stalno do krajnosti pametno i stvaralačko (ova stvaralačka sila obično se previđa i smatra da je prosto »pasivna«).
          Ja sam poznao aktivnu stvaralačku silu u slučajnosti: — sam slučaj je samo sukob stvaralačkih impulsa.

674

          U ogromnom mnoštvu pojava koje se dešavaju u organskom biću, deo koga bivamo svesni jeste jednostavno sredstvo: i delić »vrline«, »nesebičnosti« i sličnih fikcija sve ostale pojave zbivanja nazivaju na potpuno odlučan način lažju. Učinićemo dobro, ako budemo izučavali svoj organizam u njegovoj potpunoj nemoralnosti ...
          Životinjske funkcije su načelno bezbroj puta važnije negoli sva lepa stanja duše i visine svesti: ova stanja su suvišak ukoliko nisu potrebna kao oruđa u službi onih životinjskih funkcija. Ceo svesni život, duh i duša, skupa sa srcem, skupa sa dobrotom, sa vrlinom: u čijoj se službi nalaze ? U službi što veće usavršenosti sredstava (sredstava za ishranu i napredak) glavnih životinjskih funkcija: iznad svega u službi napretka života.
          Neuporedivo je mnogo važnije ono što se zove »telo«, »meso«: ostalo je malen pridodatak. Zadatak je u tome da se ceo lanac života i dalje plete, i to tako da postaje sve jači.
          Ali gledajte kako srce, duša, vrlina, duh kuju zaveru da izvrnu ovaj prvobitni zadatak: kao da su oni cilj!... Degeneracija života omogućuje se u suštini time što je svest neobično sposobna da greši: nju instinkti najmanje čuvaju, zbog toga ona pravi najveće i najozbiljnije pogreške.
          Može li biti preteranije sujete od te da se vrednost života meri prema prijatnim i neprijatnim osećanjima ove svesti ? Ona je bez sumnje samo sredstvo: — a prijatna i neprijatna osećanja takođe su nesumnjivo samo sredstva!
          Prema čemu se objektivno meri vrednost? Samo prema količini povećane i organizovane moći.

675

          Vrednost sviju, ocena vrednosti. — Moj je zahtev da se delatelj spoji opet sa svojim delom, pošto je iz njega pojamno izdvojen, te je delo tako ostalo prazno; da se pojam »nešto činiti«, kao ideja »cilja«, »smera«, »namere«, vaspostavi u delu, pošto je iz njega veštački odvojena i na taj način delo ostalo prazno.
          Svi »smerovi«, »ciljevi« »smislovi« samo su načini izražavanja i metamorfoze jedne volje inherentne svemu zbivanju: volje za moć. Imati namere, ciljeve, smerove, hotenje uopšte — isto je što i hteti biti jači, hteti rasti — i hteti uz to i sredstva za to.
          Najopštiji i najosnovniji instinkt u svemu delanju i hotenju zbog toga je ostao najnepoznatiji i najskriveniji, jer u praksi mi uvek slušamo njegove zapovesti, prosto zato što smo mi ta zapovest...
          Sve ocene vrednosti samo su posledice i uže perspektive u službi te jedne jedine volje: ocenjivanje vrednosti po sebi je samo ta volja za moć.
          Kritika bića s gledišta ma koje od ovih vrednosti nešto je besmisleno i nesporazum. Ako pretpostavimo čak da se time počinje proces propadanja, onda je i taj proces još u službi te volje...
          Oceniti samo biće! Alisamo ocenjivanje je još to biće! I kad kažemo ne, mi još uvek činimo ono što jesmo.
          Mora se uvideti besmislenost ove poze suđenja života, pa zatim pokušati da se još pronađešta se upravo tu dešava. To je simptomatično.

 
 

-početak-