853

UMETNOST U »ROĐENjU TRAGEDIJE«

I

          Koncepcija dela, na koju se nailazi u pozadini ove knjige, neobično je sumorna i neprijatna: među svima dosad poznatim vrstama pesimizma čini se da nijedan nije dostigao do te mere zlosti. Antiteza pravog i prividnog sveta potpuno otsustvuje ovde: postoji samo jedan svet, a taj je lažan, svirep, protivrečan, sablažnjiv, bez smisla... Jedan tako sklopljen svet jeste pravi svet. Nama je nužna laž, da bismo pobedili ovu stvarnost, ovu »istinu«, to će reći, da bismo mogli živeti... Da je laž nužna da bismo mogli živeti, to je sastavni deo ove strahovite i dvosmislene prirode života.
          Metafizika, moral, religija, nauka — u ovoj knjizi se rasmatraju samo kao razne forme laži: pomoću njih mi stičemo veru u život. »Život treba da ulije poverenje«: zadatak tako postavljen ogroman je. Da bi ga mogao rešiti, čovek mora biti lažljivac po prirodi, on mora biti umetnik višenegoli sve ostalo. I on to zaista i jeste: metafizika, religija, moral, nauka — sve su to izdanci njegove volje za umetnošću, za lažju, za begstvom ispred »istine«, za odricanjem »istine«. Ova sposobnost, ova umetnička sposobnost čovekova po preimućstvu — kojom on savlađuje stvarnost pomoću laži — njemu je zajednička sa svim što postoji. On sam je dakako deo stvarnosti, istine, prirode: kako ne bi bio onda i delić genija laži.
          Da se priroda života pogrešno pojmi — to je najdublji i najviši potajni smer iza svega što se zove vrlina, nauka, pobožnost, umetnost. Mnogo šta nikad ne videti, mnogo šta krivo videti, na mnogo šta baciti samo pogled: o kako je pametan čovek u stanjima u kojima je najdalje od pomisli da sebe smatra pametnim! Ljubav, oduševljenje, »Bog« — to su sve suptilni oblici samoobmane, sve mamci života i vere u život!
          U trenucima kad je čovek bivao obmanut, kad je sebe magarčio, kad je poverovao u život: o kako su mu se nadimale grudi! Kako je bio ushićen! Kako se osetio silnim ! I koliko je bilo umetničke ekstaze u osećanju moći!... Čovek je opet postao gospodar »materije« — gospodar »istine«!... I kad god se čovek raduje, on to čini uvek na isti način: on se raduje kao umetnik, on uživa u sebi kao u moći, on uživa u laži kao u svojoj moći...

II

          Umetnost i samo umetnost. Ona je veliko sredstvo života, velika zavodnica života, veliki potstrek života.
          Umetnost kao jedino nadmoćno protivdejstvo protiv svake volje za odricanjem života; kao nešto antihrišćansko, antibudističko, antinihilističko par excellence.
          Umetnost kao iskupljenje saznatelja — tragičnog saznatelja koji vidi strašnu i dvosmislenu prirodu života, i hoće da je vidi.
          Umetnost kao iskupljenje delatelja — tragično ratničkoga, čoveka, heroja, koji ne samo vidi strašnu i dvosmislenu prirodu života, nego je doživljuje, hoće da je doživi.
          Umetnost kao iskupljenje patnika — kao put u duševna stanja u kojima se stradanje hoće, preobražava, bogotvori gde je stradanje oblik velike ekstaze.

III

          Vidi se da se u ovoj knjizi pesimizam, ili bolje reći nihilizam, smatra »istinom«. Ali se »istina« ne smatra kao najviše merilo vrednosti, a još manje kao najviša moć. Volja za prividnošću, za iluzijom, za obmanom, za postajanjem i promenom (za objektivnom obmanom) smatra se ovde dubljom, temeljitijom, »metafizičnijom« negoli volja za istinom, za stvarnošću, za prividom: to je prosto jedan oblik volje za iluzijom Tako isto se zadovoljstvo smatra prvobitnijim od bola: a bol za nešto uslovljeno, kao posledica volje za zadovoljstvom (volja za postajanjem, rašćenjem, uobličavanjem, to će reći za stvaranjem: a u stvaranje je uračunato i rušenje). Najviše stanje afirmacije života zamišlja se kao nešto iz čega se najveći bol ne može isključiti: to je tragično-dionizisko stanje.

IV

          Na taj način ova knjiga je čak i antipesimistička: to jest u tom smislu da nečemu uči što je jače od pesimizma, što je »božanstvenije« od istine: umetnost. Niko, rekao bih, ne bi bio spremniji za radikalno odricanje života, za stvarno odricanje delom još više negoli za odricanje rečima, negoli pisac ove knjige. Samo što on zna — on je to doživeo, on je možda samo to i doživeo — da umetnost vredi više od istine.
         Još u predgovoru, u kome se Rihard Vagner poziva kao na razgovor, nalazi se ovo ispovedanje vere, ovo evanđelje umetnika: »Umetnost kao pravi zadatak života, umetnost kao metafizička delatnost života...«



-početak-