SVEST

523

           Ništa nije pogrešnije nego od psihičkih i fizičkih pojava praviti dva lica, dve manifestacije jedne iste supstancije. Time se ništa ne objašnjava: pojam »supstancije« potpuno je neupotrebljiv kao sredstvo za objašnjenje. Svest je drugostepenog značaja, skoro bezlična, suvišna, možda određena da iščezne i napravi mesto jednom savršenom automatizmu.
          Kad posmatramo samo unutrašnje pojave, mi smo onda nalik na gluvoneme, koji po kretanju usana razumeju reči, premda ih ne čuju. Mi iz pojava unutrašnjeg života izvodimo zaključak da postoje nevidljive i druge pojave, koje bismo mi opazili, kad bismo imali organe za to, i koje zovemo nervna struja.
          Za ovaj unutrašnji svet nama nedostaju svi finiji organi, tako da hiljadostruku složenost osećamo kao jedinstvo i izmišljamo izvestan uzročni proces tamo gde nam je nevidljiv svaki osnov kretanja i promene — jer logični tok misli i osećanja nije ništa drugo nego njihova vidljivost za svest. Da taj red ima neke veze s kakvim uzročnim lancem, potpuno je neverovatno: svest nam nikad ne saopštava neki primer uzroka i posledice.

524

          Uloga »svesti«. — Od bitnog je značaja da se ne pravi pogreška u pogledu uloge koju »svest« ima: ona se razvila u odnosu prema »spoljašnjem svetu«. S druge strane, upravljanje, to jest briga i kontrola u pogledu skladnog funkcionisanja telesnih organa, ne ulazi u našu svest; kaogod što ne ulazi ni pribiračka delatnost našega duha; da postoji neka viša kontrolna sila koja dejstvuje u ovim stvarima — u to ne može biti sumnje: neka vrsta upravnog odbora, u kome razni glavni nagoni dižu svoj glas i pokazuju svoju moć. »Zadovoljstvo« i »bol« nagoveštaji su koji nam dolaze s te strane: tako isto akt volje: ideje tako isto.
          Ukratko rečeno: Ono što postaje svesno stoji u kauzalnim odnosima, koji su potpuno skriveni od nas — tok misli, osećanja, ideja u svesti ne govori ništa o tome da je ovaj red kauzalne prirode: ali je na izgled tako u najvećoj meri. Na toj prividnosti mi smo zasnovali čitavo naše shvatanje duha, razuma, logike itd. (— svega toga nema: to su fiktivne sinteze i jedinstva), pa to opet projicirali u stvari i iza njih!
          Obično se svest smatra za opšti nervni centar i kao najviši forum; međutim, ona je samo sredstvo za saopštavanje: ona se razvila u opštenju i obzirom na interese opštenja... Pod »opštenjem« ovde se podrazumevaju i utisci iz spoljašnjeg sveta i potrebne reakcije s naše strane; kaogod i naš uticaj na spoljašnji svet. To nije rukovodna sila nego njeno oruđe.

525

          Moje načelo, sažeto u formulu koja miriše na starinu, na hrišćanstvo, sholastiku i drugi mošus: u pojmu »Bog je duh« — odriče se Bog kao savršenstvo...

526

          Gde god postoji izvesno jedinstvo u grupisanju stvari, duh se uvek smatrao uzrokom te koordinacije: nedostaje svaki razlog za to. Zašto mora ideja jednog složenog fakta biti jedan od uslova toga fakta? Ili zašto mora jednom složenom faktu prethoditi pretstava kao njegov uzrok? —
          Moramo se čuvati da celishodnost ne objasnimo pomoću duha: nema apsolutno nikakva razloga pripisati duhu sposobnost za organizovanje i sistematizaciju. Nervni sistem ima mnogo širu oblast: svet svesti je njemu pridodat. U opštem procesu prilagođavanja i sistematizacije svest ne igra nikakvu ulogu.

527

          Fiziolozi kao i filosofi veruju da svest raste u vrednosti prema tome kako raste u jasnosti: najjasnija svest i najlogičnija i najhladnija misao idu u prvi red. Međutim — šta određuje ovu vrednost? — U pogledu dejstvovanja volje najpovršnija, najuprošćenija misao je najkorisnija — ona bi stoga mogla — itd. (jer joj preostaje malo motiva).
          Preciznost u delatnosti stoji u opreci sa dalekovidom predostrožnošću koja često nesigurno prosuđuje: predostrožnost vode dublji instinkti.

528

          Glavna zabluda psihologa: Oni smatraju nejasnu predstavu za nižu vrstu predstave u poređenju s jasnom: ali ono što se udaljuje iz naše svesti, pa stoga postaje nejasno, može ipak biti po sebi savršeno jasno. Činjenica da izvesna stvar postaje nejasna — pitanje je perspektive svesti.

529

          Ogromne pogreške:
          1. Besmisleno precenjivanje svesti, uzdignute na stepen jedinstva, suštine: »duha«, »duše«, nečega što oseća, misli, hoće —;
          2. Duh kao uzrok, naročito svuda gde se javlja celishodnost, sistem, koordinacija;
          3. Svest kao najviši dostižan oblik, kao najviša vrsta bića, kao »Bog«;
          4. Volja unesena svuda gde postoji posledica;
          5. »Istinski svet« kao duhovni svet, dostupan preko fakata svesti;
          6. Saznanje apsolutno kao sposobnost svesti, gde god saznanja uopšte ima.
          Posledice:
          Svaki napredak leži u napredovanju ka svesnosti, svaki nazadak znači vraćanje u nesvesnost; (— nesvesnost se smatra kao spadanje na strasti i čula — kao poživotinjenost...).
          Preko dijalektike približujemo se stvarnosti, »istinskom biću«; od njega se udaljujemo instinktima, čulima, mehanizmom...
          Preobratiti čoveka u duh, značilo bi načiniti ga Bogom: duhom, voljom, dobrom — jedno;
          Sve dobro mora poticati iz duha, mora biti fakt svesti; 
          Svaki korak napred u poboljšanju stvari može biti samo napredak u svesnosti.
 
 

-početak-