Ja verujem u apsolutni prostor kao osnovicu sile: ona ograničava i uobličava. Vreme večito. Ali prostor i vreme kao stvari po sebi ne postoje. »Promene« su samo pojave (ili čulni procesi za nas); kad mi stavimo između njih još tako pravilno vraćanje, mi time ne dokazujemo ništa drugo sem činjenice da se uvek tako dešavalo. Osećanje da je post hoc ustvari propter hoc, može se lako objasniti kao nesporazum; ono je pojmljivo. Ali pojave ne mogu biti »uzroci«! Tumačenje jedne pojave ili kao delanja ili kao trpljenja (prema čemu je svako delanje trpljenje) znači: svaka promena, svako menjanje, pretpostavlja uzročnika i nekoga ko se »menja«. Psihološka istorija pojma »subjekta«. Telo, stvar, »celina« koju oko stvara, pobuđuje misao da razlikuje delo od delatelja; delatelj, uzrok dela, pošto se shvatao u sve utančanijem obliku, najzad je ostavio za sobom »subjekt«. Naša je rđava navika da izvestan mnemotičan znak, formulu za skraćivanje, smatramo kao biće, i na kraju kao uzrok, na primer da za munju kažemo: »ona seva«. Ili čak rečca »ja«. Jedna vrsta perspektive u gledanju koja se postavlja kao uzrok gledanja: tom veštinom pronašao se »subjekt«, »ja«! »Subjekt«, »objekt«, »atribut« — ova izdvajanja su izvršena i sada služe kao sheme da se njima obuhvate sve prividne činjenice. Pogrešno je prvobitno zapažanje na osnovu koga ja verujem kako sam to ja koji nešto činim, nešto trpim, nešto »imam«, koji »imam« neku osobinu. U svakom
sudu leži potpuna, duboka, vera u subjekt i atribut, ili u uzrok i posledicu
(u obliku tvrdnje da je svaka posledica akcija i da svaka akcija pretpostavlja
delatelja); i ova poslednja vera samo je pojedinačan slučaj one prve, tako
da kao osnovno verovanje ostaje vera: postoje subjekti, i sve što se događa
vezano je za neki subjekt kao atribut.
Kritika
pojma »uzroka«. — Mi nemamo apsolutno nikakva iskustva o uzroku;
psihološki posmatrano, mi smo izveli ceo taj pojam iz subjektivnog uverenja
da smo mi uzrok, to će reći: da se ruka kreće... Ali to je zabluda.
Mi razlikujemo nas, delatelje, od dela, i svuda upotrebljujemo ovu shemu
— mi se staramo da pronađemo uzročnika svake pojave. Šta smo učinili? Mi
smo pogrešno shvatili osećanje snage, napona, otpora, ustvari osećanje
mišića, koje je samo početak dela, i uzeli ga za uzrok, ili razumeli kao
uzrok volju da činimo to i to, jer delo sledi iz toga.
Za borbu
protiv determinizma i teleologije. — Iz činjenice da se nešto događa
pravilno, i da se može predvideti, ne sledi da se događa po nužnosti.
Ako se izvestan kvantum sile određuje i ponaša u svakom određenom slučaju
na jedan jedini način, to ne dokazuje da nema »slobodne volje«. »Mehanička
nužnost« nije nikakav fakt: mi smo je uneli u pojave. Mi smo podobnost
pojava da uđu u formule protumačili kao posledicu nužnosti koja caruje
nad pojavama. Ali iz toga što ja činim nešto određeno ne sledi nikako da
to prinudno činim. Prinuda se nikako ne može dokazati u stvarima:
pravilo samo dokazuje da jedna i ista pojava nije i neka druga. Usled toga
što smo zamislili da u stvarima postoje subjekti, »činioci«, učinilo nam
se da su sve pojave posledica prinudnog dejstva na subjekt — čijeg dejstva?
— opet dejstva izvesnog »činioca«. Pojam uzroka i posledice opasan je sve
dokle ljudi veruju u nešto što prouzrokuje i u nešto što
se prouzrokuje.
* b) Ako
smo razumeli da »subjekt« nije ništa što dejstvuje, nego samo fikcija,
onda mnogo šta sledi iz toga.
* v) Ako napustimo ideju dejstvujućeg subjekta, mi napuštamo i ideju objekta kao predmeta dejstva. Trajanje, jednakost sa samim sobom, biće, sve to nije inherentno ni onome što se zove subjekt, ni onome što se zove objekt: to su složene pojave, u poređenju s drugim pojavama na izgled trajne — one se razlikuju, na primer, po tempu zbivanja (mirovanje — kretanje, čvrst — labav: to su sve suprotnosti koje ne postoje po sebi i s kojima se samo izražavaju razlike u stepenu, koje s izvesnog ograničenog gledišta mogu izgledati antiteze. Antiteze ne postoje: pojam antiteze mi smo pozajmili iz logike — i odatle pogrešno preneli na stvari). * g) Ako napustimo pojam »subjekta« i »objekta«, onda moramo isto tako napustiti pojam »supstancije« — pa sledstveno i njenih različitih modifikacija, na primer »materiju«, »duh« i druga hipotetična bića, »večnost i nepromenljivost materije« itd. Mi se oslobađamo materijalnosti. * S moralnog
gledišta, svet je lažan. Ali ukoliko je i moral sastavni deo ovoga
sveta, lažan je i moral.
* Sve zbivanje, sve kretanje, sve postajanje kao utvrđivanje odnosa stepena i snage, kao borba... * Čim uobrazimo da je neko odgovoran što smo mi tako i tako itd. (Bog, priroda), dakle njemu pripišemo svoj život, svoju sreću i svoju bedu kao smer, narušavamo bezgrešnost bivanja. Mi onda imamo nekoga ko želi da nešto postigne pomoću nas i s nama. * »Blagostanje pojedinca« je isto tako imaginarno kao što je »blagostanje vrste«: prvo se ne žrtvuje poslednjem: posmatrana izdaleka, vrsta je isto tako nešto fluidno kao i pojedinac. »Održanje vrste« je samo posledica napredovanja vrste, to jest prevazilaženja vrste na putu za jednu jaču vrstu. * Teze. —
Da je prividna »celishodnost« (»celishodnost koja daleko prevazilazi
svu ljudsku umetnost«) prosto posledica »volje za moć«, koja se
manifestuje u svima pojavama — da jačanje povlači za sobom organizovanje
koje može ličiti na pokušaj da se sredstva saobraze cilju —: da prividni
ciljevi nisu namerni, ali čim neka viša sila nadjača nižu, koja sada dejstvuje
kao funkcija one jače, stvara se hijerarhija u organizaciji koja mora navesti
na misao da između sredstva i cilja ima izvestan red.
|