METAFIZIČKA POTREBA
 
 

570

          Ako je čovek filosof kakvi su filosofi uvek bili, onda nema očiju za ono što je bilo, i ono što postaje: — on vidi samo biće. Ali kako biće ne postoji, filosofima je preostala samo maštarija kao njihov »svet«. 

571

          Tvrditi da uopšte postoje stvari o kojima baš ništa ne znamo, prosto zato jer nam je od koristi što o njima ništa ne možemo znati, bila je naivnost od strane Kanta, posledica naknadnog dejstva izvesnih potreba, naročito moralno-metafizičkih. 

572

          Umetnik ne može izdržati nikakvu stvarnost; on se sklanja od nje i okreće: njegovo je ozbiljno mišljenje da je vrednost jedne stvari u onom ostatku što je nalik na senku, koji dobijamo iz boje, oblika, zvuka, misli; on veruje da ukoliko je utančanija, tananija, vazdušastija jedna stvar, jedan čovek, utoliko im je veća vrednost; što su manje realni, to više vrede. To je platonizam: ali Platon je imao još jednu smelost više u obrtanju: — on je merio stepen stvarnosti prema stepenu vrednosti i rekao: ukoliko više »ideje«, utoliko više bića. On je obrnuo pojam »stvarnosti« a rekao: »To što vi smatrate stvarnošću — zabluda je, i što se više približujemo ideji«, »to smo bliži istini«. — Da li se to razume? To je bilo najveće prekrštavanje; a pošto ga je hrišćanstvo prihvatilo, to ne vidimo ono čime zadivljuje. Platon je, kao umetnik, u osnovi privid pretpostavio biću. Dakle laž i fikciju istini, nerealno konkretnom! — Ali on je toliko bio ubeđen u vrednost privida da mu je pripisao atribute »bića«, »uzročnosti« i »dobrote«, »istine«, jednom rečju: pripisao mu sve ono čemu se pridaje vrednost.
Sam pojam vrednosti shvaćen kao uzrok: prvo gledište. Ideal zamišljen sa svima atributima koji čine čast drugo gledište.

573

          Ideja »istinskog sveta« ili »Boga« kao apsolutno nečulnog, duhovnog, dobrog, pretstavlja nužnu meru u srazmeri prema svemoći koju još imaju suprotni instinkti... 
          Umerenost i dostignuta humanost pokazuju se baš u oplemenjivanju bogova: Grci najjačeg doba, koji se ničega kod sebe nisu plašili, nego su se radovali sebi, približili su sve svoje bogove svima svojim afektima. 
          Zato je oduhotvorenje ideje Boga vrlo daleko od toga da znači napredak: to čovek svim srcem oseća kod Getea — kako se tu iščilenje Boga u vrlinu i duh oseća kao niži stupanj...

574

         Besmislenost svake metafizike kao izvođenja uslovnog iz bezuslovnog. 
          Prirodi mišljenja pripada svojstvo da nadoveže bezuslovno na uslovno, da ga izmisli: kao što je nadovezalo i izmislilo »ja«, da bi obuhvatilo mnoštvo svojih procesa; ono meri svet prema merilima koja je prosto samo odredilo : prema svojim osnovnim fikcijama: »bezuslovnom«, »cilju i sredstvu«, »stvari«, »supstanciji«, prema logičkim zakonima, brojevima i oblicima. 
          Ne bi bilo ničega što bi se moglo nazvati saznanjem, kad mišljenje ne bi prethodno na taj način preobrazilo svet u »stvari«, u nešto ravno njemu samom. Tek preko mišljenja ima neistine.
          Ne može se utvrditi poreklo mišljenja, kaogod ni osećaja: ali to još nije nikakav dokaz da je ono nešto primarno i da je »biće po sebi«, nego samo pokazuje da mi ne možemo dalje iza njih, jer nemamo ništa drugo sem osećaja i mišljenja.

575

          »Saznanje« znači ukazivanje na nešto što je bilo: po svojoj suštini to je regressus in infinitum. Ono što zastaje (pred takozvanim causa prima, pred bezuslovnim itd.) jeste lenost, zamorenost. 

576

          Za psihologiju metafizike. — Uticaj straha. 
          Ono čega se čovek najviše bojao, što je bilo uzrok najvećega stradanja (vlastoljublje, pohota itd.), prema tome se ponašao s najvećim neprijateljstvom i isključioga iz »istinskog« sveta. Tako su ljudi zbrisali afekte korak po korak — Boga stavili kao protivnost zlu, to će reći: stvarnost preneliu negaciju želja i strasti (to jest upravo u ništa). Isto tako su namrzli iracionalno, proizvoljno, slučajno (kao uzrok bezbroja fizičkih stradanja). Usled toga su porekli ovaj elemenat u biću po sebi i shvatili ga kao apsolutnu »razumnost« i »celishodnost«. 
          Isto tako su se bojali menjanja i prolaznosti: u tome se obelodanjuje potištena duša, puna nepoverenja i rđavoga iskustva (slučaj sa Spinozom: potpuno suprotna vrsta čoveka u tom menjanju nalazila bi draži).
          Bića puna životne energije i razdragana smatrala bi baš afekte, iracionalno i menjanje dobrim u evdemonističkom smislu, skupa sa njihovim posledicama: opasnošću, kontrastom, propadanjem itd.

577

          Protiv vrednosti večito istovetnoga (vidi Spinozinu naivnost, Dekartovu isto tako) vrednost najkraćega i najprolaznijega, zavodnički zlatni blesak na trbuhu zmije vita — 

578

          Moralne vrednosti u samoj teoriji saznanja: 
          Vera u razum — zašto ne nepoverenje? 
          »Istinski svet« mora biti dobar svet — zašto? 
          Privid, promena, protivrečnost, borba — smatraju se nemoralnim: žudnja za svetom u kome svega toga nema;
          Transcendentalni svet izmišljen da bi se tako našlo mesto za »moralnu slobodu« (kod Kanta); 
          Dijalektika kao put vrlini (kod Platona i Sokrata, očevidno zbog toga što se sofistika smatrala kao put u nemoral); 
          Vreme i prostor su idealni: prema tome, postoji »jedinstvo« u suštini stvari; prema tome, nema »greha«, nema zla; nema nesavršenosti — opravdanje Boga.
          Epikur je odrekao mogućnost saznanja: da bi moralnim (to će reći hedonističkim) vrednostima sačuvao najviše mesto. Isto to čini Avgustin, docnije Paskal (»iskvareni razum«), u prilog hrišćanskih vrednosti; 
          Preziranje svega promenljivog od strane Dekarta; tako isto i od strane Spinoze.
 
579

          Za psihologiju metafizike. — Ovaj svet je prividan: prema tome, postoji istinski svet; — ovaj svet je uslovljen prema tome, postoji bezuslovni svet; — ovaj svet je protivrečan: prema tome, postoji jedan svet slobodan od protivrečnosti; — ovaj svet postaje; prema tome, postoji svet bića; — to su sve pogrešni zaključci (slepo poverenje u razum: ako postoji A, onda mora postojati i njegov suprotni pojam B). Na ove zaključke navodi čoveka stradanje: u suštini, to su želje da postoji takav svet; tako isto se izražava tu mržnja protiv jednoga sveta koji stvara stradanje, na taj način što se zamišlja jedan drugi svet, od više vrednosti: srdžba metafizičara protiv stvarnosti ovde je stvaralačka.
          Druga serija pitanja: čemu služi stradanje ?... I tu se izvodi zaključak o odnosu istinskog sveta prema našem prividnom, promenljivom, stradalničkom, protivrečnom svetu:
1. stradanje kao posledica zablude: kako je zabluda mogućna? 
2. stradanje kao posledica greha: kako je greh mogućan ? (— sve sama iskustva iz oblasti prirode ili društva, uopštena i projicirana u svet »po sebi«). Ali ako je uslovni svet prvobitno uslovljen bezuslovnim, onda s njim mora biti uslovljena i sloboda zablude i greha: i opet se čovek pita: čega radi?... Svet privida, postajanja, protivrečnosti, stradanja delo je, dakle, nečije volje; čega radi ? 
          Greška ovih zaključaka: stvorena su dva suprotna pojma: pošto jednom od njih odgovara jedna stvarnost, »mora« isto tako i drugom odgovarati druga jedna stvarnost. »Otkuda bi se inače dobio njemu suprotni pojam« ? — Razum je dakle izbor otkrivenja o biću po sebi.
          Ali poreklo ovih suprotnosti ne mora neoihodno biti neki natprirodni izvor razuma: dovoljno je suprotstaviti pravu genezu pojmova: — ona potiče iz praktične oblasti, iz oblasti korisnosti, i otuda baš potiče njena jaka vera. (Čovek je osuđen na propast ako mu zaključci nisu u skladu s ovim razumom: ali time nije dokazano ono što razum tvrdi.)
          Prekomerno bavljenje metafizičara stradanjem sasvim je naivno. »Večno blaženstvo«: psihološka besmislica. Hrabriji i stvaralački ljudi nikada ne smatraju zadovoljstvo i bol kao poslednja pitalja vrednosti — to su sekundarne pojave: mora se hteti obadvoje, ako se hoće nešto postići. Znak je zamorenosti i bolesti kod metafizičara i religioznih duhova što su im problemi zadovoljstva i bola problemi prvoga reda. Čak i moral za njih ima toliku važnost samo stoga što se smatra bitnim uslovom za otklanjanje stradanja.
          Isto tako stoji i sa prekomernim bavljenjem prividom i zabludom: uzrok stradanja, praznoverica da je sreća vezana sa istinom (zbrka: sreća u »izvesnosti«, u »veri«). 

580

          U kojoj su meri pojedini epistemološki stavovi (materijalizam, sensualizam, idealizam) posledica ocena vrednosti: da izvor najviših osećanja zadovoljstva (»osećanja vrednosti«) bude odlučujući i u problemu realiteta!
          Količina pozitivnog znanja potpuno je sporedna, ili bez posledica: svedok razvitak Indije. 
          Budističko odricanje stvarnosti uopšte (privid = stradanje) potpuno je dosledno: nedokaznost, nepristupačnost, otsustvo kategorija ne samo za »svet po sebi«, nego uviđanje da se došlo do čitavog ovog pojma pogrešnim procedurama. »Apsolutna stvarnost«, »biće po sebi«, jeste protivrečnost. U svetu postajanja »stvarnost« je uvek samo prošćenje radi praktičnih ciljeva, ili je razlika u tempu bivanja, ili je obmana usled nerazvijenih organa. 
          Logičko odricanje sveta i nihilizovanje potiče otuda što moramo suprotstaviti biće nebiću i što se odriče pojam »postajanja« (»nešto« postaje). 

581

          Biće i postajanje. — »Razum« razvijen na sensualističkoj osnovi, na predrasudama čula, to jest verovanjem u istinu sudova čula. 
          »Biće« kao uopštavanje pojma »života« (disati), »biti s dušom«, »hteti, dejstvovati«, »postajati«. 
          Suprotnost tome: »biti bez žive duše«, »ne postajati«, »ne hteti«. Prema tome: »biću« se ne suprotstavlja »nebiće«, »privid«, niti pak mrtvo (jer mrtvo može biti samo nešto što može biti i živo). 
          »Duša«, »ja«, postavlja se kao primarna činjenica: i unosi se svuda gde ima postajanja.

582

          Biće. — O njemu nemamo nikakve druge pretstave sem »živeti«. — Kako onda može nešto mrtvo »biti« ?

583

A

          S čuđenjem gledam kako se danas nauka miri sa sudobinom da se bavi samo svetom prividne stvarnosti: za istinski svet — ma kakav on bio — mi svakako nemamo nikakva oruđa saznanja. 
          Na ovom mestu smemo već zapitati: koje je oruđe saznanja odredilo ovu suprotnost?... 
          Činjenica da se svet koji je pristupačan našim organima smatra zavisnim od tih organa, i da mi taj svet smatramo za subjektivno uslovljen, nije još nikakav dokaz da je stvarno mogućan jedan objektivan svet. Ko nas prisiljava na mišljenje da je subjektivnost realna, esencijalna? 
          »Po sebi«, apsolutno, jeste besmislen pojam: »priroda po sebi« je besmislica: pojam »bića«, »stvari«, uvek je samo relativan..
          Nevolja je što se sa starom antitezom »prividan« i »istinit« rasprostranila odgovarajuća ocena vrednosti: »male vrednosti« i »apsolutne vrednosti«. 
          Svet prividne stvarnosti mi ne smatramo kao svet »od vrednosti«; privid nam je sud protiv najviše vrednosti. Samo »istinski« svet može imati vrednosti po sebi... 
          Predrasuda nad predrasudama! Na prvom mestu, sasvim je mogućno da je prava priroda stvari do te mere štetna po život, da je prividna stvarnost potrebna da bi se moglo živeti... Takav je slučaj u mnogim prilikama: na primer u braku. 
          Naš empiriski svet bio bi tako uslovljen čak i u granicama saznanja instinktima samoodržanja: mi smatramo za istinito, od vrednosti, za dobro, ono što godi samoodržanju vrste... 
          a) Mi nemamo nikakvih kategorija po kojima bismo smeli razlikovati pravi od prividnog sveta. (Može biti da postoji neki čisto prividan svet, ali samo ne naš prividni svet). 
          b) Ako bismo i primili pravi svet, možda bi ipak on imao manje vrednosti za nas: jer je upravo mogućno da količina iluzije bude od većega značaja po nas usled vrednosti za samoodržanje. (Osim ako prividnost ne bi bila dovoljan razlog za nas da nešto odbacimo?)
          v) Da postoji korelat između stepena vrednosti i stepena stvarnosti (tako da bi najviše vrednosti imale i najviše stvarnosti), to je metafizički postulat koji polazi od hipoteze da mi znamo hijerarhiju vrednosti: naime da je ta hijerarhija moralne prirode... Samo pod tom pretpostavkom istina je nužna za definiciju sviju najviših vrednosti. 

B

          Od kardinalne je važnosti da se raščisti s istinskim svetom. To je najveće sumnjalo i umanjivač vrednosti sveta koji mi pretstavljamo: to je bio dosada naš najopasniji atentat protiv života. 
          Rat protiv sviju hipoteza po kojima se zamišlja jedan istinski svet. Među te hipoteze dolazi i to da su moralne vrednosti najviše.
          Preimućstvo moralnih ocena vrednosti opovrglo bi se ako bi se moglo dokazati da su one posledica nemoralnih ocena: da je to jedan specijalan slučaj pravog nemorala: one bi same sebe time svele na privid, i kao privid ne bi imale više nikakva prava da osuđuju prividnost. 

V

          Ovde bi se imala onda da ispita psihološki »volja za istinom»: to nije nikakva moralna sila, nego jedan oblik volje za moć. To bi se moglo time dokazati što se ona služi svim mogućim nemoralnim sredstvima; u prvom redu onim metafizičarskim —.
          Danas se nalazimo pred ispitivanjem tvrđenja, da su moralne vrednosti najviše. Metod izučavanja dostiže se tek kad se svladaju sve moralne predrasude: on bi pretstavljao pobedu nad moralom... 

584

          Zabluda filosofije počiva na tome što su, mesto da se u logici i u kategorijama razuma priznaju sredstva za podešavanje sveta u korisne ciljeve (dakle, »principijelno«, za korisno falsifikovanje), one bile smatrane kao kriterij istine — odnosno stvarnosti... »Kriterij istine« bila je ustvari jednostavno biološka korist od jednog takvog sistema načelnoga falsifikovanja: i pošto jedna životinjska vrsta ne zna ni za šta važnije od svoga samoodržanja, to se ovde ustvari smelo govoriti o »istini«. Naivnost je nastala tek onda kad se antropocentrična idiosinkrazija uzela za meru stvari, kao pravilo po kome se određivalo »realno« i »nerealno«: ukratko, kada se uslovno načinilo apsolutnim. I gle, odjedanput se svet raspao na »realan« i na »prividan«: i baš onaj svet koji je razum pronašao za čoveka, da u njemu živi i da uredi život, bio je za njega diskreditovan. Mesto da se formama služimo jednostavno kao oruđem da se svet učini opipljivim, merljivim, uplela se ludost filosofa koja je našla da je u ovim kategorijama dat pojam onog sveta kome ovaj svet u kome živimo ne odgovara... Sredstva su tu pogrešno shvaćena kao merila vrednosti i upotrebljena da se osudi prvobitan smer ... 
          A taj smer je bio da obmanemo sebe na koristan način: sredstva za to bila su pronalazak formula i znakova, po•moću kojih se zapleteno mnoštvo stvari svelo na celishodnu i pogodnu shemu. 
          Ali avaj! Tu su upleli sad u igru jednu moralnu kategoriju: nijedno biće neće sebe obmanjivati, nijedno biće ne sme obmanjivati — prema tome, postoji samo volja za istinom. Šta je »istina« ? 
          Načelo protivrečnosti pružilo je shemu: istinski svet, do koga se traži put, ne može biti u protivrečnosti sa samim sobom, ne može se menjati, ne može postajati, nema ni početka ni kraja. 
          To je najveća zabluda koja je ikada počinjena, ona uistini kobna zabluda na zemlji: verovalo se da se u formama razuma našao kriterij istine — dok je ustvari njihov smer da čovek postane gospodar nad stvarnošću, da bi na mudar način pogrešno shvatio stvarnost... 
          I gle: svet je postao lažan baš zbog onih osobina koje sačinjavaju njegovu stvarnost: zbog promene, postajanja, mnoštva, suprotnosti, protivrečnosti, rata. I tu je sada bila sva kob: 
          1. Kako se čovek oslobađa lažnog i jednostavno prividnog sveta? (to je bio stvarni, jedini svet); 
          2. Kako sâm čovek postaje što je više mogućno antiteza prividne stvarnosti? (Pojam savršenog bića kao nečega suprotnog svakom realnom biću, tačnije: kao protivrečnost životu....)
          Čitav pravac vrednosti vodio je na klevetanje života; ljudi su napravili zbrku između idealnog dogmatizma i saznanja uopšte: tako da je protivnička stranka počela sada odbacivati i nauku sa užasom. '. 
          Tako je put ka nauci bio dvostruko zakrčen: najpre verom u »istinski« svet, pa onda protivnicima te vere. Prirodna nauka, psihologija, bila je 1. osuđena u svojim predmetima; 2. pišena svoje čistote srca... 
          U realnom svetu, gde je apsolutno sve povezano i uslovljeno, osuditi i zamisliti da ne postoji ma šta znači osuditi sve i zamisliti da ne postoji. Izraz »to nije smelo biti«, »to ne bi trebalo biti«, komedija je... Kad čovek izmišlja posledice, upropastiće izvor života, ako bi hteo zamisliti da ne postoji sve što je u kom bilo smislu štetno i razorno. Fiziologija to dokazuje mnogo bolje. 
          Mi vidimo kako moral: a) truje celo shvatanje sveta; b) preseca put ka saznanju, ka nauci; v) slabi i potkopava sve stvarne instinkte (učeći da je njihov koren nemoralan).
          Mi gledamo pred sobom jedno strahovito oruđe dekadencije na poslu, koje se drži pomoću najsvetijih imena i stavova. 

585

          Ogromno samoosvešćenje: osvestiti se ne kao pojedinac već kao čovečanstvo. Razmišljajmo, mislimo unatrag: hajdemo uzanim i širokim drumovima! 

A

          Čovek traži »istinu« ; jedan svet koji sebi ne protivreči, ne vara, koji se ne menja, jedan istinski svet — jedan svet u kome se ne strada: protivrečnost, varka, menjanje — uzroci su stradanja! On ne sumnja da postoji svet kakav treba da je on bi rado da nađe put do njega. (Indiska kritika: čak je i »ja« prividno, nerealno.
          Otkuda tu čoveku pojam realnosti ? — Zašto baš čovek izvodi poreklo stradanja iz promene, varke, protivrečnosti? 
Zašto ne svoju sreću?.. — 
          Preziranje, mržnja prema svemu što prolazi, što se menja: — otkuda ovakvo ocenjivanje postojanosti ? Očigledno je ovde volja za istinom naprosto žudnja za nepromenljivim svetom.
          Čula varaju, razum ispravlja pogreške: prema tome, zaključuje se, razum je put ka postojanom; najnematerijalnije ideje moraju biti najbliže »istinskom svetu«. — Od čula dolazi najveći broj nesreća — to su lažovi, varalice, rušioci. 
          Sreća može ležati jedino u biću: promena i sreća isključuju se uzajamno. Najuzvišenija je želja prema tome da čovek postane jedno s bićem. To je formula za put ka najvišoj sreći. 
          Ukratko rečeno: svet kakav bi trebalo da je, postoji: ovaj svet, u kome živimo, zabluda je — ovaj naš svet ne bi trebalo da postoji. 
          Vera u biće pokazuje se samo kao posledica: pravi primum mobile je neverovanje u postajanje, nepoverenje prema postajanju, potcenjivanje svega postajanja. 
          Koji tip čoveka tako misli ? Neproduktivni, stradalnički tip, tip umoran od života. Ako bismo zamislili suprotni tip čoveka, onda bi to bio čovek kome ne bi bila potrebna vera u biće; šta više, on bi biće prezirao, kao nešto mrtvo, dosadno, ravnodušno... 
          Vera da zaista postoji svet kakav bi trebalo da je — to je vera neproduktivnih, koji neće da stvore jedan svet kakav treba da je. Oni smatraju da on već postoji, oni traže sredstva i puteve da do njega dopru. »Volja za istinom« kao nemoć volje za stvaranjem.


Saznati da je nešto tako i tako:

Raditi da nešto postane tako i tako:

{
Antagonizam u

stupnju sila 

raznih priroda

          Fikcija o jednom svetu koji odgovara našim željama; psihološke veštine i tumačenja, da bi se sve što uvažavamo i osećamo kao prijatno povezalo s ovim istinskim svetom.
          »Volja za istinom« na ovom stupnju je u suštini veština tumačenja: uz nju još uvek ide sila tumačenja. 
          Ova ista ljudska vrsta, samo još za jedan stepen siromašnija, bez snage da dalje tumači, da stvara fikcije, sačinjava nihiliste. Nihilist je čovek koji o svetu kakav postoji kaže da ne treba da postoji, a o svetu kakav bi trebalo da bude kaže da ne postoji. Prema tome život (raditi, stradati, hteti, osećati) nema nikakvog smisla: patos »uzaludnosti« nihilistički je patos — i uz to još, kao patos, jedna nedoslednost nihilista. 
          Ko ne može staviti svoju volju u stvari, čovek bez volje i snage, pridaje im bar još neki smisao, to jest on veruje da se u njima već nalazi neka volja. 
          Jačina volje meri se po tome koliko čovek može izdržati bez smisla stvari, koliko može izdržati u jednom svetu bez smisla: jer on sam organizuje jedan mali deo toga sveta.
          Filosofsko objektivno posmatranje može, prema tome, biti znak siromaštva volje i snage. Jer snaga organizuje njoj bliže i najbliže: »saznatelji«, koji samo hoće da utvrde šta jeste, jesuti koji ne mogu ništa postaviti kako treba da je.
          Umetnici pretstavljaju prelaznu vrstu: oni bar postavljaju simbol onoga što treba da je — oni su produktivni ukoliko stvarno menjaju i preobražuju; oni nisu kao saznatelji, koji sve ostavljaju kako je. 
          Veza između filosofa i pesimističkih religija: ista ljudska vrsta (— oni pripisuju najviši stepen realnosti stvarima koje su najviše vrednosti —).
          Veza između filosofa i moralnih ljudi i njihovih merila vrednosti (— moralno tumačenje svega kao smisao sveta: posle propasti religioznog smisla—).
          Pobeda filosofa uništenjem sveta sačinjenog od bića; 
nihilizam kao prelazni period: pre negoli što se nađe dovoljna snaga da se preokrenu vrednosti i da se svet postajanja, prividni svet, obogotvori kao jedini i da se primi. 
B

          Nihilizam kao normalna pojava može biti simptom: porasta snage ili porasta slabosti: 
          Delimično zato što je snaga za stvaranje i hotenje toliko porasla da joj više nisu potrebna ova opšta tumačenja i unošenja smisla (»bliži zadaci«, država itd.); 
          Delimično zato što popušta stvaralačka snaga da se stvori smisao i što preovladava razočarenje. Nesposobnost za veru u neki »smisao«, »neverovanje«. 
          Šta znači nauka u odnosu prema obema ovim mogućnostima? 
          1. kao znak snage i vladanja sobom, kao sposobnost da se živi bez spasonosnih, utešnih, iluzornih svetova; 
          2. kao sila što podriva, secira, razočarava i slabi. 

V

          Vera u istinu, potreba da se čovek osloni na nešto u što veruje da je istinito, psihološka redukcija nezavisno od svih dosadanjih osećanja vrednosti. Strah, lenost. 
          Isto tako je i neverovanje redukcija. Ukoliko ono stiče novu vrednost, ako uopšte nema istinskog sveta (— na taj način se ponovo oslobađaju osećanja vrednosti koja su se dotle rasipala na svet bića.) 

 

-početak-