Veliki metodolozi: Aristotel, Bekon, Dekart, Ogist Kont.
469
Najdragocenije saznanje stiče se najkasnije:
ali se najvažnije saznanje sastoji u metodima.
Svi metodi, sve hipoteze naše današnje nauke stolećima su bile
izložene najvećem prezrenju: zbog njih su izbacivali ljude iz društva časnih
ljudi — takve su smatrali »neprijateljima božjim«, preziračima najvišega
ideala, ljudima u kojima je nečista sila.
Mi smo imali sav patos čovečanstva protiv sebe — naša ideja
o tome šta treba da bude »istina«, šta treba da bude služba istini, naša
objektivnost, naš metod, naš miran, obazriv, nepoverljiv način postupanja,
sve je to bilo potpuno prezreno... U osnovi čovečanstvo je najduže
bilo ometeno estetskim ukusom: ono je verovalo u živopisni uticaj istine,
od naučnika se želelo da jako utiče na maštu.
Po tome se čini kao da se postiglo nešto suprotno, kao da
je napravljen skok: ustvari disciplina pomoću moralnih hiperbola postepeno
je utrla put za onaj blaži oblik patosa koji se otelovio u naučnom
karakteru...
Savesnost u malim stvarima, samokontrola religioznoga čoveka
bila je pripremna škola za naučni karakter: u prvom redu stav duha koji ozbiljno
uzima probleme, bez obzira na to šta od toga lično dobija...