NAJVIŠI ČOVEK KAO ZAKONODAVAC BUDUĆNOSTI

972

          Zakonodavac budućnosti. — Pošto sam dugo uzalud pokušavao da za pojam  »filosofa« vežem izvesno određeno značenje — jer sam našao mnoge protivrečne oznake — uvideo sam najzad da postoje dve različite vrste filosofa: 
          1. Filosofi koji žele da utvrde kakvu bilo veliku činjenicu o vrednostima (logičku ili moralnu); 
          2. Filosofi koji su zakonodavci takvih vrednosti. 
          Prvi se trude da savladaju postojeći ili prošli svet, na taj način što mnogostruke pojave obuhvataju i skraćuju znacima: njima je stalo do toga da dosadanje pojave učine preglednim, shvatljivim, pojmljivim i upotrebljivim — oni služe zadatku čovekovu da svu prošlost iskoristi za svoju budućnost. 
          Drugi su pak zapovednici; oni kažu: »Tako mora biti!« 
Samo oni određuju »kuda« i »čemu«, korist i kakvu korist ljudi od čega imaju; oni gospodare pripremnim radom naučničkim, i sve znanje njima je samo sredstvo za stvaranje. Oba druga vrsta filosofa retko dolazi; i ustvari njihov položaj i opasnost ogromni su. Koliko puta su oni sebi namerno vezali oči, da ne bi samo videli mali prostor koji ih razdvaja od ambisa i propasti: na primer Platon, kad je sebe uverio da »dobro« kako ga je on hteo nije Platonovo dobro, nego »dobro po sebi«, večito blago koje je neki čovek po imenu Platon našao na svom putu! U mnogo grubljem obliku vlada ova ista volja za slepilom kod tvoraca religija: njihovo »ti moraš« ne sme zvučati u njihovim ušima nikako kao »ja hoću« — samo kao zapovest božju oni izvršuju svoj zadatak — njihovi zakoni vrednosti su snošljivo breme samo kao »otkrivenje«, pod kojim se njihova svest ne ruši. 
          Čim su se ona dva sredstva utehe, Platonovo i Muhamedovo, otpala, te nijedan mislilac ne može više olakšati svoju savest hipotezama o »Bogu« ili »večitim vrednostima«, raste pravo zakonodavca novih vrednosti na nove i dosada nepoznate strahote. Sad će oni izabranici, koji počinju nazirati takvu dužnost, pokušati ne bi li mogli izbeći tu svoju novu dužnost još »dok je vremena« kao svoju najveću opasnost — pomoću nekog skoka u stranu: na primer na taj način što pokušavaju uveriti sebe da je njihov zdatak već rešen, ili  da je nerešiv, ili da njihova pleća ne mogu podneti toliko breme, ili da su već pretovareni drugim, bližim zadacima, ili čak da je ovaj novi dalji zadatak iskušenje i mamac, odvođenje od svih dužnosti, bolest, neka vrsta ludila. Nekima ustvari polazi za rukom da to izbegnu: kroz čitavu istoriju nailazimo na tragove takvih begunaca i njihove grešne savesti. Međutim, u većini slučajeva takvim sudbonosnim ljudima dolazi čas oslobođenja, čas jesenje zrelosti, kada moraju činiti ono što nisu nekada »hteli«: i delo koga su se ranije najviše bojali, pada im lako i netraženo s drveta, kao delo bez proizvoljnosti, skoro kao poklon. 

973

          Čovečanski vidik. — Na filosofe se može gledati kao na ljude koji su činili najveće napore da ispitaju dokle se može čovek uspeti — naročito Platon: dokle dopire njegova snaga. — Ali oni to čine kao pojedinci: može biti da je instinkt cezarâ i svih osnivača države itd. bio veći, jer su oni mislili o tome dokle se čovek može dognati u razvitku i pod »povoljnim uslovima«. Ali oni nisu dovoljno shvatili šta su upravo povoljni uslovi. Veliko pitanje: gde je dosad biljka »čovek« najlepše rasla. Za to je potrebno uporedno izučavanje istorije. 

974

          Jedan fakt, jedno delo govori novim jezikom  svakom vremenu i svakoj novoj vrsti čoveka. Istorija uvek saopštava nove istine.

975

          Ostati objektivan, strog, čvrst, uporan u sprovođenju jedne misli — polazi još najbolje umetnicima za rukom; ali kad su nekome za to još potrebni ljudi (kao učitelji, državnici itd.), onda se brzo gubi mir i hladnoća i čvrstina. Kod priroda kao što su Cezar i Napoleon mi smo u stanju da naslutimo nešto od »nezainteresovanog« rada na njihovom mermeru, pa ma koliko ljudi se imalo pri tom žrtvovati. Na tom putu leži budućnost najvećih ljudi: snositi najveću odgovornost i ne srušiti se pod njom — Dosad su skoro uvek bile potrebne iluzije nadahnuća da čovek ne izgubi čak i veru u svoje pravo i ruku.

976

          Zašto filosof retko uspeva. Među uslovima koji filosofa omogućuju nalaze se izvesne osobine koje obično upropašćuju čoveka: 
          1. on mora imati bezbroj osobina, mora biti neka vrsta skraćenice čoveka, svih njegovih viših i nižih želja: opasnost od suprotnosti i odvratnosti prema sebi; 
          2. on mora biti radoznao u vrlo različitim pravcima: opasnost od rasparčavanja; 
          3. on mora biti pošten i pravičan u najvišem smislu, ali i dubok u ljubavi i mržnji (i u nepravičnosti); 
          4. on ne sme biti samo posmatrač, nego i zakonodavac: sudija i suđeni (ukoliko je skraćenica sveta); 
          5. do krajnosti mnogostran, pa ipak čvrst i tvrd. Suptilan. 

977

          Istinski kraljevski poziv filosofa (po rečima Anglosaksonca Alkuina): prava corrigere et recta corroborare et sancta sublimare. 

978

          Novi filozof može se pojaviti samo u vezi s kojom gospodarećom kastom, kao njeno najviše oduhotvorenje. Velika politika, vladanje zemljom na domaku; potpuno otsustvo načela za to potrebnih. 

979

          Osnovna misao: nove vrednosti moraju se najpre stvoriti toga nećemo biti pošteđeni! Filosof nam mora biti zakonodavac. Nove vrste. (Kako su bile dosad odgajane najviše vrste [na primer Grci]: ovu »slučajnost« hteti svesno.

980

          Ako se o filosofu misli kao o velikom vaspitaču, koji je dovoljno moćan da sebi privuče duge nizove pokolenja na svoju samotnu visinu: onda mu se moraju priznati i strahovita preimućstva velikog vaspitača. Jedan vaspitač nikada ne govori šta misli: nego uvek samo ono što misli o jednoj stvari obzirom na korist onoga koga vaspitava. U ovom pretvaranju on sebe ne sme odati; s njegovim učiteljstvom ide i vera u njegovo poštenje. On mora biti sposoban da se posluži svakim sredstvom za odgoj i disciplinu; neke prirode on gura napred samo šibom preziranja, a neke opet, koje su lenje i trome, neodlučne, mekušaste, sujetne, može biti preteranom hvalom. Takav vaspitač nalazi se iznad dobra i zla; ali to ne sme niko znati. 

981

          Mi ne smemo »popravljati« ljude, niti im govoriti o kakvom moralu, kao da je dat bilo kakav »moral po sebi« ili neki idealan tip čoveka: nego moramo stvarati okolnosti pod kojima su jači ljudi potrebni: ovima bi s njihove strane bio potreban jedan moral koji krepi (ili bolje rečeno: izvesna telesno-duhovna disciplina), i oni će ga prema tome i imati! 
          Mi se ne smemo povesti za plavim očima i nadimanjem grudi; veličina duše nema ništa romantično u sebi. I nažalost baš ništa milokrvno!

982

          Od ratova se moramo naučiti: 1. da smrt približimo interesima za koje se borimo — to nas čini dostojanstvenim; 2. moramo se naučiti da mnogo žrtvujemo i da svoju stvar dovoljno ozbiljno uzimamo da ne štedimo ljude; 3. moramo se naučiti strogoj disciplini i svome pravu na nasilje i lukavost u ratu. 

983

          Vaspitanje kojim se gaje gospodarske vrline koje postaju gospodari nad gospodarskom dobrom voljom i sažaljenjem: velike disciplinske vrline (»Oprosti neprijateljima svojim«... prema njima je igračka), strast stvaraoca — moraju se izneti na visinu — ne sme se više klesati mermer! — Izuzetan i jak položaj ovih bića (u poređenju s položajem dosadanjih vladara): rimski cezar s dušom Hristovom. 

984

          Duševna veličina ne sme se odvojiti od duhovne veličine. Jer ona obuhvata nezavisnost: ali se bez duhovne veličine duševna ne sme dopustiti, ona donosi nesreću, čak i svojom željom za dobročinstvom i vršenjem »pravde«. Mali duhovi moraju slušati — dakle ne mogu imati veličine

985

          Viši filosof, koji okružen samoćom, ne zato što želi biti sâm, nego zato što jeste nešto, što ne nalazi sebi ravna: koliko je opasnosti i novih muka namenjeno njemu baš danas kad smo izgubili veru u hijerarhiju i prema tome više ne znamo kako valja poštovati  i razumeti tu samoću! Nekada je mudrac skoro postajao svetac u savesti gomile stojeći po strani na takav način — danas pustinjak kao da je opkoljen oblakom mutne sumnje i podozrenja. I ne samo od strane zavidljivaca i bednika: u svakoj dobronamernosti koju iskusi mora osetiti pogrešno razumevanje, zanemarivanje i površnost; on zna sve podmuklosti onog kratkovidog sažaljenja koje sâmo sebe oseća dobrim i svetim kada pokušava da ga spase od njega samog pomoću ugodnijih položaja i pristojnijeg i pouzdanijeg društva — da, on će se morati da divi nesvesnom rušilačkom nagonu s kojim su se dali na posao protiv njega svi prosečni duhovi, verujući čvrsto da imaju prava na to! Za ljude takve neshvatljive samoće potrebno je da se i spolja dobro odvoje od ostaloga sveta: to je njihova mudrost. Čak lukavstvo i prerušavanje su potrebni, da se takav čovek održi, da se održi na površini, usred svih vrtloga našega vremena koji ga vuku naniže. On mora ispaštati kao svoj sopstveni greh svaki pokušaj da uredi svoj život u današnjici i sa današnjicom, svako približenje ljudima i ciljevima današnjice: i on se može diviti skrivenoj mudrosti svoje prirode, koja ga pri svakom takvom pokušaju odmah vuče natrag sebi putem bolesti i nesrećnih slučajeva. 

986

          » — Maledetto colui che contrista un spirito immortal!« (Manzoni, Conte di Carmagnola, II čin)
    (» — Proklet bio svak ko ožalosti besmrtan duh!«) 

987

          Najteži i najviši oblik čoveka dostiže se najređe: tako istorija filosofije pokazuje masu neuspelih, nesrećnih slučajeva i do krajnosti lagano napredovanje; nailaze čitava tisućleća i ugušuju što je bilo dostignuto; zbog toga se uvek gubi kontinuitet. Zbog toga je istorija najvišeg čoveka, mudraca — jeziva istorija. Najviše je oštećeno sećanje na velike ljude, jer su ih poluuspeli i neuspeli rđavo shvatili i pobedili »uspesima«. Kad god se gde pokaže »posledica«, skuplja se masa svetine; slušati šta kažu mali i siromašni duhom strašno para uši čoveku koji sa stravom u srcu zna da sudbina čovečanstva zavisi od uspeha njegovog najvišeg tipa. — Ja sam od detinjstva svoga razmišljao o uslovima postojanja mudraca, i neću sakriti svoje radosno uverenje da je on u Evropi opet postao mogućan — možda samo na kratko vreme. 

988

          —Ali mi novi filosofi ne počinjemo samo izlaganjem stvarnog uređenja ranga i razlike u vrednostima među ljudima, nego mi hoćemo baš nešto suprotno od izjednačenja i sličnosti: mi učimo udaljavanju u svakom smislu, mi kopamo jazove kakvih do sada još nije bilo, mi hoćemo da čovek bude više zao negoli što je ikada bio. Zasada mi sami živimo skriveno i tuđi jedan drugome. Iz mnogih razloga nama će biti nužno da budemo pustinjaci, pa i da maske nosimo — mi ćemo stoga biti od slabe koristi u traženju nama ravnih. Mi ćemo živeti sami i verovatno znati muke najvećih samoća. Ako bismo se slučajno sukobili na putu, kladio bih se da se nećemo prepoznati ili da ćemo se uzajamno obmanuti. 

989

          Les philosophers ne sont pas faits pour s' aimer. Les aigles ne volent point en compagnie. Il faut laisser cela aux perdrix aux, étourneaux... Planer au-dessus et avoir des griffes, voilá le lot des grands génies.

990

          Zaboravih reći da su takvi filozofi vedri i da oni rado sede u bezdanu savršeno vedrog neba: — njima su potrebna druga sredstva za održanje u životu negoli ostalim ljudima; jer oni pate na drugi način (naime isto tako sa dubine svoga preziranja prema ljudima kao i sa ljubavi prema ljudima). Najmukotrpnija životinja pronašla je — smeh.

991

          O pogrešnom shvatanju »veselosti«. Povremeno oslobođenje od dugotrajne napetosti; razdraganost, saturnalije jednog duha koji se posvećuje i priprema na duge i strahotne odluke. »Luda« u obliku »nauke«.

992

          Nova hijerarhija među duhovima: tragične prirode nisu više na prvom mestu. 

993

          Meni je uteha kad znam da iznad dima i kala ljudske niskosti postoji više, vedrije čovečanstvo, koje je brojno vrlo maleno ( — jer sve što je izuzetno, po svojoj suštini je retko): čovek mu pripada ne stoga što je obdareniji ili čestitiji ili herojskiji ili sa više ljubavi negoli što su ljubavi dole, već zato što je hladniji, vedriji, dalekovidniji, samotniji, jer snosi i najviše voli samoću, zahteva je kao sreću, privilegiju, pa čak i kao uslov života, jer živi među oblacima i munjama kao među sebi ravnima, a tako isto među sunčanim zracima, kapljama rose, pahuljicama snega i među svim što po nužnosti dolazi sa visine i što se, kad se pokreće, večito kreće samo u pravcu odozgo dole. Žudnje za visinom nisu naše žudnje. — Heroji, mučenici, geniji i entuzijasti nisu nam dovoljno tihi, strpljivi, utančani, hladni, polagani. 

994

          Apsolutno uverenje: da su osećanja vrednosti različita gore i dole; da bezbrojna iskustva nedostaju onima dole, da je nužno da oni što su dole pogrešno razumeju one što su gore.

995

          Kako dolaze ljudi do velike snage i do velikog zadatka? Sve vrline i sposobnosti tela i duše stekle su se mukom i polako, dugim naporom, samokontrolom, ograničenjem na malo, putem istrajnog, upornog ponavljanja istih radnja, istih samoodricanja: ali postoje ljudi koji su naslednici i gospodari ovog lagano stečenog mnogostrukog bogatstva u vrlinama i podobnostima — jer usled srećnih i razumnih brakova i srećnih slučajeva stečene i nagomilane sile mnogih pokolenja nisu bile proćerdane i raskomadane, nego su bile združene čvrstim obručem i voljom. Na kraju se javlja čovek, kolos od snage, koji čezne za ogromnim zadacima. Jer naša snaga nama gospodari: i žalosna duhovna igra od ciljeva i smerova i povoda nalazi se samo na površini — ma koliko slabe oči videle u njima glavnu stvar. 

996

          Uzvišen čovek ima najvišu vrednost, čak i kad je sasvim delikatan i slab, jer je u njemu odgajeno i zajedno sačuvano obilje vrlo teških i retkih stvari kroz mnoga pokoljenja.

997

          Ja učim: da postoje viši i niži ljudi, i da jedan jedini čovek može pod izvesnim okolnostima iskupiti život čitavih tisućljeća — to će reći: jedan potpuniji, bogatiji, veći, celostniji čovek u poređenju s bezbrojem nepotpunih, delimičnih ljudi. 

998

          S onu stranu gospodara, i slobodni od svih veza, žive najviši ljudi: a gospodari su im oruđe. 

999

          Hijerarhija. Onaj ko određuje vrednosti i upravlja voljom tisuća godina, time što vodi najviše prirode, jeste najviši čovek

1000

          Verujem da sam naslutio neke stvari iz duše najvišeg čoveka; može biti, svako ko tu nešto nasluti ide u propast: ali ko je video najvišeg čoveka mora pomoći da se on omogući
          Osnovna misao: mi moramo načiniti budućnost merilom svih svojih ocena vrednosti — i ne smemo tražiti za sobom zakone svog vladanja.

1001

          Nije cilj »čovečanstvo«, nego natčovek!

1002

          Come l' uomo s'eterna... Inferno, XV, 85
          (Kako se čovek vekoveči... Dante, Pakao, XV, 85.)
 
 

-početak-