NIHILISTIČKI POKRET KAO IZRAZ DEKADENCIJE
38
U poslednje vreme
mnogo je zloupotrebe činjeno sa jednom slučajnom i u svakom pogledu nepodesnom
reči: svuda se govori o »pesimizmu« i vodi se borba oko pitanja, na koje
mora biti odgovora, šta je u pravu pesimizam ili optimizam?
Ljudi još ne
uviđaju ono što se skoro da rukama opipati: da pesimizam nije nikakav problem,
nego simptom — da ovu reč treba zameniti rečju »nihilizam«, da je pitanje,
da li je nebiće bolje od bića, po sebi bolest, znak degeneracije, idiosinkrazije.
Nihilistički
pokret je samo izraz fiziološke dekadencije.
39
Shvatiti — da
je propadanje i obolenje svake vrste bez prestanka uticalo na opšte sudove
o vrednostima: da je u gospodarećim sudovima o vrednosti dekadencija prevagnula:
da mi imamo da se borimo ne samo sa uslovima koje je izazvala postojeća
beda degeneracije; nego da je sva dosadašnja dekadencija ostala
među nama kao živa sila. Takva opšta zabludelost čovečanstva od njegovih
osnovnih instikata, takva opšta dekadencija u sudovima o vrednosti jeste
upitni znak po preimućstvu, prava zagonetka, koju životinjska fela »čovek«
postavlja filosofu.
40
Pojam »dekadencije«
— Raspad, propadanje, rastur
po sebi nisu izloženi zamerkama; to
su prirodne posledice života i životnog rašćenja. Pojava dekadencije je
isto tako potrebna životu kao što je napredovanje i progres: mi nismo u
položaju koji bi nam omogućio da to isključimo.
Naprotiv, razum
zahteva da dekadencija sačuva svoja prava.
Stidno je od
strane socijalističkih teoretičara što tvrde da se mogu stvoriti takve
prilike i društveni poredak koji bi učinili kraj poroku, bolesti, zločinu,
prostituciji i sirotinji... Ali to znači isto što i osuditi sam život,
jedno društvo nema slobode da ostane mlado. Čak i u svojoj prvoj mladosti
ono proizvodi smrad i izmet. Što energičnije i smelije ide napred, to će
biti bogatije neuspesima i nakazama, a bliže svome padu. Starost se ne
odgađa pomoću ustanova. Ni bolest. Ni porok.
41
Osnovna misao o
prirodi dekadencije: što se do sada smatralo kao uzrok jeste posledica
dekadencije.
Time se menja
čitava perspektiva moralnih problema.
Celokupna borba
morala protiv poroka, luksuza, zločina, pa čak i protiv bolesti, izgleda
kao naivnost, kao izlišna stvar: — ne postoji »popravka« (protiv
kajanja).
Dekadencija
nije nešto protiv čega se čovek može boriti: ona je apsolutno potrebna
i svojstvena svim vremenima i svim narodima. Treba se boriti svom snagom
protiv širenja zaraze u zdrave delove organizma.
Da li se to
čini? Čini se nešto obratno. Zbog toga baš ulaže se trud na strani
humanosti.
Kako stoje dosadašnje
najviše
vrednosti prema ovom osnovnom pitanju biologije? Filosofija, religija,
moral, umetnost itd. (Lek: na primer militarizam, nadalje od Napoleona,
koji je civilizaciju smatrao svojim prirodnim neprijateljem.)
42
Sve što se dosada
smatralo uzrokom degeneracije,
u stvari je posledica degeneracije.
Ali i ono što
se smatralo lekom protiv degeneracije samo su paliativi protiv izvesnih
uticaja degeneracije: »izlečeni« pretstavljaju samo izvestan tip degenerika.
Posledice degeneracije:
porok-poročnost; bolest-bolesnost; prestup-zločinstvo; celibat-sterilnost;
histerija-slaba volja; alkoholizam; pesimizam; anarhizam; raspusništvo
(i duhovno). Klevetnici, podrivači, sumnjala, rušioci.
43
Uz pojam »dekadencije«:
1. Skepsa je
posledica dekadencije: isto kao i raspusništvo duha.
2. Kvarež morala
je posledica dekadencije (slabost volje, potreba za jakim nadražajima).
3. Lekovi, bilo
psihološki, bilo moralni, ne menjaju tok dekadencije, ne zadržavaju, fiziološki
ne znače ništa:
Saznanje potpune
ništavnosti ovih nazovi »reakcija«; to su forme narkotiziranja protiv
izvesnih kobnih pojava koje su posledice postojećih prilika; one
ne iskorenjuju bolesni elemenat; one su često herojski pokušaj da nestane
dekadent, da se njegov štetni uticaj svede na najmanju meru.
4. Nihilizam
nije uzrok nego samo logika dekadencije.
5. »Dobar« i
»rđav« samo su dva tipa dekadencije: oni idu zajedno u svima osnovnim pojavama.
6. Socijalno
pitanje je posledica dekadencije.
7. Bolesti,
pre svega bolesti nerava i glave, znak su da nedostaje odbranbena snaga
jake prirode; dokaz za to je razdražljivost usled koje zadovoljstvo i bol
postaju problemi prvoga reda.
44
Najpoznatije
vrste dekadencije:
1. U uverenju
da se biraju lekovi uzimaju se sredstva koja ubrzavaju iscrpelost — takav
je slučaj sa hrišćanstvom (da navedemo najznačajniji primer pogrešnog instikta);
isti je takav slučaj i sa »progresom« —
2. Gubi se otporna
snaga protiv nadražaja — slučaj postaje gospodar: doživljaji se ogrubljuju
i naduvavaju do čudovišnosti... vrši se obezličenje, rastvaranje volje
— u vezi s tim stoji čitava jedna vrsta morala, altruistički, onaj što
ne pušta sažaljenje iz usta, kod kojeg je bitna crta slabost ličnosti,
tako da se ona odziva i podrhtava kao preterano osetljiva žica... Krajnja
razdražljivost...
3. Uzrok i posledica
se brkaju: dekadencija se ne shvata kao fiziološka pojava — u njenim posledicama
nalaze se uzroci rđavoga stanja — tu spada ceo religiozni moral...
4. Čezne se
za stanjem u kome se više neće patiti: život se stvarno oseća kao uzrok
svih zala, — stanja nesvesnosti (san, nesvest) smatraju se neuporedivo
višim od stanja svesti; otuda naročite
metodike...
45
Oko higijene »slabih«.
— Sve što se učini u slabosti, završuje neuspehom. Otuda moral: ne čini
ništa. Najgore je samo što pod uticajem slabosti najbolesnija postaje upravo
snaga potrebna za obustavljanje delanja, nereagiranje: što čovek nikada
ne reagira brže, ni zaslepljenije nego li kad ne bi trebalo uopšte da reagira...
Snaga jedne
prirode pokazuje se u odlaganju reakcije: njoj je isto tako svojstvena
izvesna ravnodušnost kao što je slabosti svojstvena nesloboda u reagovanju,
nenadnost i osustvo uzdržavanja u »radu«... Volja je slaba a recept za
čuvanje od ludosti je: imati jaku bolju i ne raditi ništa... Kontradikcija...
Neka vrsta samouništenja, instinkt samoodržanja je kompromitovan... Slabi
sam sebe šteti... To je tip dekadencije...
U stvari nailazimo
na čitavo brdo premišljanja o tome kako bi se došlo do nepomućenosti.
Instinkt
je utoliko na dobrom putu, ukoliko je korisnije ne raditi ništa, nego nešto
raditi...
Sva vežbanja
monaških redova, usamljenih filosofa, fakira polaze od tačne ocene, da
izvesna vrsta ljudi sebi najviše koristi kada sebe što više može sprečava
u delatnosti.
Sredstvo za
olakšanje: apsolutna poslušnost, mehanička aktivnost, odvajanje od ljudi
i stvari koje bi mogle nametati neposrednu odluku i rad.
46
Slabost volje:
to
je simbol koji može odvesti na stranputicom. Jer volje nema, pa prema tome
ne može biti ni jake ni »slabe volje«; mnoštvo i raspad nagona, otsustvo
sistema među njima ima za posledicu »slabu volju«; njihova koordinacija,
pod vlašću jednoga jedinoga sačinjava »jaku volju«; u prvom slučaju opaža
se kolebanje i otsustvo ravnoteže; u drugom preciznost i određen pravac.
47
Ne nasleđuje se
bolest nego sklonost ka bolesti:
otsustvo otporne snage protiv štetnih
uticaja spolja itd. Slomljena otporna snaga; moralnim jezikom rečeno: rezignacija
i poniznost pred neprijateljem.
Često sam sebe
pitao, da li ne bi bilo mogućno sve te najviše vrednosti dosadašnje
filosofije, morala i religije staviti u isti red sa vrednostima slabih
umobolnih
i nevrastepika: u blažoj formi oni pretstavljaju
ista zla...
Vrednost svih
bolesnih stanja sastoji se u tome što ona pokazuju kroz uveličavajuće staklo
stanja koja su normalna, ali bi se teško videla u normalnim prilikama...
Zdravlje
i
bolest nisu ništa tako bitno različiti, kako su to verovali stari doktori
i kako još danas veruju neki lekari. Oni se ne smeju zamisliti kao dva
različita tela ili suštastva koja se bore oko živog organizma i prave od
njega bojno polje. To je besmislica i prazno brbljanje, koje više ne vredi
ništa. U stvari, između ove dve vrste života postoji samo razlika u stepenu:
preteranost, nesrazmera... Otsustvo sklada među normalnim pojavama, sačinjava
bolesno stanje (Klod Bernar).
Kao što se »zlo«
može posmatrati kao preteranost, disharmonija, disproporcija, tako se »dobro«
može posmatrati kao odbranbena dijeta protiv opasnosti od preteranosti,
disharmonije i disproporcije.
Nasledna
slabost kao glavno osećanje: uzrok najviših vrednosti.
Uzgred: slabost
se traži: zašto?... Većinom zato što su ljudi po nužnosti slabi.
Slabljenjekao
dužnost: slabljenje želja, osećanja zadovoljstva i bola, volje za moć,
za ponositošću, za svojinom i za što više svojine; slabljenje u obliku
smernosti; slabljenje kao vera; slabljenje kao stid i odvratnost prema
svemu što je prirodno, kao odricanje života, kao bolest i hronična slabost...
Slabljenje kao odricanje od osvete, otpora, neprijateljstva i srdžbe.
Pogreške
u
lečenju: slabost se ne leči pomoću nekoga sistema za jačanje, nego pomoću
neke vrste opravdanja i moralisanja:
to jest pomoću tumačenja
stvari...
Brkanje dvaju
potpuno različitih stanja: na primer mirovanja sa jačinom, koje je u suštini
uzdržavanje od reagiranja (i tipično za bogove, koje ništa ne pokreće),
mirovanja sa iscrpelošću, obamrlošću do anestezije. Sve filosofsko-asketske
metode lečenja teže ovom drugom, a u stvari misle na prvo... jer pripisuju
dostignutom stanju takve atribute kakvi bi bili u skladu samo sa božanskim
stanjem.
48
Vrlo opasan nesporozum.
— Postoji jedan pojam koji očevidno ne dopušta nikakvu zbrku ni dvosmislenost:
to je pojam iscrpelosti.
Ona se može naslediti, može se zadobiti.
U svakom slučaju menja izgled stvari,
vrednost stvari...
Nasuprot onome
koji nehotimice daje od obilja koje oseća i pretstavlja, stvarima oko sebe,
i koji ih vidi potpunije, moćnije, sa više nade na njih — koji u svakom
slučaju može darivati, iscrpeli umanjuje vrednost i kvari sa svoje nespretnosti
sve što vidi i ubija vrednost:
on je štetan...
U tom pogledu
ne može biti nikakve pogreške: pa ipak istorija sadrži strašnu činjenicu
da su iscrpeli uvek bili brkani
s ljudima punim snage, a ovi pak
sa onima koji su bili od najveće štete.
Siromah po životnoj
snazi, slabić, siromaši i sam život: bogat životom, jak čovek, obogaćuje
život... Prvi je parazit na životu: drugi je darodavac... Kako je tu mogućna
pometnja?...
Kada se iscrpeli
ponaša kao vrlo energičan aktivan čovek (kada degeneracija povuče sa sobom
izvesnu prekomernost duhovnog ili nervoznog odliva) onda se on brka sa
bogatim... On uliva strah. Kult ludaka je uvek kult silnoga čoveka punoga
životne snage. Fanatik, čovek posednut nečistom silom, religiozni eptileptičar,
svi ekcentrični ljudi smatrani su za ljude od najveće moći i kao božanstva.
Ova vrsta jačine,
koja uliva strah, činila se ponajpre božanstvena: to je polazna
tačka autoriteta; tu se mudrost
tumačila slušala, tražila... Iz
toga se razvila skoro svuda volja za »oboženjem«, to jest za tipičnom degeneracijoma
duha, tela, nerava: pokušaj da se nađe put u ovu višu vrstu bića. Načiniti
se bolesnim ili ludim, izazvati simptome ozbiljnih poremećaja značilo je
postati jači, nadčovečanskiji, strašniji, mudriji. Ljudi su verovali da
će na taj način doći do tako velike moći, da će biti u stanju da je daju
drugima. Gdegod je bilo molitava tražio se neko ko bi mogao dahtati.
Iskustvo pri
opijenosti ovde je zavelo na stranputicom. Opijenost povišava u velikoj
meri osećanje moći, pa prema tome — po naivnom shvatanju, i samu moć.
Na najvišem stupnju moći mora stajati najpijaniji čovek; čovek u
ekstazi. (Postoje dva uzroka opijenosti: preveliko obilje životne snage
i bolesna ishrana mozga.)
49
Stečena, ne
nasleđena iscrpelost: 1) nedovoljna ishrana, često posledica neznanja u
pogledu dijete, kao što je, na primer, kod naučnika; 2) erotična prerana
zrelost: prokletstvo koje naročito prati francusku mladež — u prvom
redu parisku: koja izlazi iz liceja u svet već uprljana i upropašćena —
i koja se ne može osloboditi lanca sklonosti dostojnih prezrenja, koja
je ironična prema sebi i podrugljiva — roblje na galiji u prkos svoj utančanosti
(uostalom, u većini slučajeva, već simptom rasne i porodične dekadencije,
kakva je svaka preterana nadražljivost; tako isto i kao zaraza sredine:
— dekadentna je crta — i biti podložan uticaju okoline); 3) alkoholizam,
ne instinkt nego navika, glupo podražavanje, kukavično ili sujetno prilagođavanje
gospodarećoj modi: — kakav je blagoslov Jevrejin među Nemcima! Koliko tuposti,
koliko je zarobljena glava, kako su plave oči; otsustvo duha na licu, u
reči, u držanju; lenjo protezanje, nemačka potreba za odmaranjem koja ne
potiče od prekomernoga rada, nego od odvratnog prenadražavanja alkoholom...
50
Teorija iscrpelosti.
— Porok, umobolnici (tako isto i umetnici... ) zločinci, anarhisti
— to nisu podjarmljene klase, nego izmet dosadašnjega društva svih
klasa...
Uviđajući da
su svi naši društveni redovi prožeti ovim elementima, mi smo razumeli da
moderno
društvo nije nikakvo »društvo«, nikakvo »telo«, nego bolestan konglomerat
od čandala — društvo koje više nema snage da izbacuje izmet.
Ukoliko je vekovni
zajednički život udubio bolesno
stanje:
moderna vrlina
moderna duhovnost
naša nauka
|
}
|
kao oblici bolesti. |
51
Stanje kvareži.
— Valjalo bi shvatiti uzajamnu vezu svih oblika kvareži; pritom ne bi trebalo
zaboraviti na njen hrišćanski oblik (Paskal kao tip); tako isto socijalističko-komunističku
kvarež (posledicu hrišćanske; s gledišta prirodnih nauka, najviša ideja
društva prema socijalističkom shvatanju, najniža je po rangu među društvima);
kvarež pomoću pojma »drugi svet«: kao da izvan sveta bivanja postoji svet
bića.
Ovde ne sme
biti nikakog kompromisa: tu se mora čistiti, ništiti, ratovati; hrišćansko
nihilističko merilo vrednosti mora se izbeći iz svega i mora se voditi
borba protiv njega u svanom ruhu... na primer, iz današnje sociologije,
iz
današnje muzike, iz današnjeg pesimizma, (sve su to
oblici
hrišćanskog ideala vrednosti).
Ili jedna stvar
ili
druga je istina: istina, to će ovde reći, ono što uzdiže čoveka...
Sveštenik, dušebrižnik,
kao oblici života koje valja odbaciti. Celokupno dosadašnje vaspitanje
dosada je bilo bespomoćno, bez krme, bez teže, zaraženo protivrečnošću
vrednosti —
52
Ako priroda nema
samilosti prema degenericima, nije stoga nemoralna: porast fizioloških
i moralnih neduga u ljudskoj rasi pre je posledica bolesnog i neprirodnog
morala. Osetljivost većine ljudi je bolesna i neprirodna.
Otkuda to da
je čovečanstvo iskvareno u moralnom i fiziološkom smislu? Telo propada
ako jedan organ nije zdrav. Pravo na altruizam ne može se izvesti
iz fiziologije, kaogod ni pravo na pomoć i na jednakost sudbine: to su
sve premije za degenerike i zlosrećnike.
Ne može biti
nikakve
solidarnosti u jednom društvu koje sadrži neplodne, neproduktivne i
razorne članove: koji uostalom moraju imati potomstvo još degenerisanije
no što su oni sami.
53
Dekadencija vrši
dubok i sasvim nesvestan uticaj i na ideale nauke: cela naša sociologija
je dokaz za to. Njoj ima još da se zameri, što je sticala iskustva samo
s društvom koje se nalazi u procesu raspadanja, i što neizostavno
uzima sopstvene instinkte raspadanja kao pravilo za sociološke sudove.
Opadajući
vitalitet
u današnjoj Evropi formuliše svoje socijalne ideale u njima: a oni tako
mnogo liče na ideale starih
preživelih
rasa da se mogu pobrkati...
Instinkt stada,
koji je sada suverena sila, jeste nešto u osnovi različito od instinkta
jednog aristokratskog društva,
a vrednost zbira zavisi od vrednosti
jedinica
koje ga sačinjavaju... Cela naša sociologija ne zna ni za koji drugi
instinkt sem za instinkt stada, to jest, sabranih nula,
gde svaka
nula ima »jednaka prava«. gde je vrlina biti nula...
Ocena vrednosti,
kojom se danas cene različite forme društva, potpuno je istovetna sa onom
koja miru pripisuje veću vrednost nego ratu: međutim ovakav sud
je antibiološki i jednostavno je rezultat dekadencije života... život je
posledica rata, i samo društvo je sredstvo za rat... Gospodin Herbert Spenser
je dekadent kao biolog, on je to i kao moralist, (on vidi u pobedi altruizma
nešto što bi bilo željivo !!!).
54
Posle čitavih hiljada
godina zabluda i lutanja moja je sreća što sam ponovo našao put koji vodi
jednom da i jednom ne.
Ja učim ljude
da kažu ne svemu što slabi, što iscrpljuje.
Ja učim ljude
da kažu da svemu što jača, što podržava snagu, što pravda osećanje snage.
Dosada niko
još nije učio ni jedno ni drugo: nego su učili vrlini, nesebičnosti, sažaljenju,
pa čak i odricanju života. A sve su to vrednosti iscrpelih.
Posle dugoga
razmišljanja o fiziologiji iscrpelosti nametnulo mi se pitanje, do koje
su mere sudovi iscrpelih prodrli u svet vrednosti.
Rezultat do
koga sam došao bio je do skrajnosti poražavajući, čak i za mene koji sam
se svikao u mnogom neobičnom svetu: ja sam našao da sve najviše ocene vrednosti,
sve koje su zagospodarile čovečanstvom, u najmanju ruku iznad njegovoga
pitomijega dela, imaju svoj izbor u sudovima iscrpelih.
Pod velom najsvetijih
imena, otkrio sam najrazornije tendencije; ljudi su Bogom nazvali sve što
slabi, što uči slabosti, što zaražava slabošću... Ja sam otkrio da je »dobar
čovek« forma kojom dekadencija afirmira samu sebe.
U onoj vrlini
za koju je još Šopenhauer učio, da je najviša i jedina osnova sviju vrlina;
u onom sažaljenju, ja sam baš prepoznao nešto opasnije od svakog poroka.
Namerno sprečavati odabiranje kod vrste i upotrebu sredstava za njeno čišćenje
od zakržljalih članova — to se dosada smatralo najvišom vrlinom...
Treba pokazivati
poštovanje prema sudbini, prema sudbini koja slabom dovikuje: propadni!
Opiranje ovoj
fatalnosti, upropašćavanje i kvarenje čovečanstva nazvano je Bog...
Ne
bi trebalo upotrebljavati ime božje uzalud...
Rasa je iskvarena
— ne porokom nego neznanjem svojim: ona je iskvarena jer nije pojmila da
je iscrpelost — iscrpelost: fiziološke zbrke su koren svega zla...
Vrlina je naš
najveći nesporazum.
Problem: kako
su iscrpeli došli do toga da propisuju zakone vrednosti? Drugim rečima:
kako su došli do moći oni što su poslednji?... Kako je instinkt životinjske
fele čoveka došao dotle da dubi na glavi?...
-početak-
|