OKO POREKLA RELIGIJA
135
O Poreklu
religije: — Kao što neobrazovan čovek danas veruje da je njegova ljutina
razlog što se ljuti, da je njegov um uzrok njegove misli a duša njegovih
osećanja, jednom rečju, kao što se masa psiholoških bića nepromišljeno
postavlja kao uzrok: tako je čovek u još naivnije doba iste pojave objašnjavao
pomoću ličnih bića. Duševna stanja, koja su mu se činila neobična, nadmoćna
i zanosna, on je sebi tumačio kao napast i mađiju neke ličnosti.
(Tako hrišćanin, najdetinjastiji i najnazadniji tip čoveka u današnje doba,
vezuje nadu, mir i osećanje »iskupljenja« za psihološko nadahnuće božje:
njemu, koji je po prirodi stradalnik i uznemiren, stanja sreće, mira i
predanosti čine se strana i kao da im treba objašnjenja). Kod inteligentnih,
snažnih i jakih rasa, epileptičar je najvećim delom uzrok verovanju u postojanje
neke strane sile, ali i svaka druga slična zavisnost kao što je,
na primer držanje oduševljenog čoveka, pesnika, velikog zločinca, ili strasti,
kao što su ljubav i osveta služila je izmišljanju natprirodnih sila. Izvesno
se stanje konkretizira u jednu ličnost: pa se onda tvrdi da je ta ličnost
uzrok toga stanja kada koga ono snađe. Drugim rečima: u psihološkom pojmu
Boga, izvesno se stanje personificira kao uzrok, da bi moglo biti posledica.
Psihološka logika
je sledeća: kada osećanje moći odjednom obuzme čoveka, što je slučaj
kod svih velikih strasti, u njemu se javlja sumnja u pogledu njegove spostvene
ličnosti: on se ne usuđuje da misli na sebe kao na uzrok toga neobičnog
osećanja — nego određuje neku jaču ličnost, neko božanstvo, za ovaj
slučaj.
Ukratko rečeno:
poreklo religije leži u krajnjim osećanjima moći, koja kao strana
obuzimaju iznenada čoveka: i kao što bolesnik, koji oseća da mu je druga
noga neobično teška, zaključuje da mu neko drugi sedi na nozi, tako dovitljivi
religiozni čovek, deli sebe na više ličnosti. Religija je primer
»promene ličnosti«. Neka vrsta straha i osećanja užasa pred samim
sobom... Ali je tako isto i osećanje neumerenoga zanosa i ushićenja. Među
bolesnima, osećanje zdravlja dovoljno je da probudi veru u bliskost
božju.
136
Rudimentarna
psihologija religioznoga čoveka: — Sve su promene posledice; sve su
posledice dejstva volje (nedostaje pojam »priroda«, »prirodni zakon«);
sve posledice moraju imati uzročnika. Rudimentarna psihologija: čovek je
sam uzrok samo onda kad zna da je nešto hteo.
Rezultat: stanja
moći nameću čoveku osećanje, da im on nije uzrok, da nije odgovoran za
njih: ona dolaze iako ih on nije hteo: prema tome, mi nismo njihovi prouzrokovači
— : volja koja nije slobodna (to jest svest o promeni kod nas koju mi nismo
hteli) zahteva tuđu volju.
Zaključak: čovek
se nije usuđivao da sebi pripiše svoja jaka i neobična raspoloženja, nego
ih je uvek shvatio kao »pasivna«, kao »nametnuta« spolja —: religija je
proizvod sumnje u jedinstvo ličnosti, to je promena ličnosti —;
ukoliko je čovek sve veliko i jako pojmio kao natčovečansko, kao
nešto što dolazi van njega, utoliko se čovek umanjio — on je rastavio dve
strane, jednu vrlo jadnu i slabačku i jednu vrlo jaku i neobičnu, u dve
sfere, pa prvu nazvao »čovek«, a drugu »Bog«.
On je u svemu
ostao takav; u vremenu moralne idiosinkrazije on svoja visoka i uzvišena
moralna stanja nije tumačio kao plod svoje volje, kao »delo« ličnosti.
Čak i hrišćanin deli svoju ličnost u dva dela, jedan sićušan i slab, koji
naziva čovek, i drugi koji naziva Bog (iskupitelj, spasitelj) —
Religija je
unizila pojam »čovek«; njen krajnji zaključak je da je sve dobro, veliko,
istinito natčovečansko, i da se daruje samo kao milost božja...
137
Jedan način podizanja
čoveka iz njegovog uniženja, koje je donelo sa sobom gubitak shvatanja
da se visoka i jaka duševna stanja smatraju stranima, pretstavlja teorija
srodstva. Ova se uzvišena i jaka stanja mogu u najmanju ruku protumačiti
kao uticaj naših predaka; mi smo pripadali jedni drugima, solidarno,
mi rastemo u sopstvenim očima, upravljajući se prema nama poznatoj normi.
Pokušaj otmenih
porodica da izjednače religiju sa svojim osećanjem ponosa. — Isto čine
pesnici i vizionari; oni se osećaju ponosni što su bili dostojni i izabrani
za takve svrhe — oni naročito podvlače da ne dolaze u obzir kao pojedinci,
nego prosto kao zastupnici (Homer).
Čovek postepeno
uzima u svoje ruke svoja uzvišena i gorda stanja, kaogod i svoje postupke
i dela. Ranije se smatralo za najveću čast kad čovek odrekne sebi odgovornost
za svoja najveća dela, nego ih pripiše Bogu. Volja koja nije slobodna pridavala
je veću vrednost postupku: u ono vreme od Boga je načinjen uzrok dela...
138
Sveštenici su
glumci nečega što je natčovečansko, čemu oni imaju dati verovatnoću, pa
bili to ideali, bogovi ili spasitelji: u tome oni nalaze svoj poziv, to
je smer njihovih instinkata; da bi to učinili što verovatnije, oni se moraju
napregnuti što više mogu u veštini glumljenja da bi sličnost bila što veća;
njihova glumačka pamet mora im pre svega pružiti čistu savest, pomoću
koje se tek mogu uspešno zadobiti drugi da poveruju...
139
Sveštenik želi
utvrditi uverenje da je on najviši tip čoveka, da on gospodari —
i onima čak koji drže vlast u rukama, da je svetinja i nepodležan napadu
— da je on najveća sila u društvu, koja se nikako ne može zameniti
niti potceniti.
Sredstvo: samo
je on znalac; on je samo čovek od vrline; samo on potpuno
sobom
vlada; samo je on bog u izvesnom smislu, i vraća se u božanstvo; samo
je on posrednik između Boga i ostalih ljudi; Bog kažnjava svaku štetu,
svaku pomisao uperenu protiv sveštenika.
Sredstvo: istina
postoji. Postoji samo jedan način da se ona postigne: da se postane sveštenik.
Sve što je dobro, u poretku stvari, u prirodi, u predanju, stoji u vezi
sa mudrošću sveštenika. Sveta knjiga je njihovo delo. Cela je priroda izvođenje
stavova iz nje. Nema nikakvoga drugoga izvora dobra sem sveštenika.
Svaka druga vrsta odlike, na primer ratnička, različita je po rangu
od svešteničke.
Zaključak:
ako je sveštenik najviši tip, onda stupnjevi njegovih vrlina
moraju biti stepeni vrednosti ljudi. Studija, oslobođenje od materijalnih
stvari, neaktivnost, nepomućenost, bestrasnost, svečanost; — tome suprotno:
najniža vrsta čoveka.
Sveštenik je
propovedao jednu vrstu morala, da bi ga smatrali najvišim tipom
čoveka. On ima ideju o suprotnom tipu: čandali. Praveći čandalu
što prezrivijim, on pridaje izvesnu snagu kastama. Krajnji strah sveštenički
od sensualnosti potiče od shvatanja da je u tome najveća opasnost po kaste
(to jest po red uopšte)... Svaka »slobodna tendencija« doslovce baca u
prah zakon o braku —
140
Filosof kao evolucija
svešteničkog
tipa: — on ima svešteničko nasleđe u svojoj krvi; — i kao takmac prinuđen
je da se bori istim oruđem kojim se bori sveštenik njegova vremena oko
istoga; — on žudi za najvišim autoritetom.
Šta daje autoritet,
kad se nema u rukama fizička sila (ni vojska, ni oružje...)? Kako se zadobija
autoritet nad onima koji imaju i fizičku silu i autoritet? (Oni
se takmiče u strahopoštovanju sa prinčevima, pobedonosnim zavojevačima
i mudrim državnicima.)
Oni to mogu
činiti samo pobuđujući veru da u rukama imaju višu i jaču silu — Boga.
Ništa nije dovoljno jako: svima je potrebno posredništvo i služba sveštenika.
Oni se postavljaju kao neophodni zastupnici... Za njihov opstanak potrebno
je: 1) da se veruje u apsolutnu nadmoć njihovog Boga, da se veruje u njihovoga
Boga; 2) da nema nikakvih drugih, nikakvih direktnih prilaza Bogu.
— Drugi uslov tek stvara pojam »heterodoksije«, a prvi pojam »nevernika«
(to jest čoveka koji veruje u drugoga boga).
141
Kritika svete
laži. — Da je laž dopuštena u svete svrhe to je princip sviju svešteničkih
teorija — i cilj nam je na ovom mestu da utvrdimo do koje mere oni praktikuju
ovo načelo.
Ali i filosofi,
kad god su imali nameru da uzmu u svoje ruke vođstvo čovečanstva sa svešteničkim
zadnjim namerama, odmah su za sebe pridržavali i pravo na laž: Platon pre
sviju. Ali najveličanstvenija od sviju laži je dvostruka laž, koju su razradili
tipični arijski filosofi Vedante: dva sistema koji se isključuju u svima
glavnim tačkama svojim, ali koji su opet zamenljivi, koji se dopunjuju
i uzajamno objašnjavaju, kad su vaspitni ciljevi u pitanju. Laž jednoga
ima da stvori stanje u kome istina drugoga jedino može postati razumljiva...
Dokle ide sveta
laž sveštenika i filozofa? — Pitanje je ovde, kakvim se hipotezama oni
služe u pogledu vaspitanja, i kakve su dogme prinuđeni da izmisle da bi
opravdali svoje hipoteze?
Prvo: oni moraju
imati na svojoj strani moć, autoritet, bezuslovnu verodostojnost.
Drugo: oni moraju
imati u rukama ceo tok prirode, tako da se sve što dodiruje pojedinca javlja
kao da je uslovljeno njihovim zakonom.
Treće: njihova
sfera moći mora biti vrlo obimna, tako da ih ne mogu kontrolisati oni koji
su im potčinjeni: da znaju kaznene propise života iza groba — »posle smrti«
— kaogod i sredstva za put koji vodi blaženstvu.
Oni imaju da
uklone pojam o prirodnom toku stvari: ali kako su to inteligentni i obazrivi
ljudi, oni su u stanju obećati masu posledica, za koje oni prirodno
kažu da su uslovljene molitvom ili tačnim vršenjem njihovoga zakona. Uz
to oni mogu propisati veliki broj stvari koje su potpuno razumne
— ali samo ne smeju ukazati na iskustvo, na empiriju kao na izvor svoje
mudrosti, nego na otkrovljenje ili na plodove »vrlo surove pokajničke discipline«.
Sveta laž
odnosi se, dakle, načelno: na cilj postupka (— prirodni cilj, razum,
postao je nevidljiv: moralni cilj, izvršenje zakona, služenje Bogu javlja
se kao cilj —); na posledicu postupka (— prirodna posledica tumači
se kao natprirodna, i da bi bili na sigurnijem zemljištu, stavljaju se
u izgled druge posledice, koje se ne mogu kontrolisati i koje su natprirodne).
Na taj način
stvara se pojam dobra i zla, koji je potpuno nezavisan od
prirodnih pojmova: »koristan«, »štetan«, »životodavni«, »štetan po život«
— ukoliko je drugi jedan život izmišljen, on može štaviše postati neprijatelj
prirodnoga pojma dobra i zla.
Na taj način
stvara se naposletku čuveni pojam »savesti«: jedan unutrašnji glas, koji
premda se čuje kod svakog postupka, ne meri vrednost postupka prema posledicama
nego prema njihovom skladu odnosno neskladu sa »zakonom«.
Sveta laž je,
dakle, izmislila: 1. Boga koji kažnjava i nagrađuje,
koji se marljivo drži svešteničkog zakonika, i koji naročito ne zaboravlja
da ih pošalje u svet kao svoje glasnike i punomoćnike; — 2. zagrobni
život, u kome tek velika kaznena mašina radi punom parom — radi čega
je izmišljena besmrtnost duše; — 3. savest u čoveku, kao
svest o tome da su dobro i zlo nepromenljivi — da sam Bog kroz njih govori,
kad god su saveti savesti u skladu sa svešteničkim propisima; — 4. moral
kao odricanje svih prirodnih procesa, kao podređenost svih fenomena
moralnom poretku, kao tumačenje svih fenomena kao posledice moralnog poretka
stvari (to jest, pojma nagrade i kazne), kao jedina sila i jedini tvorac
svih mena; — 5. istina kao dana, otkrivena, i istovetna s učenjem
sveštenika: kao uslov svega spasenja i sreće u ovom životu i onom.
Ukratko: čime
se plaća za moralnu popravku? — Dezorganizacijom razuma, svođenjem
svih motiva na strah i nadu (kaznu i nagradu); zavisnošću od starateljstva
sveštenika i od formularne tačnosti, koja pretenduje da izražava božju
volju; usađivanjem »savesti« koja stavlja lažnu nauku na mesto iskustva
i opita: kao da je već unapred određeno sve što čovek ima ili nema činiti
— nekom vrstom škopljenja istraživačkog i naprednog duha; — jednom rečju:
najgorim sakaćenjem čoveka koje se može zamisliti, a pri tom se
tvrdi da je to »dobri čovek«.
Ustvari ceo
razum, celo nasleđe inteligencije, utančanosti, obazrivosti, koji su preduslov
svešteničkog zakona, proizvoljno se docnije svode na prost mehanizam,
sklad sa zakonom postaje cilj za sebe, najviši cilj; život više ne sadrži
nikakve probleme; — celo shvatanje sveta je uprljano idejom kazne;
— sam život, usled toga što se sveštenički život postavlja kao vrhunac
savršenstva, pretvara se u klevetu i prljanje života; — pojam »Bog« pretstavlja
okretanje od života; — istina se pretvara u svešteničku laž, težnja
za istinom u izučavanje svetih knjiga, u sredstvo da se postane
teolog...
142
Kritika Zakonika
Manu. — Cela knjiga počiva na svetoj laži. Je li blagostanje čovečanstva
nadahnulo ceo ovaj sistem? Je li čovek, koji veruje u zainteresovanost
svakog postupka, bio zainteresovan ili ne u uspeh ovog sistema? Šta je
nadahnulo želju za popravljanjem čoveka? Otkuda je uzet pojam popravljanja?
Mi nalazimo
jedan red, sveštenički, koji sebe smatra najvišim uzorom, vrhuncem,
najvišim izrazom tipa čoveka: prema sebi on određuje pojam »popravljanja«.
On veruje u svoju nadmoćnost, on je hoće i na delu: uzrok svete laži je
u volji za moć...
Vaspostavljanje
vlasti: radi toga preovlađuju ideje koje daju sveštenicima najveću moć.
Moć pomoću laži — obzirom na činjenicu da se nije imala fizička, vojnička...
Laž kao dopuna moći — nov pojam »istine«.
Pogrešno je
misliti da se ovde radi o nesvesnom i naivnom razvoju, o nekoj vrsti samoobmane.
Fanatici nisu pronalazači tako iscrpnoga sistema tlačenja... Ovde je morala
dejstvovati hladnokrvna smišljenost; ista onakva vrsta smišljenosti kakvu
je pokazao Platon, kad je smišljao svoju »državu«. — »Ko hoće cilj mora
hteti i sredstva«. — U pogledu ove političke maksime svi su zakonodavci
bili načisto.
Mi imamo klasičan
uzor, koji je specifično arijski: mi stoga možemo najdarovitiji i najsvesniji
tip čoveka smatrati odgovornim za najsistematskiju laž koja je ikada bila
izrečena... NJu su podržavali skoro svuda: arijski uticaj iskvario
je ceo svet...
143
Danas se mnogo
govori o semitskom duhu Novoga zaveta: ali ono što se tim
zove jednostavno je sveštenički duh — i u najčistijem primeru arijskog
zakonika, u Manu, ova vrsta »semitizma«, to jest sveštenički duh,
gori je nego igde.
Razvitak jevrejske
svešteničke države nije originalan: oni su se upoznali sa shemom u Vavilonu:
shema je arijska. Kad je docnije ona ponovo zagospodarila u Evropi, usled
prevage germanske krvi, to je bilo u skladu s duhom gospodareće rase:
veliki atavizam. Germanski srednji vek težio je za obnovom arijskog
kastinskog uređenja.
Muhamedanstvo
je opet naučilo od hrišćanstva: iskorišćenje »drugog sveta« kao oruđa kazne.
Shema jedne
nepromenljive zajednice, sa sveštenicima na čelu — taj najraniji
veliki kulturni proizvod Azije u oblasti organizacije — prirodno je izazvala
na razmišljanje i podražavanje u svakom pogledu. — Još Platon: ali pre
svega Egipćani.
144
Morali i religije
su glavna sredstva pomoću kojih se od čoveka može stvoriti ono što se želi:
pod uslovom da se ima u izobilju stvaralačka snaga i da se sopstvena volja
može nametnuti kroz dovoljno duge periode vremena.
145
Ako ko želi videti
kako izgleda jedna pozitivna arijska religija, koja je proizvod
vladajuće klase, neka čita Zakonik Manu (oboženje osećanja moći
kod bramana: interesantno je da je ono poniklo u ratničkoj kasti, pa je
posle preneseno na sveštenike).
Ako ko želi
videti kako izgleda jedna pozitivna semitska religija, koja je proizvod
vladajuće klase, neka čita Koran ili starije delove Starog zaveta. (Muhamedanstvo,
kao religija za ljude, ima duboko preziranje prema sentimentalnosti i lažljivosti
hrišćanstva... te religije za žene, kako ga oseća muhamedanstvo —.)
Ako ko želi
videti kako izgleda jedna negativna semitska religija, koja je proizvod
potištenih klasa, neka čita Novi zavet (koji je prema indisko-arijskim
pojmovima religija čandala).
Ako ko želi
videti kako izgleda jedna negativna arijska religija, koja je proizvod
gospodarećih klasa, neka proučava budizam.
Sasvim je u
skladu s prirodom stvari što nemamo religije potištenih arijskih
rasa: jer je to protivrečnost: rasa gospodara ili gospodari ili ide dođavola.
146
Po sebi, jedna
religija nema ništa s moralom: ali oba izdanka jevrejske religije bitno
su moralne religije — koje propisuju pravila života i nateruju na poslušnost
pomoću nagrade i kazne.
147
Paganski-hrišćanski.
— Pagansko je pozitivno držanje prema prirodi, nevinost u prirodnosti,
»prirodnost«. Hrišćansko je negativno držanje prema prirodi, osećanje
nedostojanstvenosti prirodnoga, antagonizam prema prirodi.
»Nevin« je na
primer Petronije: jedan hrišćanin, u poređenju sa ovim srećnim čovekom,
izgubio je nevinost za svagda. Ali kako i hrišćansko stanje na kraju krajeva
mora biti prirodno stanje, koje se samo ne sme tako shvatiti, izraz »hrišćansko«
počinje značiti lažnu monetu psihološke interpretacije koja je uzdignuta
do principa...
148
Hrišćanski sveštenik
je od početka smrtni neprijatelj čulnosti: ne može se zamisliti veći kontrast
negoli što je nevino i puno strahopoštovanja i svečano držanje, na primer,
u najdostojanstvenijim ženskim kultovima u Atini u prisustvu polnih simbola.
Akt rađanja je tajna u svima neasketskim religijama: neka vrsta simbola
ostvarenja i tajanstvenoga smera budućnosti: preporoda, besmrtnosti.
149
Vera u nas same
je najjači okov i najveća šiba — i najjače krilo. Da je hrišćanstvo
proglasilo bezgrešnost čoveka za član vere — ljudi bi postali bogovi: tada
bi se još moglo verovati.
150
Velika laž u
istoriji: kao da je kvarenje neznaboštva pripremilo put hrišćanstvu! A
upravo je to učinilo slabljenje i moralizovanje antičkog čoveka!
Pretumačavanje prirodnih nagona u porok počelo je bilo već ranije!
151
Religije propadaju
zbog vere u moral. Hrišćanska ideja moralnoga Boga je neodržljiva: otuda
»ateizam« — kao da ne bi moglo biti nikakvih drugih bogova.
Tako isto propada
kultura zbog vere u moral. Jer kad se otkriju nužni uslovi, koji
joj jedino uslovljuju napredak, onda je više niko neće (budizam).
152
Fiziologija
nihilističkih religija. — Skupa uzeto, nihilističke religije su sistematizovane
istorije bolesti pod religiozno-moralnom nomenklaturom.
U paganskim
kultovima vera se okreće oko tumačenja velikih godišnjih doba. U
hrišćanskom kultu ona se okreće oko jednog kruga paralitičkih pojava...
153
Ova nihilistička
religija skuplja sve dekadentne elemente i stvari slične vrste koje može
naći u starini; na primer:
a) slabe
i rđavo upućene (otpatke staroga sveta; ono što je stari svet najžešće
gurao od sebe);
b) preterano
moralizovane ljude i protivnike paganstva;
v) politički
premorene i ravnodušne (blazirane Rimljane...), denacionalizovane,
koji ne znaju šta su;
g) ljude presite
samih sebe — koji bi rado učestvovali u kakvoj podzemnoj zaveri
—
154
Buda protiv
Hrista. — Među nihilističkim religijama potrebno je hrišćanstvo
i budizam oštro razlikovati. Budizam izražava lepo veče, punu sladost
i blagost — to je zahvalnost prema svemu što leži s druge strane; računajući
tu i ono što nedostaje: gorčinu, razočarenje, srdžbu; najzad visoku duhovnu
ljubav; on je ostavio za sobom prefinjenost filosofskih kontradikcija i
odmara se od njih: premda od njih još ima svoju duhovnu slavu i sjaj sunčeva
zalaska (on je ponikao iz najviših kasta).
Hrišćanstvo
je dekadentski pokret sastavljen od svakojakih otpadaka i izmeta: ono ne
izražava propast jedne rase nego je od početka konglomerat od svih morbidnih
elemenata koji se uzajamno privlače i traže... Ono nije uslovljeno nacionalno,
niti rasno: ono se obraća ugnjetanima na sve strane; ono nosi u sebi srdžbu
protiv svega što je uspelo i što gospodari: njemu treba simbol koji pretstavlja
prokletstvo svega što je uspelo i što gospodari... Ono se protivi i svakom
duhovnom pokretu, svakoj filosofiji: ono staje na stranu idiota i anatemiše
duh. Mržnja protiv obdarenih, učenih, duhovno-nezavisnih: kod sviju njih
ono podozreva uspeo život i duh gospodara.
155
U budizmu prevlađuje
ova misao: »Sve strasti, sve što sačinjava strast, krv, vodi u delo« —
do te mere budizam predočava zlo. Jer delatnost nema nikakva smisla, ona
nas samo veže za život: međutim, ceo život nema nikakva smisla. Zlo je
nagon za nečim nelogičnim: za primanjem sredstava za čiji se cilj odbacuje.
Pošto se traži put u nebiće, gleda se sa užasom na sve emocionalne pobude.
Na primer: nikada se ne sveti! nikada ne budi neprijatelj! — Hedonizam
premorenih nalazi ovde svoj najviši izraz. Ništa nije jednom budisti dalje
od jevrejskog fanatizma jednog Pavla. Ništa nije u većoj suprotnosti sa
njegovim instinktom negoli ova napetost, plamen religioznoga čoveka, a
iznad svega onaj oblik čulnosti koji je hrišćanstvo osveštalo imenom »ljubav«.
Uz to, obrazovani i intelektualno viši redovi nalaze u budizmu sebi odgovor:
rasa zamorena i prečišćena vekovima filosofskih prepiraka, ali koja nije
ispod svih kultura, kao što su slojevi iz kojih je hrišćanstvo poniklo...
U budističkom
idealu postoji i oslobođenje od dobra i zla kao nešto bitno: u njemu je
izveden vrlo utančan sistem s onu stranu morala, koji se poklapa sa suštinom
savršenstva — pod pretpostavkom da su i dobra dela potrebna samo privremeno,
jednostavno kao sredstva, to jest za oslobođenje od svake akcije.
156
Vrlo je čudnovato
videti kako se jedna nihilistička religija, kao što je hrišćanstvo,
koje je poteklo i odgovara staračkom i oronulom narodu, koji je preživeo
sve jake instinkte, korak po korak prenosi u druge sredine, kako najzad
ulazi u mlade narode, koji još nisu ni živeli! Varvarima, Germancima
propoveda se jedno sutonsko, večernje, bukoličko blaženstvo! Koliko se
sve to moralo najpre germanizirati, varvarizirati! Onima koji su snevali
o Valhali: — koji su svu sreću polagali u rat! — propoveda se jedna nadnacionalna
religija usred haosa, kad još nije bilo nijedne nacije...
157
Jedino sredstvo
za opovrgavanje sveštenika i religije jeste uvek: pokazati da njihove zablude
nisu više blagotvorne — da one više štete, jednom rečju da se više
ne može održati njihov sopstveni »dokaz sile«...
-početak-
|