DALJI UZROCI NIHILIZMA
27
Uzroci nihilizma:
1. Nedostaje
više vrste, to jest vrste čija bi neiscrpna plodnost i moć podržavala veru
u čoveka. (Valja se samo setiti koliko se duguje Napoleonu — skoro za sve
više nade ovoga veka).
2. Niža vrsta
(»stado«, »masa«, »društvo«) zaboravlja na skromnost i naduvava svoje
potrebe do kosmičkih i metafizičkih vrednosti. Na taj se način vulgarizira
ceo život: jer ukoliko masa gospodari, ona tiraniše izuzetke, tako
da ovi gube veru u sebe i postaju nihilisti.
Svi pokušaji
da se izmisle više vrste nisu uspeli ( romantizam; umetnik, filosof;
protiv Karlajlovog pokušaja da im se pripišu najviše moralne vrednosti).
Posledica toga
je otpor prema višim tipovima.
Propadanje
i nesigurnost svih viših tipova. Borba protiv genija (»narodna poezija«
itd.). Sažaljenje prema nižima i paćenicima kao merilo uzvišenosti duše.
Nedostaje filosof,
tumač dela, ne samo njegov pesnik.
28
Nepotpuni
nihilizam, njegove forme: mi živimo usred njih.
Svi pokušaji
da se izbegne nihilizam, bez preokreta postojećih vrednosti: samo pogoršavaju
stvar, pooštravaju problem.
29
Vrste
samootupljenja. — Na dnu duše: ne znati, kuda? Pustota. Pokušaj
da se iz toga iziđe emocijonalnim opijanjem: u obliku muzike, svireposti
u tragičnom uživanju zbog propadanja najplemenitijih, emocijonalnim pijanstvom
kao slepim zanošenjem pojedinim čovekom ili vremenom (u obliku mržnje itd.)
— Pokušaj slepo raditi, kao oruđe nauke: motriti marljivo na mnogobrojna
mala zadovoljstva, kao istraživač, na primer (skromnost prema sebi samom);
skromnost nad sobom uopštiti do patosa; mistika, strasno uživanje u večitoj
praznini; umetnost radi same umetnosti (»fakt«), »čisto saznanje«, kao
narkoza od gađenja nad samim sobom; kakav bilo neprekidan rad, kakav bilo
mali glupi fanatizam; zbrka svih sredstava, bolest kao posledica opšte
neumerenosti (razuzdanost ubija uživanje).
1. Slaba volja,
kao posledica.
2. Preterana
gordost i poniženje sitnih slabosti osećaju se kao kontrast.
30
Ide vreme
kad ćemo imati da platimo što smo dve hiljade godina bili hrišćani:
mi gubimo ravnotežu koja nas je osposobljavala da živimo. Zadugo nećemo
znati kojim ćemo putem. Mi se strmoglavce bacamo u suprotne ocene vrednosti,
sa onom merom energije, koju baš rađa toliko preterano precenjivanje čoveka
u čoveku.
Sad je sve skroz
i skroz lažno, »reč«, zbrka, slabo ili odveć nategnuto:
a) Danas se
traži neko zemaljsko rešenje problema života, ali u smislu krajnjeg
triumfa istine, ljubavi, pravde (socijalizam: »jednakost lica«).
b) Pokušava
se tako isto da se ostane tvrdo na moralnom idealu (sa altruizmom,
samopožrtvovanjem, odricanjem volje u prvom redu).
v) Pokušava
se čak da se čvrsto držimo i natprirodnog sveta: makar to samo bilo i antilogično
x: ali se odmah taj svet tako tumači da se iz njega može izvlačiti jedna
vrsta metafizičke utehe u starom stilu.
g) Pokušava
se tako isto da se fenomena života tako čitaju da se dođe do božanskog
vodstva u starom stilu, koje nagrađuje, kažnjava, vaspitava i vodi
poredak stvari nečem boljem.
d) Ljudi veruju
i sada kao i pre u dobro i zlo: tako da se pobeda dobra i uništenje zla
oseća kao zadatak (to je engleski i tipično je za onoga tupoglavca,
Džona Stjuarta Mila).
đ) Preziranje
»prirodnosti«, požude, Ja: pokušaj da se i najviša duhovnost i umetnost
shvata kao posledica obezličenja i nepristrasnosti.
e) Dopušta se
crkvi da se još uvek meša u sve bitne doživljaje i glavne momente u životu
pojedinca, da bi se osujetili i dobili viši smisao: mi još uvek
imamo »hrišćansku državu« i »hrišćanski brak«
31
Bilo je misaonijih
i razornije misaonih vremena nego što je naše: vreme kao što je ono kad
se Buda pojavio, na primer, kad je čak i narod, posle vekovnih sektaških
raspri utonuo tako duboko u bezdan filosofskih dogmi, kao što su na vreme
i evropski narodi to činili u pogledu finesa religiozne dogme. »Literatura«
i štampa bile bi poslednje što bi zavelo čoveka na visoko mišljenje o »duhu«
našega vremena: milioni spiritista i hrišćanstvo s onako strahovito ružnim
gimnastičkim vežbama karakterističnim za sve engleske pronalaske, bacaju
više svetlosti na njega.
Evropski je
pesimizam još u povoju — to je činjenica koja govori protiv njega
— on još nije došao do one strašne, čežnjive kočenosti pogleda, do koje
se jednom izdigao u Indiji i u kome se ništa ogleda. Ima još odveć mnogo
»gotovoga« i nedovoljno »stvorenoga« u njegovom sastavu, odveć mnogo učenoga
i pesničkoga pesimizma; hoću da kažem da je, znatan deo njegov pronađen,
izmišljen i »stvoren«, ali nije »uzrok« pesimizma.
32
Kritika dosadašnjega
pesimizma. — Odbrana od evdemonološkog gledišta kao poslednje svođenje
na pitanje: kakav je smisao toga? Smanjenje mračnosti.
Naš pesimizam:
svet nema vrednost koju smo verovali da ima, naša je vera dotle razbila
naše nagone za saznanjem, da to danas
moramo
reći. Na prvom mestu
on nam se čini da vredi manje: isprva
ga
osećamo tako — samo
u tom smislu smo mi pesimisti — to će reći, s voljom da sebi bez okolišenja
priznamo ovaj preokret vrednosti i da sebe ne lažemo po starom i ne pevamo
staru pesmu.
Baš na taj način
nalazimo patos koji nas tera da tražimo
nove vrednosti. Ukratko:
svet bi mogao vredeti mnogo više no što smo mi verovali, mi moramo zagledati
iza naivnosti naših ideala, jer je moguće da smo u naporu da mu
damo najviše tumačenje, propustili da našem ljudskom životu pripišemo čak
i umerenu vrednost.
Šta je obogotvoreno
? — Instinkti vrednosti kod
zajednice
(ono, što će omogućiti
njeno samoodržanje).
Šta je oklevetano?
— Ono, što je dvojilo višega čoveka od nižega, nagoni koji stvaraju
jaz.
33
Uzroci pobede
pesimizma:
1. Što su najsnažniji
instinkti i oni koji su najviše obećavali za budućnost dosada bili klevetani,
tako da život nosi prokletstvo na sebi;
2. Sve veća
hrabrost i časnost i sve smelije nepoverenje čovekovo navelo ga je da shvati
da se ovi instinkti ne mogu odvojiti
od života, pa se okreće protiv
života;
3. Što samo
najprosečniji, koji taj sukob ni najmanje ne osećaju,uspevaju; viša
vrsta ne uspeva i kao proizvod degeneracije sklona je da sve okrene
protiv sebe — što s druge strane, izaziva protest, što prosečni postavljaju
sebe kao cilj i smisao te niko više ne može odgovoriti na pitanje »čega
radi ?« –
4. Što omalovažavanje,
osetljivost na bol, nemir, žurba, pometnja sve više raste, što konkretiziranje
svih tih tendencija, koje se nazivaju »civilizacijom« postaje sve lakše,
tako da pojedinac pred tom čudovišnom mašinerijom očajava i polaže
oružje.
34
Moderni pesimizam
je izraz beskorisnosti modernoga sveta, ne sveta i života kao takvih.
35
»Pretežnost
bola nad zadovoljstvom« ili obrnuto (hedonizam): oba ova
učenja već su putokazi u nihilizam...
Jer se ovde
u oba slučaja ne postavlja nikakav drugi krajnji smisao negoli pojava zadovoljstva
ili bola.
Ali tako govori
samo čovek koji se više ne usuđuje da ispolji volju, smer, smisao: za svaku
zdraviju vrstu čoveka vrednost života se ne meri nikako prema ovim sporednim
stvarima. Bol može pretegnuti,
pa ipak, uprkos tome mogućna je jaka
volja, primanje života, priznanje nužnosti da bol prevagne.
»Život se ne
isplaćuje«, »rezignacija; »čemu suze?«... To je slabićski i sentimentalan
stav. »Un monstre gai vaut mieux qu'un sentimental ennuyeux«.
36
Filosofski
nihilist je ubeđen da je sve što se zbiva besmisleno i uzaludno;
a ne bi trebalo da postoji besmisleno i uzaludno biće. Ali otkuda potiče
ovo »ne bi trebalo?« Otkuda potiče ovaj
»smisao«,
ova mera?
– U suštini nihilist misli da prizor takvog pustog, beskorisnog bića ne
zadovoljava filosofa i puni ga očajem i pustotom. Posmatranje stvari
s te strane protivreči našoj utančanoj osetljivosti filosofa. Ono vodi
na apsurdan zaključak da karakter života mora pružati zadovoljstva filosofu,
ako bi život hteo pravo na postojanje...
Međutim lako
je pojmiti da zadovoljstvo i bol u krilu zbivanja mogu jedino imati smisao
sredstava: ostaje još da se odgovori na pitanje, da li će uopšte biti nama
mogućno da vidimo »smisao«, »cilj«, da li nije izvan naše moći pitanje
besmislenosti ili smisla.
37
Razvitak nihilizma
iz pesimizma, — gubitak prirodnog karaktera vrednosti. Sholasticizam
vrednosti. Vrednosti izolovane, idealističke, mesto da upravljaju akcijom
okreću se protiv nje i osuđuju je.
Suprotnosti
stavljene na mesto prirodnih stupnjeva i vrsta. Mržnja protiv svrstavanja.
Suprotnosti bolje odgovaraju jednom plebejskom vremenu, jer ih je lakše
shvatiti.
Odbačeni
svet se protivstavlja jednom veštački izrađenom svetu »istinskom, od
vrednosti«. Na kraju: mi otkrivamo od kakvog je materijala sagrađen taj
»istinski svet«: i sada nam jedino ostaje onaj odbačeni i naše najveće
razočaranje mi dodajemo računu naših razloga za njegovo odbacivanje.
S tim dolazimo
do nihilizma: vrednosti koje određuju pravac sadržane su — i ništa više!
To daje povoda pojavi pitanja jačine i slabosti!
1. Slabi se
tu slamaju.
2. Jaki razaraju
što se samo nije slomilo.
3. Najjači savlađuju
vrednosti koje određuju pravac.
Sve to skupa
sačinjava tragično doba.
-početak-
|