STADO
 

274

          Čija je volja za moć moral? — Pokušaj da se moralne vrednosti postave za gospodare svih drugih vrednosti, tako da ne budu samo vođ i sudija života, nego i saznanje, umetnost, političke i društvene težnje, pretstavlja opštu činjenicu u istoriji Evrope od Sokrata. »Poboljšanje« shvaćeno kao jedina dužnost, a sve ostalo upotrebljeno kao sredstvo za to (ili kao smetnja, brana, opasnost, pa joj se stoga mora pokazati i otpor i mora se uništiti...).
          Sličan pokret može se primetiti u Indiji i Kini.
          Kakav je smisao ove volje za moć od strane moralnih vrednosti, te volje koja je igrala tako veliku ulogu u ogromnim revolucijama sveta?
          Odgovor: tri sile su skrivene iza nje: 1. instinkt stada protiv jakih i nezavisnih; 2. instinkt svih stradalnika i siročadi protiv srećnih i 3. instinkt prosečnih protiv izuzetaka. — Ogromna dobit od ovoga pokreta, uprkos surovosti, laži, tesnogrudosti koja mu je bila od pomoći (jer je istorija borbe morala protiv osnovnih instinkata života već po sebi najveći nemoral za koji je ikada znao svet...).

275

          Najmanji broj uspeva da u onome u čemu živimo, na šta smo se svikli od davnina, vidi problem — naše oko nije za to udešeno: to mi se naročito čini da je slučaj s našim moralom.
          Problem »svaki čovek kao predmet za druge« zaslužuje najvišu čast: za samog sebe — ne!
          Problem »ti treba«: sklonost koja, slično polnom nagonu, nije u stanju da sebe sama objasni — ne sme da se osudi zajedno sa nagonima; naprotiv, mora da im bude merilo i sudija! 
          Problem »jednakosti« dok svi čeznemo za odlikama: ovde upravo valja da baš sebi postavljamo zahteve kakve postavljamo drugima. To je tako neukusno i očevidno ludo: ali — to se oseća kao nešto sveto i višega reda, opreka s razumom jedva se i primećuje.
          Samopožrtvovanje i samoodricanje smatraju se kao odlike, bezuslovna poslušnost moralu i vera da smo svima ravni pred njim.
          Napuštanje i odricanje od blagostanja i života kao odlika, potpuno odricanje od sopstvenog određivanja vrednosti, i strog zahtev da svak učini to isto. »Vrednost dela je određena: svaki pojedinac pokorava se toj oceni«.
          Mi vidimo: autoritet govori — ko govori? — Mora se ljudskom ponosu gledati kroz prste što je taj autoritet tražio da bude što viši, da se što je mogućno manje oseća ponižen pod njim. Stoga — Bog govori!
          Bog je bio nužan, kao bezuslovni zakon iznad koga nema ništa više, kao »kategorički imperator« —: ili, ukoliko su ljudi verovali u autoritet razuma, bila im je potrebna jedna metafizika jedinstva, koja je to činila logičnim.
          Ako sada pretpostavimo da je svršeno s verom u Boga, onda se iznova nameće pitanje: »ko govori?« — Moj odgovor, koji ne uzimam iz metafizike, nego iz životinjske fiziologije, glasi: govori instinkt stada. On želi da postane gospodar: otuda njegovo »ti treba!« — On dopušta pojedincu da postoji samo kao deo celine, na dobro celine, on mrzi one koji se izdvajaju od celine — on upravlja mržnju sviju pojedinaca na njega.

276

          Ceo evropski moral zasniva se na vrednostima koje su od koristi stadu: nevolja sviju viših i izuzetnih ljudi objašnjava se time što sve ono što ih izdvaja od ostalih dopire do njihove svesti u obliku osećanja njihove malenosti i omalovažavanja. Snaga modernoga čoveka uzrok je pesimističke turobnosti: prosečan čovek, kaogod i masa, ne muči se mnogo pitanjima ili savešću — on je veseo. — (Među turobnim jakim ljudima nalaze se Paskal i Šopenhauer kao primer).
          Što se jedna osobina čini opasnija po stado, to je stado žešće osuđuje.

277

          Moral iskrenosti u stadu. — »Moraš se lako poznati, tvoje unutarnje biće moraš izražavati jasnim i stalnim znacima — inače si opasan: i kad si zao, tvoja sposobnost da se prikriješ najgore je nešto za stado. Mi preziremo potajne i teško znane. — Prema tome, ti moraš smatrati samoga sebe znanim, ti ne smeš biti sam sebi skriven, ti ne smeš verovati u tvoje menjanje«. Dakle: zahtevanje iskrenosti počiva na saznatljivosti i stalnosti ličnosti. Ustvari, o tome se brine vaspitanje da uputi svakog člana stada u određenu veru o prirodi čovekovoj: ono najpre stvara tu veru, pa posle zahteva na osnovu toga »iskrenost«.

278

          U okviru stada, svake zajednice, dakle među ravnima, precenjivanje iskrenosti ima dobrog razloga. Ne dopustiti da te ko vara — pa prema tome i sam ne varati, kao lični moral! Uzajamna obaveza među ravnima! U odnosu prema svetu spolja, obazrivost i opasnost nalažu da se čuvamo prevare: za takav stav psihološki je preduslov isto takvo držanje unutra. Nepoverenje kao izvor iskrenosti.

279

          Kritika vrlinâ stada. — Inercija se manifestuje: 1. u poverenju, jer nepoverenje iziskuje napetost, premišljanje i posmatranje; 2. u poštovanju, gde je velika razlika u moći i gde je potčinjenost nužna: tu se svaki trudi da voli i ceni, da bi nestalo straha, a razlika u moći tumači se kao razlika u vrednosti: na taj način odnos prema moćnima više ne buni; — 3. u smislu za istinu. Šta je istina? Istina je ono objašnjenje stvari koje kod nas zahteva najmanji umni napor (osim toga laganje je vrlo zamorno); — 4. u simpatiji. Nama je lakše kad znamo da smo na ravnoj nozi sa svima: kad osećamo kako svi osećaju, i kad primamo veru koja je već primljena; — simpatija je nešto pasivno prema aktivnosti, koja sebi prisvaja i stalno privodi u delo najličnija prava na ocenu vrednosti (čineći to bez predaha); — 5. u nepristrasnosti i hladnom rasuđivanju: ljudi izbegavaju napor koji bi izazvali afekti i radije bi da su neutralni i »objektivni«; — 6. u ispravnosti: ljudi radije vrše već postojeći zakon negoli što grade nov ili što zapovedaju sebi i drugima: strah od zapovedanja — bolje je potčiniti se negoli buniti se; — 7. u toleranciji: strah od upotrebe prava ili od suđenja.

280

          Instinkt stada ceni sredinu i prosečno kao nešto najviše i najdragocenije: mesto na kome se nalazi većina; način na koji se tu nalazi. Na taj način on je protivnik svake hijerarhije i gleda na podizanje odozdo prema gore na isti način kako gleda na spuštanje s većine u manjinu. Stado oseća izuzetak, kako ispod sebe tako nad sobom, kao nešto upereno i opasno po sebe. U odnosu prema izuzecina mad njim, prema jačim, moćnijim, mudrijim, plodnijim, njegov strah je u tome da ih nagovori da postanu njegovi pastiri, čuvari, stražari — da mu budu prve sluge: na taj način ono je okrenulo opasnost u korist. U sredini nestaje straha: tu čovek nije sam ni s čim; tu je malo mesta za nesporazum; tu postoji jednakost; tu pojedinac ne oseća svoj život kao prekor, nego kao pravi život; tu vlada zadovoljstvo. Nepoverenje postoji samo prema izuzecima; biti izuzetan smatra se za prestup.

281

          Kada, polazeći od instinkta zajednice, pravimo propise i zabranjujemo izvesne postupke, ne zabranjujemo, kao što je razumno, izvesnu vrstu »bića«, niti izvestan »duh«, nego izvestan određeni pravac i iskorišćavanje ovoga »bića« i »duha«. Ali, tu dolazi ideolog vrline, moralist, i kaže: »Bog vidi srce! Šta ima u tome što se uzdržavate od izvesnih postupaka: vi time niste bolji!« Odgovor: Gospodine dugouhi i Vrli, mi uopšte nećemo da budemo bolji, mi smo vrlo zadovoljni sobom, mi samo nećemo da jedan drugom činimo zlo i zbog toga zabranjujemo izvesne postupke u određenom smeru, to će reći obzirom na nas; međutim, mi te iste postupke cenimo vrlo visoko kada su upereni protiv neprijatelja naše zajednice, na primer protiv vas. Mi vaspitavamo svoju decu za to: mi ih disciplinujemo do krajnje ere. Kad bismo mi bili od onoga bogougodnoga radikalizma koji preporučuje vaše sveto ludilo, kad bismo bili toliko žutokljuni da sa tim postupcima osudimo njihov izvor, »srce«, »duh«, onda bi to značilo da osuđujemo s tim i svoj život i s njim njegov najviši preduslov — duh, srce, strast, koje poštujemo iz sve duše. Svojim propisima sprečavamo da takvo raspoloženje izbije besciljno i sebi traži put — mi smo promućurni kad sebi propisujemo takve zakone, a isto tako smo s tim i moralni... Ne naslućujete li makar izdaleka, koliko nas žrtava to staje, koliko je za to potrebno discipline, samosavlađivanja, nemilosrdnosti prema sebi? Mi smo plahoviti u svojim požudama, ima trenutaka kad bismo se mogli proždirati... Ali »duh zajednice« postaje nam gospodar: primećujete li da je to gotovo definicija morala.

282

          Slabost životinje iz stada rađa sasvim sličan moral kao i slabost dekadenta: oni se razumeju, oni se udružuju (velike dekadentne religije uvek računaju na potporu stada). Po sebi, na životinji iz stada nema ničega bolesnoga, ona je dragocena; ali nesposobna da sebe vodi, njoj je potreban »pastir« — to shvataju sveštenici... Država nije dovoljno utančana ni poverljiva; njoj ne polazi za rukom da »rukovodi savešću«. Kako životinju iz stada sveštenik napravi bolesnom?

283

          Mržnja prema povlašćenima duhom i telom: bunt ružnih, nakaznih duša protiv lepih, ponositih, radosnih. Oruđa za to: sumnjičenje lepote, ponosa, radosti: »zasluga ne postoji«, »opasnost je ogromna: čovek mora strepiti i osećati se rđavo«, »prirodnost je zlo; pravilno je opirati se prirodi. — Isto tako razumu« (protivprirodnost kao nešto više).
          Opet su sveštenici ti koji iskorišćuju ovo stanje i pridobijaju »narod« za sebe. »Grešnik« kome se bog više raduje negoli »pravedniku«. To je borba protiv »paganstva« (griža savesti kao sredstvo da se naruši duševna harmonija).
          Mržnja prosečnih prema izuzecima, stada prema nezavisnima (naravi shvaćene upravo kao »moral«). Otpor prema »egoizmu«: samo ono vredi što je učinjeno »za drugoga«. »Mi smo svi jednaki«; — bunt protiv vlastoljublja, protiv »gospodarenja« uopšte; — protiv privilegije; — protiv sektaša, slobodoumnika, skeptika; — protiv filosofije (kao nešto što je protiv mehaničkih i automatskih instinkata); kod samih filosofa: »kategorički imperativ«, suština moralnoga načela »opštega i univerzalnoga«.

284

          Hvaljena stanja i sklonosti: — mirnoća, pravičnost, umerenost, skromnost, strahopoštovanje, uviđavnost, hrabrost, čistota, poštanja, poverenje, ispravnost, pouzdanost, požrtvovanje, saučešće, samarićanstvo, savesnost, jednostavnost, blagost, pravednost, velikodušnost, obzir, poslušnost, nesebičnost, nezavidljivost, dobroćudnost, vrednoća.
          Moramo utvrditi do koje su mere takva svojstva uslovljena kao sredstvo jedne određene volje i cilja (često nekog »zlog« cilja); ili kao prirodna posledica kojeg gospodarećeg afekta (na primer duhovnosti); ili izraz nužnosti, što će reći: kao životni uslov (na primer građanin, rob, žena, itd).
          Ukratko rečeno: nijedno se od njih ne smatra »dobrim« po sebi, nego prema zahtevima »društva«, »stada«, kao sredstvo za njihove ciljeve, kao potreba za njihovo održanje i napredak, kao posledica isto tako pravog instinkta stada u pojedincu: sledstveno u službi instinkata koji je bitno različit od ovih stanja vrline. Jer je stado neprijatelj, samoživo i nemilosrdno prema svetu spolja, i puno vlastoljublja, nepoverenja itd.
          Kod »pastira« taj antagonizam izbija na površinu: on mora imati svojstva koja su suprotna svojstvima stada.
          Smrtno neprijateljstvo stada protiv hijerarhije: njegov instinkt ide u prilog boraca za izjednačenje (Hristos). Protiv jakih pojedinaca (suverena) stado je neprijateljski raspoloženo, nepravično, neumereno, neskromno, drsko, bezobzirno, kukavično, lažljivo, nemilosrdno, podmuklo, zavidljivo, osvetoljubivo.

285

          Ja učim: stado se stara da sačuva i održi jedan tip i brani na sve strane, kako od onih koji od njega otstupaju (zločinci itd.), tako i od onih koji se dižu iznad njega. Stado teži postojanosti i održanju, u njemu nema ničega stvaralačkoga.
          Prijatna osećanja koja nam uliva dobar, dobronameran, pravedan čovek (nasuprot osećanju napetosti, straha, koje izaziva veliki, novi čovek), to su naša lična osećanja sigurnosti i jednakosti: životinja iz stada tu veliča duh stada i onda se dobro oseća. Ovaj sud koji izriče lagodnost krije se lepim rečima — tako niče »moral«. — Ali, valja posmatrati mržnju stada prema iskrenima.

286

          Ne varajmo se u pogledu samih nas! Kada neki čovek čuje šapat moralnog imperativa u svojoj duši, kao što altruizam želi da ga čuje, on time pokazuje da pripada stadu. Kad je jedan čovek svestan suprotnih osećanja, to jest kad vidi opasnost i zlo svoje u nepristrasnim i nesebičnim postupcima — onda on ne pripada stadu.

287

          Moja filosofija teži novom određivanju ranga. Ona nije individualistički moral. Duh stada neka gospodari u stadu, ali ne van njega: vođima stada potrebna je sasvim različita ocena vrednosti njihovih postupaka, kao što je potrebna i samostalnim ljudima, ili »divljim zverima« itd.


-početak-