HRIŠĆANSKI IDEALI

217

          Rat protiv hrišćanskog ideala, protiv učenja o »blaženstvu« i o »spasenju« kao cilju života, protiv suprematije budala, čistih srcem, stradalnika i zlosrećnika.
          Kada i gde li je to neki čovek od nekoga značaja naličio tome hrišćanskom idealu? U najmanju ruku u očima kakve mora imati jedan psiholog i ispitivač utrobe! — Treba prelistati sve Plutarhove junake.

218

          Naše preimućstvo: mi živimo u veku poređenja; mi smo u stanju da proračunavamo kako ljudi nisu nikad računali: mi smo uopšte samosvest istorije. Mi uživamo na drugi način i trpimo na drugi način: naš instinktivni posao je da poredimo bezbroj stvari. Mi sve razumemo; mi sve doživljujemo, u nama više nema neprijateljskog osećanja. Ma kako se rđavo mi sami pri svem tom proveli, naša živa i skoro nežna radoznalost navaljuje na najopasnije predmete...
          »Sve je dobro« — nama pričinjava bol reći »ne« ma čemu. Mi patimo kad osetimo da smo dovoljno ludi da se čemu bilo odlučno odupremo... Ustvari, mi naučnici danas ispunjujemo Hristovu nauku u najvećoj meri —

219

          Ironija prema onima koji veruju da će pobediti hrišćanstvo pomoću modernih prirodnih nauka. Time se nipošto ne pobeđuju hrišćanska shvatanja vrednosti. »Hristos na krstu« je još uvek najuzvišeniji simbol.

220

          Dva velika nihilistička pokreta: a) budizam; b) hrišćanstvo. Ovo poslednje je tek sada došlo otprilike do jednog stanja kulture u kome može ispuniti svoju prvobitnu namenu — dostiglo svoj nivo — u kome se može pokazati čisto.

221

          Mi smo vaspostavili hrišćanski ideal: da mu se odredi vrednost.
          1. Koje vrednosti on odriče? Šta pretstavlja ideal koji mu je suprotan? — Ponos, patos distancije, veliku odgovornost, razdraganost, divnu animalnost, ratničke i osvajačke instinkte, oboženje strasti, osvete, lukavstva, srdžbe, sladostrašća, želje za doživljajima, saznanja; — on odriče otmeni ideal: lepotu, mudrost, moć, divotu i opasnost tipa čovek, onoga koji postavlja ciljeve, »budućega« čoveka (— ovde se hrišćanski duh pokazuje kao logična posledica judejstva —).
          2. Može li se ostvariti? — Da, ipak je hrišćanski ideal klimatski uslovljen, slično indiskom idealu. I jednom i drugom nedostaje rad. — On izdvaja iz naroda, države, civilizovane zajednice, jurisdikcije; on odbacuje nastavu, znanje, negovanje dobrih manira, sticanje, trgovinu... on ostavlja sve što sačinjava korist i vrednost čoveka — on ga izdvaja pomoću idiosinkrazije osećanja. Nepolitičan, antinacionalan, ni agresivan ni defanzivan — jedino mogućan u okviru strogo uređene države i uređenog društvenog života koji dopušta tim svetim parazitima da napreduju na opšti račun...
          3. On je ostao samo volja za zadovoljstvom — i ništa drugo. »Blaženstvo« je nešto što je samo sebi dokaz, čemu ne treba nikakva opravdanja — sve ostalo (u neku ruku: živi i daj drugom da živi) samo je sredstvo za taj cilj...
          Ali to pretstavlja nizak red misli: strah od bola, od prljanja, od kvarenja, dovoljan je razlog da se dignu ruke od svega... To je bedan način mišljenja... Znak malaksale rase... Ne treba se varati. (»Budite kao deca« — Srodna priroda: Franja Asiski, nevrotik, epileptičar, vizionar, slično Isusu).

222

          Viši čovek razlikuje se od nižega svojom neustrašljivošću i gotovošću da se ponese sa nedaćom: kada evdemonistička merila počnu prevlađivati, onda je to znak dekadencije (fiziološki zamor i slabljenje jačine volje). Hrišćanstvo sa svojim izgledima na »blaženstvo« tipičan je način shvatanja osirotelih i paćenika. Puna snaga hoće da stvara, da strada, da propadne: biogotizam hrišćanskog spasenja njoj para uši i svešteno držanje izaziva dosadu.

223

          Siromaštvo, smernost i čednost — opasni i klevetnički ideali, ali korisni lekovi, kao otrovi u izvesnim bolestima, na primer u doba rimskih cezara.
          Svi ideali su opasni: jer oni unizuju i žigošu stvarnost; svi otrovi, ali su neophodni kao privremeni lek.

224

          Bog je stvorio čoveka srećna, bezbrižna, bezgrešna, nevina i besmrtna: naš život je lažan, otpadnički, grešan, kazna... Stradanje, borba, rad i smrt ističu se kao prepreke i sumnje u život, kao nešto neprirodno, nešto što ne treba da traje, protiv čega su potrebni lekovi — i od čega leka ima!...
          Čovečanstvo se od Adama nalazi u nenormalnom stanju: Bog je dao svoga sina za Adamov greh, da bi učinio kraj tome nenormalnom stanju; prirodno stanje života je prokletstvo; Hristos vraća normalno stanje onome ko u njega veruje: on ga čini srećnim, bezbrižnim i bezgrešnim. Ali zemlja nije postala plodna bez rada; žene ne rađaju decu bez bola; bolest nije iščezla; u tom pogledu verni prolazi isto tako rđavo kao i neverni. Ali da se samo čovek oslobodio smrti i greha — tvrđenja su koja se ne mogu proveriti, što je crkva utoliko više istakla. »On je slobodan od greha« — ne svojim trudom, ne svojom upornom borbom — nego je iskupljen delom iskupljenja — prema tome je savršen, bezgrešan kao u raju.
          Stvarni život nije ništa drugo do iluzija (samoobmana, ludost). Sva borba i huka stvarnoga života, punog svetlosti i tame, rđav je i lažan život: cilje je osloboditi ga se.
          »Čovek bezgrešan, bezbrižan, besmrtan, srećan« — ovo shvatanje »najviše željivosti« mora se najpre podvrći kritici. Zašto su greh, rad, smrt, bol (i, s hrišćanskog stanovišta, saznanje...) protivni najvišim željama?... — pustim hrišćanskim pojmovima o »blaženstvu«, »bezgrešnosti«, »besmrtnosti«.

225

          Nedostaje ekscentrični pojam »svetosti« — »Bog« i »čovek« nisu izdvojeni jedan od drugoga. Nema »čuda« — te oblasti uopšte nema: jedina koja dolazi u obzir jeste »duhovna« (to jest simbolično-psihološka). Kao dekadencija: duplikat »epikurejstva«... Raj, prema grčkom pojmu, samo je »Epikurov vrt«.
          Takvom životu nedostaje zadatak: — on neće ništa; — neka forma »epikurejskih bogova«; ne postoji nikakav razlog da se još i ciljevi postavljaju — da se deca rađaju: — sve je postignuto.

226

          Oni su prezirali telo, oni ga nisu uzimali u obzir: još više, oni su postupali s njim kao s neprijateljem. NJihovo je ludilo bilo što su verovali da se »lepa duša« može nositi u telu koje bi bilo lešinska nakaza... I da bi to učinili pristupačnim drugima, bilo im je nužno da pretstave pojam »lepe duše« na drugi način, da preobrnu prirodnu vrednost, dok se najzad ne oseti jedno bledunjavo, bolešljivo, idiotski egzaltirano biće kao savršenstvo, kao nešto »englisch«, kao preobražaj: kao viši čovek.

227

          Neznanje psiholoških predmeta — hrišćanin nema nervnog sistema; preziranje i svojevoljno okretanje pogleda sa zahteva tela, sa svesti o telu; pretpostavka da je to u skladu s višom prirodom čovekovom — da će to neophodno biti na dobro duše; sistematsko svođenje svih funkcija tela na moralne vrednosti; i bolest se smatrala uslovljenom moralom, kao kazna ili kao iskušenje, ili kao stanje spasenja u kome čovek postaje savršeniji negoli što bi mogao biti zdrav (Paskalova misao); u izvesnim prilikama, dragovoljno teranje u bolest samog sebe — 

228

          Šta upravo ima da znači ova borba hrišćanina »protiv prirode«? Razume se, nas neće obmanuti njegove reči i objašnjenja! To je priroda protiv nečega što je opet priroda. Kod mnogih to je strah; kod nekih je preziranje; kod nekih opet izvesna duhovnost, ljubav prema jednom idealu beskrvnom i bestrasnom: a kod najviših to je ljubav prema »apstraktnoj prirodi« — i oni se trude da žive prema svome idealu. Razume se da smernost namesto samopouzdanja, brižna obazrivost prema pohotama, oslobođenje od običnih dužnosti (što stvara viši pojamo rangu), potsticaj na stalnu borbu oko ogromnih pitanja, navika na izlive osećanja — sve to doprinosi da se obrazuje jedan tip; u njemu prevlađuje osetljivost jednog zakržljalog tela, ali se nervoza i njeno nadahnuće tu tumače na drugi način. Ukus ovoga tipa ljudi sklon je 1) suptilnosti, 2) šarenilu, 3) krajnostima u osećanjima — prirodne sklonosti nalaze zadovoljenja, ali se tumače na nov način, na primer kao »opravdanje pred bogom«, »iskupljenje blagodaću«, (svako neosporno osećanje zadovoljstva tumači se na sličan način!), ponos, strast itd. — Opšti problem: šta biva od čoveka koji kalja i stvarno odriče i umanjuje sve što je prirodno? Ustvari hrišćanin pretstavlja primer preterane samodiscipline: da bi ukrotio svoje strasti, čini se da mu je potrebno da sebe uništi ili raspne.

229

          Čovek fiziološki sebe nije znao kroz čitave milenije: on ne zna sebe ni danas još. Znati, na primer, da imaš nervni sistem (— ali ne »dušu« —) još uvek ostaje privilegija najupućenijih. Ali se čovek ne zadovoljava time da tu ne zna. On mora biti vrlo human, da bi mogao reći: »ja to ne znam«, da dopusti sebi neznanje.
          Ako pati ili je dobro raspoložen, on ne sumnja da može naći uzrok, ako ga samo traži. I on ga traži... Uistinu, on uzrok ne može naći, jer i ne sluti gde bi ga morao tražiti... Šta biva?... On uzima izvesnu posledicu svoga stanja za uzrok, na primer ako uspe neki posao koji je preduzeo u dobrom raspoloženju (istinski preduzeo, jer mu je dobro raspoloženje dalo hrabrosti za to): gle, posao je uzrok dobroga raspoloženja... Ustvari, uspeh je bio opet uslovljen onim istim što je uslovilo dobro raspoloženje — srećnom koordinacijom fizioloških sila i sistema.
          On se oseća rđavo: i usled toga ne može svršiti s nekom brigom, skrupulom, samokritikom... Uistinu, čovek veruje da je njegovo stanje posledica njegove skrupule, njegovih »grehova«, njegove »samokritike«...
          Ali posle duboke iscrpelosti i nemoći nastaje stanje ozdravljenja... »Kako je mogućno da se osećam tako slobodan, tako srećan? To je pravo čudo; to je samo Bog mogao učiniti sa mnom«. — Zaključak: »On mi je oprostio grehe«...
          Iz toga sledi ovakva praksa: da bi se probudila osećanja greha i pripremio skrhan duh, mora se telo dovesti u bolesno i nervozno stanje. Metod je poznat. Razume se, niko ne sluti uzročnu logiku činjenice: mučenje tela tumači se u religioznom smislu, ono se prikazuje kao cilj po sebi, dok je ono samo sredstvo da se omogući ono bolesno rđavo varenje što se zove kajanje (»idée fixe« greha, hipnotisanje kokoši pomoću linije »greh«).
          Zloupotreba tela priprema zemljište za niz »osećanja grešnosti«, to jest za opšte stanje stradanja, koje traži objašnjenje...
          S druge strane, i metod »spasenja« postiže se na isti način: izaziva se svako stanje rasipanja osećanja pomoću molitve, pokreta, držanja ili zakletve — iznurenost nastaje, često akutna, često u epileptičnom obliku. I — iza stanja duboke sanjivosti priviđa se ozdravljenje — ili religioznim jezikom rečeno: — »spasenje«.

230

          Ranije su se stanja i posledice fiziološke iznurenosti smatrala za važnija od zdravih stanja i njihovih posledica, usled njihove iznenadnosti, strahovitosti, nejasnosti i tajanstvenosti. Čovek se plašio sebe: pa je onda pretpostavio jedan viši svet. LJudi su pripisali poreklo ideje o dva sveta — jednog s ove strane groba, a drugog s one — snu i snovima, senkama noći i strahu od prirode: ali treba najpre rasmotriti simptome fiziološke iznurenosti. Stare religije imaju naročite metode kojima vežbaju verne da dođu do stanja iznurenosti, u kome moraju doživeti takve pojave... Verovalo se da se na taj način ulazi u jedan viši poredak stvari gde sve prestaje biti poznato. — Prividnost više sile...

231

          San kao posledica svake iznurenosti, iznurenost kao posledica svakog prekomernog nadražaja...
          Potreba za snom, oboženje i obožavanje pojma »sna« u svima pesimističkim religijama i filosofijama —
          U ovom slučaju iznurenost je rasnog karaktera; san, psihološki rasmatran, samo je simbol mnogo dublje i mnogo duže nužnosti mirovanja... Ustvari, smrt je ta koja ovde gospodari u zavodničkom obličju svoga brata, sna.

232

          Celo hrišćansko vežbanje u pokajanju i spasenju može se smatrati kao proizvoljno izazvana folie circulaire: razume se, ona se može izazvati samo u već predodređenim licima, naklonjenim morbidnosti.

233

          Protiv pokajanja i čisto psihološkog postupanja njim. — Kad čovek ne može svršiti s jednim doživljajem, onda je to već znak dekadencije. Ovo otvaranje starih rana, valjanje u samopreziranju i potištenosti, jedna je bolest više iz koje ne može nikada doći »spasenje duše«, nego samo jedan nov oblik bolesti...
          Ova »stanja spasenja« kod hrišćana jednostavno su mene jednog istog bolesnog stanja — objašnjenje epileptične krize pomoću naročite formule, koju ne pruža nauka već religiozno ludilo.
          Kad je čovek bolestan, on je dobar na bolestan način... Mi danas računamo u histeriju i epilepsiju najveći deo psihološkog aparata kojim se hrišćanstvo služi.
          Ceo proces duševnog lečenja mora se vratiti na fiziološku osnovu: »griža savesti« kao takva prepreka je ozdravljenju — mora se sve prevagnuti pomoću novih dela, da bi se spasli bolesti samomučenja... Mora se čisto psihološka praksa crkve i sekta ozloglasiti kao opasna po zdravlje. Bolesnik se ne leči molitvom i izgonjenjem zlih duhova; stanja »mira« koja dolaze pod uticajem takvih sredstava daleko su od toga da pobuđuju poverenje u psihološkom smislu...
          Čovek je zdrav kad može zbijati šalu sa svojom ozbiljnošću i sa žarom kojim ga je bilo koja pojedinost našega života do te mere hipnotisala, kad mu je griža savesti što i kamenu ujed psa — kad se stidi svoga pokajanja.
          Dosadanja čisto psihološka i religiozna praksa vodila je samo do promene simptoma: ona je smatrala jednoga čoveka izlečenim ako se klanja pred krstom i zariče da će ubuduće biti dobar čovek... Ali zločinac koji se sa izvesnom turobnom ozbiljnošću čvrsto drži svoje sudbine i odbija da posle čina kleveta svoje delo ima više duševnog zdravlja... Zločinci s kojima je Dostojevski živeo u tamnici bili su svi bez izuzetka neslomljene prirode — nisu li oni sto puta veće vrednosti od »slomljenog« hrišćanina?
          (Preporučujem da se griža savesti leči Mičelovim lekom).

234

          Griža savesti: znak da karakter nije dorastao delu. Postoji griža savesti i zbog dobrih dela: kad su neobična te nisu u skladu sa starom sredinom.

235

          Protiv kajanja. — Ja ne volim ovu vrstu kukavičluka prema sopstvenom delu; čovek ne treba da ostavi sam sebe na cedilu pred navalom neočekivanog srama i nevolje. Tu je pre na mestu prekomerna gordost. Naposletku, čemu sve ovo? Kajanjem se ne briše ono što je učinjeno; kaogod ni time što je »oprošteno« ili »ispaštano«. Čovek mora biti teolog pa da veruje u moć koja briše grehe: mi imoralisti pretpostavljamo da u »prestup« ne verujemo. Mi držimo da su sva dela u korenu ista po vrednosti — isto kao što dela koja su uperena protiv nas mogu još uvek, s ekonomskog gledišta, biti korisna i biti dela željiva uopšte. — U pojedinačnim slučajevima mi ćemo priznati da bismo izvesnog dela mogli biti pošteđeni — da na nas okolnosti nisu uticale da ga učinimo. Ko od nas ne bi počinio svaki zločin, kad bi prilike bile pogodne?... Zato čovek ne sme nikad reći: »To i to ne bih smeo činiti«, nego uvek samo: »Čudnovato da to nisam učinio već stotinu puta!« — Naposletku, vrlo mali broj postupaka je tipičan i rezime jednog lica; a kako je vrlo malo ličnosti među ljudima, retko se dešava da pojedino delo karakteriše jednog čoveka. Postupci su proizvod prilika, površni refleksi i odgovor na nadražaje, i to mnogo pre nego što se taknu dubine našega bića i ono ih uzme u obzir. Jedan nastup, jedan udarac, jedan ubod nožem: čega tu ima od ličnosti! — Delo vrlo često povlači sobom neku vrstu zanemelosti i vezanosti: tako da se delatelj oseća kao da je opčinjen sećanjem na nj i kao da mu je ono prosto neki pridodatak. Duševnom poremećaju, jednoj vrsti hipnotisanja, moramo se odupreti pre svega: jedno jedino delo, ma koje da je, u poređenju sa svim što čovek čini, ipak je ravno nuli i može se isključiti iz računa a da račun ne bude pogrešan. Nepravičan interes koji društvo može imati da ceo naš život kontroliše samo u jednom pravcu, kao da mu je smisao u tome da istera jedno jedino delo, ne sme zaraziti delatelja: nažalost, to se skoro stalno dešava. Tome je razlog što svakom delu s neobičnim posledicama sledi duševni poremećaj: svejedno da li su posledice dobre ili rđave. Valja videti zaljubljenoga koji je dobio obećanje; pesnika kome publika pljeska: ukoliko se tiče duševne bunovnosti, oni se ni po čemu ne razlikuju od anarhiste kod koga policija iznenada vrši pretres.
          Ima dela koja su nas nedostojna: dela koja bi nas stavila u nižu klasu ljudi, ako bi se smatrala tipičnim. Ovde valja izbeći samo pogrešku da se smatraju kao tipična. Postoji druga vrsta dela kojih mi nismo dostojni; izuzeci koji se rađaju iz obilja sreće i zdravlja, najviši talasi naše proletnje klime, koje na najveću visinu gura bura ili slučaj: takvi postupci i »dela« isto tako nisu tipični. Umetnika ne treba nikada meriti merom njegovih dela.

236

          A. Utoliko se danas hrišćanstvo još čini potrebno, ukoliko je čovek još divlji i fatalan...
          B. U drugom smislu ono ne samo da nije potrebno, nego je do krajnosti štetno, premda privlači i mami, jer odgovara morbidnom karakteru čitavih slojeva i čitavih tipova današnjega čovečanstva... Oni idu za svojim sklonostima kad teže hrišćanstvu — to su dekadenti svake vrste.
          Između A i B mora se praviti jasna razlika. U slučaju A hrišćanstvo je lek, ili u krajnjem slučaju sredstvo za ukroćavanje (pod izvesnim okolnostima ono služi da ljudi obole: a to je katkad korisno kao sredstvo da se svladaju divlje i sirove prirode). U slučaju B hrišćanstvo je samo simptom bolesti, ono povećava dekadenciju; ono se opire sistemu lečenja koji snaži, ono je ovde bolesnički instinkt protiv onoga što bi mu bilo spasonosno.

237

          Na jednoj strani stranka ozbiljnih, dostojanstvenih, obazrivih: na drugoj divlja, nečista, neodgovorna bestija: prosto pitanje kroćenja životinja — pri čemu ukrotitelj mora biti surov, strašan i ulevati strah svojim životinjama.
          Svi bitni zahtevi moraju se postaviti sa brutalnom jasnoćom, to će reći u hiljadu puta preteranom obliku:
          A ispunjenje zahteva mora se postaviti što grublje, tako da ulije strahopoštovanje, kao što je na primer u oslobođenju od čula kod bramana.

*

          Borba s ološem i marvom. Kad se dostigne izvesna mera ukroćenosti i reda, onda se mora iskopati što dublji jaz između očišćenih i preporođenih i ostalih...
          Ovaj jaz povećava kod viših kasta samouvaženje i veru u ono što pretstavljaju — otuda čandala. Preziranje i preterivanje u tome psihološki je potpuno pravilno, to će reći: sto puta preterano da bi se uopšte moglo osetiti.

238

          Borba protiv brutalnih instinkata nešto je drugo od borbe protiv bolesnih instinkata; ona može biti i sredstvo za savlađivanje brutalnosti, za oboljenje brutalnih. Psihičko lečenje u hrišćanstvu često nije ništa drugo do preobraćanje marve u bolesnu, pa prema tome u pitomu životinju.
          Borba protiv sirovih i divljačnih priroda mora se voditi oruđima koja imaju dejstva: praznoverice kao sredstvo su nezamenljive i neophodne...

239

          Naše doba je u izvesnom smislu zrelo (to će reći: dekadentsko) kao što je doba Bude bilo... Zbog toga je mogućno hrišćanstvo bez hrišćanskih dogmi (najodvratnijih izdanaka antičkog hibridizma).

240

          Pod pretpostavkom da se hrišćanstvo ne bi moglo opovrgnuti, Paskal je mislio da je u najvećem stepenu mudro biti hrišćanin obzirom na strahovitu mogućnost da je ipak istinito. Kao znak koliko je hrišćanstvo izgubilo od svoje strahovitosti, danas nailazimo na drugi pokušaj njegova opravdanja, koji je u tome što, čak ako bi i bilo zabluda, ono ipak svojim sledbenicima pruža tolike koristi i zadovoljstva celoga života: čini se, dakle, da bi ovu veru valjalo održati baš zarad njenoga blagotvornog dejstva — dakle, ne iz straha od jedne opasne mogućnosti, nego pre iz straha od života koji je izgubio svoju draž. Ovaj hedonistički obrt, koji nalazi dokaz u sreći, simptom je opadanja: on zamenjuje dokaz po sili, po onome što je najstrašnije u hrišćanskoj ideji, po strahu. Sa ovakvim novim tumačenjem hrišćanstvo se stvarno bliži iscrpelosti: ljudi se zadovoljavaju jednim opiumskim hrišćanstvom, jer nemaju snage za traženje, za borbu, za smelost, za samopouzdanje, niti je imaju za paskalizam, za ono njegovo sumorno preziranje sebe sama, za veru u čovekovu nedostojnost, za strah da mogu biti osuđeni. Ali onom hrišćanstvu koje u prvom redu ima da umiruje bolesne nerve nije uopšte potrebno ono strahovito rešenje s »Bogom na krstu«: zbog toga budizam polako osvaja zemljište u Evropi.

241

          Humor evropske kulture: jedno se smatra istinom, a drugo se čini. Na primer, kakva je korist od sve veštine čitanja i kritike, kada se kao i pre održava crkveno tumačenje Biblije, kako katoličko tako i protestantsko!

242

          Mi nismo dovoljno svesni u kakvom varvarstvu pojmova mi Evropljani još živimo. Kako se moglo verovati da »spas duše« zavisi od jedne knjige!... A kažu mi da se u to veruje još i danas.
          Šta pomaže sve naučno vaspitanje, sva kritika i sva hermeneutika, kad naša tela nisu za večita vremena porumenela od stida zbog onakvoga tumačenja Biblije kakvo daje crkva?

243

          Za razmišljanje: Do koje mere se još uvek drži vera u božansko proviđenje, ta najfatalnija vrsta vere i za ruku i za razum; do koje mere hrišćanska hipoteza i tumačenje života živi u formulama kao što su »priroda«, »progres«, »usavršavanje«, »darvinizam«, pod praznovericom da postoji izvestan odnos između sreće i vrline, nesreće i greha? Ona apsurdna vera u tok stvari, u život, u »instinkt životni«, ona poštenjačka rezignacija koja potiče od shvatanja da će sve ići dobro ako svaki čini svoju dužnost — sve to ima smisla samo pod pretpostavkom da neko vodi stvari sub specie boni. Čak i fatalizam, taj naš današnji oblik filosofske osetljivosti, posledica je vekovne vere u božje vođstvo, nesvesna posledica: kao da to nije naš posao kako idu stvari (— kao da bismo mogli pustiti da stvari idu svojim tokom: pošto je pojedinac samo modus apsolutne stvarnosti —).

244

          Vrhunac je psihološke varljivosti čovekove što jedno biće zamišlja kao početak i kao nešto apsolutno prema svome skučenom shvatanju onoga što upravo njemu izgleda dobro, mudro, moćno, dragoceno — i što pri tom i ne pomišlja da postoji čitav sistem uzroka, na osnovu koga postoji i ima vrednost svaka dobrota, svaka mudrost, svaka moć uopšte. Ukratko rečeno, elementi najskorijega i najuslovljenijega porekla kao da nisu postali, nego se postavljaju kao da su »po sebi«, pa čak kao da su i uzrok sviju stvari uopšte... Ako pođemo od iskustva, od svakoga slučaja kad se jedan čovek preko mere digao iznad prosečno ljudskoga, onda vidimo da svaki viši stupanj moći nosi sa sobom slobodu od dobra i zla, kaogod i od »laži« i »istine«, i ono što dobrota hoće on ne može uzeti u račun; isto tako važi i za svaki viši stepen mudrosti — u njoj je dobrota ukinuta isto tako kao istinitost, pravednost, vrlina i druge popularne ćudi pri određivanju vrednosti. Najzad i svaki viši stepen dobrote: nije li jasno da on pretpostavlja skoro duhovno slepilo i krutost, kaogod i nesposobnost za razlikovanje između istine i laži, između koristi i štete na velikoj daljini, a da i ne govorimo o tome da bi visok stepen moći mogao dovesti do najtežih posledica u rukama najveće dobrote (»iskorenjenje zla«)? — Valja upravo samo pogledati kakve težnje uliva »Bog ljubavi« svojim vernim: oni upropašćuju svet u korist »dobrih ljudi«. Na delu, ovaj isti Bog pokazao se u pogledu poretka u svetu kao Bog najveće kratkovidosti, đavolstva i nemoći; iz toga se može zaključiti koliko vredi njegova zamisao.
          Po sebi znanje i mudrost nemaju nikakve vrednosti; kaogod ni dobrota: oni moraju uvek najpre imati cilj, koji im određuje vrednost ili nevrednost — može se imati cilj za koji bi znanje bilo od velike štete (kao kad bi potpuna obmana pretstavljala uslov napredovanja života; isto tako kad bi dobrota mogla paralisati i obeshrabriti glavne izvore velikih strasti)...
          Za naš ljudski život, ovakav kakav je, pokazalo se dosada da je sva »istina«, sva »dobrota«, sva »svetost«, sva »božanstvenost« u hrišćanskom smislu velika opasnost — još danas je čovečanstvo u opasnosti da propadne zbog jednog ideala koji je neprijatelj života.

245

          Neka svaki razmisli o šteti koju trpe sve čovečanske ustanove kad se uopšte pretpostavi jedna božanska, nadzemaljska viša sfera, koja tek sankcioniše te ustanove. Navikavajući se da im tada vrednost vidimo u ovoj sankciji (na primer u braku), mi umanjujemo njihovo prirodno dostojanstvo, a u izvesnim okolnostima i odričemo ga... Priroda se nepovoljno sudi srazmerno prema poštovanju koje se odaje protivprirodnosti u ideji Boga. »Priroda« tada postaje nešto »prezrivo«, »rđavo«...
          Kobnost verovanja u realnost najviših moralnih kvaliteta kao u Boga: time su se porekle sve stvarne vrednosti i sistematski shvatile kao bezvredica. Tako se protivprirodnost popela na presto. Sa neumoljivom logikom došlo se dotle da se negacija prirode stavlja kao apsolutan zahtev.

246

          Usled toga što je hrišćanstvo izguralo u prvi red učenje o nesebičnosti i ljubavi, ono nije bilo u stanju da uzdigne interese vrste iznad interesa pojedinca. NJegov uticaj, njegov fatalni uticaj ostaje upravo povećanje egoizma, individualnog egoizma do preko svake mere (do individualne besmrtnosti). Hrišćanstvo je pojedinca shvatilo tako važnim, tako apsolutnim, da se više ne može žrtvovati: ali vrsta se održava ljudskim žrtvama... Pred Bogom su sve »duše« jednake: ali, to je najopasnija od svih ocena vrednosti! Ako su pojedinci jednaki, onda se dovodi vrsta u pitanje i pomaže praksa koja će naposletku upropastiti vrstu: hrišćanstvo je načelo suprotno selekciji. Ako degenerisani i bolesni (»hrišćanin«) treba da ima istu vrednost koju i zdravi (»paganac«) ili čak još i veću, prema Paskalovom sudu o bolesti i zdravlju,onda je preprečen prirodni tok razvitka i od neprirodnosti napravljen zakon... Ova opšta čovečanska ljubav na delu pretstavlja povlađivanje svih paćenika, zlosrećnika, degenerika: ona je snizila i oslabila odgovornost i visoku dužnost žrtvovanja ljudi. Prema hrišćanskoj shemi vrednosti jedino je još ostalo samopožrtvovanje: ali ovaj ostatak ljudske žrtve, koju je hrišćanstvo dopustilo pa i preporučilo, nema nikakva smisla sa stanovišta odgoja cele vrste. Za blagostanje vrste sasvim je svejedno da li koji bilo pojedinac sebe prinosi na žrtvu (bilo na monaški ili asketski način, bilo pomoću krstova, lomača, giljotine, kao »mučenik« zablude). Vrsti je nužno propadanje neuspelih, slabih, degenerika: a hrišćanstvo se baš njima obratilo kao sila održanja; ono je još više pojačalo već i bez toga jaki instinkt slabih da sebe štede, da se održavaju i uzajamno pomažu. Šta je »vrlina« i »čovečanska ljubav« u hrišćanstvu ako nije ova uzajamnost u održavanju, ova solidarnost slabih, ovo sprečavanje odabiranja? Šta je hrišćanski altruizam ako nije egoizam mase slabih, koji nazire da će se svaki pojedinac najduže održati i sačuvati ako se svi brinu jedan za drugoga?... Ako čovek ne oseća takav duh kao nešto do krajnosti nemoralno, kao zločin prema životu, onda i sam pripada bolesnoj gomili i nosi njene instinkte u sebi... Prava čovečanska ljubav zahteva žrtvovanje dobru vrste — ona je surova, ona je puna samosavlađivanja, samodiscipline, jer su joj nužne ljudske žrtve. A hrišćanstvo sa svojim pseudohumanizmom hoče da zavede red da se niko ne žrtvuje...

247

          Ništa ne bi bilo korisnije i ne bi zasluživalo više da se pomaže od sistematskog nihilizma dela. — Prema onome kako ja razumem sve fenomene hrišćanstva i pesimizma, evo šta oni izražavaju: »Mi smo sazreli za nebiće, za nas je razumno ne postojati«. Ovaj nagoveštaj od strane razuma u ovom slučaju bio bi i glas prirodnog odabiranja.
          S druge strane, dvosmisleni karakter i kukavičko polutanstvo religije kao što je hrišćanstvo, ili, bolje, crkve, zaslužuje najveću osudu: ona mesto da propoveda smrt i samouništenje, štiti bolesne i nedonoščad i bodri ih da se množe.
          Problem: kojim bi se sredstvima moglo doći do strogog oblika velikog zaraznog nihilizma, koji bi propovedao i upražnjavao dobrovoljnu smrt s naučnom savesnošću (a ne slabo vegetiranje u varljivoj nadi na život posle smrti)?
          Hrišćanstvo se ne može dovoljno osuditi što je tako veliki nihilistički čistilački pokret, koji se verovatno pripremao, lišilo vrednosti učenjem o besmrtnosti pojedinca i nadom na vaskrsenje: to jest uzdržavanjem od nihilizma na delu, od samoubistva... Ono ga je zamenilo postepenim samoubistvom: postepeno sitnim, ali trajnim životom; postepeno sasvim običnim, buržoaskim, osrednjim životom itd.

248

          Hrišćanski nadri-moral. — Sažaljenje i preziranje smenjuju se brzo, i oni me katkad bune kao kakav grozan zločin. Tu je zabluda postala — dužnost, omaška je postala — »majstorija«, rušilački instinkt — sistem »iskupljenja«; tu svaka operacija stvara ranu, znači otsecanje organa čija je energija uslov ozdravljenja. I u najboljem slučaju ne postiže se izlečenje, nego se jedan niz rđavih simptoma zamenjuje drugim... I ova štetna besmislica, ovaj sistem beščašćenja i škopljenja života smatra se svetim i neprikosnovenim; biti u službi toga sistema, biti oruđe ove veštine lečenja, biti sveštenik, znači izdvojiti se, uživati poštovanje, biti svet i neprikosnoven. Samo božanstvo može biti tvorac ove najviše veštine lečenja: iskupljenje je jedino shvatljivo kao otkrovenje, kao akt milosti, kao nezasluženi dar koji se stvorenju čini.
          Prvi stav: duševno zdravlje smatra se kao bolest i izaziva nepoverenje...
          Drugi stav: uslovi snažnog i naprednog života, snažne želje i strasti, smatraju se kao dokaz protiv snažnog i obilnog života.
          Treći stav: sve od čega čoveku preti opasnost i što njim može ovladati i upropastiti ga, zlo je i štetno — mora se iskoreniti iz njegove duše.
          Četvrti stav: čovek, načinjen bezopasan i za sebe i za druge, slab, slomljen u smirenosti i krotosti, svestan svoje slabosti, »grešnik« — to je idealan tip, koji se može i izlečiti sa nešto duševne hirurgije...

249

          Protiv čega ja dižem svoj glas? Protiv toga što se kao nešto visoko, pa čak i kao merilo čovekovo, uzimaju ove malene mirne prosečnosti, ove ravnoteže jedne duše koja ne zna za velike nagone velikih središta sila.
          Bekon Verulamski kaže: Infimarum virtutum apud vulgus laus est, mediarum admiratio, supremarum sensus nullus. Ali hrišćanstvo, kao religija, pripada gomili; ono nema nikakva smisla za najviši rod vrline.

250

          Pogledajmo šta čini »pravi hrišćanin« sa svim onim što mu njegov instinkt brani: — on kalja i sumnjiči lepotu, sjaj, bogatstvo, ponos, samouverenost, saznanje, moć — jednom rečju, celu kulturu: njegov cilj je da je liši čiste savesti...

251

          Hrišćanstvo su dosada napadali uvek pogrešno i više nego bojažljivo. Sve dok se hrišćanski moral ne smatra kao smrtni zločin protiv života, njegovim braniocima lako je da ga brane. Pitanje o samoj »istini« hrišćanstva — bilo u pogledu na postojanje njegova Boga ili na istoričnost njegova postanka, da ne govorimo već o njegovoj astronomiji i prirodnim naukama — sasvim je sporednog značaja sve dok se ne dotakne pitanje vrednosti hrišćanskog morala. Vredi li šta hrišćanski moral, ili je on beščašćenje i sramota uprkos svoj svetosti zavodničkih veština? Postoji skriveni izlaz od svake ruke za pitanje istine hrišćanstva; i najusrdniji sledbenici mogu se najzad poslužiti logikom najusrdnijih nevernika, da steknu pravo za sebe da izvesne stvari smatraju nepobitnim — to će reći van domašaja svakog pobijanja (danas se ovaj trik naziva »Kantov kriticizam«).

252

          Hrišćanstvu ne bi trebalo nikada oprostiti što je upropastilo ljude kao što je bio Paskal. A kod hrišćanstva baš ovu njegovu volju da lomi najjače i najplemenitije duše treba uzeti na nišan. Ne bismo smeli ni za trenutak stati dok se iz korena ne iščupa ideal čovečanstva koji hrišćanstvo propoveda, kao i njegovi zahtevi koje stavlja čoveku, i njegovo da i ne u odnosu prema čoveku. Sve ostalo u njemu nas ništa ne zanima; neka bi hrišćanski pojmovi bili i hiljadu puta apsurdniji, mi ne bismo prstom mrdnuli protiv njih. Ali se borimo protiv onoga ideala koji, hvala budi njegovoj morbidnoj lepoti i ženskoj privlačnosti, hvala budi njegovoj govorničkoj i klevetničkoj veštini, mami sve kukavičluke i sujete premorenih duša — a i najjači imaju časove zamora — kao da je sve što nam se u takvim trenucima čini možda najkorisnije i dobrodošlo: poverenje, jednostavnost, skromnost, strpljenje, ljubav prema sebi ravnima, predanost, uzdanje u Boga, neka vrsta povlačenja i abdikacije celoga svoga ja — najkorisnije i dobrodošlo u apsolutnom smislu; kao da sitno, malo, duševno nedonošče, prosečan tip pun vrlina i domaća životinja, ne samo da ima preimućstvo pred jačom, neustrašljivijom, ljućom, strožijom i rasipnijom vrstom ljudi, nego ustvari pretstavlja ideal čoveka uopšte, cilj, meru, najveću željivost. Stvaranje ovakvoga ideala pretstavlja najstrašnije iskušenje koje je ikada stavljeno pred čoveka; jer je s time zapretila nesreća jačim i srećnijim izuzecima, u kojima je volja za moć i za napredovanje koraknula napred u odnosu prema čitavoj vrsti. Svojim vrednostima taj ideal imao je da u korenu preseče napredovanje ove više vrste ljudi, koji su gotovi da prime život u opasnosti zarad svojih viših zahteva i zadataka (ekonomskim jezikom rečeno, to je slučaj porasta troškova preduzeća naporedo sa većom mogućnošću neuspeha). Protiv čega se mi borimo kod hrišćanstva? Protiv njegove namere da slomije jake, da skrha njihov duh, da iskoristi njihove trenutke slabosti i zamora, da okrene njihovu ponosnu sigurnost u brigu i nemir savesti; protiv njegove veštine da zatruje i zarazi otmene instinkte do te mere da se njihova snaga, njihova volja za moć, okrene unutra, protiv njih samih, te jaki propadnu od prekomernog samopreziranja i samomučenja: na onako strahotan način kako je propao Paskal, koji je za to najbolji primer.



-početak-