POSLEDNJA STOLEĆA
91
Sumornost i naginjanje
pesimizmu po nužnosti prate doba prosvećenosti. Oko 1770 godine zapazilo
se opadanje veselosti; žene su sa onim svojim instinktom što uvek staje
na stranu vrline, mislile da je tome kriv nemoral. Galiani je pogodio u
centar. On citira Volterov stih:
Un monstre gai vaut mieux
Qu´ un sentimental ennuyeux.
(veselo čudovište vredi više od dosadnog sentimentalca).
Ako sada tvrdim
da sam od Voltera i Galiania — koji je bio nešto mnogo dublje — odmakao
za jedno dva veka u prosvećenosti: koliko duboko onda mora da sam zapao
u sumornost! I to je istina: i ja sam na vreme sa izvesnim žaljenjem pokazao
obazrivost prema nemačkoj i hrišćanskoj tesnogrudosti i nedoslednosti Šopenhauerovog
i čak Leopardijevog pesimizma i potražio najglavnije oblike (Azija). Ali
da bih mogao podneti taj krajnji pesimizam (kako izbija ovde-onde u mome
Rođenju
tragedije), »bez boga i morala« sam živeti, morao sam izmisliti protivsredstvo.
Možda ja najbolje znam zašto se jedino čovek smeje: samo on toliko duboko
pati, da je morao izmisliti smejanje. Kao što se može misliti, najnesrećnija
i najmelanholičnija životinja jeste i najveselija.
92
U pogledu nemačke
kulture ja sam uvek imao osećanje propadanja. To me je često činilo nepravičnim
prema čitavoj evropskoj kulturi, jer sam je upoznao u propadanju.
Nemci uvek dolaze docnije: oni uvek nose nešto u dubini, na primer:
Zavisnost od
stranaca: na primer Kant — Ruso, sensualisti, Hjum, Svedenberg.
Šopenhauer
— Indijanci i romantizam, Volter.
Vagner
— francuski kult strašnoga i velike opere, Pariz i begstvo u prvobitno
varvarstvo (brak sa sestrom).
Zakon onih koji
kasaju za drugim (provincija za Parizom, Nemačka za Francuskom). Ali kako
to da su baš Nemci otkrili antički svet: što se jedan instinkt jače
razvija u toliko čoveka više vuče da se baci u suprotno.
Muzika je kraj.
93
Renesans i
reformacija. — Šta dokazuje renesans? Da carstvo »individue«
može biti samo kratka veka. Rasipanje je odveć veliko: ne postoji čak ni
mogućnost za sticanje, kapitalisanje i iscrpelost prati u stopu. To su
vremena kada se sve rasipa, kad se rasipa i sama snaga s kojom se stiče,
kapitalizuje, gomila bogatstvo na bogatstvo... Čak i protivnici takvih
pokreta osećaju se prinuđeni na besmisleno rasipanje snage; i oni se ubrzo
iscrpljuju, troše, venu.
U reformaciji
imamo divljačnu i plebejsku suprotnost talijanskom renesansu, poniklu iz
srodnih nagona, samo što su se u zaostalom i vulgarnom ostalom Severu morali
obući u religiozno ruho — tamo se pojam o višem životu nije još oslobodio
pojma o religioznom životu.
I u reformaciji
individua teži slobodi; »svaki sam sebi sveštenik« jeste isto tako samo
formula za raspojasanost naravi. Vaistinu bila je dovoljna jedna reč —
»evanđeljska sloboda« — i svi instinkti, koji su imali razloga da ostanu
skriveni pohrlili su kao divlji psi, najbrutalnije potrebe odjednom su
dobile hrabrost da se pokažu, sve se činilo opravdano... Izbegavalo se
da se bliže odredi vrsta slobode na koju se mislilo, nego su se rađe zatvarale
oči pred sobom. Ali to što su se oči držale zatvorene i usta penušila od
sanjarskih govorancija, nije smetalo da se ruke dokopaju čega su se samo
mogle dokopati, da trbuh postane bog »slobodnoga evanđelja«, da se u nezajažljivom
besu pusti na volju svima strastima za osvetom i mržnjom...
To je trajalo neko vreme: posle je nastala iscrpelost sasvim
slična onoj što je nastala na jugu Evrope; i ovde opet to je bila jedna
prostačka vrsta iscrpelosti, neko opšte ruere in servitum... Nastao je
neprilični vek Nemačke...
94
Viteštvo
kao zadobiveni položaj moći: njegovo postepeno raspadanje (i delimičan
prelaz u šire, buržoazijske sfere). Kod Larošfukoa nalazimo svest o specijalnim
impulsima otmenosti po duši i hrišćanski pomračenu ocenu tih impulsa.
Produžetak
hrišćanstva preko francuske revolucije. Zavodnik je Ruso: on ponovo
oslobađa ženu, koja se otada uvek pretstavlja sve interesantnijom — stradalnicom.
Onda dolaze robovi i gospođa Bičer-Stov. Onda sirotinja i radnici. Onda
poročnici i bolesnici, sve se to stavlja u prvi red (čak da bi prema geniju
stvorili raspoloženje kod naroda) od pre pet stotina godina nisu ga znali
drukčije pretstaviti nego kao velikoga strastotrpca!). Onda dolazi prokletstvo
pohote (Bodler i Šopenhauer); nepokolebljivo uverenje da je vlastoljublje
najveći porok; savršeno uverenje da su moral i samopožrtvovanje istovetni;
da je »sreća sviju« cilj dostojan da mu se teži (to jest carstvo nebesko
Hristovo.) Mi smo na najboljem putu: nastalo je nebesko carstvo siromašnih
duhom. — Među-stupnjevi: buržoa (kao posledica novobogatstva) i radnik
(kao posledica mašine).
Poređenje grčke
kulture i francuske iz doba Luja XIV. Nepokolebiva vera u sebe sama. Klasa
materijalno obezbeđenih koja sebi pravi teškoće i pokazuje mnogo samosavlađivanja.
Moć forme, volja da sebe čovek formira. »Sreća« priznata kao cilj.
Mnogo sile i energije iza svih formalnosti. Uživanje u životu koji
se čini tako lak. — Grci su se Francuzima činili kao deca.
-početak-
|