Tri stvari zahtevam od vas — ma kako vam
rđavo zvučale u ušima: da podvrgnete kritici čak i moralne ocene vrednosti.
Da zaustavite svoj instinktivni moralni impuls, koji u ovom slučaju zahteva
pokornost a ne kritiku, pitanjem: »Zašto pokornost?« Da ovu želju za traženjem
uzroka, za kritikom morala, smatrate za svoj sadanji moral, za najuzvišeniju
vrstu morala, koja vama i vašem vremenu čini čast. Da vaše poštenje, vaša
volja da se ne obmanjujete, mora položiti računa o sebi: zašto ne? — Pred
kojim forumom?
400
Tri tvrđenja:
Neotmeno pretstavlja nešto više (protest »prostoga čoveka«);
Protivprirodno pretstavlja nešto više (protest zlosrećnika);
Prosečno pretstavlja nešto više (protest gomile, »prosečnih«);
U istoriji morala izražava se dakle volja za moć preko koje čas
robovi i potlačeni, čas neuspeli i stradalnici od samih sebe, čas prosečni
pokušavaju da nametnu ocene vrednosti koje su najpovoljnije po njih.
Utoliko je moral kao pojava vredan najveće pažnje s gledišta biologije.
Moral je dosada napredovao na račun: gospodareće klase i njihovih specifičnih
instinkata, naprednih i lepih priroda, nezavisnih i privilegisanih u ma kome
smislu.
Moral je dakle reakcija protiv napora prirode, koja bi htela da
omogući jedan viši tip čoveka. Posledica toga je: nepoverenje prema
životu uopšte (ukoliko se tendencije njegove osećaju kao nešto nemoralno)
— besmislenost, nedotupavost (ukoliko se najviše vrednosti osećaju kao da
su suprotne najvišim instinktima) — degeneracija i samouništenje »viših priroda«,
jer je u njima sukob svestan.