1. Kako je to upravo bilo
mogućno?
Pitanje: zašto je svuda podlegao život i sa njim svi koji su fiziološki
uspeli? Zašto nije bilo nikakve pozitivne filozofije i pozitivne religije?
Istoriski znaci takvih pokreta: paganska religija. Dionis protiv
»Raspetoga«. Renesans.
Umetnost.
2. Jaki i slabi: zdravi i bolesni; izuzetak i pravilo. Nema nikakve
sumnje ko je jači...
Opšti pogled na istoriju: je li čovek s tim
izuzetak u istoriji života? — Primedba na
darvinizam. Oruđa slabih
za održanje postali su instinkti, »čovečnost«, »ustanove«...
3. Dokaz ovog gospodstva u našim političkim instinktima, u našim
socijalnim ocenama vrednosti, u našim umetnostima, i u našoj
nauci.
*
Instinkti dekadencije postali su gospodari nad instinktima
procvata...
Volja za nebićem postala je gospodar nad voljom za
životom!
— Je li to
istina? nema li možda veće garantije života,
vrste, u ovoj pobedi slabih i prosečnih? — Nije li to možda samo sredstvo
u opštem toku života, usporavanje hoda, odbranbeno sredstvo protiv nečega
još goreg?
— Ako pretpostavimo da
jaki postanu gospodari u svemu, pa
i u ocenama vrednosti: onda možemo izvući zaključak kako bi oni mislili o
bolesti, stradanju, žrtvi! Posledica bi bila
samopreziranje slabih;
oni bi težili da iščeznu i da ih nestane. A da li bi se to možda moglo
poželeti?
Da li bi nam bio po volji jedan svet kome bi nedostajale posledice slabih,
njihova utančanost, obazrivost, duh, gipkost?...
*
Mi smo videli dve »volje za moć« kako se
bore (
u ovom specijalnom slučaju mi smo imali kao načelo: da se složimo
sa onom koja je dosad podlegla, i da ne samo za pravo onoj koja je dosada
pobeđivala): mi smo pokazali da je »istinski svet« »
izlagani svet«,
a moral da je jednan
oblik nemorala. Mi
ne kažemo: »jači nema
prava«.
Mi smo shvatili šta je dosad određivalo najvišu vrednost i
zašto
je to postalo gospodar nad protivničkim ocenama vrednosti: bilo je brojno
jače.
Očistimo sada
protivničke ocene od zaraze i polutanstva,
od
degeneracije, kako su nam svima poznate.
Vaspostavljanje prirode, slobodne od moralne kiseline.
402
Moral je korisna zabluda, ili jasnije rečeno:
jedna nužno smišljena laž, s obzirom na njegove najveće i najslobodoumnije
protagoniste.
403
Čovek sme pred sobom istinu da prizna utoliko
ukoliko se već dovoljno uzdigao da mu više nije potrebna
prinudna disciplina
moralne zablude. — Kad čovek život sudi moralno, onda mu postaje odvratan.
Ne bi trebalo izmišljati lažna lica; na primer, ne bi trebalo govoriti
»priroda je surova«. Kad čovek uvidi da
ne postoji takva centralna kontrolna
i odgovorna sila, onda mu biva lakše!
Razvoj čovečanstva. A. Čovek je pokušao da zadobije
moć nad prirodom i uz to izvesnu moć nad sobom. (Moral je bio potreban da
bi čovek mogao triumfovati u borbi protiv prirode i »divlje zveri«.) B. Kad
je dostigao vlast nad prirodom, onda je može iskoristiti za
svoj dalji
slobodan razvitak: volja za moć kao uzvišenje i jačanje sebe samoga.
404
Moral kao
iluzija vrste, da bi se
pojedinac naveo da sebe žrtvuje budućnosti, prividno pripisujući pojedincu
beskonačnu vrednost: čovek sa takvom samosvešću tiraniše druge strane svoga
bića, i drži ih u škripcu, i teško može da bude zadovoljan sa samim sobom.
Mi dugujemo najdublju zahvalnost moralu za ono što je dosad učinio:
ali sada je to
samo teret, koji bi mogao postati kob!
Sam nas
moral sili pod vidom poštenja da negiramo moral.
405
U kojoj je meri samouništenje morala
još delo njegove sopstvene snage. Mi Evropljani imamo u sebi krv ljudi koji
su umirali za svoju veru; mi smo moral shvatili strahovito i ozbiljno, i
nema te stvari pod suncem koju mu nismo na ma koji način žrtvovali. S druge
strane, naša duhovna utančanost postignuta je u suštini pomoću vivisekcije
savesti. Mi još ne znamo to »kuda« ka kome žurimo, pošto smo već napustili
tle naših predaka. Ali, na tom tlu mi smo stekli snagu koja nas sada goni
iz naših kuća u daljinu, u pustolovinu, snagu koja nas baca na pučinu sred
neoprobanih mogućnosti i neotkrivenoga sveta — mi nemamo šta više da biramo,
mi moramo biti osvajači, pošto nemamo zemlje u kojoj bismo se osećali kao
kod kuće i u kojoj bismo se mogli »održati«. Jedno prikriveno »da« goni nas
tamo, i ono je jače od sviju naših »ne«. Ni naša snaga više nas ne podnosi
u staroj močvari; mi se usuđujemo da pođemo u beli svet, mi se usuđujemo
na pregalaštvo: svet je još bogat i neispitan, i bolje je propasti negoli
biti polutan, zatrovan. Naša sopstvena snaga goni nas na otvoreno more, tamo
gde su dosad sva sunca zalazila: mi znamo za jednu novu zemlju...