95
TRI STOLEĆA
NJihova različita
osetljivost
najbolje bi se ovako izrazila:
Aristokratizam:
Dekart, gospodstvo razuma, svedočanstvo suverenosti volje.
Feminizam:
Ruso, gospodstvo osećanja, svedočanstvo suverenosti čula,
izgubljen u laži.
Animalizam:
Šopenhauer, gospodstvo strasti, svedočanstvo suverenosti životinjskih
instinkata, pošteniji ali sumorniji.
Sedamnaesti
vek je aristokratski, on zavodi red, prezire sve što je animalno,
strog je prema srcu, »suh«, čak i bez »duševnosti« — Gemuet — nenemački,
stran prirodnom i burlesknom, uopštava i svisoka gleda na prošlost, jer
veruje u sebe. U osnovi on ima u sebi mnogo šta od ptice grabljivice, upražnjava
isposništvo da bi ostao gospodar. To je vek jake volje; i vek jakih
strasti.
Osamnaesti vek
nalazi se u znaku žene, sanjari, duhovit je i plitak, ali mu je
duh u službi željivosti srca, bez uzdržanosti u zadovoljstvima duha, podriva
svaki autoritet; on je pijan, veseo, jasan, human, lažan pred samim sobom
i u osnovi mnogo za preziranje, društven...
Devetnaesti
vek je više animalan, podzeman, rugobniji, realističniji, plebejskiji,
ali baš zato »bolji«, »časniji«, on se pregiba pred »stvarnošću« svake
vrste, istinitiji je; ali je slabovoljan i sumoran, mutnih nagona
i fatalistički. On niti se kloni niti pada ničice ni pred »razumom« ni
pred »srcem«; on je potpuno uveren u gospodstvo strasti (Šopenhauer je
to nazvao »voljom«: ali ništa nije karakterističnije za njegovu filozofiju
od otsustva stvarnog hotenja u njoj). Čak je i moral sveden na instinkt
(»sažaljenje«).
Ogist Kont je
produžetak
osamnaestog veka (gospodstvo srca nad glavom, senzualizam u teoriji
saznanja, altruističke sanjarije).
Činjenica da
danas nauka gospodari do te mere, svedoči kako se devetnaesti vek
emancipovao
gospodstva ideala. Tek izvesno otsustvo »potrebe« za željama omogućuje
našu naučnu radoznalost i strogost — što je primer vrline kakve mi imamo...
Romantizam je
naknadni
udarac osamnaestog veka; neka vrsta nagomilane čežnje za njegovim sanjarenjem
u velikom stilu (u stvari, dobrim delom pomešan sa farisejstvom i samoobmanom:
želelo se da se pretstavi jaka priroda, velika strast).
Devetnaesti
vek instinktivno istražuje teorije kojima bi opravdao svoje fatalističko
potčinjavanje sili fakata. Hegelov uspeh protiv »osećajnosti« i romantičkog
idealizma počivao je na fatalističkoj tendenciji njegovog načina mišljenja,
na njegovoj veri da viši razum ide zajedno s pobedničkom stranom, na njegovom
opravdanju postojeće »države« (mesto »čovečanstva« itd.) Za Šopenhauera
mi smo nešto suludo i, u najboljem slučaju, mi odbacujemo sami sebe. Uspeh
determinizma, geneološkog izvođenja obaveza koje su ranije važile
kao apsolutne, učenje o sredini i prilagođavanju, svođenje volje na refleksne
pokrete, odricanje volje kao stvarnog uzroka; tako da najzad nastaje pravo
prekrštavanje: tako se malo bolje opaža da reč volja postaje slobodna da
posluži za nešto drugo. Dalje teorije: učenje o objektivnosti, »bezvoljnom«
posmatranju kao jedinom putu ka istini; pa i ka lepoti (tako isto
i vera u »genija«, da bi se imalo pravo na potčinjavanje): mehanizam,
proračunljiva utvrđenost i neizmenljivost mehaničkog procesa; takozvani
»naturalizam«, eliminisanje subjekta koji bira, upravlja, tumači, kao principa
—
Kant sa svojim
»praktičnim umom«, sa svojim moralnim fanatizmom potpuno je u duhu
osamnaestog veka; još potpuno izvan istoriskoga pokreta; bez ikakva saznanja
o stvarnosti svoga vremena, na primer o revoluciji; netaknut grčkom filosofijom,
fanatik pojma o dužnosti; sensualist sa potajnom sklonošću ka preteranom
dogmatizmu.
Vraćanje
Kantu u našem veku znači vraćanje u osamnaesti vek; ljudi traže
da stvore sebi prava na stare ideale i stara sanjarenja — otuda
teorija saznanja, koja »postavlja granice«, to jest dopušta da se pretstavi,
ako se želi, nešto što leži izvan domašaja razuma...
Hegelov način
mišljenja nije tako različit od Geteovog: valja čuti kako Gete govori o
Spinozi,
o volji za oboženjem svega i života, da bi se našao mir i sreća
u kontemplaciji njihovoj; Hegel svuda traži razum — pred razumom se smemo
smiriti
i biti krotki. U Geteu nalazimo izvesnu vrstu fatalizma koji nas
ne buni i ne raslabljava nego je skoro
radostan i samopouzdan, koji
teži da izvuče totalitet iz samoga sebe, u veri da jedino u totalitetu
stvari sve izgleda opravdano i dobro i sve se iskupljuje.
96
Vek prosvećenosti
— a za njim vek sentimentalnosti. U kojoj meri Šopenhauer spada
pod »sentimentalnost«? (Hegel pod spiritualnost).
97
Sedamnaesti vek
pati od čoveka kao od zbira protivrečnosti (»l´amas de contradictions«,
kao što smo mi); on ide za tim da otkrije čoveka, da ga postavi u red,
otkopa: dok osamnaesti vek gleda da zaboravi sve što zna o prirodi čoveka,
da bi ga prilagodio svojoj utopiji. »Površno, blago, čovečno« — sanjari
o »čoveku« —
Sedamnaesti
vek gleda da utre tragove individue, da delo bude što je mogućno više nalik
na život. Osamnaesti vek teži da stvori interesovanje za pisce
pomoću dela. Sedamnaesti vek traži u umetnosti umetnost, kulturu; osamnaesti
vodi pomoću umetnosti propagandu za društvene i političke reforme.
»Utopiju«, »idealnog
čoveka«, obožavanje prirode, sujetu u postavljanju sama sebe u centar pažnje,
podređivanje propagandi društvenih ciljeva, šarlatanstvo — to nam je dao
osamnaesti vek.
Stil sedamnaestog
veka: propre, exact et libre (čist, tačan i slobodan).
Jaka individua,
sama sebi dovoljna, ili koja žarko vapije Bogu — i ono nametanje i istraživanje
modernih pisaca — to su suprotnosti. »Pokazivanje samog sebe« —
kakav kontrast prema naučnicima iz Por-Rojala!
Alfieri je imao
smisla za veliki stil.
Mržnja prema
burleski
(nedostojanstvenosti), nedostatak smisla za prirodu pripada sedamnaestom
veku.
98
Protiv Rusoa.
— Na žalost čovek nije više dovoljno zao; Rusovljevi protivnici
koji kažu »čovek je divlja zver«, na žalost nemaju prava. Prokletstvo nije
kvarež čoveka nego njegovo mekšanje i moralizovanje. U sferi, koju je Ruso
najžučnije napadao, nalazila se još relativno jaka i uspela vrsta
čoveka (čovek koji je imao još nenačete velike strasti: volju za moć, volju
za uživanje, volju i sposobnost da zapoveda). Čovek osamnaestog veka mora
se porediti sa čovekom renesansa (kaogod i sa čovekom sedamnaestog veka
u Francuskoj), da bi se naslutilo o čemu se radi: Ruso je simptom samoprezira
i uspaljene taštine — a to je obadvoje znak da nema volje koja je gospodar:
on morališe i kao osvetoljubiv čovek traži uzrok svoje bede u vladajućim
klasama.
99
Volter-Ruso.
— Prirodno stanje je strašno, čovek je divlja zver; naša civilizacija ne
nečuven triumf nad tom prirodom divlje zveri: — tako je mislio Volter.
On je imao smisla za blagost, utančanost, duhovne radosti civilizovanog
života; on je prezirao nedotupavost, čak i u ruhu vrline, i otsustvo delikatnosti
i kod isposnika i kaluđera.
Moralno ništavilo
čovekovo izgleda da je naročito zanimalo Rusoa; s rečima »nepravedan«,
»svirep« mogu se najbolje raspaliti instinkti potištenih, koji se inače
nalaze pod zabranom i u nemilosti: tako da se njihova sopstvena savest
opire svakoj buntovnoj želji. Ti emancipatori pre svega traže jedno:
da svojoj stranci dadu velike naglaske i stav više prirode.
100
Ruso:
pravilo zasnovano na osećanju; priroda kao izvor pravde: čovek se usavršava
po meri svoga približenja prirodi (po Volteru, po meri svoga udaljenja
od prirode). Iste epohe jednom služe za dokaz napretka humanosti dok
su drugom dokaz porasta nepravde i nejednakosti.
Volter, koji
je još shvatao humanizam u smislu renesansa, kaogod i vrlinu (kao »višu
kulturu«), bori se za stvar »honnetes gens« i »de la bonne compaignie«,
za stvar ukusa, nauke, progresa i civilizacije.
Bitka je
počela oko 1760 g.: sa jedne strane građanin Ženeve, sa druge gospodar
od Ferneja. Tek otada Volter postaje čovek svoga veka, filosof, pobornik
trpeljivosti i neverovanja (dotle je on bio samo bel espirit). Zavist i
mržnja prema Rusovljevom uspjehu terali su ga napred, »u visinu«.
Pour »la canaille«
un dieu rémunérateur et vengeur [Za ološ je potreban jedan Bog koji nagrađuje
i koji se sveti.] — veli Volter.
Kritika oba
stanovišta s gledišta vrednosti civilizacije. Volteru se čini da
nema ničega lepšega od pronalaska društva: nema većega cilja od
toga da se ono održava i usavršava; poštenje i jeste u tome, da se poštuju
društveni običaji: vrlina je poslušnost prema izvesnim nužnim »predrasudama«
zarad održanja »društva«. Kulturni misionar, aristokrata, pretstavnik
pobedonosnih, vladajućih klasa i njihovih ocena vrednosti. Ali je Ruso
ostao plebejac i kao književnik, što je bilo nečuveno; njegovo
bestidno preziranje svega što nije on sâm.
Kod Rusoa su
se najviše divili i podražavali onome što je u njemu bilo bolesno
(Lord Bajron mu je srodan; i on je sebe navijao na otmene poze i osvetnički
bes — što je znak prostaštva; docnije, kad mu je Venecija povratila ravnotežu,
shvatio je da bezbrižnost više olakšava i bolje godi).
Uprkos svom
poreklu Ruso se ponosi sobom; ali on biva van sebe kad ga potsete na njegovo
poreklo...
Kod Rusoa je
bez
sumnje bilo nekog duševnog poremećaja dok je Volter uživao neobično
zdravlje i lakoću. Osvetoljubivost bolesnoga; periodi njegova ludila
bili su i periodi preziranja ljudi i nepoverenja.
Odbrana proviđenja
kod Rusoa (protiv Volterovog pesimizma): njemu je bio potreban Bog
da bi mogao baciti anatemu na društvo i civilizaciju; sve je moralo biti
dobro po sebi pošto ga je Bog stvorio; samo je čovek iskvario čoveka.
»Dobar čovek« kao čedo prirode bio je čista fantazija; ali sa dogmom o
njemu kao delu božjem postao je nešto verovatno i ne bez osnova.
Romantizam á
la Ruso: strast (»suvereno pravo strasti«) »prirodnost«; čarolija ludila
(ludost shvaćena kao veličina); besmislena sujeta slaboga; osvetoljubivost
gomile kao sudije (»u politici su do pre stotinu godina uzimali
bolesnika za vođu«).
101
Kant omogućuje
Nemcima gnoseološki skepticizam Engleza:
1. Na taj način
što je za nj zainteresovao moralne i religiozne potrebe Nemaca: kao što
su iz istih razloga noviji akademičari iskoristili skepsu kao pripremu
za platonizam (vide Avgustin); kao što je Paskal iskoristio čak i moralni
skepticizam da bi probudio (»opravdao«) potrebu za verom;
2. Na taj način
što ga je komplikovao i sholastički zapleo i tako ga učinio prijemljivijim
nemačkom naučnom ukusu za formom (jer su Lok i Hjum bili odveć jasni i
glasni, to će reći odveć »površni« prema nemačkom instinktu za vrednosti).
Kant:
slab psiholog i znalac ljudske prirode; pravio je grube omaške u odnosu
prema velikim istoriskim vrednostima (francuska revolucija); moralni fanatik
á la Ruso; sa podzemnom strujom hrišćanskih vrednosti; dogmatičar skroz
i skroz, ali mučen teškom dosadom zbog te sklonosti, do želje da je tiraniše,
ali se i skepticizam brzo zamara; još netaknut dahom kosmopolitskog ukusa
i antičke lepote... Oklevalo i posrednik, ništa originalno (kao
što je Lajbnic između mehanizma i spiritualizma, kao što je Gete
između ukusa osamnaestog veka i »istoriskoga smisla« [koji je u suštini
smisao za egzotiku], kao što je nemačka muzika prelaz između francuske
i talijanske muzike, kao što je Karlo Veliki posredovao i gradio
mostove između imperium Romanum i nacionalizma — oklevala po
preimućstvu).
102
U kojoj su meri
hrišćanska stoleća sa njihovim pesimizmom bila jača od osamnaestog
veka i odgovarala tragičnom dobu Grka?
Devetnaesti
protiv osamnaestog veka. U čemu mu je naslednik; u čemu nazadak prema osamnaestom
(manje »duha« i ukusa), u čemu pretstavlja progres prema njemu (sumorniji,
realističniji, jači).
103
Šta znači to
što imamo nešto zajedničko sa Campagna romana? I sa visokim planinama?
U jednom pismu
gospodinu od Fontana od 1803 Šatobrijan daje prve utiske Campagna romana.
Pretsednik de
Bros kaže za Campagna romana: »il fallait que Romulus fűt ivre, quand il
songea á bâtir une ville dans un terrain aussi laid« [»Romul je sigurno
morao biti pijan kad je sanjao da podigne grad na tako ružnom zemljištu«].
Ni Deklaroa
nije nikako mario za Rim, on mu je ulevao strah. On je sanjao o Veneciji
kao što je Šekspir, kao što je Bajron, kao što je Žorž Sandova. Isto tako
nije mario Rim ni Teofil Gotije, kao god ni Rihard Vagner.
Lamartin ima
reči za Sorent i Pozilipo —
Viktor Igo hvali
Španiju, »parce que aucune autre nation n'a moins emprunté á l'antiquité,
parce qu' elle n'a subi aucune influence classique« [»Jer nije ništa pozajmila
od antičkog sveta, niti je pretrpela makakav klasičan uticaj«.].
104
Dva velika
pokušaja koja su bila napravljena da se prevaziđe osamnaesti vek:
Napoleon,
time što je ponovo oživeo čoveka, vojnika i veliku borbu za moć — i imao
ideju Evrope kao jedinstvene političke sile;
Gete,
time što je imao ideju evropske kulture, koja bi se sastojala od celokupnoga
nasleđa onoga što je čovečanstvo dotle postiglo.
Nemačka kultura
devetnaestog veka izaziva nepoverenje — u muzici nedostaje Gete kao onaj
puni elemenat što oslobađa i spaja.
105
Prevaga muzike
kod romantičara tridesetih i četrdesetih godina prošloga veka. Delakroa.
Engr, strastan muzičar (divljenje za Gluka, Hajdna, Betovena, Mocarta)
rekao je svojim učenicima u Rimu: »Si je pouvais vous rendre tous musiciens,
vous y gagneriez comme peintres« [»Kad bih vas mogao sve načiniti muzičarima,
vi biste time dobili kao slikari«]; isto tako Oras Verne, koji je naročito
voleo »Don Huana« (kao što svedoči Mendelson 1831 godine); isto tako Standal,
koji kaže za sebe: »Combien de lieues ne ferais-je pas á pied, et á combien
de jours de prison ne me soumettrais-je pas pour entendre Don Juan ou
le Matrimonio sergeto; et je ne sais pour quelle autre chose je
ferais cet effort« [»Ne znam koliko bih milja bio u stanju da pređem pešice
i na koliko bih dana tamnice pristao samo da čujem Don Huana ili
Tajni brak i ne znam za šta drugo bih učinio taj napor«].
Tada mu je bilo
56 godina.
Pozajmljeni
oblici, na primer Brams kao tipični »epigon«, isto tako Mendelsonov prosvećeni
protestantizam (podražava se jedna ranija »duša«...)
Moralne i pesničke
zamene kod Vagnera, jedna umetnost kao pomoćno sredstvo za nedostatke u
drugima;
»Istoriski smisao«,
nadahnuće pesmama, sagama;
Onaj tipični
preobražaj, za koji je Gistav Flober među Francuzima i Rihard Vagner među
Nemcima najbolji primer kako se romantička vera u ljubav i u budućnost
menja u žudnju za nebićem, 1830 u 1850.
106
Zašto nemačka
muzika dostiže vrhunac u vreme nemačkog romantizma? Zašto nema Getea u
nemačkoj muzici? Koliko je naprotiv Šilera, ili tačnije, koliko je mnogo
»Tekle« u Betovenu!
Šuman ima Ajhendorfa,
Ulanda, Hajnea, Hofmana, Tika u sebi. Rihard Vagner ima slobodnog strelca,
Hofmana, Grima, romantičnu sagu, mistični katolicizam instinkata, simbolizam,
»slobodoumlje strasti« (Rusoov smer). Holanđanin lutalica miriše
na Francusku, gde je le ténébreux 1830 godine bio tip zavodnika.
Kult muzike,
revolucionarnog romantizma oblika. Vagner sintezira romantizam,
nemački i francuski —
107
S gledišta njegove
vrednosti za Nemačku i nemačku kulturu samo, Rihard Vagner ostaje veliki
znak pitanja, nemačka nedaća možda, u svakom slučaju sudbina: ali šta je
s tim? Nije li on nešto mnogo više od prosto nemačkog događaja? Meni se
šta više čini da on ničemu manje ne pripada nego Nemačkoj; ništa u Nemačkoj
nije pripremilo njega, ceo njegov tip stoji prosto među Nemcima tuđ, čudnovat,
neshvaćen, neshvatljiv. Ali ljudi paze da to ne odadu: za to su odveć dobrodušni,
odveć jednostavni, odveć Nemci. »Credo quia absurdus est«: tako je nemački
duh hteo da bude i u ovom slučaju — te zato u međuvremenu veruje u sve,
u šta je Vagner hteo da mu se veruje. Nemačkom duhu je uvek nedostajalo
utančanosti i sposobnosti za odgonetanje u psihološkim stvarima. Nalazeći
se pod visokim pritiskom patriotskog zanosa i samooboženja, on danas deblja
i grubi na naše oči: kako bi onda mogao da bude dorastao problemu Vagnera!
108
Nemci nisu još
ništa, ali oni postaju nešto; prema tome oni nemaju još kulture,
prema tome ne mogu još imati nikakve kulture! To je moj osnovni stav: kome
to nije u volji neka se ljuti. Oni nisu još ništa: to jest, oni su svašta.
Oni postaju nešto: to jest oni će jednom prestati da da budu svašta.
Ovo poslednje je u osnovi samo želja, jedva još nada; na sreću to je želja
sa kojom se može živeti. Stvar volje, rada, discipline, odgoja, isto kaogod
i znak nezadovoljstva, žudnje, oskudice, nelagodnosti, čak i ogorčenosti
— ukratko rečeno mi Nemci hoćemo nešto od sebe što se od nas još
nije htelo — hoćemo nešto više!
Da ovom »Nemcu,
kakav još nije« pripada nešto bolje nego što je današnja nemačka »prosvećenost«;
da se svi koji žele da postanu nešto bolje, moraju rasrditi kad tu primete
zadovoljstvo, bestidnu raskomoćenost ili kađenje pred samim sobom: to je
moj drugi osnovni stav, u odnosu prema kome tako isto nisam naučio nešto
novo.
-početak-
|