ISTINA I ZABLUDA
FILOZOFA
448
Kant je definisao filosofiju kao »nauku
o granicama razuma«!
449
Po Aristotelu filosofija je umetnost otkrivanja
istine. S druge strane epikurejci, koji su se koristili Aristotelovom sensualističkom
teorijom saznanja, odvraćali su ironično i negativno od traženja istine;
»filosofija kao umetnost života«.
450
Tri velike naivnosti:
Saznanje kao sredstvo da se dođe do sreće (kao da...);
kao sredstvo da se dođe do vrline (kao da...);
kao sredstvo da se dođe do »odricanja života«
ukoliko je ono sredstvo da se dođe do razočarenja (kao da...).
451
Da ima »istine« kojoj bi se moglo približiti
—
452
Zabluda i neznanje su kobni. — Tvrđenje
da je istina tu i da ima kraja neznanju i zabludi, jedna je od najvećih sablazni
sveta. Ako pretpostavimo da se u to veruje, onda se time parališe volja za
ispitivanjem, istraživanjem, obazrivošću, kušanjem: ona se može smatrati čak
i zločinačkom, to će reći sumnjom u istinu...
»Istina« je prema tome kobnija od zablude i neznanja, jer ona
podriva sile s kojima se postiže prosvećenost i saznanje.
Strast za lenošću sada staje na stranu »istine«. — (»Razmišljanje
je muka, beda!«). Tako isto red, pravilo, radost u posedovanju, gordost na
svoju mudrost — ukratko rečeno, taština: — ugodnije je slušati negoli ispitivati;
čoveku više laska misliti: »Ja imam istinu«, negoli videti oko sebe samo mrak...
Pre svega to umiruje, uliva poverenje, olakšava život — »popravlja« karakter,
ukoliko smanjuje nepoverenje. »Duševni mir«, »mirna savest«: sve su to izmišljotine
koje su mogućne pod pretpostavkom da je istina tu, gotova stvar. — »Po plodovima
njihovim poznaćete ih«... »Istina« je istina jer ljude čini boljim...
Proces se nastavlja: sve dobro, sve uspešno ima se staviti na račun »istine«.
To je dokaz pomoću sile: sreća, zadovoljstvo, blagostanje zajednice
kaogod pojedinca, otsad će se smatrati kao posledica vere u moral...
I obrnuto: rđav uspeh treba pripisati otsustvu vere —.
453
Uzroci zablude leže isto toliko u dobroj
volji čovekovoj koliko u zloj —: u hiljadu slučajeva krije on stvarnost
od sebe i patvori je, da ne bi patio zbog svoje dobre ili zle volje. Bog na
primer kao upravljač ljudske sudbine: ili tumačenje čovekove malene sudbine:
kao da je sve udešeno i smišljeno zarad spasenja duše — ovo otsustvo smisla
za »filologiju«, koje jedan tananiji um mora smatrati nečistotom i patvorstvom,
obično se čini pod nadahnućem dobre volje. Dobra volja, »plemenita
osećanja«, »uzvišena stanja« po svojim sredstvima isto su toliko obmana i
laž koliko i takozvane egoistične strasti: ljubav, mržnja, osveta, koje moral
odbacuje.
Čovečanstvo je najskuplje platilo svoje zablude: i, uopšte uzev,
najviše su mu štete nanele zablude »dobre volje«. Iluzija, koja čini srećnim,
mnogo je kobnija od iluzije koja ima neposredne rđave posledice: ova poslednja
oštri, čini čoveka nepoverljivim, čisti razum — ona prva ga uspavljuje...
Lepa osećanja, uzvišene emocije pripadaju, u fiziološkom smislu,
narkotičnim sredstvima: zloupotreba ovih sredstava ima sasvim iste posledice
kaogod i zloupotreba nekog drugog opijuma — slabost nerava...
454
Zabluda je najskupoceniji luksuz koji čovek
može sebi dopustiti; i kad je zabluda čak fiziološke prirode, onda je opasna
po život. Šta je čovečanstvo dosad najviše platilo, šta ga je najskuplje stalo?
Svoje »istine«: jer su sve one bile zablude u fiziologiji...
455
Psihološke zbrke: želja za verom brka se
sa »voljom za istinom« (na primer kod Karlajla). Ali i želja za neverovanjem
brkala se s »voljom za istinom« (— potreba za oslobođenjem od izvesnog verovanja
iz stotinu razloga: da bi se imalo pravo protiv izvesnih »vernika«). Šta nadahnjuje
skeptike? Mržnja protiv dogmatičara — ili potreba za predahom, zamor, kao
što je kod Pirona.
Dobiti koje su se očekivale od istine bile su dobiti koje su poticale
iz vere u nju: jer bi istina po sebi mogla biti potpuno mučna, štetna i kobna.
— I protiv »istine« se tako isto vodila borba kad je pobeda nad njom obećavala
koristi — na primer oslobođenje od vladajućih sila.
Metod istine ne zasniva se na motivima istnitosti, nego na motivima
moći, na želji da se bude superiorniji.
Kako se dokazuje istina? Pomoću osećanja povećane moći — pomoću
korisnosti — pomoću neophodnosti — ukratko rečeno, pomoću dobiti od nje (to
jest, to su pretpostavke kakva bi istina morala biti, da bismo je mi priznali).
Ali to je predrasuda: to je znak da se tu uopšte i ne radi o istini...
Šta znači, na primer, »volja za istinom« kod braće Gonkur? i kod
naturalista? — Kritika »objektivnosti«.
Zašto saznavati: zašto ne radije varati se?... Uvek se ustvari
želela vera, ne istina... Vera se stvara pomoću sredstava koja su sasvim suprotna
metodi istraživanja: ona šta više isključuje ovo poslednje —
456
Izvestan stepen vere dovoljan nam je danas
kao prigovor protiv onoga što se veruje — još više kao znak pitanja nad duhovnim
zdravljem vernika.
457
Mučenici. — Da bi se mogli boriti
protiv svega što se zasniva na strahopoštovanju, protivnici moraju biti do
izvesne mere smeli, bezobzirni, pa čak i bez skrupula... Ako se uzme u obzir
da je čovečanstvo hiljadama godina osveštavalo samo zablude kao istine, da
je i svaku kritiku njihovu žigosalo kao znak zlonamernosti, onda se sa žaljenjem
mora priznati da je potreban bio dobar broj imoralista, da dadu inicijativu
za napad, hoću reći za razum. Što su se ti imoralisti uvek pretstavljali
kao »mučenici za istinu«, treba im to oprostiti: istina je, međutim, da njih
u negiranju nije rukovodio nagon za istinom, već analiza, zločinačka sumnja,
želja za pustolovinama.
U drugom slučaju njih teraju u oblast problema lične srdžbe —
oni se bore protiv problema, da bi bili do kraja u pravu protiv licâ. Pre
svega, pak, to je osveta koja je postala naučno korisna — osveta potištenih,
takvih koje je gospodareća istina gurnula u stranu i pritisla...
Istinu, to će reći naučnu metodiku, prihvatili su i pomagali oni
koji su u njoj našli oruđe borbe — oruđe uništenja... Da bi kao protivnici
bili cenjeni, oni su uz to morali da se posluže jednim aparatom sličnim aparatu
onih koje su napadali: — oni su pojam istine istavili isto onako bezuslovno
kao i njihovi protivnici — oni su postali fanatici u najmanju ruku po držanju,
jer se nikakvo drugo držanje nije uzimalo ozbiljno. Ostalo već učinilo je
gonjenje, strast, nesigurnost progonjenog — mržnja je rasla, a naposletku
pretpostavka je slabila, da bi se ostalo na naučnom polju.
Oni su, naposletku, svi skupa hteli da budu u pravu na onako isti
apsurdan način kao i njihovi protivnici... Reč »ubeđenje«, »vera«, ponošenje
mučeništvom — sve je to vrlo nepogodno za saznanje. Protivnici istine najzad
su usvojili ceo subjektivni način odlučivanja o istini, to će reći držanjem,
žrtvama, herojskim odlukama — to će reći produžili su carstvo antinaučnih
metoda. Kao mučenici oni su kompromitovali svoje sopstveno delo.
458
Opasno razlikovanje između » teoretskog«
i » praktičnog«, na primer kod Kanta, pa i kod starih: — oni se ponašaju
kao da im je čista duhovnost postavila probleme saznanja i metafizike; —
oni se ponašaju kao da se o praksi ima dati sud prema sopstvenom merilu,
ma kakav bio odgovor teorije.
Protiv prve tendencije uperena je moja psihologija filosofa:
njezin najudaljeniji račun i njena »duhovnost« još su uvek samo najbleđi
otisak jedne fiziološke činjenice; u njoj nema ni traga dobrovoljnosti, sve
je instinkt, sve je unapred upućeno određenim putem...
Protiv druge tendencije pitam ja da li znamo za koji drugi metod
dobroga delanja, osim uvek dobroga mišljenja; ovo poslednje jeste
delatnost, a prvo pretpostavlja razmišljanje. Imamo li kakvih moći da sudimo
o vrednosti jednoga načina življenja drugačije negoli što sudimo o vrednosti
jedne teorije: pomoću indukcije, putem poređenja?... Naivni ljudi veruju
da smo mi bolji u tome, da mi znamo šta je »dobro« — filosofi to ponavljaju.
Mi izvodimo zaključak da je jedna vera tu prisutna, ništa više...
»Čovek mora raditi; prema tome potrebni su mu propisi« —
govorili su i stari skeptici. Hitnost jedne odluke kao dokaz da se
šta bilo tu smatra istinitim!...
»Čovek ne sme raditi« — govorila su njihova doslednija braća, budisti,
i smislili pravilo o oslobođenju od akcije...
Metnuti sebe u red, živeti kao što živi » običan čovek«,
smatrati pravim i dobrim ono što on smatra dobrim i pravim: to je potčinjavanje
instinktu stada. Čovek mora svoju hrabrost i svoju strogost terati dotle
da takvi potčinjavanje oseti kao sramotu. Čovek ne treba da živi prema
dvostrukom merilu!... On ne sme deliti teoriju od prakse!...
459
Da ništa nije istina od svega što se dosad
držalo za istinito. — Sve što se ranije preziralo kao bezbožno, zabranjeno,
dostojno prezrenja, kobno — sve to cveće danas cveta na divnoj stazi istine.
Ceo taj stari moral nas se ništa više ne tiče: on ne sadrži nijedan
pojam koji bi još zasluživao naše poštovanje. Mi smo to preživeli — mi nismo
više dovoljno ni grubi ni naivni da se možemo na takav način lagati. Učtivije
rečeno: mi smo odveć vrli za to... I, ako je istina u starom smislu samo
zato bila »istina« što je stari moral govorio njoj »da«: onda iz toga sleduje
da nam nije više potrebna nijedna stara istina... Naš kriterij istine
nije nikako moralnost: mi izvesno tvrđenje negiramo time što dokazujemo da
ono zavisi od morala, da je nadahnuto plemenitim osećanjima.
Sve te vrednosti su empiriske i uslovljene.
Onaj ko veruje u njih, ko ih poštuje, ne priznaje baš to u njima. Svi filosofi
veruju u njih, i jedan od oblika toga poštovanja pretstavlja napor da se
od njih načine istine a priori. Poštovanje kao izvor varljivosti...
Poštovanje je probni kamen intelektualnog poštenja: ali
u celoj istoriji filosofije nema nikakvog intelektualnog poštenja — nego
»ljubavi prema dobru«...
Potpuno otsustvo metoda u ispitivanju ovih vrednosti; drugo:
otsustvo sklonosti da se ove vrednosti ispitaju, da se smatraju uslovljenima.
— Svi su se antinaučni instinkti okupili oko moralnih vrednosti, da
bi otuda isključili nauku...
-početak-
|