1021 

MOJIH PET »NE«

          1. Moja borba protiv osećanja greha i mešanja pojma kazne u fizički i metafizički svet, kaogod i u psihologiju i tumačenje istorije. Svest o tome da su sve dosadanje filosofije i ocene vrednosti bile moralizovane.
          2. Moje prepoznavanje i izvlačenje tradicionalnog ideala, hrišćanskoga, čak i tamo gde je likvidirano s dogmatskom formom hrišćanstva. Opasnost od hrišćanskog ideala leži u njegovim osećanjima vrdnosti, u onome što može biti i bez idejnog izraza: moja borba protiv latentnog hrišćanstva (na primer u muzici, u socijalizmu). 
          3. Moja. borba protiv Rusoova osamnaestog veka, protiv njegove »prirode«, njegovih »dobrih ljudi«, njegove vere u 
prevlast osećanja — protiv mekšanja, slabljenja i moralizovanja čoveka: jedan ideal koji se rodio iz mržnje protiv aristokratske Kulture i koji na delu znači carstvo neobuzdanih osećanja uvređene sujete, kao ratna zastava (moral osećanja greha u hrišćanina, moral uvređene sujete jeste stav gomile). 
          4. Moja borba protiv romantizma, u kome se susreću hrišćanski ideali i Rusoovi, ali koji u isti mah čezne za 
starim vremenom svešteničko-aristokratske kulture, za virtů, za jakim čovekom — nešto do krajnosti hibridno; jedna lažna 
i veštačka vrsta jačeg čovečanstva, koje uopšte ceni krajnja stanja i u njima gleda simptom snage (»kult stradanja«; podražavanje najizrazitijih oblika, furore espressivo, koje potiče ne od obilja, nego od oskudice). — (U Evropi devetnaestog veka rođena je iz obilja i relativnog blagostanja vesela muzika itd; — među pesnicima, na primer, Štifter i Gotfrid Keler znaci su veće jačine i unutrašnjega zdravlja negoli... Velika tehnika i pronalazački duh, prirodne nauke, istorija: to su relativni proizvodi snage, samopouzdanja devetnaestoga veka.) 
          5. Moja borba protiv prevlasti instinkata stada, nakon što se nauka udružila s njima; protiv duboke mržnje koja 
se pokazuje prema svakoj hijerarhiji i otstojanju. 

1022

          Od pritiska obilja, od napona sila koje u nama neprekidno rastu a ne mogu sebi naći oduške, stvara se stanje nalik na stanje pred buru: naša priroda se zamračuje. I to je »pesimizam«... Učenje koje čini kraj takvom stanju na taj; način što ma šta zapoveda: preocenjivanje vrednosti pomoću kojih nagomilane sile nalaze put i pravac, tako da eksplodiraju u munjama i delima — ne mora ni najmanje biti neko učenje o sreći: oslobađajući sile koje su do bola bile pretrpane i prigušene, ono donosi sreću.

1023

          Zadovoljstvo se javlja tamo gde se javlja osećanje moći. 
          Sreća je gospodarenje svesti o moći i pobedi. 
          Napredak: snaženje tipa, sposobnost za veliku volju: sve ostalo je nesporazum i opasnost. 

1024

          Vreme kada stara maskarada i moralno kinđurenje strasti izazivaju odvratnost: gola priroda; kad se količine moći jednostavno smatraju kao presudne (kao činjenice koje određuju rang); kad se veliki stil ponovo javlja, kao posledica velike strasti.

1025

          Zadatak kulture zahteva da uzmemo u službu sve što je strašno, jedno po jedno, postupno, praveći opite; ali dok kultura ne postane za to dovoljno jaka, ona se mora boriti protiv strahota, umeravati ih, prikrivati, pa čak i anatemisati. 
          Gde god jedna kultura ukazuje na zlo, time daje izraza svome strahu, dakle svojoj slabosti.
          Teza: sve što je dobro, to je negdašnje zlo stavljeno u službu. Merilo: što su strahotnije i veće strasti koje sebi može dopustiti jedno doba, jedan narod, pojedinac, jer ih može upotrebiti kao sredstvo, to se više diže njegova kultura —: što je prosečniji, slabiji, pokorniji i kukavičniji jedan čovek, to će veći broj stvari smatrati za zlo: njegovo carstvo zla je najveće. Najniži čovek videće svuda carstvo zla (to jest onoga što je njemu zabranjeno i neprijateljsko). 

1026

          Ne »dolazi sreća za vrlinom« — nego tek moćan čovek svoje stanje sreće naziva vrlinom.
          Zla dela pripadaju moćnima i vrlima: rđava, niska podjarmljenima. 
          Najmoćniji čovek, stvaralac, imao bi biti najgori ukoliko nameće svoj ideal svima ljudima protiv sviju njihovih ideala i prerađuje ih prema svojoj slici. Zlo se ovde zove: tvrdo, bolno, prinudno. 
          Ljudi kao što je Napoleon moraju se stalno iznova pojavljivati i utvrđivati veru u suverenost pojedinca: sam Napoleon bio je iskvaren sredstvima kojima se morao poslužiti i izgubio je otmenost karaktera. Da se imao probiti među ljudima druge vrste, mogao bi upotrebiti druga sredstva: i onda ne bi bilo nužno da jedan cezar mora postati rđav.

1027

          Čovek je čudovište i nadživotinja; viši čovek je nečovek i natčovek: tako to ide zajedno. Koliko čovek raste u veličini i visini, toliko raste i u dubini i strahoti: ne treba hteti jedno bez drugoga — ili bolje: što se temeljnije jedno hoće, to se temeljnije postiže baš drugo. 

1028

          Strahota ide uz veličinu: neka se u tome ne varamo. 

1029

          Ja sam izložio saznanje tako strašnim stvarima da tu nije mogućno nikakvo »epikurejsko zadovoljstvo«. Jedino je dionizisko uživanje dovoljno za to —: ja sam prvi otkrio tragiku. Grci su je, zahvaljujući svojoj moralnoj površnosti, pogrešno razumeli. Ni rezignacija nije učenje tragedije, nego pogrešno shvatanje tragedije! Čežnja za nebićem jeste odricanje tragične mudrosti, njena antiteza. 

1030

          Bogata i moćna duša ne samo što savladava bolne, pa čak i strašne gubitke, lišavanja, pljačke, uvrede: ona izlazi iz takvog pakla s većim bogatstvom i moći: i, što je bitno, sa povećanim blaženstvom ljubavi. Ja verujem da će onaj ko je naslutio nešgo o najosnovnijim uslovima svakog porasta ljubavi razumeti Dantea, kad je napisao na vratima pakla: »I mene je stvorila večita ljubav«. 

1031

          Moj ponos, moje mučenje i moja sreća: što sam optrčao ceo krug moderne duše i sedeo u svakom kutu njenom. 
          Istinski prevazići pesimizam —; i, kao posledicu toga, steći geteovski pogled pun ljubavi i dobre volje. 

1032

          Nije nikako najđažnije pitanje u tome da li smo sobom zadovoljni, nego da li smo uopšte ma čime zadovoljni. Ako se pretpostavi da kažemo da jednom jedinom trenutku, onda smo time rekli da ne samo sebi, nego celom žiootu. Jer ništa ne stoji za sebe, ni u nama nigi u stvarima: i kada naša duša zatreperi i zabruji kao struna od sreće samo jedan jedini put, bile su potrebne čitave večnosti da to omoguće — i cela večnost bila je u tome jednom jedinom trenutku našega da opravdana, iskupljena, potvrđena i odobrena. 

1033

          Pozitivni afekti: — ponos, radost, zdravlje, ljubav među polovima, neprijateljstvo i rat, poštovanje, lepo držanje, maniri, jaka volja, visoka duhovna disciplina, volja za moć, zahvalnost prema zemlji i životu — sve što je bogato, što bi htelo darivati i što obasipa život darovima, zlati ga, ovekovečuje i bogotvori — čitava sila ozarenih vrlina, sve ono što prima život i potvrđuje ga rečju i delom. 

1034

          Mi malobrojni ili mnogobrojni koji se usuđujemo živeti u jednom svetu oslobođenom od morala, mi paganci po veri: mi smo verovatno i prvi koji su pojmili šta je to paganska vera: — morati sebi pretstaviti viša bića negoli što je čovek, ali iznad dobra i zla; morati svako više stanje bića ceniti i kao nemoralno stanje bića. Mi verujemo u Olimp, ne u »Raspetoga«.

1035

          Noviji čovek upotrebio je svoju idealizatorsku moć u odnosu prema jednom Bogu većinom moralizujući ga sve više i više — šta to znači? — Ništa dobro, opadanje čovekove snage.
    Ustvari, mogućno bi bilo baš obrnuto: i za to postoje znaci. Bog zamišljen kao oslobođelje od morala, bog koji u sebi nosi čitavu punoću životnih suprotnosti i koji ih iskupljuje i opravdava u božanskom mučenju: — Bog kao nešto transcendentalno, iznad jednog ćorsokačkog morala »dobra i zla«. 

1036

          Na osnovu nama poznatog sveta ne može se dokazati postojanje humanitarnog Boga: toliko ste prinuđeni i nagnani danas da zaključite. Ali kakav zaključak izvlačite iz toga? »On se nama ne može dokazati«: skepticizam saznanja. Vi se svi bojite zaključka: »Na osnovu nama poznatog sveta mogao bi se dokazati sasvim drugi bog, koji u najmanju ruku nije humanitaran« — i naprosto se čvrsto držite vašeg boga i izmišljate za njega jedan svet koji nama nije poznat.

1037

          Otklonimo najviše dobro iz pojma o Bogu: — ono je nedostojno jednoga Boga. Otklonimo isto tako najvišu mudrost: — to je taština filosofa, koji su krivi za besmisleno shvatanje Boga kao čudovišta mudrosti: oni su želeli da im što više bude nalik. Ne! Bog najviša moć — to je dovoljno ! Iz nje sve sledi, iz nje sledi — »svet«!

1038

          I koliko je još novih bogova mogućno! Meni samom, u kome je religiozni, to će reći bogotvorački instinkt po katkad dejstvovao u nevreme: kako mi se različito otkrivalo božanstvo svaki put!... Toliko je mnogo neobičnih stvari prošlo pokraj mene u onim vanvremenskim trenucima koji padaju u život kao s neba, kada čovek apsolutno više ne zna koliko je već star ili koliko će još mlad biti... Ja ne bih sumnjao da postoji mnogo vrsta bogova... Ima takvih koji se ne mogu zamisliti bez izvesne halkionske mirnoće i lakoumlja... 
          Lake noge pripadaju može biti pojmu »Bog«... Je li potrebno dokazivati da se jedan bog najradije drži izvan svega filistarskog i racionalnog? — Tako isto i, među nama rečeno, iznad dobra i zla? Njegov pogled je slobodan — kako bi to rekao Gete. — I da se za ovu priliku pozovemo na autoritet Zaratustre, koji se ne može preceniš: Zaratustra ide tako daleko da za sebe svedoči: »Ja bih verovao samo u Boga koji bi znao igrati«...
          Još jednom rečeno: koliko je još novih bogova mogućno! Razume se, Zaratustra je prosto stari bezbožnik: on ne veruje ni u stare ni u nove bogove. Zaratustra kaže da bi verovao —; ali Zaratustra neće da veruje... Treba ga pravilno razumeti. 
          Tip Boga prema tipu tvoračkih duhova, »velikih ljudi« 

1039

          I koliko je novih ideala u osnovi još mogućno! — Evo ovde jednog malog ideala, koji mi dođe svakih pet nedelja u ludoj i usamljenoj šetnji, u azurnom trenutku bezumne sreće. Provesti svoj život između delikatnih i apsurdnih stvari; tuđ stvarnosgi; pola umetnik, pola ptica i metafizičar: bez da i ne za stvarnost, izuzev što je čovek; prima s vremena na vreme, po uzoru na dobroga igrača, vrhovima svojih prstiju; uvek golican nekim sunčanim zrakom sreće; razveseljen i ohrabren čak i tugom — jer tuga čuva srećnoga; — kačeći neku malu lakrdiju i najsvetijim stvarima: — to je, kao što se po sebi razume, ideal jednoga teškoga, kvintal teškoga duha, duha težine.

1040

          Iz ratničke škole duše. (Posvećeno hrabrima, vedrima, uzdržljivcima.) 
          Ne bih želeo potceniti milokrvne vrline; ali veličina duše nije u skladu s njima. Čak i u umetnosti veliki stil isključuje dopadljivost. 
          U vremenima bolne napregnutosti i osetljivosti bira rat on čvršća i jača mišiće. 

*

          Ljudi duboko ranjeni imaju olimpiski smeh; čovek ima samo ono što mu je nužno. 

*

          Već deset godina to traje: nikakav glas više ne dopire do mene — zemlja bez kiše. Čovek mora imati mnogo čovečnosti u sebi da se ne sasuši na suši.

1041

          Moj novi put u afirmaciju. — Filosofija, kako sam je ja dosada shvatao i doživeo, jeste dobrovoljno ispitivanje odvratnih i zloglasnih strana života. Iz dugog iskustva, koje sam stekao lutajući ledom i pustinjom, naučio sam se da drukče gledam na sve dosadanje filosofiranje: — skrivena istorija filosofije, psihologija njenih velikih imena izbila je na videlo za mene. »Koliko istine podnosi, na koliko se istine usuđuje jedan duh? — to je za mene bilo pravo merilo. 
          Zabluda je kukavičluk... svako dostignuće saznanja dolazi od hrabrosti, od čvrstine prema sebi, od čistoće prema sebi... Ovakva eksperimentalna filosofija, kojom ja živim, predviđa i mogućnost načelnog nihilizma; time se, međutim, nije reklo da će ona ostati na negaciji, na ne, na volji za negacnjom. Ona bi radije htela dopreti do suprotnoga, do dioniziske afirmacije sveta onakvog kakav je, bez oduzimanja, bez izuzimanja i izbiranja — ona hoće večito kruženje: — iste stvari, istu logiku i nelogičnost spletenosš stvari. Najviše stanje do koga može dopreti jedan filosof: odnositi se dioniziski prema životu — moja formula za to glasi: amor fati.
          Zarad toga mi moramo shvatiti ne samo da su nužne one strane života koje su dosada odricane, nego i da su željive: i to ne samo željive u odnosu prema dosad primljenim stranama života (nešto u obliku njihovih dopuna ili preduslova), nego i kao željive njih samih radi, kao moćnije, strašnije, istinskije strane života, u kojima se njegova volja jasnije izražava.Tako isto ovde bismo imali da ocenimo i onu stranu života koja je dosad jedina bila primljena; da razumemo otkuda potiče ovo shvatanje vrednosti i kako malo ono ima veze sa dioniziskim merilom vrednosti života: ja sam izvukao i pojmio šta tu upravo prima život, govori da (s jedne strane instinkt patnika, s druge instinkt gomile, s treće instinkt većine protiv izuzetaka — ). 
          Tim sam naslutio do koje bi mere jedan jači soj čoveka neophodno morao zamisliti u drugom pravcu uzvišenje i dizanje čovekovo: viša bića, iznad dobra i zla, iznad onih vrednosti koje na sebi nepobitno nose pečat svoga porekla iz oblasti stradanja, stada i najvećega broja — tražio sam podatke o formiranju ovih obrnutih ideala u istoriji (pojmovi »paganski«, »klasičan«, »otmen«, bili su ponovo otkriveni i izneseni na videlo). 

1042

          Dokazati koliko je grčka religija bila viša od judejskohrišćanske. Ova poslednja je pobedila, jer je grčka religija bila degenerisana (opala).

1043

          Ne treba se čuditi što je par hiljada godina potrebno da bi se vaspostavila veza —dve hiljade godina ne znače mnogo!

1044

          Moraju postojati takvi ljudi koji osveštavaju sve funkcije, ne samo jelo i piće: — i ne samo u sećanju na njih, ili u jedinstvu s njima, nego uvek iznova i na nov način treba da se ovaj svet preobrazi.

1045

          Najduhovniji ljudi osećaju čar i draž čulnih stvari na način koji drugi ljudi — oni sa »srcem od mesa« — ne mogu ni zamisliti niti se usuđuju zamisliti: — oni su senzualisti s najboljom verom, jer oni priznaju čulima bitniju vrednost negoli onome čestome situ, onoj spravi za tančanje i mlevenje, ili zvalo se kako mu drago ono što se na narodnom jeziku »duh« zove. Sila i moć čula — to je nešto najbitnije u celostnom i srećno sazdanom čoveku: divna »zver« mora najpre postojati — inače, šta vredi sve to »humanizovanje«! 

1046

          1. Mi hoćemo da se držimo svojih čula i vere u njih —i da dovedemo do kraja misao o njima! Neprijateljstvo prema 
čulima u dosadanjoj filosofiji kao najveća čovekova besmislica. 
          2. Postojeći svet, na kome je sagrađeno sve živo i zemaljsko, te izgleda ovakav kakav je (trajan i laganih pokreta), mi bismo hteli dalje izgrađivati — ne da ga kritički odbacimo kao nešto lažno! 
          3. Naše ocene vrednosti zidaju taj svet; one naglašuju i podvlače. Kakvog značenja ima kad čitave religije kažu: »Sve je rđavo i lažno i zlo«! Ova osuda celoga procesa može biti samo sud promašenih! 
          4. Doduše, promašeni bi mogli biti najveći stradalnici i najutančaniji ? Zadovoljni bi mogli malo vredeti ? 
          5. Mora se razumeti bitni umetnički fenomen koji se zove »život«, neimarski duh koji zida pod najnepovoljnijim okolnostima: na najlaganiji mogućni način... Dokaz za sve njegove kombinacije mora se najpre iznova dati: on se održava.

1047

          Seksualnost, vlastoljublje, uživanje u prividnosti i obmani, velika radosna zahvalnost na životu i njegovim tipičnim stanjima — to je bitno u paganskoj religiji i na svojoj strani ima čistu savest. Protivprirodnost (još u grčkoj starini) bori se protiv paganizma, u obliku morala i dijalektike. 

1048

          Jedno antimetafizičko gledanje na svet — da, ali umetničko. 

1049

          Apolonova obmana: večitost lepe forme; aristokratski propis: »Tako će uvek biti«!
          Dionis: čulnost i svirepost. Prolaznost bi se mogla protumačiti kao uživanje porođajne i razaračke sile, kao postojano stvaranje.

1050

          Reč »dioniziski« izražava: prinuđavanje na jedinstvo, uzletanje iznad ličnosti, svakidašnjice, društva, stvarnosti, iznad bezdana prolaznosti: strasno, bolno prelivanje u mračnija, bogatija i gipkija stanja; ushićeno primanje celokupnog života, kao nečega što je podjednako u svima promenama, podjednako moćno, podjednako blaženo; veliku panteističku simpatiju s radošću i bolom, koja prima i koja osveštava i najstrašnije i najsumnjivije osobine života; večitu volju za rađanjem, za plodnošću, za vraćanjem; osećanje jedinstva između nužnosti stvaranja i uništavanja. 
          Reč »apolonski« izražava: prinuđavanje na potpunu izdvojenost, na tipičnog »pojedinca«, na sve što uprošćuje, izdvaja, što čini jakim, određenim, nedvosmislenim, tipičnim : slobodu pod zakonom. 
          S antagonizmom ove dve prirodno-umetničke sile nužno je vezan tako isto i dalji razvitak umetnosti, kao što je dalji razoitak čovečanstva vezan za antagonizam polova. Obilje moći i umerenost, najviši oblik samoafirmacije u hladnoj, otmenoj, uzdržanoj lepoti: apolonizam helenske volje. 
          Ovaj antagonizam dioniziskog i apolonskog duha u grčkoj duši jeste jedna od velikih zagonetaka koje su me privukle grčkom duhu. U osnovi ja sam se samo starao da naslutim zašto je grčki apolonizam morao izrasti baš na dioniziskom tlu: dioniziskom Grku bilo je nužno da postane apolonski: to će reći, da svoju volju za titanskim, složenim, neizvesnim, strašnim slomije na volji za merom, jednostavnošću, za podređivanjem pravilu i pojmu. U njegovoj osnovi leži nešto nemerljivo, divlje, azijatsko. Hrabrost jednoga Grka leži u borbi s njegovim azijatstvom: lepota mu nije poklonjena, kao što nije ni logika, ni prirodnost naravi — on ju je oteo, hteo, izvojevao — ona je njegova pobeda.

1051

          Do najviših i najuzvišenijih ljudskih radosti, u kojima život slavi sopstveno preobraženje, dolaze samo najveći izuzeci i najsrećniji slučajevi: pa i oni samo ako su oni sami i njihovi preci živeli životom koji je bio priprema za ovaj cilj, a ne prosto znanje o ovom cilju. Onda žive jedno pored drugog u potpunoj slozi u čoveku preobilje mnogostrukih sila i najveštija moć jedne »slobodne volje« i gospodarske vlasti: duh je onda tako isto kod svoje kuće u čulima kao što su čula kod kuće u duhu; i sve što se u ovom drugom odigrava izaziva neobično utančanu sreću i igru u onom prvom. I obrnuto. Valja se setiti toga obrnutoga kod Hafisa; čak i Gete, premda u mnogo manjoj meri, daje nam da naslutimo nešto o tom procesu. Verovatno je da u tako savršenim i srećno sazdanim ljudima najčulnije funkcije najzad preobražava simbolični zanos najviše duhovnosti; oni osećaju u sebi neku vrstu oboženja tela i najdalje su od asketske filosofije stava: »Bog je duh«: čime se dokazuje da je asket »neuspeli čovek«, koji naziva dobrim i »Bogom« samo ono što je apsolutno, što sudi i osuđuje. Sa visine radosti u kojoj se čovek oseća potpuno kao obožena forma i samoopravdanje prirode, pa sve do radosti zdravih seljaka i zdravih poluljudskih životinja: celu ovu dugu, ogromnu skalu svetlosti i boja sreće nazvao je Grk, ne bez blagodarne strave čoveka koji je posvećen u tajnu, ne bez mnogo obzira i pobožnog ćutanja — imenom bogova: Dionis. Šta onda znaju svi noviji ljudi, deca jednog raskomadanog, mnogostrukog, bolesnog, čudnovatog doba, o obimu grčke sreće, šta bi i mogli znati o tome ! Otkuda bi robovi »modernih ideja« i prisvojili sebi pravo na dioniziske svetkovine! 
          Kada su grčko telo i grčka duša bili u cvetu, i ne u neku ruku u stanjima morbidne egzaltacije i ludila, pojavio se onaj tajanstveni simbol dosad najviše afirmacije sveta i preobražaja života. U njemu je dato merilo, prema kome se sve što je otada poraslo pokazalo kao odveć kratko, bedno, uzano: — neka bismo izgovorili reč »Dionis« pred najboljim novijim imenima i stvarima, na primer pred Geteom, pred Betovenom, ili pred Šekspirom, ili pred Rafaelom: i odmah ćemo osetiti da su osuđene naše najbolje stvari i trenuci. Dionis je sudija. — Da li me pravilno shvatate ? — Nema nikakve sumnje da su Grci gledali da pomoću svojih dioniziskih doživljaja objasne poslednje misterije o »sudbini duše« i svega što su znali o odgoju i očišćenju čoveka, a iznad svega o apsolutnoj hijerarhiji i nejednakosti vrednosti između čoveka i čoveka: tu je za sve što je antičko velika dubina, veliko ćutanje — mi ne znamo Grke sve dok je taj skriveni podzemni prilaz njima zatrpan. Indiskretne naučničke oči neće nikada ništa primetiti u ovim stvarima, ma koliko se još mnogo naučne energije utrošilo u službi ovog iskopavanja — čak i plemenita revnost takvih prijatelja antike kao što su Gete i Vinkelman ima u sebi baš ovde u ovoj stvari nešto nedopušteno i skoro neskromno. Čekati i spremati se; čekati na izbijanje novih izvora; u samoći pripremati se na strana lica i glasove; od pijačne prašine i galame ovoga veka sve više prati svoju dušu; sve hrišćansko pobediti nathrišćanskim i ne samo otresti ga od sebe — jer je hrišćansko učenje antiteza dioniziskom: — opet otkriti jug u sebi i vedro, svetlo, tajanstveno južno nebo opet raširiti iznad sebe; južno zdravlje i skrivenu silu duše ponovo osvojiti za sebe; postati korak po korak obimniji, nadnacionalniji, evropskiji, nadevropskiji, istočnjačkiji, i najzad helenskiji — jer je helenizam bio prvo veliko povezivanje i sinteza svega istočnjačkog i baš zbog toga početak evropske duše, otkriće našeg »novog sveta«: ko živi pod takvim imperativima, ko zna s čime se jednoga dana može sresti? Možda baš — s jednim novim danom!

1052

          Dva tipa: Dionis i Raspeti. — Utvrditi: da li je tipični religiozni čovek dekadentna pojava (veliki novatori su bolesni i epileptičari svi bez razlike), ali da li mi tu ne ispuštamo iz vida jedan tip religioznog čoveka, paganski? Nije li paganski kult jedan oblik zahvaljivanja i afirmacije života? Ne bi li njegov najviši pretstavnik morao biti apologija i oboženje života? Tip dobro sazdanoga i ushićeno-preobilnoga duha! Tip duha koji u sebe prima protivrečnosti i dvosmislice života i iskupljuje ih! 
          Na ovom mestu ja stavljam Dionisa helenskog: religioznu afirmaciju života, celoga života, neodrečenoga i neprepolovljenoga (tipično je da u ovom kultu polni akt pobuđuje dubinu, strahopoštovanje i tajnu). 
          Dionis protiv »Raspetoga«: tu imate suprotnost. Tu ne postoji razlika u pogledu mučeništva — nego samo ono ima drugi smisao. Sam život, njegova večita plodnost i vraćanje uslovljuju muku, razaranje i volju za uništenjem. U drugom slučaju stradanje »Raspetoga kao nevinog« smatra se kao prekor životu, kao formula osude života. — Naslućuje se: u pitanju je smisao stradanja: da li je taj smisao hrišćanski, ili je tragični smisao. U prvom slučaju stradanje je put u sveti život: u drugom slučaju život se smatra dovoljno svetim da opravda ogromnu količinu stradanja. Tragični čovek prima i najteže stradanje: on je dovoljno za to jak, bogat i bogotvoran; hrišćanski čovek negira i najsrećniji udes na zemlji: on je dovoljno slab, bedan, siroče, da od života pati u svakom obliku. Bog na krstu je anatema života, putokaz ka oslobođenju od života; — raskomadani Dionis je obećanje života: on se večito ponovo rađa i povraća iz uništenja. 
 
 

-početak-