Ovo je pokušaj
da se o moralu misli bez stajanja pod uticajem njegove čari i ne bez izvesnog
nepoverenja prema primamljivoj lepoti njegova držanja i izgleda. Svet kome
se možemo diviti, koji je u skladu s našim religioznim nagonima koji sebe
dokazuje bez prestanka — u rukovođenju pojedincem i opštim: to je hrišćanski
pogled na svet, opšti koren svima nama.
* Izvan filosofskih i religioznih stanovišta nalazimo iste pojave: utilitarizam (socijalizam i demokratija) kritikuje poreklo moralnih ocena vrednosti, premda veruje u njih isto toliko koliko i hrišćanin. (NJegova naivnost! Kao da se moral može održati kad više nema božanstva koje ga ozakonjuje! Vera u »transcendentalno« je apsolutno nužna da bi se održala vera u moral.) Osnovni problem: otkuda ova svemoć vere? Vere u moral? Tu veru odaje i to što se i osnovni životni uslovi krivo tumače u prilog morala: uprkos našem znanju o biljkama i životinjama. »Samoodržanje«: to je darvinov pokušaj izmirenja altruističkih i egoističkih principa. Ispitivanje porekla
naših moralnih ocena vrednosti i tablica zakona nema apsolutno nikakve
veze sa kritikom tih vrednosti, premda ljudi ostaju uporno na gledištu
da ima; ove dve stvari su potpuno odelite, bez obzira na to što znanje
o pudenda orgio — o stidnom poreklu stvari — smanjuje njenu važnost i utire
put za kritičan stav i kritičan duh prema njoj zbog takvog njenog porekla.
Sve vrline valja
shvatiti kao fiziološka stanja: naročito glavne organske funkcije
valja shvatiti nužnim i dobrim. Sve vrline su ustvari sublimirane strasti
i uzvišena fiziološka stanja.
Pod »moralom« ja podrazumevam sistem ocena vrednosti koje dodiruju životne uslove jednoga bića. Ranije se govorilo o svakom moralu: »Poznaćete ga po plodovima njegovim«. Ja kažem o svakom moralu: »To je plod po kome poznajem zemljište na kome je izrastao.« Ja sam pokušao
da shvatim moralne sudove kao simptome i govor znakova u kojima se otkrivaju
procesi fiziološkog napredovanja ili opadanja, kaogod i svest o uslovima
održanja ili rašćenja. To je način tumačenja ravan po vrednosti astrologiji,
to su predrasude kojima instinkti došaptavaju (specifične rasama, zajednicama,
raznim stupnjevima kao što su mladost ili venjenje itd.).
Jedno gledište:
u svima određivanjima vrednosti postoji određen smer: održanje porodice,
zajednice, rase, države, crkve, vere, ili jedne kulture. — Zahvaljujući
činjenici što ljudi zaboravljaju da svaka ocena vrednosti ima izvestan
smer, jedno isto lice može živeti u raju kontradiktornih ocena, pa prema
tome i u raju kontradiktornih impulsa. To je izraz bolesti u čoveku nasuprot
zdravlju kod životinja, gde svi instinkti odgovaraju izvesnom, odreženom
smeru.
»Hteti« znači
hteti neki cilj. Ali »cilj« kao ideja uključuje ocenu vrednosti. Odakle
potiču ocene vrednosti? Je li permanentna norma »prijatan-bolan« osnovica
ocene vrednosti?
Šta je kriterium moralne delatnosti? 1) nekoristoljublje, 2) opšta saglasnost. Ali to je moral budoara. Rase se moraju proučavati i posmatrati, i u svakom slučaju mora se otkriti kriterium, kaogod i ono što on izražava: verovanje da »takvo naročito držanje ili ponašanje pripada glavnom uslovu našega života«. Nemoralno znači »ono što donosi propast«. Međutim, sva društva u kojima su nađeni ovi principi doživela su svoju propast: neka od ovih načela upotrebljavana su opet i opet, jer su bila potrebna novostvorenim zajednicama; takav je slučaj, na primer, sa zapovešću: »Ne ukradi«. U vremena kad se od ljudi nije moglo očekivati da ispolje društvene instinkte u znatnijoj meri (kao na primer u vreme Rimske Imperije) društveni instinkt bio je upućen na ideju »spasenja duše«: ili, filosofskim jezikom rečeno, na »najveću meru sreće«. Jer čak ni grčki filosofi nisu više osećali sa svojim gradom. Potreba lažnih
vrednosti. — Izvestan sud može se odbaciti, kad se pokaže da je bio
uslovljen: ali time se ne potire potreba da se on zadrži. Razlozi nisu
u stanju da dublje iskorene lažne vrednosti negoli što mogu promeniti astigmatizam
u čovekovom oku.
Videti i pokazati problem morala meni se čini da je nov zadatak i glavna stvar. Ja odričem da se to uradilo u dosadanjoj moralnoj filosofiji. Kako je lažno i varljivo bilo uvek čovečanstvo u pitanju glavnih činjenica svoga unutarnjega sveta! Ovde nemati očiju, ovde držati jezik za zube i otvoriti usta... Izgleda da ne postoji nikakvo saznanje ili svest o mnogobrojnim revolucijama kroz koje su prošli moralni sudovi i o broju slučajeva kad je »zlo« ozbiljno i iskreno prekršteno u »dobro« i obrnuto. Ja sam sa svoje strane ukazao na jednu takvu transformaciju rečima »moralnost naravi«. — Čak i svest je promenila svoju oblast: ranije je postojala griža savesti kod stada. A. Moral kao
delo nemorala.
Vrlo je dobra
stvar kad se čovek može poslužiti izrazima »pravo«, »krivo« u određenom,
uskom, buržoaskom smislu, kao na primer u izreci: »Čini pravo pa se ne
boj nikoga«; to jest čini svoju dužnost prema shemi života u čijim granicama
postoji jedna zajednica.
Dve vrste morala
ne smeju se brkati: moral s kojim se brani od začetka dekadencije instinkt
koji je ostao zdrav, i moral pomoću koga ta dekadencija sebe formuliše,
pravda i vodi naniže.
Pokušaću da celokupno
moralisanje obuhvatim jednim pogledom, kao fenomen i kao zagonetku. Moralni
fenomeni zanimali su me kao da su zagonetke. Danas ću biti u mogućnosti
da odgovorim na pitanje: šta znači to da bi dobro moga bližnjega za mene
bilo od veće vrednosti negoli moje sopstveno? Otkuda to da moj bližnji
valja da ceni svoje dobro drukče negoli što bih ga ja cenio — to jest,
zašto bi baš moje dobro stajalo na prvom mestu u njegovoj misli? Kakav
je smisao ovoga »ti treba« koje čak i filosofi smatraju kao da se nalazi
van diskusije?
Kako je mogućno da čovek može sebe poštovati jedino obzirom na moralne vrednosti, da podređuje i prezire sve u prilog dobra, zla, poboljšanja, duhovnog spasenja itd.? Kao na primer Anri Amiel. Kakav je smisao moralne idiosinkrazije? Mislim i psihološke i fiziološke, kakva je bila kod Paskala, na primer. U slučajevima gde postoje i druge velike osobine; pa čak i kod Šopenhauera, koji je očevidno cenio ono što nije niti je mogao imati... — Nije li ona proizvod čisto mehaničkog moralnog tumačenja stvarnih stanja bola i nezadovoljstva? Nije li ona osetljivost naročite vrste koja slučajno ne poima uzrok svojih mnogobrojnih osećanja bola, nego misli da ih objasni moralnim hipotezama? Na taj način se slučajno osećanje snage i zadovoljstva uvek javlja pod vidom »čiste savesti« oblivene svetlošću blizosti božje i svešću o spasenju... Tako moralni idiosinkrazist ili je stekao svoju pravu vrednost približavanjem društvenom uzoru vrloga čoveka: on je »pošten«, »pravičan« — srednje stanje dostojno visokog poštovanja; u svakoj moći prosečan, ali u svakom hotenju častan, savestan, čvrst, uvažen, pouzdan; — ili zamišlja da je zadobio tu vrednost prosto zato što na drugi način nije u mogućnosti da razume sva svoja stanja — on je sam sebi nepoznat; zbog toga sebe tumači na ovaj način. — Moral je jedina shema tumačenja pomoću koje ovaj tip čoveka može sebe podneti: — je li to neka vrsta gordosti?... Prevaga moralnih vrednosti. — Posledica te prevage: kvarenje psihologije itd., fatalnost koja je svuda s tim vezana. Kakav je smisao ove prevage? Na šta ona ukazuje? Na izvesnu veću hitnost da se rekne da ili ne odlučno u ovim stvarima. Svakojaki imperativi upotrebljavani su da bi moralne vrednosti mogle izgledati kao da su utvrđene za navek: — one su vladale najduže vremena; skoro se čini kao da su instinktivne, kao zapovest iznutra. One su izraz društvenih mera za održanje, po tome što ih ljudi osećaju kao da su van diskusije. Praksa: to će reći korist od saglasnosti u pogledu viših vrednosti, dostigla je u ovom pogledu do neke vrste sankcije. Mi vidimo da se čini sve mogućno da se razmišljanje i kritika parališu u ovoj oblasti: — pogledajte samo Kantov stav! Da ne govorimo o onima koji misle da je nemoralno vršiti istraživanja u ovim stvarima. Moja namera je da pokažem apsolutnu homogenost sviju pojava i primenu moralnih razlikovanja kao stvar uslovljenu perspektivom; da pokažem da je sve što se hvali kao moralno u suštini jednako sa svim što je nemoralno i da je postalo mogućno pomoću nemoralnih sredstava za nemoralne svrhe, kao što je slučaj sa svakim moralnim razvitkom; — i obrnuto, da je sve što je ozloglašeno kao nemoralno, s gledišta ekonomije, više i bitnije, i da razvitak još većeg obilja života neophodno donosi sa sobom i napredak nemorala. »Istina« je stupanj do koga sebi dopuštamo da to shvatimo. Ali, možemo biti
bez brige: ustvari, potrebno je vrlo mnogo morala da bismo bili nemoralni
na ovaj utančaniji način; ja ću se poslužiti jednim poređenjem:
|