V. O KLEVETANJU TAKOZVANIH RĐAVIH OSOBINA
362
Egoizam i njegov problem!
Hrišćanska sumornost kod Larošfukoa, koji ga je pronašao u svemu i verovao
da je time umanjio vrednost stvari i vrlina! NJemu nasuprot ja sam pokušao
da pre svega dokažem da ničega drugoga ne može ni biti sem egoizma
— da je u ljudi, kod kojih je ego postalo tanko i slabo, oslabila i snaga
za veliku ljubav — da su ljudi koji imaju najveću ljubav takvi pre svega
zbog jačine njihovoga ego — da je ljubav izraz egoizma itd. Pogrešna
ocena vrednosti svakako cilja na interes 1. onih, kojima se koristi,
kojima se pomaže, dakle na interes stada; 2. ona sadrži pesimističko nepoverenje
prema osnovi života; 3. ona bi rado odbacila najdivnije i najsrećnije
sazdane ljude; strah; 4. ona bi pomogla pobeđenima da nadjačaju pobednike;
5. ona sa sobom donosi opštu nečasnost, naročito kod ljudi od najveće vrednosti.
363
Čovek je prosečan egoist: i najumešniji
smatra svoje navike važnijim od svoje dobiti.
364
Egoizam! Ali još niko ne zapita: kakvo
ego? već nenamerno smatra svako ego ravnim svakom drugom.
To su posledice robovske teorije o opštem pravu glasa i »jednakosti«.
365
Ponašanje višega čoveka posledica je neizrecivo
složenih motiva: reči kao što je »sažaljenje«, na primer, ne odaju baš
ništa od njegove složenosti. Najglavnija je stvar osećanje »ko sam ja, ko
je taj drugi u odnosu prema meni?« Ocenjivanje vrednosti biva postojano
aktivno.
366
Da se istorija sviju moralnih pojava može
uprostiti, do te mere kako je to verovao Šopenhauer, naime: da se sažaljenje
pronalazi u osnovi sviju postojećih moralnih pobuda — do te mere besmislice
i naivnosti mogao je doći samo mislilac koji je lišen sviju istoriskih
instinkata i koji je na najčudnovatiji način izbegao da prođe kroz strogu
istorisku disciplinu, kroz koju su prošli Nemci od Herdera do Hegela.
367
Moje shvatanje »sažaljenja«.
— Za ovo osećanje ne mogu naći pravo ime: ja to osećanje imam kad vidim
rasipanje dragocenih sposobnosti, kad na primer posmatram Lutera: kakva
snaga i kakvi neukusni problemi (u vreme kad je smeli i vedri skepticizam
jednog Montenja bio mogućan već u Francuskoj). Ili kada vidim nekoga gde,
zahvaljujući uticaju sasvim besmislenih slučajnosti, zaostaje iza onoga
što je mogao postati. Ili čak kada, s mišlju o sudbini čovečanstva u duhu,
posmatram sa strahom i prezirom današnju evropsku politiku, koja takođe pod
svima pod svima okolnostima, snuje tkivo celokupne budućnosti čovečanstva.
Da, šta bi sve moglo postati od »čoveka« kad bi —! To je moje shvatanje »sažaljenja«;
premda nema još nijednoga paćenika s kojim ja saosećam na ovaj način).
368
Sažaljenje je rasipanje osećanja, parazit
štetan po moralno zdravlje, stav: »nemogućno je da je dužnost povećavati
zlo u svetu«. Kad čovek čini dobro iz sažaljenja, onda on čini dobro upravo
sebi, a ne drugom. Sažaljenje ne počiva na maksimama, nego na afektima;
ono je patološko. Tuđe stradanje nas zaražava, sažaljenje je zaraza.
369
Nema uopšte egoizma koji bi se zadržao
u svojim granicama i koji se ne bi prebacio — prema tome, uopšte ne postoji
onaj »dopušteni«, »moralno indiferentni« egoizam o kome govorite.
»Čovek podiže svoje ja stalno na račun tuđega ja«; »život uvek
živi na račun tuđega života« — ko to ne shvata, taj nije sam još napravio
ni prvi korak ka poštenju u obračunu sa sobom.
370
»Subjekt« je samo fikcija: ego o kome se
govori, kada se kudi egoizam, uopšte ne postoji.
371
»Ja« — koje nije jedno s jedinstvenom upravnom
silom našega bića! — nije ništa drugo do pojmovna sinteza — prema tome,
ne može biti nikakvih postupaka iz »egoizma«.
372
Kako je svaki nagon bez inteligencije,
»korist« ne može za njega pretstavljati nikakvo gledište. Svaki nagon, dok
je u dejstvu, žrtvuje snagu i druge nagone: najzad ga zaustavljaju; inače
bi sve upropastio rasipanjem. Prema tome: ono što je »nesebično«, samopožrtvovano
i nepametno nije ništa naročito — opšte je svima nagonima — oni ne misle
na korist celoga ego (jer oni uopšte ne misle), oni rade
protiv naše koristi, protiv ego: i često za ego — rade nedužno u oba
slučaja!
373
Poreklo moralnih vrednosti.
— Egoizam vredi onoliko koliko fiziološki vredi onaj koji ga ima.
Svaki pojedinac pretstavlja celu liniju razvića (i nije,
kao što to uči moral, samo nešto što počinje sa svojim rođenjem). Ako
on pretstavlja napredovanje linije, onda je njegova vrednost uistinu vrlo
velika; i staranje o njegovu održanju i napredovanju sme biti vrlo veliko.
(Staranje o budućnosti, koju nam obećava njegova pojava, daje tome srećno
sazdanom pojedincu pravo na egoizam.) Ako pretstavlja liniju opadanja,
raspad ili hronično oboljenje, onda ima malo vrednosti: i najosnovnije
poštenje nalaže da od srećnih oduzima što manje mesta, snage i sunca.
U tom slučaju dužnost je društva da otkloni egoizam (koji se katkad manifestuje
na apsurdan, bolestan i buntovan način): bilo da je u pitanju opadanje
i iščezavanje pojedinaca ili čitavih klasa. Jedno učenje i religija »ljubavi«;
gušenje svoje ličnosti, strpljenja, uzajamnosti pomaganja, u reči i delu,
mogu biti od najveće vrednosti u okviru takvih klasa, čak i u očima gospodara:
jer to sputava osećanja rivalstva, srdžbe, zavisti, koja su sasvim prirodna
u zlosrećnika. Takvo učenje čak pod idealom smernosti i pokornosti uzdiže
za njih do nečeg božanskog robovanje, podjarmljenost, sirotovanje, bolovanje,
prezrenost. Ovim se objašnjava zašto su gospodareće klase (ili rase) i
pojedinci sviju vremena uvek podržavali kult nesebičnosti, evanđelje uniženih,
»Boga na krstu«.
Preovlađivanje altruističkog ocenjivanja vrednosti posledica
je instinkta o tome da je izvestan čovek promašio... Na najnižem stupnju
ovakvoga gledišta ocena vrednosti glasi: »Ja ne vredim mnogo«: a to je
prosto fiziološka ocena; još jasnije: to je osećanje nemoći, otsustvo velikih
afirmativnih osećanja moći (u mišićima, nervima, žlezdama). Ovakvo ocenjivanje
vrednosti prevodi sebe, prema stepenu kulture ovih klasa, u moralno ili
religiozno načelo (prevlast religioznih i moralnih sudova uvek je znak niže
kulture): ono pokušava da sebe opravda u oblastima otkuda, ukoliko je ono
u pitanju, njemu dolazi pojam »vredosti«.
Tumačenje pomoću koga hrišćanski grešnik pokušava da sebe shvati pretstavlja
pokušaj da opravda otsustvo moći i samopouzdanja u sebe: on više voli da
se oseća kao grešnik negoli da se rđavo oseća bez razloga: kad nastane potreba
takvih tumačenja, onda je to po sebi već znak dekadencije. U nekim slučajevima
zlosrećnik ne traži razlog za svoje stanje u svome »grehu« (kao što to čini
hrišćanin), nego u društvu: kad socijalist, anarhist i nihilist osećaju
svoj život kao nešto zašto neko mora biti kriv, oni su u tome vrlo bliski
rođaci hrišćanina, koji tako isto veruje da lakše može podneti svoju nevolju
i svoj neuspeh kada nađe nekoga koga bi za to mogao smatrati odgovornim.
Instinkt osvete i osvetoljublja u oba slučaja ovde se javlja kao sredstvo
da se život izdrži, kao instinkt samoodržanja: onako isto kao što se više
od svega ceni altruistička teorija i praksa. Mržnja prema egoizmu, bilo sopstvenom
(kao što je to slučaj kod hrišćanina), bilo tuđem (kao što je to slučaj
kod socijalista), na taj način se pokazuje kao ocena vrednosti do koje se
dolazi pod dojmom osvete; a tako isto i kao akt mudrosti samoodržanja lica
koja stradaju, koja se manifestuje u obliku porasta njihovih osećanja uzajamnosti
i solidarnosti... Naposletku, kao što sam već naglasio, i izliv osvetoljublja
u osudi, odbacivanju i kažnjavanju egoizma (sopstvenoga ili tuđega) još
uvek je instinkt za samoodržanjem u zlosrećnika. Jednom rečju: kult altruizma
je naročiti oblik egoizma, koji se po pravilu javlja pod izvesnim određenim
fiziološkim uslovima.
Kada socijalist s plemenitom srdžbom vapije za »pravdom«, »pravom«,
»jednakošću«, to samo pokazuje da ga tišti njegova nedovoljna kultura,
koja nije u stanju da shvati zašto on pati: s druge stranee: s druge strane,
on, sebi time čini zadovoljstvo; — kad bi se bolje osećao, on bi dobro pazio
da tako ne vapije: on bi onda nalazio svoje zadovoljstvo u nečem drugom.
To isto važi i za hrišćanina: on proklinje, osuđuje, kleveta »svet« — i ne
pravi ni sa sobom izuzetak. Ali, to nije nikakav razlog da mi njegovu viku
uzmemo ozbiljno. U oba slučaja mi se nalazimo među bolesnicima, kojima čini
dobro kad viču, i kojima je lakše kada klevetaju.
374
Svako društvo ima tendenciju da svoje protivnike
načini karikaturama — bar u svojoj mašti — isto tako da ih nagna na
gladovanje. Takva karikatura je, na primer, naš »zločinac«. Sred rimsko-aristokratskog
reda vrednosti Jevrejin je postao karikatura. Među umetnicima »poštenjak
i buržoa«; među pobožnima bezbožnik; među aristokratima plebejac. Među imoralistima
karikatura je moralist: Platon je kod mene, na primer, postao karikatura.
375
Svi nagoni i sile koje moral hvali, meni
se čine kao da su u suštini jednaki sa onima koje on kleveta i odbacuje:
na primer pravičnost kao volja za moć, volja za istinom kao oruđe volje za
moć.
376
Stvaranje unutrašnjeg života u čovkeku.
Ovaj proces nastaje kada se, sa zavođenjem mira i društva, snažni nagoni
spreče da se izliju i teže da se održe unutra kao bezopasni, u vezi sa imaginacijom.
Potreba za neprijateljstvom, svirepošću, osvetom, nasiljem obrće se unutra,
»uzmiče«; u žeđi za saznanjem leži gramžljivost i otmica; u umetniku izbija
na površinu potisnuta moć pretvaranja i laži; nagoni se pretvaraju u demone,
s kojima se vodi borba itd.
377
Lažnost. — Svaki suvereni instinkt
služi se drugima kao svojim oruđem, svitom, laskavcima: on nikada ne dopušta
da ga nazovu njegovim nužnim imenom: i ne dopušta nikakve izraze pohvale,
ako se posredno ne odnose na njega. Oko svakoga suverenoga instinkta kristališe
se sva hvala i pokuda uopšte u strog poredak i etikeciju. — To je jedan
uzrok laži.
Svaki instinkt koji teži za gospodarenjem, ali se nalazi
pod jarmom, upotrebljuje sva lepa imena i priznate vrednosti,
da potpomognu njegovu gordost i samouverenost i da ga ojačaju: tako da se
on po pravilu usuđuje da istupi pod imenom onog »gospodara« protiv koga se
bori, koga bi hteo da se oslobodi (na primer, pod vlašću hrišćanskih vrednosti
telesne želje ili žudnja za moć). — To je drugi uzrok laži.
U oba slučaja caruje savršena naivnost: laž ne dolazi
do svesti. Znak je skrhanoga instinkta kad čovek vidi odvojeno pokretačku
silu i njen »izraz« (»masku«) — to je znak unutrašnje protivrečnosti, koji
je mnogo manje pobednički. Apsolutna nevinost u držanju, u reči, u
afektu, »čista savest« u laži, sigurnost s kojom se hvata najvećih i najepših
reči i mesta — sve je to potrebno za pobedu.
U drugom slučaju: pri krajnjoj jasnosti pogleda, za pobedu
je potreban genije glumca i ogromna disciplina u samosavlađivanju. Zbog toga
su sveštenici najveštini svesni licemeri; pa onda kneževi, koji izvesni svoj
glumački dar duguju svome položaju i poreklu. Na treće mesto dolaze društveni
ljudi, diplomate. Na četvrto žene.
Osnovna misao: laž se čini tako duboka, tako svestrana,
volja je do te mere upravljena protiv neposrednog samosaznanja i nazivanja
po imenu, da vrlo mnogo verovatnoće postoji za sumnju: nisu li istina,
volja za istinom, upravo nešto drugo i samo koprena. (Potreba
za verom najveća je brana istinitosti i iskrenosti).
378
»Ne smeš lagati«: zahteva se istinitost.
Ali priznavanje činjenica (nedopuštanje prevare u odnosu na sebe) bilo je
najveće baš kod lažova: oni su poznali isto tako i nestvarnost ove popularne
»istinitosti«. Stalno se govori ili odveć mnogo ili odveć malo: tražiti od
čoveka da se otkrije u svakoj reči koju kaže, pretstavlja naivnost.
Čovek kaže šta misli, on je »iskren« samo pod izvesnim uslovima:
pod uslovom, naime, da bude shvaćen (inter pares), i to da bude s
dobrom voljom (još jednom inter pares). Čovek se skriva pred stranim,
i onaj koji hoće da nešto postigne kaže ono što bi hteo da se o njemu misli,
a ne ono što sam misli (»moćan čovek je uvek lažac«).
379
Veliko nihilističko patvorstvo skriveno
vešto zloupotrebom moralnih vrednosti:
a) LJubav kao obezličenje; isto tako sažaljenje.
b) Samo obezličeni intelekt (»filosof«) poznaje istinu,
»pravu suštinu i biće stvari«.
v) Genije, veliki ljudi su veliki, jer ne traže sebe
i svoje interese: čovekova vrednost je srazmerna njegovu samoodricanju.
g) Umetnost kao delo » čistoga subjekta« slobodnoga
od volje; pogrešno shvatanje »objektivnosti«.
d) Sreća kao cilj života; vrlina kao sredstvo za cilj života;
vrlina kao sredstvo za cilj.
Pesimistička osuda života kod Šopenhauera moralna je. Prenašanje
merila stada u metafiziku.
»Individua« je bez smisla; prema tome, njeno poreklo mora se
staviti u svet »stvari po sebi« a njen život mora imati značenje »zablude«;
roditelji samo kao »slučajni uzroci«. — Sveti se što nauka nije shvatila
individuu: ona je ceo dosadašnji život u jednoj liniji a ne rezultat
života.
1. Načelno falsifikovanje istorije; da bi
pretstavljala dokaz za moralno ocenjivanje:
a) propast jednog naroda i korupcija;
b) napredak jednog naroda i vrlina;
v) vrhunac jednog naroda (»njegova kultura«) kao posledica
moralne visine.
2. Načelno falsifikovanje velikih ljudi, velikih tvoraca
i velikih epoha:
Želi se da vera bude karakteristika velikih ljudi: međutim,
bezbrižnost, sumnja, »nemoral«, pravo da se čovek oslobodi jedne vere, pripada
veličini (Cezar, Fridrih Veliki, Napoleon; ali i Homer, Aristofan, Leonardo,
Gete). Glavna činjenica, njihova »sloboda volje«, uvek se prećutkuje.
381
Jedna velika laž u istoriji: kao da je korupcija
crkve bila uzrok reformacije! To je bio samo izgovor i samoobmana od strane
njenih agitatora — posredi su bile vrlo jake potrebe, čiju je brutalnost trebalo
neophodno prikriti duhovnim ruhom.
382
Šopenhauer je visoku misaonost protumačio
kao emancipaciju od volje; on nije hteo priznati slobodu od moralnih predrasuda,
koja leži u emancipaciji velikog duha, za tipičnu imoralnost genija; on
je veštački postavio ono što je jedino on poštovao, moralnu vrednost
»oslobođenja od svoga ja«, kao uslov duhovne
delatnosti, »objektivnoga posmatranja«. »Istina«, i u umetnosti, pokazuje
se tek posle povlačenja volje...
Kroz sve moralne idiosinkrazije ja gledam iz osnova različitu
ocenu vrednosti: takva apsurdna razlikovanja između »genija« i sveta volje
morala i imorala ja ne znam. Moralan čovek je niža životinjska vrsta
od nemoralnog, i slabija; zaista — on je moral po izvesnom uzoru, ali ne svoj
sopstveni uzor; kopija, dobra kopija u najboljem slučaju — ali mera njegove
vrednosti leži izvan njega. Ja cenim čoveka po kvantumu moći i punoći
njegove volje: ne po slabljenju i umiranju njenu; ja smatram filosofiju
koja uči odricanju volje za nauku pogubnu i klevetničku... Ja cenim moć jedne
volje po tome koliko može izdržati otpora, bola, mučenja, i sve to koliko
ume da okrene sebi na dobro; zlo i bol života ja životu ne pripisujem u manu,
nego se nadam da će postati još više zao i bolniji negoli što je dosad bio.
Vrhunac duha po Šopenhaueru jeste saznanje da ništa nema smisla,
ukratko: saznati ono što dobar čovek već čini... On odriče
da može biti viših vrsta intelekta — on smatra svoje gledište za non plus
ultra. On misaonost stavlja daleko ispod dobrote; njena bi najviša vrednost
(kao u umetnosti na primer) bila da savetuje usvajanje moralnih vrednosti
i da ga priprema: to je apsolutno gospodstvo moralnih vrednosti.
Pored Šopenhauera hoću sada Kanta da okarakterišem: u Kantu nije
bilo ničeg antičkog; on je bio apsolutno antiistoriski duh (njegove reči
o francuskoj revoluciji) i moralni fanatik (Geteove reči o radikalnom zlu
u ljudskoj prirodi). Svetost se i kod njega nazire u zaleđu...
Potrebna mi je kritika svetitelja...
Hegelova vrednost... »Strast«.
Ćepenačka filozofija Herberta Spensera: potpuno otsustvo ideala
van ideala prosečnog čoveka.
Instinktivno načelo sviju filosofa i istoričara i psihologa:
sve što je od vrednosti u čovečanstvu, umetnosti, istoriji, nauci, religiji,
tehnici mora se dokazati da je moralne vrednosti i moralno
uslovljeno, po cilju, sredstvima i rezultatu. Gledati na sve u svetlu ove
najviše vrednosti: na primer, Rusoovo pitanje o civilizaciji — »postaje li
čovek bolji usled civilizacije?« — smešno je pitanje, jer je baš suprotno
tome očigledno, i upravo pretstavlja elemenat koji govori u prilog civilizacije.
383
Religiozni moral. — Afekt, veliku
požudu, strasti za moći, ljubavlju, osvetom, svojinom: moralisti bi hteli
da ih ugase, iskorene, da »očiste« dušu od njih.
Logika: požude često donose veliku nesreću; — prema tome su zle
i za osudu. Čovek ih se mora osloboditi: inače ne može biti dobar
čovek...
To je ista logika kao što je i ona: »Ako te sablažnjava tvoj
ud, otseci ga«. U tom naročitom slučaju, kao što je ona opasna »pastirska
nevinost«, kad je osnivač hrišćanstva preporučio svojim učenicima izvestan
način postupanja u slučaju polnog nadražaja, rezultat bi bio, nažalost,
ne samo gubitak izvesnoga organa, nego bi se uškopio karakter čovekov...
To isto vredi i za ludilo moralista, koje zahteva iskorenjivanje strasti
mesto njihovog ukroćivanja. NJihov je zaključak uvek isti: tek je uškopljenik
dobar čovek.
Mesto služenja i ekonomisanja velikim izvorima snage,
oni bujicama duše koje su često tako opasne, plahovite i bujne, ova najkratkovidija
i najzlokobnija pamet, moralistička pamet, hoće da ih sasuši.
384
Savlađivanje afekata? — Ne, ako
to treba da znači njihovo slabljenje i uništenje. Nego stavljanje u službu:
to može da povuče za sobom dugo tiranisanje afekata (ne najpre od strane
pojedinca, nego od zajednice, rase itd.). Naposletku im se s poverenjem povraća
sloboda: oni nas vole kao što nas vole dobre sluge, i idu dragovoljno tamo
gde su naši najbolji interesi.
385
Netrpeljivost morala je izraz čovekove
slabosti: on se boji svoga »nemorala«, on mora odbaciti
svoje najjače nagone, jer još ne za kako da se njima služi. Na
taj način ostaju najduže neobrađena najplodnija polja na zemlji: — nedostaje
sila koja bi tu postala gospodar...
386
Ima sasvim naivnih naroda i ljudi, koji
veruju da bi neprekidno lepo vreme bilo poželjno: oni još danas veruju u
moralnim stvarima da je jedino »dobar čovek« i ništa drugo do »dobar čovek«
nešto što bi trebalo želeti, i da će krajnji cilj evolucije čovekove biti
u tome da na zemlji ostanu samo dobri ljudi (i da u tome pravcu treba uputiti
sve napore). To je neekonomična misao u najvećoj meri i, kao što smo već
naglasili, to je vrhunac naivnosti, i ništa drugo do izraz prijatnosti koju
»dobar čovek« širi oko sebe (on ne budi strah, on dopušta predah, on daje
ono što se može uzeti).
Čovek snažnijeg stava želi baš obrnuto — sve veću vlast zla,
sve veću emancipaciju čovekovu od teških i mučnih uzâ morala, porast snage,
kako bi čovek mogao staviti u službu najveće prirodne sile — afekte.
387
Čitava misao o hijerarhiji strasti:
kao da je pravilno i normalno da razum nama upravlja — dok su strasti
nešto nemoralno, opasno, poluživotinjsko, a uz to još, po svome cilju, ništa
drugo do žudnja za uživanjem...
Strast lišena dostojanstva 1) kao da je ona pokretna sila samo
na nepristojan način, a ne po nužnosti i uvek; 2) ukoliko ona cilja na nešto
što nema nikakve visoke vrednosti, na zadovoljstvo...
Pogrešno shvatanje strasti i razuma, kao da je razum biće
za sebe, a ne daleko pre stanje odnosa različitih strasti i žudnji; i kao
da svaka strast ne poseduje u sebi svoj deo razuma...
388
Kako je došlo do toga da su se, pod pritiskom
asketskog morala odricanja od svoga ja, strasti kao što je ljubav, dobrota,
sažaljenje, pa i pravičnost, velikodušnost, heroizam, morale rđavo da razumeju?
Bogatstvo ličnosti, punoća njena, njena presipanja i darežljivost,
njeno instinktivno osećanje zadovoljstva i pozitivan stav prema sebi, stvaraju
velike žrtve i veliku ljubav: ove strasti rastu iz jake i božanske individualnosti
isto onako kao što iz nje potiče želja da se bude gospodar, da čovek nadmaši
sebe, unutrašnje pouzdanje u svoje pravo na sve. Suprotni pogledi prema opšte
primljenim pojmovima, naprotiv su jedan jedini pogled; i ako čovek ne stoji
čvrsto na svojim nogama, onda on nema ništa da daje, niti ruke da pruža,
niti nekome da služi kao zaštita i oslonac...
Kako je bilo mogućno preobraziti ove instinkte do te mere,
da čovek oseti kao vrednost ono što je upereno protiv njegovoga ja, kada
svoje ja podređuje drugome ja? O, da psihološke mizerije i lagarije, koja
je dosad vodila prvu reč u crkvi i filozofiji koju je crkva zarazila.
Ako je čovek do dna grešnik, on sebe samo može mrziti. U suštini
on ne bi smeo da posmatra ni druge ljude drukče negoli sebe; ljubav prema
ljudima zahtevala je opravdanje, koje je u tome što je Bog tako zapovedio.
— Iz ovoga sleduje da se svi prirodni instinkti čovekovi (kao što je ljubav
i drugi) njemu javljaju kao nedopušteni po sebi i on dobija, na osnovu poslušnosti
prema Bogu, ponovo pravo na njih tek pošto ih se odrekao... Paskal, taj vanredni
logičar hrišćanstva, išao je tako daleko! Treba samo rasmotriti njegov odnos
prema rođenoj sestri. »Ne načiniti od sebe predmet ljubavi« njemu se činilo
da je hrišćanski.
389
Rasmotrimo kako se skupo mora platiti takav
moralni kanon (»ideal«). (NJegovi su neprijatelji — ko? »Egoisti«.)
Melanholična oštroumnost samouniženja u Evropi (Paskal, Larošfuko)
— duševno slabljenje, obeshrabrenje, nagrizanje samoga sebe kod životinja
koje nisu iz stada —
postojano isticanje prosečnih osobina kao nečega najdostojnijeg
(smernost, svrstavanje, priroda kao oruđe) —
griža savesti upletena u sve što je originalno i suvereno:
— onda bol: a to će reći sumornost jače sazdanih!
— svest stada prenesena u filosofiju i religiju: isto tako i njegov
nemir.
— Ostavimo na stranu psihološku nemogućnost čisto nesebičnog postupanja!
390
Moj je krajnji zaključak: da realni
čovek pretstavlja mnogo veću vrednost od »željivog« čoveka ma koga ideala
koji je dosad postojao; da su sve »željivosti« u pogledu na čoveka bile apsurdna
i opasna rasipanja pomoću kojih je jedna jedina vrsta čoveka htela da nametne
čovečanstvu svoje sopstvene uslove samoodržanja i napretka kao zakon za sve;
da je svaka »željivost« ove vrste, ako je zagospodarila, umanjila vrednost
čovekovu, njegovu snagu i njegovo pouzdanje u budućnost; da se beda i intelektualna
prosečnost čovekova najbolje otkriva i danas kad izražava svoje želje; da
je sposobnost čovekova da određuje vrednosti odveć slabo razvijena da bi
bila pravična ne samo prema »željivim« vrednostima nego i prema stvarnim
vrednostima čovekovim; da je ideal dosad pretstavljao uistinu silu koja je
zapravo klevetala čoveka i svet, da je ideal bio otrovni dim nad stvarnošću:
on je zaveo čoveka do najveće mere da čezne za nebićem...
-početak-
|