12
SLOM KOSMOLOŠKIH VREDNOSTI

A

          Nihilizam će se manifestovati u svemu kao psihološko stanje, na prvom mestu kad budemo tražili u svemu što se zbiva »smisao« koga u njemu nema: tako da će tražilac na kraju izgubiti hrabrost. Nihilizam je stoga osvešćenje o uzaludnom dugom traćenju snage, agonija zbog »bespredmetnosti«, neizvesnost, nemanje prilike za kakvu bilo mu drago vrstu oporavljenja ili za dostizanje stanja mira u pogledu na šta bilo — stid pred samim sobom kao da je čovek odvek dugo varao sama sebe... Gorepomenuti smisao mogao bi se postići: u obliku »ostvarenja« jednog najvišeg zakona morala u svima pojavama, moralnog poretka vaseljene; ili u obliku porasta ljubavi i harmonije u odnosima čovečanstva; ili u većem približenju stanju opšte sreće; ili čak u srljanju u opšte nebiće — cilj je uvek neki smisao. Opšti faktor svima ovim idejama je da će se nešto dostići, pomoću procesa: a sada mi shvatamo da bivanje ne cilja ničemu, da se njim ništa ne dostiže. Otuda razočarenje u pogledu na takozvani cilj života, kao uzrok nihilizma; bilo da se ono odnosi na vrlo određen smer ili da je u tome uopšteno priznanje da su nedovoljne sve hipoteze o cilju života, koje se odnose na čitavu »evoluciju« (čovek nije više ni saradnik, a da ne govorimo već o središtu evolucionog procesa). Nihilizam će se manifestovati kao psihološko stanje, na drugom mestu, kad čovek stavi celinu, sistematizaciju, čak i organizaciju u i iza svih fenomena: tako da duša žedna poštovanja i divljenja pliva u opštoj ideji najviše upravne i administrativne vlasti (ako je to duša logičara, doslednost i savršeno umovanje biće dovoljni da sve pomire...). Neko jedinstvo, neki oblik »monizma«: i usled ove vere čoveka obuzima osećanje duboke relativnosti i zavisnosti u prisustvu celine koja je beskrajno viša od njega, neka vrsta božanstva... »Opšte dobro zahteva potčinjenje pojedinca«... ali gle, takvo opšte dobro ne postoji! U suštini, čovek gubi veru u svoju vrednost kada se nikakvo beskrajno dragoceno celo ne otkriva kroz njega: to jest, on je došao na misao o takvom svebiću, da bi bio u stanju da veruje u sopstvenu vrednost. Nihilizam, kao psihološko stanje, ima i treći, poslednji oblik. Ako se dopuste ove dve stvari: da se bivanju ne može pripisati nikakav smer, i da ne upravlja iza svega bivanja nikakvo veliko jedinstvo u kome bi se pojedinac mogao izgubiti kao u elementu od više vrednosti; ostaje još jedno pribežište, da se osudi svet bivanja kao iluzija, i otkrije svet koji bi ležao iza njega, i koji bi bio istinski svet. Ali onog trenutka kad čovek primeti da je takav svet skrojen samo u cilju da zadovolji izvesne psihološke potrebe, i da na njega nema baš nikakva prava, javlja se krajnji oblik nihilizma, koji sadrži u sebi neverovanje u metafizički svet, i sebi uskraćuje svaku veru u istinski svet. Sa toga gledišta stvarnost bivanja je jedina dopuštena stvarnost: napuštaju se sve staze što vode lažnim bogovima i drugim svetovima — ali ovaj svet postaje čoveku nepodnošljiv, premda niko ne želi da ga odbaci...
          — Šta se desilo ustvari? Osećanje bezvredice postalo je jasno kada se pojmilo da se ni pojam »cilja«, ni pojam »jedinstva«, niti pak »istine« ne mogu uzeti da protumače opšti karakter života. Ništa se time ne postiže niti dobija; jedinstvo što učestvuje u mnoštvu zbivanja tu nedostaje potpuno: karakter života nije »istinit«, nego je lažan... Posigurno nema više nikakvoga razloga verovati u neki istinski svet... Ukratko rečeno: kategorije »cilja«, »jedinstva«, »bića« pomoću kojih smo pozajmili izvesnu vrednost životu, mi smo još jedanput odvojili od života — i svet nam se sada prikazuje bez vrednosti...

B

          Ako dopustimo da smo priznali nemogućnost tumačenja sveta pomoću ove tri kategorije, i da nam sa toga gledišta svet počinje bivati bez vrednosti — onda se zapitajmo otkuda smo crpli veru u ove tri kategorije. Da vidimo može li se odbaciti vera u njih. Ako im možemo oduzeti vrednost, dokaz da se ne mogu više primeniti na svet, ne bi više bio dovoljan razlog da se svet liši svoje vrednosti.
          Rezultat: vera u kategorije razuma uzrok je nihilizma — mi smo merili vrednost sveta prema kategorijama koje se mogu samo primeniti na čisto fiktivan svet.
          Zaključak: Sve vrednosti sa kojima smo dosada pokušali da svetu pridamo izvesnu vrednost, s našega gledišta, i sa kojima smo ga zbog toga lišili svake vrednosti (kad se jednom pokazalo da su te vrednosti neprimenljive) — sve su te vrednosti, psihološki rasmatrane, rezultati izvesnih shvatanja korisnosti, utvrđene u cilju održanja i povećanja moći izvesnih vladajućih zajednica: ali pogrešno prenesene na suštinu stvari. Uvek je preterana naivnost čovekova da sebe smatra smislom i merom svih stvari. 
 
13

          Nihilizam pretstavlja prelazno patološko stanje (patološko je tu ogromno uopštavanje, zaključak da ni u čemu nema nikakvoga smisla): bilo da produktivne sile nisu još dovoljno jake — bilo da dekadencija još okleva i nije još pronašla sebi pomoćna sredstva. 
          Osnovi ove hipoteze: da nema istine uopšte; da nema nikakvog apsolutnog karaktera stvari, nikakve »stvari po sebi«. Ovo je već po sebi nihilizam, i to krajnje vrste. On vidi vrednost stvari u tome baš da tim vrednostima ne odgovara niti je što odgovaralo u stvarnosti, nego da su one samo simptom snage određivača vrednosti, uprošćavanje koje služi cilju života.

14

          Vrednosti i njihove promene stoje u odnosu prema porastu moći onoga ko ih određuje.
          Mera neverovanja, dopuštene »slobode duha«... kao izraz porasta moći.
          »Nihilizam« kao ideal najviše duhovne moći, prebogatoga života, delom razoran delom ironičan. 
 

15

          Šta je vera? Kako se ona rađa? Svaka je vera smatranje nečega istinitim.
          Krajnji oblik nihilizma bilo bi mišljenje: da je svaka vera, svako držanje nečega za istinito po nužnosti lažno jer ne postoji istinski svet. Dakle: prividnost u perspektivi, čije je poreklo u nama (ukoliko nam je stalno potreban jedan uži, skraćeni, uprošćeni svet). 
          Mera je naše snage dokle mi smemo sebi priznati prividnost, nužnost laži, a da pritom ne odemo u propast. 
          Utoliko bi nihilizam, kao odricanje istinskoga sveta, bića, mogao biti božanski pogled na svet.
 
16

          Ako smo »razočarani«, nismo razočarani u život: nego što su nam se otvorile oči u pogledu raznih »željivosti«. S podrugljivom srdžbom posmatramo ono što se zove »ideal«: mi samo preziremo sebe što nismo uvek bili u stanju da uvek, svakog časa, držimo u rukama onu besmislenu emociju koja se naziva »idealizam«. Maženje pomoću ideala je jače negoli srdžba razočaranaga čoveka. 
 
17

          U kojoj je meri Šopenhauerov nihilizam još uvek posledica istoga ideala koji je uslovio hrišćanski teizam? — Stepen sigurnosti u pogledu najviše željivosti, najviše vrednosti, najvišega savršenstva, bio je tako veliki da su filosofi pošli od nje kao da je a priori to apsolutna činjenica: »Bog« na vrhu kao dana istina. »Postati ravan Bogu«, »iščeznuti u Bogu« — bile su kroz tisuće godina najnaivnije i najubedljivije željivosti (ali jedna stvar koja ubeđuje nije još zbog toga istinita: ona je prosto ubedljiva. Napomena za magarce). 
          LJudi su se odučili da toj smesi od ideala pripišu i lično biće; postali su ateisti. Ali da li su se odista i odrekli samog ideala? — Najnoviji metafizičari traže u osnovi još uvek u njemu pravu »stvarnost«, »stvar po sebi« u odnosu prema emu je sveostalo samo privid. Njihova je dogma da ovaj naš svet pojava nije »istinski«, pošto očevidno nije izraz onoga ideala i u osnovi i ne vodi nas do onog metafizičkog sveta kao svoje osnove. Za bezuslovno, ukoliko to pretstavlja najviše savršenstvo, nemogućno je da bude razlog svega uslovnoga. Šopenhaueru, koji je želeo da to drukče bude, bilo je potrebno da tu metafizičaku osnovu misli kao nešto: suprotno idealu, kao »zlu, slepu volju«: tako je ona mogla biti »ono što se javlja«, što sebe otkriva u svetu pojava. Ali ni na taj način nije se sasvim odrekao apsolutnog ideala — nego se samo provukao neopaženo... 
          (Kantu se učinila potrebna hipoteza o »inteligibilnoj slobodi«, da bi sa ens rerfectum mogao sakinuti odgovornost za svet ovakav kakav je; jednom rečju, da bi objasnio zlo: skandalozna logika kod jednog filosofa...) 
 
18

          Najopštiji znak modernoga vremena: u svojim sopstvenim očima čovek je izgubio neverovatno mnogo u dostojanstvu. Dugo vremena on je bio središte i tragetski junak života uopšte; potom se upinjao da dokaže bar svoju srodnost s bitnom i punom vrednosti stranom života — kako to čine svi metafizičari, koji hoće da održe dostojanstvo čovekovo, sa svojom verom da su moralne vrednosti kardinalne vrednosti. Ko se Boga odreče, drži se utoliko čvršće vere u moral.
 

19

          Svako čisto moralno merenje vrednosti (kao što je, na primer, budističko) završava se nihilizmom: Evropa mora očekivati isto! Pretpostavlja se da se može proći sa moralom bez religiozne podloge; ali u tom pravcu i vodi put u nihilizam. Nema ničega u religiji što nas nagoni da sebe gledamo kao bića koja određuju vrednosti. 

20

          Pitanje koje nihilizam postavlja »čega radi?« potiče od dosadašnje navike da se cilj smatra kao nešto utvrđeno, dano, i nametnuto spolja — to jest od strane kakvog natčovečanskog autoriteta. Kad su se ljudi jednom odučili da u to veruju, traže po staroj navici drugi autoritet koji bi znao kako se govori bezuslovno i koji bi im mogao određivati ciljeve i zadatke. Autoritet savesti sada zauzima prvo mesto što se moral više emancipuje od teologije, to postaje imperativniji kao naknada za lični autoritet. Ili autoritet razuma. Ili socijalni instinkt (stado). Ili istorija sa imanentnim duhom, koja ima svoj cilj u sebi, i kome se čovek može poveriti. Htelo bi se da se izbegne volja, kaogod i hotenje cilja i rizika u postavljanju cilja sebi. Htelo bi se da se izbegne odgovornost (prihvatio bi se fatalizam). Najzad: sreća i, sa izvesnim licemerstvom, sreća najvećega broja.
          Kaže se: 
          1. Određen cilj nije uopšte potreban; 
          2. on se ne može unapred predvideti. 
          Baš sada, kad je volja u svojoj najvećoj sili nužna, ona biva najslabija i najmalodušnija. Apsolutno nepoverenje prema organizatorskoj sili volje za celinu. 
 

21

          Savršeni nihilist. — Oko nihilista idealizuje u pravcu rugobe, neverno je prema svojim uspomenama: ono ih pušta da se izgube i blede: ono ih ne štiti od samrtničke boje, kojom slabost boji sve što je daleko i prošlo. Ono što on ne čini prema sebi, ne čini ni prema celoj ljudskoj prošlosti — on je pušta da se izgubi. 
 
22


          Nihilizam. Ima dva značenja:
          A. Nihilizam kao znak povećane duhovne snage: aktivni nihilizam. 
          B. Nihilizam kao znak propadanja i opadanja duhovne snage: pasivni nihilizam. 

23

          Nihilizam kao normalno stanje. 
          On može biti znak snage, sila duha može porasti do te mere da joj se dotadašnji ciljevi (»ubeđenja«, članovi vere) mogu pokazati nepodesni (jer vera uopšte izražava pritisak uslova života, potčinjenje autoritetu jednoga poretka stvari koji vodi blagostanju, napredovanju, zadobijanju moći jednoga živoga bića...). S druge strane, on može biti znak nedovoljne snage da se plodno opet postavi sebi cilj, smisao, vera. 
          Svoj maksimum relativne snage on postiže kao velika razorna sila, u obliku aktivnog nihilizma. 
          Njegova protivnost bio bi umorni nihilizam, koji više ne napada; njegov najčuveniji oblik je budizam: kao pasivni nihilizam, kao znak slabosti: duhovna snaga može biti zamorena, iscrpljena, tako da joj više ne odgovaraju dotadašnji ciljevi i vrednosti i da im se više ne veruje — tako da se raspada sinteza vrednosti i ciljeva (na kojima počiva svaka jaka kultura) i pojedinačne vrednosti ratuju među sobom: raspad to će reći sve što oživljuje, vida, umiruje, tupi, stupa napred, u različitom ruhu, religioznom ili moralnom, ili političkom ili estetskom itd. 
 

24

          Nihilizam nije samo razmišljanje o uzaludnosti, i nije samo vera da sve zaslužuje da propadne; nego tu čovek sam uzima stvar u ruke, sam razara... To je, ako se baš hoće, nelogično: ali nihilist ne veruje u potrebu da bude logičan... To je stanje jakih duhova i volja; a takvima je nemogućno da se zadovolje negativnim sudom: negacija delom potiče iz njihove prirode. Uništenje sudom potvrđuje uništenje rukom. 
 
25

          O poreklu nihilista. — Smelost za sve ono što čovek odista zna dolazi pozno. Ja sam sebi tek nedavno priznao da sam bio nihilist od glave do pete. Energija i radikalizam s kojim sam išao napred kao nihilist obmanuli su me u pogledu ove osnovne činjenice. Kada čovek ide ka nekom cilju, izgleda nemogućno da mu »besciljnost po sebi« bude glavno pravilo vere. 
 
26

          Pesimizam jakih priroda: »čega radi?« i posle užasne borbe, pa i pobede. Da je nešto stotinu puta važnije od pitanja da li se osećamo dobro ili rđavo: to je osnovni instinkt jakih priroda — pa prema tome i da li se drugi osećaju dobro ili rđavo. Jednom rečju, da imamo cilj kome ne bi oklevali da žrtvujemo ljude, da činimo najveće rizike i da budemo gotovi da primimo na sebe rđavo i najgore: to je velika strast.
 
 

-početak-