POREKLO MORALNIH OCENA VREDNOSTI

253

          Ovo je pokušaj da se o moralu misli bez stajanja pod uticajem njegove čari i ne bez izvesnog nepoverenja prema primamljivoj lepoti njegova držanja i izgleda. Svet kome se možemo diviti, koji je u skladu s našim religioznim nagonima koji sebe dokazuje bez prestanka — u rukovođenju pojedincem i opštim: to je hrišćanski pogled na svet, opšti koren svima nama.
          Ali usled povećanja naše strogosti, nepoverenja i našeg naučnog duha (takođe usled razvijenijeg instinkta za istinu, što je opet pod uticajem anti-hrišćanstva), ovo tumačenje se sve manje i manje može za nas održati.
          Najveštiji izlaz: Kantov kriticizam. Intelekt ne samo da odriče sebi pravo da na takav način tumači stvari nego još i da odbacuje tumačenje koje je jednom dano. LJudi se zadovoljavaju kad se od njih traži više lakovernosti i vere, s odricanjem od svih prava na razum u pogledu dokaza njihovih verovanja, sa nepojmljivim i višim »idealom« (Bogom) kao popunom praznine.
          Hegelijanski izlaz pretstavlja nadovezivanje na Platona, to je romantizam i reakcija, i u isti mah simptom istoriskog smisla, jedne nove sile: »duh« je »ideal koji se samootkriva i samorealizuje«: mi verujemo da se u »procesu«, u »postajanju«, sve veći deo ovog ideala manifestuje — dakle ideal se ostvaruje, vera se polaže u budućnost u kojoj i duh može klanjati i služiti prema svojim uzvišenim potrebama. Jednom rečju:
          1. Bog je nama nepoznat i mi ga ne možemo dokazati (to je skriveni smisao celoga epistemološkoga pokreta);
          2. Bog se može dokazati, ali kao nešto što evoluira, i mi smo deo toga, i to s našom žudnjom za idealom; (to je skriveni smisao istoriskog pokreta).
          Valja primetiti da nikada kritika nije uperena protiv ideala, nego samo protiv problema koji daje povoda diskusiji oko ideala — to jest, zašto nije ideal još ostvaren, ili zašto se ne može dokazati u malim stvarima kao u velikim.

*

          Vrlo je važna razlika: da li čovek dolazi do saznanja o ovom kritičnom stanju usled neke strasti ili žudnje u njemu, ili mu se ono javlja kao problem do koga je došao naporom svojih misaonih sila i izvesnom snagom istoriske imaginacije.
          Izvan filosofskih i religioznih stanovišta nalazimo iste pojave: utilitarizam (socijalizam i demokratija) kritikuje poreklo moralnih ocena vrednosti, premda veruje u njih isto toliko koliko i hrišćanin. (NJegova naivnost! Kao da se moral može održati kad više nema božanstva koje ga ozakonjuje! Vera u »transcendentalno« je apsolutno nužna da bi se održala vera u moral.)
          Osnovni problem: otkuda ova svemoć vere? Vere u moral? Tu veru odaje i to što se i osnovni životni uslovi krivo tumače u prilog morala: uprkos našem znanju o biljkama i životinjama. »Samoodržanje«: to je darvinov pokušaj izmirenja altruističkih i egoističkih principa.

254

          Ispitivanje porekla naših moralnih ocena vrednosti i tablica zakona nema apsolutno nikakve veze sa kritikom tih vrednosti, premda ljudi ostaju uporno na gledištu da ima; ove dve stvari su potpuno odelite, bez obzira na to što znanje o pudenda orgio — o stidnom poreklu stvari — smanjuje njenu važnost i utire put za kritičan stav i kritičan duh prema njoj zbog takvog njenog porekla.
          Kakva je stvarna vrednost naših ocena i tablica moralnih zakona? Šta je rezultat njihove prevlasti? Za koga? U odnosu na šta? — Odgovor: za život. Ali šta je život? Ovde je potreban nov i određeniji pojam života. Moja formula za ovaj pojam glasi: život je volja za moć.
          Kakav je smisao samoga akta ocenjivanja vrednosti? Da li ono ukazuje na drugi, metafizički svet (kao što je verovao Kant, koji je živeo u doba koje je prethodilo velikom istoriskom pokretu)? Jednom rečju: koje je njegovo poreklo? Ili ono nije ljudskoga porekla? — Odgovor: moralno ocenjivanje je vrsta objašnjenja, ono sačinjava metod tumačenja. Samo tumačenje je simptom određenih fizioloških prilika, kaogod i određenog duhovnog nivoa gospodarećih sudova. Ko to tumači? — Naše strasti.

255

          Sve vrline valja shvatiti kao fiziološka stanja: naročito glavne organske funkcije valja shvatiti nužnim i dobrim. Sve vrline su ustvari sublimirane strasti i uzvišena fiziološka stanja.
          Sažaljenje i čovekoljublje mogu se posmatrati kao razvitak seksualnog nagona — pravda kao razvitak strasti za osvetom — vrlina kao ljubav prema otporu, volja za moć — čast kao priznanje jednakosti i podjednako velike sile.

256

          Pod »moralom« ja podrazumevam sistem ocena vrednosti koje dodiruju životne uslove jednoga bića.

257

          Ranije se govorilo o svakom moralu: »Poznaćete ga po plodovima njegovim«. Ja kažem o svakom moralu: »To je plod po kome poznajem zemljište na kome je izrastao.«

258

          Ja sam pokušao da shvatim moralne sudove kao simptome i govor znakova u kojima se otkrivaju procesi fiziološkog napredovanja ili opadanja, kaogod i svest o uslovima održanja ili rašćenja. To je način tumačenja ravan po vrednosti astrologiji, to su predrasude kojima instinkti došaptavaju (specifične rasama, zajednicama, raznim stupnjevima kao što su mladost ili venjenje itd.).
          Ako se ovo načelo primeni specijalno na moral hrišćanske Evrope, videće se da su naši moralni sudovi znaci propadanja, neverovanja u život, priprema za pesimizam.
          Moj glavni stav: ne postoje moralni fenomeni, nego samo moralna interpretacija ovih fenomena. Sama ova interpretacija poreklom je iz vanmoralne oblasti.
          Kakav je smisao u tome što smo životu pripisali protivrečnost? — To je od ogromne važnosti: iza sviju drugih ocena vrednosti stoje zapovednički ove moralne ocene. Ako njih nestane, prema čemu bismo onda merili? I onda kakvu bi vrednost imalo saznanje itd..??

259

          Jedno gledište: u svima određivanjima vrednosti postoji određen smer: održanje porodice, zajednice, rase, države, crkve, vere, ili jedne kulture. — Zahvaljujući činjenici što ljudi zaboravljaju da svaka ocena vrednosti ima izvestan smer, jedno isto lice može živeti u raju kontradiktornih ocena, pa prema tome i u raju kontradiktornih impulsa. To je izraz bolesti u čoveku nasuprot zdravlju kod životinja, gde svi instinkti odgovaraju izvesnom, odreženom smeru.
          Ovaj stvor pun protivrečnosti ima u svom biću, međutim, jedan veličanstven metod saznanja: on oseća za i protiv razloge, on se uzvišava do pravde, to će reći do obaveštenja o principima s onu stranu ocene dobra i zla.
          Najmudriji bi prema tome bio najbogatiji protivrečnostima, on bi tako isto bio obdaren čulima dodira pomoću kojih bi razumeo svakovrsne ljude, i sa svim tim on bi imao svoje velike trenutke, kad bi sve strune njegova bića treperile u skladu — što se čak i nama dešava, samo vrlo retko! To je neka vrsta planetarnog kretanja.

260

          »Hteti« znači hteti neki cilj. Ali »cilj« kao ideja uključuje ocenu vrednosti. Odakle potiču ocene vrednosti? Je li permanentna norma »prijatan-bolan« osnovica ocene vrednosti?
          Ali u bezbroj slučajeva mi jednu stvar napravimo bolnom time što joj ubrizgavamo našu ocenu vrednosti.
          Opseg moralnih ocena vrednosti: one igraju ulogu u skoro svakom čulnom utisku. Za nas je svet obojen njima.
          Mi smo izmislili smer i vrednost sviju stvari; usled toga vladamo ogromnom latentnom snagom: ali izučavanje uporednih vrednosti uči nas da su se vrednosti koje su stvarno bile suprotne visoko cenile i da je postojalo mnogo tablica zakona (one stoga ne bi mogle vredeti apsolutno).
          Analiza pojedinačnih tablica zakona otkrila je da su bile sklopljene (često vrlo rđavo) kao uslovi života za ograničene grupe ljudi, da bi obezbedile njihovo održanje.
          Ispitavši sadanjega čoveka, našli smo u njemu veliki broj vrlo različitih vrednosti koje više nemaju nikakve stvaralačke moći — osnovno načelo: »uslov života« sada je potpuno odvojen od moralnih vrednosti. One su mnogo izlišnije i ni izbliza onako mučne. One su postale proizvoljna stvar. Haos.
          Ko stvara cilj koji stoji iznad čovečanstva i iznad pojedinaca? Ranije je moral bio mera za samoodržanje. Ali, sada niko ne želi da se što održi, nema ništa više da se održi. Tako se svodimo na opitan moral, gde svak mora određivati sam sebi cilj.

261

          Šta je kriterium moralne delatnosti? 1) nekoristoljublje, 2) opšta saglasnost. Ali to je moral budoara. Rase se moraju proučavati i posmatrati, i u svakom slučaju mora se otkriti kriterium, kaogod i ono što on izražava: verovanje da »takvo naročito držanje ili ponašanje pripada glavnom uslovu našega života«. Nemoralno znači »ono što donosi propast«. Međutim, sva društva u kojima su nađeni ovi principi doživela su svoju propast: neka od ovih načela upotrebljavana su opet i opet, jer su bila potrebna novostvorenim zajednicama; takav je slučaj, na primer, sa zapovešću: »Ne ukradi«. U vremena kad se od ljudi nije moglo očekivati da ispolje društvene instinkte u znatnijoj meri (kao na primer u vreme Rimske Imperije) društveni instinkt bio je upućen na ideju »spasenja duše«: ili, filosofskim jezikom rečeno, na »najveću meru sreće«. Jer čak ni grčki filosofi nisu više osećali sa svojim gradom.

262

          Potreba lažnih vrednosti. — Izvestan sud može se odbaciti, kad se pokaže da je bio uslovljen: ali time se ne potire potreba da se on zadrži. Razlozi nisu u stanju da dublje iskorene lažne vrednosti negoli što mogu promeniti astigmatizam u čovekovom oku.
          Mora se razumeti potreba njihova postojanja: one su proizvod uzroka koji nemaju nikakve veze s dovoljnim razlozima.

263

          Videti i pokazati problem morala meni se čini da je nov zadatak i glavna stvar. Ja odričem da se to uradilo u dosadanjoj moralnoj filosofiji.

264

          Kako je lažno i varljivo bilo uvek čovečanstvo u pitanju glavnih činjenica svoga unutarnjega sveta! Ovde nemati očiju, ovde držati jezik za zube i otvoriti usta...

265

          Izgleda da ne postoji nikakvo saznanje ili svest o mnogobrojnim revolucijama kroz koje su prošli moralni sudovi i o broju slučajeva kad je »zlo« ozbiljno i iskreno prekršteno u »dobro« i obrnuto. Ja sam sa svoje strane ukazao na jednu takvu transformaciju rečima »moralnost naravi«. — Čak i svest je promenila svoju oblast: ranije je postojala griža savesti kod stada.

266

          A. Moral kao delo nemorala.
          1. Da bi moralne vrednosti zagospodarile, moraju im priteći u pomoć čisto nemoralne sile i afekti.
          2. Pojava moralnih vrednosti je delo nemoralnih strasti i obzira.
          B. Moral kao delo zablude.
          V. Moral postepeno u opreci sam sa sobom.
          Obračun. — Istinitost, sumnja, epoch, sud. — »Nemoralnost« verovanja u moral.
          Stupnjevi:
          1. Apsolutno carstvo morala: sve biološke pojave mere se i sude prema njemu.
          2. Pokušaj identifikovanja života i morala (simptom probuđenog skepticizma: moral se više ne sme osećati kao nešto oprečno životu); više sredstava, čak i jedan transcendentalni put.
          3. Suprotstavljanje života i morala: život sudi i osuđuje moral.
          G. U kojoj je meri moral štetan po život:
                    a) po uživanje života, zahvalnost za život itd.
                    b) lepšanje, oplemenjivanje života
                    v) saznanje života
                    g) po razvoj života, ukoliko je išao za tim da razdeli najviše pojave života.
          D. Druga strana računa: korist morala po život.
          1. Moral kao načelo održanja veće celine, kao ograničavanje pojedinih članova: koristan za »oruđe«.
          2. Moral kao načelo održanja u odnosu prema unutarnjem dovođenju čoveka u opasnost zbog strasti: koristan za »prosečne«.
          3. Moral kao načelo održanja protiv uništilačkog dejstva velike bede i nevolje: koristan za »patnike«.
          4. Moral kao protivdejstvo protiv strašnih eksplozija silnih: koristan za »niže«.

267

          Vrlo je dobra stvar kad se čovek može poslužiti izrazima »pravo«, »krivo« u određenom, uskom, buržoaskom smislu, kao na primer u izreci: »Čini pravo pa se ne boj nikoga«; to jest čini svoju dužnost prema shemi života u čijim granicama postoji jedna zajednica.
          Ne nipodaštavajmo dejstvo dve hiljade godina morala na naš duh!

268

          Dve vrste morala ne smeju se brkati: moral s kojim se brani od začetka dekadencije instinkt koji je ostao zdrav, i moral pomoću koga ta dekadencija sebe formuliše, pravda i vodi naniže.
          Prva vrsta morala je stoička, kruta, tiranska (sam stoicizam je bio primer takvoga morala što lance nosi); druga vrsta je sentimentalna, puna tajni: ona ima žene i »lepa osećanja« na svojoj strani (prvobitno hrišćanstvo je bilo primer takvog morala).

269

          Pokušaću da celokupno moralisanje obuhvatim jednim pogledom, kao fenomen i kao zagonetku. Moralni fenomeni zanimali su me kao da su zagonetke. Danas ću biti u mogućnosti da odgovorim na pitanje: šta znači to da bi dobro moga bližnjega za mene bilo od veće vrednosti negoli moje sopstveno? Otkuda to da moj bližnji valja da ceni svoje dobro drukče negoli što bih ga ja cenio — to jest, zašto bi baš moje dobro stajalo na prvom mestu u njegovoj misli? Kakav je smisao ovoga »ti treba« koje čak i filosofi smatraju kao da se nalazi van diskusije?
          Na izgled potpuno nenormalna ideja da čovek treba da ceni više ono što čini za druge negoli ono što čini za sebe, i da i taj drugi treba da postupa isto tako (da se imaju smatrati dobrima samo ona dela koja se čine obzirom na bližnjega i njegovo dobro) ima svoga razloga kao proizvod društvenog instinkta, koji počiva na shvatanju da pojedinac malo znači, premda kolektivno pojedinci imaju vrlo veliku važnost. To, razume se, pretpostavlja da oni sačinjavaju jednu zajednicu jedinstvenim osećanjem i jedinstvenom savešću. Stoga je to vežbanje u držanju očiju u izvesnom pravcu; to je volja za jednim gledanjem koje onemogućuje da sebe vidimo.
          Moja misao: nedostaju ciljevi, a to moraju biti pojedinci. Mi vidimo opšti pravac: svaki se pojedinac žrtvuje i služi kao oruđe. Neka svaki ide ulicom otvorenih očiju: nije li svak koga vidi »rob«? Čemu? Šta je smer svega toga?

270

          Kako je mogućno da čovek može sebe poštovati jedino obzirom na moralne vrednosti, da podređuje i prezire sve u prilog dobra, zla, poboljšanja, duhovnog spasenja itd.? Kao na primer Anri Amiel. Kakav je smisao moralne idiosinkrazije? Mislim i psihološke i fiziološke, kakva je bila kod Paskala, na primer. U slučajevima gde postoje i druge velike osobine; pa čak i kod Šopenhauera, koji je očevidno cenio ono što nije niti je mogao imati... — Nije li ona proizvod čisto mehaničkog moralnog tumačenja stvarnih stanja bola i nezadovoljstva? Nije li ona osetljivost naročite vrste koja slučajno ne poima uzrok svojih mnogobrojnih osećanja bola, nego misli da ih objasni moralnim hipotezama? Na taj način se slučajno osećanje snage i zadovoljstva uvek javlja pod vidom »čiste savesti« oblivene svetlošću blizosti božje i svešću o spasenju... Tako moralni idiosinkrazist ili je stekao svoju pravu vrednost približavanjem društvenom uzoru vrloga čoveka: on je »pošten«, »pravičan« — srednje stanje dostojno visokog poštovanja; u svakoj moći prosečan, ali u svakom hotenju častan, savestan, čvrst, uvažen, pouzdan; — ili zamišlja da je zadobio tu vrednost prosto zato što na drugi način nije u mogućnosti da razume sva svoja stanja — on je sam sebi nepoznat; zbog toga sebe tumači na ovaj način. — Moral je jedina shema tumačenja pomoću koje ovaj tip čoveka može sebe podneti: — je li to neka vrsta gordosti?...

271

          Prevaga moralnih vrednosti. — Posledica te prevage: kvarenje psihologije itd., fatalnost koja je svuda s tim vezana. Kakav je smisao ove prevage? Na šta ona ukazuje? Na izvesnu veću hitnost da se rekne da ili ne odlučno u ovim stvarima. Svakojaki imperativi upotrebljavani su da bi moralne vrednosti mogle izgledati kao da su utvrđene za navek: — one su vladale najduže vremena; skoro se čini kao da su instinktivne, kao zapovest iznutra. One su izraz društvenih mera za održanje, po tome što ih ljudi osećaju kao da su van diskusije. Praksa: to će reći korist od saglasnosti u pogledu viših vrednosti, dostigla je u ovom pogledu do neke vrste sankcije. Mi vidimo da se čini sve mogućno da se razmišljanje i kritika parališu u ovoj oblasti: — pogledajte samo Kantov stav! Da ne govorimo o onima koji misle da je nemoralno vršiti istraživanja u ovim stvarima.

272

          Moja namera je da pokažem apsolutnu homogenost sviju pojava i primenu moralnih razlikovanja kao stvar uslovljenu perspektivom; da pokažem da je sve što se hvali kao moralno u suštini jednako sa svim što je nemoralno i da je postalo mogućno pomoću nemoralnih sredstava za nemoralne svrhe, kao što je slučaj sa svakim moralnim razvitkom; — i obrnuto, da je sve što je ozloglašeno kao nemoralno, s gledišta ekonomije, više i bitnije, i da razvitak još većeg obilja života neophodno donosi sa sobom i napredak nemorala. »Istina« je stupanj do koga sebi dopuštamo da to shvatimo.

273

          Ali, možemo biti bez brige: ustvari, potrebno je vrlo mnogo morala da bismo bili nemoralni na ovaj utančaniji način; ja ću se poslužiti jednim poređenjem:
          Fiziolog koji se interesuje jednom bolešću, i bolesnik koji bi hteo da se od nje izleči, nemaju isti interes. Uzmimo da je ta bolest moral — jer moral jeste bolest — i da smo bolesnici mi Evropljani: koliko će tu biti mučenja i teškoća kad smo mi Evropljani u isto vreme svoji sopstveni radoznali posmatrači i fiziolozi! Da li bismo u takvim prilikama ozbiljno želeli da se oslobodimo morala? Da li ćemo mi to hteti? Nezavisno od pitanja da li mi to možemo? Da li mi možemo biti »izlečeni.«?
 
 

-početak-