NAUKA Nauka je dosad bila sredstvo za otklanjanje potpune zbrke stvari pomoću hipoteza koje sve »objašnjavaju« — dakle iz odvratnosti intelekta prema haosu. — Ova ista odvratnost obuzima me kad posmatram samog sebe: ja bih želeo da sebi pretstavim i svoj unutrašnji svet pomoću jedne sheme i tako da savladam intelektualnu zbrku. Moral je bio takvo uprošćenje: on je učio da je čovek znan, poznat. — Sada, pošto smo uništili moral, mi smo sami sebi opet postali potpuno nejasni. Znam da o sebi ništa ne znam. Fizika se pokazuje kao blagodat za duševno raspoloženje: nauka (kao put do saznanja) dobija novu draž pošto je moral odbačen — i pošto jedino tu nalazimo doslednost, mi moramo udesiti svo) život tako da je, sačuvamo za sebe. To nas dovodi do neke vrste praktičnog razmišljanja o uslovima našeg života kao organa saznanja. Naše pretpostavke: nema Boga, nema cilja: sila je krajna. Mi ćemo se dobro čuvati da za niže od nas ne smišljamo pravac mišljenja koji je njima potreban i da im ga ne propisujemo. Nije »moralno vaspitanje« čovečanstva potrebno nego popravilište za naučne zablude, jer nam »istina« bljutavi život i čini da ga ne marimo — ako se već čovek nije bespovratno navezao na svoj put i ne snosi posledice svoga časnoga gledišta s tragičnim ponosom. Polazna
tačka naučnog rada: vera u povezanost i
kontinuitet naučnog
rada, tako da pojedinac sme raditi na svakom mestu, ma kako ono bilo
malo,
uveren da ne radi uzalud. * Vremena nagomilavanja, kad se stiče snaga i moć kojima će se budućnost poslužiti: nauka kao sredokraća gde prosečna, mnogostranija, složenija bića dolaze do izražaja i .nalaze zadovoljenja: svi oni kojima se akcija ne preporučuje. Filosof obnavlja svoju snagu na drugi način i drugim sredstvima: on je obnavlja, na primer, nihilizmom. Vera da ne postoji istina, nihilistička vera, veliki je odmor za čoveka koji kao ratnik saznanja besprekidno ratuje s čitavom najezdom ružnih istina. Jer je istina ružna.
»Besmislenost zbivanja«: takvo verovanje je posledica
shvatanja da su sva
dosadanja tumačenja sveta lažna, to je uopštavanje obeshrabrenosti i
slabosti,
ali ne neophodna vera. Beskonačna
mogućnost različitih tumačenja sveta: svako
tumačenje je simptom
napredovanja ili opadanja. Protiv želje za prmirljivošću i miroljubljem. Tu spada i svaki pokušaj od strane monizma. Ovaj svet
perspektive, ovaj svet za oko, dodir i uho, vrlo je
lažan,
kad se poredi i sa jednim mnogo osetljivijim čulnim aparatom. Ali
njegova
razumljivost, jasnost, praktičnost, njegova lepota počinju se gubiti,
ako istančamo svoja čula: isto onako kao što se gubi lepota kad
razmišljamo
o događajima istorije; postavljanje cilja već je iluzija. Dosta nam je
to da nam se svet čini od veće vrednosti, određeniji,
lepši,
značajniji, što se površnije i ovlašnije shvati. Što se dublje
u
njega prodre pogledom, to se više gubi naša ocena njegove vrednosti — i
beznačajnost
se približuje! Mi smo stvorili svet, koji ima vrednost! Priznajući
to, mi time priznajemo da je poštovanje istine posledica jedne iluzije
— i da je mnogo potrebnije ceniti formativnu, uprošćujuću,
stvaralačku
silu koja idealizuje. Mi znamo da se rušenjem jedne iluzije još ne dobija istina, nego samo još jedan komad neznanja, proširenje našeg »faznog prostora«, porast naše »pustinje« — Šta saznanje jedino može biti? — »Tumačenje«, unošenje smisla — ne »objašnjenje« (u većini slučajeva jedno novo tumačenje nekog starog tumačenja koje je postalo nerazumljivo i skoro sada samo jedan simbol). Ne postoje utvrđena fakta, sve je u toku, nedokučno, naša mišljenja su još najdužega veća.
Utvrđivanje »istine« i »neistine«, »utvrđivanje
fakata uopšte,
bitno je različito od tvoračke postavke, izgradnje, uobličavanja,
savlađivanja,
hotenja, koji leže u suštini filosofije. Dati smisao stvarima —
to
je dužnost koja uvek preostaje, pod uslovom da u njima ne
leži
još nikakav smisao. To isto važi za tonove, kaogod i za sudbine
naroda:
oni se mogu tumačiti na najrazličitije načine i mogu se upućivati na
različite
pravce u različite svrhe. Na kraju krajeva, čovek ne nalazi u stvarima ništa drugom onoga što je u njih stavio: — to ponovno nalaženje zove se nauka, a stavljanje — umetnost, religija, ljubav, ponos. I u jednom i u drugom, čak i da su dečja igra, čovek treba da pokaže smelosti i slobodno da ide napred, u prvom slučaju da ponovo nađe, u drugom da unese smisao u stvari — što je naš posao. Nauka:
njene dve strane: Razvitak
nauke dovodi sve više do toga da preobrati »poznato«
u nepoznato:
— njen je cilj, međutim, baš suprotan tome, jer ona polazi od instinkta
da
nepoznato svede na poznato. Nije dovoljno da vidiš u kakvom neznanju živi čovek i životinja: moraš imati još i volju za neznanjem i naučiti se na to. Tebi je neophodno da pojmiš da je bez ovoga neznanja nemogućan i sam život; da je ono uslov pod kojim se sve živo jedino održava i napreduje: jedan veliki, tvrdi bedem neznanja mora stajati oko tebe. Nauka —
preobraženje prirode u pojmove u cilju ovlađivanja
prirodom — pripada
rubrici »sredstva«. Misao je najjača i neprekidno vršena funkcija na svima stupnjevima života — ona je i u svakom opažaju i prividnom trpljenju. Očevidno ona postaje time najmoćnija i najpretencioznija od sviju funkcija i vremenom tiraniše sve ostale sile. Na kraju ona postaje »strast po sebi«, apsolutna. Povratiti
subjektu saznanja pravo na veliki afekt, pošto su
ugušivanje
sebe i kult »objektivnosti« stvorili i ovde lažnu hijerarhiju. Zabluda
je dostigla svoj vrhunac kad je Šopenhauer učio: upravo u oslobođenju
od
strasti, od volje, leži jedini put ka »istini«, ka saznanju; intelekt
oslobođen
volje ne može ništa drugo nego da vidi pravu prirodu stvari. Utakmica afekata i nadmoćnost jednog afekta nad intelektom. »Humanizovati« svet, to će reći osećati se u njemu sve više kao gospodar. Kod jedne više vrste bića saznanje će dobiti i nove oblike, koji sada još nisu potrebni. Da vrednost sveta leži u našim tumačenjima ( — da su možda mogućna negde još neka druga tumačenja, sem čisto čovečanskih — ), da su dosadanja tumačenja ocene vrednosti sa izvesnih gledišta, pomoću kojih se držimo u životu, to jest u volji za moć, za porastom moći; da svako uzdizanje čoveka povlači sa sobom savlađivanje užih tumačenja, da svako postignuto jačanje i proširenje moći otvara nove perspektive; i zove na veru u nove horizonte — to se provlači kroz moje spise. Svet s kojim nešto imamo lažan je, nije nikakav fakt, nego roman i uopštavanje na osnovu malog broja opažanja on je »u toku«, kao nešto što postaje, kao laž koja se uvek pomera, koja nikad ne dolazi bliže istini: jer — »istina« ne postoji.
Rekapitulacija: |