ORGANSKI PROCES


640

          Čovek zamišlja da prisustvuje rađanju organizama:¸šta se tu može opaziti pomoću očiju i dodirom? Koliko se od toga može izraziti brojevima? Koja se pravila pokazuju u kretanjima? Znači: čovek bi hteo da sve zbivanje tako uredi kao da je ono zbivanje za oko i za čulo dodira, što će reći kao kretanje: — on će otkriti formule kojima će uprostiti ogromnu masu ovih iskustava. Svođenje svega zbivanja na nivo čoveka od čula i matematičara. Reč je o pravljenju inventara ljudskog iskustva: pod pretpostavkom da su čovek ili bolje ljudsko oko i umne sposobnosti bili večiti svedoci sviju stvari.

641

          Mi zovemo »životom« mnoštvo sila koje su spojene zajedničkim procesom ishrane. Ovome procesu ishrane pripada sve takozvano osećanje, pretstavljanje, mišljenje kao sredstva koja ga omogućuju; to će reći: 1. otpor prema svima drugim silama; 2. podešavanje njihovo prema obliku i ritmu; 3. ocenjivanje u pogledu asimilacije i sekrecije.

642

          Spona između organskoga i neorganskoga sveta mora ležati u odbojnoj sili koju ima svaki atom energije. »Život«
bi se mogao definisati kao trajna forma procesa uspostavljanja sile, u kome različite bojne sile nejednako napreduju. Do koje mere ima otpornosti i u poslušnosti? Individualna moć time se niukoliko ne gubi. Tako isto ima u zapovedanju priznanja da
apsolutna moć protivnikova nije pobeđena, apsorbovana, rasturena. »Poslušnost« i »zapovedanje« jesu oblici ratne igre.

643

          Volja za moć tumači (— pri obrazovanju jednog organa radi se o jednom tumačenju): ona razgraničava, određuje stepene, razlike u moći. Same razlike u mođi ne bi se kao takve još mogle opaziti: mora tu postojati nešto što hoće da raste, koje svako drugo nešto što hoće da raste tumači prema toj njegovoj vrednosti. U tome su oni jednaki. — Uistini, tumačenje je samo sredstvo da se nečim ovlada. (Neprekidno tumačenje je pretpostavka organskog procesa.)

644

          Veća složenost, oštre razlike, koegzistencija razvijenih organa i funkcija uz iščezavanje prelaznih organa — ako je to savršenstvo, onda se u organskom procesu otkriva volja za moć, pomoću koje gospodarske, stvaralačke, zapovedničke  sile sve više šire oblast svoje moći i sve više uprošćuju stvari u njoj: imperativ raste.
          »Duh« je samo sredstvo i oruđe u službi višega života, uzdizanja života: a što se tiče dobra, kako ga je Platon (a za tim i
hrišćanstvo) shvatio, čini mi se da je ono princip opasan po život, princip koji ga kleveta i odriče.

645

          Nasleđe kao nešto sasvim neobjašnjeno ne može se upotrebiti kao objašnjenje, nego samo kao naznačenje, određenje jednog problema. To isto važi i za »moć prilagođavanja«. Ustvari, morfološko izlaganje činjenica, čak i pod pretpostavkom da je potpuno, ne objašnjava ništa, nego samo opisuje jednu ogromnu činjenicu. Kako se izvestan organ može upotrebiti za koju bilo svrhu, to nije objašnjeno. To se isto tako malo objašnjava pomoću causae finales kaogod i pomoću causae efficientes. Pojam »uzroka« samo je sredstvo za izražavanje, ništa više; sredstvo za obeležavanje.

646

          Postoje analogije: na primer, našem pamćenju analogija je ono drugo pamćenje koje se opaža u nasleđu, razvitku i oblicima. Našem pronalazaštvu i eksperimentisanju analogija je pronalazačka moć u upotrebi oruđa za nove svrhe itd.
          Ono što mi nazivamo svojom »svešću« potpuno je nedužno u pogledu sviju bitnih procesa našega održanja i našega porasta; nema nijedne glave toliko vešte da napravi nešto više od mašine — a ovu nadmaša daleko svaki organski proces.

647

          Protiv darvinizma. — Korist od jednog organa ne objašnjava njegovo poreklo, naprotiv! Najveći deo vremena, potrebnog da se obrazuje izvesna osobina, ona ne pomaže održanju individue i ne koristi joj, a najmanje u borbi sa spoljašnjim prilikama i neprijateljima.
          Šta je naposletku »korisno«? Mora se pitati: »Korisno čemu?« Na primer:ono što bi koristilo trajanju individue — moglo bi biti nepovoljno po njenu jačinu i lepotu; ono što održava individuu — moglo bi je isto tako ukočiti i zadržati u razvitku. S druge strane mogao bi izvestan nedostatak, izvesna degeneracija biti od najveće dobiti ukoliko bi dejstvovala kao potsticaj na druge organe.
Na isti način mogla bi nedaća da bude životni uslov, ukoliko bi svodila individuu na meru koja je drži i ne dopušta joj da rasipa snagu. — Sama individua je borba delova (oko hrane, prostora itd.): njen razvitak je vezan za pobedu, nadmoćnost pojedinih
delova, zakržljalost i »razvijanje u organe« drugih.
          Uticaj »okoline« kod Darvina besmisleno je preteran; u životnom procesu bitan je faktor baš ona ogromna tvoračka sila koja stvara oblike iznutra, koja »okolinu« jednostavno iskorišćuje, eksploatiše. — Te nove forme izgrađene iznutra nisu stvorene obzirom na neki cilj; ali u borbi između delova jedna nova forma ne ostaje dugo bez odnosa prema nekoj delimičnoj koristi, i onda se prema upotrebi sve više usavršava.

648

          »Korisnost« u pogledu ubrzanja koraka razvitka drukčija je brsta »korisnosti« od one koja se odnosi na najveću mogućnu stabilnost i trajnost jednog razvijenog bića.

649

          »Koristan« u smislu darvinističke biologije znači: ono što pomaže izvesnom biću u njegovoj borbi s drugima. Ali po mome mišljenju stvarni napredak pretstavljaju osećanja preobilja, osećanja porasta snage, sasvim nezavisno od koristi u borbi; iz ovih osećanja niče tek volja za borbom. —

650

          Fiziolozi treba dobro da razmisle pre negoli što stave instinkt za samoodržanjem kao osnovni instinkt organskog bića. Živo biće nada sve traži da dâ odušku svojoj snazi: »održanje« je samo jedna od posledica toga izliva. — Valja se paziti suvišnih teleoloških načela! A ceo pojam »nagona za održanjem« od te je vrste.

651

          Primarna i osnovna aktivnost jedne protoplazme ne može se pripisati volji za samoodržanjem, jer ona uzima u sebe toliko materije da to nema nikakve srazmere sa njenom potrebom za samoodržanjem: i što je glavno, ona se time ne »drži« nego se raspada... Instinkt koji tu gospodari imao bi da objasni baš to otsustvo volje za samoodržanjem: »glad« je već tumačenje koje se zasniva na posmatranju nesrazmerno složenih organizama (— glad je specijalan i pozniji oblik instinkta, izraz podele rada, u službi višeg instinkta, koji gospodari nad tom podelom).

652

          Nemogućno je glad smatrati kao primum mobile, kao što se takvim ne može smatrati ni samoodržanje. Glad shvaćena kao posledica slabe ishrane znači: glad kao posledica jedne volje za moć koja više ne može da gospodari. Ne radi se ni u kom slučaju o naknadi izvesnog gubitka — tek docnije, usled podele rada, kad je volja za moć pronašla sasvim druge puteve da sebe zadovolji, potreba organizma za asimilacijom svela se na glad, na potrebu za nadoknađivanjem izgubljenoga.

653

          Potsmeh lažnom »altruizmu« biologa: množenje kod ameba javlja se kao zbacivanje tereta, kao čista dobit. To je izbacivanje nepotrebne materije.

654

          Podela protoplazme na dvoje nastaje kad joj nedostaje više moći da savlada prisvojenu materiju: rađanje je posledica nemoći.
          Kad mužjaci traže ženke od gladi i utonu u njima, rađanje je posledica gladi.

655

          Slabije nagoni na jače potreba za ishranom; ono želi da mu se poturi i, ako je mogućno, da se sjedini s njim. Jači se naprotiv brani, on neće da na taj način propadne, nego se štaviše u rašćenju cepa na dvoje i na više. Što je veća težnja za jedinstvom, mora utoliko biti više slabosti; ukoliko je više težnje za raznolikošću, razlikom, unutrašnjim raspadom, utoliko je više sile tu prisutno.
          Nagon da se čemu priljubimo — i nagon da nešto odgurnemo — to je beočug u organskom kao i u neorganskom svetu. Celokupno razlikovanje samo je predrasuda.
          Volja za moć u svakoj kombinaciji sile, koja se brani od jačega i nasrće nemilosrdno na slabije, tačnije je shvatanje. NZ. Procesi kao »bića«.

656

          Volja za moć može se pokazati samo na otporu; ona dakle traži ono što joj se opire — to je prvobitna tendencija protoplazme, kada pruža pseudopodije i njima pipa oko sebe. Prisvajanje i asimilacija je pre svega posledica želje za savlađivanjem, formiranjem, dodavanjem i preradom, dok naposletku savladani objekt ne padne potpuno pod vlast jačega i ne poveća njegovu moć. — Ako ovaj proces asimilacije ne uspe, onda se organizam deli i dvojstvo se javlja kao posledica volje za moć: da se ne bi upustilo ono što se zadobilo, volja za moć istupa u dve volje odelito (ne gubeći pritom potpuno vezu između dveju volja u izvesnim prilikama).
          »Glad« je samo uži oblik prilagođavanja, pošto je osnovni instinkt za moć dobio duhovniji oblik.

657

          Šta je »pasivan« ? — Biti sprečen u kretanju napred; dakle delo otpornosti i reakcije.
          Šta je »aktivan« ? — Posezanje za moć.
          »Hranjenje« je derivativ; prvobitno je: hteti sve u sebe apsorbovati.
          »Rađanje« je derivativ; prvobitno: gde izvesna volja nije u stanju da organizuje sve što je unela u sebe, javlja se sila suprotne volje, koja preuzima da izvrši cepanje i stvaranje novog centra organizacije, nakon borbe s prvobitnom voljom.
          »Zadovoljstvo« kao osećanje moći (kojim se pretpostavlja postojanje bola).

658

          1. Organske funkcije svedene na osnovnu volju, volju za moć — i iz nje izdvojene.
          2. Volja za moć specijalizira se kao volja za ishranom, za svojinom, za oruđima, za slugama (poslušnošću) i gospodarima: telo kao primer. — Jača volja upravlja slabijom. Nema druge vrste kauzaliteta sem kauzaliteta koji vodi od jedne volje do druge. To se ne može objasniti mehanički.
          3. Mišljenje, osećanje, hotenje u svemu živom. Šta je zadovoljstvo drugo do li draženje osećanja moći preprekom (ono se draži još jače ritmičkim preprekama i otporima) — tako da nabuja usled njih. Prema tome, svako zadovoljstvo nosi u sebi bol. Ako bi zadovoljstvo imalo da bude vrlo veliko, onda bi i bol morao biti dug i zatezanje luka vrlo veliko.
          4. Duhovne funkcije. Volja za uobličavanjem, saobraćanjem itd.
 
 

-početak-