»ISKUPLjENjE OD SVIH GREHOVA«
Govori
se o »dubokoj
nepravdi« društvenog ugovora: kao da je to samo po sebi neka nepravda
što
se jedai rodio pod povoljnijim prilikama, a drugi pod nepovoljnijim,
ili
što se jedan rodio sa ovim a drugi sa onim osobinama. Od strane
najiskrenijih
među ovim protivnicima društva kaže se ovako: »Sa svima svojim rđavim,
bolesnim, zločinačkim osobinama, koje priznajemo, mi smo samo neizbežna
posledica vekovnog pritiska koji su jaki vršili na
slabe«; oni optužuju
vladajuće klase što su onakvi kakvi su. Oni prete, srde se, proklinju;
od ogorčenosti postaju vrli — oni neće da su rđavi ljudi i ološ
zabadava.
Ovo držanje,
koje je prošli vek pronašao, nazivaju i pesimizmom, koliko sam čuo, i
to
pesimizmom ogorčenosti. Ovde se pravi pokušaj da se istoriji sudi, da
se
ona liši svoje fatalnosti i da se iza nje pronađe odgovornost i u njoj krivci.
Jer o tome se radi: potrebni su krivci.
Zlosrećnici, dekadenti
od svake ruke, bune se protiv sebe i traže žrtve, da ne bi na sebe same
izlili svoju žeđ za uništenjem (— što bi možda po sebi bilo sasvim
razumno).
Zarad toga njima je potrebno da bar na izgled imaju pravo, to jest
potrebna
im je teorija po kojoj krivicu za svoju egzistenciju, za svoju prirodu
takvu kakva je, mogu svaliti na nekoga ni kriva ni dužna. Taj neko
može biti Bog — u Rusiji ima takvih ateista iz želje za osvetom — ili
društveni
poredak, ili vaspitanje i nastava, ili Jevreji, ili otmeni, ili uopšte srećno
sazdani ljudi svake vrste. »3ločin je ako se
čovek
rodi pod povoljnim prilikama: jer time lišava nasleđa druge, gura ih u
stranu, osuđuje ih na porok, pa čak i na rad... Kako mogu ja da
budem kriv za svoju bedu! Ali neko za to mora biti odgovoran, inače
se ne bi moglo izdržati!«... Jednom rečju, pesimizam ogorčenosti pronalazi
odgovornosti, da bi izazvao kod sebe prijatno osećanje —
osvetu...
»Slađa je od meda« — kaže za nju još stari Homer.
*
Da se
takva teorija
nije razumela bolje, to jest da nije naišla na više preziranja, to
treba
pripisati primesi hrišćanstva koju svi nosimo u krvi: — ono čini te smo
tolerantni prema stvarima čim izdaleka zamirišu na hrišćanstvo...
Socijalisti
apeluju na hrišćanske instinkte, što je vrlo lukavo od njih... Od
hrišćanstva
mi smo se navikli na ideju »duše«, »besmrtne duše«, na monadu-dušu,
kojoj
je obitavalište zapravo negde drugde, i koja je sasvim slučajno pala na
»zemlju«, u ove ili one prilike, postala »telo«: pa ipak time nije
taknuto
njeno biće, niti je postala uslovljena Društveni, rodbinski, istoriski
odnosi za nju su samo slučajevi, nezgode možda: u svakom slučaju ona
nije
njihovo delo. Pomoću ove ideje pojedinac je načinjen nečim
transcendentnim;
zahvaljujući tome, on sebi može pripisati do smešnosti veliku važnost.
Ustvari,
hrišćanstvo
je tek navelo pojedinca da uzme stav sudije svega i svakoga, i od
megalomanije
mal te ne napravilo dužnost: ono je potčinilo večitim pravima
sve
što je privremeno i uslovljeno. Kakva država! Kakvo društvo! Kakvi
istoriski
zakoni! Kakva fiziologija! Tu nam govori nešto što stoji iza
postajanja,
nešto što je nepromenljivo u celoj istoriji, nešto besmrtno, nešto
božansko: duša!
Još jedan
hrišćanski
pojam, ne manje ludački, upleo se još dublje u tkivo današnjice: pojam
o »jednakosti duša pred Bogom«. U njemu se nalazi prototip
sviju
teorija o jednakosti: čovečanstvo su prvo naučili da ovo učenje
o jednakosti promuca religiozno, pa su posle od toga napravili moral;
nikakvo
čudo što je čovek najzad počeo da to uzima ozbiljno i da ga razumeva na
praktičan način — to će reći politički, demokratski,
socijalistički,
ogorčeno-pesimistički.
*
Svuda
gde se
tražila odgovornost, nju je tražio instinkt osvete. Ovaj
instinkt
osvete postao je kroz tisuće godina do te mere gospodar nad čovekom, da
je udario svoj žig na čitavu metafiziku, (psihologiju, ideju istorije,
a u prvom redu na moral. Čovek je uneo ovaj bacil osvete u sve
stvari
dokle god je dopro u njih. Njome je zarazio i samog Boga, i uopšte
uništio
nevinost života: na taj način, naime, što je svako stanje stvari
tumačio
kao akt volje, kao nameru; što je svuda tražio odgovornost. Celo učenje
o volji, tom najkobnijem falsifikatu u dosadanjoj psihologiji,
u
suštini je izmišljeno u cilju kazne. Društvena korist od kazne
osigurala
je ovom pojmu njegovo dostojanstvo, moć, istinu. Tvorce ove psihologije
— psihologije volje — treba tražiti u klasama koje su držale u rukama
kazneno
pravo, u prvom redu među sveštenicima koji su stajali na čelu
najstarijih
zajednica: oni su hteli stvoriti sebi pravo da traže osvetu — oni su
hteli
dati Bogu praćo na osvetu. Zarad toga je čovek oglašen za »slobodnog«;
zarad toga se svaki postupak imao smatrati voljnim, zarad toga se
moralo
misliti da je poreklo svakog postupka u svesti. Ali takvim stavovima
stara
psihologija se opovrgava.
Danas, kad se
čini da je Evropa pošla suprotnim pravcem; kad bi mi halkionci svom
snagom
hteli da iz sveta prognamo, izlučimo, iskorenimo pojam zločina i
kazne:
kad su najozbiljniji naši napori upereni na očišćenje psihologije,
morala,
istorije, prirode, društvenih ustanova i sankcija pa čak i samog Boga
od
ove prljavštine: u kome moramo gledati svoje najprirodnije protivnike ?
Baš u apostolima osvete i osvetoljublja, u pesimistima iz ogorčenosti,
po preimućstvu, koji su načinili svojom misijom da svoj kal osveštaju
pod
imenom »ogorčenosti«... Mi drugi, koji želimo da životu povratimo
njegovu
bezgrešnost, hteli bismo da smo misionari čistije misli: da niko
čoveku nije dao njegove osobine, ni Bog, ni društvo, ni roditelji, ni
preci,
niti on sam — da niko nije kriv zbog njega... Ne postoji biće
koje
bi moglo biti odgovorno što neko uopšte postoji, što je neko takav i
takav,
što je neko rođen pod takvim okolnostima i u takvoj sredini. — I
velika
je sreća što takvog bića nema... Mi nismo rezultat večitog smera,
neke
volje ili želje: s nama se ne čini pokušaj da se dostigne neki
»ideal
savršenstva« ili »ideal vrline« ili »ideal sreće« — i mi smo tako isto
malo rezultat neke božje pogreške, pred kojom bi se i sam Bog morao
zabrinuti
(a s tom mišlju, kao što je poznato, počinje Stari zavet). Ne postoji
mesto,
ni smer, ni smisao kome bismo mogli pripisati svoje biće i svoju
prirodu.
Na prvom mestu: niko to ne bi mogao biti: ne može se cela
vaseljena
suditi, meriti, porediti, ili čak poricati! A zašto ne? Sa pet razloga,
koji su dostupni i prosečnoj pameti: na primer zato što ne postoji
ništa
van celine... I još jednom da kažemo, to je velika sreća, i u tome
leži bezgrešnost sve egzistencije.