DRUŠTVO I DRŽAVA
716

          Naše je osnovno načelo da se samo pojedinci osećaju odgovorni. Zajednice su izmišljene da čine ono što pojedinci nemaju smelosti da učine. Zbog toga su sve zajednice, društva, beskrajno otvorenije i poučnije u pogledu prirode čovekove negoli što je pojedinac, koji je odveć slab da bi imao smelosti da zadovolji svoje želje...
          Ceo »altruizam« je mudrost privatnog čoveka: društva nisu »altruistična« jedno prema drugom... Zapovest o ljubavi prema bližnjem nije se još nikad proširila da obuhvati suseda. Pre je tu tačno ono što Manu veli: »Sve države s kojima se graničimo i njihove saveznike moramo smatrati za svoje neprijatelje. Iz istog razloga moramo opet smatrati sve njihove susede za svoje prijatelje«.
          Proučavanje društva je od tako neocenjive koristi jer je čovek kao društvo mnogo naivniji negoli kao »jedinica«. »Društvo« nikad nije smatralo vrlinu za nešto drugo do li za sredstvo snage, moći, reda.
          Kako to prosto i dostojanstveno kaže Manu: »Brlina se teško može osloniti samo na sopstvenu snagu. U osnovi samo strah od kazne drži ljude u granicama i omogućuje svakome da na miru uživa svoje imanje«.

717

          Država ili organizovani nemoral — iznutra: kao policija, kazneni zakon, klase, trgovina, porodica; spolja: kao volja za moć, volja za ratom, zavojevanjem, osvetom.
          Kako se dolazi do toga da država čini mnoštvo stvari koje pojedinac nikada ne bi pristao da čini ? — Podelom odgovornosti, naređivanja, zapovedanja i izvršivanja. Uvođenjem vrlina poslušnosti, dužnosti, ljubavi prema otadžbini i svome vladaru. Podržavanjem ponosa, strogosti, jačine, mržnje, osvete — jednom rečju podržavanjem sviju tipičnih crta koje su potpuno tuđv tipu iz gomile.

718

          Vi svi nemate smelosti da ubijete jednog čoveka, čak ni da ga išibate, niti pak da...— ali ogromna državna mašina potčinjava sebi pojedinca, tako da on otklanja odgovornost za ono što čini (poslušnost, lojalnost itd).
          — Sve što jedan čovek čini u spužbi države protivi se njegovoj prirodi.
          — Tako isto sve što nauči obzirom na buduću službu u državi protivi se njegovo) prirodi.
          To se postiže podelom rada (tako da niko više ne snosi celu odgovornost):
          zakonodavac — i onaj koji zakon izvršuje;
          učitelj discipline — i oni koji su pod disciplinom postali tvrdi i strogi.

719

          Podela rada među afektima u društvu: tako da pojedinci i klase kultivišu jednu nepotpunu, ali zato korisniju vrstu duše. Koliko su kod svakog tipa u društvu pojedini afekti skoro zakržljali (da bi potstakli jači razvitak nekog drugog afekta).
          Opravdanje morala:
          ekonomsko (cilj je najveće mogućno iskorišćenje individualne snage a protiv rasipanja od strane svega što je iznimno); — vstetsko (obrazovanje utvrđenijih tipova i zadovoljstvo svojim tipom);
          političko (kao veština da se izdrže oštre zategnutosti raznih stupnjeva moći);
          fiziološko (kao imaginarna prevaga pri ocenjivanju u prilog prosečnih i zlosrećnih — zarad održanja slabih).

720

       Najstrahotnija i najbitnija želja čovekova, njegov nagon za moć taj nagon nazivaju »slobodom« — mora se najduže držati sputana. Zbog toga je etika dosad, sa svojim nesvesnim instinktima vaspitanja i odgoja, težila za tim da želju za moć sputa; ona kleveta tiransku individuu i ističe instinkt za moć kod stada, veličajući socijalno staranje i patriotizam.
 

721
          Nesposobnost za moć: njeno licemerstvo i lukavstvo: kao poslušnost (podređenje, ponos dužnosti, moral...); kao odanost, ljubav (idealizovanje, oboženje zapovednika kao naknada i posredno samoveličanje); kao fatalizam, rezignacija; kao »objektivnost«; kao samotiranisanje (stoicizam, askeza, »samoodricanje«, »osvećenje«); kao kritika, pesimizam, bunt, mrcvarenje; kao »lepa duša«, »vrlina«, »samooboženje«, »nepristrasnost«, »sloboda od sveta«, itd. (—svest o nesposobnosti za moć prerušava se u preziranje). Svuda se izražava potreba da se ipak ispolji ma kakva moć, ili da se sebi povremeno stvori neki privid moći — kao opijenost.
          Ljudi koji hoće moć zarad koristi u sreći što je moć obezbeđuje: političke stranke.
          Drugi ljudi koji hoće moć, čak i po cenu vidnih šteta i žrtava na račun sreće i blagostanja: ambiciozni.
          Drugi ljudi koji hoće moć, prosto da ne bi pala drugima u ruke, od kojih ne bi hteli da su zavisni.

722

          Kritika »pravičnosti« i »jednakosti pred zakonom«: šta se tim zapravo otklanja? Napetost, neprijateljstvo, mržnja. — Ali je zabluda ako se misli da se na taj način povećava »sreća«: Korzikanci na primer uživaju više sreće negoli kontinentalci.

723

          Uzajamnost, odnosno pritajeno računanje na nagradu: to je jedan od najprimamljivijih oblika obezvređenja čoveka. To povlači sa sobom onu »jednakost« koja jaz što deli ljude smatra nemoralnim...
 

724
          Ono što se naziva »korisnim« zavisi potpuno od cilja koji se želi postići — od toga čemu služi; a smer, »cilj«, potpuno zavisi opet od stepena moći. Zato utilitarizam nije nikakva osnova, nego učenje o posledicama koje ne može ni u kom slučaju biti obavezno za sve.
 
725
          Nekada se država smatrala teoretski kao utilitaristička ustanova: sada je tako u praksi. — Vreme kraljeva je prošlo, jer ih narodi više nisu dostojni: oni više neće da u kralju gledaju prasliku svoga ideala, nego samo sredstvo svoje koristi. — To je cela istina!

726

          Ja sam pokušao da shvatim apsolutnu razumnost društvenog suđenja i ocenjivanja vrednosti (razume se, bez namere da otuda izvučem moralne zaključke).
          Da shvatim stepen psihološke laži i neprozirnosti koji se zahteva da se osveštaju afekti koji su bitni za održanje i širenje moći (da se za njih stvori čista savest).
          Da shvatim stepen gluposti koji se zahteva da bi opšti propisi i vrednosti ostali mogućni (računajući tu vaspitanje, nadzor nad vaspitnim radom, dresuru).
          Da shvatim stepen ispitivanja, nepoverenja i netrpeljivosti koji se zahteva da bi se sa izuzecima postupalo kao sa zločincima, i da bi se tlačili — i da bi se njima samima ulila rđava savest, te da u duši pate zbog svoje izuzetnosti.
 

727
          Moral u suštini kao štit kao sredstvo za odbranu; i utoliko je znak nedovoljno razvijenog čoveka (u oklopu, stoika).
          Potpuno razvijen čovek pre svega snabdeven je oružjem.
         Oruđa rata pretvorena u oruđa mira (mesto kraljušti i kore izraslo je perje i kosa).

728

          Pod samim pojmom »živog organizma« podrazumeva se da mora rasti — da mora povećavati svoju moć, pa prema tome apsorbovati u sebe strane sile. Kroz zamagljenost koju je prouzrokovala moralna narkoza, govori se o pravu jedinke na samoodbranu; u istom smislu moglo bi se govoriti o njenom pravu na napad: jer su obadvoje — drugo još više negoli prvo — nužnost svakog živog organizma: — napadni i odbranbeni egoizam nisu stvar izbora ni »slobodne volje«, nego fatalnost samog života.
          U tom pogledu svejedno je da li se ima u vidu jedinka, ili živo telo, ili napredno »društvo«. Pravo na kaznu (ili društvena samoodbrana) nazvano je tako u osnovi zloupotrebom reči »pravo«: do prava se dolazi ugovorima — međutim — samoodbrana i samozaštita ne počivaju na osnovi nekog ugovora. Bar sa isto toliko opravdanja mogao bi jedan narod svoju potrebu za osvajanjem, svoju žudnju za moć, bilo to pomoću oružja ili putem trgovine, saobraćaja i kolonizacije, nazvati svojim »pravom« — kao pravo porasta otprilike. Društvo koje potpuno i po instinktu odbaci rat i zavojevanje nalazi se u propadanju: ono je zrelo za demokratiju i vladu dućandžija. U većini slučajeva, osiguranja mira su prosto narkotična sredstva.

729

          Održavanje vojničke države pretstavlja poslednje sredstvo da se sačuva velika tradicija, u pogledu na najviši tip čoveka, na tip jakog čoveka. I sva shvatanja koja ovekovečuju neprijateljstvo i razliku u rangu država (kao na primer nacionalizam, zaštitne carine) smeju se posle toga činiti osveštana. 
 

730
          Da bi nešto moglo trajati što je duže negoli pojedinac, da bi dakle jedno delo trajalo koje je pojedinac možda stvorio: moraju se pojedincu nametnuti sva mogućna ograničenja i jednostranosti. Ali kako? Ljubav, poštovanje, zahvalnost prema ličnosti koja je stvorila delo znače za nas olakšicu: ili misao da su se naši preci za to borili: ili da će moji potomci biti bezbedni ako podržavam to delo (na primer ?ó???). Moral je bitno sredstvo da se nešto učini trajnim preko pojedinca ili još pre porobljavanjem pojedinca. Razume se da perspektiva odozdo prema gore daje sasvim drugi izraz negoli što ga daje perspektiva odozgo prema dole.
          Kako se održava. izvestan, kompleks moći? Na taj način što mu se žrtvuju mnoga pokolenja.
 
731
          Kontinuum: »Brak, svojina, jezik, tradicija, rasa, porodica, narod, država« kontinuumi su višeg i nižeg reda. Ekonomski njih opravdava višak koristi od neprekidnog rada i mnogostruke proizvodnje, prema šteti od većih troškova razmene delova i troškova oko njihova održavanja. (Umnožavaju se radni delovi pa ipak mnogi ostaju nezaposleni. Otuda je cena proizvodnje veća a troškovi održanja ne baš neznatni.) Dobit je u tome što se izbegava prekid i štedi na gubitku koji bi otuda nastao. Ništa nije skuplje od početka.
          »Što je viši životni nivo, to su veći troškovi održanja i proizvodnje (hrana i množenje); utoliko je veća opasnost i verovatnoća da se surva u propast sa dostignutog vrhunca«.
 
732
          U buržoaskom braku, razume se u najboljem smislu reči »brak«, ne radi se ni najmanje o ljubavi, kaogod što se tu ne radi o novcu — na ljubavi ne može se sagraditi nikakva institucija — nego o društvenom dopuštenju, koje se daje dvama licima zarad uzajamnog zadovoljenja polnih potreba, ali pod takvim uslovima, kao što se po sebi razume, koji vode brigu o interesu društva. Očigledno je da će preduslov takvog ugovora biti izvesno uzajamno dopadanje i vrlo mnogo dobre volje — volje za strpljenjem, slaganjem, brigom jednoga za drugo; ali za taj odnos ne treba zloupotrebiti reč ljubav! Za dvoje zaljubljenih u punom i pravom smislu reči polno zadovoljenje nije ništa bitno i zapravo je samo simbol: za jednu stranu simbol bezuslovnog potčinjenja, za drugu simbol pristanka na to, znak sticanja svojine. — Kod braka u plemićskom, staroplemićskom smislu reči radilo se o odgoju jedne rase (Ima li još danas plemstva? To je pitanje) — to će reći o održanju jednog određenog, utvrđenog tipa gospodara: tome gledištu se žrtvuju muž i žena. Razume se da tu ljubav nije pretstavljala prvi zahtev, naprotiv! Nije pretstavljala čak ni onu meru dobre volje jednoga prema drugom koja uslovljuje dobar građanski brak. Odlučivao je u prvom redu interes jedne rase, a preko njega interes klase. Nas toplokrvne životinje sa golicavim srcem, nas »moderne«, podišla bi jeza od hladnoće, strogosti i računske jasnoće jednog takvog otmenog pojma o braku kakav je vladao u svakoj zdravoj aristokratiji, kako u Atini tako isto još i u Evropi osamnaestoga veka! Upravo stoga je ljubav kao strast — u velikom smislu reči — izmišljena za aristokratski svet i u njemu: tamo gde je stega i uzdržavanje bilo najveće..

733

          Za budućnost braka: — Jače poresko opterećenje (na nasleđe), duži rok u kadru za momke izvesnog određenog doba i koji dorastaju (u zajednici).
          Svakojake privilegije za očeve koji imaju puno sinova: prema prilikama, dati im pravo na veći broj glasova.
          Lekarsko uverenje kao preduslov braka, koje bi potpisale opštinske vlasti: u tom uverenju morali bi odgovoriti na izvesna pitanja kako lekari tako i zaručnici (»porodična istorija«);
          Kao protivmera prostituciji (ili kao njena sublimacija): da se ozakone brakovi na rok (s rokom od izvesnog broja meseci ili godina), s potrebnim obezbeđenjem dece;
          Za svaki brak da odgovara i da ga sankcioniše određeni broj pouzdanih ljudi jedne opštine: kao stvar zajednice.

734

          I jedna zapovest čovekoljublja. — Ima slučajeva gde bi dete bilo zločin: kod hroničnih bolesnika i neurastenika u trećem stepenu. Šta da se tu čini? — Potstaći takve ljude na čednost, recimo muzikom iz Parsifala, na svaki način može se bar pokušati: sam Parsifal, taj tipični idiot, imao je odveć razloga da ne ostavlja potomstva. Zlo je samo u tome što je upravo najredovitija posledica opšte iscrpenosti izvesna nesposobnost »vladanja« sobom (— ne reagirati na nadražaje, ni na najmanje polne nadražaje). Mi bismo se prevarili u računu ako bismo, recimo, Leopardija smatrali čednim. Sveštenik, moralist, igraju tu jednu izgubljenu igru; bolje bi bilo poslati po lek. Naposletku, društvo tu ima da ispuni jednu dužnost: ono ima malo takvih hitnih i bitnih dužnosti kao što je ta. Društvo kao veliki poverenik života odgovorno je pred životom za svaki promašeni život — ono ima to i da ispašta: prema tome ono je dužno da ga spreči. U mnogobrojnim slučajevima društvo treba da spreči rađanje: u tu svrhu ono sme da pripremi i primeni, bez obzira na poreklo, rang i duh, i najoštrija prinudna sredstva, lišenja slobode, pa čak i kastraciju u izvesnim slučajevima. — Bibliska zapovest »Ne ubij« naivnost je u poređenju sa životnom zapovesti degenericima: »Ne množite se!«... Sam život ne priznaje nikakvu solidarnost, nikakva »jednaka prava« između zdravih i bolesnih delova jednog organizma: bolesno se mora otseći — ili će ceo organizam propasti. — Sažaljenje prema degenericima, jednaka prava i za promašene živote — to bi bio najdublji nemoral, to bi značilo smatrati moralom suštinu neprirodnosti!

735

          Postoje nežno i bolesno nastrojene prirode, takozvani idealisti, koji ne mogu dalje doterati od sirovog, nezrelog zločina: to je veliko opravdanje njihovog malenog anemičnog života, naknada za dugotrajni kukavkčluk i lažljivost nakon toga oni propadaju zbog toga. 
 

736
          U našem civilizovanom svetu mi znamo skoro jedino tip zakržljalog zločinca, koga je pritisnulo prokletstvo i preziranje društva, koji sumnja u samog sebe, a često umanjuje i kleveta svoje delo — dakle neuspeli tip zločinca; i mi se opiremo misli da su svi veliki ljudi bili zločinci (samo u velikom stilu a ne u bednom), da zločin ide uz veličinu (— to je u svakom slučaju svedočanstvo svih ispitivača ljudske prirode koji su prodrli u najveće dubine velikih duša). »Sloboda« od predaka, savesti i dužnosti — to je opasnost koja preti svakom velikom čoveku. Ali on je i hoće: on hoće veliki cilj, pa zato i sredstva za nj.
 
737
          Vremena kad se čovekom upravlja nagradom i kaznom imaju u vidu jednu nižu, još primitivnu, vrstu čoveka: prema njemu se postupa kao prema deci...
          U našoj poznoj kulturi opšta degeneracija i fatalnost oduzimaju nagradi i kazni svaki smisao... Ovo stvarno određivanje ponašanja na osnovu izgleda na kaznu i nagradu pretpostavlja mlade, jake, silne rase. U starim rasama za impulse se ima tako malo otpora da sama pretstava nema nikakva dejstva; — tu ne postoji sposobnost za otpor prema nadražaju, nego postoji osećanje da mu se mora sledovati: ova krajnja nadražljivost dekadenata čini sve takve sisteme kazne i popravke potpuno besmislenim.

*

          Ideja »popravke« pretpostavlja normalnog i jakog čoveka, čiji se postupci na neki način moraju izravnati da ne bi bio izgubljen za zajednicu i da joj ne bi postao neprijatelj.
 

738
          Uticaj zabrane. — Svaka vlast koja zabranjuje, koja zna kako da pobudi strah kod onih kojima zabranjuje, stvara grešnu savest (to će reći, želju za nečim sa svešću o opasnosti kojoj nas izlaže zadovoljenje te želje i primorava nas da se skrivamo, tražimo zaobilazne puteve i budemo obazrivi). Svaka zabrana pogoršava karakter onih koji joj se dragovoljno ne pokoravaju, nego to čine po prinudi.
 
739
          »Nagrada i kazna«: — Oboje živi zajedno, oboje propada zajedno. Danas niko neće nagradu, niti hođe da prizna koga ko kažnjava... Ratno stanje je obnovljeno: mi hoćemo nešto, imamo protivnike u tome, mi to postižemo može biti najrazumnije ako se sporazumemo — ako načinimo ugovor.
          Moderno društvo, u kome, je svaki pojedinac načinio »ugovor« za sebe: — prestupnik je narušilac ugovora... To bi bio jasan pojam. Ali onda se u okviru jednog društvenog reda ne bi mogli trpeti anarhisti i načelni protivnici...

740

          Zločin spada u kategoriju »pobune protiv društvenog poretka«. Pobunjenik se ne »kažnjava«: njega ugušuju. Jedan buntovnik može biti bedno i jadno stvorenje: ali pobuna sama po sebi ni po čemu nije za preziranje — i u odnosu na našu vrstu društva buntovništvo po sebi ne unižava još vrednost čovekovu. Ima slučajeva kad bi se takvom buntovniku zato i trebalo diviti što je svestan da u našem društvu ima nečega protiv čega treba ustati: — kada nas budi iz dremeža.
          Time što zločinac čini nešto pojedinačno pojedincu, ne poriče se da je celo njegovo biće u ratu sa celim poretkom: njegovo delo je prosto simptom.
          Pojam »kazne« valja svesti na pojam ugušivanja jedne pobune, mere bezbednosti protiv pobeđenih (puna ili polutamnica). Ali se kroz kaznu ne sme izraziti preziranje: zločinac je u svakom slučaju čovek koji rizikuje svoj život, svoju čast, svoju slobodu — odvažan čovek. Niti treba kaznu smatrati kao ispaštanje; ili kao odmazdu, kao da postoji neka vrsta odnosa razmene između zločina i kazne — kazna ne očišćuje, jer zločin ne prlja.
          Zločincu ne treba uskratiti mogućnost da vaspostavi mir s društvom: pod uslovom da ne pripada rasi zločinaca. U tom slučaju valja se boriti protiv njega još pre negoli što učini neko neprijateljstvo (prva operacija čim dođe pod ruke: uškopiti ga).
       Ne treba zločincu staviti na teret njegove rđave manire niti niži stupanj njegove inteligencije. Ništa nije običnije nego da on sam sebe pogrešno shvata (specijalno njegov pobunjeni instinkt — srdžba deklasiranoga — često ne dopre do svesti usled slabe lektire), te da pod uticajem straha ili neuspeha kleveta svoje delo i beščasti: sasvim nezavisno od slučajeva gde, psihološki govoreći, zločinac popušta nekom neshvatljivom nagonu i svome delu pripisuje lažan motiv vezujući ga za neki sporedan postupak (na primer pljačkanje, dok mu je ustvari bilo do krvi).
          Valja se čuvati da se vrednost jednoga čoveka ne meri prema jednom jedinom delu. Na to je Napoleon skrenuo pažnju. Dela koja su pokožična sasvim su beznačajna. Kad nekome od nas na savesti ne leži nikakav zločin, na primer nikakvo ubistvo, otkuda to ? Otuda što nam se nije dala koja povoljna prilika. A da smo izvršili zločin, šta bi to značilo za našu vrednost? Ustvari, nas bi prezirali, kad nam ne bi priznavali snagu da ubijemo čoveka u izvesnim prilikama. Skoro u svima zločinima ispoljuju se istovremeno izvesne osobine bez kojih jedan čovek ne sme da bude. S pravom je Dostojevski rekao za one robijaše po sibirskim tamnicama da je to najjače i najbolje što ima ruski narod. Kada je kod nas zločinac rđavo hranjena i zakržljala biljka, onda je to osuda naših društvenih odnosa; u doba renesansa zločinac je cvetao i stekao svoju vrstu vrline — vrlinu u stilu renesansa, razume se, virt?, vrlinu slobodnu od moralne kiseline.
          Samo one ljude možemo uzdići prema kojima ne postupamo s preziranjem; moralni prezir je veća uvreda i poniženje negoli ma kakav zločin.

741

          Sramotnost je ušla prvo u kaznu kad su neke kazne bile izrečene nad prezrenim ljudima (kao što su robovi na primer). Prezreni ljudi bili su najčešće kažnjavani, pa je kazna najzad postala nešto sramotno.
 

742
          U starom kaznenom pravu vladao je jedan religiozan pojam: naime da kazna ima silu odmazde. Kazna očišćuje: u modernom svetu ona prlja. Kazna je obračun: kad se jednom platilo, onda je čovek slobodan od dela za koje je toliko hteo da strada. Ako se veruje u ovu moć kazne, onda čovek posle tog plaćanja za prestup oseća olakšanje i predah koji nije mnogo daleko od oporavljenja i novoga zdravlja. Čovek se ne samo izmirio s društvom, nego je postao dostojan poštovanja u sopstvenim očima — »čist« ... Danas kazna izoluje još više negoli zločin: kob iza prestupa tako je postala strašna da je položaj prestupnika beznadežan. Posle kazne čovek postaje neprijatelj društva. Otsada ono stiče još jednog neprijatelja.
          Jus talionis može poticati od duha odmazde (to će reći od neke vrste umeravanja instinkta za osvetom), ali po knjizi zakona Manu, na primer, potrebno je radi ispaštanja da se plati ravnom merom, da bi čovek ponovo postao slobodan u religioznom smislu.

743

          Moj prilično radikalan znak pitanja nad svima novijim kaznenim zakonodavstvima je ovaj: ako kazna treba da bude srazmerna veličini zločina — jer to bi svi u duši hteli! — onda treba kaznu odmeriti srazmerno osetljivosti prema bolu kod svakoga zločinca: — to znači da ne bi smele postojati unapred određene kazne za izvestan zločin, niti pak kazneni zakonik. Ali kako ne bi bilo lako odrediti stepen osetljivosti svakog pojedinog zločinca za zadovoljstvo i bol, ne bismo li se u praksi morali odreći kazne? Kakva žrtva! Zar ne ? Prema tome...

744

          I filosofija prava! To je nauka koja kao i sve moralne nauke još nije ni u povoju!
          Još uvek se ne zna, na primer, čak ni među pravnicima koji sebe smatraju slobodnim, najstariji i najvažniji smisao kazne. Sve dok pravna nauka ne bude zidala na novoj osnovi, na istoriji i uporednoj antropologiji, ona se neće osloboditi besplodne borbe oko apstrakcijâ koje su iz osnova pogrešne, a koje se danas smatraju za »filosofiju prava« i nemaju ničeg zajedničkog sa savremenim čovekom. Današnji čovek takvo je zamršeno tkanje, čak i u pogledu njegovih pravnih ocena vrednosti, da dopušta najrazličitija tumačenja.
 

745
          Jedan stari Kinez je rekao kako je čuo da carstva grade mnogobrojne zakone kad stoje pred propašću.
 
746
          Šopenhauer želi da se svi nitkovi škope, a guske zatvaraju u manastir: s koga gledišta bi to bilo željivo? Vucibatina ima to preimućstvo nad mnogim ljudima što nije prosečan; a glupak ima to preimućstvo nad nama što ne pati kad vidi prosečnost.
          Bilo bi željivije da provalija bude veća, to će reći da nitkovluk i glupost rastu. Na taj način ljudska priroda bi postala šira... Ali najzad upravo je to i neophodno; to se dešava i ne čeka da li ga mi želimo ili ne. Glupost i nitkovluk rastu: to je sastavni deo »progresa«.
 
747
          Danas je društvo puno obzira, takta i poštede, dobroćudnoga poštovanja tuđih prava — čak i tuđih zahteva; još u većoj meri praktikuje se izvesno instinktivno dobroćudno ocenjivanje ljudske vrednosti uopšte, koje se prepoznaje u svakovrsnom poverenju i kreditu; poštovanje čoveka — i to nipošto samo čoveka punog vrline — možda je elemenat koji nas najače odvaja od hršićanskih ocena vrednosti. Mi imamo pozamašnu količinu ironije kad slušamo propovedanje morala; ko moral propoveda ponižava se u našim očima i postaje smešan.
          Ovo moralističko slobodoumlje spada u najbolje znake našeg vremena. Ako nađemo slučajeve gde toga nikako nema, onda nam to izgleda kao bolest (slučaj Karlajla u Engleskoj, slučaj Ibsena u Norveškoj, slučaj Šopenhauerovog pesimizma u celoj Evropi). Ako išta miri čoveka s našim vremenom, to je velika količina nemorala koju ono sebi dopušta, ne misleći gore o sebi zbog toga. Naprotiv! Šta onda sačinjava prevagu kulture nad nekulturom? Renesansa na primer nad srednjim vekom ? — Uvek samo jedno: velika količina dozvoljenog nemorala. Otuda nužno sledi da svi vrhovi ljudskog razvitka moraju pretstavljati za oko moralnog fanatika non plus ultra pokvarenosti (— valja se setiti Savonarolina suda o Florenciji, Platonova suda o Atini u doba Perikla, Luterova suda o Rimu, Rusoova suda o Volterovu društvu, nemačkoga suda protiv Getea.)

748

          Dajte malo čista vazduha! Ovo apsurdno stanje Evrope ne sme duže trajati! Postoji li bilo kakva misao iza ovog tupoglavog nacionalizma? Kakvu vrednost danas može da ima podržavanje ovako grubog samopouzdanja kad sve ukazuje na veće i opštije interese? — I to u trenutku kad duhovna zavisnost i izlaženje iz nacionalnih granica bivaju očigledni i kad smisao i stvarna vrednost današnje kulture leže u uzajamnom pretapanju i oplođenju!... I »novo carstvo«¹  zasniva se na najizanđalijim i najdiskreditovanijim idejama: na jednakosti i opštem pravu glasa.
          Valja samo pomisliti na svu tu borbu o prvenstvo usred jednog stanja koje ništa ne valja; na ovu kulturu velikih gradova, novina, grozničavosti i »besciljnosti« — !
          Ekonomsko jedinstvo Evrope dolazi po nužnosti — a isto tako, kao reakcija, stranka mira...
          Jedna stranka mira, bez sentimentalnosti, koja zabranjuje sebi i svojoj deci da ratuju; koja zabranjuje ići na sud; koja proklinje borbu, odupiranje, progon: jedna stranka potlačenih, bar za izvesno vreme, a ubrzo velika stranka. Protivnik svake osvete i zlopamćenja.
          Jedna stranka rata isto tako temeljita i dobro disciplinovana, upućena suprotnim pravcem.

           ¹Pisac podrazumeva novo nemačko carstvo. (Prim. prev.)
 

749

 
          Evropski vladari valjalo bi da razmisle, da li se mogu lišiti naše potpore. Mi imoralisti danas smo jedina moć kojoj nisu potrebni saveznici da bismo pobedili: zato smo najjači među jakima. Nama uopšte nije potrebna laž; koja bi se sila inače mogla nje lišiti? Jedno veliko iskušenje bori se za nas, najjače možda koje postoji: — iskušenje istine... »Istine«? Ko mi stavlja tu reč u usta ? Ali ja je vadim: ali ja odbijam tu gordu reč; ne, nama nije ni ona potrebna, mi bismo došli i bez istine do moći i do pobede. Čar koja se bori za nas, Venerino oko koje pogađa i oslepljuje i naše protivnike, to je magija krajnosti, iskušenje i mamac koji ima svaka krajnost: mi imoralisti — mi smo najveća krajnost.
 
750
          Trule vladajuće klase stvorile su rđav glas gospodarima. »Država« kao administracija pravde nešto je kukavičko, jer nedostaje velikog čoveka, prema kome bi se određivala mera. Naposletku nesigurnost postaje tako velika da ljudi padaju ničice pred svakom silnom voljom koja zapoveda.
 
751
          »Volja za moć« toliko je omrznuta u doba demokratije da je cela psihologija takvih vremena, čini mi se, uperena na unižavanje i klevetanje te volje. Tvrdi se da su Napoleon, i Cezar, i Aleksandar tip velikih častoljubaca! Kao da baš oni nisu bili veliki prezirači počasti!
          I Helvecije se trudi da nam pokaže kako čovek teži da dođe do moći zarad uživanja koje moćni imaju: — on u toj težnji bidi volju za uživanjem; dakle hedonizam!
 
752
          Prema tome kako jedan narod oseća: da li »pravo, kontrolu, dar vođstva itd. ima mali broj« ili to »imaju mnogi« — postoji oligarhiska ili demokratska uprava.
          Monarhija pretstavlja veru u jednog čoveka u svemu višega — vođa, spasitelja, poluboga.
          Aristokratija pretstavlja veru u odabranu manjinu i višu kastu.
          Demokratija pretstavlja neverovanje u velike ljude i odabrano društvo: »Svi su ravni među sobom«. »U suštini mi smo svi skupa sebična marva i gomila«.
 
753
          Ja sam protivan: 1. socijalizmu, jer naivno sanja o »dobroti, lepoti, istini i jednakim pravima« (— čak i anarhisti idu za istim idealom, ali na brutalniji način);
          2. parlamentarizmu i moći štampe, jer su to sredstva pomoću kojih čovek iz gomile postaje gospodar. 

754 

          Naoružanje naroda znači na kraju naoružanje gomile.
 

755

 
          Meni su socijalisti smešni zbog njihovog apsurdnog optimizma u pogledu »dobrog čoveka«, koji samo čeka iza džbuna kad će se likvidirati postojeći poredak i otvoriti put za sve »prirodne nagone«.
          I njihovi protivnici su tako isto smešni, jer ne vide nasilje u zakonu, strogost i egoizam svake vlasti. Osnovno je osećanje svakog starog zakonodavstva: »Ja i meni slični vladaćemo i živeti: ko se degeneriše, biće izagnan ili uništen«.
          Ljudi mnogo jače mrze ideju o višem soju ljudi negoli monarhiju. Antiaristokratizam se služi mržnjom prema monarhiji kao maskom.
 
756
          Kakve su izdajice sve stranke! — One iznose na videlo nešto o svojim vođama što su sami vođi možda držali »pod ključem« s velikom veštinom.
 
757
          Moderni socijalizam hteo bi da stvori svetovnu paralelu jezuitizmu: svaki čovek kao apsolutno oruđe. Ali smer, cilj, dosada nije još utvrđen. 

758

          Ropstvo u današnjici: varvarstvo! Gde su danas gospodari za koje robovi rade? Čovek ne sme očekivati da istovremeno postoje uvek obe kaste koje se dopunjuju.
          Korist i uživanje su robovske teorije života: »blagoslov rada« je apoteoza samih robova. — Nesposobnost za slobodno vreme i razonodu. 
 

759
          Ne postoji pravo na život, niti pravo na rad, niti pravo na »sreću«: s čovekom nije drukčiji slučaj negoli što je s najnižim crvom.
 
760
          O masama moramo misliti isto onako bezobzirno kao što misli priroda: one održavaju vrstu.
 
761
          Na nužde mase valja da gledamo s ironičnim saučešćem one hoće nešto što mi možemo — ah!
 
762
          Evropska demokratija je samo u najmanjoj meri oslobođenje sputanih snaga. Ona je u prvom redu puštanje na slobodu lenosti, umora, slabosti.
 
763
          Iz budućnosti radnika. — Radnici treba da se ponašaju kao vojnici. Oni primaju nagrade, dohodak, ali ne naknade.
          Ne postoji nikakav odnos između rada i plate. Nego treba pojedinca prema njegovoj vrsti tako namestiti da od sebe dâ najviše što je njemu mogućno.
 
764
          Radnici treba jednom da žive kao što sada žive građani; ali iznad njih, odlikujući se jednostavnošću potreba, valja da živi viša kasta: to će reći, siromašnije i jednostavnije, ali da ima moć u rukama.
          Za nižu vrstu ljudi vredi obrnuto: kod njih se radi o tome da se u njih usade »vrline«. Apsolutne zapovesti; strahovito despotstvo; otrzanje od lakoga života. Ostali smeju slušati: a i njihova sujeta nalaže da ne izgledaju zavisni od velikih ljudi nego od »načela«.
 
 
 
 
-početak-