O »MAKIAVELIZMU« MOĆI
Volja za moć
javlja se:
a) među
potištenima
i robljem svake vrste kao volja za »slobodom«: samo oslobođenje
javlja se kao cilj (na moralno-religioznom jeziku to znači: »Čovek
odgovara
samo svojoj savesti«; »evanđelska sloboda« itd.);
b) kod jedne
jače vrste koja raste u moći kao volja za nadmoćnošću: ako u tome ne
uspe,
onda se svodi na volju za »pravdom*, to jest za jednakim
pravima
sa vladajućom klasom;
v) među
najjačim,
najbogatijim, najnezavisnijim, najsmelijim kao »ljubav prema
čovečanstvu«,
prema »narodu«, prema evanđelju, istini, Bogu; kao sažaljenje;
samopožrtvovanje
itd.; kao savlađivanje, otimanje, stavljanje u službu sebi, ili
instinktivno
računanje sebe kao sastavnog dela velikoga kvantuma moći, kome čovek
pokušava
da dade pravac: heroj, prorok, cezar, spasitelj, pastir; (— tu
dolazi
i polna ljubav: ona bi htela savlađivanje i posedovanje, a javlja
se kao samoodricanje. U osnovi to je samo ljubav prema svome »alatu«,
prema
svome »konju« — uverenje da nam stvari pripadaju, jer smo u
stanju
da se njima služimo).
»Sloboda«,
»pravda« i »ljubav« !!!
Ljubav.
—
Pogledajte: ta ljubav to saučešće žena — ima li čega sebičnijega?... I
kada žrtvuju sebe, svoju čast, svoje ime, kome se žrtvuju? Čoveku? Ili
zar ne pre nekoj neobuzdanoj želji? —Te želje su baš sasvim sebične:
makar
bile korisne po drugoga i izazivale zahvalnost..
Do koje mere
može takva prekomernost jedne ocene osveštati sve ostalo!!
778
»Čula«, »strasti«.
— Kada strah od čula, požuda, strasti, dođe tako daleko te nam savetuje
da ih se klonimo, to je već simptom
slabosti: krajnja sredstva
uvek karakterišu nenormalna stanja. Ono što ovde nedostaje, ili tačnije
što je u opadanju, to je snaga da se čovek
odupre jednom impulsu:
kad čovek ima instinkt da mora popuštati, to jest da mora reagirati,
onda čini dobro ako izbegava prilike za to (»iskušenja«).
»Nadražaj čula«
samo je utoliko iskušenje ukoliko se radi o biću čiji se sistem
lako pokreće i podleže uticaju: u suprotnom slučaju, kod velike
glomaznosti
i tvrdoće sistema, potrebni su jaki nadražaji da pokrenu funkcije.
Raspusništvu
mi zameramo samo kod onoga ko nema nikakvog prava na nj; i skoro sve
strasti
su stekle rđav glas zbog onih koji nisu dovoljno jaki da ih upotrebe na
svoju
korist.
Mora biti jasno
da se protiv strasti može prigovoriti ono isto što i protiv bolesti:
pa ipak mi ne bismo smeli da se lišimo bolesti, a još manje strasti.
Nama
je potrebno anormalno, mi životu zadajemo ogroman potres kroz
ove
velike bolesti.
U pojedinosti
valja razlikovati:
1. Glavnu
strast, koja čak donosi sa sobom i najviši oblik zdravlja uopšte:
tu
se najbolje postiže koordiniranje unutrašnjeg sistema i njegovog rada u
jednom smeru — ali to je skoro definicija zdravlja!
2. Sukob
strasti, dvojstvo, trojstvo, mnoštvo »duša u istim grudima«: to je vrlo
nezdravo; znak unutrašnje propasti i raspada, gde se otkriva i povećava
unutrašnji rascep i anarhija —: osim ako jedna strast najzad ne postane
gospodar. Povraćanje zdravlja.
3. Naporednost
strasti, bez sukoba i uzajamnog podupiranja:često je periodična i
onda,
čim se vaspostavi red, i zdrava. Tu spadaju najinteresantniji ljudi,
kameleoni;
oni nisu u sukobu sa sobom, oni su srećni i sigurni, ali se ne
razvijaju
— njihova stanja leže jedno pored drugoga. Oni se
menjaju,ali
ne postaju.
779
Na
optiku ocenjivanja
zločinca utiče da li mu je cilj bio veliki ili mali. Kvantitet u cilju
hotenja odlučuje i kod činioca, da li pritom oseća poštovanje prema
sebi,
ili se oseća malodušan i jadan —
Pored toga,
i stupanj duhovnosti u sredstvima može uticati na optiku ocenjivanja.
Kako
se izdvaja filosofski novator, kušač i silnik od razbojnika, varvarina
i avanturista! — Privid »nekoristoljubivosti«.
Najzad otmeni
maniri,
držanje, srčanost, samopouzdanje — kako oni menjaju vrednost onoga što
se na ovaj način postiže!
*
Za
optiku
ocenjivanja vrednosti:
Uticaj kvantiteta cilja (veliki, mali).
Uticaj duhovnosti u sredstvima.
Uticaj manira u delatnosti.
Utica uspeha ili neuspeha.
Uticaj suprotnih sila i njihove vrednosti.
Uticaj zabranjenog i dopuštenog.
780
Majstorije
pomoću kojih postupci, mere, afekti bivaju mogućni, koji s gledišta
pojedinca
ne bi bili više »u redu« niti »ukusni«:
umetnost,
koja nas uvodi u takve »strane« svetove, »čini da su nam po ukusu«;
istoričar
im daje opravdanje i razlog; putovanja; egzotika; psihologija; krivični
zakon; ludnica; zločinac; sociologija;
»bezličnost«
(tako da kao oruđa kolektivnog bića mi sebi dopuštamo te afekte
i postupke — sud, porota, građanin, vojnik, ministar, vladar, društvo,
»kritičar« —) stvara kod nas osećanje kao do nešto žrtvujemo.
781
Zanetost samim
sobom i svojim »večnim spasenjem« nije izraz bogate i samopouzdane
prirode:
jer takva priroda šalje do đavola svoje blaženstvo — nju ne zanima
nimalo
sreća u ma kom obliku, ona je snaga, delo, želja — ona se nameće
stvarima,
ona čak čini i nasilje nad njima. Hrišćanstvo je romantična
hipohondrija
ljudi koji ne stoje na sigurnim nogama.
Gde god hedonistički
pogledi dolaze na prvo mesto, čovek može uvek zaključiti da tamo
postoji
stradanje i promašenost života.
782
»Porast
autonomije
pojedinca«: o tome govore pariski filosofi, kao što je Fuje:
oni
bi dobro uradili ako bi se malo zabavili sa race moutonnière — kojoj
i sami pripadaju! Otvorite oči, gospodo sociolozi budućnosti! Pojedinac
je ojačao pod sasvim suprotnim okolnostima: a vi opisujete
najveće
raslabljenje i kržljavljenje čovekovo: vi to i hoćete i služite
se čitavom mašinerijom za laži koja pripada starom idealu, vi ste takvi
da osećate svoje plebejske potrebe kao da su doista ideal!
To je potpuno
otsustvo psihološkog poštenja!
783
Dve
crte koje
karakterišu modernog Evropljanina a koje su na izgled protivrečne: individualizam
i traženje jednakih prava: to najzad počinjem shvatati. Naime,
pojedinac
je neobično osetljivo i sujetno biće: svesno svoje velike osetljivosti
prema bolu, ono traži da mu svaki drugi bude ravan, da bude samo među
ravnima.
Time je okarakterisana jedna društvena rasa u kojoj su talenti i sile
približno
podjednako raspodeljeni. Za gordost koja želi samoću i malo
poštovalaca
nema se tamo razumevanja; potpuno »velike« uspehe postižemo samo preko
mase — šta više, mi jedva shvatamo još da je uspeh u očima mase ustvari
mali
uspeh: jer pulchrum est paucorum hominum.
Nijedan moral
ne zna ništa o »hijerarhiji« među ljudima; niti pravnici znaju što o
komunalnoj
savesti. Individualističko načelo odbacuje sasvim velike ljude i traži,
među manje-više ravnima, vrlo vešto oko i vrlo brzo otkrivanje talenta;
i kako svaki ima nešto talenta u tako poznim i civilizovanim kulturama
— pa dakle može očekivati da mu se oda priznanje — danas se više ističu
male zasluge negoli ikada pre: to daje našem vremenu izgled neograničene
pravičnosti. Njegova nepravičnost ne sastoji se u bezgraničnoj
mržnji
protiv tirana i demagoga, čak ni u umetnosti, nego protiv otmenih
ljudi koji preziru pohvale mnogih. Traženje jednakih prava (na primer,
pravo da budemo sudije svega) jeste antiaristokratsko.
Tako isto je
ovom vremenu nepoznato iščezavanje pojedinca, njegovo utapanje u veliki
tip, želja da se ne bude ličnost: u čemu se ranije sastojala revnost i
odlika mnogih uzvišenih ljudi (među kojima su bili najveći pesnici):
ili
želja da se bude grad, kao u Grčkoj; ili želja jezuitizma, ili pruskog
oficirskog kora i činovništva; ili učeništva i produženja tradicija
velikih
majstora: za to su potrebne nesocijalne prilike i otsustvo sitne
sujete.
784
Individualizam
je skromna i još nesvesna forma »volje za moć«; tu se pojedincu ona
čini dovoljna da se oslobodi prevlasti društva (bilo države,
bilo
crkve). On se ne protivstavlja kao ličnost, nego kao pojedinac; on
zastupa
sve pojedince protiv celine. To će reći: on se instinktivno stavlja na
ravnu nogu sa svakim drugim pojedincem; kad se on za nešto
bori,
on se ne bori kao ličnost, nego kao pretstavnik pojedinaca protiv
celine.
Socijalizam
je jednostavno agitaciono sredstvo individualizma:
on shvata, da
bi se nešto postiglo, ljudi se moraju organizovati za zajedničku
akciju,
u »moć«. Ali ono što on hoće nije društvo kao cilj pojedinca, nego
društvo
kao sredstvo da se omoguće mnogi pojedinci: — to je instinkt
socijalista,
premda se oni u tome često varaju (— nezavisno od toga, međutim, oni su
prinuđeni da varaju druge u velikoj meri, da bi ,uspeli). Altruistička
moralna propoved u službi individualnog egoizma; jedna od
najrasprostranjenijih
laži devetnavetoga veka.
Anarhizam
je opet prosto agitaciono sredstvo socijalizma; pomoću
anarhizma
socijalizam izaziva strah, strahom on počinje da fascinira i teroriše:
nada sve on privlači sebi hrabre i neustrašive, čak i u oblasti duha.
Uprkos svega
toga: individualizam pretstavlja najskromniji stupanj
volje
za moć.
*
Kad
čovek dođe
do izvesne nezavisnosti, onda uvek teži za još većom: nastaje
izdvajanje
prema stepenu snage: pojedinac ne smatra sebe više prosto ravnim
drugima,
nego stvarno traži sebi ravne — on odvaja druge od sebe. Za
individualizmom
dolazi razvitak organa i udova: srodne tendencije se
udružuju
i aktivno manifestuju kao moć: između ovih centara moći izbija trenje,
rat, izviđanje obostranih snaga, sporazum; uređenje uzajamnosti.
Na kraju: svrstavanje.
Rekapitulacija:
1. Pojedinci
se oslobađaju;
2. Oni
vode borbu i dolaze do sporazuma u pogledu »jednakosti prava« (—
»pravda«
kao cilj —);
3. Kad se to
postiglo, onda se javljaju stvarne razlike u stepenu moći u sve većoj
meri
(jer uopšte vlada mir i bezbrojni mali centri sile počinju stvarati
razlike
koje pre nisu bile ni primetne). Sada pojedinci obrazuju
grupe:
te grupe teže za privilegijama i prevagom. Borba počinje iznova, u
blažem
obliku.
Ljudi traže
slobodu
dok nemaju još moći. Kad zadobiju moć, onda teže za nadmoćnošću; ako ne
dođu do nje (što su nedorasli za nju), onda traže »pravdu«, što
će reći jednakost u moći.
785
Ispravljanje
pojma »egoizam«. — Kada čovek pojmi kolika je zabluda »individua«,
i da svako pojedinačno biće pretstavlja ceo proces u pravoj
liniji
(ne prosto kao nasleđe, nego njega samog —), onda pojedinačno biće
dobija
neobično
veliku važnost. Instinkt je tu sasvim u pravu. Gde on izda — gde
individua
traži svoju vrednost tek u službi drugima, možemo biti sigurni da imamo
pred sobom iznurenost i degeneraciju. Altruistički stav, kao nešto
fundamentalno
i bez licemerstva, jeste instinkt koji stvara bar neke druge vrednosti
za sebe, u službi drugih egoizama. U najvećem broju
slučajeva
on je samo prividan: to je obilazan put za održanje
sopstvenog
osećanja za život i za vrednost.
|