508
Prvobitno je postojao haos među pretstavama.
One koje su se povezale jedna s drugom zadržale su se, dok ih je najveći
broj propao — i još propada.
509
Carstvo želja iz koga je logika
izrasla: instinkt stada u zaleđu. Pretpostavka o istovetnim slučajevima pretpostavlja
»istovetnu dušu«. U cilju sporazumevanja i vlasti.
510
Za poreklo logike. Osnovna sklonost
da se stvari izjednače i da se vide kao jednake stavlja se u pokret i kontroliše
pomoću koristi i štete, pomoću uspeha: ona se prilagođava na takav
način da se zadovolji u blažem obliku, a da se pritom ne negira život niti
da se dovede u opasnost. Celom ovom procesu potpuno odgovara onaj spoljašnji
mehanički proces (koji je njegov simbol) po kome plazma ono što uzme
u sebe izjednači i podešava prema svojim oblicima i zahtevima.
511
Jednakost i sličnost.
1. Grublji organ vidi mnogu prividnu jednakost;
2. Duh hoće jednakost, tj. da izvestan čulni utisak podvede pod
postojeće vrste: isto tako kao što telo asimiluje neorgansku materiju.
Za razumevanje logike:
Volja za jednakošću je volja za moć — vera da je nešto
tako i tako (što čini suštinu suda) jeste posledica jedne volje koja
hoće da bude po mogućnosti što više jednakosti.
512
Logika je vezana za uslov: pod pretpostavkom
da postoje identični slučajevi. Ustvari, da bi se moglo logički misliti
i zaključivati, ovaj uslov se mora najpre zamisliti kao da je
ispunjen. To će reći: volja za logičkom istinom može se ispuniti tek
pošto se falsifikuju sve pojave. Otuda potiče da tu vlada instinkt, koji je
sposoban da se služi sa oba sredstva: najpre da izvrši falsifikovanje, pa
onda da sprovodi svoje gledište: logika ne potiče iz volje za istinom.
513
Pronalazačka sila, koja je izmislila kategorije,
radila je u službi potrebe, naime potrebe za sigurnošću, bržom razumljivošću
na osnovu znakova, zvukova i skraćenica: — nije reč o metafizičkim istinama
kod »supstancije«, »subjekta«, »objekta«, »bića«, »bivanja«. Moćni su od imena
stvari načinili zakon, a među moćnima su najveći veštaci za apstrakcije oni
koji su stvorili kategorije.
514
Jedan moral, jedan način života koji je
okušan dugim iskustvom i ispitivanjem, dolazi najzad u svest kao zakon, kao
gospodar... Zajedno s njim uvlači se u život čitava grupa srodnih
vrednosti i stanja: ona postaje dostojanstvena, besprekorna, sveta, istinita;
sastavni je deo evolucije morala da se zaboravi na njegovo poreklo...
To je znak da je postao gospodar.
Sasvim isto to moglo se desiti s kategorijama razuma: i
one bi se mogle, posle mnogoga pipanja i pokušaja, sačuvati svojom relativnom
korisnošću... Nastao je bio momenat kad su one uzete skupa, kad su ušle u
svest kao celina — kad se nalagala vera u njih, to će reći kad su one dejstvovale
zapovednički... Od toga trenutka one su se smatrale apriornim,
izvan iskustva, neophodnim. Pa ipak možda ne izražavaju ništa drugo do određenu
celishodnost rase i vrste — njihova korisnost je jednostavno njihova »istina«
—.
515
Ne »saznavati« nego shematizovati — nametnuti
haosu onoliko pravilnosti i oblika koliko je to dovoljno za naše praktične
potrebe.
Pri formiranju razuma, logike, kategorije potreba je bila
merodavna: ne potreba za »saznanjem«, nego za pribiranjem, shematizovanjem,
u cilju razumevanja, proračuna... (Doterivanje, dovođenje do sličnoga, jednakoga
— proces kroz koji prolazi svaki čulni utisak pretstavlja proces razvitka
razuma.) Tu nije dejstvovala neka ideja koja je prethodno postojala: nego
korisnost koja nas uči da samo kada vidimo stvari približno ujednačene možemo
računati s njima i rukovati... Finalnost u razumu je posledica a ne
uzrok: život opada kod svake druge vrste razuma, za koju uvek može biti povoda
— on postaje odveć nepregledan — odveć nejednak.
Kategorije su »istine« samo u smislu da za nas uslovljavaju život:
kao što je Euklidov prostor takva uslovljavajuća »istina«. (Među nama rečeno:
pošto niko neće tvrditi da su ljudi apsolutno neophodni, razum kaogod i Euklidov
prostor prosto su idiosinkrazija određenih životinjskih vrsta, i to jedna
pored mnogih drugih...)
Subjektivna prinuda koja nas sprečava da ovde protivrečimo biološkog
je karaktera; instinkt korisnosti, koji nas navodi da zaključujemo kako zaključujemo,
nama je u krvi, mi smo skoro on sam... Ali kakva naivnost leži u pokušaju
da se iz te činjenice izvuče dokaz da time vladamo izvesnom »istinom po sebi«.
Nemogućnost protivrečnosti dokazuje izvesnu nesposobnost, a ne i »istinu«.
516
Mi nismo u mogućnosti da jedno isto i potvrđujemo
i odričemo: to je princip subjektivnog iskustva u kome se ne izražava nikakva
»nužnost«, nego samo nemogućnost.
Ako je, po Aristotelu, načelo protivrečnosti najizvesnije
od sviju načela, ako je to poslednje i osnovno na koje se svodi svako dokazivanje;
ako načelo svih drugih aksioma leži u njemu: onda utoliko strožije moramo
ga analizirati da bi se moglo otkriti koje mu pretpostavke leže u osnovi.
S njime se ili tvrdi nešto o stvarnosti i biću, kao da su bili poznati u
nekoj drugoj oblasti — to će reći, kao da im se ne mogu pripisati suprotni
atributi: ili taj princip znači: da mu se suprotni atributi ne smeju
pripisati. U tom slučaju logika bi bila imperativ, koji nije upravljen na
saznanje istine, nego na doterivanje i utvrđivanje jednoga sveta koji mora
nama izgledati istinit.
Ukratko rečeno, pitanje je sporno: jesu li logičke aksiome adekvatne
stvarnosti, ili su one merila i sredstva pomoću kojih mi tek stvaramo
stvarnost, ili pojam »stvarnost«? Da bismo ono prvo mogli tvrditi, morali
bismo, kao što smo već rekli, prethodno znati biće; što jednostavno nije slučaj.
Ovaj stav ne sadrži dakle nikakav kriterij istine, nego imperativ
o tom šta se ima smatrati istinitim.
Ako uzmemo da ne postoji jedno takvo A koje je identično
sa samim sobom, kako to pretpostavlja svaki logički (i matematički) stav,
i da je A po sebi prividno, logika bi u tom slučaju imala kao
svoju podlogu jedan čisto prividan svet. Ustvari, mi verujemo u taj stav pod
utiskom beskrajne empirije, koja se čini da ga neprekidno potvrđuje.
»Stvar« — to je pravi supstrat od A; naša vera u stvari je prvi
uslov naše vere u logiku. A u logici je, kao atom, naknadna konstrukcija
»stvari«... Ne razumevajući to, i praveći od logike kriterij istinskoga
bića, mi smo već na putu da sve one hipoteze: supstanciju, atribut, objekt,
subjekt, akciju itd. smatramo kao realnost: to će reći da stvorimo ideju jednog
metafizičkog sveta, to jest jednog »istinskog sveta« (to je, međutim, opet
prividan svet...).
Najprvobitnija akta mišljenja, tvrđenje i odricanje, držanje za
istinito i držanje za neistinito, ukoliko pretpostavljaju ne samo jednu naviku
nego i pravo uopšte držati ili ne držati izvesnu stvar za istinitu, već se
nalaze pod vlašću vere da za nas postoji saznanje, da sud može odista pogoditi
istinu: — ukratko, logika ne sumnja da može govoriti o samoj istini (to
će reći, da se ne mogu istini pripisati suprotni atributi).
U ovom verovanju vlada sensualistička i gruba predrasuda da nam
opažaji saopštavaju istine o stvarima, da ja ne mogu u isti mah reći
o jednoj istoj stvari: to je i tvrdo i meko. (Instinktivni dokaz: »Ne mogu
imati u isti mah dva suprotna osećaja«, sasvim je grub i lažan.)
Zabrana svake protivrečnosti u pojmovima
posledica je verovanja da mi možemo stvarati pojmove, da pojam ne samo označava
suštinu izvesne stvari, nego da je izražava... U samoj stvari, logika (kaogod
i geometrija i aritmetika) vredi samo za fiktivna suštastva koja smo mi
stvorili. Logika pretstavlja pokušaj s naše strane da shvatimo stvarni
svet prema jednoj shemi bića koju smo mi sastavili: ili tačnije, to je naš
pokušaj da ga omogućimo za formulisanje i proračun...
517
Da bismo mogli misliti i stvarati zaključke,
potrebno je da pretpostavimo biće: logika ima formule samo za stvari
koje su konstantne. Zbog toga ova pretpostavka niukoliko ne dokazuje stvarnost
bića: »biće« pripada našoj optici. »Ja« kao biće (— na koje ne utiče ni bivanje
ni razvitak).
Fiktivni svet subjekta, supstancije, »razuma« itd. potreban je
—: u nama živi sila koja uređuje, uprošćuje, falsifikuje, veštački razdvaja.
»Istina« je volja da se postane gospodar nad mnoštvom čulnih nadražaja: —
pojave se ređaju prema određenim kategorijama. Na taj način mi polazimo od
vere u objektivnu prirodu stvari (mi posmatramo pojave kao nešto realno).
Priroda sveta u procesu postajanja ne može se formulisati: ona
je »lažna« i »protivreči samoj sebi«. Saznanje i postajanje
uzajamno se isključuju. Prema tome, »saznanje« mora biti nešto drugo: njemu
mora prethoditi volja da se stvari učine dostupnim saznanju, neka vrsta bivanja
mora stvoriti iluziju bića.
518
Ako je naše »ja« za nas jedino biće,
prema kome mi pravimo i razumemo sve biće: vrlo dobro. Onda je veoma
umesno sumnjati, da li tu nije posredi jedna iluzija u perspektivi
— prividno jedinstvo u koje se sve stapa kao u liniji na horizontu. Ako nam
telo služi kao vođ i merilo, sve se pokazuje kao ogromna mnogovrsnost;
kao metod dopušteno je da se radi boljeg proučavanja poslužimo bogatijom
pojavom kao vođom u razumevanju kakve jednostavnije pojave. Naposletku: ako
pretpostavimo da je sve bivanje, onda je saznanje mogućno jedino na osnovu
vere u biće.
519
Ako postoji »samo jedno biće, ja«
i ako su sva ostala »bića« načinjena po ugledu na nj — ako najzad vera u »ja«
stoji i pada s verom u logiku, to jest u metafizičku istinu kategorija razuma:
ako se s druge strane ja pokazuje kao nešto što postaje: onda
—
520
Postojani prelazi ne dopuštaju nam da govorimo
o »individui« itd.; »broj« bića se stalno menja. Mi ne bismo znali ništa o
vremenu niti šta o kretanju, kad ne bismo verovali, otprilike, da vidimo pored
stvari u pokretu i stvari u stanju mirovanja. Tako isto malo bismo znali
o uzroku i posledici, i bez pogrešne ideje o »praznom prostoru« ne bismo
nikada došli do ideje o prostoru. Princip identiteta zasniva se na »izgledu«
da postoje slične stvari. Svet koji se nalazi u procesu postajanja ne može
se u strogom smislu »pojmiti« ni »saznati«; nešto što se zove »saznanje« postoji
samo ukoliko intelekt koji »razume« i »saznaje« nalazi pred sobom gotov jedan
već stvoren grub svet, sagrađen od samih privida, ali permanentan;
samo ukoliko je ova vrsta prividne realnosti sačuvala život — samo do te mere
je »saznanje« mogućno: to će reći, kao merenje ranijih i poznijih zabluda
jedne prema drugoj.
521
O »logičkoj prividnosti«. — Pojmovi
»individue« i »vrste« podjednako su lažni i prosto prividni. »Vrsta« samo
izražava činjenicu da se mnoštvo sličnih bića pojavljuje u isto vreme i da
je brzina njihovog daljeg napredovanja i transformisanja usporena za duže
vremena: tako da se stvarne male promene i porast ne uzimaju mnogo u obzir
— (jedan stupanj razvitka u kome razvijanje nije primetno, tako da se čini
da je dostignuta izvesna ravnoteža, i postaje mogućna pogrešna pretstava
da je postignut izvestan cilj — i da je razvitak imao neki cilj...).
Oblik se smatra nečim trajnim i stoga od veće vrednosti; ali oblik
smo mi jednostavno izmislili; i ma koliko puta »isti oblik bio dostignut«,
to ne znači da je to uistinu isti oblik — jer se uvek javlja
nešto novo i samo mi, koji poredimo, računamo to novo sa starim, ukoliko
liči na staro, pridajući im jedinstvo »oblika«. Kao da se imao postići
izvestan tip koji je u planu i prirodi procesa.
Oblik, vrsta, zakon, ideja, cilj — ista pogreška pravi
se kod sviju ovih pojmova, što se jednoj fikciji pripisuje lažna stvarnost:
kao da zbivanje nosi neki zakon u sebi — veštačko razlikovanje pravi se u
zbivanju između onoga što dejstvuje i onoga prema čemu se upravlja akcija
(ali oba ova pojma unesena su samo iz obzira prema našoj metafizičko-logičkoj
dogmatici: to nisu »činjenice«).
Mi ne smemo našu nuždu za stvaranjem pojmova, rodova, forma, ciljeva,
zakona ( »svet identičnih slučajeva«) shvatiti kao da smo u položaju
da konstruišemo istinski svet pomoću njih; nego kao nužnost da podesimo
svet tako da u njemu naš život bude mogućan: — mi time stvaramo svet
koji možemo opredeliti za sebe, proučiti, uprostiti, pojmiti itd.
Istu tu nužnost srećemo i u funkcijama čula, koje pomaže
razum — putem uprošćavanja, isticanja i udešavanja, na čemu počiva celokupno
»prepoznavanje« i sposobnost da sebe drugima činimo razumljivim. Naše potrebe
načinile su naša čula tako preciznim da se »isti svet pojava« uvek ponovo
javlja, usled čega je stekao izgled stvarnosti.
Naša subjektivna nužnost da verujemo u logiku samo izražava da
mi, dugo pre nego što nam je logika ušla u svest, nismo ništa drugo radili
nego unosili njene postulate u zbivanje: sada je nalazimo u
zbivanju — mi više ne možemo drukče — i rado bi da verujemo da ova nužda
krije u sebi nešto od »istine«. Mi smo ti koji smo stvorili »stvar«, »istu
stvar«, subjekt, atribut, akciju, objekt, supstanciju, oblik, pošto smo otišli
do krajnje granice sa izjednačavanjem i uprošćavanjem stvari. Svet
nam se čini logičan, jer smo ga mi najpre logicizirali.
522
Osnovno rešenje. — Mi verujemo u
razum: to je međutim filozofija bezbojnih pojmova. Jezik je izgrađen
na najnaivnijim predrasudama.
Sada mi nailazimo na nesklade i probleme u stvarima, jer mislimo
samo jezikom — mi tako isto verujemo u »večnu istinu« razuma
(na primer subjekt, atribut itd.).
Mi prestajemo misliti kad to ne želimo činiti pod kontrolom
jezika; mi jedino možemo još toliko da sumnjamo da li je ovde granica
uistinu granica.
Racionalno mišljenje je proces tumačenja prema izvesnoj shemi,
koju ne možemo odbaciti.
-početak-
|