ZA KRITIKU GRČKE
FILOZOFIJE
427
Pojava grčkih filosofa od vremena Sokrata
simptom je dekadencije; antihelenski instinkti preovlađuju...
»Sofist« je sasvim helenski — kaogod što su i Anaksagora, Demokrit
i veliki jonski filosofi; ali samo kao prelazan oblik. Polis — grad — gubi
svoju veru u jedinstvenost svoje kulture i u svoje pravo da gospodari svakim
drugim gradom... Vrši se razmena kultura, to jest »bogova« — i pritom se gubi
vera u isključive prerogative domoroca boga. Mešaju se dobro i zlo različitih
porekla: granice koje dele dobro od zla postepeno iščezavaju... To je »sofist«...
»Filosof« je naprotiv reakcija: on hoće staru vrlinu. On
vidi razloge propadanja u propadanju institucija, on hoće stare institucije;
— on vidi propadanje u propadanju autoriteta: on traži nove autoritete
(putovanje na stranu, u tuđe književnosti, u egzotične religije...); — on
bi hteo da osnuje idealan grad, pošto se preživeo pojam »grada« (otprilike
kao što su se Jevreji čvrsto držali kao »narod« pošto su pali u ropstvo).
NJega zanimaju svi tirani: njegova želja je da vaspostavi stare vrline pomoću
force majeure.
Postepeno se sve uistini helensko čini odgovornim za propadanje
(i Platon je isto tako nezahvalan Periklu, Homeru, tragediji, retorici, kao
što su proroci Davidu i Saulu). Propast Grčke uzima se kao zamerka osnovnim
načelima helenske kulture: to je osnovna zabluda filosofa. — Zaključak:
grčki svet propada. Uzrok: Homer, mit, antički moral itd.
Antihelensko razviće filosofskih ocena vrednosti: — egipatski
uticaj (»život posle smrti« kao sud...); — semitski uticaj (»dostojanstvo
mudraca«, »šeik«); — pitagorejci, podzemne religije, ćutanje, sredstva za
zastrašivanje pomoću »zagrobnog« sveta, matematika: religiozno ocenjivanje
vrednosti, kao neka vrsta odnosa sa svemirom; — sveštenički, asketski, transcendentni
uticaj; — dijalektika — moje je mišljenje da čak i Platon pokazuje
u svojim pojmovima sitničarstvo koje je pedantsko i odbija. — Propadanje dobrog
duhovnog ukusa: više se skoro ne oseća rugoba i tlapnja direktne dijalektike
svake vrste.
Obe dekadentske tendencije i krajnosti idu paralelno: a) bogata
dekadencija, ljupko-vragolasta, nakinđurena i ljubiteljka umetnosti i b) morbidna
dekadencija religiozno-moralnoga patosa, stoička otvrdlost, platonska mržnja
prema čulima, pripremanje zemljišta za hrišćanstvo.
428
Do koje je mere psihologe iskvarila moralna
idiosinkrazija: nijedan stari filosof nije imao hrabrosti da se zalaže za
teoriju o »neslobodnoj volji« (to će reći za teoriju koja odriče moral); —
niko nije imao hrabrosti da tipično svojstvo zadovoljstva, svake vrste zadovoljstva
(»sreću«) definiše kao osećanje moći: jer je uživanje u moći smatrano nemoralnim;
— niko nije imao smelosti da vrlinu shvati kao posledicu nemorala
(volje za moć) u službi vrste (ili rase ili grada), jer se volja za moć smatrala
nemoralom.
U celom razvitku morala nema nijedne istine: svi su pojmovni elementi,
s kojima se manipuliše, fikcije; sve su psihološke činjenice, do kojih se
drži, patvorene; svi su oblici logike, uvučeni u ovo carstvo laži, sofizmi.
Ono što odlikuje moralne filosofe jeste potpuno otsustvo svake čistote, svake
samodiscipline intelekta: oni drže »lepa osećanja« za dokaze: svoja »nadimana
prsa« oni smatraju mehovima božanstva... Moralna filosofija je najmučniji
period u istoriji duha.
Prvi veliki primer: u ime morala i pod njegovom zaštitom učinjeno
je veliko zlo, ustvari dekadencija u svakom pogledu. Ne može se dovoljno
podvući da veliki grčki filosofi pretstavljaju dekadenciju svake grčke
vrline i čine je zaraznom... Ova »vrlina«, koja je načinjena potpuno
apstraktnom, bila je najveća sablazan čoveku da načini apstraktnim samog sebe:
to će reći da sebe odvoji od sveta.
Trenutak je vrlo značajan: sofisti se dotiču prve kritike morala,
stiču prvi uvid u moral: — oni svrstavaju većinu (lokalnu uslovnost)
moralnih ocena vrednosti; — oni stavljaju do znanja da se svaki moral da opravdati
dijalektički: to će reći, oni naziru kako po nužnosti mora biti sofističko
svako obrazloženje jednoga morala — stav koji su posle dokazali u velikom
stilu antički filosofi od Platona pa dalje (do Kanta); — oni ustanovljuju
prvu istinu, da ne postoji »moral po sebi«, »dobro po sebi«, da je to obmana
ako se govori o nekoj »istini« u tom smislu.
Gde je u to vreme bilo intelektualno poštenje?
Grčka kultura sofista izrasla je iz svih grčkih instinkata; ona
pripada kulturi Periklova doba, onako nužno kao što joj Platon ne pripada:
ona ima svoje prethodnike u Heraklitu, u Demokritu, u naučnim tipovima stare
filosofije; ona ima svoj izraz, na primer, u visokoj kulturi Tukididovoj.
I ona je, najzad, imala pravo: svaki korak napred u gnoseološkom i moralističkom
saznanju vaspostavio je sofiste... Naš današnji način mišljenja u velikoj
je meri heraklitski, demokritski i protagorski... Bilo bi dovoljno reći da
je protagorski: jer je Protagora sintetizovao u sebi Heraklita i Demoktira.
( Platon: jedan veliki Kaljostro — valja pomisliti kako
je Epikur sudio o njemu; kako je sudio o njemu Timon, Pironov prijatelj.
— Je li Platonova čestitost izvan sumnje možda? Ali mi znamo u najmanju ruku
da je on učio kao apsolutnoj istini nešto što nije čak smatrao uslovno
ni za sebe istinom: naime posebnom postojanju i pojedinačnoj besmrtnosti »dušâ«).
429
Sofisti nisu ništa drugo nego realisti:
oni sve vrednosti i običaje koji su postali opšti podižu na stepen vrednosti...
Oni imaju smelosti koju imaju svi jaki duhovi, da znaju svoj nemoral...
Da li se možda ne veruje da su svim onim malim grčkim nezavisnim
gradovima, koji bi rado jedan drugog proždrali od gneva i surevnjivosti, rukovodili
principi humanosti i poštenja? Zamera li se, možda, Tukididu za reči koje
stavlja u usta atinskim poslanicima pri pregovaranju s Melićanima oko
propasti ili pokorenja?
Samo bi pravi licemeri mogli govoriti o vrlini usred takve strašne
napetosti — ili pustinjaci, ljudi što stoje po strani, izgnanici, begunci
iz stvarnosti... sve sami ljudi koji su odricali stvari da bi samo mogli živeti.
—
Sofisti su bili Grci: kad su Platon i Sokrat stali na stranu vrline
i pravednosti, oni su bili Jevreji ili ne znam šta. — Grot je imao rđavu taktiku
braneći sofiste: on je hteo da ih uzdigne na stepen ljudi od časti i zastave
morala — ali je njihova čast bila u tome što nisu hteli nikakvu podvalu pod
vidom velikih reči i vrlina...
430
Velika razumnost svakog moralnog vaspitanja
bila je uvek u tome što se njime težilo da se dostigne sigurnost jednoga
instinkta: tako da ni dobra namera ni dobra sredstva kao takva nisu najpre
imala da kao takva uđu u svest. Kao što vojnik vežba, tako bi trebalo da se
čovek nauči da postupa. U samoj stvari, ova nesvesnost pripada svakom savršenstvu:
čak i matematičar pravi svoje kombinacije nesvesno...
Šta onda znači reakcija Sokratova, koji je preporučivao
dijalektiku kao put u vrlinu i veselio se kad se moral nije mogao logički
opravdati? Ali i to pokazuje preimućstvo morala — bez nesvesnosti on ne
vredi ništa!
Kad se dokaznost postavlja kao prvi uslov lične valjanosti
u vrlini, onda to ustvari znači raspad antičkih instinkata. Svi ti ljudi od
»velikih vrlina« i velika pričala jesu i sami tipovi raspada.
U praksi to znači da su moralni sudovi otrgnuti od uslova pod
kojima su rasli i pod kojima jedino imaju nekog smisla, da su iščupani iz
svoga grčkoga i grčko-političkoga tla, i da su postali neprirodni
pod plaštom sublimiranja. Veliki pojmovi »dobar«, »pravedan«,
odvajaju se od pogodaba pod kojima postoje, i kao slobodne »ideje«
postaju predmet dijalektike. Iza njih se traži izvesna istina; one se smatraju
kao suštastva ili kao simboli za suštastva: izmišlja se jedan svet,
u kome su one kod svoje kuće, iz koga proističu...
Ukratko rečeno: skandal dostiže vrhunac već kod Platona... Pa
je onda postalo potrebno da se izmisli i apstraktno savršen čovek:
— dobar, pravedan, mudar, dijalektičar — jednom rečju, strašilo antičkog
filosofa: biljka bez korena; čoveštvo bez ikakvih određenih kontrolnih instinkata;
vrlina koja sebe pravda »razlozima«. Savršeno apsurdni »individuum«
po sebi! Krajnja izveštačenost...
Ukratko rečeno: gubljenje prirodnog karaktera kod moralnih vrednosti
imalo je za posledicu stvaranje jednog degenerisanog tipa čoveka — »dobroga«,
»srećnoga«, »mudroga čoveka«. — Sokrat pretstavlja momenat najdublje perverzije
u istoriji vrednosti.
Sokrat. — Ova promena ukusa u prilog dijalektike veliki
je znak pitanja. Šta se upravo desilo? — Sokrat, čovek prosta porekla, koji
je sproveo tu promenu, na taj način likovao je nad jednim otmenijim ukusom,
nad ukusom otmenih; — s dijalektikom pobedila je gomila. Pre Sokrata
svako dobro društvo odbacivalo je dijalektički način mišljenja; verovalo se
da dijalektika kompromituje; omladini su činjene da je se čuva. Čemu ovo izlaganje
uzroka? Čemu upravo dokazivati? Protiv drugih mogao se upotrebiti autoritet.
Zapovedalo se: to je bilo dovoljno. Među svojima, inter pares, tu je tradicija,
isto tako i autoritet: i, na kraju, ljudi su se »razumevali«! Za dijalektiku
nije bilo mesta. A i imali su nepoverenja prema tako otvorenom izlaganju
svojih dokaza. Sve poštene stvari ne nose svoje razloge tako na dlanu. Ima
nečega nepristojnoga u pokazivanju svih pet prstiju u isti mah. Ono što se
može »dokazati« male je vrednosti. — Da dijalektika pobuđuje nepoverenje,
da ona malo ubeđuje, to uostalom zna instinkt govornika sviju stranaka. Ništa
se lakše ne izbriše od utiska jednog dijalektičara. Dijalektika može biti
samo poslednje oruđe. Čovek mora biti u nevolji; mora na silu
doći do svojih prava: inače se ne služi dijalektikom. Zbog toga su Jevreji
bili dijalektičari, bio je to lisac Rajneke, bio je to Sokrat. Ona je nepoštedno
oruđe u ruci. NJom se može tiranisati. Čovek njom kompromituje pobeđujući.
On ostavlja svome protivniku da dokaže da nije idiot. Ovaj besni i bespomoćan
je, dok dijalektičar ostaje hladna, pobedonosna razumnost — koja parališe
inteligenciju svoga protivnika. — Ironija dijalektičara je jedan oblik osvete
gomile: svirepost potištenih leži u hladnim ubodima silogizma...
Kod Platona, kao čoveka prekomerne čulnosti i mašte, čar pojma
je bila tako velika da je nehotimično poštovao i obožavao pojam kao neki idealni
oblik. Dijalektička opijenost: kao svest da čovek pomoću nje gospodari
sobom — kao oruđe volje za moć.
432
Problem Sokrata. — Dve antiteze:
tragični i sokratski duh — mereni prema zakonu života.
Do koje je mere sokratski duh dekadentska pojava: a u kojoj se
meri opet veliko zdravlje i snaga pokazuju u čitavom držanju, u dijalektici
i sposobnosti, u strogosti čoveka naučnika (zdravlje plebejca; njegovu
pakost, oštroumlje, espirit frondeur, canaille au fond, drži u rukama njegova
promućurnost; ceo tip je »ružan«).
Poružnjavanje: samoismevanje, dijalektička suhost, promućurnost
kao tiranin protiv tiranina (instinkt). Kod Sokrata je sve preterano, ekscentrično,
karikatura; on je komedijaš sa instinktima jednog Voltera u svome telu. On
pronalazi novu vrstu borbe; on je prvi učitelj mačevanja u otmenim atinskim
krugovima; on se zalaže samo za okretnost najvišeg stepena: on to naziva »vrlinom«
(— on je smatra za sredstvo spasenja: nije do njega stalo hoće li biti mudar,
nego je to bilo po neophodnosti —); držati sebe u rukama tako da se čovek
bori s razlozima a ne sa strastima (— Spinozina taktika — obelodanjavanje
pogrešaka afekata); — otkriti kako se svak uhvati kad ga ponese strast, otkriti
kako afekat nelogično postupa; samoismevanje se upražnjava da bi se u korenu
podgrizlo osećanje srdžbe.
Moja je želja da pojmim od kojih delimičnih i idiosinkratičnih
stanja potiče problem Sokrata: njegovo izjednačenje razuma, vrline i sreće.
Ovim apsurdnim učenjem o njihovoj istovetnosti on je uspeo da očara svet:
antička filosofija nije se mogla nikada njega osloboditi...
Apsolutno otsustvo objektivnog interesa: mržnja prema nauci: idiosinkrazija,
to smatranje sebe kao svoj problem. Akustične halucinacije kod Sokrata: morbidna
crta. Kad je duh bogat i nezavisan, on se najviše protivi da se bavi moralom.
Otkuda to da je Sokrat moralni manijak? — U vreme bede »praktična« filosofija
odmah istupa napred. Moral i religija priznaci su bede kada zauzimaju prvo
mesto u interesovanju.
433
Inteligencija, jasnoća, tvrdoća i logičnost
kao oruđa protiv divljine instinkata. Oni moraju biti opasni i pretiti propašću,
inače ne bi služilo ničemu da razvijamo inteligenciju do ovoga stupnja tiranije.
Da bi se od inteligencije načinio tiranin, morali bi se instinkti najpre pokazati
kao tirani. To je problem. — On je bio sasvim umestan u ono vreme. Razum
je postao ravan vrlini, a vrlina ravna sreći.
Rešenje: Grčki filosofi stoje na istoj osnovnoj činjenici
svoga unutrašnjega iskustva kaogod i Sokrat: pet koraka daleko od ekscesa,
od anarhije, od raspusništva — sve sami dekadenti. Oni gledaju u njega kao
u lekara: logika kao volja za moć, kao vlast nad samim sobom, kao volja za
»srećom«. Divljačnost i anarhija instinkata kod Sokrata je simptom dekadencije,
kao što je to i hipertrofija logike i jasnost umovanja. Oboje je abnormalno
i ide jedno s drugim.
Kritika. Dekadencija se pokazuje u brizi oko »sreće« (to
jest »spasenja duše«, to jest osećanja opasnosti svoga stanja). NJeno fanatično
interesovanje za »sreću« otkriva patološko stanje potsvesnoga ja: to je životno
interesovanje. Ili propasti ili biti razuman — bila je alternativa
pred kojom su svi stajali. Moralizam grčke filosofije pokazuje da su se osećali
u opasnosti.
434
Zašto je sve ispalo kao glumljenje.
— Rudimentarna psihologija, koja je računala samo svesne momente čovekove
(kao uzroke), koja je »svesnost« smatrala kao atribut duše, koja je volju
(to će reći nameru) tražila iza svakoga delanja: ona je imala samo potrebu
da na prvo pitanje: Šta hoće čovek? odgovori: sreću (nije se
smelo reći »moć«, jer bi to bilo nemoralno); prema tome, u svima čovekovim
postupcima postoji namera da se pomoću njih dospe do sreće. Drugo pitanje:
kad čovek stvarno ne dospe do sreće, otkuda to dolazi? Od pogrešne upotrebe
sredstava. — Koje je nepogrešno sredstvo da se dođe do sreće? Odgovor:
vrlina? — Zašto vrlina? — Jer je ona najviša razumnost, a razumnost
onemogućuje pogreške pri biranju sredstava: kao razum vrlina je put
ka sreći. Dijalektika je stalni zanat vrline, jer ona otklanja svaki poremećaj
intelekta i sve afekte.
Ustvari, čovek ne traži »sreću«. Zadovoljstvo je osećanje moći:
ako isključimo afekte, onda isključujemo stanja koja u najvećoj meri daju
osećanje moći, to će reći zadovoljstvo. Najviša razumnost je jedno hladno,
jasno stanje, koje je daleko od toga da pruži ono osećanje sreće koju sa sobom
donosi opijenost svake vrste...
Antički filosofi borili su se protiv svega što opija — što remeti
apsolutnu hladnoću i ravnodušnost svesnosti... Oni su, na osnovu svoje pogrešne
pretpostavke, bili dosledni u verovanju da je svest visoko, najviše
stanje, preduslov za savršenstvo — dok istina leži baš u suprotnom.
Ne postoji savršenstvo u bilo kakvom delanju ukoliko se ono hoće,
ukoliko je ono svesno. Antički filosofi bili su najveći smetenjaci u praksi,
jer su sebe osudili teoretski na smetenjaštvo... U praksi sve je ispalo
kao neko glumljenje: — i onaj ko je prozreo stvar, kao Piron na primer, prosuđivao
je kao i svaki drugi, to će reći: da »mali ljudi« daleko prevazilaze filosofe
u dobroti i poštenju.
Sve dublje prirode Starog doba osećale su odvratnost prema filosofima
vrline: u njima su gledali glumce i svađalice. (Tako su o Platonu
sudili Epikur i Piron.)
Rezultat: U praktičnom životu, u strpljenju, dobroti i
uzajamnom pomaganju mali ljudi stoje iznad njih: — to je otprilike mišljenje
koje su Dostojevski i Tolstoj imali o svojim »mužicima«: oni su veći filosofi
u praksi, oni su srčaniji u obračunavanju sa onim što život nameće...
435
Za kritiku filosofa. — Filosof i
moralist obmanjuju sami sebe kad misle da se spasavaju dekadencije time što
se bore protiv nje. To je izvan njihove volje: i ma kako teško oni
to priznavali, docnije se pokazuje da su oni bili najjači pobornici dekadencije.
Uzmimo filosofe Grčke, Platona na primer. On je odvojio instinkte
od grada (polis), od utakmice, od vojničke sposobnosti, od umetnosti i lepote,
od misterijâ, od vere u tradiciju i u pretke... On je bio zavodnik aristokratâ:
njega samog zaveo je gejak Sokrat... On je odbacivao sve uslove »otmenog Grka«
staroga kova; uneo je dijalektiku u svakidašnji život, pravio zavere sa tiranima,
vodio politiku budućnosti i bio primer najpotpunijeg oslobođenja instinkta
od tradicije. On je dubok, strastan, u svemu što je antihelensko...
Ovi veliki filosofi pretstavljaju sve tipične oblike dekadencije
redom: moralno-religioznu idiosinkraziju, anarhizam, nihilizam (άδιάφορα),
cinizam, otupelost, hedonizam, reakcionizam.
Pitanje »sreće«, »vrline«, »spasenja duše«, izraz je fiziološke
protivrečnosti u ovim dekadentnim prirodama: njihovi instinkti nemaju težine,
smera.
436
U kojoj se meri dijalektika i vera u razum
oslanjaju na moralne predrasude? Kod Platona mi kao negdašnji stanovnici inteligibilnog
sveta dobra još imamo u rukama jedan legat iz onog doba: božanska dijalektika,
potičući iz dobra, vodi svakom dobru (— dakle kao da vodi »natrag« —). Čak
je i Dekart imao pojam o tome da u hrišćansko-moralnom načinu mišljenja, koje
veruje u jednoga dobroga Boga kao tvorca stvari, tek istinitost božja služi
kao garantija sudova naših čula. Izvan ove religiozne sankcije i jemstva naših
čula i razuma — otkuda bismo crpili pravo na poverenje prema životu? Da je
misao mera stvarnosti — da ono što ne može biti predmet misli ne postoji —
jeste jedno nezgrapno non plus ultra moralističkog slepog poverenja (u bitni
princip istine u osnovi stvari), što je po sebi luda pretpostavka koju naše
iskustvo demantuje na svakom koraku. Mi ne možemo apsolutno ništa misliti,
ukoliko ono jest...
437
Pravi filosofi Grčke jesu oni pre Sokrata
(sa Sokratom nešto se menja). To su sve otmene ličnosti koje se drže odvojeno
od naroda i običaja, koje su mnogo putovale, ličnosti ozbiljne do suhosti,
mirna pogleda, koje nisu strane državnim poslovima i diplomatiji. One su
anticipirale sve velike ideje mudraca o stvarima: one su ih same sebi pretstavljale,
one su načinile sisteme od sebe. Ništa ne daje viši pojam o grčkom duhu negoli
ovo naglo obilje tipova, negoli ova nehotimična potpunost u izlaganju svih
velikih mogućnosti filosofskoga ideala. — Vidim samo još jednu originalnu
pojavu među onima koji su posle došli: jednog zakasnelog ali neminovno poslednjeg
— nihilista Pirona. NJegov instinkt vodio ga je protiv gospodarećih uticaja
njegova doba: Sokratovaca, Platona, Heraklitova umetničkog optimizma. (Piron
se naslanja na Demokrita preko Protagore...)
*
Mudar umor: Piron. Živeti smerno među smernima.
Bez gordosti. Živeti prosto; poštovati i verovati u što svaki veruje. Biti
na oprezu od nauke i duha, i od svega što nadima čoveka... Biti prosto trpeljiv
do krajnosti, bezbrižan i blag; — απάυεια ili, bolje još, πραυτης. Budist
za Grčku, koji je odrastao sred graje škola; odveć kasno rođen; umoran; protest
zamorenoga protiv revnosti dijalektičara; neverovanje zamorenoga čoveka u
važnost svih stvari. On je video Aleksandra. On je video indiske askete.
Tako pozne cvetove i prefinjene duhove mami pa čak i zavodi sve što je nisko,
bedno i idiotsko. To ih opija: to utiče da otpočinu (Paskal). S druge strane,
mešajući se s gomilom i sa svakim, oni osećaju malo toplote. Ovim zamorenim
ljudima treba toplote... Svladati protivrečnost; raščistiti s utakmicom;
nemati volje za odlikovanje: odricati grčke instinkte (Piron je živeo zajedno
sa svojom sestrom koja je bila babica). Prerušiti mudrost tako da više ne
odlikuje; ogrnuti je plaštom bede i nemaštine; vršiti najniže funkcije: ići
na trg i prodavati prasad... sladost; jasnoća, ravnodušnost; bez vrlina kojima
je potrebna poza: izjednačiti sebe i u vrlini: to je krajnji stupanj pobede
nad samim sobom, krajnja ravnodušnost.
Piron i Epikur: dve vrste grčke dekadencije: oni su srodni po mržnji
prema dijalektici i svima teatralnim vrlinama, što se onda sve skupa nazivalo
filosofijom; Piron i Epikur namerno su malo cenili ono što su voleli; oni
su mu davali obična pa čak i prezriva imena, i oni su pretstavljali stanje
u kome čovek nije ni bolestan, ni zdrav, ni živ, ni mrtav... Epikur je bio
naivniji, idiličniji, zahvalniji: Piron iskusniji, više je putovao, više
nihilist... NJegov život bio je protest protiv velikog učenja o identičnosti
(sreća = vrlina = saznanje). Pravi život ne unapređuje nauka: mudrost ne
čini »mudrim«... Pravi život ne želi sreću, ne obraća pažnju na nju...
438
Borba protiv »stare vere«, kako ju je vodio
Epikur, bila je, u strogom smislu reči, borba protiv hrišćanstva pre Hrista
— borba protiv staroga sveta koji je već bio postao sumoran, moralizovan,
prokisao od osećanja greha, star i bolestan.
Nije »moralna iskvarenost« staroga veka bila preduslov koji je
omogućio hrišćanstvu da nad njim zagospodari, nego baš njegovo moralizovanje.
Moralni fanatizam (jednom rečju: Platon) razrušio je paganstvo, izmenio njegove
vrednosti i dao njegovoj bezgrešnosti da pije otrov. — Mi bismo morali naposletku
shvatiti da je ono što je tu bilo razrušeno bilo nešto više od onoga
što je zagospodarilo! — Hrišćanstvo, izraslo iz psihološke kvareži, uhvatilo
je korena samo na trulom zemljištu.
439
Učenost: kao dresura ili kao instinkt.
— Kod grčkih filosofa ja vidim opadanje instinkata: inače ne bi mogli
napraviti tako krupnu grešku da svesna stanja smatraju za nešto od veće vrednosti.
Intenzitet svesti stoji u obrnutoj srazmeri prema lakoći i brzini moždanih
prenošenja. Grčka filosofija držala se suprotnog gledišta o instinktu, što
je uvek znak oslabelih instinkata.
Mi stoga moramo tražiti savršen život tamo gde je najmanje svestan
(to jest, gde je najmanje svestan svoje logike, svojih razloga, svojih sredstava,
svojih namera i svoje koristi). Vraćanje činjenicama zdravog razuma, običnih
ljudi i »malih ljudi« svake vrste. Poštenje i inteligencija nakupljeni kroz
generacije, koje nisu nikad svesne svojih principa, i koje se, šta više,
donekle plaše principa. Nije razumno tražiti vrlinu koja rezonuje... Takva
želja kompromituje filosofa.
440
Kad je vežbanjem čitavih generacija moral
— što će reći: utančanost, obazrivost, hrabrost i pravičnost — naslagan,
celokupna snaga ove nagomilane vrline zrači čak i u oblast gde je poštenje
najređa stvar, u oblast duha. U svakom osvešćenju dolazi do izraza nelagodnost
organizma; nešto novo mora se naći, organizam nije zadovoljan, on je na muci,
u napetosti, odveć nadražen — a to sve baš i jeste osvešćenje... Genije leži
u instinktu; dobrota tako isto. Čovek dela savršeno samo kad dela instinktivno.
Čak i s moralnog stanovišta mišljenje koje je samosvesno pretstavlja jednostavno
samo pokušaj, i u najvećem broju slučajeva je protivnost moralu; naučno poštenje
žrtvuje se uvek kad mislilac počne rezonovati: neka se pokuša sledeće: neka
se najveći mudrac stavi na zlatne terazije pa neka priča o moralu...
Može se dokazati da svako razmišljanje, koje svesno protiče, pretstavlja
i mnogo niži stepen morala negoli što je misao koju vode instinkti.
441
Borba protiv Sokrata, Platona i cele Sokratove
škole potiče od dubokog instinkta, da čovek ne postaje boljim kad mu se pokaže
da se vrlina može dokazati i da joj treba razloga... Naposletku, ništavna
je činjenica da je borbeni instinkt prinudio sve ove rođene dijalektičare
da svoju ličnu sposobnost veličaju kao najvišu osobinu i da
svaku drugu formu dobrote pretstave kao nešto uslovljeno njome. Antinaučni
duh čitave te »filosofije«: ona hoće da do kraja bude u pravu.
442
Čudnovato. Od najranijih vremena grčka
filosofija vodi borbu protiv nauke pomoću teorije saznanja, naročito skepse:
a u koju svrhu? Uvek u prilog morala... (Mržnja protiv fizičara i lekara).
Sokrat, Aristip, megarska škola, cinici, Epikur, Piron — opšti napad na saznanje
za račun morala... (Mržnja i prema dijalektici). Ostaje jedan problem: oni
se približuju sofistici, da bi se oslobodili nauke. S druge strane, fizičari
su svi potčinjeni do te mere da među svoje prve principe ubrajaju teoriju
istine i stvarnoga bića: na primer, atom, četiri elementa (odnosni položaj
bića, da bi se objasnilo mnoštvo i transformacije —). Propoveda se preziranje
objektivnosti u interesima: vraćanje praktičnom interesu i ličnoj
koristi svega saznanja...
Borba protiv nauke uperena je protiv: 1. njenoga patosa (objektivnosti);
2. njenih oruđa (tj. njene korisnosti); 3. njenih rezultata (kao detinjarije).
To je ona ista borba koju je docnije preuzela crkva u ime pobožnosti:
crkva je nasledila ceo antički ubojni arsenal. Teorija saznanja tu igra istu
ulogu koju je igrala kod Kanta, kod Indijaca... LJudi neće da se time uznemiruju,
da se oko toga pašte, nego traže slobodne ruke za svoj »put«.
Od čega se oni upravo brane? Od obaveza, od zakonitosti, od nužnosti
da se ide ruku pod ruku: — mislim da se to naziva sloboda...
U tome se izražava dekadencija: instinkt solidarnosti toliko je
degenerisan da se solidarnost oseća kao tiranija: oni neće nikakav autoritet,
nikakvu solidarnost, nikakvo svrstavanje u red i idenje beskrajno laganim
korakom. Oni mrze postepenost, tempo nauke, oni mrze ravnodušnost naučnika
prema uspehu i dugom dahu.
443
U suštini, moral je neprijatelj nauke:
još Sokrat je to bio — i to zato što nauka smatra važnima stvari koje nemaju
nikakve veze sa »dobrim« i »zlim«, pa prema tome umanjuje važnost osećanja
za »dobro« i »zlo«. Moral međutim hoće da mu ceo čovek služi sa svom svojom
snagom: moral smatra rasipanjem svoje snage kod nekoga ko nije dovoljno bogat
za rasipanje, kad se čovek brine ozbiljno za cveće i zvezde. Zato je naučni
duh opao vrlo brzo u Grčkoj kad je Sokrat uvukao u nj bolest moralisanja;
intelektualna visina do koje su se ispeli jedan Demokrit, jedan Hipokrat,
jedan Tukidid, nije se mogla dostići po drugi put.
444
Problem filosofa i naučnika.
— Uticaj doba starosti; navike koje stvaraju depresiju (sobni rad sličan
Kantovom; prekomeran rad; nedovoljna ishrana mozga; čitanje). Još važnije:
da li nije možda već znak dekadencije kad mišljenje ide za uopštavanjima;
objektivnost kao razlaganje volje (— ostati što je mogućno nepristrasniji...).
To pretpostavlja ogromnu ravnodušnost prema jakim nagonima: neku vrstu izdvajanja,
izuzimanja, otpora prema normalnim nagonima.
Tip: napuštanje zavičaja; u sve dalje krugove; sve veći egzotizam;
zanemelost starih imperativa —; čak i stalno pitanje »kuda?« (»sreća«) znak
je oslobađanja od postojećih oblika organizacije, kidanja.
Problem: da li nije naučnik još više simptom dekadencije negoli
filosof: u celosti naučnik nije odvojen od svega, samo jedan deo njega posvećen
je apsolutno saznanju, izvežban za naročito gledište i stav; i njemu su pritom
potrebne sve vrline jedne jake rase i zdravlja, velika strogost, muškost,
mudrost. On je pre simptom velike mnogoobraznosti kulture negoli njenog zamora.
Dekadent-naučnik je rđav naučnik. Međutim, dekadent-filosof dosad se bar
uvek smatrao kao tipičan filosof.
445
Među filosofima ništa nije ređe od intelektualnog
poštenja: može biti da oni tvrde baš suprotno, može biti da čak i veruju
u to. Ali sav njihov rad, sve njihovo delanje ima za posledicu da oni priznaju
samo izvesne, poneke, istine; oni znaju šta moraju dokazati; i po tome što
su jednodušni u pitanju tih »istina«, oni se uzajamno prepoznaju kao filosofi.
Postoje, na primer, moralne istine. Ali vera u moral nije još nikakav dokaz
morala: Ima slučajeva — a takav je slučaj s filosofima — kad je takva vera
prosto nešto nemoralno.
446
Šta je onda nazadnjačko kod filosofa?
Što uči da su njegove osobine nužne i jedine za dostizanje »najvišega dobra«
(na primer dijalektika, kao što je kod Platona). Što on hoće da se sve vrste
ljudi postupno uspnu do njega kao najvišega tipa. Što potcenjuje ono što
se inače ceni — što kopa jaz između najviših svešteničkih i svetovnih
vrednosti. Što on zna šta je istina, šta je Bog, šta je cilj, šta
je put... Tipični filosof je tu apsolutni dogmatičar; — kad oseća potrebu
za sumnjom, to je zbog toga da bi mogao govoriti dogmatski o svojoj glavnoj
stvari.
447
Kad se filosof nađe prema svojim rivalima,
na primer prema nauci, on postaje skeptik; on sebi onda prisvaja jedan oblik
saznanja koji inače osporava naučniku; on ide ruku pod ruku sa sveštenikom,
da ga ne bi osumnjičili zbog ateizma i materijalizma; on smatra napad na
sebe kao napad na moral, religiju, vrlinu i poredak — on zna kako će stvoriti
rđav glas svojim protivnicima nazivajući ih »zavodnicima« i »rušiocima«:
tu korača on ruku pod ruku s vlašću.
Filosof u borbi s drugim filosofima: on se trudi da ih nagna da
se pokažu kao anarhisti, nevernici, protivnici vlasti. Jednom rečju, kad
se on bori, bori se baš kao sveštenik i kao sveštenstvo.
-početak-
|