VERA U »JA« — SUBJEKT


481

          Protiv pozitivizma, koji zastaje kod fenomena da »postoje samo činjenice«, hteo bih reći: ne, baš činjenice ne postoje, nego samo tumačenja činjenica. Mi ne možemo utvrditi nijedan fakt »po sebi«: možda je besmislica hteti tako što.
          »Sve je subjektivno«, kažete vi: ali i to je već tumačenje. »Subjekt« nije ništa dano, nego nešto maštom nadometnuto, iza fakta potureno. — Je li najzad nužno staviti tumačenje iza tumačenja? I to je već fantazija, hipoteza.
          Ukoliko reč »saznanje« uopšte ima smisla, svet je dostupan saznanju: ali se on može tumačiti drukče, svet nema nikakva određena smisla iza sebe, nego bezbroj smislova. — To je »perspektivizam«.
          Naše potrebe tumače nam svet; naši nagoni i njihovo za i protiv. Svaki nagon je neka vrsta vlastoljublja, svaki ima svoju tačku gledišta, koju želi nametnuti svima ostalim nagonima kao zakon.

482

          Tamo gde naše neznanje uistinu počinje, kod tačke odakle dalje ne možemo videti, mi stavljamo jednu reč, na primer reč »ja«, reč »činiti«, reč »trpeti« — ovi pojmovi mogu biti granična linija našeg saznanja, ali oni nisu nikakve »istine«.

483

          »Ja« se stavlja zahvaljujući mišljenju, ali sve dosad svi su verovali, kao što veruje prost narod, da postoji nešto neposredno izvesno u pojmu »ja mislim«, i da je po analogiji s našim razumevanjem sviju drugih uzročnih reakcija ovo »ja« dani uzrok mišljenja. Ma koliko da smo navikli na ovu fikciju i ma koliko da nam je neophodna postala, samo to ne dokazuje ništa protiv imaginarne prirode njena porekla; jedno verovanje može ipak biti lažno, iako je uslov života.

484

          »Misli se: sledstveno postoji mislilac«: na to se svodi Dekartova argumentacija. Ali to znači pretpostaviti da je naša vera u ideju supstancije »a priori istinita«: — da, kada mislimo, mora biti nečega »što misli«, prosto je formulisanje naše gramatičke navike, koja stavlja delatelja iza dela. Ukratko rečeno, ovde je skoro načinjen jedan logičko-metafizički postulat — a nije samo utvrđena izvesna činjenica... Putem kojim je išao Dekart ne dolazi se do neke apsolutne izvesnosti, nego samo do fakata jedne vrlo jake vere.
          Ako se stav svede na: »misli se, dakle postoji misao«, dobija se prosta tautologija: i baš ono što je u pitanju, »realnost mišljenja«, time se i ne dotiče — to znači da se u ovakvom obliku ne može poreći »prividnost« mišljenja. A Dekart je međutim hteo da misao ima ne samo prividnu stvarnost, nego apsolutnu stvarnost.

485

          Pojam supstancije je posledica pojma subjekta: a ne obrnuto! Ako se odreknemo duše, »subjekta«, onda uopšte nedostaje razloga za »supstanciju«. Onda dobijamo stepene bića, a gubi se samo biće.
          Kritika »stvarnosti«: čemu vodi »više ili manje stvarnosti«, gradacija bića u koju verujemo?
          Naš stepen osećanja života i moći (logika i jedinstvo doživljaja) daje nam meru »bića«, »stvarnosti«, neprividnosti.
          Subjekt: to je terminologija naše vere u izvesno jedinstvo između sviju različitih momenata najvišega osećanja stvarnosti: mi razumemo tu veru kao posledicu jednoga uzroka — mi toliko verujemo u svoju veru da nje radi zamišljamo »istinu«, »stvarnost«, »supstancijalnost«. — »Subjekt« je fikcija, kao da su mnoga istovetna stanja uticaj izvesnog supstrata na nas: ali mi smo najpre stvorili »istovetnost« tih stanja; izjednačenje i podešavanje tih stanja je činjenica a ne istovetnost njihova (— koja se pre mora odreći —).

486

          Moralo bi se znati šta je biće, da bi se moglo odlučiti da li je ovo ili ono realno (na primer »činjenice svesti«); tako isto šta je izvesnost, šta je saznanje i tome slično. Ali kako to ne znamo, kritika moći saznanja je besmislena: kako oruđe može kritikovati sebe samo, kad jedino sebe može upotrebiti za kritiku? Ono ne može sebe ni definisati!

487

          Nije li potrebno da svaka filosofija naposletku otkrije osnovne principe na kojima počivaju procesi mišljenja — to će reći, našu veru u »ja« kao u supstanciju, kao jedinu stvarnost na osnovu koje smo jedino u stanju da stvarima pripišemo realnost? Najstariji »realizam« na kraju izlazi na videlo: istovremeno s priznanjem činjenice od strane čovekove da cela njegova religiozna istorija nije ništa drugo do istorija praznoverica o duši. Tu leži brana; sâmo naše mišljenje uključuje tu veru (s njenim razlikovanjem supstancije, akcidencije, dela, činioca itd.); napustiti tu veru značilo bi: prestati biti u stanju misliti.
          Ali da izvesno verovanje, ma kako bilo korisno po održanje vrste, nema ničega zajedničkog sa istinom, može se videti na primer po tome što mi moramo verovati u vreme, prostor i kretanje, a pritom se ne osećamo prinuđeni da ih smatramo za apsolutne stvarnosti.


488

          Psihološko poreklo naše vere u razum. — Ideje: »stvarnost«, »biće«, potiču od našeg osećanja subjekta.
          »Subjekt«: mi smo ga tako protumačili da »ja« može važiti kao supstancija, kao uzrok sve akcije, kao delatelj.
          Metafizičko-logički postulati, vera u supstanciju, akcident, atribut itd., dobijaju svoju ubedljivost od naše navike da sva svoja dela smatramo kao posledicu svoje volje: tako da se »ja«, kao supstancija, ne izgubi u mnoštvu promena... — Ali volja ne postoji. —
          Mi nemamo nikakvih kategorija koje bi nam dopustile da odvojimo »svet kao stvar po sebi« od »sveta pojava«. Sve kategorije našega razuma čulnog su porekla: to su dedukcije iz empiričkog sveta. »Duša«, »ja« — istorija ovih pojava pokazuje da je i ovde najstarije razlikovanje (»dah«, »život«)...
          Ako ne postoji ništa materijalno, onda ne postoji ništa ni nematerijalno. Taj pojam onda ne znači više ništa.
          Nema subjekata-»atoma«. Obim jednog subjekta povećava se ili smanjuje bez prestanka, centar sistema se neprekidno pomera; na slučaj da sistem ne bude više u stanju da organizuje prisvojenu masu, deli se na dvoje. S druge strane, on je u stanju da slabiji subjekt preobrazi u svoj organ, ne ništeći ga pritom, i da do izvesne mere obrazuje novu celinu s njim. Ne »supstancija«, nego pre nešto što teži za sve većom snagom; i što tek posredno želi da se »održi« (želi da prevaziđe sebe).

489

          Sve što dolazi u svest kao »jedinstvo« već je veoma složeno: mi uvek tu dobijamo samo privid jedinstva.
          Telo je bogatija, shvatljivija, opipljivija pojava: njega treba metodički isticati na prvo mesto, a pritom ništa ne određivati o njegovom krajnjem značenju.

490

          Hipoteza o jednom jedinom subjektu možda nije potrebna; isto tako se možda sme dopustiti da pretpostavimo mnoštvo subjekata, čije uzajamno dejstvo i borba leže u osnovi naše misli i naše svesti uopšte? Neka vrsta aristokratije »ćelija« na kojima počiva vlast? Razume se, jedna aristokratija ravnih među sobom, koji su naviknuti da zajednički vladaju, i znaju kako se zapoveda?
          Moje hipoteze: subjekt kao mnoštvo.
          Bol je projiciran, intelektualan i u zavisnosti od suda »štetan«.
          Dejstvo je uvek »nesvesno«: deducirani i zamišljeni uzrok je projiciran, on sledi iz događaja.
          Zadovoljstvo je vrsta bola.
          Jedina sila koja postoji istovetna je po prirodi sa silom volje: zapovedanje drugim subjektima, koji se potom menjaju.
          Neprekidna prolaznost i nepostojanost subjekta. »Smrtna duša«.
          Broj kao oblik perspektive.

491

          Vera u telo je nešto osnovnije od vere u dušu: vera u dušu ponikla je iz nenaučnog posmatranja agonija tela (nešto što ga napušta. Vera u istinitost snova —).

492

          Telo i fiziologija kao polazna tačka: zašto? — Mi dobijamo tačnu sliku o vrsti jedinstva našega subjekta, to će reći kao upravljača na čelu jedne zajednice (ne kao »dušâ« ili »životnih sila«), tako isto o zavisnosti ovih upravljača od njihovih podanika i uslova za hijerarhiju i podelu rada koji omogućuju pojedinca i celinu. Isto tako dobijamo jasnu pretstavu o tome kako žive celine neprestano nastaju i nestaju, i kako »subjektu« ne pripada večnost; tako isto shvatamo da je borba sastavni deo života i da se ispoljava u slušanju i zapovedanju i da životu pripada pokretno određivanje granica moći. Relativno neznanje, u kome se održava upravljač u pogledu pojedinih funkcija i poremećaja u zajednici, spada u uslove pod kojima je upravljanje mogućno. Ukratko rečeno, mi dobijamo ocenu i za neznanje, za posmatranje na veliko i uopšte za uprošćavanje i patvorenje, za perspektivu. Ali je najvažnija stvar: što mi razumemo da su upravljač i njegovi podanici iste vrste, svi oni osećaju, hoće, misle — i što svuda gde u telu vidimo ili slutimo kretanje mi zaključujemo da mu pripada subjektivan nevidljiv život. Kretanje je simbolika za oko; ono nagovešćuje da se nešto osećalo, htelo, mislilo.
          Za direktno ispitivanje subjekta o subjektu i za svako samoogledanje duha opasnost leži u tome što za njegovu delatnost može biti važno i korisno da sebe krivo tumači. Zato mi pitamo telo i odbacujemo svedočanstvo izoštrenih čula: ili pak pokušavamo saznati da li mogu doći u vezu s nama sami podanici.



-početak-