POREKLO RAZUMA I LOGIKE


508

          Prvobitno je postojao haos među pretstavama. One koje su se povezale jedna s drugom zadržale su se, dok ih je najveći broj propao — i još propada.

509

          Carstvo želja iz koga je logika izrasla: instinkt stada u zaleđu. Pretpostavka o istovetnim slučajevima pretpostavlja »istovetnu dušu«. U cilju sporazumevanja i vlasti.

510

          Za poreklo logike. Osnovna sklonost da se stvari izjednače i da se vide kao jednake stavlja se u pokret i kontroliše pomoću koristi i štete, pomoću uspeha: ona se prilagođava na takav način da se zadovolji u blažem obliku, a da se pritom ne negira život niti da se dovede u opasnost. Celom ovom procesu potpuno odgovara onaj spoljašnji mehanički proces (koji je njegov simbol) po kome plazma ono što uzme u sebe izjednači i podešava prema svojim oblicima i zahtevima.


511

          Jednakost i sličnost.
          1. Grublji organ vidi mnogu prividnu jednakost;
          2. Duh hoće jednakost, tj. da izvestan čulni utisak podvede pod postojeće vrste: isto tako kao što telo asimiluje neorgansku materiju.
          Za razumevanje logike:
          Volja za jednakošću je volja za moć — vera da je nešto tako i tako (što čini suštinu suda) jeste posledica jedne volje koja hoće da bude po mogućnosti što više jednakosti.

512

          Logika je vezana za uslov: pod pretpostavkom da postoje identični slučajevi. Ustvari, da bi se moglo logički misliti i zaključivati, ovaj uslov se mora najpre zamisliti kao da je ispunjen. To će reći: volja za logičkom istinom može se ispuniti tek pošto se falsifikuju sve pojave. Otuda potiče da tu vlada instinkt, koji je sposoban da se služi sa oba sredstva: najpre da izvrši falsifikovanje, pa onda da sprovodi svoje gledište: logika ne potiče iz volje za istinom.

513

          Pronalazačka sila, koja je izmislila kategorije, radila je u službi potrebe, naime potrebe za sigurnošću, bržom razumljivošću na osnovu znakova, zvukova i skraćenica: — nije reč o metafizičkim istinama kod »supstancije«, »subjekta«, »objekta«, »bića«, »bivanja«. Moćni su od imena stvari načinili zakon, a među moćnima su najveći veštaci za apstrakcije oni koji su stvorili kategorije.

514

          Jedan moral, jedan način života koji je okušan dugim iskustvom i ispitivanjem, dolazi najzad u svest kao zakon, kao gospodar... Zajedno s njim uvlači se u život čitava grupa srodnih vrednosti i stanja: ona postaje dostojanstvena, besprekorna, sveta, istinita; sastavni je deo evolucije morala da se zaboravi na njegovo poreklo... To je znak da je postao gospodar.
          Sasvim isto to moglo se desiti s kategorijama razuma: i one bi se mogle, posle mnogoga pipanja i pokušaja, sačuvati svojom relativnom korisnošću... Nastao je bio momenat kad su one uzete skupa, kad su ušle u svest kao celina — kad se nalagala vera u njih, to će reći kad su one dejstvovale zapovednički... Od toga trenutka one su se smatrale apriornim, izvan iskustva, neophodnim. Pa ipak možda ne izražavaju ništa drugo do određenu celishodnost rase i vrste — njihova korisnost je jednostavno njihova »istina« —.

515

          Ne »saznavati« nego shematizovati — nametnuti haosu onoliko pravilnosti i oblika koliko je to dovoljno za naše praktične potrebe.
          Pri formiranju razuma, logike, kategorije potreba je bila merodavna: ne potreba za »saznanjem«, nego za pribiranjem, shematizovanjem, u cilju razumevanja, proračuna... (Doterivanje, dovođenje do sličnoga, jednakoga — proces kroz koji prolazi svaki čulni utisak pretstavlja proces razvitka razuma.) Tu nije dejstvovala neka ideja koja je prethodno postojala: nego korisnost koja nas uči da samo kada vidimo stvari približno ujednačene možemo računati s njima i rukovati... Finalnost u razumu je posledica a ne uzrok: život opada kod svake druge vrste razuma, za koju uvek može biti povoda — on postaje odveć nepregledan — odveć nejednak.
          Kategorije su »istine« samo u smislu da za nas uslovljavaju život: kao što je Euklidov prostor takva uslovljavajuća »istina«. (Među nama rečeno: pošto niko neće tvrditi da su ljudi apsolutno neophodni, razum kaogod i Euklidov prostor prosto su idiosinkrazija određenih životinjskih vrsta, i to jedna pored mnogih drugih...)
          Subjektivna prinuda koja nas sprečava da ovde protivrečimo biološkog je karaktera; instinkt korisnosti, koji nas navodi da zaključujemo kako zaključujemo, nama je u krvi, mi smo skoro on sam... Ali kakva naivnost leži u pokušaju da se iz te činjenice izvuče dokaz da time vladamo izvesnom »istinom po sebi«. Nemogućnost protivrečnosti dokazuje izvesnu nesposobnost, a ne i »istinu«.

516

          Mi nismo u mogućnosti da jedno isto i potvrđujemo i odričemo: to je princip subjektivnog iskustva u kome se ne izražava nikakva »nužnost«, nego samo nemogućnost.
          Ako je, po Aristotelu, načelo protivrečnosti najizvesnije od sviju načela, ako je to poslednje i osnovno na koje se svodi svako dokazivanje; ako načelo svih drugih aksioma leži u njemu: onda utoliko strožije moramo ga analizirati da bi se moglo otkriti koje mu pretpostavke leže u osnovi. S njime se ili tvrdi nešto o stvarnosti i biću, kao da su bili poznati u nekoj drugoj oblasti — to će reći, kao da im se ne mogu pripisati suprotni atributi: ili taj princip znači: da mu se suprotni atributi ne smeju pripisati. U tom slučaju logika bi bila imperativ, koji nije upravljen na saznanje istine, nego na doterivanje i utvrđivanje jednoga sveta koji mora nama izgledati istinit.
          Ukratko rečeno, pitanje je sporno: jesu li logičke aksiome adekvatne stvarnosti, ili su one merila i sredstva pomoću kojih mi tek stvaramo stvarnost, ili pojam »stvarnost«? Da bismo ono prvo mogli tvrditi, morali bismo, kao što smo već rekli, prethodno znati biće; što jednostavno nije slučaj. Ovaj stav ne sadrži dakle nikakav kriterij istine, nego imperativ o tom šta se ima smatrati istinitim.
          Ako uzmemo da ne postoji jedno takvo A koje je identično sa samim sobom, kako to pretpostavlja svaki logički (i matematički) stav, i da je A po sebi prividno, logika bi u tom slučaju imala kao svoju podlogu jedan čisto prividan svet. Ustvari, mi verujemo u taj stav pod utiskom beskrajne empirije, koja se čini da ga neprekidno potvrđuje. »Stvar« — to je pravi supstrat od A; naša vera u stvari je prvi uslov naše vere u logiku. A u logici je, kao atom, naknadna konstrukcija »stvari«... Ne razumevajući to, i praveći od logike kriterij istinskoga bića, mi smo već na putu da sve one hipoteze: supstanciju, atribut, objekt, subjekt, akciju itd. smatramo kao realnost: to će reći da stvorimo ideju jednog metafizičkog sveta, to jest jednog »istinskog sveta« (to je, međutim, opet prividan svet...).
          Najprvobitnija akta mišljenja, tvrđenje i odricanje, držanje za istinito i držanje za neistinito, ukoliko pretpostavljaju ne samo jednu naviku nego i pravo uopšte držati ili ne držati izvesnu stvar za istinitu, već se nalaze pod vlašću vere da za nas postoji saznanje, da sud može odista pogoditi istinu: — ukratko, logika ne sumnja da može govoriti o samoj istini (to će reći, da se ne mogu istini pripisati suprotni atributi).
          U ovom verovanju vlada sensualistička i gruba predrasuda da nam opažaji saopštavaju istine o stvarima, da ja ne mogu u isti mah reći o jednoj istoj stvari: to je i tvrdo i meko. (Instinktivni dokaz: »Ne mogu imati u isti mah dva suprotna osećaja«, sasvim je grub i lažan.)
          Zabrana svake protivrečnosti u pojmovima posledica je verovanja da mi možemo stvarati pojmove, da pojam ne samo označava suštinu izvesne stvari, nego da je izražava... U samoj stvari, logika (kaogod i geometrija i aritmetika) vredi samo za fiktivna suštastva koja smo mi stvorili. Logika pretstavlja pokušaj s naše strane da shvatimo stvarni svet prema jednoj shemi bića koju smo mi sastavili: ili tačnije, to je naš pokušaj da ga omogućimo za formulisanje i proračun...

517

          Da bismo mogli misliti i stvarati zaključke, potrebno je da pretpostavimo biće: logika ima formule samo za stvari koje su konstantne. Zbog toga ova pretpostavka niukoliko ne dokazuje stvarnost bića: »biće« pripada našoj optici. »Ja« kao biće (— na koje ne utiče ni bivanje ni razvitak).
          Fiktivni svet subjekta, supstancije, »razuma« itd. potreban je —: u nama živi sila koja uređuje, uprošćuje, falsifikuje, veštački razdvaja. »Istina« je volja da se postane gospodar nad mnoštvom čulnih nadražaja: — pojave se ređaju prema određenim kategorijama. Na taj način mi polazimo od vere u objektivnu prirodu stvari (mi posmatramo pojave kao nešto realno).
          Priroda sveta u procesu postajanja ne može se formulisati: ona je »lažna« i »protivreči samoj sebi«. Saznanje i postajanje uzajamno se isključuju. Prema tome, »saznanje« mora biti nešto drugo: njemu mora prethoditi volja da se stvari učine dostupnim saznanju, neka vrsta bivanja mora stvoriti iluziju bića.

518

          Ako je naše »ja« za nas jedino biće, prema kome mi pravimo i razumemo sve biće: vrlo dobro. Onda je veoma umesno sumnjati, da li tu nije posredi jedna iluzija u perspektivi — prividno jedinstvo u koje se sve stapa kao u liniji na horizontu. Ako nam telo služi kao vođ i merilo, sve se pokazuje kao ogromna mnogovrsnost; kao metod dopušteno je da se radi boljeg proučavanja poslužimo bogatijom pojavom kao vođom u razumevanju kakve jednostavnije pojave. Naposletku: ako pretpostavimo da je sve bivanje, onda je saznanje mogućno jedino na osnovu vere u biće.

519

          Ako postoji »samo jedno biće, ja« i ako su sva ostala »bića« načinjena po ugledu na nj — ako najzad vera u »ja« stoji i pada s verom u logiku, to jest u metafizičku istinu kategorija razuma: ako se s druge strane ja pokazuje kao nešto što postaje: onda —

520

          Postojani prelazi ne dopuštaju nam da govorimo o »individui« itd.; »broj« bića se stalno menja. Mi ne bismo znali ništa o vremenu niti šta o kretanju, kad ne bismo verovali, otprilike, da vidimo pored stvari u pokretu i stvari u stanju mirovanja. Tako isto malo bismo znali o uzroku i posledici, i bez pogrešne ideje o »praznom prostoru« ne bismo nikada došli do ideje o prostoru. Princip identiteta zasniva se na »izgledu« da postoje slične stvari. Svet koji se nalazi u procesu postajanja ne može se u strogom smislu »pojmiti« ni »saznati«; nešto što se zove »saznanje« postoji samo ukoliko intelekt koji »razume« i »saznaje« nalazi pred sobom gotov jedan već stvoren grub svet, sagrađen od samih privida, ali permanentan; samo ukoliko je ova vrsta prividne realnosti sačuvala život — samo do te mere je »saznanje« mogućno: to će reći, kao merenje ranijih i poznijih zabluda jedne prema drugoj.

521

          O »logičkoj prividnosti«. — Pojmovi »individue« i »vrste« podjednako su lažni i prosto prividni. »Vrsta« samo izražava činjenicu da se mnoštvo sličnih bića pojavljuje u isto vreme i da je brzina njihovog daljeg napredovanja i transformisanja usporena za duže vremena: tako da se stvarne male promene i porast ne uzimaju mnogo u obzir — (jedan stupanj razvitka u kome razvijanje nije primetno, tako da se čini da je dostignuta izvesna ravnoteža, i postaje mogućna pogrešna pretstava da je postignut izvestan cilj — i da je razvitak imao neki cilj...).
          Oblik se smatra nečim trajnim i stoga od veće vrednosti; ali oblik smo mi jednostavno izmislili; i ma koliko puta »isti oblik bio dostignut«, to ne znači da je to uistinu isti oblik — jer se uvek javlja nešto novo i samo mi, koji poredimo, računamo to novo sa starim, ukoliko liči na staro, pridajući im jedinstvo »oblika«. Kao da se imao postići izvestan tip koji je u planu i prirodi procesa.
          Oblik, vrsta, zakon, ideja, cilj — ista pogreška pravi se kod sviju ovih pojmova, što se jednoj fikciji pripisuje lažna stvarnost: kao da zbivanje nosi neki zakon u sebi — veštačko razlikovanje pravi se u zbivanju između onoga što dejstvuje i onoga prema čemu se upravlja akcija (ali oba ova pojma unesena su samo iz obzira prema našoj metafizičko-logičkoj dogmatici: to nisu »činjenice«).
          Mi ne smemo našu nuždu za stvaranjem pojmova, rodova, forma, ciljeva, zakona (»svet identičnih slučajeva«) shvatiti kao da smo u položaju da konstruišemo istinski svet pomoću njih; nego kao nužnost da podesimo svet tako da u njemu naš život bude mogućan: — mi time stvaramo svet koji možemo opredeliti za sebe, proučiti, uprostiti, pojmiti itd.
          Istu tu nužnost srećemo i u funkcijama čula, koje pomaže razum — putem uprošćavanja, isticanja i udešavanja, na čemu počiva celokupno »prepoznavanje« i sposobnost da sebe drugima činimo razumljivim. Naše potrebe načinile su naša čula tako preciznim da se »isti svet pojava« uvek ponovo javlja, usled čega je stekao izgled stvarnosti.
          Naša subjektivna nužnost da verujemo u logiku samo izražava da mi, dugo pre nego što nam je logika ušla u svest, nismo ništa drugo radili nego unosili njene postulate u zbivanje: sada je nalazimo u zbivanju — mi više ne možemo drukče — i rado bi da verujemo da ova nužda krije u sebi nešto od »istine«. Mi smo ti koji  smo stvorili »stvar«, »istu stvar«, subjekt, atribut, akciju, objekt, supstanciju, oblik, pošto smo otišli do krajnje granice sa izjednačavanjem i uprošćavanjem stvari. Svet nam se čini logičan, jer smo ga mi najpre logicizirali.

522

          Osnovno rešenje. — Mi verujemo u razum: to je međutim filozofija bezbojnih pojmova. Jezik je izgrađen na najnaivnijim predrasudama.
          Sada mi nailazimo na nesklade i probleme u stvarima, jer mislimo samo jezikom — mi tako isto verujemo u »večnu istinu« razuma (na primer subjekt, atribut itd.).
          Mi prestajemo misliti kad to ne želimo činiti pod kontrolom jezika; mi jedino možemo još toliko da sumnjamo da li je ovde granica uistinu granica.
          Racionalno mišljenje je proces tumačenja prema izvesnoj shemi, koju ne možemo odbaciti.





-početak-