GOSPODARI ZEMLJE

954

          Jedno pitanje stalno nam se nameće, jedno možda đavolsko i zlo pitanje: šapnimo ga onda na uho onima koji imaju prava na takva sumnjiva pitanja, najjačim dušama današnjice, koje same sebe najbolje drže u rukama: nije li već vreme, sada kada se tip »domaće životinje« sve više i više širi u Evropi, pokušati sa temeljitim veštačkim i svesnim odgajanjem suprotnog tipa i njegovih vrlina? I ne bi li i demokratski pokret prvi put našao neku vrstu cilja, spasa i opravdanja, kad bi se pojavio neko ko bi se njime poslužio — tako da se najzad, pored njegovog novog i uzvišenog oblika ropstva (— jer to mora evropska demokratija na kraju biti) stvori ona viša vrsta gospodstvenih i cezarskih duhova koja bi stajala na demokratiji, oslanjala se na nju i uzdizala se preko nje? Do novih dosad nemogućih, do svojih vizija? Do svojih zadataka? 

955

          Posmatranje današnjeg Evropljanina uliva mi mnogo nade: izgrađuje se tu jedna smela gospodarska rasa na osnovici jedne krajnje inteligentne mase. Očigledno je da pokreti za prosvećivanje masa nisu više jedini koji stoje u prvom redu. 

956

          Isti uslovi koji sile razvitak tipa domaće životinje, sile tako isto razvitak vođa. 

957

          Veliko pitanje i zadatak bliži se s oklevanjem, strašno kao sudbina, ali neizbežno: kako treba vladati zemljom kao celinom? I u kom smislu treba čovek kao celina — ne samo kao narod, kao rasa — da se obrazuje i odgaja? 
          Zakonodavni morali su glavno sredstvo pomoću koga se od čovečanstva može izgraditi nešto što bi bilo po ćudi stvaralačkoj i dubokoj volji: pod uslovom da takva umetnička volja najvišega reda ima snage u rukama i može nametnuti svoju stvaralačku volju dugim periodima vremena, u obliku zakonodavstva, religija i morala. Takve ljude velikoga stvaranja, prave velike ljude, kako ih ja shvatam, tražiće danas uzalud i verovatno još za dugo: njih nema; dok najzad, posle mnogih razočarenja, ljudi počnu razumevati zašto ih nema i da danas njihovoj pojavi i razvitku u Evropi ne stoji na putu ništa neprijateljskije do li ono što se u njoj »moralom« zove: kao da drugih morala nema niti ih sme biti: i to onaj moral stada koji se iz sve snage trudi da na zemlji ostvari sreću zelenih livada, to će reći sigurnost, bezopasnost, lagodnost, lakoću života, i najzad, »ako sve bude u redu«, on gaji nadu na oslobođenje od svakojakih pastira i vođa. Dva učenja koja on najviše propoveda jesu: »jednaka prava« i »simpatija prema svemu što pati« — čak i stradanje se smatra za nešto čega se apsolutno moramo osloboditi. Što takve »ideje« mogu još uvek biti moderne, to daje rđavu sliku modernizma. Ali ko bi duboko razmislio o tome kako i gde je dosad biljka koja se zove čovek najbolje rasla, bio bi prinuđen poverovati da je to bio slučaj pod suprotnim okolnostima: da u tu svrhu opasnost njegovog položaja mora ogromno porasti, da se njegova iznalazačka i prikrivalačka moć mora boriti da se probije pod dugim pritiskom i prinudom, a njegova životna volja da se uzdigne do bezuslovne volje za moć i nadmoćnost, i da je potrebna opasnost, tvrdoća, nasilje, opasnost na ulici kao i u srcu, nejednakost, skrivenost, stoicizam, kušačka veština, svakovrsne đavolije, jednom rečju suprotnost svim žudnjama stada, da bi se stvorio viši tip čoveka. Takav moral sa suprotnim smerovima, koji bi hteo čoveka da odgaji za visinu mesto za udobnost i prosečnost — moral koji ima za cilj da odgaji kastu gospodara — budućih gospodara zemlje mora, da bi se mogao naučiti, sebe uvesti nadovezujući se na postojeći moralni zakon i pod njegovim rečima i formama. Ali kako se zarad toga moraju iznaći mnoge prelazne i varljive mere, i kako vek jednog čoveka ne znači ništa pri sprovođenju tako dugotrajnih zadataka i ciljeva, mora se najpre odgajiti novi soj ljudi u kome bi se kroz mnoga pokoljenja osigurala ista volja i isti instinkti — jedna nova vrsta gospodara i kasta — to treba da bude isto tako jasno kao što su nešto odveć dugi i ne lako iskazani zaključci iz ove misli. Naš cilj je da pripremimo preokret vrednosti za jedan određeni jak soj ljudi od najvišeg duha i volje, i toga radi polako i pažljivo da oslobodimo u njima čitavu masu sputanih i ocrnjenih instinkata: ko o tome razmišlja naš je, pripada nama, slobodnim duhovima — svakako onoj vrsti »slobodnih duhova« koja je različita od dosadanjih: jer su dosadanji slobodni duhovi želeli nešto skoro obrnuto. Toj vrsti pripadaju, kako mi se čini, u prvom redu evropski pesimisti, pesnici i mislioci jednog buntovnog idealizma, ukoliko ih njihovo nezadovoljstvo s vaskolikim životom, logički u najmanju ruku, prinuđuje i na nezadovoljstvo sa današnjim čovekom; tako isto izvesni nezasitljivo ambiciozni umetnici, koji se bezobzirno i bezuslovno bore za naročita prava viših ljudi i protiv mase, i koji pomoću zavodničkih sredstava umetnosti savladuju sve instinkte stada i obzire stada kod izuzetnijih duhova; treće, najzad, tu spadaju svi oni kritičari i istoričari koji će smelo nastaviti srećno započeto otkriće starog sveta — to je delo novog Kolumba, nemačkog duha (— jer stojimo još na početku ovoga zavojevanja). Jer je u starom svetu ustvari vladao jedan drugi gospodstveniji moral negoli što je današnji; i antički čovek, pod vaspitačkom zastavom svog morala, bio je jači i dublji čovek negoli što je današnji čovek — dosad to je jedino bio »srećan slučaj«. Ali iskušenje koje je od starine do današnjeg dana uvek dejstvovalo na takve slučajeve, to jest na jake i pregalačke duše, i danas je još najutančanija i najefikasnija antidemokratska i antihrišćanska sila: kao što je već bila u doba renesansa. 

958

          Ja pišem za rod ljudi koji još ne postoji: za »gospodare zemlje«. 
          Religije su opasne kao uteha, zaklon: čovek veruje da sada sme otpočinuti
          U platonovom Teagesu stoji napisano: »svaki bi od nas hteo da bude gospodar nad svima ljudima ako je mogućno, a najradije Bog«. Ovaj stav mora se ponovo uvesti. 
          Englezi, Amerikanci i Rusi — — — 

959

          Prašumska vegetacija »čovek« pojavljuje se svuda gde se najduže vodila borba o moć. Veliki ljudi. 
          Prašumske zveri Rimljani. 

960

          Otsada će biti takvih povoljnih preduslova za obimnije vladavinske formacije kakvih još nije bilo. I to još nije najvažnija stvar. Omogućeno je stvaranje međunarodnih polnih zajednica koje sebi stavljaju u zadatak da odgaje rasu gospodara, buduće »gospodare zemlje« — novu, ogromnu aristokratiju zasnovanu na najstrožijoj samodisciplini, kojom ce volja filosofa-silnika i umetnika-tirana vladati kroz tisuće godina: — jednu višu vrstu ljudi koji će se, zahvaljujući prevazi svoga hotenja, znanja, bogatstva i uticaja, poslužiti demokratskom Evropom kao najzgodnijim i najlakšim oruđem da dobiju u ruke sudbinu zemlje, da bi na »čoveku« radili kao umetnici. Dosta je, ide vreme kad će se iznova učiti šta je politika. 
 
 

-početak-