SVEST
523
Ništa nije
pogrešnije nego od psihičkih i fizičkih pojava praviti dva lica, dve manifestacije
jedne iste supstancije. Time se ništa ne objašnjava: pojam »supstancije«
potpuno je neupotrebljiv kao sredstvo za objašnjenje. Svest je drugostepenog
značaja, skoro bezlična, suvišna, možda određena da iščezne i napravi mesto
jednom savršenom automatizmu.
Kad posmatramo
samo unutrašnje pojave, mi smo onda nalik na gluvoneme, koji po kretanju
usana razumeju reči, premda ih ne čuju. Mi iz pojava unutrašnjeg života
izvodimo zaključak da postoje nevidljive i druge pojave, koje bismo
mi opazili, kad bismo imali organe za to, i koje zovemo nervna struja.
Za ovaj unutrašnji
svet nama nedostaju svi finiji organi, tako da hiljadostruku složenost
osećamo kao jedinstvo i izmišljamo izvestan uzročni proces tamo gde nam
je nevidljiv svaki osnov kretanja i promene — jer logični tok misli i osećanja
nije ništa drugo nego njihova vidljivost za svest. Da taj red ima neke
veze s kakvim uzročnim lancem, potpuno je neverovatno: svest nam nikad
ne saopštava neki primer uzroka i posledice.
524
Uloga »svesti«.
— Od bitnog je značaja da se ne pravi pogreška u pogledu uloge koju »svest«
ima: ona se razvila u odnosu prema »spoljašnjem svetu«. S druge
strane, upravljanje, to jest briga i kontrola u pogledu skladnog
funkcionisanja telesnih organa, ne ulazi u našu svest; kaogod što ne ulazi
ni pribiračka delatnost našega duha; da postoji neka viša kontrolna
sila koja dejstvuje u ovim stvarima — u to ne može biti sumnje: neka vrsta
upravnog odbora, u kome razni glavni nagoni dižu svoj glas i pokazuju
svoju moć. »Zadovoljstvo« i »bol« nagoveštaji su koji nam dolaze s te strane:
tako isto akt volje: ideje tako isto.
Ukratko rečeno:
Ono što postaje svesno stoji u kauzalnim odnosima, koji su potpuno skriveni
od nas — tok misli, osećanja, ideja u svesti ne govori ništa o tome da
je ovaj red kauzalne prirode: ali je na izgled tako u najvećoj meri.
Na toj prividnosti mi smo zasnovali čitavo naše shvatanje
duha,
razuma, logike itd. (— svega toga nema: to su fiktivne sinteze
i jedinstva), pa to opet projicirali u stvari i iza njih!
Obično se svest
smatra za opšti nervni centar i kao najviši forum; međutim, ona je samo
sredstvo
za saopštavanje: ona se razvila u opštenju i obzirom na interese opštenja...
Pod »opštenjem« ovde se podrazumevaju i utisci iz spoljašnjeg sveta i potrebne
reakcije s naše strane; kaogod i naš uticaj na spoljašnji svet. To nije
rukovodna sila nego njeno oruđe.
525
Moje načelo,
sažeto u formulu koja miriše na starinu, na hrišćanstvo, sholastiku i drugi
mošus: u pojmu »Bog je duh« — odriče se Bog kao savršenstvo...
526
Gde god postoji
izvesno jedinstvo u grupisanju stvari, duh se uvek smatrao uzrokom
te koordinacije: nedostaje svaki razlog za to. Zašto mora ideja jednog
složenog fakta biti jedan od uslova toga fakta? Ili zašto mora jednom složenom
faktu prethoditi pretstava kao njegov uzrok? —
Moramo se čuvati
da celishodnost ne objasnimo pomoću duha: nema apsolutno nikakva
razloga pripisati duhu sposobnost za organizovanje i sistematizaciju. Nervni
sistem ima mnogo širu oblast: svet svesti je njemu pridodat. U opštem procesu
prilagođavanja i sistematizacije svest ne igra nikakvu ulogu.
527
Fiziolozi kao
i filosofi veruju da svest raste u vrednosti prema tome kako raste
u jasnosti: najjasnija svest i najlogičnija i najhladnija misao idu u prvi
red. Međutim — šta određuje ovu vrednost? — U pogledu dejstvovanja volje
najpovršnija, najuprošćenija misao je najkorisnija — ona bi stoga
mogla — itd. (jer joj preostaje malo motiva).
Preciznost u
delatnosti stoji u opreci sa dalekovidom predostrožnošću koja često nesigurno
prosuđuje: predostrožnost vode dublji instinkti.
528
Glavna zabluda
psihologa: Oni smatraju nejasnu predstavu za nižu vrstu predstave u
poređenju s jasnom: ali ono što se udaljuje iz naše svesti, pa stoga postaje
nejasno,
može ipak biti po sebi savršeno jasno. Činjenica da izvesna stvar
postaje nejasna — pitanje je perspektive svesti.
529
Ogromne pogreške:
1. Besmisleno
precenjivanje
svesti, uzdignute na stepen jedinstva, suštine: »duha«, »duše«, nečega
što oseća, misli, hoće —;
2. Duh kao uzrok,
naročito svuda gde se javlja celishodnost, sistem, koordinacija;
3. Svest kao
najviši dostižan oblik, kao najviša vrsta bića, kao »Bog«;
4. Volja unesena
svuda gde postoji posledica;
5. »Istinski
svet« kao duhovni svet, dostupan preko fakata svesti;
6. Saznanje
apsolutno kao sposobnost svesti, gde god saznanja uopšte ima.
Posledice:
Svaki
napredak leži u napredovanju ka svesnosti, svaki nazadak znači vraćanje
u nesvesnost; (— nesvesnost se smatra kao spadanje na strasti i čula
— kao poživotinjenost...).
Preko dijalektike
približujemo se stvarnosti, »istinskom biću«; od njega se udaljujemo instinktima,
čulima, mehanizmom...
Preobratiti
čoveka u duh, značilo bi načiniti ga Bogom: duhom, voljom, dobrom — jedno;
Sve dobro mora
poticati iz duha, mora biti fakt svesti;
Svaki korak
napred u poboljšanju stvari može biti samo napredak u svesnosti.
-početak-
|