O POREKLU NAŠIH OCENA VREDNOSTI
Mi možemo
raščlaniti svoje telo u prostoru i na taj način
dobiti o njemu
istu pretstavu kao o zvezdanom sistemu, i razlika između organskog i
neorganskog
više ne pada u oči. Ranije su objašnjavali kretanja zvezda kao dejstvo
bića koja imaju svestan cilj: to danas više nije potrebno, pa čak i u
pogledu
telesnog kretanja i promena njegovih davno se više ne veruje da se ono
može objasniti pomoću svesti koja sebi postavlja cilj. Najveći broj
pokreta
nema uopšte nikakve veze sa svešću: niti pak sa opažajem.
Opažaji
i misli su nešto beskrajno maleno i retko u poređenju sa
beskrajnim
pojavama koje se dešavaju svakog časa.
S druge strane, mi
opažamo da celishodnost vlada i u najmanjim
pojavama,
za koju nije doraslo ni naše najbolje znanje: izvesna predohrana,
odabiranje,
koordinacija, ispravljanje itd. Jednom rečju, mi nailazimo na aktivnost
koja bi se morala pripisati jednom nesravnjeno višem i obimnijem
umu negoli što je onaj koga smo mi svesni. Mi se učimo da manje
mislimo
o svemu svesnom: mi se odvikavamo da sebe činimo odgovornim za sebe
same, pošto smo mi kao svesna bića koja postavljaju ciljeve najmanji
deo
svoga bića. Od bezbrojnih uticaja koji se vrše svakog trenutka, kao što
je na primer vazduh, elektricitet, mi skoro ništa ne opažamo: moglo bi
biti dosta sila koje, premda ih mi ne opažamo, neprekidno dejstvuju na
nas. Zadovoljstvo i bol su sasvim retke i oskudne pojave u poređenju sa
bezbrojnim nadražajima koje izaziva jedna ćelija ili jedan organ na
nekoj
drugoj ćeliji i drugom organu.
To je faza skromnosti
svesti. Najzad mi shvatamo da je »svesno ja« samo
oruđe u službi onog višeg, kontrolnog uma: i tu
se možemo
zapitati, ne služi li možda sve svesno hotenje, svi svesni
ciljevi,
sve ocene vrednosti, samo kao sredstva pomoću kojih se
postiže
nešto bitno različito od onoga što svest vidi. Mi mislimo:
radi se o našem zadovoljstvu i bolu — ali bi zadovoljstvo i bol
mogli biti sredstva, pomoću kojih bismo nešto imali da postignemo
što leži izvan naše svesti. Valja pokazati kako je vrlo površno
sve što je svesno: kako se delo i slika o delu razlikuju, kako
se malo zna o tome šta prethodi jednom delu: kako su
fantastična
naša osećanja »slobode volje«, »uzroka i posledice« kako su misli i
slike,
kako su reči samo znaci za misli: nedokučljivost svakog postupka:
površnost svake pohvale i
pokude: kako
je u suštini naš svesni život maštarija i izmišljotina: kako u svima
svojim
rečima govorimo o izmišljenom (afekti isto tako) i kako kontinuitet
čovečanstva
počiva na prenosu i produžetku ovih maštarija: dok u osnovi stvarni
kontinuitet
(rađanjem) ide svojim nepoznatim putem. Da li ova vera u opšte
maštarije
doista menja ljude ? Ili je čitav ovaj sistem ideja i ocena vrednosti
samo
izraz nepoznatih promena? Postoje li tu ciljevi, volja, misli,
vrednosti
uistini ? Je li možda ceo svestan život samo privid, slika u ogledalu?
Pa i kad se čini da ocena vrednosti određuje jednoga čoveka,
dešava
se u osnovi nešto sasvim drugo! Ukratko ako uspemo da objasnimo
celishodnost
u radu prirode, ne pretpostavljajući pritom da postoji neko ja, koje
određuje
cilj: neće li možda i određivanje ciljeva s naše strane, naša volja
itd.,
biti samo simbolički jezik za nešto bitno različito, to će reći: za
nešto
nehoteće i nesvesno? Samo najtananija prividnost one prirodne
celishodnosti
organskoga, ali ništa različito od nje?
Ukratko rečeno: u
čitavom razviću duha radi se možda o telu:
to je opipljiva istorija obrazovanja jednog višeg tela.
Organsko
se penje još na više stupnjeve. Naša žudnja za saznanjem prirode jeste
sredstvo pomoću koga će se telo usavršiti. Ili još bolje: stotine
hiljada
opita vrše se da bi se izmenila ishrana, stanbene i životne prilike tela:
svest i ocene vrednosti u njemu, sve vrste zadovoljstva i i
bola znaci
su ovih promena i opita. Na kraju, ne radi se uopšte o čoveku:
njega
valja prevazići.