G. KRITIKA REČI: POPRAVKA, USAVRŠAVANJE, UZDIZANJE


391

          Merilo po kome će se odrediti vrednost moralnih ocena vrednosti.
          Previđa se glavna činjenica: protivrečnost između »sve većeg moralizovanja« i uzdizanja i snaženja tipa čoveka.
          Homo natura. »Volja za moć«.

392

          Moralne vrednosti kao prividne vrednosti u poređenju s fiziološkim.

393

          Razmišljanje o najopštijem uvek je u zastoju: poslednje željivosti o čoveku na primer filosofi nisu nikada ustvari uzimali kao problem. »Popravljanje« čoveka oni svi naivno postavljaju, kao da nam neka intuicija pomaže da se podignemo iznad pitanja: zašto baš »popravljanje«? Ukoliko je željivo da čovek postane vrliji? ili pametniji? ili srećniji? Ako pretpostavimo da se još uopšte ne zna »cilj« čovekov, onda sve te takve želje nemaju nikakva smisla; i kada se jedno hoće — ko zna? — možda se ne sme drugo hteti? Da li je porast vrline u skladu s porastom pameti i razumevanja? Sumnjam; imaću isuviše prilike da suprotno dokažem. Nije li vrlina kao cilj u strogom smislu dosad ustvari bila u protivrečnosti sa srećom? Nije li joj s druge strane potrebna nesreća, nevolja i samozlostavljanje kao nužno sredstvo? I kad bi cilj bio da se postigne najviše razumevanje, saznanje, ne bi li bilo potrebno s tim odreći se porasta sreće i izabrati opasnost, pustolovinu, nepoverenje, sablazan kao put razumevanju?... A ako čovek hoće sreću, onda se mora možda pridružiti »siromašnima duhom«.

394

          Opšta obmana i prevara u oblasti takozvane moralne popravke. — Mi ne verujemo da čovek može postati drugi, ako to već nije; to će reći: ako već nijm kao što se često dešava zbir lica, ili u najmanju ruku delova za lica. U tom slučaju postiže se da u prvi plan dođe druga uloga, da se »stari čovek« potisne... Izgled je promenjen, ali biće ne. Što neko prestaje činiti što je činio, to je prosto fatum brutum koji se može protumačiti na najrazličitije načine. Ne postiže se time uvek čak ni to da nestane navike za vršenje izvesnoga dela, ni da se izgube krajnji razlozi za nj. Onaj ko je zločinac po fatalnosti i sposobnosti, ne zaboravlja ništa, nego uči još više: i dugotrajno uzdržavanje dejstvuje kao neka vrsta okrepljujućeg napitka za njegov talenat... Za društvo je svakako jedino važno što neko ne čini više izvesna dela: ono ga izvlači radi toga iz prilika u kojima on može vršiti izvesna dela: to je u svakom slučaju pametnije negoli da pokušava ono što je nemogućno: da slomije fatalnost koja ga je načinila onakvim kakav je. Crkva, koja nije ništa drugo učinila doli to što je u tome zamenila antičku filosofiju i uzela je u nasleđe, polazeći od drugog merila i hoteći da spase »dušu« i »spasenje« duše, veruje u iskupilačku silu kazne i zatim u moć zaborava koja donosi oproštenje: i jedno i drugo je varka religioznih predrasuda — kaznom se ne okajava ništa, oproštajem se ništa ne briše, što je učinjeno ne može se raščiniti. Time što neko nešto prašta, nije ni izdaleka dokazano, da to više ne postoji... Jedno delo povlači posledice u čoveku i van čoveka bez obzira da li se smatra »kažnjenim«, »okajanim«, »oproštenim« i »zaboravljenim«; bez obzira da li  je crkva u međuvremenu njegovoga izvršioca proglasila svecem. Crkva veruje u stvari koje ne postoje, u »duše«; ona veruje u uticaje koji ne postoje, u božanske uticaje; ona veruje u stanja koja ne postoje, u greh, u iskupljenje, u spasenje duže: ona se svuda zadržava na površini, na znacima, držanju, rečima, kojima daje proizvoljno tumačenje. Ona ima do kraja smišljeni metod psihološkog patvorstva.

395

          »Bolest čini čoveka boljim«: ovo čuveno tvrđenje, koje se susreće kroz sve vekove, u ustima mudraca kaogod u ustima i u gubici naroda, nateruje čoveka na razmišljanje. U vezi sa pitanjem o tačnosti ovoga tvrđenja čoveku bi se moglo dopustiti da zapita: ne postoji li možda uzročna veza između morala i bolesti uopšte? Posmatrana u celini, ne bi li se možda »popravka čoveka« — na primer neosporno ublažavanje, oblagorođavanje, očovečenje Evropljanina u poslednjih hiljadu godina — mogla shvatiti kao posledica dugog, potajnog i paklenog stradanja, neuspeha, oskudevanja, kržljanja? Je li bolest načinila Evropljanina »boljim«? Ili, drugim rečima, nije li naš moral, naš nežni evropski moral, koji bi se mogao porediti s kineskim — možda izraz fiziološkog nazadovanja?... Ne bi se moglo odreći da, gde god nam istorija pokazuje čoveka u naročitom sjaju i moći tipa, u isti mah nam ga pokazuje kao opasna, nagla, eruptivna po karakteru, kod koga se humanost rđavo provodi; a možda i u slučajevima gde se to drukče pretstavlja nedostaje samo hrabrosti i utančanosti da se dovoljno duboko zagleda u psihološke stvari i u njima otkrije glavna teza: »ukoliko je jedan čovek zdraviji, bogatiji, plodniji, preduzimljiviji, utoliko biva nemoralniji«. To je mučna misao kojoj se niukom slučaju ne sme pustiti na volju. Ali, ako čovek potrči s njom za trenutak napred, kako će zadivljeno gledati u budućnost! Šta bi se onda na zemlji skuplje platilo negoli što se plaća ono baš što se mi svim silama trudimo da omogućimo — humanizovanje, »poboljšanje«, sve veće »civilizovanje« čoveka? Ništa ne bi bilo skuplje od vrline: jer bi pomoću nje svet na kraju bio pretvoren u bolnicu: i krajnji zaključak mudrosti bi bio da »svak svakom mora biti bolničar«. Tada bismo zacelo postigli onaj mnogoželjeni »mir na zemlji«! ali, kako bismo malo »zadovoljstva našli u međusobnom druženju«! Kako malo lepote, oholosti, odvažnosti, opasnosti! Tako bi malo bilo »dela« zarad kojih bi se vredelo živeti na zemlji! I nikakvih »radova« više! Ali, zar nisu svi veliki radovi i dela koji su ostali sveži u ljudskom sećanju i koji su izdržali zub vremena, bili velike nemoralnosti u najdubljem značenju ove reči?

396

          Sveštenici — a s njima polusveštenici, filosofi — u sva vremena smatrali su jedno učenje istinitim čije je vaspitno dejstvo bilo blagotvorno, ili se činilo blagotvornim — koje je »popravljalo«. Oni liče na nekog naivnog narodnog vrača i čudotvorca, koji tvrdi da izvesni otrov nije otrov, zato što ga je oprobao kao lek... »Po plodovima njihovim poznaćete ih« — to će reći naše »istine«: tako sve do danas misle sveštenici. Oni su dosta kobno utrošili svoju oštroumnost na to da dadu »dokazu sile« (ili »po plodovima«) prvo mesto, pa čak da on bude sudija svih drugih vrsta dokaza. »Što dobro čini, mora biti dobro; što je dobro, ne može lagati« — tako oni zaključuju neumoljivo —: »što donosi dobre plodove, mora već samim tim biti istina: ne postoji nikakav kriterij istine«...
          Ukoliko pak »popravljanje« važi kao dokaz, mora »pogoršavanje« važiti kao opovrgnuće. Zabluda se dokazuje da je zabluda ispitivanjem života onih koji je pretstavljaju: jedan pogrešan korak, jedan porok opovrgava!.. Ova najnepristojnija vrsta protivništva, koja dolazi odozdo i sleđa, ova pseća vrsta, isto tako nije izumrla: sveštenici: ukoliko su psiholozi, nisu nikada pronašli ništa zabavnije nego da špijuniraju potajne poroke svojih protivnika — oni dokazuju svoje hrišćanstvo time što traže prljavštinu »sveta«. Naročito među velikanima sveta, među »genijima«: valja se setiti kako je Gete bio napadan u NJemačkoj u svakoj prilici (Klopštok i Herder prednjačili su tu »dobrim primerom« — svaka ptica svome jatu).

397

          Čovek mora biti vrlo nemoralan, da delom načini ljude moralnim... Sredstva moralista najstrahovitija su od sviju sredstava kojih je ikada bilo; onaj ko nema hrabrosti za nemoral u delu, dobar je za sve drugo, samo nije za moralista.
          Moral je jedan zverinjak; on pretpostavlja da gvozdene poluge mogu biti korisnije od slobode, čak i za zver u kavezu; on isto tako pretpostavlja da ima ukrotitelja koji se ne boje strahovitih sredstava — koji znaju rukovati usijanim gvožđem. Ova strahovita fela, koja se upušta u borbu sa divljom zveri, naziva sebe »sveštenikom«.

*

          Čoveka, zatvorena u gvozden kavez zabluda, koji je postao karikatura od čoveka, bolestan, kenjkav, zlovoljan prema samom sebi, pun mržnje prema životnim nagonima, pun nepoverenja prema svemu što je lepo i srećno u životu, teturava beda: ovo veštačko, proizvoljno, zadocnelo nedonošče, koga su sveštenici odgajili na svom zemljištu, »grešnika«: kako ćemo uspeti da ovu pojavu opravdamo uprkos svemu?

*

          Da bismo kako valja mislili o moralu, moramo staviti dva zoološka pojma na njegovo mesto: kroćenje zveri i odgoj jedne određene vrste.
          Sveštenici su u sva vremena tvrdili da oni hoće da »popravljaju«... Ali mi se smejemo kada ukrotitelj životinja hoće da govori o svojim »popravljenim« životinjama. Ukroćavanje zveri u najvišem broju slučajeva postiže se oštećivanjem zveri: i moralni čovek nije bolji čovek, nego samo slabiji. Ali je manje škodljiv...

398

          Ja sam iz sve svoje snage hteo da razjasnim:
          a) da nema gorega brkanja od brkanja odgoja i kroćenja: a to se radilo... Odgoj je, kako ga ja razumem, jedno ogromno sredstvo pribiranja snage čovečanstva, tako da pokolenja mogu zidati na temelju rada svojih predaka — ne samo spolja, nego i iznutra, izrastajući iz njih organski, u veću moć...
          b) da postoji neobično velika opasnost od verovanja da čovečanstvo kao celina napreduje i postaje jače, dok pojedinci postaju slabiji, prosečniji i ujednačeniji... Čovečanstvo je apstrakcija: cilj odgoja može čak i u najpojedinačnijim slučajevima biti jedino jači čovek (nedisciplinovan čovek je slab, nepostojan, rasipan).



-početak-