OPŠTA MORALNA RASMATRANJA
288
Moral posmatran kao pokušaj da se vaspostavi
ljudska gordost. — Teorija o »slobodnoj volji« je antireligiozna. Ona
bi htela da čoveku podari pravo da sebe smatra uzrokom svojih najviših stanja
i postupaka: to je jedan oblik porasta osećanja gordosti.
Čovek oseća svoju moć, svoju »sreću«, kako to kažu: mora biti
bolje iza ovih stanja, inače ne pripadaju njemu. Vrlina je pokušaj da se pretpostavi
neka vrsta volje, prošle ili sadašnje, kao nužan preduslov svakog uzvišenog
ili jakog osećanja sreće: ako je volja za izvesnim postupcima po pravilu
prisutna u svesti, osećanje moći može se protumačiti kao njen proizvod. Ovo
je čisto psihološko stanovište, koje se zasniva na pogrešnoj pretpostavci
da ništa nama ne pripada što nismo svesno hteli. Čitavo učenje o odgovornosti
oslanja se na ovu naivnu psihologiju po kojoj je volja jedini uzrok, i čovek
mora biti svestan da je hteo, da bi mogao sam sebe smatrati uzrokom...
Tada dolazi protivpokret — pokret moralnih filosofa. Ti ljudi
još se muče pod obmanom da je čovek odgovoran samo za ono što je on hteo.
Vrednost čovekova se na taj način postavlja kao moralna vrednost: tako
moral postaje prvi uzrok. Zato mora biti u čoveku neka vrsta načela, »slobodna
volja« kao prvi uzrok. — Zadnja misao je uvek ova: ako čovek nije prvi uzrok
preko svoje volje, on mora biti neodgovoran, zato ne potpada u tom slučaju
pod vlast morala — vrlina ili porok bili bi automatski i mehanički.
Jednom rečju: da bi čovek mogao sebe poštovati, mora biti sposoban
da postane i zao.
289
Izveštačenost kao posledica morala
»slobodne volje«. Korak napred u razvitku osećanja moći jeste shvatanje
da je čovek sâm uzrok svojih uzvišenih stanja (svoga savršenstva) — na osnovu
čega se odmah izveo zaključak da ih je on hteo...
(Kritika: svako savršeno delo više je nesvesno, a ne upravo voljno; svest
je izraz nednog nepotpunoga, često bolesnoga stanja ličnosti. Lično savršenstvo
shvaćeno kao uslovljeno voljom, kao svesnost, kao razum s dialektikom,
jeste karikatura i neka vrsta samoprotivrečnosti... Stupanj svesnosti upravo
onemogućuje savršenstvo... Jedna vrsta izveštačenosti.)
290
Moralna hipoteza, postavljena u
nameri opravdanja Boga, glasi: zlo mora biti dobrovoljno (prosto
zato da bi se moglo verovati u dobrovljnost dobrote); i još: sve zlo i stradanje
ima za cilj spasenje.
Pojam »krivice« smatra se da je bez ikakve veze s krajnjim uzrokom
života, i pojam »kazne« smatra se vaspitnim i blagotvornim činom, sledstveno
kao akt koji potiče od dobroga Boga.
Apsolutna prevlast moralnih ocena vrednosti nad svima ostalima:
niko nije sumnjao u to da Bog ne može biti zao i da ne može ništa učiniti
zlo — to jest, savršenstvo se shvatalo kao moralno savršenstvo.
291
Kako je pogrešna pretpostavka da izvestan
moralni postupak mora zavisiti od onoga to mu je prethodilo u svesti! A
moral se merio u svetlosti ove pretpostavke, kaogod i zločinstvo...
Vrednost jednoga dela mora se meriti prema plodovima, kažu utilitaristi:
ako se meri prema poreklu, onda to uključuje jednu nemogućnost, naime poznanje
njegova porekla.
Ali, da li mu mi znamo plodove? Možda pet koraka napred. Ko može
reći šta sve jedno delo izaziva i stavlja u pokret? Kao potstrek? Kao varnica
koja pali barutanu?... Utilitaristi nisu naivčine... I naposletku, morali
bismo najpre znati šta je korisno: i tu njihov pogled može sagledati pet
koraka ispred sebe... Oni nemaju nikakva pojma o velikoj ekonomiji, koja
ne može bez zla.
Mi ne znamo ni poreklo posledice: — da li u tom slučaju izvesno
delo ima kakve vrednosti?
Ostaje nam još da rasmotrimo sâmo delo, stanje svesti koje ga
prati, »da« ili »ne« koje sledi za njim: da li vrednost jednoga dela leži
u subjektivnim stanjima koja ga prate? U tom slučaju vrednost muzike merila
bi se prema uživanju ili neprijatnosti koju pruža kompozitoru... Očevidno
moraju ga pratiti osećanja vrednosti, osećanja prinude, moći ili nemoći —
na primer, sloboda ili lakoća. Ili drukče rečeno: može li se vrednost jednog
dela svesti na fiziološke vrednosti? — Može li ona biti izraz potpuno slobodnog
ili skučenog života? — Može biti da se njegova biološka vrednost izražava
na taj način...
Ako se onda jedno delo ne može suditi ni u svetlosti svoga porekla,
ni prema posledicama, ni prema pojavama koje ga prate, onda je njegova vrednost
x, nepoznata...
292
Odvojiti delo od čoveka; upraviti mržnju
ili preziranje protiv »greha«; verovati da ima dela koja su po sebi dobra
ili rđava, znači isto što i lišiti moral njegova prirodnoga karaktera.
Vaspostavljanje prirode: jedno delo je po sebi sasvim
lišeno vrednosti: celo pitanje, ko ga je učinio? Jedan isti »zločin« može
u jednom slučaju biti najveće preimućstvo, a u drugom žig. Ustvari, sebičnost
sudija daje tumačenje jednom delu, odnosno delatelju, prema tome da li je
njima korisno ili štetno (ili prema sličnosti ili različitosti njegovoj od
njih).
293
Pojam »rđav postupak« stvara nam teškoće.
Ne može se uopšte ništa osuditi od onoga što se dešava: jer se čovek
ne bi smeo odvažiti da to ukloni: jer je sve vezano sa svim, na takav
način da isključiti ma šta znači hteti isključiti sve. Jedan postupak za
osudu znači: jedan svet za odbacivanje uopšte...
Pa čak i onda: u odbačenom svetu imalo bi i odbacivanje da bude
za osudu... I posledica takvog stava koji sve odbacuje bilo bi odobravanje
svega u praksi... Ako je postajanje jedan veliki beočug, onda je sve u njemu
podjednake vrednosti, večito, nužno. — U svakom povezivanju da i
ne, voljenja i odbijanja, ljubavi i mržnje, izražava se samo
perspektiva, interes određenoga tipa života: po sebi, sve što postoji kaže
da.
294
Kritika subjektivnih osećanja vrednosti.
— Savest. Ranije su ljudi umovali: savest osuđuje ovo delo, dakle: ono je
za osudu. Ali, u samoj stvari, savest osuđuje jedno delo jer je osuđivano
dugo vremena. Ona prosto ponavlja, ona ne stvara vrednosti. Ono što je najpre
odvelo do osude izvesnih dela nije bilo savest nego saznanje (ili predrasuda)
o posledicama izvesnog dela... Odobravanje savesti, osećanje lagodnosti, »unutrašnjeg
mira«... pripada istom poretku emocije kome pripada i umetnikova radost u
svome delu: ono ne dokazuje ništa... Zadovoljstvo sobom ne ide jače u prilog
onome što mu je povod negoli što otsustvo zadovoljstva može ma šta bilo dokazati
protiv vrednosti izvesne stvari koja ga ne pruža. Mi smo odveć neupućeni
da bismo mogli suditi o vrednosti svojih dela: nama tu nedostaje sposobnost
da stvari posmatramo objektivno. Čak i kad osuđujemo izvestan postupak, mi
to ne činimo kao sudije, nego kao stranka... Kada uzvišena osećanja prate
izvesno delo, ona ne dokazuju ništa njemu u prilog: jedan umetnik može dati
sasvim beznačajno delo, mada je za vreme stvaranja bio u stanju najvećeg patosa.
Bilo bi pametnije gledati na ova osećanja kao na nepouzdanog vođu: ona odvlače
naše oči i našu energiju što dalje od kritike, obazrivosti i sumnjičenja,
te usled toga sami činimo glupost. Ustvari, ona nas čine glupim —
295
Mi smo naslednici vivisekcije savesti i
dvehiljadugodišnjega raspinjanja; u tome leži možda naš najduži napor u samousavršavanju,
možda naše majstorstvo i svakako naša suptilnost; mi smo zbratimili prirodne
prohteve sa zlom savešću.
Možda bi bio mogućan jedan pokret u suprotnom pravcu: da se zbratime
s nečistom savešću neprirodni prohtevi, mislim tu na težnju za natprirodnim
svetom, koji ide protiv čula, misli, prirode. Jednom rečju, da se dosadanji
ideali koji su svi skupa klevetali svet zbratime sa nečistom savešću.
296
Veliki zločini u psihologiji:
1. što je svem bolu i nesreći dat lažan karakter vezivanjem za
nepravdu (prestup). Tako je bolu oduzeta njegova bezgrešnost;
2. što su sva jaka osećanja zadovoljstva (razdraganost,
pohota, likovanje, gordost, smelost, saznanje, sigurnost u sebe i sreća sa
sobom) žigosana kao grešna, zavodnička i kao sumnjiva;
3. što su sva osećanja slabosti, unutrašnji kukavičluk,
otsustvo lične hrabrosti, pokrivana najlepšim rečima, i što su se širila kao
da su do najveće mere dostojna da se požele;
4.što se veličini u čoveku dao smisao nesebičnosti, požrtvovanja
za nešto drugo, za druge; što se čak i kod umetnika i naučnika otklanjanje
sopstvene individualnosti pretstavlja kao uzrok najvećega saznanja i sposobnosti;
5. što se ljubav iskrivila toliko da znači predanost (i
altruizam), dok je ona ustvari akt prisvajanja ili darivanja od obilja bogatstva
jedne ličnosti. Samo celosni ljudi mogu voleti; nepristrasni, »objektivni«
ljudi najgori su ljubavnici (pitajte o tome žene!). Ovo načelo vredi i za
ljubav prema Bogu ili prema »otadžbini«: čovek mora biti u stanju da se potpuno
osloni na sama sebe (egoizam kao egotiziranje, pretvaranje u naše ja, a altruizam
kao pretvaranje u druge).
6. Život shvaćen kao kazna (sreća kao iskušenje): strasti shvaćene
kao delo đavolovo; pouzdanje u sebe kao bezbožništvo.
Cela ova psihologija je psihologija prepreka, neka vrsta
zaziđivanja iz straha: jednom će se masa (zlosrećnici i prosečni)
njome braniti od jakih (i ništiti ih u njihovu razvitku...); na drugoj strani,
sve instinkte s kojima ove klase najbolje napreduju one će znati kako da osveštaju
i jedino njima pribave poštovanje. Neka se poredi jevrejsko sveštenstvo u
tu svrhu.
297
Ostaci obezvređenja prirode zbog
transcendentnosti morala: vrednost samopregora, kult altruizma; verovanje
u nagradu u okviru igre posledica; verovanje u »dobrotu«, u samoga »genija«,
kao da je i jedno i drugo posledica nesebičnosti; neprekidnost crkvene
sankcije građanskog života; potpuno hotimično pogrešno shvatanje istorije
(kao vaspitačice u moralu) ili pesimizam u stavu prema istoriji (to je isto
toliko posledica obezvređenja prirode koliko je to pseudopravdanje,
odbijanje da se vidi ono što vidi pesimist).
298
»Moral radi morala« — to je važan korak
u procesu otprirođavanja morala: po sebi se on javlja kao završna vrednost.
Na ovom stupnju religija se javlja presićena njime: kao što je, na primer,
slučaj kod judaizma. On takođe prolazi kroz jednu fazu u kojoj odvaja sebe
od religije i u kojoj mu nijedan Bog nije dovoljno moralan. Zato pretpostavlja
bezličan ideal... Eto kako danas stoji stvar.
»Umetnost radi umetnosti« — to je isto tako opasno načelo; na taj
način stvari se lažno protivstavljaju — i na kraju dolazi se do klevetanja
stvarnosti (»idealizovanje« u ružnom). Kad se izvestan ideal odvoji od stvarnosti,
stvarnost se izgoni, siromaši i kleveta. »Lepota radi lepote«, »istina radi
istine«, »dobro radi dobra«: to su tri oblika zlih očiju za stvarnost.
Umetnost, poznanje i moral su sredstva: mesto da se u njima vidi
namera da se pomaže napredovanju života, vezuju se s onim što je u opreci
sa životom — s »Bogom« — i isto tako se smatraju kao otkrovenje jednoga
višega sveta koji kroz njih ovda-onda probija...
»Lep i ružan«, »istinit i lažan«: to su razlikovanja i sukobi koji
odaju uslove samoodržanja i napretka života, ne isključivo čovekovog nego
i sviju sigurnih i trajnih organizama koji zauzimaju određen stav protiv
svojih protivnika. Rat koji tako nastupa bitna je činjenica: on je sredstvo
za izdvajanje stvari i vodi jačoj osami...
299
Moralistički naturalizam: svođenje
na izgled nezavisnih i natprirodnih vrednosti na njihovu pravu »prirodu«
— to će reći na prirodni nemoral, prirodnu »korisnost« itd.
Možda bih tendenciju svojih rasmatranja mogao nazvati moralistički
naturalizam: moj je zadatak da moralne vrednosti koje su prividno postale
nezavisne i neprirodne vratim njihovoj pravoj prirodi — to jest prirodnoj
»nemoralnosti«.
Nota bene. — Poređenje sa jevrejskom »svetošću« i njenom
prirodnom osnovicom: isti je slučaj i sa moralnim zakonom koji je postao
suveren, koji je odvojen od svoje prirode (— do suprotnosti s prirodom
—).
Faze kroz koje je prošlo otprirođenje morala (takozvana idealizacija):
kao put ka individualnoj sreći,
kao plod saznanja,
kao kategorički imperativ,
kao put ka svetosti,
kao odricanje volje za životom.
(postepen porast neprijateljstva morala prema životu)
300
Ugušena i odbačena jeres u moralu. — Pojmovi:
paganski, moral gospodara, virtù.
301
Moj problem: kakvu je štetu čovečanstvo
pretrpelo do sada od morala i od svoje moralnosti? Štetu po duh itd.
302
Neka se ljudske vrednosti jednom opet stave
u ćošak na koji jedino imaju pravo kao vrednosti koje su za ćošak. Mnoge
životinjske vrste već su izumrle; kad bi i čovek izumro, ne bi ipak ništa
nedostajalo na zemlji. Čovek treba da je dovoljno filosof da se divi čak
i tome »ništa« (— Nil admirari).
303
Čovek je mala vrsta vrlo uzbudljivih životinja
koja, na sreću, ima svoj kraj: i sav život na zemlji je stvar trenutka, slučajnost,
izuzetak bez posledica, nešto što je bez ikakve važnosti po opštu prirodu
zemlje. A zemlja je, kao svaka zvezda, zev između dva nebića, događaj bez
plana, bez razuma, volje, ili samosvesti — najgora vrsta nužnosti — glupa
nužnost... Nešto se u nama buni protiv ovog shvatanja; guja taštine šapuće
našem srcu: »Sve ovo mora biti lažno, jer se naše biće buni... Ne bi li sve
to moglo biti privid? A čovek, uprkos svemu, da se poslužimo Kantovim rečima
— — «
-početak-
|