MEHANIČKO TUMAČENjE SVETA

 
618

          Od sviju tumačenja sveta koja su dosada okušana, mehaničko izgleda da danas stoji pobedonosno u prvom redu. Očevidno ono ima čistu savest na svojoj strani; jer nijedna nauka ne veruje u svoj progres i uspeh, ako do njega ne dolazi pomoću mehaničke procedure. Svaki zna tu proceduru: »razum« i »smer« ostavljaju se po strani što je mogućno više; pokazuje se da sve može postati iz svega ako se da dovoljno vremena za to, i niko se ne trudi da sakrije svoje pakosno zadovoljstvo, kada se »prividan smer u sudbini« jedne biljke ili jednoga žumanceta u jajetu objasni na osnovu pritiska i odboja: — jednom rečju, ljudi se od srca raduju da odadu poštovanje načelu najveće gluposti, ako mi se dopusti da učinim šaljivu napomenu u jednoj tako ozbiljnoj prilici. Međutim, među najodabranijim duhovima, koji se nalaze u ovom pokretu, opaža se izvesna slutnja, izvesna brižnost, kao da teorija ima prodor, koji pre ili posle može postati njihov poslednji; mislim na onu vrstu prodora koji znači kraj svih balona napunjenih sličnim teorijama. Pritisak i odboj ne mogu se sami »objasniti«, mi se ne možemo osloboditi od actio in distans: — ljudi su izgubili veru u samu mogućnost objašnjenja i dodaju kisela lica da je mogućan opis a ne objašnjenje, da će dinamičko tumačenje sveta, sa njegovim odricanjem »praznog prostora«, sa konglomeratom atoma, kroz kratko vreme pobediti fizičare: pri čem se očigledno dinamici pridaje još jedan unutrašnji kvalitet. — 

619

          Pobedonosni pojam »sile«, s kojim su naši fizičari stvorili Boga i svet, treba da se dopuni: njemu se mora pripisati unutrašnja volja, koju ja nazivam »voljom za moć« — to će reći nenasitom žudnjom za ispoljavanjem moći; ili za primenom, upotrebom moći, kao tvoračkog nagona itd. Fizičari se ne mogu osloboditi »dejstva na daljinu« u svojim principima, kaogod ni odbojne sile (ili privlačne). Tu ništa ne pomaže: svi pokreti, sve »pojave«, svi »zakoni moraju se shvatiti samo kao simptomi jednog unutrašnjeg zbivanja i mi se moramo poslužiti analogijom čoveka u tu svrhu. Kod životinje mogućno je objasniti sve instinkte iz volje za moć; isto tako sve funkcije organskoga života iz toga jedinoga, izvora. 

620

          Je li iko ikada konstatovao silu ? Ne, nego dejstva prevedena na jedan sasvim stran jezik. Pravilnost u sledovanju toliko nam je postala obična da nas čudnovatost njena ne čudi.

621

          Sila koju nismo u stanju zamisliti prazna je reč i ne sme imati nikakvih građanskih prava u nauci: kao i takozvana čisto mehanička sila privlačenja i odbijanja, koja bi htela da nam da neku pretstavu o svetu, i ništa drugo!

622

          Odboj i pritisak nešto su neverovatno pozno, izvedeno i neprvobitno. Oni već pretpostavljaju nešto što drži stvari zajedno i što može pritisnuti i odbiti. Ali čime to oni drže zajedno ? 

623

          Nema ničega nepromenljivoga u hemiji: to je samo prividnost, prosta školska predrasuda. Mi smo nepromenljivost uvukli iz metafizike, gospodo fizičari. Sasvim je naivno posmatrano spolja, tvrditi da su grafit, dijamant i ugalj istovetni. Zašto ? Prosto zato što se na terazijama ne može utvrditi gubitak supstancije. Lepo, oni bar imaju tu nešto zajedničko; ali rad molekula u procesu menjanja, koji mi ne možemo ni videti ni izmeriti, baš i stvara od jedne iste materije nešto drugo — sa specifično drugim svojstvima. 

624

          Protiv fizičkog atoma. — Da bismo mogli razumeti svet, moramo biti u mogućnosti da ga merimo: da bismo ga mogli meriti, moramo imati stalne uzroke; kako u stvarnosti nemamo takvih stalnih uzroka, mi onda izmišljamo neke atome. To je poreklo atomske teorije. 
          Mogućnost merenja sveta, izražavanja sviju pojava u formulama — je li to odista »razumevanje« ? Šta bismo od muzike razumeli, kad bismo sve što se u njoj može meriti i skratiti u formule izmerili ? — Tako su ljudi »stalne uzroke«, stvari, supstancije, nešto »bezuslovno« dakle, izmislili — a šta se time postiglo? 

625

          Mehanički pojam »kretanja« već je prevod originalnog procesa na jezik oka i dodira.
          Pojam »atoma«, razlikovanje između »sedišta pokretne sile i nje same«, jeste jezik simbola, poreklom iz našeg logičko-psihičkog sveta.
          Ne stoji nama na volju da menjamo svoja sredstva izražavanja: mogućno je razumeti do koje su mere to samo oznake. Besmisleno je zahtevati adekvatna sredstva za izražavanje: u suštini jednoga jezika, jednoga sredstva za izražavanje, leži da izražava prosto odnos... Pojam »istine« je besmislen. Čitava oblast »istine — laži« odnosi se samo na odnose između bića, ne na »biće po sebi«. »Biće po sebi« ne postoji (odnosi tek sačinjavaju biće —), kao što ni »saznanje po sebi« ne može postojati. 

626

          »Osećaj sile ne može poticati od kretanja: osećaj ne može uopšte poticati od kretanja«. 
          »Čak i za to govori samo prividno iskustvo: u jednojsupstanciji (mozgu) osećaj se rađa prenošenjem kretanja (nadražajem). Zar se rađa ? Da li se time dokazuje da osećaj tamo nije uopšte postojao? — Tako da bi se njegova pojava morala shvatiti kao tvorački akt nastaloga kretanja ? Bezosećajno stanje ove supstancije samo je hipoteza. Ne iskustvo. — Osećaj je, dakle, svojstvo supstancije: postoje supstancije koje osećaju.« 
          »Da li nam izvesne supstancije pokazuju da one ne osećaju? Ne, mi samo ne doznajemo imaju li kakve osećaje. Nemogućno je tražiti poreklo osećaja u supstanciji koja ne oseća«. — O kakva prenagljenost!

627

          »Privlačenje« i »odbijanje« u čisto mehaničkom smislu potpuna je fikcija: reč. Mi ne možemo zamisliti privlačenje bez smera. — Volju da ovladamo jednom stvari ili da se borimo protiv nje ili da je potiskujemo — to »razumemo«; to bi bilo tumačenje koje bi nam moglo biti potrebno. 
          Ukratko: Psihološka nužnost verovanja u kauzalitet potiče iz nemogućnosti da se zamisli zbivanje bez smera: ali, razume se, sve to ne govori još ništa o istini ili neistini (o opravdanosti takvog verovanja). Vera u uzroke pada s verom u 'geHt] (protiv Spinoze i njegovoga kauzalizma.) 

628

          Iluzija je pretpostaviti da je nešto poznato kad smo našli matematičku formulu za ono što se desilo: ono je samo okarakterisano, opisano: ništa više. 

629

          Ako izvesnu pojavu koja se ponavlja stavim u formulu, ja sam sebi skraćivanjem olakšao trud oko karakterizacije cele pojave. Ali nisam time utvrdio nikakav »zakon«, nego samo postavio pitanje: otkuda potiče da se tu nešto ponavlja; da formula odgovara kompleksu stvarno nepoznatih sila i njenih izražaja, to je pretpostavka: mitologija je misliti da se te sile vladaju po nekom zakonu, te da usled te njihove poslušnosti mi uvek imamo istu pojavu. 

630

          Ja se čuvam da ne govorim o hemiskim »zakonima«: to miriše na moral. Tu je, međutim, mnogo više pitanje apsolutnog utvrđivanja odnosa snaga: jače postaje gospodar slabijeg, ukoliko slabije nije u stanju da sačuva svoju meru nezavisnosti tu nema nikakve milosti, niti poštede, a još manje poštovanja »zakona«. 

631

          Nepromenljivo sledovanje izvesnih pojava jedne za drugom nije dokaz nikakvoga »zakona« nego odnosa moći između dveju ili više sila Reći: »Ali baš taj odnos ostaje isti« ne znači ništa drugo do: »Jedna ista sila ne može biti i jedna druga sila«. — Tu nije reč o sledovanju — nego o uzajamnosti dejstva, o procesu u kome se pojedini momenti koji slede jedan za drugim ne uslovljuju kao uzroci i posledice... 
          Odvajanje »dela« od »delatelja« pojave od uzroka koji pojavu izaziva; procesa od nečega što nije proces, nego je nešto postojano, supstancija, stvar, telo, duša itd. — pokušaj da se zbivanje shvati kao neka vrsta pomeranja i menjanja mesta od strane »bića« postojanoga: ta stara mitologija utvrdila je verovanje u »uzrok i posledicu«, pošto je ovo jednom već našlo i dobilo stalnu formu u funkcijama govora i gramatik. 

632

          »Pravilnost« u sledovanju samo je metafora, ne fakt, kao da se ovde radi o sledovanju pravilu. To isto važi i za »zakonomernost«. Mi nalazimo izvesnu formulu da njome izrazimo izvesno stalno ponavljanje ali to ne pokazuje da smo otkrili kakav »zakon« a još manje silu koja bi bila uzrok ponavljanja posledica. Da se nešto uvek dešava tako i tako, ovde se tumači kao da neko biće tako i tako postupa usled poslušnosti prema izvesnom zakonu ili zakonodavcu: dok bi, kad ne bi bilo »zakona« bilo slobodno i moglo drukče da postupa. Ali baš ta nemogućnost da drukče bude mogla bi poticati od samoga bića, koje ne bi tako dejstvovalo iz obzira prema izvesnom zakonu, nego po svojoj prirodi. To bi jednostavno značilo: da nešto ne može biti i nešto drugo, ne može činiti najpre ovo, pa onda ono, nije ni slobodno ni neslobodno nego baš takvo i takvo. Pogreška leži u zamišljanju subjekta u stvarima.

633

          Pogrešno je govoriti o dvama stanjima koja slede jedno za drugim, od kojih je jedno »uzrok«, a drugo »posledica«. Prvo stanje nema ništa da uzrokuje, a drugo nije ništa prouzrokovalo. 
          U pitanju je borba dvaju elemenata neravne moći: postiže se nov raspored sila, prema meri moći svakoga od njih. Drugo stanje je nešto u osnovi različito od prvog (ono nije njegova posledica): bitno je to što činioci, koji se nalaze u borbi, izlaze iz nje s različitim količinama moći. 

634

          Kritika mehanizma. — Otklonimo dva popularna pojma, »nužnost« i »zakon«: prvi unosi lažnu prinudu, a drugi lažnu slobodu u svet. »Stvari« se ne ponašaju »zakonomerno«, niti po nekom pravilu: stvari ne postoje (— to je naša fikcija) one se ne nalaze ni pod pritiskom nužnosti. Tu ne postoji poslušnost: jer što je nešto takvo kakvo je, toliko jako ili toliko slabo, nije posledica pokornosti, niti pravila, niti prinude... 
          Stepen otpornosti i stepen nadmoćnosti: oko toga se sve okreće u svetu zbivanja: ako zarad svojih potreba u proračunu znamo kako da to izrazimo u formulama i »zakonima«, utoliko bolje po nas... Ali mi nismo uneli u svet nikakvu »moralnost« time što smo svet zamislili poslušnim. 
          Zakon ne postoji: svaka moć izvlači svoje krajnje posledice svakog trenutka. Stvari su dostupne proceni zato što ne postoji nikakva mogućnost da budu drukče negoli što su. 
          Količinu moći odmerava dejstvo što ga moć vrši i otpornost koju moć pokazuje. Adiafore — neutralnog stanja — tu nema. To je u suštini volja za nasiljem i volja za odbranom od nasilja. Ne samoodržanje: svaki atom utiče na sve biće — ako čovek misli da nema toga zračenja volje za moć, onda nema ni atoma. Zbog toga ja to nazivam kvantumom »volje za moć«: time se izražava karakter koji se ne može misleno otkloniti iz mehaničkog poretka, a da se sam taj poredak na isti način ne zamisli da ne postoji. 
          Pojam »kretanja« pretstavlja prevod ovog sveta posledice u vidljivi svet — svet za oko. Ovde se uvek podrazumeva da nešto biva pokrenuto — tim se uvek misli na izvesnu stvar koja dejstvuje, pa bilo to u fikciji konglomerata atoma ili u njegovoj apstrakciji, dinamičkom atomu — to će reći da se mi još nismo otresli navike u koju su nas odvukli jezik i čula. Subjekt, objekt, delatelj uz delo, delo i ono što ga čini — odvojeni: ne smemo zaboraviti da su sve to samo oznake i ništa stvarno. Mehanika kao učenje o kretanju već je prevođenje fenomena na jezik ljudskih čula. 

635

          Nama su »jedinstva« potrebna da bismo mogli računati: iz toga se ne može pretpostaviti da ona stvarno postoje. Mi smo pozajmili pojam jedinstva od našeg pojma »ja« — toga našeg najstarijeg člana vere. Kad ne bismo sebe smatrali jedinstvom, ne bismo nikada stvorili pojam »stvari«. Sada, to jest nešto prilično kasno, mi smo se dovoljno uverili da naše shvatanje pojma »ja« ne obezbeđuje ničim stvarno jedinstvo. Da bismo teoretski održali mehanički svet, mi se moramo uvek ograđivati da to činimo sa dve fikcije: s pojmom kretanja koji smo uzeli od jezika naših čula) i s pojmom atoma (= jedinstva, koje potiče iz našeg psihičkog »iskustva«): — taj svet se zasniva na predrasudi čula i na psihološkoj predrasudi.
          Mehanika formuliše tok pojava, i to oznakama, pomoću čulnih i psiholoških sredstava izražavanja (da je svaka posledica kretanje da, gde ima kretanja, tu nešto biva pokrenuto): ona ne dodiruje uzročnu silu. 
          Mehanički svet zamišljen je onako kako ga samo oko i dodir mogu pretstaviti (kao »kretanje«) — tako da se može Proračunati — da su uzročna jedinstva izmišljene »stvari« (atomi), čiji je uticaj stalan ( — prenošenje lažnog pojma subjekta na pojam atoma). 
          Mešanje pojma broja, pojma stvari (ideje subjekta), pojma delatnosti (odvajanja uzročnika od posledica), pojma kretanja (oka i dodira), sve su to fenomenalne stvari: naše oko i naša psihologija još su uvek u tome svemu. 
          Ako otklonimo ove pridodatke, onda nam ne preostaju stvari, nego dinamička kvanta u odnosu napona prema svima ostalim dinamičkim kvantima: čija je suština u njihovom odnosu prema svima drugim kvantima, u njihovom »dejstvu« na njih. Volja za moć nije biće, nije postajanje, nego, patos — to je elementarna činjenica, iz koje tek potiče postajanje, dejstvo... 

636

          Fizičari veruju u »istinski svet« na svoj način: u jednu utvrđenu sistematizaciju atoma u nužnom kretanju, jednaku za sva bića — tako da se za njih »prividni svet« svodi na onu stranu opštega i opšte nužnoga bića koja je pristupačna svakom biću prema njegovoj vrsti (pristupačna a uz to i prilagođena — načinjena »subjektivnom«). Ali tu oni padaju u zabludu. Do atoma, koji oni postavljaju, oni dolaze po logici te perspektive svesti — zbog čega je i on sam subjektivna fikcija. Ova slika sveta koju oni zamišljaju ni po čemu se u suštini ne razlikuje od subjektivne slike sveta: ona je sklopljena jedino sa proširenim čulima, ali je potpuno delo naših čula... I naposletku oni su propustili nešto u konstelaciji, ne znajući to: baš taj nužni perspektivizam pomoću koga svaki centar sile — ne samo čovek — konstruiše ceo svet prema sebi, što će reći meri ga prema svojoj sili, oseća i stvara... Oni su zaboravili da kod »istinskog bića« računaju i sa ovom silom koja određuje perspektive — školskim jezikom rečeno: subjekt. Oni misle da je subjekt »evoluirao«, pridošao; — ali je on potreban čak i hemičaru: to je specifičnost koja prema prilikama određuje akciju i reakciju. 
          Perspektivizam je samo složen oblik. specifičnosti. Moje je mišljenje da svako specifično telo teži da zagospodari čitavim prostorom i rasprostre svoju silu ( — svoju volju za moć: ) i da sve potisne što se opire njegovu rasprostiranju. Ali u tome ono se sudara stalno sa sličnim težnjama drugih tela i završuje time što se usklađuje (»ujedinjuje se«) s onima koja su mu dovoljno srodna: — tako se onda zajedno bore za moć. I proces se nastavlja... 

637

          Čak i u neorganskom svetu jedan atom sile interesuje se samo svojom okolinom: sile se izjednačuju u daljini. Tu leži srž perspektivizma i objašnjenje zašto je jedno živo biće potpuno »egoistično«. 

638

          Ako dopustimo da svetu stoji na raspoloženju izvestan kvantum sile, onda je jasno da svako pomeranje moći na ma kome mestu dejstvuje na ceo sistem — prema tome, pored kauzaliteta u sukcesivnosti postojala bi zavisnost u položaju stvari jedne pored druge i jedne s drugom.

639

          Jedini način da se održi smisao za pojam »Boga« bio bi; da se Bog ne shvati kao pokretačka sila nego kao maksimalno stanje, kao epoha —: kao tačka u razvitku volje za moć: iz koje bi se isto tako objasnio potonji razvitak kao i prethodni, ono što je pre nje bilo. 
          S mehaničkog stanovišta, energija opštega postajanja ostaje stalna; s ekonomskog stanovišta, ona se penje do vrha i ponovo opada u večitom kružnom kretanju. Ova »volja za moć« izražava se u tumačenju, u vrsti utroška sile: — pretvaranje energije u život i »života u najvišu potenciju« otsada se javlja kao cilj. Isti kvantum energije ima različito značenje na raznim stupnjevima razvića. 
          Ono što sačinjava rašćenje u životu jeste sve veća i sračunatija ekonomija, koja postiže sve više sa što manje sile ... Ideal je načelo najmanjega utroška ... 
          Da svet ne teži za nekim stanjem mirovanja, jedino je što je dokazano. Prema tome, njegov vrhunac ne sme se tako zamisliti da pretstavlja stanje ravnoteže... 
          Apsolutna nužnost da se iste pojave dešavaju u jednom svetskom procesu, kao i u svima ostalima, nije večni determinizam nad zbivanjem, nego prosto izraz da nemogućno nije mogućno: da određena sila ne može biti nešto drugo do baš ta određena sila; da se ona ne pokazuje na izvesnom kvantumu sile otpora drukče negoli što odgovara njenoj jačini; zbivanje i zbivanje po nužnosti znači tautologiju.
 
 
 

-početak-