Naše je
osnovno
načelo da se samo pojedinci osećaju odgovorni. Zajednice su
izmišljene da čine ono što pojedinci nemaju smelosti da učine. Zbog
toga
su sve zajednice, društva, beskrajno otvorenije i poučnije u
pogledu
prirode čovekove negoli što je pojedinac, koji je odveć slab da bi imao
smelosti da zadovolji svoje želje...
Država
ili organizovani nemoral — iznutra: kao policija,
kazneni
zakon, klase, trgovina, porodica; spolja: kao volja za
moć,
volja za ratom, zavojevanjem, osvetom.
Vi svi
nemate
smelosti da ubijete jednog čoveka, čak ni da ga išibate, niti pak
da...—
ali ogromna državna mašina potčinjava sebi pojedinca, tako da
on otklanja odgovornost za ono što čini (poslušnost, lojalnost
itd).
Podela rada
među afektima u društvu: tako da pojedinci i klase kultivišu jednu
nepotpunu,
ali zato korisniju vrstu duše. Koliko su kod svakog tipa u
društvu
pojedini afekti skoro zakržljali (da bi potstakli jači razvitak
nekog drugog afekta).
Najstrahotnija i
najbitnija želja
čovekova, njegov nagon za moć — taj nagon nazivaju »slobodom« —
mora se najduže držati sputana. Zbog toga je etika dosad, sa
svojim
nesvesnim instinktima vaspitanja i odgoja, težila za tim da želju za
moć
sputa; ona kleveta tiransku individuu i ističe instinkt za moć kod
stada,
veličajući socijalno staranje i patriotizam.
Ljudi koji hoće moć zarad koristi u sreći što je moć obezbeđuje: političke stranke. Drugi ljudi koji hoće moć, čak i po cenu vidnih šteta i žrtava na račun sreće i blagostanja: ambiciozni. Drugi ljudi koji hoće moć, prosto da ne bi pala drugima u ruke, od kojih ne bi hteli da su zavisni. Kritika »pravičnosti« i »jednakosti pred zakonom«: šta se tim zapravo otklanja? Napetost, neprijateljstvo, mržnja. — Ali je zabluda ako se misli da se na taj način povećava »sreća«: Korzikanci na primer uživaju više sreće negoli kontinentalci.
Uzajamnost,
odnosno pritajeno računanje na nagradu: to je jedan od
najprimamljivijih
oblika obezvređenja čoveka. To povlači sa sobom onu »jednakost« koja
jaz
što deli ljude smatra nemoralnim...
Nekada se država smatrala teoretski kao utilitaristička ustanova: sada je tako u praksi. — Vreme kraljeva je prošlo, jer ih narodi više nisu dostojni: oni više neće da u kralju gledaju prasliku svoga ideala, nego samo sredstvo svoje koristi. — To je cela istina! Ja sam
pokušao
da shvatim apsolutnu razumnost društvenog suđenja i ocenjivanja
vrednosti (razume se, bez namere da otuda izvučem moralne zaključke).
Potpuno razvijen čovek pre svega snabdeven je oružjem. Oruđa rata pretvorena u oruđa mira (mesto kraljušti i kore izraslo je perje i kosa). Pod
samim pojmom
»živog organizma« podrazumeva se da mora rasti — da mora povećavati
svoju
moć, pa prema tome apsorbovati u sebe strane sile. Kroz zamagljenost
koju
je prouzrokovala moralna narkoza, govori se o pravu jedinke na samoodbranu;
u istom smislu moglo bi se govoriti o njenom pravu na napad:
jer
su obadvoje — drugo još više negoli prvo — nužnost svakog živog
organizma: — napadni i odbranbeni egoizam nisu stvar izbora ni
»slobodne
volje«, nego fatalnost samog života.
Održavanje
vojničke države pretstavlja poslednje sredstvo da se sačuva
velika tradicija, u pogledu na najviši tip čoveka, na tip jakog
čoveka. I sva shvatanja koja ovekovečuju neprijateljstvo i
razliku
u rangu država (kao na primer nacionalizam, zaštitne carine) smeju se
posle
toga činiti osveštana.
Kako se održava. izvestan, kompleks moći? Na taj način što mu se žrtvuju mnoga pokolenja. Kontinuum: »Brak, svojina, jezik, tradicija, rasa, porodica, narod, država« kontinuumi su višeg i nižeg reda. Ekonomski njih opravdava višak koristi od neprekidnog rada i mnogostruke proizvodnje, prema šteti od većih troškova razmene delova i troškova oko njihova održavanja. (Umnožavaju se radni delovi pa ipak mnogi ostaju nezaposleni. Otuda je cena proizvodnje veća a troškovi održanja ne baš neznatni.) Dobit je u tome što se izbegava prekid i štedi na gubitku koji bi otuda nastao. Ništa nije skuplje od početka. »Što je viši životni nivo, to su veći troškovi održanja i proizvodnje (hrana i množenje); utoliko je veća opasnost i verovatnoća da se surva u propast sa dostignutog vrhunca«. U buržoaskom braku, razume se u najboljem smislu reči »brak«, ne radi se ni najmanje o ljubavi, kaogod što se tu ne radi o novcu — na ljubavi ne može se sagraditi nikakva institucija — nego o društvenom dopuštenju, koje se daje dvama licima zarad uzajamnog zadovoljenja polnih potreba, ali pod takvim uslovima, kao što se po sebi razume, koji vode brigu o interesu društva. Očigledno je da će preduslov takvog ugovora biti izvesno uzajamno dopadanje i vrlo mnogo dobre volje — volje za strpljenjem, slaganjem, brigom jednoga za drugo; ali za taj odnos ne treba zloupotrebiti reč ljubav! Za dvoje zaljubljenih u punom i pravom smislu reči polno zadovoljenje nije ništa bitno i zapravo je samo simbol: za jednu stranu simbol bezuslovnog potčinjenja, za drugu simbol pristanka na to, znak sticanja svojine. — Kod braka u plemićskom, staroplemićskom smislu reči radilo se o odgoju jedne rase (Ima li još danas plemstva? To je pitanje) — to će reći o održanju jednog određenog, utvrđenog tipa gospodara: tome gledištu se žrtvuju muž i žena. Razume se da tu ljubav nije pretstavljala prvi zahtev, naprotiv! Nije pretstavljala čak ni onu meru dobre volje jednoga prema drugom koja uslovljuje dobar građanski brak. Odlučivao je u prvom redu interes jedne rase, a preko njega interes klase. Nas toplokrvne životinje sa golicavim srcem, nas »moderne«, podišla bi jeza od hladnoće, strogosti i računske jasnoće jednog takvog otmenog pojma o braku kakav je vladao u svakoj zdravoj aristokratiji, kako u Atini tako isto još i u Evropi osamnaestoga veka! Upravo stoga je ljubav kao strast — u velikom smislu reči — izmišljena za aristokratski svet i u njemu: tamo gde je stega i uzdržavanje bilo najveće.. Za budućnost
braka: — Jače poresko opterećenje (na nasleđe), duži rok u kadru za
momke izvesnog određenog doba i koji dorastaju (u zajednici).
I jedna zapovest čovekoljublja. — Ima slučajeva gde bi dete bilo zločin: kod hroničnih bolesnika i neurastenika u trećem stepenu. Šta da se tu čini? — Potstaći takve ljude na čednost, recimo muzikom iz Parsifala, na svaki način može se bar pokušati: sam Parsifal, taj tipični idiot, imao je odveć razloga da ne ostavlja potomstva. Zlo je samo u tome što je upravo najredovitija posledica opšte iscrpenosti izvesna nesposobnost »vladanja« sobom (— ne reagirati na nadražaje, ni na najmanje polne nadražaje). Mi bismo se prevarili u računu ako bismo, recimo, Leopardija smatrali čednim. Sveštenik, moralist, igraju tu jednu izgubljenu igru; bolje bi bilo poslati po lek. Naposletku, društvo tu ima da ispuni jednu dužnost: ono ima malo takvih hitnih i bitnih dužnosti kao što je ta. Društvo kao veliki poverenik života odgovorno je pred životom za svaki promašeni život — ono ima to i da ispašta: prema tome ono je dužno da ga spreči. U mnogobrojnim slučajevima društvo treba da spreči rađanje: u tu svrhu ono sme da pripremi i primeni, bez obzira na poreklo, rang i duh, i najoštrija prinudna sredstva, lišenja slobode, pa čak i kastraciju u izvesnim slučajevima. — Bibliska zapovest »Ne ubij« naivnost je u poređenju sa životnom zapovesti degenericima: »Ne množite se!«... Sam život ne priznaje nikakvu solidarnost, nikakva »jednaka prava« između zdravih i bolesnih delova jednog organizma: bolesno se mora otseći — ili će ceo organizam propasti. — Sažaljenje prema degenericima, jednaka prava i za promašene živote — to bi bio najdublji nemoral, to bi značilo smatrati moralom suštinu neprirodnosti! Postoje
nežno
i bolesno nastrojene prirode, takozvani idealisti, koji ne mogu dalje
doterati
od sirovog, nezrelog zločina: to je veliko opravdanje njihovog malenog
anemičnog života, naknada za dugotrajni kukavkčluk i lažljivost nakon
toga
oni propadaju zbog toga.
Vremena kad se čovekom upravlja nagradom i kaznom imaju u vidu jednu nižu, još primitivnu, vrstu čoveka: prema njemu se postupa kao prema deci... U našoj poznoj kulturi opšta degeneracija i fatalnost oduzimaju nagradi i kazni svaki smisao... Ovo stvarno određivanje ponašanja na osnovu izgleda na kaznu i nagradu pretpostavlja mlade, jake, silne rase. U starim rasama za impulse se ima tako malo otpora da sama pretstava nema nikakva dejstva; — tu ne postoji sposobnost za otpor prema nadražaju, nego postoji osećanje da mu se mora sledovati: ova krajnja nadražljivost dekadenata čini sve takve sisteme kazne i popravke potpuno besmislenim. * Ideja
»popravke«
pretpostavlja normalnog i jakog čoveka, čiji se postupci na neki način
moraju izravnati da ne bi bio izgubljen za zajednicu i
da
joj ne bi postao neprijatelj.
»Nagrada i kazna«: — Oboje živi zajedno, oboje propada zajedno. Danas niko neće nagradu, niti hođe da prizna koga ko kažnjava... Ratno stanje je obnovljeno: mi hoćemo nešto, imamo protivnike u tome, mi to postižemo može biti najrazumnije ako se sporazumemo — ako načinimo ugovor. Moderno društvo, u kome, je svaki pojedinac načinio »ugovor« za sebe: — prestupnik je narušilac ugovora... To bi bio jasan pojam. Ali onda se u okviru jednog društvenog reda ne bi mogli trpeti anarhisti i načelni protivnici...
Zločin
spada u kategoriju »pobune protiv društvenog poretka«. Pobunjenik se ne
»kažnjava«: njega ugušuju. Jedan buntovnik može biti bedno i
jadno
stvorenje: ali pobuna sama po sebi ni po čemu nije za preziranje — i u
odnosu na našu vrstu društva buntovništvo po sebi ne unižava još
vrednost
čovekovu. Ima slučajeva kad bi se takvom buntovniku zato i trebalo
diviti
što je svestan da u našem društvu ima nečega protiv čega treba ustati:
— kada nas budi iz dremeža.
Sramotnost je
ušla prvo u kaznu kad su neke kazne bile izrečene nad prezrenim ljudima
(kao što su robovi na primer). Prezreni ljudi bili su najčešće
kažnjavani,
pa je kazna najzad postala nešto sramotno.
Jus talionis može poticati od duha odmazde (to će reći od neke vrste umeravanja instinkta za osvetom), ali po knjizi zakona Manu, na primer, potrebno je radi ispaštanja da se plati ravnom merom, da bi čovek ponovo postao slobodan u religioznom smislu. Moj prilično radikalan znak pitanja nad svima novijim kaznenim zakonodavstvima je ovaj: ako kazna treba da bude srazmerna veličini zločina — jer to bi svi u duši hteli! — onda treba kaznu odmeriti srazmerno osetljivosti prema bolu kod svakoga zločinca: — to znači da ne bi smele postojati unapred određene kazne za izvestan zločin, niti pak kazneni zakonik. Ali kako ne bi bilo lako odrediti stepen osetljivosti svakog pojedinog zločinca za zadovoljstvo i bol, ne bismo li se u praksi morali odreći kazne? Kakva žrtva! Zar ne ? Prema tome... I
filosofija
prava! To je nauka koja kao i sve moralne nauke još nije ni u povoju!
Šopenhauer želi da se svi nitkovi škope, a guske zatvaraju u manastir: s koga gledišta bi to bilo željivo? Vucibatina ima to preimućstvo nad mnogim ljudima što nije prosečan; a glupak ima to preimućstvo nad nama što ne pati kad vidi prosečnost. Bilo bi željivije da provalija bude veća, to će reći da nitkovluk i glupost rastu. Na taj način ljudska priroda bi postala šira... Ali najzad upravo je to i neophodno; to se dešava i ne čeka da li ga mi želimo ili ne. Glupost i nitkovluk rastu: to je sastavni deo »progresa«. Danas je društvo puno obzira, takta i poštede, dobroćudnoga poštovanja tuđih prava — čak i tuđih zahteva; još u većoj meri praktikuje se izvesno instinktivno dobroćudno ocenjivanje ljudske vrednosti uopšte, koje se prepoznaje u svakovrsnom poverenju i kreditu; poštovanje čoveka — i to nipošto samo čoveka punog vrline — možda je elemenat koji nas najače odvaja od hršićanskih ocena vrednosti. Mi imamo pozamašnu količinu ironije kad slušamo propovedanje morala; ko moral propoveda ponižava se u našim očima i postaje smešan. Ovo moralističko slobodoumlje spada u najbolje znake našeg vremena. Ako nađemo slučajeve gde toga nikako nema, onda nam to izgleda kao bolest (slučaj Karlajla u Engleskoj, slučaj Ibsena u Norveškoj, slučaj Šopenhauerovog pesimizma u celoj Evropi). Ako išta miri čoveka s našim vremenom, to je velika količina nemorala koju ono sebi dopušta, ne misleći gore o sebi zbog toga. Naprotiv! Šta onda sačinjava prevagu kulture nad nekulturom? Renesansa na primer nad srednjim vekom ? — Uvek samo jedno: velika količina dozvoljenog nemorala. Otuda nužno sledi da svi vrhovi ljudskog razvitka moraju pretstavljati za oko moralnog fanatika non plus ultra pokvarenosti (— valja se setiti Savonarolina suda o Florenciji, Platonova suda o Atini u doba Perikla, Luterova suda o Rimu, Rusoova suda o Volterovu društvu, nemačkoga suda protiv Getea.) Dajte
malo čista
vazduha! Ovo apsurdno stanje Evrope ne sme duže trajati! Postoji li
bilo
kakva misao iza ovog tupoglavog nacionalizma? Kakvu vrednost danas može
da ima podržavanje ovako grubog samopouzdanja kad sve ukazuje na veće i
opštije interese? — I to u trenutku kad duhovna zavisnost i
izlaženje
iz nacionalnih granica bivaju očigledni i kad smisao i stvarna vrednost
današnje kulture leže u uzajamnom pretapanju i oplođenju!... I »novo
carstvo«¹
zasniva se na najizanđalijim i najdiskreditovanijim idejama: na
jednakosti
i opštem pravu glasa.
¹Pisac
podrazumeva novo nemačko carstvo. (Prim. prev.)
Trule vladajuće klase stvorile su rđav glas gospodarima. »Država« kao administracija pravde nešto je kukavičko, jer nedostaje velikog čoveka, prema kome bi se određivala mera. Naposletku nesigurnost postaje tako velika da ljudi padaju ničice pred svakom silnom voljom koja zapoveda. »Volja za moć« toliko je omrznuta u doba demokratije da je cela psihologija takvih vremena, čini mi se, uperena na unižavanje i klevetanje te volje. Tvrdi se da su Napoleon, i Cezar, i Aleksandar tip velikih častoljubaca! Kao da baš oni nisu bili veliki prezirači počasti! I Helvecije se trudi da nam pokaže kako čovek teži da dođe do moći zarad uživanja koje moćni imaju: — on u toj težnji bidi volju za uživanjem; dakle hedonizam! Prema tome kako jedan narod oseća: da li »pravo, kontrolu, dar vođstva itd. ima mali broj« ili to »imaju mnogi« — postoji oligarhiska ili demokratska uprava. Monarhija pretstavlja veru u jednog čoveka u svemu višega — vođa, spasitelja, poluboga. Aristokratija pretstavlja veru u odabranu manjinu i višu kastu. Demokratija pretstavlja neverovanje u velike ljude i odabrano društvo: »Svi su ravni među sobom«. »U suštini mi smo svi skupa sebična marva i gomila«. Ja sam protivan: 1. socijalizmu, jer naivno sanja o »dobroti, lepoti, istini i jednakim pravima« (— čak i anarhisti idu za istim idealom, ali na brutalniji način); 2. parlamentarizmu i moći štampe, jer su to sredstva pomoću kojih čovek iz gomile postaje gospodar.
Naoružanje naroda
znači na kraju naoružanje gomile.
I njihovi protivnici su tako isto smešni, jer ne vide nasilje u zakonu, strogost i egoizam svake vlasti. Osnovno je osećanje svakog starog zakonodavstva: »Ja i meni slični vladaćemo i živeti: ko se degeneriše, biće izagnan ili uništen«. Ljudi mnogo jače mrze ideju o višem soju ljudi negoli monarhiju. Antiaristokratizam se služi mržnjom prema monarhiji kao maskom. Kakve su izdajice sve stranke! — One iznose na videlo nešto o svojim vođama što su sami vođi možda držali »pod ključem« s velikom veštinom. Moderni socijalizam hteo bi da stvori svetovnu paralelu jezuitizmu: svaki čovek kao apsolutno oruđe. Ali smer, cilj, dosada nije još utvrđen.
Ropstvo u
današnjici: varvarstvo! Gde su danas gospodari za koje robovi rade?
Čovek ne sme očekivati da istovremeno postoje uvek obe kaste
koje
se dopunjuju.
O masama moramo misliti isto onako bezobzirno kao što misli priroda: one održavaju vrstu. Na nužde mase valja da gledamo s ironičnim saučešćem one hoće nešto što mi možemo — ah! Evropska demokratija je samo u najmanjoj meri oslobođenje sputanih snaga. Ona je u prvom redu puštanje na slobodu lenosti, umora, slabosti. Iz budućnosti radnika. — Radnici treba da se ponašaju kao vojnici. Oni primaju nagrade, dohodak, ali ne naknade. Ne postoji nikakav odnos između rada i plate. Nego treba pojedinca prema njegovoj vrsti tako namestiti da od sebe dâ najviše što je njemu mogućno. Radnici treba jednom da žive kao što sada žive građani; ali iznad njih, odlikujući se jednostavnošću potreba, valja da živi viša kasta: to će reći, siromašnije i jednostavnije, ali da ima moć u rukama. Za nižu vrstu ljudi vredi obrnuto: kod njih se radi o tome da se u njih usade »vrline«. Apsolutne zapovesti; strahovito despotstvo; otrzanje od lakoga života. Ostali smeju slušati: a i njihova sujeta nalaže da ne izgledaju zavisni od velikih ljudi nego od »načela«. |