ZA ISTORIJU HRIŠĆANSTVA
158
Hrišćanstvo
kao istoriska stvarnost ne treba da se brka sa korenom na koji potseća
njegovo ime. Drugi korenovi iz kojih je poniklo mnogo zu važniji. Neverovatna
je zloupotreba što se takve pojave kao što je »hrišćanska crkva«, »hrišćanska
vera« i »hrišćanski život« označavaju onim svetim imenom. Šta je Hristos
odbacio?
— Sve što se danas hrišćanskim naziva.
159
Celo hrišćansko
učenje o tome šta treba verovati, cela hrišćanska »istina« baš je suprotna
onome što je izazvalo pojavu hrišćanskog pokreta.
Ono baš
što je hrišćansko u crkvenom smislu — antihrišćansko je od
samog početka: stvari i lica na mesto simbola, istorija na mesto večitih
fakata, formule, obredi, dogme na mesto vođenja života. Hrišćanska je potpuna
ravnodušnost prema dogmama, kultu, sveštenicima, crkvi, teologiji.
Upražnjavanje
hrišćanstva nije nikakva fantazija, kao što nije ni upražnjavanje budizma:
to je sredstvo za dostizanje sreće...
160
Isus ide
pravo glavnoj stvari, »carstvu božjem« u srcu, i ne nalazi sredstva
za to u jevrejskoj crkvi; on čak ni u šta ne računa stvarnost judejstva
(njegovu potrebu da se održi); njega se tiče samo unutrašnji čovek.
Tako isto on malo
uzima u obzir sve grube formule u odnosu sa Bogom: on se protivi čitavom
učenju o pokajanju i iskupljenju; on ukazuje kako čovek treba da živi,
da se oseća »obožen« — i kako se kajanjem i pokajništvom ne može postići
takav život: njegovo je glavno stanovište da se »greh ne računa ni u šta«.
Greh, kajanje,
oproštaj — sve to ne pripada Hristu... to je judaizam koji se tu umešao,
ili paganizam.
161
Carstvo nebesko
je stanje srca (za decu je kazano »jer je njihovo carstvo nebesko«): to
nije ništa što bi bilo nadzemaljsko. Carstvo božje ne »dolazi« hronološki
ili istoriski, ne prema kalendaru; kao nešto što je tu bilo rečenoga dana,
a pre toga nije ga bilo: to je »promena osećanja u pojedincu«, nešto što
uvek može doći i uvek ga može još tu ne biti...
162
Razbojnik
na krstu: — kada sâm razbojnik koji podnosi tešku smrt kaže: »Ovako
kako ovaj Isus strada i umire, bez pogovora i bez bune ili neprijateljstva,
dobroćudno, pokorno, tako jedino valja mreti«, on time usvaja evanđelje:
i time je u raju...
163
Isus zapoveda:
ne opiri se ni delom, ni srcem onome koji ti zlo čini.
Ne sme se priznati
nikakav razlog za odvajanje od žene.
Ne sme se praviti
nikakva razlika između stranca i svojih zemljaka, tuđina i sunarodnika.
Ne sme se srditi
ni protiv koga, niti se ko sme omalovažavati. Dajte milostinju tajno. Ne
sme se želeti bogatstvo. Ne sme se kleti. Ne sme se suditi. Valja se miriti,
valja praštati. Ne molite se javno.
»Blaženstvo«
nije ništa obećano: ono je tu, kad čovek tako i tako živi i radi.
164
Pozniji dodaci.
— Čitav proročki i čudotvorački stav, srdžba, prizivanje Strašnoga suda,
odvratno je kvarenje (na primer Evanđelje po Marku 6, 11: I ko vas ne primi...
zaista vam kažem: lakše će biti Sodomu i Gomori itd.). »Smokva« (Evanđelje
po Mateju 21, 18): I ujutru vraćajući se u grad ogladne. I ugledavši smokvu
jednu kraj puta dođe k njoj, i ne nađe ništa na njoj do lišće samo i reče
joj: da nikada na tebi ne bude roda do veka. I odmah usahnu smokva.
165
Na sasvim apsurdan
način pomešalo se učenje o nagradi i kazni sa hrišćanstvom: tako je sve
pokvareno.
Isto tako praksa
prve borbene crkve, apostola Pavla i njegovo držanje pretstavlja se na
sasvim lažan način kao da je takva
zapovest dana i kao da je unapred
tako utvrđeno...
Potonje veličanje
stvarnoga života i učenja prvih hrišćana: kao da je sve tako
bilo unapred propisano pa se samo izvršilo.
Čak i kod ispunjenja
proroštva: šta se sve tu patvorilo i doterivalo!
166
Isus je suprotstavio
pravi život, život uistini, običnom životu: ništa nije dalje od njega od
nezgrapne besmislice o »večitom Petru«, večitom ličnom životu. On se baš
bori protiv preterane važnosti »ličnosti«: kako može hteti da nju ovekoveči?
On se tako isto
bori protiv hijerarhije u zajednici; on ne obećava nikakvu srazmeru nagrade
prema zaslugama: kako je on mogao misliti na kaznu i nagradu posle smrti!
167
Hrišćanstvo
je naivan pokušaj stvaranja budističkog
pokreta za mir, koji potiče
iz samog ognjišta osvetoljubivosti masa... ali koji je Pavle preokrenuo
u pagansku misteriju, koja je najzad naučila sporazumeti se s celom državnom
organizacijom... i vodi ratove, osuđuje, baca na muke, proklinje, muči.
Pavle polazi
od potrebe za misterijom kod velike mase religiozno nastrojene: on traži
žrtvu, krvavu fantazmagoriju, koja bi izdržala borbu sa slikama iz mističkih
verovanja: Bog na krstu, pijenje krvi, mističko ujedinjenje sa »žrtvom«.
On traži drugi
život (blaženi, iskupljeni drugi život pojedinačne duše) da dovede
kao vaskrsenje u uzročnu vezu sa onom žrtvom ( po ugledu na Dionisa,
Mitru, Ozirisa).
NJemu je potrebno
da pojam o grehu i zločinu satvi u prvi red, ne nov način
života (kao što je to sam Isus pokazao i učio) nego novi kult, novu veru
u čudesan preobražaj (»iskupljenje« verom).
On je razumeo
veliku potrebu paganskog sveta i načinio sasvim proizvoljan izbor
iz fakata Hristova života i smrti, sve iznova podvukao, svuda promenio
težište... on je načelno pretvorio ni u šta prvobitno hrišćanstvo...
Zahvaljujući
Pavlu, atentat na sveštenike i teologe završio se jednim
novim sveštenstvom i teologijom — jednom novom vladajućom klasom, pa i
crkvom.
Atentat na preterano
precenjivanje vrednosti »ličnosti« završio se verom u »večnu ličnost«,
u brigu za »večno spasenje«... u najparadoksalnije preterivanje u individualnom
egoizmu.
To je humor
ove stvari, tragični humor: Pavle je vaspostavio u velikim dimenzijama
ono što je Hristos poništio svojim životom. Naposletku, kad je crkva bila
gotova, ona sankcioniše čak i postojanje države.
168
Crkva
je upravo ono protiv čega je propovedao Isus — i protiv čega je učio svoje
učenike da se bore.
169
Bog koji je umro
za naše grehe; spasenje verom; vaskrsenje posle smrti — sve je to lažna
moneta samoga hrišćanstva, za koju se Pavle mora smatrati odgovornim.
Uzoran život
sastoji se u ljubavi i smirenosti, u punoći srca, koja ne isključuje čak
ni one poslednje; u formalnom odricanju od svojih prava na odbranu, na
pobedu u smislu ličnog trijumfa, u veri u blaženstvo ovde, na zemlji, uprkos
nevolji, otporu i smrti; u opraštanju i otsustvu srdžbe, preziranja; u
netraženju nagrade; u odbijanju biti vezan za ma koga; duhovno i intelektualno
ne pripadati nikome; vrlo ponosan život pod vlašću volje za životom služenja
drugima i siromaštva.
Pošto je crkva
prihvatila čitavu hrišćansku praksu, naročito život u državi, oni
vrstu života protiv koje se Isus borio i koju je osudio, morala je staviti
smisao hrišćanstva u nešto drugo: u veru u neverovatne stvari, u ceremonial
koji se sastoji od molitava, službi, praznika itd. Pojmovi »greh«, »oproštaj«,
»kazna«, »nagrada« — sve ono ustvari što nije imalo ništa zajedničko, i
čega nije bilo u prvom hrišćanstvu — sada dolazi u prvi red.
To je strahovita
papazjanija od grčke filosofije i judejstva; asketizam; neprekidno suđenje
i osuđivanje; određivanje ranga itd.
170
Hrišćanstvo je
od samog početka prevratilo simbole u grubu stvarnost:
1. Antiteza
»pravi život« i »lažan život« prevraćena je u »život na zemlji« i »život
za grobom«.
2. Pojam »večni
život« nasuprot ličnom životu, koji je prolazan, pretvoren je u »ličnu
besmrtnost«.
3. Bratimljenje
putem zajedničkoga jela i pića po jevrejsko-arapskom običaju protumačeno
je kao »čudo transupstancijacije«.
4. »Vaskrsenje«
— koje je imalo značiti ulazak u »pravi život«, u »novo rođenje« — postalo
je istoriska mogućnost koja može nastati kada bilo posle smrti.
5. Učenje o
sinu čovečjem kao »sinu božjem«, životni odnos između čoveka i Boga, pretvorilo
se u »drugo lice božanstva« — koje se baš likvidira sinovljim odnosom svakoga,
pa i najnižega čoveka, prema Bogu.
6. Spasenje
verom (to jest da nema drugoga puta bogosinovstvu od života kakvom je Hristos
učio) pretvorilo se u veru da postoji neki čudesni način plaćanja za grehe,
koji se ne vrši preko čoveka nego preko dela Hristovog.
Radi toga svega
»Hristos na krstu« morao se iznova protumačiti. Ova smrt ne bi po sebi
svakako bila glavni događaj... ona je bila samo jedan znak više kako se
treba držati prema vlastima i zakonima sveta — ne protiviti se...
U tome je bio uzor.
171
Za psihologiju
apostola Pavla. — Glavna činjenica je smrt Hristova. Ona se ima protumačiti.
Da može biti istine i zablude u tumačenju, takvim ljudima nikada nije palo
na um: jednoga dana dođe im na um jedna uzvišena mogućnost — »njegova smrt
mogla bi značiti to i to« — i ona odmah postaje to! Jedna hipoteza dokazuje
se uzvišenim žarom kojim zagreva svoga tvorca...
»Dokaz sile«:
to jest, jedna misao dokazuje se svojim posledicama (»po plodovima njihovim«,
kako to biblija naivno kaže); ono što oduševljava mora biti istinito
— ono za što čovek lije svoju krv mora biti istinito —
Svuda se ovde
neočekivano osećanje moći, koje jedna misao pobudi u onome čiji je proizvod,
pripisuje samoj misli u vrednost: — i kako se ne zna za drugi način izražavanja
poštovanja prema jednoj misli, nego da se nazove istinskom, prvi atribut
koji joj se pridaje jeste da je istinita... Kako bi inače mogla uticati?
NJu je zamislila neka sila: kad ne bi bila istinita, ne bi mogla imati
dejstva... Zato se misao shvata kao nadahnuta: uticaj koji ona vrši
ima nešto od sile demonskog uticaja —
Misao kojoj
se jedan takav dekadent nije mogao opreti i pred kojom je pao »dokazuj
se« na taj način kao istinita !!!
Svi ti sveti
epileptičari i vidovnjaci nisu imali ni hiljaditi deo onoga poštenja u
samokritici s kojim danas jedan filolog čita jedan tekst, ili ispituje
istonitost jednog istoriskog događaja... U poređenju s nama to su moralni
kreteni...
172
Da nije glavno
da li je nešto istina, nego kako dejstvuje —: to je potpuno
otsustvo intelektualnog poštenja. Sve je dobro, laž, kleveta, bestidno
nameštanje, kada služi da se stepen toplote popne dotle da se »veruje«
—
Prava škola
za učenje sredstava kojima se navodi na verovanje: načelno preziranje
sfera iz kojih bi mogla doći protivrečnost (— razuma, filosofije i mudrosti,
nepoverenja, obazrivosti); bestidno hvaljenje i veličanje učenja sa stalnim
pozivanjem na to kako ga je Bog dao — kako apostol ne znači ništa — kako
se tu nema ništa kritikovati, nego se samo ima verovati, primiti; kako
je neobična milost i sreća primiti takvo učenje o spasenju; kako to učenje
treba primiti sa osećanjem najdublje zahvalnosti i smernosti...
Stalno se pravi
račun od žeđi za osvetom koju oni što su dole osećaju prema svemu što je
gore: da prime ovo učenje njih mami činjenica što im se ono prikazuje kao
suprotnost mudrosti ovoga sveta, moći sveta. Ono ubeđuje ispale iz društvenih
redova i pastorčad života svake vrste; ono obećava blaženstvo, dobit, privilegiju
najbeznačajnijim i najsmernijim; ono fanatizuje siromašne, male, luckaste
glave do besmislene sujete da su tobož oni smisao i so zemlje —
Sve to, još
jednom, ne može se dovoljno prezirati. Mi ušteđujemo sebi kritiku učenja;
dovoljno je uočiti sredstva kojima se služi, da bismo znali s čim imamo
posla. Ono se složilo s vrlinom, ono je bestidno prisvojilo samo sebi svu
očaravajuću silu vrline... Ono se složilo sa moću paradoksa, sa
potrebom starih civilizacija za biberom i besmislicom; ono je zadivljavalo,
podizalo protiv sebe, izazivalo na gonjenje i zlostavljanje —
Ono je ista
vrsta smišljenog ništavila s kojim je jevrejsko sveštenstvo vaspostavilo
svoju moć s kojim je i podignuta jevrejska crkva...
Valja razlikovati:
1. onu toplinu strasti »ljubavi« (koja počiva na bazi vatrene čulnosti);
2. potpunu neotmenost hrišćanstva: — stalno preterivanje i brbljivost;
— nedostatak hladnokrvnoga duha i ironije; — nevojnički karakter svih instinkata;
— svešteničke predrasude protiv muškog ponosa, protiv čulnosti, nauka,
umetnosti.
173
Pavle:
traži moć protiv jevrejskih upravljača — njegov pokret je odveć slab...
Obrtanje vrednosti pojma »Jevrejin«: »rasa« se stavlja ustranu —: ali to
je značilo odricati temelj. »Mučenik«, »fanatik«, vrednost svake
jake vere...
Hrišćanstvo
je forma raspada staroga sveta na najnižem stupnju, tako da u prvi
red dolaze najbolesniji i najnezdraviji slojevi i potrebe.
Prema tome,
morali su drugi instinkti doći napred, da bi stvorili celinu,
silu koja može braniti samu sebe — jednom rečju, bila je potrebna neka
vrsta velike nevolje, kao što je bila ona iz koje su Jevreji izvukli svoj
instinkt za samoodržanjem...
Za tu svrhu
gonjenje hrišćana bilo je od neocenjive koristi — zajednica u opasnosti,
obraćanje u masama kao jedino sredstvo da se učini kraj gonjenju pojedinaca
(— pojam o »obraćanju« usled toga postaje mu što je mogućno lakši —).
174
Hričćansko-judejski
život: tu osvetoljublje nije preovladalo. Tek su velika gonjenja mogla
dotle doterati strasti — kako žar ljubavi tako isto i oganj mržnje.
Kad čovek vidi
kako se njegovi najmiliji žrtvuju za njegovu veru, on postaje agresivan:
za pobedu hrišćanstva ima se zahvaliti njegovim goniocima.
Asketizam nije
specifično hrišćanski: to Šopenhauer nije razumeo. On urasta u hrišćanstvo:
tamo gde bi postojao i bez njega.
Melanholično
hrišćanstvo, mučenje i griža savesti, pretstavlja naročito svojstvo naročitoga
zemljišta, u kome su hrišćanske vrednosti uhvatile koren: to nije samo
hrišćanstvo. Hrišćanstvo je primilo u sebe sve vrste bolesti koje uspevaju
na bolesnom zemljištu: moglo bi mu se jedino to zameriti što se nije umelo
odupreti nikakvoj zarazi. Ali, u tome je baš njegova suština: hrišćanstvo
je tip dekadencije.
175
Stvarnost na
kojoj je hrišćanstvo bilo u stanju da sagradi svoju moć sastojala se od
malih jevrejskih porodica rasutih po Imperiji, s njihovom toplinom,
nežnošću i njihovom naročitom gotovošću da priteknu u pomoć jedan drugom,
koja je nečuvena bila u celoj Rimskoj Imperiji i možda bila najnepojmljivija;
s njihovom skrivenom i u smirenosti prikrivenoj gordosti što su »izabrani
narod«, s njihovim iskrenim negiranjem bez zavisti svega što je gore i
ima sjaj i moć. Priznati to za moć, smatrati to blaženo stanje za
nešto što se može preneti na druge, što zavodi, što zarazno dejstvuje i
na pagance: u tome se sastojao genije apostola Pavla. Iskoristiti blago
latentne energije i mudre sreće u svrhu »jedne jevrejske crkve slobodne
veroispovesti« i celo jevrejsko iskustvo i veštinu samoodržanja zajednice,
pod tuđom vlašću, i jevrejsku propagandu — to je on shvatio kao svoj zadatak.
On je pronašao onu apsolutno nepolitičku vrstu sitnih ljudi koji
su stajali postrani: s njihovom veštinom da se probiju i nametnu pomoću
bezbroja stečenih vrlina, koje su udešen da pretstavljaju jedini oblik
vrline (»mere za samoodržanje i oruđe uspeha jedne određene vrste ljudi«).
Načelo ljubavi
potiče iz male jevrejske zajednice: tu jedna vrlo strasna duša sija pod
pepelom smernosti i bede: ona nije ni grčka, ni indiska, ni germanska.
Himna ljubavi koju je Pavl napisao nije hrišćanska: to je jevrejski otsjaj
večitoga plamena, koji je semitski. Ako je hrišćanstvo učinilo nešto bitno
u psihološkom smislu, onda je to
povišenje temperature duše kod
onih hladnijih i otmenijih rasa koje su dotle stajale na čelu stvari, otkriće
da najjadniji život može postati bogat i dragocen pomoću povišenja temperature
duše...
Razume se po
sebi da se takvo širenje ne može vršiti kod gospodarećih klasa: Jevrejima
i hrišćanima njihovi rđavi maniri bili su smetnja — a duhovna jačina i
strast odbijaju i izazivaju odvratnost kad ih prate rđavi maniri (— ja
ih vidim kad čitam novi zavet). Bila je potrebna srodnost ovom tipu nižega
sloja u niskosti i bedi da bi čovek mogao osećati neku privlačnost... Držanje
prema Novom zavetu pretstavlja probu da li čovek ima u sebi što od klasičnog
ukusa (poredi Tacita); ko se tu ne buni, ko tu ne oseća pošteno i duboko
nešto od foeda superstitio, da se nalazi u prisustvu nečega od čega
trže ruku da je ne uprlja: taj ne zna šta je antički duh. Čovek mora osećati
prema »krstu« ono što je osećao Gete —
176
Reakcija malih
ljudi: — ljubav pruža osećanje najveće moći. Valja pojmiti do koje
mere ovde govori ne čovek uopšte, nego naročita vrsta čoveka.
»Mi smo božanski
u ljubavi, mi postajemo "deca božja"; Bog nas ljubi i ne traži od nas ništa
drugo sem ljubavi«; to jest: sav moral, poslušnost i delatnost ne pružaju
ono osećanje moći i slobode koje pruža ljubav; — jedan čovek ne čini ništa
zlo iz ljubavi, nego čini mnogo više negoli što bi činio iz poslušnosti
i vrline.
Tu imamo blaženstvo
stada, osećaj zajednice u velikim stvarima i u malim, živo osećanje jedinstva
kao zbir osećanja života. Pomaganje, staranje, korisnost, stalno
pobuđuju osećanje moći; vidan uspeh, izraz radosti podvlači osećanje moći;
ni ponos tu ne manjka, nego se oseća kao zajednica, dom božji, kao »izabrani
narod«.
Ustvari, čovek
je još jedanput doživeo promenu ličnosti: ovaj put on je svoje osećanje
ljubavi nazvao Bog. Čovek mora sebi naslikati buđenje toga osećanja;
to je neka vrsta ekstaze, strani jezik, »evanđelje« — ova novina nije čoveku
dopuštala da sebi pripiše ljubav —: on je mislio da ga Bog vodi i u njemu
se životvori.
»Bog silazi
među ljude«, bližnji se preobražava u Boga (ukoliko se na njega izliva
osećaj ljubavi) Isus je bližnji, koji se u misli preobraća u uzrok
koji pobuđuje osećanje moći, kao što se bližnji preobražava u božanstvo.
177
Verni su svesni
da za vrlo mnogo toga imaju zahvaliti hrišćanstvu, pa iz toga izvode zaključak
o visokoj vrednosti njegova osnivača... Ovaj zaključak je lažan, ali je
tipičan za verne. Objektivno posmatrano,
u prvom redu, mogućno je
da se oni varaju u pogledu vrednosti onoga za što imaju zahvaliti hrišćanstvu:
ubeđenja ne dokazuju ništa o stvari u koju je čovek ubeđen, a kod religija
ona još pre izazivaju sumnju...
Drugo, mogućno je da dug hrišćanstvu
nije samo dug njegovom osnivaču, nego čitavoj gotovoj građevini, celini,
crkvi itd. Pojam »osnivač« je tako neodređen da može značiti samo slučajan
povod za jedan pokret: lik osnivača je uveličavan srazmerno prema napredovanju
crkve; ali čak i ovaj proces poštovanja dopušta zaključak da je kada bilo
osnivač bio nešto vrlo nesigurno i neodređeno — u početku... Valja pomisliti
kako olako Pavle tretira problem ličnosti Isusove, kako se skoro titra
njime: neko: neko ko je umro, koga su opet videli posle smrti, neko koga
su Jevreji predali da se na smrt osudi — sve je to samo tema: Pavl je napisao
muziku za nju...
178
Osnivač
jedne religije može biti beznačajan — palidrvce i ništa više.
179
Oko psihološkog
problema hrišćanstva. — Dinamika ostaje: osvetoljubivost, narodna
buna, pobuna zlosrećnika i zalutalih. ( S budizmom drukče stoji: on se
ne rađa iz osvetoljublja. On se protiv njega bori, jer ga
nagoni na delo.)
Ova stranka
mira shvata da je odricanje od neprijateljstva u misli i delu uslov
samoodržanja i odlikovanja. U tome leži psihološka teškoća koja je smetala
da se hrišćanstvo pojmi: nagon koji ga je stvorio prinuđava na borbu protiv
sebe sama.
Samo kao stranka
mira i bezgrešnosti ovaj ustanički pokret ima mogućnost da uspe: ona
mora pobediti krajnom blagošću, ljupkošću, milokrvnošću, njen instinkt
shvata to. — Veština: sam nagon, čiji je ona izraz, odricati, osuditi,
a rečju i delom stalno pokazivati nagon koji je njegova protivnost —
180
Tobožnja mladost.
— Pogrešno je kad se zamišlja da se s hrišćanstvom jedan naivan i mlad
narod digao protiv jedne stare kulture; postoji praznoverica da se izbili
dublji izvori života iz tih najnižih narodnih slojeva, u kojima je hrišćanstvo
izraslo i uhvatilo korena: ko smatra da je hrišćanstvo izraz oživele mladosti
jednog naroda i obnovljene snage rase, ne razume ništa u psihologiji hrišćanskog
duha: to je tipičan slučaj dekadencije, moralnog omekšavanja i histerije
u jednoj zbrci stanovništva koje je izgubilo svaki cilj, premorilo se i
bolesno je. To čudno društvo koje se sabralo oko ovog arhizavodnika mase
naročito bi bilo na mestu u nekom ruskom romanu: sve nervne bolesti tu
su se susrele... otsustvo zadataka, instinkt da je sve došlo do kraja,
da se više ništa ne isplaćuj, uživanje u dolce far niente.
Moć i sigurnost
u pogledu budućnosti kod jevrejskog instinkta, njegova čudovišna volja
za životom i smrću leži u njegovim vladajućim klasama; slojevi koje je
podiglo mlado hrišćanstvo najbolje se raspoznaju po iscrpljenosti njihovih
instinkata. S jedne strane, oni su siti svega; s druge — oni su zadovoljni
sobom, u sebi, za sebe.
181
Hrišćanstvo kao
emancipovano judejstvo (kao što se domaća i rasna otmenost najzad
emancipuje od svojih uslova i traži srodne elemente...).
1. Kao crkva
(opština) na teritoriji države, kao nepolitička ustanova.
2. Kao život,
odgoj, praksa, veština življenja.
3. Kao religija
greha (greha protiv Bogakao jedine vrste greha, kao jedinog
uzroka svega stradanja uopšte), sa sveopštim lekom od greha. Postoji samo
greh protiv Boga; što se zgreši protiv čoveka, čovek ne sme suditi, niti
tražiti račun, sem u božje ime. Isto tako sve zapovesti (ljubav): sve je
vezano za Boga, i vrši se Boga radi prema ljudima. U tome leži velika mudrost
( — život u velikoj skučenosti kakav vode Eskimi može se podneti samo ako
su ljudi vrlo miroljubivi i puni obzira; judejsko-hrišćanska dogma uperena
je protiv greha na dobro »grešnika« —).
182
Jevrejsko sveštenstvo
znalo je da pretstavi kao božju zapovest i poslušnost prema božjoj
zapovesti sve što mu je trebalo... isto tako sve što je služilo održanju
Izrailja i omogućavalo da njegov život (na primer: veliki broj dela:
obrezanje, prinošenje žrtve kao centar nacionalne svesti) uvede ne kao
prirodu, nego kao »Boga«. —
Ovaj proces se nastavlja: u okviru judejstva,
gde se nije osećala potreba za »delima« (to će reći kao sredstvom za razlikovanje
od drugih), mogla se zamisliti jedna sveštenička vrsta ljudi koja se drži
kao »otmena priroda« prema aristokratiji; jedno spontano sveštenstvo duše
van kasta, koje sada ne pridaje vrednost »delima«, nego »mislima srca«,
da bi što jače istaklo ono što mu je suprotno...
U osnovi opet
se radilo o tome kako će se nametnuti jedna određena vrsta duše: isto tako
kako će se izvesti narodna buna usred jednog svešteničkog naroda
— jedan pijetistički pokret odozdo (grešnici, carinici, žene, bolesni).
Isus iz Nazareta bio je znak po kome su se poznavali. I opet, da
bi verovali u sebe, potrebno im je bilo teološko preobraženje: njima
ništa manje nije potrebno od »Sina božjeg«, da bi stvorili veru u sebe...
I isto onako kao što je sveštenstvo patvorilo celu istoriju Izrailja, tako
se još jednom ovde načinio pokušaj da se cela istorija čovečanstva
patvori
u cilju da se hrišćanstvo može pokazati kao najvažniji događaj u njoj.
Ovaj pokret mogao je ponići samo na zemljištu judejstva: čije je glavno
delo bilo što je pobrkalo prestup s nesrećom i svelo sav
prestup
na prestup protiv Boga: hrišćanstvo je drugi stupanj moći svega toga.
183
Hrišćanski simbolizam
zasniva se na jevrejskom, koji je već preobrazio celu stvarnost
(istoriju, prirodu) u svetu neprirodnost i nestvarnost... koji više nije
hteo da zna za pravu istoriju — koji se više nije interesovao za prirodni
tok stvari —
184
Jevreji pokušavaju
da se nametnu pošto su dve njihove kaste: ratnici i zemljoradnici, propale.
U ovom smislu
oni su »obrezani«: oni imaju sveštenike i odmah do njih čandala...
Kako lako kod
njih dolazi do kidanja, do pobune čandala: poreklo hrišćanstva.
Usled toga što
su oni ratnike znali samo kao svoje gospodare, oni su uneli u svoju religiju
neprijateljstvo prema otmenima, prema plemenitima, prema moći, prema upravljačima
—, oni su pesimisti iz srdžbe...
Na taj način
oni su stvorili nov važan položaj: sveštenik na čelu čandala — protiv otmenih
klasa...
Hrišćanstvo
je izvuklo krajnji zaključak iz ovoga pokreta: i u jevrejskom sveštenstvu
ono je osećalo kastu, privilegovane, otmene — zato je zbrisalo sveštenika
—
Hrišćanin je
čandala koji odbacuje sveštenika... čandala koji sam sebe iskupljuje...
Zbog toga je
Francuska revolucija kći i sledbenica hrišćanstva... njen je instinkt uperen
protiv kaste, protiv otmenih, protiv poslednjih privilegija —
185
»Hrišćanski
ideal«: jevrejski vešto stavljen na pozornicu. Osnovni psihološki
nagoni, njegova »priroda«:
pobuna protiv
postojeće duhovne vlasti;
pokušaj da se
od vrlina koje omogućuju sreću najnižih načini merilo svih vrednosti
— da se to nazove Bogom: instinkt za samoodržanjem u slojevima s
najmanje životne snage;
apsolutno uzdržavanje
od rata i otpor da se opravda idealom — tako isto poslušnost:
ljubav jednoga
prema drugom kao posledica ljubavi prema Bogu.
Majstorija:
odricati sve prirodne pobude i obraćati ih u duhovni svet na nebu...
potpuno iskoristiti vrlinu i poštovanje vrline za svoj račun i postepeno
je odreći svemu nehrišćanskom.
186
Duboko preziranje
što ga je antički svet, koji je još sačuvao svoju otmenost, ispoljavao
prema hrišćanima pripada istoj kategoriji kojoj danas pripadaju instinktivna
odvratnost prema Jevrejima: to je mržnja slobodnih i samosvesnih klasa
protiv onih koji žele da se probiju i koji kombinuju nespretno držanje
sa besmislenim samozadovoljstvom.
Novi zavet je
jevanđelje jedne savršeno neotmene klase ljudi; njegovo polaganje prava
na najviše vrednosti, upravo na svu vrednost, još i danas ima ustvari nešto
što buni čoveka.
187
Kako malo predmet
znači ! Duh je onaj koji oživljava ! Koliko okuženog i zagušljivog vazduha
sred sveg uzbudljivog pričanja o »iskupljenju«, ljubavi, blaženstvu, veri,
istini, »večnom životu«. Uzmimo samo u ruke jednu pravu pagansku
knjigu pa je uporedimo s tim, na primer Petronija, gde ništa nije učinjeno,
rečeno, željeno i cenjeno što po hrišćansko-hipokratskom merilu nije greh,
pa čak i smrtni greh. Pa ipak kako je čovek srećan u čistom vazduhu, u
nadmoćnosti duha, bržem koraku, oslobođenoj i preobilnoj snazi sigurnoj
u budućnost! U celom Novom Zavetu nema ni jedne jedine šale: ali to je
dosta za odbacivanje jedne knjige...
188
Duboko otsustvo
dostojanstva s kojim se osuđuje sav život izvan hrišćanskoga: nije
im dosta što misle nisko o svojim stvarnim protivnicima, njima ne treba
ništa manje od opšteg klevetanja svega što nisu oni sami... Sa arogantnošću
svetosti najbolje se slaže niska, lukava duša: svedočanstvo prvih hrišćana.
Budućnost:
oni vode brigu da im se dobro plati za to... To je najnečistija
vrsta duha što postoji. Ceo život Hristov tako je pretstavljen da potvrdi
proroštva: on postupa tako da njima da za pravo...
189
Lažovsko tumačenje
reči, držanja i stanja umirućih: strah od smrti, na primer, tu se brka
iz osnova sa strahom »od onoga što će biti posle smrti«...
190
Hrišćani
su učinili isto ono što i Jevreji. I oni su stavili svome učitelju u usta
i utisnuli u njegov život ono što su osećali kao uslov svoga života i novinu.
Isto tako oni su mu pripisali čitavu poslovičnu mudrost —: ukratko rečeno,
oni su pretstavili svoj svakidanji život i rad kao poslušnost i
na taj način osveštali za svoju propagandu.
Od čega sve
to zavisi, vidi se kod Pavla: to je nešto malo. Ostalo je obrazovanje tipa
svetitelja od onoga što su sami smatrali svetim.
Celo »učenje
o čudima«, zajedno s vaskrsenjem, posledica je samoveličanja hrišćanske
opštine, koja je pripisala svome učitelju u većoj meri one osobine koje
je pripisala sebi (ili, bolje rečeno, svoju snagu dovodila do njega...)
191
Hrišćani nikada
nisu živeli onako kako im je Isus nalagao, i bestidna priča o »opravdanju
verom« i njenom jedinstvenom i najvišem značaju samo je posledica otsustva
hrabrosti i volje crkve da se prihvati dela koja je Isus zapovedao
da se čine.
Budist se ponaša
drukče negoli nebudist; hrišćanin se ponaša kako se ponaša ceo svet
i ima jedno hrišćanstvo ceremonija i raspoloženja.
Duboka i prezrenja
dostojna lažljivost hrišćanstva u Evropi —: mi smo doista postali prezrenje
Arapa, Hindusa, Kineza... Neka svak čuje reči prvoga nemačkoga državnika
o tome čime je upravo bila zauzeta Evropa za četrdeset godina... neka čuje
jezik, licemerstvo dvorskog propovednika.
192
»Vera«
ili »dela«? — Ali da se uz »dela«, uz naviku na određena dela, obrazuje
jedno određeno shvatanje, ocena vrednosti i najzad duh, isto je
tako prirodno kao što je neprirodno da »dela« slede iz jednostavne ocene
vrednosti. Čovek se mora učiti, ne da pojača osećanje vrednosti, nego da
dela; mora najpre nešto moći... Hrišćanski
diletantizam Luterov.
Vera je magareći most. Pozadina je pak u dubokom uverenju Lutera i njemu
ravnih o njihovoj nesposobnosti za hrišćanska dela, jedna lična činjenica,
prikrivena krajnjom sumnjom u to, nije li svako delo uopšte greh
i od đavola: tako da vredost života pada na pojedinačna veoma napeta stanja
nedelanja (molitva, izliv osećanja itd.). — Naposletku imao bi on
pravo: instinkti koji se ispoljuju u čitavom delanju reformatora najbrutalniji
su od sviju što postoje. Samo u potpunom odvraćanju od sebe, u poniranju
u ono što je suprotno njima, samo kao iluziju (»vera«) oni
su mogli podneti život.
193
»Šta valja činiti,
da bi smo verovali?« — apsurdno je pitanje. Nedostatak hrišćanstva jeste
u tome što ono ne čini ništa što je Hristos zapovedio da se čini.
To je nizak
život, ali gledan okom prezira.
194
Ulazak u istinski
život — čovek spasava svoj lični život od smrti živeći opštim životom —
195
Hrišćanstvo je
postalo nešto u osnovi različito od onoga što je njegov osnivač hteo da
ono bude. To je veliki antipaganski pokret starog doba, koji je formulisan
pomoću života, učenja i »reči« osnivača hrišćanstva, ali savršeno proizvoljno
protumačenih, prema jednom planu potpuno različitih potreba: preveden na
jezik svih već postojećih podzemnih religija —
To je nastupanje
pesimizma (dok je Isus hteo doneti mir i sreću jaganjaca): i to pesimizma
slabih, nižih, patnika, potištenih.
NJegov je smrtni
neprijatelj: 1) moć, u obliku karaktera, duha i ukusa; »svetovnost«; 2)
klasična »sreća«, otmena lakoća i skepticizam, veliki ponos, preterana
rasipnost, i hladna samodovoljnost mudraca, grčka utančanost u držanju,
u reči i formu. NJegov smrtni neprijatelj je Grk i Rimljanin podjednako.
Pokušaj antipaganstva
da sebe postavi na filozofsku osnovu i omogući sebe: ono ide za dvosmislenim
pojavama antičke kulture, u prvom redu za Platonom, tim anti-Helenom i
Semitom po instinktu... Ono tako isto ide za stoicizmom, koji je u suštini
delo Semita (— »dostojanstvo« shvaćeno kao strogost, zakon, vrlina kao
veličina, lična odgovornost, autoritet, kao najveća lična vlast nad samim
sobom — to je semitsko. Stoik je arapski šeik uvijen u grčku togu i grčke
pojmove).
196
Hrišćanstvo samo
nastavlja borbu koja se vodila protiv
klasičnog ideala i otmene
religije.
Ustvari, čitav
je ovaj preobražaj u prilagođavanju potrebama i inteligenciji tadašnjih
religioznih masa: onih masa koje su verovale u Izidu, Mitru, Dionisa, »veliku
mater«, i koje su od religije zahtevale: 1. nadu u drugi svet; 2. krvavu
fantasmagoriju žrtvene životinje (misterija); 3. iskupiteljsko delo, svetu
legendu; 4. asketizam, odricanje sveta, sujeverno »očišćenje«; 5. hijerarhiju,
vrstu obrazovanja zajednice. Ukratko rečeno: hrišćanstvo se svuda prilagođuje
već ukorenjenom antipaganstvu, verovanjima protiv kojih se Epikur borio...
tačnije rečeno, religijama
niže mase, žena, robova i prezrenih
redova.
Otuda su potekli
sledeći nesporazumi:
1. besmrtnost
ličnosti;
2. hipoteza
o drugom svetu;
3. apsurd ideje
o kazni i ispaštanju u centrima tumačenja života;
4. razboženje
čoveka mesto njegovog oboženja, kopanje najdubljeg jaza koji jedino može
premostiti čudo, padanje u prah i najveće preziranje samoga sebe;
5. ceo svet
iskvarene imaginacije i bolesne strasti, umesto jednostavnog života punog
ljubavi, umesto jedne budističke sreće dostižne na zemlji;
6. crkveni poredak
sa sveštenstvom, teologijom, kultom, tajnama, jednom rečju sve ono protiv
čega se borio Isus iz Nazareta;
7. čudo
u svemu i svačemu, sujeverje: dok je međutim odlika judejstva i prvoga
hrišćanstva što su tuđi čudu i relativno racionalni.
197
Psihološki
preduslov: neznanje i nekulturnost, neznalaštvo koje je izgubilo
svaki obraz: valja samo zamisliti ove svetitelje bez stida u Atini;
jevrejski instinkt
o izabranom narodu: oni bez daljega prisvajaju sve vrline i
ponašaju se prema ostalom svetu kao prema suprotnosti; dubok znak prostačke
duše;
potpuno otsustvo
stvarnih ciljeva, stvarnih zadataka, za koje bi bile potrebne i
druge vrline sem bigotskih — država je preuzela na sebe taj posao:
bestidni narod ponašao se uprkos tome kao da mu ona nije potrebna...
»Ako ne postanete
kao deca — «: o kako smo daleko od ove psihološke naivnosti!
198
Osnivač hrišćanstva
morao je mnogo ispaštati što se obratio najnižem sloju jevrejskog društva
i inteligencije. Ona ga je shvatila prema duhu koji je razumela... Prava
je sramota što se isfabrikovala istorija spasenja, lični bog, lični skupitelj,
lična besmrtnost, i zadržalo sve sitničarstvo »ličnosti« i »istorije« iz
učenja koje je odricalo svaku ličnu i istorisku stvarnost...
Legenda o spasenju
mesto simboličkog sada i svagda, ovde i svuda; čudo mesto psihološkog simbola.
199
Ništa nije manje
nevino od Novog zaveta. Znamo na kom je zemljištu izrastao. Ovaj narod,
sa nesalomljivom voljom za afirmacijom, koji se, pošto je izgubio svaki
uticaj na život i odavno izgubio svako pravo na život, ipak umeo probiti
pomoću hipoteza koje su bile koliko neprirodne toliko imaginarne (kao izabrani
narod, kao opština svetih, kao obećani narod, kao »crkva«): ovaj narod
tako se vešto služio svetom lažju i sa »čistom savešću« do te mere da ne
možemo biti odveć predostrožni, kad nam on propoveda moral. Kad se Jevreji
pojavljuju kao oličenje bezgrešnosti, opasnost mora biti velika: kad čovek
čita Novi zavet, mora uvek imati pri ruci svoju malu rezervu inteligencije,
nepoverenja i pakosti.
LJudi najnižega
porekla, delom šljam, izmet ne samo iz dobrog društva, nego i iz društva
dostojnog poštovanja, odrasli daleko od atmosfere kulture, bez discipline,
bez znanja, bez trunke naslućivanja da može biti savesti u stvarima duha,
upravo — Jevreji: instinktivno vešti da izvuku korist i zavedu na krivi
put čak i pomoću neznanja i svake sujeverne pretpostavke.
200
Ja smatram hrišćanstvo
najfatalnijom i najzavodničkijom lažju koje je ikada dosada bilo, onom
velikom besvetom lažju: ja izvlačim izdanak i ogranke njegovog ideala iz
svih mogućih naska, ja odbijam svaki kompromis i lažan odnos prema njemu
— ja nagonim na rat s njim.
Moral sitnih
ljudi kao mera stvari: to je najodvratnija degeneracija koju je kultura
do sada pokazala. I ova vrsta ideala još visi nad čovečanstvom kao »Bog«!!
201
Ma kako skromnih
zahteva bio čovek u pogledu intelektualne čistoće, ne može se otresti neiskazanoga
osećanja nelagodnosti pri dodiru s Novim zavetom: jer beskrajna drskost
sa kojom najnepozvaniji hoće da dođu do reči u najvećim problemima, pa
čak i da polažu pravo da budu sudije u takvim stvarima, prevršuje svaku
meru. Bestidna lakoća s kojom se ovde govori o najzamršenijim problemima
(život, svet, Bog, cilj života), kao da to i nisu nikakvi problemi, nego
jednostavne stvari koje ovi mali božjaci
znaju!
202
Hričćanstvo je
bilo najfatalnija od svih megalomanija koja je ikada postojala na zemlji:
kad je ova lažljiva, sićušna, božjačka nedonoščad počela sebi prisvajati
reči »Bog«, »strašni sud«, »istina«, »ljubav«, »mudrost«, »sveti duh«,
da na taj način sebe ograniči od »sveta«, kad su takvi ljudi počeli obrtati
vrednosti prema sebi, kao da su oni smisao, so, mera i težište svega ostaloga:
trebalo je za njih podići ludnice i ništa drugo. Proganjanje je bilo krupna
budalaština antičkog doba: na taj način oni su uzeti odveć ozbiljno, i
od njih je načinjena ozbiljna stvar.
Cela fatalnost
je postala mogućna time što je u svetu već postojala slična vrsta megalomanije,
jevrejska (— kad se jednom napravio jaz između Jevreja i judeo-hrišćana,
morali su se judeo-hrišćani poslužiti sličnim sredstvima za svoje samoodržanje
u pojačanoj meri, sredstvima koja je pronašao jevrejski instinkt —); s
druge strane, još i time što je grčka moralna filosofija učinila sve mogućno
da pripremi put za moralni fanatizam čak i među Grcima i Rimljanima, i
da ga učini privlačnim... Platon, veliki uvoznik kvareži, koji je najpre
odbio da vidi prirodu u moralu, koji je svojim pojmom »dobra« gotovo lišio
grčke bogove svake vrednosti, koji je već bio zapažen jevrejskim bigotizmom
(u Egiptu?).
203
Ove male vrline
stada ne vode ni najmanje u »večni život«: izneti ih na pozornicu na takav
način, i sebe zajedno s njima, može biti vrlo mudro, ali za čoveka koji
ovde drži oči otvorene to ostaje, uprkos svemu, najsmešniji prizor. Čovek
ne zaslužuje ni najmanje preimućstvo na zemlji i na nebu zato što je u
ponašanju postigao savršenstvo dobroćudne ovčice: u najboljem slučaju takav
čovek ostaje mala, ljupka, apsurdna ovca s rogovima — pod uslovom da se
ne naduje od sujete i ne sablažnjava stavom vrhovnoga sudije.
Strahovito osvetljavanje
boja kojim se ovde osvetljuju male vrline — kao da su otsjaj božanskih
osobina!
Prirodna
namera i korist od svake vrline
prećutkuje se sistematski; ona ima
vrednost samo obzirom na neku
božansku zapovest ili uzor, samo obzirom
na nebeska i duhovna dobra (divota: kao da se radi o »spasenju duše«;
ali je to bilo sredstvo da se ovde »izdrži« sa što je mogućno više lepih
osećanja).
204
Zakon,
koji je bitno realistička formula izvesnih uslova samoodržanja jedne zajednice,
zabranjuje izvesne postupke u određenom smeru, ukoliko su upereni protiv
zajednice: on ne zabranjuje duh iz koga potiču ti postupci — jer
su mu oni potrebni u drugom smeru, protiv
neprijatelja zajednice.
Sad izlazi moralni idealist i kaže: »Bog vidi srca: sam postupak nije ništa;
mora se iskoreniti duh iz koga potiče...« U normalnim prilikama ljudi se
tome smeju; samo kad se jedna zajednica nalazi potpuno van nužde
da vodi borbu za svoj život, slušaju se takve stvari. Kad se ne uviđa korist
od jednog stava, onda se on napušta.
Tako je bilo,
na primer, prilikom pojave Bude, u vrlo mirnom i duhovno premorenom društvu.
To je bio slučaj
i kod prvih hrišćanskih opština (kaogod i jevrejskih) čiji je preduslov
bio potpuno nepolitičko jevrejsko društvo. Hrišćanstvo je moglo
rasti samo na zemljištu judejstva, to će reći u jednom narodu koji se već
odrekao političkog života i živeo u rimskom poretku stvari nekom vrstom
parazitskog života. Hrišćanstvo ide korak napred: ono dopušta da
ljudi još više »obezmužavaju«, to dopuštaju prilike. — Kad se kaže: »LJubite
svoje neprijatelje«, onda se iz morala izgoni priroda: jer je sada
priroda »ljubi svoga bližnjeg, mrzi svoga neprijatelja« u zakonu (u
instinktu) postala besmislena; sad se mora i ljubav prema bližnjem
najpre zasnovati na novom načelu (kao neka vrsta ljubavi prema Bogu).
Bog se svuda uvlači, gura, a korist se izvlači; svuda se odriče
ono iz čega upravo izvire sav moral: poštovanje prirode,
koje leži u priznanju prirodnoga morala, ništi se u korenu...
Otkuda dolazi
zavodnička čar takvog obezmužaloga ideala čovečanstva? Zašto nam
nije odvratna kao što nam je odvratna misao o uškopljeniku?... Odgovor
je jasan: nije nam odvratan ni glas uškopljenikov, uprkos strašnom unakaženju
koje ga je uslovilo; on je postao slađi... I upravo zato što su »muški
organi« otsečeni iz vrline, u vrlinu je unesen sada jedan ženski ton, koji
ranije nije imala.
S druge strane,
ako mislimo o strašnim teškoćama, opasnosti i neizvesnosti, koje povlači
život muških vrlina — život jednog Korzikanca još danas ili neznabošca
Arapina (koji do tančina naliči na život Korzikanca: pesme bi im mogli
Korzikanci spevati) — onda ćemo pojmiti kako je ovaj snažni tip bio opčinjen
i dirnut strasnošću zvuka te »dobrote«, »čistote«... Pastirska melodija...
idila... »dobri čovek«: tako što dejstvuje najviše u vremena kad tragedija
ide trkom kroz ulice.
*
S tim nam je
postalo jasno i ukoliko »idealist« (uškopljenik ideala) polazi od izvesne
sasvim određene stvarnosti i nije jednostavno fantast... On je došao do
saznanja da za njegovu vrstu stvarnosti tako gruba zabrana određenih
postupaka nema nikakva smisla (jer je oslabio instinkt koji ga je
na njih potsticao usled dugog nevežbanja i nedostatka potrebe za vežbanjem).
Uškopljenik propisuje niz mera za samoodržanje ljudi jedne sasvim određene
vrste: u tome je on realist. NJegova zakonodavna sredstva ista su kao
što su bila ona ranijih zakonodavstava: pozivanje na svakovrstan autoritet,
na »Boga«, upotreba pojma »prestup i kazna« — to će reći on se koristi
svim sredstvima ranijega ideala: samo im daje novo tumačenje, kazna na
primer dobija više unutarnji smisao (otprilike kao griža savesti).
U praksi ova
vrsta ljudi propada, čim nestane izuzetnih uslova za njihov život
— neka vrsta Tahiti i ostrvske sreće, kakav je bio život malih Jevreja
u provinciji. NJihov jedini prirodni neprijatelj je zemljište iz
koga su ponikli: oni se moraju boriti protiv njega i još jednom dati maha
svojim napadnim i odbranbenim afektima; njihovi protivnici
su pristalice staroga ideala (ovu vrstu neprijateljstva pokazao je u velikim
srazmerama Pavle u odnosu prema judejstvu i Luter u odnosu prema svešteničkom
asketskom idealu). Najblaži oblik ovog protivništva pretstavljaju svakako
prvi budisti: može biti da se ni na šta drugo nije utrošilo toliko mnogo
truda koliko na slabljenje i otklanjanje neprijateljskih osećanja.
Borba protiv osvetoljublja javlja se gotovo kao prva dužnost budista: tek
tim se obezbeđuje svoj duševni mir. Osamiti se, ali bez gorčine:
to u svakom slučaju pretpostavlja postojanje jedne neverovatno blage i
slatke vrste ljudi — svetitelja...
*
Oštroumlje
moralnog uškopljeništva. — Kako se ratuje protiv muških strasti i ocena
vrednosti? Ne postoje fizička nasilna sredstva za to, može se voditi rat
samo pomoću lukavstva, čarolije, laži, ukratko »duha«.
Prvi recept:
vrlina se prisvaja sebi i svom idealu; stariji ideal se poriče i pokazuje
kao protivnost svakom idealu. Za to je potrebna veština u klevetanju.
Drugi recept:
svoj tip se postavlja kao opšte merilo; on se projicira u stvari,
iza stvari, za sudbinom stvari — kao Bog.
Treći recept:
protivnici svog ideala prikazuju se kao božji protivnici; iznalazi se pravo
na veliki patos, na moć, pravo na proklinjanje i blagosiljanje.
Četvrti recept:
sve stradanje, sve što je strahovito, užasno i kobno u životu tumači se
kao posledica protivnosti ovome idealu: sve stradanje dolazi kao kazna
čak i među sledbenicima (sem ako nije iskušenje itd.).
Peti recept:
ide se tako daleko da se priroda smatra suprotnošću sopstvenog ideal: smatra
se velikom kušnjom u strpljenju, kao neka vrsta mučeništva, izdržati tako
dugo u prirodnom poretku stvari; čovek se vežba u preziranju držanjem i
postupcima u odnosu prema svima »prirodnim stvarima«.
Šesti recept:
pobeda protivprirodnosti, idealnog uškopljeništva, pobeda sveta čistih,
dobrih, bezgrešnih, blaženih projicira se u budućnost, kao kraj, završetak,
velika nada, kao »dolazak carstva božjeg«.
— Nadam se da
se čovek još može smejati ovome naprezanju jedne male vrste da se
digne do visine apsolutnog merila stvari?...
205
Nikako mi se
ne sviđa što je onaj Isus iz Nazareta ili njegov učenik Pavle toliko
napunio glavu malim ljudima kao da njihove skromne vrline toliko mnogo
znače. Za to se moralo preskupo platiti: jer su oni izneli na rđav glas
viša svojstva vrline i čoveka, oni su zavadili nečistu savest i osećanje
samopouzdanja, oni su zaveli na kriv put hrabre, velikodušne, smele,
preterane sklonosti jake duše: do samorazorenja...
206
U Novom zavetu,
naročito u Evanđeljima, ne prepoznajem uopšte nikakav »božanski« glas:
nego pre jednu posrednu formu najpaklenijega klevetničkog i uništilačkog
besnila — jedan od najnečasnijih oblika mržnje. Nedostaje mu svako
poznanje svojstava jedne više prirode. Bestidna zloupotreba svakovrsnog
poštenjaštva; iskorišćuje se i prisvaja čitavo blago poslovica; je li nužno
bilo da dođe jedan Bog da baš carinicima kaže itd.
Ništa nije običnije
od ove borbe protiv fariseja pomoću jedne apsurdne i nepravične moralne
proizvoljnosti; mase su uvek uživale u takvim tour de force. Prebacivanje
»hipokrizije«, sa tih usana! Ništa nije običnije od takvoga postupanja
s protivnicima — što je najprimamljiviji znak otmenosti ili neotmenosti...
207
Prvobitno hrišćanstvo
je ukidanje države: ono zabranjuje zakletvu, vojnu obavezu, sudove,
samoodbranu i odbranu koje bilo cjeline, odbacuje razliku između sunarodnika
i tuđina, kaogod i kaste.
Hristov primer:
On se ne opire onima koji mu zlo čine; on se ne brani; on čini više: on
»okreće levi obraz« (na pitanje »jesi li ti Hristos?« on odgovara: »otsada
ćete videti sina čovečjega gde sedi s desne strane i dolazi u oblacima
nebesnim«). On zabranjuje svojim učenicima da ga brane; on im skreće pažnju
da može dobiti pomoć, ali on to neće.
Hrišćanstvo
znači tako isto ukidanje društva: ono ceni sve što je društvo potcenjivalo,
ono uzrasta među odbačenima i osuđenima, među okuženima svake vrste, »grešnicima«,
»carinicima«, »bludnicima«, najglupljima (»ribarima«); ono prezire bogate,
učene, otmene, vrle i »bez zamerke«...
208
Rat
protiv otmenih i moćnih, kako ga Novi zavet vodi, potseća na rat lisca
Rajneke i njegove metode: samo sa svešteničkim uljem i odlučnim odbijanjem
priznanja svoga sopstvenoga lukavstva.
209
Evanđelje je
vest da je siromašnima i potištenima otvoren put ka sreći — da čovek ima
samo da se oslobodi sviju institucija, tradicija i tutorstva viših klasa:
utoliko pobeda hrišćanstva nije ništa drugo do tipično socijalističko učenje.
Privatna svojina,
zarada, otadžbina, položaj i red, sudovi, policija, država, crkva, prosveta,
umetnost, vojska: sve su to prepreke sreći, zablude, zamke, đavolove klopke,
koje evanđelje osuđuje — sve je to tipično za socijalističko učenje.
Iza svega toga
nalazi se eksplozija nagomilane mržnje protiv »gospodara«, instinkt koji
pokazuje koliko još može biti mnogo sreće u osećanju slobode posle tako
dugotrajne tiranije... (To je najvećim delom simptom da se prema nižim
klasama postupalo odveć čovečno, da one skoro osećaju na jeziku sreću koja
im je bila zabranjena... Revolucija ne izaziva glad, nego činjenica da
se kod mase apetit razbudio jedenjem...)
210
Valja samo čitati
Novi zavet kao knjigu krivoputnu: on akapariše za sebe vrlinu,
iz instinkta da se pomoću nje zadobije za sebe javno mnenje — i to najskromniju
vrlinu koja priznaje idealnu ovcu u stadu i ništa drugo (računajući
tu i ovčara —): malu, nežnu, dobronamernu, milostivu i romantično zadovoljnu
vrstu vrline, koja nema nikakvih pretenzija u spoljašnjem svetu, i koja
»svet« deli potpuno od sebe. To je najbesmislenija nadutost koja
zamišlja da se sudbina čovečanstva okreće oko nje do te mere da zajednica
vernih pretstavlja ono što je istinsko i pravo, a svet na drugoj ono što
je laž, za večita vremena odbačeno i rđavo. Najbesmislenija mržnja
prema svemu što je u moći: ali je se nikad ne dotiče! Jedna vrsta unutarnjeg
oslobođenja koja spolja ostavlja sve po starom (pokornost, servilnost
i ropstvo; i znanje kako od svega načiniti sredstva službe Bogu i vrlini).
211
Hrišćanstvo je
mogućno kao savršeno privatan oblik života; ono pretpostavlja jedno tesnogrudo,
izolovano, potpuno nepolitičko društvo — ono pripada malom manastiru. S
druge strane, »hrišćanska država« i »hrišćanska politika« jesu bestidnost,
laž, kao što je hrišćansko vojskovođstvo, koje je naposletku došlo dotle
da »Boga nad vojskama« smatra kao šefa generalštaba. Čak ni papstvu nije
polazilo za rukom nikako da vodi hrišćansku politiku...; a kada reformatori
vode politiku, kao što je činio Luter, zna se da su to isto takvi sledbenici
Makiavelijevi kao što su koji mu drago imoralisti ili tirani.
212
Hrišćanstvo je
još mogućno svakog trenutka. Ono nije vezano ni za jednu od dogmi koje
su se zakitile njegovim imenom: njemu nije potrebno ni učenje o ličnom
Bogu, ni o grehu, ni o besmrtnosti, ni o iskupljenju, ni o veri; njemu
nije potrebna apsolutno nikakva metafizika, a još manje asketizam ili hrišćanske
»prirodne nauke«. Hrišćanstvo je jedan sistem življenja, ne sistem vere.
Ono nam govori kako da postupamo, a ne u šta da verujemo.
Hrišćanin je
onaj koji danas kaže: »Neću da služim vojsku«, »nije mi stalo do sudova«,
»neću da se koristim službom policije«, »neću činiti ništa što bi narušilo
mir u meni: i ako zbog toga moram patiti, ništa neće tako dobro sačuvati
moj mir kao stradanje«.
213
Za istoriju
hrišćanstva. — Stalna promena sredine: hrišćanska nauka na taj način
stalno menja svoje težište. Podržavanje neznatnih i malih... Negovanje
milosrđa... Tim »hrišćanin« postepeno usvaja sve što je prvobitno odbacivao
(dok je u odbacivanju svega toga bio njegov smisao). Hrišćanin postaje
građanin, vojnik, sudija, radnik, trgovac, naučnik, teolog, sveštenik,
filozof, zemljodelac, umetnik, patriot, političar, »knez«... on ulazi u
sve profesije koje je ranije odbacivao (samoodbrana, suđenje, kažnjavanje,
zakletva, razlikovanje između naroda i naroda, potcenjivanje, srdžba...).
Ceo život hrišćanina je najzad baš onakav od kakvog je Hristos propovedao
oslobođenje...
Crkva isto toliko
pripada pobedi anti-hrišćanskoga duha koliko moderna država i moderni nacionalizam...
Crkva je varvarizovanje hrišćanstva.
214
Hrišćanstvom
su zagospodarili: judejstvo (Pavle); platonizam (Avgustin); misterije (učenje
o iskupljenju, simbol krsta); asketizam (neprijateljstvo prema »prirodi«,
»razumu«, »čulima« — Istok...).
215
Hrišćanstvo kao
nedostatak prirodnosti kod morala stada: pod apsolutno pogrešnim
shvatanjem i samoobmanom.
Demokratisanje
je prirodniji oblik njegov, i manje lažan.
Činjenica: potišteni,
niži, čitave mase robova i polurobova hoće da dođu do moći.
Prvi stupanj:
oni se oslobađaju — oni se dreše, isprva samo u mašti; oni se uzajamno
raspoznaju — oni izbijaju na površinu
Drugi stupanj:
oni stupaju u borbu, hoće priznanje, jednaka prava, »pravdu«.
Treći stupanj:
oni hoće privilegije (oni privlače na svoju stranu pretstavnike moći).
Četvrti stupanj:
oni hoće da sami imaju moć, i oni je imaju...
U hrišćanstvu
valja razlikovati tri elementa: a) svakojake potištene; b) prosečne
svake vrste; v) nezadovoljne i bolesne svake vrste. S prvim elementom
hrišćanstvo se bori protiv politički otmenih i njihova ideala; s drugim
elementom protiv izuzetaka i privilegovanih (duhovno, fizički) svake vrste;
s trećim elementom protiv prirodnog instinkta zdravih i srećnih.
Kada hrišćanstvo
pobedi, onda drugi elemenat dolazi i prvi red; jer je tada zdrave
i srećne zadobilo za sebe (kao borce za svoju stvar), isto tako i moćne
( kao zainteresovane za prevlast mase) — i sada preko hrišćanstva dobija
svoju najvišu sankciju instinkt stada i prosečna priroda
koja je od vrednosti u svakom pogledu. Ova prosečna priroda naposletku
postaje do te mere samosvesna (— stiče hrabrost za sebe —) da sebi priznaje
moć i politički...
Demokratija
je hrišćanstvo načinila prirodnim: neka vrsta vraćanja prirodi,
pošto su ga mogla pobediti suprotna shvatanja vrednosti usled njegove krajnje
protivprirodnosti. Rezultat: aristokratski ideal sada gubi svoj prirodni
karakter (»viši čovek«, »otmen«, »umetnik«, »strast«, »saznanje«; romantizam
kao kult izuzetaka, genija itd.).
216
Kad mogu i
»gospodari« postati hrišćani. — U prirodi je jedne zajednice (rase,
roda, stada, plemena) da smatra uslove i težnje kojima ima zahvaliti za
svoje održanje kao vrednosti po sebi; kao na primer: poslušnost, uzajamnu
pomoć, poštu, umerenost, sažaljenje — isto tako da istisne sve što tome
stoji na putu.
Tako isto u
prirodi gospodara (bili to pojedinci ili klase) da štiti i odlikuje vrline
koje potčinjene čine pokornima i odanima (stanja i strasti koje mogu biti
savršeno različite od gospodarskih).
Instinkt gomile
i instinkt gospodara ponekad se slažu u pohvali izvesnih osobina i stanja
— ali iz različitih motiva: gomila to čini iz neposredne sebičnosti, a
gospodari iz posredne.
Gospodarske
rase potčinjavale su se hrišćanstvu u suštini usled toga što su dolazile
do uverenja da je hrišćanstvo religija stada, da ono uči poslušnosti: jednom
rečju, da je lakše upravljati hrišćanima, nego nehrišćanima. Sa sličnim
nagoveštajem papa još i danas preporučuje kineskom imperatoru hrišćansku
propagandu.
Valja tako isto
dodati da zavodnička moć hrišćanskog ideala najjače dejstvuje na prirode
koje vole opasnost, doživljaje i kontraste; koje vole sve što povlači rizik,
ali što pruža maksimum osećanja moći. Valja se setiti svete Tereze usred
herojskih instinkata njene braće: — hrišćanstvo se tu javlja kao rasipanje
volje, jačine volje, kao donkihotstvo herojstva...
-početak-
|