POLAZNA
TAČKA TEORIJE SAZNANJA
470
Duboko otsustvo sklonosti da se zastane
jednom za svagda kod ma kojega opštega pogleda na svet. Čar suprotnoga načina
mišljenja: nedopuštanje da se ispusti iz ruku uzbuđenje koje leži u zagonetnom.
471
Hipoteza, po kojoj se u osnovi stvari zbiva
sve na tako moralan način da ljudski razum mora imati pravo, prostodušna
je lakovernost i posledica vere u božansku istinitost — gde se na Boga gleda
kao na tvorca sviju stvari. — Ovi pojmovi su nasleđe iz ranijeg života u
drugom svetu.
472
Otpor protiv takozvanih »fakata svesti«.
Posmatranje je hiljadu puta teže, zabluda je može biti uslov posmatranja
uopšte.
473
Intelekt ne može kritikovati sebe sama,
prosto zato što se ne može porediti ni sa kakvom drugom vrstom intelekta,
a isto tako i što bi njegova sposobnost saznanja ispoljila sebe samo u prisustvu
»prave stvarnosti«: to će reći, zato što, da bismo mogli kritikovati intelekt,
mi bismo morali biti viša bića sa »apsolutnim saznanjem«. Time bi se pretpostavilo
postojanje nečega, »stvari po sebi«, nezavisno od svake vrste
posmatranja u perspektivi i čulno-umne percepcije. — Ali psihološko poreklo
verovanja u stvari zabranjuje nam da govorimo »o stvarima po sebi«.
474
Ideja da postoji između subjekta
i objekta neka vrsta adekvatnog odnosa; da je objekt nešto što bi,
gledano iznutra, bilo subjekt, dobronamerna je izmišljotina kojoj
je, po mome mišljenju prošlo vreme. Mera onoga čega smo uopšte svesni potpuno
zavisi od grube koristi koju imamo od svesti: kako bi nam ovo gledanje pod
uglom svesti u ma kojoj meri moglo dozvoliti da o »subjektu« i »objektu«
dajemo sudove kojim bi se dodirivala stvarnost! —
475
Kritika nove filosofije: pogrešna polazna
tačka, kao da postoje neke »činjenice svesti« — i kao da nema nikakvoga
fenomenalizma u samoposmatranju.
476
»Svest« — do koje je mere ideja o pretstavi,
predstava o volji ili ideja o osećanju ( koje je poznato jedino nama)
potpuno površna. Naš unutrašnji svet je isto tako »pojava«!
477
Ja sam uveren čvrsto u fenomenalan karakter
unutrašnjega sveta: sve što dopre do naše svesti potpuno je doterano,
uprošćeno, shematizovano, protumačeno — stvarni proces unutrašnjeg »opažaja«,
kauzalno jedinstvo između misli, osećanja, želja, između subjekta
i objekta, apsolutno je skriveno od nas — i možda je čisto imaginarno. Ovaj
»prividni unutrašnji svet« rasmatra se sa potpuno istim formama i
procedurama kaogod i »spoljašnji« svet. Mi nigde ne nailazimo na »činjenice«:
zadovoljstvo i bol su pozniji intelektualni fenomeni i dedukcije...
»Kauzalitet« nam izmiče iz ruku; pretpostaviti da između misli
postoji neposredna, uzročna sveza, kako to logika čini, to je posledica najgrubljega
i najnespretnijeg načina posmatranja. Između dveju misli igraju svoju
igru još svi mogućni afekti: ali je kretanje odveć brzo, zato ih ne
zapažamo, zato ih odričemo...
»Mišljenje«, kako ga epistemolozi shvataju, nikako se ne javlja
na taj način: to je jedna čisto proizvoljna fikcija, do koje se dolazi na
taj način što se izdvojio jedan element iz procesa i otklonili svi ostali,
jedno veštačko podešavanje u cilju postizanja razumljivosti...
»Duh«, nešto što misli: katkad čak i »duh apsolutan, čist«
— ovaj pojam je druga posledica izvedena iz pogrešnoga samoposmatranja koje
veruje u »mišljenje«. Ovde je najpre zamišljen izvestan akt koji se
uopšte ne dešava, »mišljenje«, pa je onda zamišljen subjekt kao podloga iz
koje potiče svaki akt toga mišljenja i ništa drugo: to jest, izmišljeni
su i činilac i delo.
478
Fenomenalizam ne treba tražiti na pogrešnom
mestu: ništa nije toliko fenomenalno, ili, tačnije rečeno, ništa nije toliko
varka koliko taj unutrašnji svet, koji opažamo čuvenim »unutrašnjim čulom«.
Naše verovanje da je volja uzrok bilo je tako veliko da smo prema
svome ličnom iskustvu uopšte projicirali uzrok u sva zbivanja (to jest, postavljen
je izvestan motiv kao uzrok sviju zbivanja).
Mi verujemo da su misli, kako slede jedna za drugom u našem umu,
povezane nekom vrstom uzročne veze: logičar naročito, koji ustvari govori
o masi afekata koji nisu nijedanput bili opaženi u stvarnosti, navikao se
na predrasudu da su misli uzrok misli.
Mi verujemo — čak i naši filosofi to još veruju — da su zadovoljstvo
i bol uzroci reakcijâ, da je prava svrha zadovoljstva i bola da budu povod
reakcijama. Kroz hiljade godina zadovoljstvo i izbegavanje bola smatrani su
za motive svakog postupka. Nakon izvesnog razmišljanja, mi smo međutim
prinuđeni priznati da bi se sve desilo potpuno na isti način, prema sasvim
istom spletu uzroka i posledica, da ovih stanja »zadovoljstva« i »bola« uopšte
nije ni bilo: i mi se prosto varamo kad verujemo da oni uistinu prouzrokuju
ma šta: — to su popratne pojave, i imaju smer sasvim različit od izazivanja
reakcija: to su upravo posledice u krilu procesa reakcije koja se dešava.
Ukratko rečeno: sve što postane svesno završna je pojava, zaključak
— i nije uzrok ničega; sav tok pojava u svesti potpuno je atomističan. — A
mi smo pokušali da shvatimo vaseljenu sa obrnutog stanovišta — kao
da ništa drugo ne deluje i nije stvarno sem mišljenja, osećanja, hotenja!...
479
Fenomenalizam » unutrašnjeg sveta«.
Hronološko obrtanje, tako da uzrok dolazi u svest docnije od
posledice. — Mi smo učili da se bol projicira na jedno mesto na telu, a da
mu tu nije sedište — mi smo učili da je čulni opažaj, koji se naivno smatra
uslovljen spoljašnjim svetom, pre uslovljen unutrašnjim svetom: da specifična
akcija spoljašnjeg sveta uvek protiče nesvesno... Deo spoljašnjeg
sveta, koga postajemo svesni, rađa se posle dejstva koje spolja vrši na nas,
naknadno se projicira kao njegov »uzrok«...
U fenomenalizmu »unutrašnjeg sveta« mi izvrćemo hronologiju uzroka
i posledice. Osnovna je činjenica »unutrašnjeg iskustva« da se uzrok zamisli
tek pošto je sledila posledica... Isto to važi i za tok misli: — mi tražimo
osnov za izvesnu misao pre negoli što smo je svesni: i onda se najpre javlja
u svesti razlog pa zatim njegova posledica... Celo naše sanjanje je tumačenje
zbira osećanja na osnovu mogućih uzroka: i to tako da izvesnog stanja bivamo
svesni tek kada se u svesti nalazi uzročni lanac koji je toga radi izmišljen.
Celo »unutrašnje iskustvo« počiva na tome što se za izvestan nadražaj
nervnih centara traži i zamišlja izvestan uzrok — i što najpre nađeni uzrok
dolazi u svest: ovaj uzrok apsolutno nije adekvatan stvarnom uzroku — to
je pipanje na osnovu ranijih »unutrašnjih iskustava«, to jest pamćenja. Pamćenje
međutim sadrži i naviku na stara tumačenja, to jest na pogrešnu uzročnost
— tako da »unutrašnje iskustvo« mora nositi u sebi i posledice sviju pređašnjih
kauzalnih fikcija. Naš »spoljni svet«, kako ga svaki čas projiciramo, nerazdvojno
je vezan za staru zabludu o uzroku: mi ga tumačimo po staroj shemi »stvari«
itd.
»Unutrašnje iskustvo« dolazi u našu svest tek kad je našlo jezik
koji pojedinac razume — to jest, to je prevod jednoga stanja na njemu
poznatija stanja —: »razumeti«, to znači prosto naivno: nešto
novo moći izraziti jezikom nečega staroga, poznatoga. Na primer: »oseđam
se rđavo« — takav sud pretpostavlja veliku i poznu neutralnost posmatračevu:
naivan čovek uvek kaže: to i to čini te se osećam rđavo — njemu je njegovo
rđavo stanje jasno tek onda kad je video razlog što se rđavo oseća... Ja
to zovem nedostatkom filologije; čitati jedan tekst kao tekst,
a pritom ne mešati tumačenje u čitanje, jeste najnoviji oblik »unutrašnjeg
iskustva« — možda jedva mogućan...
480
Ne postoji ni »duh«, ni razum, ni mišljenje,
ni svest, ni duša, ni volja, ni istina: sve su to neupotrebljive fikcije.
Nije reč o »subjektu i objektu«, nego o jednoj određenoj životinjskoj vrsti
koja napreduje samo pri izvesnoj relativnoj tačnosti, u prvom redu
pri pravilnosti svojih opažaja (tako da može kapitalizirati iskustvo)...
Saznanje radi kao oruđe moći. Otuda je jasno da ono raste
pri svakom porastu moći...
Smisao »saznanja«: i ovde se, kao i kod pojma »dobar« ili »lep«,
ideja mora uzeti strogo antropocentrički i biološki. Da bi se jedna određena
vrsta održala i rasla u moći, mora svojom koncepcijom stvarnosti da obuhvati
toliko mnogo stvari o kojima se može dati računa i koje ostaju istovetne,
da se na tome može izgraditi shema njenog odnosa prema stvarnosti. Korist
za samoodržanje — a ne neka apstraktna teoretska potreba za istinom —
stoji kao motiv iza razvitka organâ saznanja... oni se tako razvijaju da
je njihova aktivnost dovoljna za naše samoodržanje. Drugim rečima: mera volje
za saznanjem zavisi od mere porasta volje za moć u vrste: jedna vrsta
zahvata toliko stvarnosti da bi zagospodarila njom, da bi je stavila
u službu.
-početak-
|