SUD — ISTINIT - LAŽAN
 

530

          Teološka predrasuda kod Kanta, njegov nesvesni dogmatizam, njegova moralna perspektiva koja njim gospodari, upravlja, zapoveda.
          Prva laž: kako je sama činjenica saznanja mogućna? Je li saznanje uopšte činjenica? Šta je saznanje? Ako ne znamo šta je saznanje, nemogućno nam je odgovoriti na pitanje ima li saznanja. — Vrlo lepo! Ali ako već ne »znam« ima li saznanja, i da li ga uopšte može biti, onda logično ne bih nikako mogao postaviti pitanje »šta je saznanje«. Kant veruje u činjenicu saznanja: naivnost je ono što on zahteva; saznanje saznanja!
          »Saznanje je sud!« Ali sud je verovanje da je nešto tako i tako! A ne saznanje! »Sve saznanje sastoji se od sintetičkih sudova« koji imaju karakter univerzalne važnosti (stvar stoji tako u svakom slučaju i ne drukče), karakter nužnosti (suprotno tvrđenje ne može nikad biti slučaj).
          Legitimnost vere u saznanje uvek se pretpostavlja: kao što se pretpostavlja legitimnost osećanja koje savest diktuje. Ovde je glavna predrasuda moralna ontologija.
          Prema tome, zaključak je ovaj:
          1. ima tvrđenja koja smatramo za opštevažeća i nužna;
          2. karakter univerzalne važnosti i nužnosti ne može poticati iz iskustva;
          3. prema tome mora se on zasnivati bez iskustva, na nečemu drugom, i imati neki drugi izvor saznanja!
          (Kant zaključuje: 1. postoje tvrđenja koja važe samo pod izvesnim uslovom; 2. taj je uslov da ne potiču iz iskustva, nego iz čistog razuma).
          Prema tome: pitanje je, na čemu se zasniva naša vera u istinu takvih tvrđenja? Ne, šta je uzrok naše vere! Ali poreklo jedne vere, jednog snažnog ubeđenja, psihološki je problem: i neko vrlo ograničeno i uzano iskustvo često donosi takvu veru! Ona već pretpostavlja da ne postoje samo »data a posteriori« već data a priori, »pre iskustva«. Nužnost i univerzalna važnost ne mogu se nikako dati iskustvom: iz toga je onda jasno da su nam dati uopšte bez iskustva?
          Ne postoje pojedinačni sudovi!
          Jedan jedini sud nije nikad »istinit«, nikada saznanje; tek u vezi sa mnogim sudovima i u odnosu s njima stiče on svoja građanska prava.
          Po čemu se razlikuje istinita vera od lažne? Šta je saznanje? On to »zna«, to je božanstveno!
          Nužnost i univerzalna važnost ne mogu se nikad naći u iskustvu! Onda su one, znači, nezavisne od iskustva, pre svakoga iskustva! Ono saznanje koje dolazi a priori, nezavisno dakle od svakog iskustva iz samog razuma, »čisto saznanje«!
          »Osnovni stavovi logike, načelo identiteta i protivrečnosti, čista su saznanja, jer prethode svakom iskustvu«. — Ali to uopšte i nisu saznanja, nego članovi vere koji imaju regulativan karakter.
          Da bi se utvrdila apriornost (čista razumnost) matematičkih sudova, mora se prostor shvatiti kao forma čistog razuma.
          Hjum je rekao: »Ne postoje sintetički sudovi a priori«. Kant kaže: ipak! Postoje matematički! A ako dakle postoje takvi sudovi, možda postoji i metafizika, saznanje stvari pomoću čistog razuma!
          Matematika je mogućna pod uslovima pod kojima metafizika nije nikada mogućna. Svako ljudsko saznanje je ili iskustvo ili matematika.
          Jedan sud je sintetički: to jest, on vezuje različite pretstave.
          On je a priori: to će reći, ono povezivanje je opšta i nužna istina koja nikada ne može biti data kroz čulne opažaje, već jedino kroz čist razum.
          Ako postoje sintetički sudovi a priori, onda razum mora biti u stanju da povezuje: povezivanje je forma. Razum mora imati moć davanja forme.

531

          Izricanje suda naša je najstarija vera, to je naša najveća navika da nešto smatramo istinitim ili lažnim, da nešto potvrđujemo ili odričemo, ubeđenje da je nešto tako a ne drukče, vera da tu doista »saznajemo« — šta se u svima sudovima veruje da je istina?
          Šta su atributi? — Promene na sebi nismo shvatili kao promene, nego kao »stvari po sebi«, koje su nam strane i koje samo »opažamo«: i mi ih nismo uzeli kao zbivanje nego kao biće, kao »svojstvo« — i uz to izmislili jedno biće kome one pripadaju, tj. mi smo posledicu shvatili kao uzročnik i uzročnik kao biće. Ali čak i ovako shvaćena, »posledica« je nešto proizvoljno, jer u pogledu promena, koje se dešavaju u nama i za koje smo tvrdo uvereni da im mi sami nismo uzrok, mi izvodimo zaključak da moraju biti posledice: prema zaključku: »Svaka promena mora imati svoj uzrok«; ali ovaj zaključak je već mitologija: on odvaja uzročnik od uzrokovanja. Kad kažem »seva munja«, onda jednom uzimam munju za radnju, a drugi put za subjekt: tako se zbivanju pridodaje biće, koje nije jedno sa zbivanjem, nego ostaje kakvo je, jeste a ne »postaje«. — Načiniti od zbivanja dejstvovanje, i od posledice biće: to je dvoguba zabluda, ili tumačenje za koje smo mi krivi.

532

          Sud — to je vera: »To i to je tako«. U sudu dakle leži priznanje da smo naišli na »istovetan slučaj«: on pretpostavlja dakle poređenje, uz pomoć pamćenja. Sud ne stvara ideju da se čini kako tu postoji istovetan slučaj. On pre veruje da opaža tako nešto; on dejstvuje pod pretpostavkom da istovetni slučajevi zaista postoje. Ali kako se zove ona mnogo starija funkcija, koja je morala biti u dejstvu mnogo pre, koja izjednačuje i istovetuje nejednake slučajeve? Kako se zove ona druga, koja na osnovu ove prve itd. »Ono što izaziva istovetne osećaje — istovetno je«: ali kako se zove ono što izjednačuje osećaje, što ih »smatra« jednakim? — Ne bi moglo biti nikakvih sudova kad se u osećajima ne bi vršio proces izjednačenja: pamćenje je mogućno samo sa stalnim naglašavanjem već doživljenoga i naučenoga. Pre negoli što se izriče sud, mora se izvesti proces asimilacije: dakle i ovde se najpre dešava izvestan intelektualni proces, koji ne ulazi u svest na način na koji ulazi bol kao posledica neke rane. Verovatno svima organskim funkcijama odgovaraju izvesne unutrašnje pojave, to će reći asimilacija, odbacivanje, rašćenje itd.
          Bitno je poći od tela i upotrebiti ga kao putokaz. Ono je mnogo bogatija pojava i dopušta tačnije posmatranje. Vera u telo ima mnogo više osnova negoli vera u duh. »Ma kako se čvrsto verovalo u izvesnu stvar: vera nije kriterij istine«. Ali šta je istina? Možda je to neka vrsta vere, koja je postala uslov života? Onda bi zacelo jačina mogla bit takav kriterij, na primer u pogledu kauzaliteta.

533

          Logična tačnost, prozirnost kao kriterij istine (»omne illud verum est, quod clare et distincte percipitur« — Dekart): na taj način se mehanička hipoteza o svetu želi i postaje verovatna.
          Ali to je gruba zbrka: kao što je simplex sigillum veri. Otkuda se zna da prava priroda stvari stoji u takvom odnosu prema našem intelektu? — Da li nije drukče? Ne dešava li se da hipotezu, koja daje intelektu najjače osećanje moći i sigurnosti, intelekt pretpostavlja, ceni, pa sledstveno označava kao istinitu? — Intelekt određuje svoju najslobodniju i najjaču osobinu i sposobnost kao kriterij najveće vrednosti, sledstveno istine...
          »Istina«: s gledišta osećanja: ono što najviše pobuđuje osećanje (»ja«);
          s gledišta mišljenja — : ono što daje mišljenju najveće osećanje snage;
          s gledišta pipanja, vida, sluha — ono što omogućuje najveći otpor.
          Prema tome, najviši stepeni aktivnosti bude veru u objekt, u pogledu njegove »istinitosti«, to će reći stvarnosti. Osećanje snage, borbe, otpora uverava nas da postoji nešto čemu se pokazuje otpor.

534

          Kriterij istine leži u povećanju osećanja moći.

535 

          »Istina«: po mome shvatanju, ona ne znači neophodno nešto suprotno zabludi, nego u bitnim slučajevima samo uzajamni odnos raznih zabluda: tako jedna zabluda može biti starija, dublja od ostalih, pa čak možda neiskorenjiva, bez koje organska bića kao što smo mi ne bi mogla živeti; dok nas druge zablude kao životni uslov ne tiranišu do te mere, nego se u poređenju s takvim »tiranima« mogu štaviše otstraniti i »odbaciti«.
          Zašto bi jedna pretpostavka koja se ne može odbaciti morala zbog toga biti već i »istinita«? Ovaj stav može ljutiti logičare koji svoje granice smatraju granicama stvari: ali ja sam već davno objavio rat ovome optimizmu logičara.

536 

          Sve što je jednostavno, prosto je imaginarno, nije »istina«. A ono što je stvarno, što je istina — niti je jedno, niti se pak može svesti na jedno. 

537 

          Šta je istina? — Inercija: hipoteza koja izaziva umirenje: najmanje trošenje duševne snage itd. 

538 

          Prvi stav. Lakši način mišljenja pobeđuje teži; — kao dogma: simplex sigillum veri. Dico: da jasnost nešto dokazuje za istinu, prava je detinjarija.
          Drugi stav. Učenje o biću, o stvari, o sasvim utvrđenim celinama sto puta je lakše od učenja o bivanju, o evoluciji...
          Treći stav. Logika je imala za smer da olakša misli: kao sredstvo izražavanja — ne kao istina... Docnije je dejstvovala kao istina... 

539 

          Parmenid je rekao: »O onome što ne postoji ne može se misliti«; — mi se nalazimo na suprotnoj krajnosti i kažemo: »Ono što se može misliti mora svakako biti fikcija«. 

540 

          Postoje razne vrste očiju. Čak i sfinks ima oči — prema tome, ima raznih vrsta »istine«: prema tome, ne postoji istina. 

541

NATPISI NAD JEDNOM MODERNOM LUDNICOM

          »Nužnosti za misao jesu moralne nužnosti«. 

Herbert Spenser
          »Krajnja proba istinitosti jednoga stava jeste nepojmljivost njegova odricanja«. 
Herbert Spenser
542 

          Kad bi karakter života bio lažan — a to bi bilo mogućno — šta bi onda bilo istina, sva naša istina?... Jedno bestidno patvorenje laži? Jedan viši stupanj laži?... 

543 

          U jednom svetu koji je u suštini lažan — istinitost bi bila neprirodna sklonost: ona bi jedino imala smisla kao sredstvo da se dostigne veći stepen lažnosti. Da bi se mogao izmisliti svet istine i bića, morao bi se najpre stvoriti neko ko je istinit (pod pretpostavkom da on veruje u svoju »istinitost«).
          Prost, proziran, bez kontradikcije sa samim sobom, trajan, uvek sebi ravan, bez grešaka, naglih promena, prikrivenosti, oblika: tako čovek poima svet bića kao »Boga« po svojoj slici.
          Da bi istinitost bila mogućna, mora cela sfera u kojoj se čovek kreće biti vrlo uredna, mala i ugledna: dobit mora u svakom pogledu biti na strani onoga ko je veran istini. — Laž, trikovi, pretvaranje moraju izazivati čuđenje... 

544 

          »Pretvaranje« raste prema rastu hijerarhije među bićima. U neorganskom svetu čini se da njega nema — tu je sila protiv sile u sirovom stanju — u organskom svetu počinje lukavstvo; biljke su već u tome majstori. Najveći ljudi, kao što je Cezar, Napoleon (Standalove reči o njemu). Tako isto više rase (Talijani), Grci (Odisej); hiljadostruko pretvaranje i lukavstvo pripada suštini napredovanja čovekova... Problem glumca. Moj dioniziski ideal... Optika sviju organskih funkcija, sviju najjačih životnih instinkata: sila koja hoće zabludu u svem životu; zabluda kao pretpostavka i same misli. Pre negoli što je došla misao, mašta je radila; zamišljanje istovetnih slučajeva, privida istovetnosti, prvobitnije je od saznanja istovetnosti.
 
 

-početak-