V. O KLEVETANJU TAKOZVANIH RĐAVIH OSOBINA


362

          Egoizam i njegov problem! Hrišćanska sumornost kod Larošfukoa, koji ga je pronašao u svemu i verovao da je time umanjio vrednost stvari i vrlina! NJemu nasuprot ja sam pokušao da pre svega dokažem da ničega drugoga ne može ni biti sem egoizma — da je u ljudi, kod kojih je ego postalo tanko i slabo, oslabila i snaga za veliku ljubav — da su ljudi koji imaju najveću ljubav takvi pre svega zbog jačine njihovoga ego — da je ljubav izraz egoizma itd. Pogrešna ocena vrednosti svakako cilja na interes 1. onih, kojima se koristi, kojima se pomaže, dakle na interes stada; 2. ona sadrži pesimističko nepoverenje prema osnovi života; 3. ona bi rado odbacila najdivnije i najsrećnije sazdane ljude; strah; 4. ona bi pomogla pobeđenima da nadjačaju pobednike; 5. ona sa sobom donosi opštu nečasnost, naročito kod ljudi od najveće vrednosti.

363

          Čovek je prosečan egoist: i najumešniji smatra svoje navike važnijim od svoje dobiti.

364

          Egoizam! Ali još niko ne zapita: kakvo ego? već nenamerno smatra svako ego ravnim svakom drugom. To su posledice robovske teorije o opštem pravu glasa i »jednakosti«.

365

          Ponašanje višega čoveka posledica je neizrecivo složenih motiva: reči kao što je »sažaljenje«, na primer, ne odaju baš ništa od njegove složenosti. Najglavnija je stvar osećanje »ko sam ja, ko je taj drugi u odnosu prema meni?« Ocenjivanje vrednosti biva postojano aktivno.

366

          Da se istorija sviju moralnih pojava može uprostiti, do te mere kako je to verovao Šopenhauer, naime: da se sažaljenje pronalazi u osnovi sviju postojećih moralnih pobuda — do te mere besmislice i naivnosti mogao je doći samo mislilac koji je lišen sviju istoriskih instinkata i koji je na najčudnovatiji način izbegao da prođe kroz strogu istorisku disciplinu, kroz koju su prošli Nemci od Herdera do Hegela.

367

          Moje shvatanje »sažaljenja«. — Za ovo osećanje ne mogu naći pravo ime: ja to osećanje imam kad vidim rasipanje dragocenih sposobnosti, kad na primer posmatram Lutera: kakva snaga i kakvi neukusni problemi (u vreme kad je smeli i vedri skepticizam jednog Montenja bio mogućan već u Francuskoj). Ili kada vidim nekoga gde, zahvaljujući uticaju sasvim besmislenih slučajnosti, zaostaje iza onoga što je mogao postati. Ili čak kada, s mišlju o sudbini čovečanstva u duhu, posmatram sa strahom i prezirom današnju evropsku politiku, koja takođe pod svima pod svima okolnostima, snuje tkivo celokupne budućnosti čovečanstva. Da, šta bi sve moglo postati od »čoveka« kad bi —! To je moje shvatanje »sažaljenja«; premda nema još nijednoga paćenika s kojim ja saosećam na ovaj način).


368

          Sažaljenje je rasipanje osećanja, parazit štetan po moralno zdravlje, stav: »nemogućno je da je dužnost povećavati zlo u svetu«. Kad čovek čini dobro iz sažaljenja, onda on čini dobro upravo sebi, a ne drugom. Sažaljenje ne počiva na maksimama, nego na afektima; ono je patološko. Tuđe stradanje nas zaražava, sažaljenje je zaraza.

369

          Nema uopšte egoizma koji bi se zadržao u svojim granicama i koji se ne bi prebacio — prema tome, uopšte ne postoji onaj »dopušteni«, »moralno indiferentni« egoizam o kome govorite.
          »Čovek podiže svoje ja stalno na račun tuđega ja«; »život uvek živi na račun tuđega života« — ko to ne shvata, taj nije sam još napravio ni prvi korak ka poštenju u obračunu sa sobom.

370

          »Subjekt« je samo fikcija: ego o kome se govori, kada se kudi egoizam, uopšte ne postoji.

371

          »Ja« — koje nije jedno s jedinstvenom upravnom silom našega bića! — nije ništa drugo do pojmovna sinteza — prema tome, ne može biti nikakvih postupaka iz »egoizma«.

372

          Kako je svaki nagon bez inteligencije, »korist« ne može za njega pretstavljati nikakvo gledište. Svaki nagon, dok je u dejstvu, žrtvuje snagu i druge nagone: najzad ga zaustavljaju; inače bi sve upropastio rasipanjem. Prema tome: ono što je »nesebično«, samopožrtvovano i nepametno nije ništa naročito — opšte je svima nagonima — oni ne misle na korist celoga ego (jer oni uopšte ne misle), oni rade protiv naše koristi, protiv ego: i često za ego — rade nedužno u oba slučaja!


373

          Poreklo moralnih vrednosti. — Egoizam vredi onoliko koliko fiziološki vredi onaj koji ga ima.
Svaki pojedinac pretstavlja celu liniju razvića (i nije, kao što to uči moral, samo nešto što počinje sa svojim rođenjem). Ako on pretstavlja napredovanje linije, onda je njegova vrednost uistinu vrlo velika; i staranje o njegovu održanju i napredovanju sme biti vrlo veliko. (Staranje o budućnosti, koju nam obećava njegova pojava, daje tome srećno sazdanom pojedincu pravo na egoizam.) Ako pretstavlja liniju opadanja, raspad ili hronično oboljenje, onda ima malo vrednosti: i najosnovnije poštenje nalaže da od srećnih oduzima što manje mesta, snage i sunca. U tom slučaju dužnost je društva da otkloni egoizam (koji se katkad manifestuje na apsurdan, bolestan i buntovan način): bilo da je u pitanju opadanje i iščezavanje pojedinaca ili čitavih klasa. Jedno učenje i religija »ljubavi«; gušenje svoje ličnosti, strpljenja, uzajamnosti pomaganja, u reči i delu, mogu biti od najveće vrednosti u okviru takvih klasa, čak i u očima gospodara: jer to sputava osećanja rivalstva, srdžbe, zavisti, koja su sasvim prirodna u zlosrećnika. Takvo učenje čak pod idealom smernosti i pokornosti uzdiže za njih do nečeg božanskog robovanje, podjarmljenost, sirotovanje, bolovanje, prezrenost. Ovim se objašnjava zašto su gospodareće klase (ili rase) i pojedinci sviju vremena uvek podržavali kult nesebičnosti, evanđelje uniženih, »Boga na krstu«.
          Preovlađivanje altruističkog ocenjivanja vrednosti posledica je instinkta o tome da je izvestan čovek promašio... Na najnižem stupnju ovakvoga gledišta ocena vrednosti glasi: »Ja ne vredim mnogo«: a to je prosto fiziološka ocena; još jasnije: to je osećanje nemoći, otsustvo velikih afirmativnih osećanja moći (u mišićima, nervima, žlezdama). Ovakvo ocenjivanje vrednosti prevodi sebe, prema stepenu kulture ovih klasa, u moralno ili religiozno načelo (prevlast religioznih i moralnih sudova uvek je znak niže kulture): ono pokušava da sebe opravda u oblastima otkuda, ukoliko je ono u pitanju, njemu dolazi pojam »vredosti«.
Tumačenje pomoću koga hrišćanski grešnik pokušava da sebe shvati pretstavlja pokušaj da opravda otsustvo moći i samopouzdanja u sebe: on više voli da se oseća kao grešnik negoli da se rđavo oseća bez razloga: kad nastane potreba takvih tumačenja, onda je to po sebi već znak dekadencije. U nekim slučajevima zlosrećnik ne traži razlog za svoje stanje u svome »grehu« (kao što to čini hrišćanin), nego u društvu: kad socijalist, anarhist i nihilist osećaju svoj život kao nešto zašto neko mora biti kriv, oni su u tome vrlo bliski rođaci hrišćanina, koji tako isto veruje da lakše može podneti svoju nevolju i svoj neuspeh kada nađe nekoga koga bi za to mogao smatrati odgovornim. Instinkt osvete i osvetoljublja u oba slučaja ovde se javlja kao sredstvo da se život izdrži, kao instinkt samoodržanja: onako isto kao što se više od svega ceni altruistička teorija i praksa. Mržnja prema egoizmu, bilo sopstvenom (kao što je to slučaj kod hrišćanina), bilo tuđem (kao što je to slučaj kod socijalista), na taj način se pokazuje kao ocena vrednosti do koje se dolazi pod dojmom osvete; a tako isto i kao akt mudrosti samoodržanja lica koja stradaju, koja se manifestuje u obliku porasta njihovih osećanja uzajamnosti i solidarnosti... Naposletku, kao što sam već naglasio, i izliv osvetoljublja u osudi, odbacivanju i kažnjavanju egoizma (sopstvenoga ili tuđega) još uvek je instinkt za samoodržanjem u zlosrećnika. Jednom rečju: kult altruizma je naročiti oblik egoizma, koji se po pravilu javlja pod izvesnim određenim fiziološkim uslovima.
          Kada socijalist s plemenitom srdžbom vapije za »pravdom«, »pravom«, »jednakošću«, to samo pokazuje da ga tišti njegova nedovoljna kultura, koja nije u stanju da shvati zašto on pati: s druge stranee: s druge strane, on, sebi time čini zadovoljstvo; — kad bi se bolje osećao, on bi dobro pazio da tako ne vapije: on bi onda nalazio svoje zadovoljstvo u nečem drugom. To isto važi i za hrišćanina: on proklinje, osuđuje, kleveta »svet« — i ne pravi ni sa sobom izuzetak. Ali, to nije nikakav razlog da mi njegovu viku uzmemo ozbiljno. U oba slučaja mi se nalazimo među bolesnicima, kojima čini dobro kad viču, i kojima je lakše kada klevetaju.

374

          Svako društvo ima tendenciju da svoje protivnike načini karikaturama — bar u svojoj mašti — isto tako da ih nagna na gladovanje. Takva karikatura je, na primer, naš »zločinac«. Sred rimsko-aristokratskog reda vrednosti Jevrejin je postao karikatura. Među umetnicima »poštenjak i buržoa«; među pobožnima bezbožnik; među aristokratima plebejac. Među imoralistima karikatura je moralist: Platon je kod mene, na primer, postao karikatura.

375

          Svi nagoni i sile koje moral hvali, meni se čine kao da su u suštini jednaki sa onima koje on kleveta i odbacuje: na primer pravičnost kao volja za moć, volja za istinom kao oruđe volje za moć.

376

          Stvaranje unutrašnjeg života u čovkeku. Ovaj proces nastaje kada se, sa zavođenjem mira i društva, snažni nagoni spreče da se izliju i teže da se održe unutra kao bezopasni, u vezi sa imaginacijom. Potreba za neprijateljstvom, svirepošću, osvetom, nasiljem obrće se unutra, »uzmiče«; u žeđi za saznanjem leži gramžljivost i otmica; u umetniku izbija na površinu potisnuta moć pretvaranja i laži; nagoni se pretvaraju u demone, s kojima se vodi borba itd.

377

          Lažnost. — Svaki suvereni instinkt služi se drugima kao svojim oruđem, svitom, laskavcima: on nikada ne dopušta da ga nazovu njegovim nužnim imenom: i ne dopušta nikakve izraze pohvale, ako se posredno ne odnose na njega. Oko svakoga suverenoga instinkta kristališe se sva hvala i pokuda uopšte u strog poredak i etikeciju. — To je jedan uzrok laži.
          Svaki instinkt koji teži za gospodarenjem, ali se nalazi pod jarmom, upotrebljuje sva lepa imena i priznate vrednosti, da potpomognu njegovu gordost i samouverenost i da ga ojačaju: tako da se on po pravilu usuđuje da istupi pod imenom onog »gospodara« protiv koga se bori, koga bi hteo da se oslobodi (na primer, pod vlašću hrišćanskih vrednosti telesne želje ili žudnja za moć). — To je drugi uzrok laži.
          U oba slučaja caruje savršena naivnost: laž ne dolazi do svesti. Znak je skrhanoga instinkta kad čovek vidi odvojeno pokretačku silu i njen »izraz« (»masku«) — to je znak unutrašnje protivrečnosti, koji je mnogo manje pobednički. Apsolutna nevinost u držanju, u reči, u afektu, »čista savest« u laži, sigurnost s kojom se hvata najvećih i najepših reči i mesta — sve je to potrebno za pobedu.
          U drugom slučaju: pri krajnjoj jasnosti pogleda, za pobedu je potreban genije glumca i ogromna disciplina u samosavlađivanju. Zbog toga su sveštenici najveštini svesni licemeri; pa onda kneževi, koji izvesni svoj glumački dar duguju svome položaju i poreklu. Na treće mesto dolaze društveni ljudi, diplomate. Na četvrto žene.
          Osnovna misao: laž se čini tako duboka, tako svestrana, volja je do te mere upravljena protiv neposrednog samosaznanja i nazivanja po imenu, da vrlo mnogo verovatnoće postoji za sumnju: nisu li istina, volja za istinom, upravo nešto drugo i samo koprena. (Potreba za verom najveća je brana istinitosti i iskrenosti).

378

          »Ne smeš lagati«: zahteva se istinitost. Ali priznavanje činjenica (nedopuštanje prevare u odnosu na sebe) bilo je najveće baš kod lažova: oni su poznali isto tako i nestvarnost ove popularne »istinitosti«. Stalno se govori ili odveć mnogo ili odveć malo: tražiti od čoveka da se otkrije u svakoj reči koju kaže, pretstavlja naivnost.
          Čovek kaže šta misli, on je »iskren« samo pod izvesnim uslovima: pod uslovom, naime, da bude shvaćen (inter pares), i to da bude s dobrom voljom (još jednom inter pares). Čovek se skriva pred stranim, i onaj koji hoće da nešto postigne kaže ono što bi hteo da se o njemu misli, a ne ono što sam misli (»moćan čovek je uvek lažac«).

379

          Veliko nihilističko patvorstvo skriveno vešto zloupotrebom moralnih vrednosti:
          a) LJubav kao obezličenje; isto tako sažaljenje.
          b) Samo obezličeni intelekt (»filosof«) poznaje istinu, »pravu suštinu i biće stvari«.
          v) Genije, veliki ljudi su veliki, jer ne traže sebe i svoje interese: čovekova vrednost je srazmerna njegovu samoodricanju.
          g) Umetnost kao delo »čistoga subjekta« slobodnoga od volje; pogrešno shvatanje »objektivnosti«.
          d) Sreća kao cilj života; vrlina kao sredstvo za cilj života; vrlina kao sredstvo za cilj.
          Pesimistička osuda života kod Šopenhauera moralna je. Prenašanje merila stada u metafiziku.
          »Individua« je bez smisla; prema tome, njeno poreklo mora se staviti u svet »stvari po sebi« a njen život mora imati značenje »zablude«; roditelji samo kao »slučajni uzroci«. — Sveti se što nauka nije shvatila individuu: ona je ceo dosadašnji život u jednoj liniji a ne rezultat života.

380

          1. Načelno falsifikovanje istorije; da bi pretstavljala dokaz za moralno ocenjivanje:
                    a) propast jednog naroda i korupcija;
                    b) napredak jednog naroda i vrlina;
                    v) vrhunac jednog naroda (»njegova kultura«) kao posledica moralne visine.
          2. Načelno falsifikovanje velikih ljudi, velikih tvoraca i velikih epoha:
          Želi se da vera bude karakteristika velikih ljudi: međutim, bezbrižnost, sumnja, »nemoral«, pravo da se čovek oslobodi jedne vere, pripada veličini (Cezar, Fridrih Veliki, Napoleon; ali i Homer, Aristofan, Leonardo, Gete). Glavna činjenica, njihova »sloboda volje«, uvek se prećutkuje.

381

          Jedna velika laž u istoriji: kao da je korupcija crkve bila uzrok reformacije! To je bio samo izgovor i samoobmana od strane njenih agitatora — posredi su bile vrlo jake potrebe, čiju je brutalnost trebalo neophodno prikriti duhovnim ruhom.

382

          Šopenhauer je visoku misaonost protumačio kao emancipaciju od volje; on nije hteo priznati slobodu od moralnih predrasuda, koja leži u emancipaciji velikog duha, za tipičnu imoralnost genija; on je veštački postavio ono što je jedino on poštovao, moralnu vrednost
»oslobođenja od svoga ja«, kao uslov duhovne delatnosti, »objektivnoga posmatranja«. »Istina«, i u umetnosti, pokazuje se tek posle povlačenja volje...
          Kroz sve moralne idiosinkrazije ja gledam iz osnova različitu ocenu vrednosti: takva apsurdna razlikovanja između »genija« i sveta volje morala i imorala ja ne znam. Moralan čovek je niža životinjska vrsta od nemoralnog, i slabija; zaista — on je moral po izvesnom uzoru, ali ne svoj sopstveni uzor; kopija, dobra kopija u najboljem slučaju — ali mera njegove vrednosti leži izvan njega. Ja cenim čoveka po kvantumu moći i punoći njegove volje: ne po slabljenju i umiranju njenu; ja smatram filosofiju koja uči odricanju volje za nauku pogubnu i klevetničku... Ja cenim moć jedne volje po tome koliko može izdržati otpora, bola, mučenja, i sve to koliko ume da okrene sebi na dobro; zlo i bol života ja životu ne pripisujem u manu, nego se nadam da će postati još više zao i bolniji negoli što je dosad bio.
          Vrhunac duha po Šopenhaueru jeste saznanje da ništa nema smisla, ukratko: saznati ono što dobar čovek već čini... On odriče da može biti viših vrsta intelekta — on smatra svoje gledište za non plus ultra. On misaonost stavlja daleko ispod dobrote; njena bi najviša vrednost (kao u umetnosti na primer) bila da savetuje usvajanje moralnih vrednosti i da ga priprema: to je apsolutno gospodstvo moralnih vrednosti.
          Pored Šopenhauera hoću sada Kanta da okarakterišem: u Kantu nije bilo ničeg antičkog; on je bio apsolutno antiistoriski duh (njegove reči o francuskoj revoluciji) i moralni fanatik (Geteove reči o radikalnom zlu u ljudskoj prirodi). Svetost se i kod njega nazire u zaleđu...
          Potrebna mi je kritika svetitelja...
          Hegelova vrednost... »Strast«.
          Ćepenačka filozofija Herberta Spensera: potpuno otsustvo ideala van ideala prosečnog čoveka.
          Instinktivno načelo sviju filosofa i istoričara i psihologa: sve što je od vrednosti u čovečanstvu, umetnosti, istoriji, nauci, religiji, tehnici mora se dokazati da je moralne vrednosti i moralno uslovljeno, po cilju, sredstvima i rezultatu. Gledati na sve u svetlu ove najviše vrednosti: na primer, Rusoovo pitanje o civilizaciji — »postaje li čovek bolji usled civilizacije?« — smešno je pitanje, jer je baš suprotno tome očigledno, i upravo pretstavlja elemenat koji govori u prilog civilizacije.

383

          Religiozni moral. — Afekt, veliku požudu, strasti za moći, ljubavlju, osvetom, svojinom: moralisti bi hteli da ih ugase, iskorene, da »očiste« dušu od njih.
          Logika: požude često donose veliku nesreću; — prema tome su zle i za osudu. Čovek ih se mora osloboditi: inače ne može biti dobar čovek...
          To je ista logika kao što je i ona: »Ako te sablažnjava tvoj ud, otseci ga«. U tom naročitom slučaju, kao što je ona opasna »pastirska nevinost«, kad je osnivač hrišćanstva preporučio svojim učenicima izvestan način postupanja u slučaju polnog nadražaja, rezultat bi bio, nažalost, ne samo gubitak izvesnoga organa, nego bi se uškopio karakter čovekov... To isto vredi i za ludilo moralista, koje zahteva iskorenjivanje strasti mesto njihovog ukroćivanja. NJihov je zaključak uvek isti: tek je uškopljenik dobar čovek.
          Mesto služenja i ekonomisanja velikim izvorima snage, oni bujicama duše koje su često tako opasne, plahovite i bujne, ova najkratkovidija i najzlokobnija pamet, moralistička pamet, hoće da ih sasuši.

384

          Savlađivanje afekata? — Ne, ako to treba da znači njihovo slabljenje i uništenje. Nego stavljanje u službu: to može da povuče za sobom dugo tiranisanje afekata (ne najpre od strane pojedinca, nego od zajednice, rase itd.). Naposletku im se s poverenjem povraća sloboda: oni nas vole kao što nas vole dobre sluge, i idu dragovoljno tamo gde su naši najbolji interesi.

385

          Netrpeljivost morala je izraz čovekove slabosti: on se boji svoga »nemorala«, on mora odbaciti svoje najjače nagone, jer još ne za kako da se njima služi. Na taj način ostaju najduže neobrađena najplodnija polja na zemlji: — nedostaje sila koja bi tu postala gospodar...

386

          Ima sasvim naivnih naroda i ljudi, koji veruju da bi neprekidno lepo vreme bilo poželjno: oni još danas veruju u moralnim stvarima da je jedino »dobar čovek« i ništa drugo do »dobar čovek« nešto što bi trebalo želeti, i da će krajnji cilj evolucije čovekove biti u tome da na zemlji ostanu samo dobri ljudi (i da u tome pravcu treba uputiti sve napore). To je neekonomična misao u najvećoj meri i, kao što smo već naglasili, to je vrhunac naivnosti, i ništa drugo do izraz prijatnosti koju »dobar čovek« širi oko sebe (on ne budi strah, on dopušta predah, on daje ono što se može uzeti).
          Čovek snažnijeg stava želi baš obrnuto — sve veću vlast zla, sve veću emancipaciju čovekovu od teških i mučnih uzâ morala, porast snage, kako bi čovek mogao staviti u službu najveće prirodne sile — afekte.

387

          Čitava misao o hijerarhiji strasti: kao da je pravilno i normalno da razum nama upravlja — dok su strasti nešto nemoralno, opasno, poluživotinjsko, a uz to još, po svome cilju, ništa drugo do žudnja za uživanjem...
          Strast lišena dostojanstva 1) kao da je ona pokretna sila samo na nepristojan način, a ne po nužnosti i uvek; 2) ukoliko ona cilja na nešto što nema nikakve visoke vrednosti, na zadovoljstvo...
          Pogrešno shvatanje strasti i razuma, kao da je razum biće za sebe, a ne daleko pre stanje odnosa različitih strasti i žudnji; i kao da svaka strast ne poseduje u sebi svoj deo razuma...


388

          Kako je došlo do toga da su se, pod pritiskom asketskog morala odricanja od svoga ja, strasti kao što je ljubav, dobrota, sažaljenje, pa i pravičnost, velikodušnost, heroizam, morale rđavo da razumeju?
          Bogatstvo ličnosti, punoća njena, njena presipanja i darežljivost, njeno instinktivno osećanje zadovoljstva i pozitivan stav prema sebi, stvaraju velike žrtve i veliku ljubav: ove strasti rastu iz jake i božanske individualnosti isto onako kao što iz nje potiče želja da se bude gospodar, da čovek nadmaši sebe, unutrašnje pouzdanje u svoje pravo na sve. Suprotni pogledi prema opšte primljenim pojmovima, naprotiv su jedan jedini pogled; i ako čovek ne stoji čvrsto na svojim nogama, onda on nema ništa da daje, niti ruke da pruža, niti nekome da služi kao zaštita i oslonac...
          Kako je bilo mogućno preobraziti ove instinkte do te mere, da čovek oseti kao vrednost ono što je upereno protiv njegovoga ja, kada svoje ja podređuje drugome ja? O, da psihološke mizerije i lagarije, koja je dosad vodila prvu reč u crkvi i filozofiji koju je crkva zarazila.
          Ako je čovek do dna grešnik, on sebe samo može mrziti. U suštini on ne bi smeo da posmatra ni druge ljude drukče negoli sebe; ljubav prema ljudima zahtevala je opravdanje, koje je u tome što je Bog tako zapovedio. — Iz ovoga sleduje da se svi prirodni instinkti čovekovi (kao što je ljubav i drugi) njemu javljaju kao nedopušteni po sebi i on dobija, na osnovu poslušnosti prema Bogu, ponovo pravo na njih tek pošto ih se odrekao... Paskal, taj vanredni logičar hrišćanstva, išao je tako daleko! Treba samo rasmotriti njegov odnos prema rođenoj sestri. »Ne načiniti od sebe predmet ljubavi« njemu se činilo da je hrišćanski.

389

          Rasmotrimo kako se skupo mora platiti takav moralni kanon (»ideal«). (NJegovi su neprijatelji — ko? »Egoisti«.)
          Melanholična oštroumnost samouniženja u Evropi (Paskal, Larošfuko) — duševno slabljenje, obeshrabrenje, nagrizanje samoga sebe kod životinja koje nisu iz stada —
          postojano isticanje prosečnih osobina kao nečega najdostojnijeg (smernost, svrstavanje, priroda kao oruđe) —
          griža savesti upletena u sve što je originalno i suvereno:
          — onda bol: a to će reći sumornost jače sazdanih!
          — svest stada prenesena u filosofiju i religiju: isto tako i njegov nemir.
          — Ostavimo na stranu psihološku nemogućnost čisto nesebičnog postupanja!

390

          Moj je krajnji zaključak: da realni čovek pretstavlja mnogo veću vrednost od »željivog« čoveka ma koga ideala koji je dosad postojao; da su sve »željivosti« u pogledu na čoveka bile apsurdna i opasna rasipanja pomoću kojih je jedna jedina vrsta čoveka htela da nametne čovečanstvu svoje sopstvene uslove samoodržanja i napretka kao zakon za sve; da je svaka »željivost« ove vrste, ako je zagospodarila, umanjila vrednost čovekovu, njegovu snagu i njegovo pouzdanje u budućnost; da se beda i intelektualna prosečnost čovekova najbolje otkriva i danas kad izražava svoje želje; da je sposobnost čovekova da određuje vrednosti odveć slabo razvijena da bi bila pravična ne samo prema »željivim« vrednostima nego i prema stvarnim vrednostima čovekovim; da je ideal dosad pretstavljao uistinu silu koja je zapravo klevetala čoveka i svet, da je ideal bio otrovni dim nad stvarnošću: on je zaveo čoveka do najveće mere da čezne za nebićem...




-početak-