B. KRITIKA »DOBROGA ČOVEKA«, SVECA ITD.
351
»Dobar čovek«. Ili: hemiplegija vrline.
— U svakog jakog i prirodnog čoveka susreću se ljubav i mržnja, zahvalnost
i osveta, dobrota i srdžba, pozitivna i negativna delatnost. Čovek je dobar
po cenu da zna biti i zao: čovek je zao, jer inače ne bi umeo biti dobar.
Otkuda potiče morbidnost i ideološka neprirodnost, koja odbacuje tu dvojnost
— koja uči da je jednostrana umešnost nešto više? Otkuda hemiplegija vrline,
izmišljanje dobroga čoveka?... Zahtev se izgleda postavlja da čovek amputira
instinkte, koji ga osposobljuju da bude neprijatelj, da bude od štete, da
se srdi, da traži osvetu... Ova neprirodnost odgovara dualističkom shvatanju
da postoji neko potpuno dobro i neko potpuno zlo biće (Bog, duh, čovek),
koje nosi u sebi u prvom slučaju sve pozitivne, u drugom sve negativne sile,
smerove i stanja. Takva ocena stvari smatra sebe »idealističkom«; ona ne sumnja
ni najmanje da je u ideji »dobra« našla ono što se najviše može poželeti.
Na svom vrhuncu ona zamišlja stanje u kome je zlo potpuno iščezlo, u kome
su samo dobra bića ostala u istini. Ona stoga nikako ne smatra uzajamnu zavisnost
dobra i zla za dokazanu; nego naprotiv tvrdi da zlo mora iščeznuti, a ostati
sme samo dobro; zlo ne bi trebalo uopšte da postoji, samo dobro ima
pravo na život. Šta je ustvari razlog da se da se nešto tako želi?
U sva vremena, naročito u hrišćanska, mnogo je truda ulagano da
se čovekove osobine prepolove i da se on svede na »dobroga čoveka« : još
i danas među ljudima koje je crkva deformisala i raslabila smatra se da se
ovaj pojam o »dobrom čoveku« poklapa sa »očovečenjem« uopšte ili s »božjom
voljom« ili »spasenjem duše«. Tu se stavlja kao bitan uslov da čovek ne čini
ništa zlo, da ne nanosi štetu nikome ni u kakvim prilikama, niti da tako šta
hoće. Da bi se to moglo postići, treba preseći svaku mogućnost neprijateljstva,
potisnuti sve instinkte koji traže osvetu i vaspostaviti »duševni mir« kao
hroničnu bolest.
Ovakav stav, za koji se vaspitava jedan određen tip čoveka, polazi
od jedne apsurdne pretpostavke: gleda se na dobro i zlo kao na stvarnosti
koje stoje u protivrečnosti (ne kao na dopunske pojmove vrednosti, kao što
je uistini slučaj). LJudima se savetuje da stanu na stranu dobra, i nastojava
se na tome da se dobar čovek do kraja odreče zla i da se protiv njega bori
— i na taj način se ustvari odriče život, koji u svima svojim nagonima
nosi pozitivno i negativno. Ali ljudi koji se drže ovog stava ne pojimaju
to; naprotiv, oni sanjaju da će ih on odvesti u celost, jedinstvo i jačinu
života: on im se pričinjava kao stanje blaženstva u kome će se sopstvena
unutrašnja anarhija i nemir, kao posledica oprečnih vrednosti nagona, privesti
kraju. — Možda nije dosada bilo opasnije ideologije, niti je bilo većega zla
u oblasti psihologije, negoli što je ova volja za dobrom: na taj način je
odgajen najodvratniji tip čoveka, neslobodan čovek, božjak; učilo se da čovek
može ići putem koji vodi Bogu samo kao božjak; da samo božjački život pretstavlja
život u Bogu.
Pa čak i ovde život čuva svoje pravo — život koji ne zna kako da
odvoji da od ne: koja je dobit objaviti iz sve snage da je
rat zlo, da se ne sme nikome nanositi šteta, da se ne sme negativno držati!
Čovek ipak vodi rat! On uopšte ne može drukče! Dobar čovek, koji se odrekao
zla, koga je, onoliko koliko je želeo, pogodila hemiplegija vrline, niukoliko
ne prestaje voditi rat, imati neprijatelje, negirati rečju, negirati delom.
Hrišćanin na primer mrzi »greh«! — a šta sve on na zemlji ne naziva »grehom«!
Baš usled te njegove vere u moralnu oprečnost dobra i zla, svet mu je postao
prepun mrskosti i predmeta protiv kojih se mora večito ratovati. »Dobar
čovek« vidi sebe okružena zlom i pod neprekidnom navalom zla, njegovo oko
se izoštrava, on pronalazi zlo u svakoj misli i želji. — Zbog toga završuje
time, a to je opet sasvim logično, da prirodu smatra za zlo, čoveka za iskvarena,
i dobro drži za milost (to jest da je samome čoveku za sebe nemogućno biti
dobar). Jednom rečju: on odriče život, on pojima kako dobro kao najviša vrednost
osuđuje život. Na taj način bi se njegova ideologija dobra i zla imala smatrati
opovrgnutom. Ali bolest se ne može opovrgavati. Zbog toga on stvara ideju
o drugom životu!...
352
U ideji moći, bilo u ideji moći jednoga
boga ili jednoga čoveka, uvek se podrazumeva sposobnost da se koristi i sposobnost
da se škodi. Tako je kod Arapa: tako je kod Jevreja. Tako je kod sviju snažno
sazdanih rasa.
Dualističko odvajanje sposobnosti za jedno od sposobnost za drugo
pretstavlja fatalan korak... Na taj način moral postaje trovač života...
353
Za kritiku dobroga čoveka. — Poštenje,
dostojanstvo, svest o dužnosti, pravičnost, čovečnost, ispravnost, časnost,
čista savest — da li se zaista ovim zvučnim rečima odobravaju i sankcionišu
izvesna svojstva zarad njih samih? Ili se ovde svojstva i stanja, koja su
kao vrednost po sebi bezrazlična, posmatraju sa izvesnog gledišta koje im
daje vrednost? Da li vrednost ovih svojstava leži u njima samima, ili u koristi,
dobiti koja od njih dolazi (ili koja se čini da dolazi, koja se očekuje da
od njih dođe)?
Ja, prirodno, ovde ne mislim na suprotnost između ego i alter u
suđenju: pitanje je u tome, jesu li to posledice, bilo po nosioca ovih svojstava,
bilo po okolinu, društvo, »čovečanstvo«, zbog kojih bi ta svojstva morala
imati vrednosti: ili ona imaju vrednost po sebi... Drugim rečima: da li korist
nagoni ljude da osuđuju suprotna svojstva, da se bore protiv njih i da ih
odriču (— nepouzdanje, laž, nastranost, otsustvo samopouzdanja, nečovečnost
—)? Da li se osuđuje suština takvih svojstava ili samo posledice takvih svojstava?
— Drugim rečima: da li bi se smatralo željivim da ne postoje ljudi sa svojstvima
ove druge vrste? U svakom slučaju to se veruje... Ali tu leži zabluda,
kratkovidost, ograničenost tesnogrude sebičnosti.
Na drugi način rečeno: da li bi bilo željivo da se stvore stanja
u kojima bi sva korist bila na strani pravednih — tako da bi se suprotne
prirode i instinkti obeshrabrili i postepeno izumrli?
U osnovi, ovo je pitanje ukusa i estetike: da li se želi
da se održi »najuglednija«, to će reći najdosadnija vrsta čoveka? Pravougli,
vrli, dobronamerni, poštenjaci, »rogonje«?
Ako čovek zamisli iščeznuće ogromnog broja onih »drugih«: onda
ni pravednik nema više prava na postojanje: on više nije potreban — i ovde
se vidi da je samo gruba korist mogla dići do časti jednu takvu nepodnošljivu
vrlinu.
Moglo bi se možda upravo poželeti ono što je na drugoj strani:
da se stvore prilike u kojima bi se pošten čovek sveo na skroman položaj
»korisnog oruđa« — kao idealan član stada, u najboljem slučaju pastir: ukratko
rečeno, prilike u kojima on više ne bi imao da stoji u prvom redu: jer ovaj
zahteva druge osobine.
354
»Dobar čovek« kao tiranin. — Čovečanstvo
je uvek ponavljalo istu pogrešku: što je uvek pretvaralo sredstva u merilo
života: mesto da traži merilo u najvišem porastu života, u problemu napredovanja
i iscrpljenja, ono je sredstva za jedan sasvim određen život upotrebilo za
isključenje svih ostalih oblika života, za kritiku i odabiranje. To jest,
čovek najzad zaboravlja da su sredstva — sredstva, i počinje ih voleti radi
njih samih: ona mu sada ulaze u svest kao ciljevi, kao merila ciljeva...
to jest, jedna izvesna vrsta ljudi smatra svoje životne uslove kao jedine
zakonite uslove, kao »istinu«, »dobro«, »savršenstvo«: ona tiraniše...
Oblik je vere, instinkta, što izvesna vrsta ljudi ne opaža svoju uslovnost,
što ne shvata svoju relativnost u odnosu prema drugim vrstama. U svakom slučaju,
svaka vrsta ljudi (narod, rasa) izgleda da je svršila svoje čim postane tolerantna,
čim dopušta jednaka prava i ne želi više da bude gospodar. —
355
»Svi su dobri ljudi slabi: oni su dobri,
jer nisu dovoljno jaki da budu zli«, rekao je latučki poglavica Komoro Bekeru.
*
»Za slaba srca nema nesreće« — glasi jedna
ruska poslovica.
356
Skroman, prilježan, dobronameran, umeren:
takav biste hteli da je čovek, dobar čovek? Ali takvog čoveka mogu
zamisliti samo kao idealnog roba, roba budućnosti.
357
Metamorfoze ropstva; prikrivanje
ropstva pod religiozno ruho; njegov preobražaj pomoću morala.
358
Idealni rob (»dobar čovek«). — Ko
ne može sebe postaviti kao cilj, niti može uopšte postavljati kakav
cilj polazeći od sebe, taj instinktivno ukazuje počast moralu odricanja od
sebe, taj instinktivno ukazuje počast moralu odricanja od sebe sama. Na to
ga navodi sve: njegova uviđavnost, njegovo iskustvo, njegova sujeta. Čak
i vera je jedan oblik odricanja od sebe sama.
*
Atavizam: radosno osećanje što jednom čovek
može bezuslovno slušati.
*
Marljivost, skromnost, dobronamernost,
umerenost nisu drugo do prepreke na putu suverenih osećanja, velikih
stvaralačkih moći, herojskoga smeranja, otmenoga života za sebe.
*
Ne radi se o tome da čovek prednjači
(tu je čovek samo pastir u najboljem slučaju, tj. najveća nužda stada), nego
se radi o sposobnosti ići sam za sebe, moći biti drugo.
359
Mora se sračunati šta se sve nagomilalo
kao posledica najvišeg moralnog idealizma: kako su se skoro sve druge
vrednosti kristalisale oko njega. To dokazuje da se taj ideal želeo najduže
i najjače — da on nije dostignut: inače bi razočarao svakoga (to će reći,
njega bi cenili umerenijom merom).
Svetitelj kao najmoćnija vrsta čoveka —: ideal svetosti podigao je
vrlo visoko vrednost moralnog savršenstva. Čovek mora misliti da se celokupno
saznanje trudilo da dokaže kako je moralan čovek najmoćniji, najbožanstveniji.
— Prevlast čula i žudnja — sve je ulevalo strah: neprirodno se ljudima činilo
natprirodno, transcendentalno...
360
Franja Asiski: zaljubljen, popularan, pesnik,
bori se protiv određivanja ranga među dušama, u prilog najnižih. On odriče
hijerarhiju duša — »pred Bogom su svi ravni«.
Narodni ideali: dobar čovek, nesebičnjak, svetitelj, mudrac, pravednik.
O Marko Aurelije!
361
Ja sam objavio rat anemičnom hrišćanskom
idealu (zajedno sa onim što mu stoji vrlo blizu), ne u nameri da ga uništim,
nego da učinim kraj njegovoj tiraniji i načinim mesta za nove ideale,
za snažnije ideale... Opstanak hrišćanskog ideala treba želeti u najvećoj
meri: već i radi ideala koji bi želeli da se s njim stave u isti red i možda
iznad njega, koji moraju imati protivnike, jake protivnike, da bi sami postali
jaki. — Zbog toga je nama imoralistima potrebna moć morala: naš nagon
za samoodržanjem nalaže da naši protivnici sačuvaju svoje sile — on samo
hoće da bude gospodar nad njima.
-početak-
|