VEČITO VRAĆANJE
1053
Moja
filosofija
donosi pobedonosnu misao, sa koje moraju najzad propasti svi ostali
sistemi
misli. To je velika disciplinska misao: rase koje nju ne mogu
podneti
osuđene su na propast; one koje je osećaju kao najveću blagodat
predodređene
su da budu gospodari.
1054
Najveća
borba: za nju je potrebno novo oruđe.
Čekić:
stvoriti strašnu odluku, dovesti Evropu pred logički zaključak, da li
njena
volja za propašću »hoće«.
Sprečavanje
mediokritetiziranja. Radije propast!
1055
Jedan
pesimistički sistem misli i učenja, ekstatičan nihilizam, može pod
izvesnim
uslovima biti neophodan za jednog filozofa: kao moćan pritisak i čekić
kojim razbija i sklanja s puta degenerisane i izumiruće rase, da bi
prokrčio
put novom poretku života ili da onome što je degenerisano i što će
umreti
ulije želju za krajem.
1056
Ja
ću
učiti misli koja mnogima daje pravo da raščiste sa svojim životom —
velikoj
disciplinskoj misli.
1057
Večito vraćanje.
Jedno proroštvo.
1.
Izlaganje
učenja i njegovih teoretskih osnova i zaključaka
2.
Dokaz
učenja.
3.
Verovatne
posledice od toga što će se u to učenje poverovati (ono dovodi
sve
do preloma).
a) sredstva da se ono podnese;
b) sredstva da se ono otstrani.
4.
Njegovo
mesto u istoriji, kao središte.
Vreme
najveće opasnosti.
Osnivanje
jedne oligarhije iznad narodâ i njihovih interesa: vaspitavanje
za svečovečansku politiku.
Pandan
jezuitizmu.
1058
Dva
najveća
filosofska gledišta (oba nemačkog porekla):
a) ideja postajanja, razvitka.
b) ideja vrednosti života (ali se bedna forma nemačkog
pesimizma
mora najpre savladati!) —
Oba
ova
učenja ja sam doveo u sklad, na konačan način.
Sve
postaje
i večito opet se vraća, nemogućno je tome umaći — Ako
bismo
mogli proceniti vrednost, šta iz toga sledi? Misao o
vraćanju kao
princip odabiranja u službi snage (i
varvarstva!).
Zrelost
čovečanstva za ovu misao.
1059
1.
Misao
o večitom vraćanju: njene osnovne pretpostavke, koje bi morale biti
tačne,
ako je ona tačna. Šta iz nje sledi
2.
To
je najteža misao: njeno verovatno dejstvo, ako se ne
predupredi,
to jest ako se ne izvrši preocenjivanje svih vrednosti.
3.
Sredstva
da se ta misao izdrži: preocenjivanje svih vrednosti. Ne više
uživanje
u izvesnosti, nego u neizvesnosti: ne više »uzrok i posledica«, nego
neprekidno
stvaralaštvo; ne više volja za održanjem, nego volja za moć; ne više
bojažljiva
napomena: »Sve je samo subjektivno«, nego: »To je i naše delo«
—
budimo ponosni njime!«
1060
Da
bismo
podneli misao o vraćanju, potrebno je: sloboda od morala;
— nova
sredstva protiv činjenice bola (bol posmatran kao oruđe, kao
otac
zadovoljstva; ne postoji nikakva sabirna svest o bolu); —
uživanje
u svakovrsnoj neizvesnosti i eksperimentisanju kao protivteža krajnjem
fatalizmu; otstranjivanje pojma nužnosti; — otstranjivanje »volje«;
otstranjivanje
»saznanja po sebi«.
Najveće
uzdizanje
čovekove svesti o snazi, kao ono što stvara natčoveka.
1061
Dva
krajnja
mišljenja — mehanističko i platonsko — mire se u večitom vraćanju:
oba kao ideali.
1062
Kad
bi
svet imao cilj, on bi bio dostignut. Kad bi za svet postojalo neko
nepredviđeno
krajnje stanje, ono bi se isto tako dostiglo. Kad bi svet uopšte bio
sposoban
za kakav zastoj i mirovanje, za »biće«, kad bi makar na trenutak u svem
svom postojanju imao tu sposobnost za »biće«, onda bi bilo odavno
svršeno
s njegovim postajanjem, a tim i sa mišljenjem i sa »duhom« uopšte.
Činjenica
»duha« kao postajanja dokazuje da svet nema nikakvog cilja,
niti
završnoga stanja, i da je nesposoban za biće. Ali je stara navika: da
se
pri svima pojavama misli na ciljeve i da se povodom sveta misli na Boga
tvorca i upravljača, toliko jaka da mislilac ima muke da ne misli kako
je i sama besciljnost sveta namerna.
Ova ideja, da svet namerno izbegava cilj, pa čak i zna
veštačka
sredstva da izbegne kruženje, mora pasti na um svima onima onima koji
bi
svetu rado hteli propisati moć večite novine, to jest jednu krajnju,
određenu,
nepromenjivo podjednako veliku silu kao što je »svet« , čudesan dar beskonačnog
obnavljanja njegovih oblika i položaja. Premda svet nije više Bog,
mora ipak biti sposoban za božansku stvaralačku silu i njene beskonačne
preobražaje; on sebi mora namerno zabraniti da se povrati u
neki
svoj stari oblik; on ne samo da mora imati nameru, nego i sredstva,
da izbegne svako ponavljanje; svaki trenutak svog života svet
mora
kontrolisati svaki svoj pokret u nameri da izbegne
ciljeve, krajnja
stanja, ponavljanja — i sve drugo što bi moglo biti posledica takvog
jednog
neoprostivog i ludog načina mišljenja i željâ. Sve to je još uvek stari
religiozni način mišljenja i željâ, koji uprkos svemu žudi za
verovanjem
da je svet na neki način ravan starom ljubljenom, beskonačnom,
beskrajno-stvaralačkom
Bogu — da ipak na neki način »stari Bog još živi« — što izražava ona
žudnja
Spinozina u rečima »deus sive natura« [Bog ili priroda.] (on je ustvari
osetio »natura sive deus«). Koji je dakle to stav i vera u kojoj je
najbolje
izražena presudna prekretnica, današnja prevaga naučnoga duha nad
religioznim
bogotvoračkim duhom? Ne znači li to: svet kao sila ne sme se misliti
kao
bezgraničan, jer se ne može tako misliti — mi zabranjujemo sebi pojam bezgranične
sile, jer to protivreči pojmu »sile«.
Prema
tome — svetu nedostaje moć večite novine.
1063
Zakon
o održanju energije nameće večito vraćanje.
1064
Što
se
stanje ravnoteže nikada nije dostiglo, dokaz je da je nemogućno. Ali u
neograničenom prostoru ono bi se moralo dostići, tako isto u loptastom
prostoru. Oblik prostora mora biti uzrok večitog kretanja i
naposletku
svekolikog »nesavršenstva«,
Da
su
»sila« i »mirovanje« i »nepromenjivost« protivrečni. Mera sile (kao
veličine)
utvrđena je, samo je njena suština tečna.
»Vanvremensko«
mora se odbaciti. U jednom određenom momentu sile dati su apsolutni
uslovi
nove podele svih njenih sila: ona ne može ostati nepokretna. »Promena«
leži u njenoj suštini, pa prema tome i vreme: na taj način samo se još
jedanput
teoriski utvrđuje nužnost promene.
1065
Marko
Aurelije imao je stalno na umu prolaznost svih stvari, da im ne bi
pridavao
odveć mnogo važnosti i da bi ostao miran među njima.
Meni
se naprotiv čini sve odveć važnim da bi smelo biti prolazno: ja tražim
večitost za sve: sme li se najskupocenije ulje i vino sipati u more? —
Moja je uteha da je sve što je bilo večito: — more će to opet
izbaciti.
1066
Novo
shvatanje
sveta. Svet postoji: on nije ništa što postaje, ništa što prolazi.
Ili bolje: on postaje, on prolazi, ali nije nikada počeo postajati i
nikada
nije prestao prolaziti — on se održava u oba stanja... On živi od sebe
sama: njegov izmet je njegova hrana.
Hipoteza
o stvaranju sveta ne treba da nas se tiče ni za trenutak. Pojam
»stvarati« danas je potpuno neodređen i neostvarljiv; to je danas još
samo
reč, koja je ostala iz vremena praznoverja; jednom rečju ne objašnjava
ništa. Poslednji pokušaj da se zamisli svet koji počinje
učinjen
je u više mahova nedavno uz pripomoć logičkog rezonovanja — većinom,
kao
što se može slutiti, sa izvesnim zadnjim teološkim smerom.
U
poslednje
vreme učinjeno je nekoliko pokušaja da se dokaže kako ideja: »Svet ima
beskonačnu prošlost« (regressus in infinitum) nosi u sebi
protivrečnost:
nju su doduše pronašli po cenu brkanja glave s repom. Ništa me ne može
zadržati, kad od ovoga trenutka vremena računam unazad, da ne kažem:
»Neću
tako nikada doći do kraja«: kao što mogu od istog trenutka računati
unapred
do u beskonačnost. Tek kad bih hteo napraviti pogrešku — čuvaću se da
to
ne učinim — da ovaj tačan pojam o regressus in infinimum pomirim s
jednim
potpuno neostvarljivim pojmom progresa dosada konačan, tek kad
budem
pravac (napred ili nazad) posmatrao kao nešto logički
podjednako,
ja ću u tom trenutku držati glavu misleći da držim rep: ali to ćemo
prepustiti
vama, gospodine Dirinže!...
Ja
sam
nailazio na ovu misao kod drugih mislilaca pre mene: u svakoj prilici
nju
su određivali drugi zadnji motivi (većinom tehnološki, u prilog creator
spiritus). Kad bi se svet u ma kom smislu mogao ukočiti, sasušiti,
izumreti,
postati ništa, ili kad bi mogao dostići izvesno stanje
ravnoteže,
ili kad bi uopšte imao kakav bilo cilj, koji bi u sebi sadržavao
trajanje,
nepromenljivost, svršenost(jednom rečju, metafizički rečeno: kad bi
postajanje
moglo preći u biće ili u ništa), onda bi se to stanje
moralo već
dostići. Ali ono se nije dostiglo: iz čega sledi... To je naša jedina
izvesnost,
koju držimo u rukama da nam posluži kao korektiv protiv velikog broja
po
sebi mogućih hipoteza u svetu. Ako, na primer, mehanizam ne može
dosledno
da izbegne zaključak o krajnjem stanju, koje je za nj izveo Viljem
Tomson,
onda se time mehanizam opovrgava.
Ako
se
svet može misliti kao određena količina energije i kao određen broj
centara
energije — a svaki drugi pojam ostaje neodređen i sledstveno neupotrebljiv
— onda otuda sledi da svet ima da prođe kroz određen broj kombinacija u
velikoj kocki svoje egzistencije. U beskrajnom vremenu dostigla bi se
ma
kad svaka mogućna kombinacija; još više: ona bi se dostigla bezbroj
puta.
I kako bi se između svake kombinacije i njenog najbližeg povratka
morale
načiniti sve uopšte još moguće kombinacije i kako svaka od tih
kombinacija
uslovljava celu seriju kombinacija u istom redu, time bi se dokazalo
kružno
kretanje apsolutno istovetnih serija: svet kao kruzno kretanje koje se
već bezbrojno često ponovilo i koje igra svoju igru u beskonačnost. —
Ova
koncepcija nije prosto mehanistička: jer kad bi to bila, ona ne bi
uslovljavala
beskonačno vraćanje istovetnih slučajeva, nego jedno krajnje
stanje.
Pošto
ga svet nije dostigao, to nam mehanizam mora važiti kao nesavršena i
povremena
hipoteza.
1067
A
znate
li vi šta je meni »svet«? Da li da vam ga pokažem u svome ogledalu?
Ovaj
svet je jedna ogromna energija, bez početka, bez kraja, kao bronza
čvrsta
količina energije koja ne biva ni manja ni veća, koja se ne troši, nego
se samo menja, kao celina nepromenjivo velika, gazdinstvo bez izdataka
i gubitaka, ali isto tako bez priraštaja, bez prihoda, okruženo »ničim«
kao svojom granicom; ovaj svet nije nešto što nestaje ili što se
rasipa,
niti nešto beskonačno rasprostrto, nego se kao određena energija nalazi
u određenom prostoru, i to ne u kakvom prostoru koji bi negde bio
»prazan«
, nego svuda kao energija, kao igra silâ i talasâ silâ, u isti mah
jedno
i mnogo, energija koja se ovde gomila, onde se smanjuje, okean silâ
koje
u sebi besne i huje, menjajući se večito, i vraćajući se večito kroz
bezbroj
godina vraćanja, s plimom i osekom svojih oblika, stvarajući
najsloženije
od najprostijega, a od najmirnijega, najkrućega, najhladnijega
stvarajući
najplemenitije, najdivljije , sebi samom najprotivrečnije, da se opet
onda
vrati sa složenosti u prosto, iz igre protivrečnosti u uživanje u
skladu,
afirmišući se u ovoj homogenosti svojih puteva i godina, blagosiljajući
sebe sama kao ono što se večito mora vraćati, kao postajanje koje ne
zna
za zasićenost, za gađenje, za zamor —: ovaj moj dioniziski svet
večitog samostvaranja, večitog samorazaranja, ovaj tajanstveni svet
dvostruke
požude, ovaj moj svet »iznad dobra i zla« , bez cilja, sem ako u sreći
kruga ne leži cilj, bez volje, sem ako prsten nema dobru volju prema
samom
sebi — hoćete li ime za ovaj svet? Rešenje svih vaših
zagonetaka?
Svetlost i za vas koji ste najskriveniji, najjači,
najneustrašiviji,
najtamniji? — Ovaj svet je volja za moć — i ništa drugo
!
I vi sami ste ta volja za moć — i ništa drugo!
-početak-
|