KAKO VRLINA POSTAJE GOSPODAR
304
O idealu moralista. — Na
ovom mestu želimo govoriti o velikoj politici vrline. Mi to činimo
zarad onih kojima mora biti stalo da nauče, ne kako se postaje vrlim čovekom,
nego kako se drugi stvaraju vrlim — kako vrlina postaje gospodar.
Ja čak nameravam dokazati da se vrlina mora izbegavati potpuno ako se želi
vaspostaviti njena vlast; to jest, čovek se mora odreći svake nade da lično
postane pun vrline. To je velika žrtva: ali je takav cilj možda dovoljna
naknada za takvu žrtvu. — I za veće žrtve!... A neki veoma čuveni moralisti
podnosili su tolike žrtve. Jer su oni već prepoznali i naslutili istinu koja
se u ovom delu ima da otkrije prvi put: da se vlada vrline može postići isključivo
upotrebom sredstava kojima se postiže svaka druga vlast, u svakom slučaju
ne pomoću same vrline...
Kao što rekoh, ovaj traktat govori o politici vrline: on određuje
ideal te politike; on ga opisuje kakav treba da bude, ako išta može biti
savršeno na ovoj zemlji. Međutim, nema filosofa koji je u nedoumici šta
pretstavlja tip savršenstva u politici; to je, razume se, makiavelizam...
Ali, makiavelizam čist, bez primesa, sirov, zelen, u svoj svojoj snazi,
sa svom svojom jačinom i oporošću, natčovečanski je, božanski, transcendentalan,
i čovek ga nikada ne može ostvariti, on do njega samo može dosezati u najboljem
slučaju. Čak i u ovoj užoj vrsti politike, u politici vrline, izgleda da
se ideal još nikada nije ostvario. I Platon je došao tek do ivice njegove.
Ako čovek ima oči za skrivene stvari, može otkriti čak i kod
najnepristrasnijih i najsvesnijih moralista (a tako se uistinu zovu ovi
političari morala i osnivači svih novijih moralnih sila) tragove koji pokazuju
da su i oni platili svoj danak ljudskoj slabosti. Oni su svi težili vrlini
za svoj račun — bar u trenucima svoje zamorenosti; a to je glavna i najkrupnija
greška svakog moraliste — čija je dužnost da bude imoralist dela. Da se
ne sme baš takvim pokazivati, to je druga stvar. Ili bolje, to nije druga
stvar: sistematsko samoodricanje ove vrste (ili moralno rečeno: pretvaranje)
pripada i sastavni je deo zakona moralista i njegovih najbitnijih dužnosti:
bez toga on ne može nikada postići onu njemu svojstvenu savršenost.
Sloboda od morala, pa čak i od istine, kada to nalaže cilj koji
naknađuje svaku žrtvu: da bi moral zagospodario — to je taj zakon. Moralistima
je potrebno da se ponašaju kao ljudi puni vrline; isto tako i kao ljudi
od istine; njihova greška nastaje kad se podaju vrlini, kad izgube kontrolu
nad njom, kad sami postanu moralni i istiniti. Jedan veliki moralist je,
pored ostaloga, i veliki glumac: samo je opasnost po njega da njegova poza
nesvesno ne postane njegova druga priroda, baš kao što je i njegov ideal u
tome da na božanstven način drži odvojeno svoje biće od svoje delatnosti:
sve što čini mora biti učinjeno pod vidom dobra — jednog uzvišenog, dalekog,
pretencioznog ideala! Božanskog ideala! I, ustvari, kažu da se moralist u
tome ugleda na model koji nije niko drugi do sam Bog...
305
Carstvo vrline ne zasniva se vrlinom; s
vrlinom se čovek odriče moći, gubi volju za moć.
306
Pobeda jednog moralnog ideala zadobija se
istim onakvim »nemoralnim« sredstvima kakvima se zadobija svaka pobeda: nasiljem,
lažju, klevetom, nepravdom.
307
Ko zna kako se stiče svaka slava biće nepoverljiv
i prema slavi koju vrlina uživa.
308
Moral je upravo isto toliko »nemoralan«
koliko i sve drugo na zemlji; sam je moral oblik nemorala.
Veliko oslobođenje koje ovo shvatanje donosi. Protivrečnost se
otklanja iz stvari, spasava se jednoobraznost u svima pojavama.
309
Postoje ljudi koji traže gde šta ima nemoralno.
Kada kažu: »to je nepravda«, veruju da se to mora otkloniti i promeniti.
Obrnuto, ja ne nalazim mira dok mi ne bude jasan nemoral izvesne stvari.
Kada to pronađem, onda mi se povraća ravnoteža.
310
A. Putevi koji vode ka moći: uvođenje
jedne nove vrline pod starim imenom — buđenje »interesovanja« za nju (»sreća«
kao posledica vrline i obrnuto) — njena veština u klevetanju svega što
joj se opire — iskorišćavanje pogodnih prilika i slučajeva u nameri da
se veliča i slavi — stvaranje fanatika od njenih sledbenika pomoću žrtve
i izdvajanja: simbolika velikih razmera.
B. Dosegnuta moć: 1. prinudna sredstva vrline; 2. njena
sredstva zavođenja na kriv put; 3. etikecija (dvorska svita) vrline.
311
Na koji način izvesna vrlina
dolazi do moći? — Na potpuno isti način na koji dolazi jedna politička
stranka: klevetanjem, sumnjičenjem, podrivanjem vrlina sumnjičenjem, podrivanjem
vrlina suprotnih tendencija koje su se zadesile na vlasti, prekrštavanjem
svoga imena, sistematskim proganjanjem i preziranjem. Jednom rečju: pomoću
nedvosmislenog »nemorala«.
Kako se izvesna želja ponaša prema sebi samoj da bi postala
vrlina? — Ona to čini procesom prekrštavanja, načelnog odricanja svojih
namera, vežbom u nerazumevanju sebe same; savezom sa utvrđenim i priznatim
vrlinama; otvorenim neprijateljstvom prema svojim protivnicima. A, ako je
mogućno, mora se zadobiti i zaštita sila koje osveštavaju; ljudi se moraju
zaneti, opiti i oduševiti; mora se upotrebiti idealističko licemerstvo; mora
se zadobiti stranka, koja ili s njom pobeđuje ili propada... mora se postati
nesvestan i naivan.
312
Svirepost se preobratila i uzdigla u tragično
sažaljenje, tako da se odriče kao takva. To se isto desilo sa ljubavlju
među polovima, koja je postala ljubav-strast; ropsko držanje duha javlja
se kao hrišćanska poslušnost; mizerija kao smernost; oboljenje nervus sympathicus-a,
na primer, slavi se kao pesimizam, paskalizam ili karlajlizam itd.
313
Mi bismo počeli sumnjati u čoveka, kad
bismo čuli kako su mu potrebni razlozi da bi bio pristojan: svakako
bismo izbegavali njegovo društvo. Rečca »jer« kompromituje u izvesnim slučajevima;
katkad je dovoljno samo jedno »jer« da čoveka pobije. Ako bismo docnije
čuli kako je takav kandidat vrline smatrao nužnim rđave razloge da
ostane dostojan ugleda, to neće biti povod da naše poštovanje prema njemu
poraste. Ali on ide dalje, on nam dolazi i kaže nam u lice: »Vi remetite
moj moral svojim neverovanjem, gospodine neverniče; sve dok ne poverujete
u moje rđave razloge, to će reći u Boga, u nebesku kaznu, u slobodu
volje, stvarate smetnje mojoj vrlini... Moral: nevernike valja
ukloniti: oni ometaju moralizovanje masa«.
314
Naša najsvetija ubeđenja, ona koja su stalna
u nama u pogledu najviših vrednosti, jesu sudovi naših mišića.
315
Moral u oceni rasa i klasa.
— Usled toga što afekti i osnovni instinkti u svakoj rasi i svakoj klasi
izražavaju sredstva pomoću kojih se one održavaju (ili bar sredstva koja
su ih osposobila da najduže žive), zahtevanje da budu »vrle« ustvari znači:
da menjaju svoj karakter, svlače svoju kožu i brišu svoju prošlost:
to znači da imaju prestati da se razlikuju od drugih:
to znači da imaju naličiti jedno na drugo po svojim potrebama
i težnjama, ili, tačnije, da moraju propadati.
To pokazuje da je volja za izvesnim tipom morala prosto tiranija
one vrste koja je skrojena tačno prema tom tipu morala mimo ostalih vrsta:
to znači proces uništenja ili opšte nivelacije u prilog gospodareće vrste
(bilo da se ona druga učini bezopasnom, bilo da se iskoristi). »Ukidanje
ropstva« — tobožnji danak »ljudskom dostojanstvu«; uistini, uništenje jedne
bitno različite vrste (— podrivanje njenih vrednosti i njene sreće —).
Osobine koje sačinjavaju jačinu protivničke rase ili klase
nazivaju se njenim najgorim i najopakojim osobinama: jer nam time ona škodi
(njene »vrline« se klevetaju i prekrštavaju).
Mi protestujemo protiv čoveka i naroda ako nam škode; ali s njihovoga
gledišta mi smo im po ćudi, jer se iz nas može izvući korist.
Propovedanje »humanosti« (koje sasvim naivno veruje da zna »šta
je čovečansko?«) jeste licemerstvo ispod koga jedna sasvim određena vrsta
ljudi gleda da dođe do vlasti: ili tačnije, jedna naročita vrsta instinkta
— instinkt stada. »LJudska jednakost«: eto šta je skriveno iza tendencije
da se ljudi kao ljudi načine sve više nalik jedni na druge.
» Zainteresovanost« u odnosu na opšti moral. (Velika
veština je pokazana u tome što su se velike strasti: pohlepljivost i vlastoljublje,
postavile kao zaštitnice vrline).
Do koje mere svi poslovni ljudi i pohlepljivci na novac — svi koji
daju i uzimaju kredit — smatraju za potrebno da nastojavaju na ujednačenju
sviju karaktera i pojmova vrednosti: svetska trgovina i svakovrsna razmena
prinuđuje i kupuje sebi tako isto vrlinu.
Tako isto država i svaka vlast u odnosu prema činovnicima i vojnicima;
tako isto postupa nauka da bi mogla raditi u sigurnosti i štedeti svoje sile.
— Tako isto sveštenstvo.
Tu se opšti moral natura, jer je od koristi; da bi mu se obezbedila
pobeda, vodi se rat i vrši nasilje protiv nemorala — po kom »pravu«? Ni po
kom: nego po instinktu za samoodržanjem. Iste klase služe se nemoralom, gde
im to koristi.
316
Hipokritska boja kojom su obojene sve građanske
institucije, kao da su izdanak morala — na primer brak; rad; poziv;
otadžbina; porodica; poredak; pravo. Ali, kako su sve one skupa zasnovane
na najprosečnijem tipu čoveka, u odbranu od izuzetaka i izuzetnih potreba,
ne sme se čovek čuditi kad u njima nađe mnogo laži.
317
Vrlina se mora braniti od propovednika vrline:
oni su njeni najveći neprijatelji. Jer oni propovedaju vrlinu kao ideal za
sve; oni joj oduzimaju čar retkosti, jedinstvenosti, izuzetnosti
i neprosečnosti — njenu aristokratsku čar. Tako se isto mora ustati protiv
onih zatucanih idealista koji grozničavo kucaju sve lonce i zadovoljni su
kad zvone kao da su prazni: kakva naivnost — zahtevati velike i retke stvari,
a kad ih nema, sa srdžbom i preziranjem ljudi to konstatovati! Očigledno
je, na primer, da jedan brak vredi onoliko koliko vrede oni koji u njega
stupaju, to jest, da će, uopšte uzeto, to biti nešto bedno i nepristojno:
nikakav sveštenik ni gradonačelnik tu ne može izmeniti stvari.
Vrlina ima protiv sebe sve instinkte prosečnih ljudi: ona nije
probitačna, nije promućurna i usamljuje; ona je srodna strasti i teško dostupna
razumu; ona kvari karakter, glavu, čula — ako se samo meri srednjom merom
čoveka; ona izaziva neprijateljstvo protiv poretka, protiv laži koja leži
skrivena u svakoj ustanovi, poretku, stvarnosti — ona je najžešći porok
kada se posmatra u svetlosti njenoga štetnoga uticaja na druge.
Ja poznajem vrlinu po tome što: 1. ona ne želi da se pozna; 2.
ona ne pretpostavlja da svuda postoji vrlina, nego baš nešto drugo; 3. ona
ne trpi zbog otsustva vrline, nego to naprotiv posmatra kao odnos distance,
na osnovu čega vrlina zaslužuje poštovanje; ona sebe ne saopštava; 4. ona
ne pravi propagandu; 5. ona ne dopušta nikome da se pravi sudijom, jer je
ona uvek vrlina za sebe; 6. ona čini baš sve ono što je inače zabranjeno:
vrlina, kako je ja shvatam, pretstavlja baš onaj vetitum, ono što
je zabranjeno u zakonodavstvu stada; 7. ukratko rečeno, ona je vrlina u smislu
renesansa, slobodna od svega moralizatorskog...
318
Pre svega, vrla gospodo, vi nemate nikakva
preimućstva nad nama; mi bismo hteli da vas navedemo da uzmete skromnost
malo više k srcu: žalostan lični interes i lukavost savetuju vam vašu vrlinu.
I kad biste imali više snage i srčanosti u telu, ne biste se srozali do takvog
vrlog ništavila. Vi pravite od sebe šta možete: delom šta morate — na što
vas nagone vaše okolnosti — delom šta vam čini zadovoljstvo, delom opet
šta vam se čini korisno. Ali, kad činite ono što odgovara samo vašim sklonostima,
ili što od vas traži vaša nužnost, ili što vam koristi, onda se ne smete
time ni hvaliti, niti puštati da vas drugi hvale!... Čovek koji
je pun samo vrline tip je sasvim male vrste: tu ništa ne sme
da nas vara! LJudi koji su uopšte nešto značili nisu nikada bili na tako
magareći način puni vrline: u tome nije našao svoj račun bitni instinkt
njihova kvantuma moći: dok se vama s vašim minimumom moći čini da ništa
nije mudrije od vrline. Ali, vi imate većinu sa sobom: i ukoliko
nas tiranišete, borićemo se protiv vas...
319
Čovek pun vrline i po
tome je već niža vrsta ljudi jer nije »ličnost«, nego dobija vrednost po
tome što odgovara izvesnoj shemi čoveka, koja je jednom zauvek određena.
On nema nikakve nezavisne vrednosti: on se može porediti; on ima sebi ravne,
on ne sme biti izuzetak...
Ako rasmotrimo osobine dobroga čoveka, po čemu su nam one po ćudi?
Po tome što nas ne teraju na rat, što ne izazivaju nepoverenje, opreznost,
prikupljanje snage ni strogost: naša lenost, dobroćudnost, lakomislenost
dobro se pri tom provode. I ovo naše ugodno osećanje mi projiciramo u dobroga
čoveka i pripisujemo ga njemu kao osobinu, kao vrednost.
320
U izvesnim prilikama vrlina je naprosto
častan oblik gluposti: ko bi se za to mogao ljutiti? I ta vrsta vrline postoji
još i danas. Jedna vrsta poštene seljačke prostote, koja je mogućna u svima
slojevima i koju čovek mora sretati s poštovanjem i osmehom, još i danas
veruje da je sve u dobrim rukama, to će reći u »božjoj ruci«: i kada ona to
tvrdi sa onako jednostavnom sigurnošću sa kakvom bi tvrdila da je dvaput dva
četiri, onda ćemo se mi ostali čuvati da ne protivrečimo. Rašta žalostiti
ovu čistu ludost? Rašta je žalostiti našim brigama o čoveku, narodu, cilju,
budućnosti? I kad bismo to hteli, ne bismo mogli. U svima stvarima oni vide
sliku svoje sopstvene dostojanstvene gluposti i dobrote (u njima još živi
stari Bog — deus myops!); mi vidimo nešto drugo u stvarima: svoju zagonetnu
prirodu, svoje protivrečnosti, svoju dublju, bolniju, nepoverljiviju mudrost.
321
Kome je vrlina laka stvar, on joj se naposletku
smeje. Ozbiljnost u vrlini ne može se održati: kad je čovek dostigne, iskače
iz nje — u šta? u đavolstvo.
Međutim, kako su postale oštroumne sve naše rđave sklonosti i težnje!
Koliko ih naučno ljubopitstvo muči! Prave udice saznanja!
322
Vezati porok s nečim izričito mučnim, tako
da čovek najzad beži od poroka, da bi se oslobodio onoga što je s porokom
vezano. To je čuveni slučaj Tanhojzera. Tanhojzer, doveden Vagnerovom muzikom
do kraja strpljenja, ne može više izdržati ni u društvu gospođe Venus: najedanput
vrlina dobija draži; jedna tirinška devojka dobija na ceni; i što je još
najgore, njemu se sviđaju čak i reči i muzika Volframa od Ešenbaha...
323
Zaštitnici vrline. — Gramzivost,
vlastoljublje, lenost, prostota, strah: sve je to zainteresovano vrlinom:
zbog toga ona stoji tako čvrsto.
324
U vrlinu se više ne veruje; njena privlačna
snaga je iščezla; morao bi onda neko umeti da je ponovo iznese na tržište
u obliku neke neobične avanture i rasipništva. Ona zahteva odveć mnogo ekstravagancije
i ograničenost od svojih sledbenika, tako da bi danas savest bila protiv
nje. Svakako za ljude bez savesti i obzira u tome bi joj mogla baš biti njena
nova draž: — ona je sada ono što nije još nikada bila — porok.
325
Vrlina je još uvek najskuplji porok: ona
treba to i da ostane!
326
Vrline su isto toliko opasne koliko i poroci,
ukoliko ih puštamo da nad nama gospodare kao autoritet i zakon, a ne kao
svojstva koja potiču iz nas samih, kao što je pravilno, kao naša najličnija
oruđa odbrane i nužde, kao upravo uslov našeg života i napretka, koji
mi poznajemo i priznajemo nezavisno od toga da li i drugi s nama napreduju
pod istim uslovima ili pod različitim. Ovaj stav o opasnosti bezlično shvaćene
objektivne vrline važi i za skromnost: sa nje propadaju mnogi
najodabraniji duhovi. Moral skromnosti je najgore raslabljavanje za one duše
kojima je jedino potrebno da blagovremeno očvrsnu.
327
Oblast morala se mora korak po korak sužavati
i ograničavati: moraju se imena instinkata koji su upravo tu u dejstvu izneti
na svetlost da im se oda počast, pošto su sve vreme ležali skriveni pod hipokritskim
imenima vrline; od stida pred svojim »poštenjem« koje nam govori sve zapovedničkijim
glasom, moramo zaboraviti na stid koji bi hteo da porekne i »objasni« prirodne
instinkte. Koliko čovek može bez vrline — merilo je njegove snage: mogla bi
se zamisliti visina na kojoj bi se pojam »vrline« tako shvatio da zvuči kao
virtù, vrlina u duhu renesansa, slobodna od moralne kiseline. Ali, u ovom
času — kako smo daleko još od toga ideala!
Sužavanje oblasti morala: to je znak njegova progresa.
Svuda gde čovek nije bio u stanju da misli kauzalno mislio je moralno.
328
Naposletku, šta sam postigao? Nemojmo skrivati
od očiju ovaj divan rezultat: ja sam dao vrlini novu draž — ona dejstvuje
kao nešto zabranjeno. Protiv nje je naše najtananije poštenje, ona je zasoljena
»cum grano salis« naučne griže savesti; ona je staromodna i antikvarna po
zadahu, tako da najzad počinje privlačiti utančane duhove i buditi njihovu
radoznalost; — ukratko, ona dejstvuje kao porok. Tek pošto smo otkrili da
je sve laž i privid, zadržali smo ponovo dozvolu za ovu najlepšu laž koja
se zove vrlina. Ne postoji više nikakva vlast koja bi nam je smela zabraniti:
tek pošto smo pokazali da je vrlina jedan oblik nemorala, mi smo je
opravdali — ona je uvrštena u red i izjednačena u pogledu njenih
bitnih crta sa opštom nemoralnošću svega života u kojoj učestvuje — kao vrsta
prvoklasnoga luksuza, najnaduvenija, najgluplja i najređa forma poroka. Mi
smo joj smakli masku i razderali veo, mi smo je oslobodili nasrtljivosti maske,
mi smo je lišili glupave ukočenosti, tupog pogleda, krute lažne kose, svešteničkih
mišica.
329
Da li sam time naneo štetu vrlini?... Isto
onoliko malo koliko i anarhisti vladarima: tek pošto je izvršen atentat na
njih, sede opet čvrsto na svome prestolu... Jer je tako uvek bilo i uvek će
biti: jednoj stvari se ne može učiniti veća usluga nego da se proganja i
diže hajka na nju... Ja sam to učinio.
-početak-
|