DIONIS
1003
LJubimcu prirode,
koji blaži moje srce, istesanom od jednog komada drveta, koje je tvrdo,
blago i mirisno — onome kome se čak i nos raduje — posvećujem ovu knjigu.
On uživa u onome
što mu godi; njegovo zadovoljstvo u nečemu prestaje kad prekorači granice
onoga što mu ne godi;
on nazire lekove
od delimičnih ozleda; njemu su bolesti veliki posticaji njegova života;
on zna kako
da iskoristi svoje rđave slučajeve;
on se čeliči
od nesrećnih slučajeva koji mu prete uništenjem;
on iz svega
što vidi, čuje, instinktivno sabira sve što ide u prilog glavnoga u njemu
— on se upravlja prema izvesnom načelu odabiranja – on odbacuje
mnogo šta;
on reagira lagano,
kako su ga naučili dugotrajan obzir i svestan ponos — on ispituje nadražaj:
otkuda dolazi, kuda hoće, on se ne potčinjava;
on je uvek u
svome društvu, bile to knjige, ljudi ili priroda;
on odaje poštu
odabirajući, dopuštajući, ukazujući poverenje.
1004
Treba da dostignemo
takvu orlovsku visinu u posmatranju da možemo razumeti kako se biva kako
bi trebalo da biva uistinu: kako je svako »nesavršenstvo« i bol zbog
njega sastavni deo najviše željivosti.
1005
Oko 1876 godine
pretrpeo sam strah da se ne kompromituje
sve što sam dotle želeo,
kad sam pojmio šta je ustvari Vagner hteo: a ja sam bio vrlo privezan za
njega — svima vezama dubokog jedinstva potreba, zahvalnošću, nezamenljivošću
i savršenom pustotom koju sam video oko sebe.
U to doba otprilike
ja sam sebe smatrao bespovratno
zapletenim
u svoju filologiju i
naučni rad — u jednu slučajnost i utočište moga života —: više nisam znao
kako da se iskobeljam, i bio sam umoran, iscrpen i došao do kraja.
U to doba otprilike
ja sam pojmio da je moj instinkt težio nečemu što je bilo taman suprotno
Šopenhauerovom instinktu: težio je opravdanju života, čak i onome
što je bilo najstrašnije, najdvosmislenije i najlažnije u njemu: za tu
svrhu ja sam imao u rukama formulu »dioniziski«.
Šopenhauerovo
tumačenje »stvari po sebi« kao volje pretstavlja važan korak ka shvatanju
da je »priroda stvari po sebi« po nužnosti dobra, blažena, istinita i jedinstvena:
ali on nije znao kako da oboži ovu volju: on je lebdeo u moralno-hrišćanskom
idealu. Šopenhauer je stajao još toliko pod vlašću hrišćanskih vrednosti
da mu je stvar po sebi postala ružna, glupa, do krajnosti ništavna, kad
mu je Prestala biti »Bog«. On nije shvatio da postoji bezbroj drugih mogućnosti
bića, pa čak i mogućnosti postojanja Boga.
1006
Dosad su moralne
vrednosti bile najviše vrednosti: hoće li u to ko posumnjati?... Ako
ih maknemo s tog mesta, onda ćemo izmeniti sve vrednosti: time se obara
načelo njihove dosadanje hijerarhije.
1007
Obrnuti vrednosti
— šta bi to bilo? U tome moraju uzeti učešća svi spontani pokreti;
svi novi, budući i jači pokreti: samo što oni stoje još pod lažnim imenima
i ocenama i nisu još postali samosvesni.
Smela
svesnost i primanje onoga što je dostignuto — oslobođenje od banalnosti
starih ocena vrednosti, koje nas obezvređuju u onome što je bilo najbolje
i najjače u našem dostignuću.
1008
Izlišno
je svako učenje za koje već nije pripremljeno sve u pogledu nagomilanih
sila i eksplozivnog materijala. Preocenjivanje vrednosti samo će se onda
postići ako postoji napetost novih potreba i novih potrebnika koje tište
stare vrednosti, premda toga nisu svesni.
1009
Gledišta
za moje vrednosti: da li neko nešto čini od obilja ili želje?...
da li je posmatrač, ili drži plug, ili gleda u stranu, sklanja se u stranu?...
da li sa nagomilane energije, »spontano«, ili samo reagira na nadražaj?
da li je jednostavan
zbog malenog broja elemenata, ili kao
apsolutni gospodar mnogih elemenata, tako da se njima služi kad su mu potrebni
?... je li on problemili
rešenje?... je li savršen zbog
malenosti zadatka ili je nesavršen
zbog neobičnosti
cilja ? je li pravi
čovek ili je samo glumac;
je li kao glumac pravi ili je podražavalac, je li
»tumač« ili predmet tumačenja? je li »ličnost« ili prosto zborno mesto
ličnosti... je li bolestan
od bolesti, ili od velikog zdravlja
? da li vodi kao pastir ili kao »izuzetak« (treći rod: kao
begunac)? da li mu je nužno dostojanstvo ili bufonerija? da li traži prepreke
ili se uklanja ispred njih? da li je nesavršen od premladosti ili od prestarosti?
da li po prirodi govori da ili
ne ili je šareni paunov
rep? da li je dovoljno ponosit, da se ne stidi ni svoje sujete?
je li još podložan griži savesti (— ova vrsta biva retka: ranije je savest
grizla odveć mnogo: a sada, čini se, kao da nema više zuba za to)? je li
čovek još sposoban za »dužnost«? (—postoje ljudi koji bi
se lišili ostatka svojih životnih radosti, ako bi se lišili
dužnosti
— naročito ženskobanje, rođene pokorne sluge.)
1010
Ako
pretpostavimo da je naše uobičajeno shvatanje sveta nesporazum:
da li bi se mogla zamisliti savršenost u kojoj bi i takvi
nesporazumi imali svoje mesto?
Pojam jedne
nove savršenosti: ono što ne
odgovara našoj logici, našem
»lepom«, našem »dobru«, našoj »istini«, moglo bi biti savršeno u jednom
višem smislu negoli što je i naš ideal.
1011
Naš veliki udeo:
ne smemo bogotvoriti nepoznato; mi upravo počinjemo pomalo
saznavati. Lažni i uzaludni napori.
Naš
»novi svet«: mi moramo utvrditi do koje smo mere tvorci svojih osećanja
vrednosti — dakle do koje mere mi možemo davati »smisao« istoriji.
Ta
vera u istinu u nama dostiže svoj krajnji zaključak — vi znate kako on
glasi —: ako uopšte ima čega čemu se treba klanjati i moliti, onda se moramo
klanjati prividu; božanska je laž — a ne istina.
1012
Onaj
ko gura napred razumnost, nagoni u isti mah i njoj suprotne sile — misticizam
i svakojaku ludost — da pokažu novu snagu.
U
svakom pokretu moramo razlikovati 1. delimičan zamor
od prethodnoga pokreta (zasićenost, pakost slabosti prema njemu, bolest);
2. delimično ponovo razbuđenu, nagomilanu snagu koja je dugo tinjala,
radosna, razdragana i silovita: zdravlje.
1013
Zdravlje
i bolest: budimo obazrivi! Mera ostaje rascvet tela, živahnost, smelost
i bodrost duha — ali, prirodno, i količina bolesti koju ono može primiti
na sebe i savladati — pretvoriti je u zdravlje. Ono od čega će delikatniji
ljudi propasti služi kao potsticaj
velikom
zdravlju.
1014
Samo
je stvar snage: imati sve bolesne crte ovoga veka, ali uravnotežiti ih
pomoću obilate, plastične i okrepljujuće sile. Snažan čovek.
1015
O
jačini XIX veka. — Mi smo srednjovekovniji od osamnaestoga
veka; ne prosto radoznaliji ili osetljiviji za sve što je strano i retko.
Mi smo se pobunili protiv revolucije... Mi smo se oslobodili straha
od razuma, te aveti osamnaestoga veka: mi se usuđujemo
opet da budemo apsurdni, detinjasti, lirski — jednom rečju: »mi smo muzičari«.
Mi se isto tako malo bojimo
smešnoga kao što se malo bojimo apsurdnoga.
Đavolu ide u prilog božja tolerantnost: još bolje, on ima interesa
u tome kao rđavo shvatani i klevetani od iskona — mi spasavamo čast đavolovu.
Mi
više ne odvajamo veliko od strašnoga. Mi mirimo dobre stvari, u
njihovoj složenosti, s najgorim: mi smo prevazišli negdašnju besmislenu
»željivost« (koja je htela napredak dobra bez napretka zla — ). Popustio
je kukavičluk prema idealu renesansa — mi se usuđujemo težiti čak za moralom
renesansa. Netrpeljivost
prema sveštenicima i crkvi dočekala
je kraj u isto vreme; »nemoralno je verovati u Boga« — ali baš to smatramo
najboljim oblikom opravdanja te vere.
Mi
smo svemu tome dali pravo kod sebe. Mi se ne plašimo naličja
»dobrih stvari« (— mi ga tražimo: mi smo za to dovoljno hrabri i
radoznali), na primer naličja antike, morala, razuma, dobroga ukusa (—
mi sračunavamo gubitke, koje imamo sa svima takvim dragocenostima: mi skoro
padamo u bedu sa takvim blagom —). Isto tako mi ne skrivamo od sebe naličje
rđavih stvari.
1016
Šta nam čini
čast.— Ako nam išta čini čast, onda je to ovo:
mi smo ozbiljnost
preneli na drugu stranu: mi smatramo važnim sve
stvari koje su bile prezrene kao
niske
u svima vremenima
i ostavljene kao nevažne — »lepim osećanjima« dajemo naprotiv malu cenu.
Postoji li opasnija
zabluda od preziranja tela? Kao da se tim ne osuđuje čitava duhovnost na
bolesno stanje, na magle »idealizma«!
Ne može se održati
ništa od svega što su hrišćani i idealisti izmislili: mi smo radikalniji.
Mi smo otkrili da je »najmanji svet« svuda odlučujući.
Kamene ulične
ploče, čist vazduh u sobi, hrana shvaćena prema vrednosti; mi ozbiljno
gledamo na sve životne potrebe i preziremo
svako »lepodušje«
kao neku vrstu »ovlašnosti i frivolnosti«. — Ono što se dosad najviše preziralo
mi guramo u prvi red.
1017
Mesto Rusoova
»prirodnog čoveka« devetnaesti vek je otkrio istinitiju sliku »čoveka«
— on je za to imao hrabrosti...
Uopšte uzev, time je hrišćanski
pojam »čoveka« delimično vaspostavljen. Ali mi
nismo
imali hrabrosti
da baš toga »čoveka po sebi« primimo, i da u njemu vidimo zalogu budućnosti
čovekove. Isto tako mi se nismo usudili da u porastu
čovekove strahovitosti
gledamo propratnu pojavu svakog porasta kulture; u tome smo mi još
pod uticajem hrišćanskog ideala i stajemo na njegovu stranu protiv paganizma,
a tako isto i protiv renesansnog shvatanja virtú.
Ali na taj način
mi nemamo ključ za kulturu: i na delu mi još uvek ostajemo pri patvorstvu
istorije u prilog »dobrog čoveka« (kao da samo on pretstavlja napredak
čoveka) i pri socijalističkom
idealu (to jest na ostacima
hrišćanstva i Rusoa u svetu koji nije više hrišćanski).
Borba protiv
osamnaestog veka: Napoleon i
Gete
kao najveća pobeda nad tim
vekom. I Šopenhauer se bori protiv njega; ali nehotično on se vraća
u sedamnaesti vek — on je moderni Paskal, s Paskalovim shvatanjem vrednosti
bez hrišćanstva. Šopenhauer nije bio dovoljno jak za jedno novo
da. Napoleon; mi shvatamo kako je neophodno tu spojen viši čovek
sa strašnim. »Muškost je rehabilitovana; a ženi plaćen dužni
danak u preziranju i strahu. »Totalitet« zdravlje i najviša aktivnost;
prava linija, veliki stil u delanju nanovo pronađen; najjači instinkt,
instinkt samoga života, žudnja za prevlašću, našao potvrdu.
1018
(Revue
des deux mondes od 15 februara 1887. Ten o Napoleonu:) »Naglo
se pokazuje glavna osobina:
umetnik,
latentan u političaru, izlazi
iz svoje kanije; on stvara u idealu i u nemogućnom. Njega prepoznaju kao
ono što on jeste: posmrtni brat Dantea i Mikelandžela: i uistinu, u pogledu
određenih kontura njegove vizije, intenzivnosti, koherentnosti i unutrašnje
doslednosti njegovog sna, dubine njegove meditacije, natčovečanske veličine
njegove zamisli, on se meri s njima i njima je ravan: njegov genij ima
istu staturu i istu strukturu; on je jedan od tri suverena duha talijanskog
renesansa.«
Nola bene — Dante, Mikelandželo, Napoleon.
1019
O
pesimizmu jačine. — U unutrašnjem domaćinstvu
duše primitivnog čoveka preovlađuje
strah od zla. Šta je zlo? Tri
stvari: slučaj, neizvesnost, nenadnost. Kako se primitivni čovek bori protiv
zla? — On ga zamišlja kao razum, kao moć, kao ličnost. Na taj način on
dobija mogućnost da s njim sklapa neku vrstu sporazuma i uopšte da na zlo
dejstvuje unapred — da ga preduhitri.
—
Drugo sredstvo je u tome da tvrdi kako je njegova zla priroda i štetnost
jednostavno prividna: posledice slučaja, neizvesnosti, nenadnosti tumače
se kao dobronamerne i razumne.
—
Treće sredstvo: zlo se u prvom redu tumači kao »zasluženo«: zlo se opravdava
kao kazna.
—
Ukratko: čovek mu se potčinjava
—: celo moralno-religiozno
tumačenje samo je jedan oblik potčinjavanja zlu. Vera da
u zlu postoji neki dobar smisao znači odricanje od borbe protiv njega.
Cela istorija kulture pretstavlja umanjavanje tog straha od slučaja,
od
neizvesnosti,
od
nenadnosti. Kultura upravo znači naučiti se proračunavanju,
naučiti
se otkrivanju uzroka, preduhitravanju, verovanju u nužnost. S napretkom
kulture čovek se osposobio da se oslobodi toga primitivnog
oblika
potčinjavanja zlu (koji se zove religija ili moral), toga »opravdanja zla«.
Sada on vodi rat protiv »zla« — on ga se oslobađa. Da, mogućno je stanje
osećanja sigurnosti, vere u zakon i proračun, u kome svest gleda na te
stvari s dosadom — u kome je
radovanje slučaju, neizvesnosti
i
nenadnosti ustvari potstrek.
Zastanimo za
trenutak kod ovog simptoma najviše
kulture — ja ga nazivam pesimizmom
jačine. Sada čoveku nije više nužno »opravdanje zla«, on se baš »pravdanja«
užasava. On uživa u zlu čistom, sirovom; on smatra besmisleno zlo najinteresantnijim.
Ako mu je pre bio nužan Bog, njega sada ushićuje nered sveta bez Boga,
svet slučaja, čijoj suštini pripada užas, dvosmislica i zavodništvo.
U takvom stanju
baš je dobru nužno »opravdanje«, to jest ono mora imati zlu i opasnu
podlogu, ili sadržati u sebi veliku količinu gluposti: u tom slučaju
ono se još sviđa. Animalnost više ne pobuđuje stravu; duhovita i srećna
razdraganost u prilog životinje u čoveku pretstavlja u takva vremena najpobedonosniji
oblik duhovnosti. Čovek je otsada dovoljno jak da se sme stideti vere
u Boga: — on sada sme iznova da igra ulogu đavolova advokata.
Ako se na delu zalaže za održavanje vrline, to čini iz razloga koji u vrlini
prepoznaju utančanog, lukavstvo, pohlepnost, oblik žudnje za moć.
I ovaj pesimizam
jačine završava se teodicejom,
to jest apsolutnom afirmacijom
sveta — ali iz razloga sa kojih se svet nekada odbacivao —: i na taj
način shvatanjem ovoga sveta kao najvišeg mogućnog i stvarno dostignutog
ideala.
-početak-
|