KRIZA: NIHILIZAM I IDEJA VRAĆANJA
 

55

          Krajnosti se ne ublažuju odmerenošću nego suprotnostima postojećih krajnosti. Tako je isto vera u apsolutnu nemoralnost prirode, u otsustvo cilja i smisla psihološki nužna strast, kada se više ne može održati vera u Boga i u bitno moralni poredak stvari. Nihilizam se sada pojavljuje, ne zato što je manje volje za životom no što je pre bilo, nego što su ljudi uopšte postali nepoverljivi prema »smislu« koji se može pripisati zlu, pa i samom životu. Jedno tumačenje je odbačeno: ali kako se ono smatralo za jedino, to se čini kao da život nema nikakvoga smisla, kao da je sve uzalud. 

*

          Ostaje da se dokaže da ovo »uzalud!« sačinjava karakter današnjeg nihilizma. Nepoverenje prema našim ranijim ocenama vrednosti poraslo je do te mere, da je dovelo do pitanja: »nisu li sve »vrednosti« samo mamac, kojim se komedija produžava, ma da se time ne dolazi bliže raspletu?« To dugo vreme sa jednim »uzalud«, bez cilja i smera, misao je koja najteže parališe, naročito kada čovek uvidi da je namagarčen a ipak nema moći da se tome otme. 

*
          Mislimo ovu misao u njenoj najstrašnijoj formi: život ovakav kakav je, bez smera i bez cilja, ali da se neizbežno vraća, bez kraja u ničemu: »večito vraćanje«.
          To je najkrajniji oblik nihilizma: večito (»besmisleno«) ništa! 
          Evropski tip budizma: energija znanja i snage tera nas u takvu veru. To je najnaučnija od svih hipoteza. Mi odričemo krajnje ciljeve: kad bi život imao krajnji cilj, on bi ga dostigao. 
*
          Valja shvatiti da se ovde teži protivstati panteizmu: »jer« sve savršeno, božanstveno, »večito«, tako isto nagoni na veru u »večito vraćane«. Pitanje: je li moral onemogućio i ovo panteističko pozitivno držanje prema svima stvarima? U suštini prevazišla se samo moralna ideja Boga. Ima li kakvog smisla zamisliti jednoga Boga s onu stranu dobra i zla«? Da li bi panteizam u ovom smislu bio mogućan? Da li mi otklanjamo iz procesa ideju cilja, pa ipak potvrđujemo postojanje procesa? — To bi bio slučaj, kad bi se u samom procesu svakoga trenutka nešto postizalo — i to uvek isto. Spinoza je došao do pozitivnoga stava te vrste, u koliko svaki trenutak ima logičku nužnost za njega: i sa svojim bitno logičkim instinktom on je triumfovao nad takvom prirodom sveta. 
*
          Ali je njegov slučaj izuzetan. Kad bi svaku osnovnu crtu karaktera, koja leži u osnovi svake pojave i nalazi izraza u svakoj pojavi, pojedinac osetio kao osnovnu crtu svoga karaktera, on bi bio prinuđen da svaki trenutaka svega života uopšte pobedonosno prima. Bilo bi jednostavno potrebno da se ta osnovna crta karaktera oseti kao nešto dobro, prijatno i od vrednosti. 

*

          Međutim moral je spasao život od očajanja i od skoka u ništa kod ljudi i društvenih klasa koje su ljudi pritiskali i kinjili: jer najveće ogorčenje prema životu ne rađa nemoć prema prirodi nego nemoć prema ljudima. Moral se držao prema silnima, nasilnicima, »gospodarima« uopšte, kao prema neprijateljima od kojih se prosečan čovek mora odbraniti, to jest okuražiti, ojačati. Moral je sledstveno propovedao najdublji mržnju i preziranje prema osnovnoj crti karaktera u gospodara: njihovoj volji za moć. Ukloniti, odreći, razviti ovaj moral: značilo bi ovaj najomrznutiji nagon posmatrati sa obrnutim osećanjem i ocenom. Kad bi stradalnik i potišteni izgubio veru u pravo na preziranje volje za moć, on bi ušao u fazu beznadežnog očajanja. To bi u stvari bio slučaj, kad bi ova crta bila bitna po život, kad bi se pokazalo da je u toj volji za moralom prikrivena oba »volja za moć«, i da je i ta mržnja i preziranje samo volja za moć. Onda bi potišteni uvideo, da sa silnikom stoji na istom zemljištu i da nema nikakvo pravo prvenstva, niti viši rang od njega. 

*

          Naprotiv! Nema ničega kod života što bi moglo imati vrednosti, osim stepena moći — razume se, ako se pretpostavi da je sam život volja za moć. Moral je sačuvao zlosrećnike, siročad života, od nihilizma, na taj način što im je svakom od njih pridao beskrajnu vrednost, metafizičku vrednost, i uvrstio ih u jedan red koji nije bio u skladu sa svetskom moći i svrstavanjem po rangu: on je propovedao pokoravanje, poniznost itd. Ako se uzme da vera u ovaj moral propada, ovi zlosrećnici ne bi više imali nikakve utehe, i propali bi i sami. 

*

          Ovo propadanje javlja se kao samouništenje, kao instinktivno odabiranje onoga što se mora razrušiti. Simptomi ovoga samorazrušenja kod zlosrećnika: vivisekcija sebe samoga, trovanje, opijanje, romantizam, a iznad svega, instinktivno prinuđavanje na postupke koji moćne čine smrtnim neprijateljima (obučavajući, tako reći, svoje sopstvene dželate), volja va uništenjem kao volja jednoga još dubljega instinkta, instinkta za samouništenjem, volje za ničim.

*

          Nihilizam je simptom da zlosrećnici nemaju više nikakve utehe: da oni uništavaju da bi sami bili uništeni, da lišeni morala, oni nemaju više nikakva razloga »da sebe žrtvuju, da se stavljaju na zemljište suprotnoga načela i da oni sa svoje strane hoće moć, time što nateruju moćne da budu njihovi dželati.To je evropski oblik budizma, aktivnog odridžanja, pošto je sav život izgubio svani »smisao«. 

*
          Ne treba misliti da je beda postala veća: naprotiv! »Bog, moral, požrtvovanje« bili su lek strahovito dubokim stupnjevima mizerije: aktivni nihilizam pojavljuje se pri srazmerno mnogo povoljnijim prilikama. Sama činjenica što se smatra da se izišlo iz morala, pretpostavlja izvestan stepen duhovne kulture; a oba opet izvesno blagostanje. Izvestan duhovni zamor, koji je izazvala dugotrajna borba između filosofskih mišljenja i odvela u beznadežan skepticizam prema filosofiji, pokazuje da ti nihilisti ni u kom slučaju ne stoje na nižem stupnju. Valja se samo setiti prilika u kojima se Buda pojavio. Učenje o večitom vraćanju imalo bi učene hipoteze za sobom (kao što ih je imala Budina nauka, na primer pojam uzročnosti itd.) 

*

          Šta danas znači »zlosrećan«? Pre svega, fiziološki: ne više politički. Najnezdravija vrsta ljudi u Evropi (u svima klasama) jeste zemljište ovoga nihilizma: ona bi veru u večito vraćanje smatrala kao prokletstvo, i ako bi ga ono jednom pogodilo, ona se više ne bi uzdržala ni od kakve akcije: ona se ne bi pasivno ugasila, nego će činiti da se ugasi sve što je besmisleno i besciljno u istoj meri: mada je to samo trzanje, slepo besnilo pred izvesnošću da je sve od večnosti postojalo — čak i ovaj trenutak nihilizama i žeđi za uništenjem. Vrednost takve krize je u tome što ona očišćava, što ujedinjuje srodne elemente i čini da se uzajamno kvare, što ljudima suprotnih mentaliteta ukazuje na zajedničke dužnosti, i među njima iznosi slabije i nesigurnije na videlo i na taj način čini prvi korak ka određivanju ranga snaga sa gledišta zdravlja: priznajući zapovednike za zapovednike i potčinjene za potčinjene. Razume se nezavisno od svih postojećih društvenih oblika. 

*
          Koja će se klasa pokazati tu kao najjača? Najumereniji, oni kojima ne treba nikakva krajnost u verovanju, oni koji ne samo da dopuštaju nego i vole dobar deo slučaja i besmislice, oni koji o ljudima mogu misliti misleći sasvim skromno o njihovoj vrednosti, a da zbog toga ne postanu mali i slabi: najbogatiji zdravljem, koji su dorasli za najveće nevolje, i koji se zbog toga ne plaše nevolje tako mnogo — ljudi, sigurni u svoju moć i koji silu koju je čovek dostigao pretstavljaju sa svesnim ponosom. 

*

          Kako bi takav čovek mislio o večitom vraćanju? 

 
 
 

-početak-