586
»ISTINSKI« I »PRIVIDNI SVET«
A
Pogrešni
pojmovi koji ističu iz ovog pojma trostruki su:
a) nepoznati
svet: — Mi smo avanturisti, radoznali — poznato
čini se da nas zamara (— opasnost od vog pojma leži u tome što nam
potura
misao da nam je »ovaj« svet poznat...);
b) drugi svet
gde stvari drukče stoje: — Nešto u nama pravi
poređenje, naše spokojno potčinjenje, naše ćutanje gubi tu svoju
vrednost —
možda će sve izići .na dobro, mi se nismo uzalud nadali.... Svet gde
stvari
drukče stoje, gde smo mi sami — ko zna ? — drukči...
v) istinski svet:
— To je najneobičniji udar i nasrtaj na nas
koji smo ikada doživeli; mnogo što-šta utisnuto je u reč »istinit«, i
nehotice
mi to dajemo »istinskom svetu« na poklon: istinski svet mora
biti
i veran istini, svet koji nas ne vara, niti nas pravi ludima: verovati
u njega znači skoro biti prinuđen verovati (— iz
konvencionalnosti,
kao što je to običaj među bićima dostojnim poverenja).
*
Pojam »nepoznati
svet« potura nam misao da nam je ovaj svet »poznat«
(dosadan —);
Pojam »drugi svet«
potura nam misao da bi svet mogao biti
drukčiji — otklanja nužnost i sudbinu (— uzaludno je potčiniti
mu se, prilagoditi se).
Pojam »istinski
svet« potura nam misao da je ovaj naš svet neistinski,
lažljiv, nepošten, da nije pravi, niti bitan — pa prema tome da
nije
ni podešen da nam bude od koristi (— nije za preporuku da se čovek
njemu
prilagodi; bolje je odupreti mu se).
*
Mi se,
dakle, povlačimo iz »ovog« sveta na tri načina:
a) svojom radoznalošću
— kao da se interesantniji njegov deo
nalazi negde drugde;
b) svojim potčinjavanjem
— kao da nije potrebno da se potčinjavamo
— kao da ovaj svet nije nikakva poslednja nužnost;
v) svojom simpatijom
i poštovanjem — kao da ih ovaj svet ne zaslužuje,
kao da je nizak i nečastan prema nama...
Jednom rečju: mi se bunimo na tri načina: mi smo načinili od
x
svoju kritiku »poznatog sveta«.
B
Prvi
korak ka urazumljenju: pojmiti do koje smo mere zavedeni
— jer bi moglo biti sasvim suprotno:
a) nepoznati
svet mogao bi biti tako sklopljen da nam da volju
za »ovaj« svet — kao za jednu možda glupu i nižu formu života;
b) drugi
svet, vrlo daleko od toga da uzima u obzir naše želje
koje ovde nisu nikad zadovoljene, mogao bi biti deo onih stvari koje
nam
ovaj svet omogućuje: poznati ovaj svet, moglo bi da bude sredstvo za
naše
zadovoljenje;
v) istinski
svet: ali ko nam baš to veli da prividni svet mora
vredeti manje od istinskog sveta? Ne protivrečili naš instinkt ovom
mišljenju
? Nije li čovek večito zauzet stvaranjem jednog fiktivnog
sveta,
jer bi hteo imati jedan bolji svet od stvarnosti ? Pre svega:
otkuda
mi znamo da naš svet nije istinski ? ... Jer je mogućno da je
drugi
svet »prividan« (ustvari, Grci su, na primer, zamislili carstvo seni;
prividan život, pored pravog života —). I iajzad: šta nam daje
pravo
da postavljamo kao neke stupnjeve stvarnosti ? To je nešto
drugo negoli
što je jedan nepoznat svet — to je već želja da se nešto zna o
nepoznatom.
»Drugi«, »nepoznati« svet — lepo! Ali reći »istinski svet« — znači »znati
nešto o njemu« — to je suprotno pretpostavci jednoga x-
sveta...
Jednom rečju: svet x
može u svakom pogledu biti dosadniji, nečovečniji
i nedostojniji negoli što je ovaj svet.
Bilo bi sasvim nešto
drugo kad bi se tvrdilo da postoji x-svetova,
to jest svaki mogućni svet pored ovoga našega. Ali to se nije nikad
tvrdilo....
V
Problem:
zašto je pretstava o drugom svetu uvek ispadala na štetu
to jest kao kritika »ovoga« sveta — na šta to ukazuje? —
Naime: jedan narod
koji je ponosit na sebe, čiji je život u napredovanju,
uvek misli da je drukčiji način života nešto niže, manje vredno
od
njegovog; on smatra tuđ, nepoznat svet za svoga neprijatelja, za svoju
suprotnost:
on ne oseća radoznalost, nego se pre tuđi nepoznatoga... Jedan narod
neće
nićada dopustiti da je neki drugi narod »istinski narod«...
Simptomatična je sama
činjenica da je takvo razlikovanje mogućno, da
se ovaj svet smatra »prividnim«, a onaj drugi »istinskim«.
Kolevke pretstave o
»drugom svetu«:
filosof koji izmišlja jedan
racionalan
svet, u kome su razum i logičke funkcije adekvatne: —
tu
je koren »istinskog« sveta; religiozni čovek, koji izmišlja jedan
»božanski«
svet: — tu je koren »otprirođenoga, protivprirodnoga« sveta; moralni
čovek,
koji zamišlja jedan »slobodan svet«: — tu je koren »dobrog, savršenog,
pravednog
i svetog« sveta.
Zajednički faktor svima njima: psihološka omaška,
fiziološka
zbrka.
Koji atributi
karakterišu »drugi svet« onako kako se on stvarno javlja
u istoriji? — Pečati filosofske, religiozne i moralne predrasude.
»Drugi svet«, kakav
se javlja u svetlosti ovih činjenica, sinonim
je ne-bića, ne-života, volje za ne-životom...
Opšti pogled:
instinkt zamorenosti životom, a ne instinkt života, stvorio
je »drugi svet«.
Posledica:
filosofija, religija i moral simptomi su dekadencije.