78

GLUMA

Šarenolikost modernog čoveka i njena draž. U suštini maska i dosađivanje.
Literat.
Političar (u »nacionalnoj prevari«).
Afektacija u umetnosti:
Nedostatak poštenja u pripremanju i obuci (Fromanten);
Romantičari (otsustvo filosofije i nauke i preterano mnogo literature);
Romanopisci (Valter Skot, ali isto tako i čudovišta Nibelunga, sa prekomerno nervoznom muzikom);
Liričari.
»Naučnost«
Virtuozi (Jevreji).
Narodni ideali kao nešto iz čega se izašlo, ali još ne pred narodom:
Svetitelj, mudrac, prorok.
79

          Raspojasanost u modernom duhu skrivena je pod svakojakom moralnom politurom. Reči kojima se moderni duh ukrašava jesu: tolerancija (za »nesposobnost za da i ne«); širina simpatije (=jedna trećina ravnodušnosti, jedna trećina radoznalosti, jedna trećina bolesne uzbudljivosti); »objektivnost« (= nedostatak ličnosti, nedostatak volje, nesposobnost za »ljubav«); »sloboda« u odnosu prema pravilu (romantizam); »istina« nasuprot laži i laganju (naturalizam); »naučni duh« (»ljudski dokumenat«): ili prostim jezikom rečeno, roman u sveskama i dodavanje mesto kompozicije; »strast« mesto nereda i neumerenosti; »dubina« mesto zbrke i haosa od simbola.
 


80

          Kritika krupnih reči. —  Ja sam pun nepoverenja i zle volje prema onome, što se naziva »idealom«: u tome se sastoji moj pesimizam, što sam poznao, do koje su mere »uzvišena osećanja« izvor zla, to će reći: umanjavanja i unižavanja čovekove vrednosti.
          Čovek se uvek vara, kadgod očekuje »napredak« od nekog ideala; pobeda ideala dosada je uvek bila nazadnjački pokret
          Hrišćanstvo, revolucija, ukidanje ropstva, jednaka prava, filantropija, miroljublje, pravda, istina: sve ove velike reči imaju vrednost jedino u borbi, kao zastave: ne kao stvarnosti nego kao ukrasi za nešto sasvim drugo (upravo suprotno!).
 


81

          Postoji tip čoveka koji se zaljubio u misao tout comprendre c´est tout pardonner. To su slabići, to su pre svega razočarani: ako u svemu ima nešto za praštanje, onda ima u svemu i nešto za preziranje! To se filosofija razočarenja tako humano uvija u sažaljenje i slatko gleda.
          To su romantičari čija se vera isparila: sada bi bar hteli posmatrati kako sve iščezava i nestaje. Oni to zovu l´art pour l´art, »objektivnost«, itd.
 


82

          Glavni simptomi pesimizma: — večere kod Manji-a; ruski pesimizam (Tolstoj, Dostojevski), estetski pesimizam, l´art pour l´art, »opisivanje« (romantički i antiromantički pesimizam); pesimizam teorije saznanja (Šopenhauer; fenomenalizam); anarhistički pesimizam; »religija sažaljenja«, preteča budizma; kulturni pesimizam (egzotizam, kosmopolitizam); moralni pesimizam: ja sâm.
 


83

          »Bez hrišćanske vere, rekao je Paskal, bili bi i sami, kaogod i priroda i istorija, čudovište i haos. Mi smo ispunili ovo proroštvo: pošto je slabačko-optimistički osamnaesti vek ulepšao i racionalizirao čoveka«.
          Šopenhauer i Paskal. — U jednom bitnom smislu, Šopenhauer je prvi produžio Paskalov pokret: ako je svet čudovište i haos, znači onda da je nešto što treba odbaciti... Istoriju, prirodu, samog čoveka!
          Naša nesposobnost da poznamo istinu, posledica je iskvarenosti, našeg moralnog propadanja: tako veli Paskal. Šopenhauer u suštini kaže isto. »Što je dublja iskvarenost razuma u toliko je nužnije učenje o spasenju« — ili, kako bi Šopenhauer rekao, »odricanje«.
 


84

          Šopenhauer kao epigon (prilike pre revolucije): — sažaljenje, čulnost, umetnost, slabost volje, katolicizam duhovnih strasti — to je u suštini dobar osamnaesti vek.
          Iz osnova pogrešno shvatanje volje kod Šopenhauera (kao da je nagon, instinkt, pohota bitno kod volje) tipično je: to je umanjavanje vrednosti volje do prepoznavanja. Tako isto mržnja prema hotenju; pokušaj da se vidi nešto više, čak i sama viša vrednost, u nehotenju ničega više, u »biću subjekta bez cilja i smera« (u »čistom subjektu slobodne volje«). Veliki simptom zamora ili slabe volje: jer volja ustvari gleda na strasti kao gospodar i određuje im put i meru...
 


85

          Neko je napravio nedostojan pokušaj da Šopenhauera i Vagnera gleda kao tip duhovno poremećenih ljudi: neuporedivo bi se bitnije oni shvatili, kad bi se naučno odredio tip dekadencije, koji obojica sobom pretstavljaju.
 


86

          Henrik Ibsen postao mi je vrlo jasan. Uza sav svoj snažan idealizam i »volju za istinom« nije se usuđivao da se oslobodi moralnog iluzionizma, koji kaže reč »sloboda« a neće sebi da prizna šta je sloboda: to je drugi stupanj u metamorfozi »volje za moć« kod onih koji nemaju moći. Na prvom stupnju zahteva se pravičnost od onih koji imaju moć. Na drugom stupnju kaže se »sloboda«, to jest čovek želi da se oslobodi onih koji imaju moć. Na trećem stupnju govori se o »jednakim pravima« — to jest, čovek želi, ukoliko sam još nema prevage, da spreči svoje takmace da porastu u moći.
 


87

          Propadanje protestantizma: teoretski i istoriski shvaćen kao polutanstvo. Stvarna prevaga katolicizma; protestantsko osećanje ugašeno do te mere da se i najjači antiprotestantski pokreti (na primer Vagnerov Parsifal) više ne smatraju takvima. Svi viši duhovni redovi u Francuskoj katolički su po instinktu. Bizmark je pojmio da protestantizma uopšte više nema.
 


88

          Protestantizam, taj duhovno nečist i dosadan oblik dekadencije, u kome se hrišćanstvo umelo sačuvati na mediokritetskom Severu: kao nešto polutansko i složeno on je koristan za saznanje, ukoliko je bio u stanju da smesti u iste glave iskustva različite vrste i porekla.
 
 

89

          Šta je nemački duh napravio od hrišćanstva! I da se zadržim na protestantizmu: koliko je još mnogo piva u protestantskom hrišćanstvu! Je li mogućna duhovno dosadnija, nemoralnija i trulija forma hrišćanske vere od prosečnog protestanta?... To ja nazivam uistini skromnim hrišćanstvom! To ja nazivam homeopatijom hrišćanstva! Mene potsećaju da danas postoji i jedan bestidniji oblik protestantizma: dvorskih propovednika i antisemitskih spekulanata: ali još nije niko ustvrdio da nad tim vodama »lebdi« kakav bilo duh... To je samo nedostojniji, ali nikako ne shvatljiviji oblik hrišćanske vere...
 
 

90

          Progres. — Da se samo ne varamo! Vreme juri napred — mi bismo hteli verovati da i sve što je u njemu juri napred ? da razvitak znači napredovanje... To je privid koji i najobazrivije vara. Ali devetnaesti vek nije nikakav progres prema šesnaestom: a nemački duh iz 1888 godine je nazadnjački prema nemačkom duhu od 1788... »Čovečanstvo« ne ide napred, ono čak i ne postoji. Opšti izgled svega nalik je na neku ogromnu eksperimentalnu radionicu, gde ponešto uspe u svima vekovima a bezbroj stvari ne uspeva, gde nedostaje svakog reda, logike, veze i obaveze. Kako se usuđujemo prevideti, da je trijumf hrišćanstva dekadentski pokret?... Da je nemačka reformacija povampirenje hrišćanskog varvarstva?... Da je revolucija uništila instinkt za veliku organizaciju društva?... Čovek ne pretstavlja nikakav progres prema životinji: kulturni mekušac je nedonošče u poređenju sa Arapinom ili Korzikancem: Kinez je uspeliji tip, to će reći dugovečniji, od Evropljanina...
 
 

-početak-