VERA
U »JA« —
SUBJEKT
481
Protiv pozitivizma, koji zastaje
kod fenomena da »postoje samo činjenice«, hteo bih reći: ne, baš činjenice
ne postoje, nego samo tumačenja činjenica. Mi ne možemo utvrditi
nijedan fakt »po sebi«: možda je besmislica hteti tako što.
»Sve je subjektivno«, kažete vi: ali i to je već tumačenje.
»Subjekt« nije ništa dano, nego nešto maštom nadometnuto, iza fakta potureno.
— Je li najzad nužno staviti tumačenje iza tumačenja? I to je već fantazija,
hipoteza.
Ukoliko reč »saznanje« uopšte ima smisla, svet je dostupan saznanju:
ali se on može tumačiti drukče, svet nema nikakva određena smisla
iza sebe, nego bezbroj smislova. — To je »perspektivizam«.
Naše potrebe tumače nam svet; naši nagoni i njihovo za
i protiv. Svaki nagon je neka vrsta vlastoljublja, svaki ima svoju tačku
gledišta, koju želi nametnuti svima ostalim nagonima kao zakon.
482
Tamo gde naše neznanje uistinu počinje,
kod tačke odakle dalje ne možemo videti, mi stavljamo jednu reč, na primer
reč »ja«, reč »činiti«, reč »trpeti« — ovi pojmovi mogu biti granična linija
našeg saznanja, ali oni nisu nikakve »istine«.
483
»Ja« se stavlja zahvaljujući mišljenju,
ali sve dosad svi su verovali, kao što veruje prost narod, da postoji nešto
neposredno izvesno u pojmu »ja mislim«, i da je po analogiji s našim razumevanjem
sviju drugih uzročnih reakcija ovo »ja« dani uzrok mišljenja. Ma koliko
da smo navikli na ovu fikciju i ma koliko da nam je neophodna postala, samo
to ne dokazuje ništa protiv imaginarne prirode njena porekla;
jedno verovanje može ipak biti lažno, iako je uslov života.
484
»Misli se: sledstveno postoji mislilac«:
na to se svodi Dekartova argumentacija. Ali to znači pretpostaviti da je
naša vera u ideju supstancije »a priori istinita«: — da, kada mislimo,
mora biti nečega »što misli«, prosto je formulisanje naše gramatičke navike,
koja stavlja delatelja iza dela. Ukratko rečeno, ovde je skoro načinjen jedan
logičko-metafizički postulat — a nije samo utvrđena izvesna činjenica...
Putem kojim je išao Dekart ne dolazi se do neke apsolutne izvesnosti, nego
samo do fakata jedne vrlo jake vere.
Ako se stav svede na: »misli se, dakle postoji misao«, dobija
se prosta tautologija: i baš ono što je u pitanju, »realnost mišljenja«, time
se i ne dotiče — to znači da se u ovakvom obliku ne može poreći »prividnost«
mišljenja. A Dekart je međutim hteo da misao ima ne samo prividnu
stvarnost, nego apsolutnu stvarnost.
485
Pojam supstancije je posledica pojma
subjekta: a ne obrnuto! Ako se odreknemo duše, »subjekta«,
onda uopšte nedostaje razloga za »supstanciju«. Onda dobijamo stepene
bića, a gubi se samo biće.
Kritika » stvarnosti«: čemu vodi » više ili manje stvarnosti«,
gradacija bića u koju verujemo?
Naš stepen osećanja života i moći (logika i jedinstvo
doživljaja) daje nam meru »bića«, »stvarnosti«, neprividnosti.
Subjekt: to je terminologija naše vere u izvesno jedinstvo
između sviju različitih momenata najvišega osećanja stvarnosti: mi razumemo
tu veru kao posledicu jednoga uzroka — mi toliko verujemo u svoju
veru da nje radi zamišljamo »istinu«, »stvarnost«, »supstancijalnost«. —
»Subjekt« je fikcija, kao da su mnoga istovetna stanja uticaj izvesnog
supstrata na nas: ali mi smo najpre stvorili » istovetnost«
tih stanja; izjednačenje i podešavanje tih stanja je činjenica a ne
istovetnost njihova (— koja se pre mora odreći —).
486
Moralo bi se znati šta je biće,
da bi se moglo odlučiti da li je ovo ili ono realno (na primer »činjenice
svesti«); tako isto šta je izvesnost, šta je saznanje i tome
slično. Ali kako to ne znamo, kritika moći saznanja je besmislena: kako
oruđe može kritikovati sebe samo, kad jedino sebe može upotrebiti
za kritiku? Ono ne može sebe ni definisati!
487
Nije li potrebno da svaka filosofija naposletku
otkrije osnovne principe na kojima počivaju procesi mišljenja — to će reći,
našu veru u »ja« kao u supstanciju, kao jedinu stvarnost na
osnovu koje smo jedino u stanju da stvarima pripišemo realnost? Najstariji
»realizam« na kraju izlazi na videlo: istovremeno s priznanjem činjenice
od strane čovekove da cela njegova religiozna istorija nije ništa drugo do
istorija praznoverica o duši. Tu leži brana; sâmo naše mišljenje uključuje
tu veru (s njenim razlikovanjem supstancije, akcidencije, dela, činioca itd.);
napustiti tu veru značilo bi: prestati biti u stanju misliti.
Ali da izvesno verovanje, ma kako bilo korisno po održanje vrste,
nema ničega zajedničkog sa istinom, može se videti na primer po tome što
mi moramo verovati u vreme, prostor i kretanje, a pritom se
ne osećamo prinuđeni da ih smatramo za apsolutne stvarnosti.
488
Psihološko poreklo naše vere u razum.
— Ideje: »stvarnost«, »biće«, potiču od našeg osećanja subjekta.
»Subjekt«: mi smo ga tako protumačili da »ja« može važiti kao
supstancija, kao uzrok sve akcije, kao delatelj.
Metafizičko-logički postulati, vera u supstanciju, akcident, atribut
itd., dobijaju svoju ubedljivost od naše navike da sva svoja dela smatramo
kao posledicu svoje volje: tako da se »ja«, kao supstancija, ne izgubi u mnoštvu
promena... — Ali volja ne postoji. —
Mi nemamo nikakvih kategorija koje bi nam dopustile da odvojimo
»svet kao stvar po sebi« od »sveta pojava«. Sve kategorije našega razuma
čulnog su porekla: to su dedukcije iz empiričkog sveta. »Duša«, »ja« — istorija
ovih pojava pokazuje da je i ovde najstarije razlikovanje (»dah«, »život«)...
Ako ne postoji ništa materijalno, onda ne postoji ništa ni nematerijalno.
Taj pojam onda ne znači više ništa.
Nema subjekata-»atoma«. Obim jednog subjekta povećava se
ili smanjuje bez prestanka, centar sistema se neprekidno pomera;
na slučaj da sistem ne bude više u stanju da organizuje prisvojenu masu, deli
se na dvoje. S druge strane, on je u stanju da slabiji subjekt preobrazi u
svoj organ, ne ništeći ga pritom, i da do izvesne mere obrazuje novu celinu
s njim. Ne »supstancija«, nego pre nešto što teži za sve većom snagom; i što
tek posredno želi da se »održi« (želi da prevaziđe sebe).
489
Sve što dolazi u svest kao »jedinstvo« već
je veoma složeno: mi uvek tu dobijamo samo privid jedinstva.
Telo je bogatija, shvatljivija, opipljivija pojava: njega treba
metodički isticati na prvo mesto, a pritom ništa ne određivati o njegovom
krajnjem značenju.
490
Hipoteza o jednom jedinom subjektu
možda nije potrebna; isto tako se možda sme dopustiti da pretpostavimo mnoštvo
subjekata, čije uzajamno dejstvo i borba leže u osnovi naše misli i naše svesti
uopšte? Neka vrsta aristokratije »ćelija« na kojima počiva vlast?
Razume se, jedna aristokratija ravnih među sobom, koji su naviknuti da zajednički
vladaju, i znaju kako se zapoveda?
Moje hipoteze: subjekt kao mnoštvo.
Bol je projiciran, intelektualan i u zavisnosti od suda »štetan«.
Dejstvo je uvek »nesvesno«: deducirani i zamišljeni uzrok je projiciran,
on sledi iz događaja.
Zadovoljstvo je vrsta bola.
Jedina sila koja postoji istovetna je po prirodi sa silom
volje: zapovedanje drugim subjektima, koji se potom menjaju.
Neprekidna prolaznost i nepostojanost subjekta. »Smrtna duša«.
Broj kao oblik perspektive.
491
Vera u telo je nešto osnovnije od vere u
dušu: vera u dušu ponikla je iz nenaučnog posmatranja agonija tela (nešto
što ga napušta. Vera u istinitost snova —).
492
Telo i fiziologija kao polazna tačka:
zašto? — Mi dobijamo tačnu sliku o vrsti jedinstva našega subjekta, to će
reći kao upravljača na čelu jedne zajednice (ne kao »dušâ« ili »životnih
sila«), tako isto o zavisnosti ovih upravljača od njihovih podanika i uslova
za hijerarhiju i podelu rada koji omogućuju pojedinca i celinu. Isto tako
dobijamo jasnu pretstavu o tome kako žive celine neprestano nastaju i nestaju,
i kako »subjektu« ne pripada večnost; tako isto shvatamo da je borba sastavni
deo života i da se ispoljava u slušanju i zapovedanju i da životu pripada
pokretno određivanje granica moći. Relativno neznanje, u kome se održava
upravljač u pogledu pojedinih funkcija i poremećaja u zajednici, spada u uslove
pod kojima je upravljanje mogućno. Ukratko rečeno, mi dobijamo ocenu i za
neznanje, za posmatranje na veliko i uopšte za uprošćavanje i patvorenje,
za perspektivu. Ali je najvažnija stvar: što mi razumemo da su upravljač i
njegovi podanici iste vrste, svi oni osećaju, hoće, misle — i što svuda
gde u telu vidimo ili slutimo kretanje mi zaključujemo da mu pripada subjektivan
nevidljiv život. Kretanje je simbolika za oko; ono nagovešćuje da se nešto
osećalo, htelo, mislilo.
Za direktno ispitivanje subjekta o subjektu i za svako samoogledanje
duha opasnost leži u tome što za njegovu delatnost može biti važno i korisno
da sebe krivo tumači. Zato mi pitamo telo i odbacujemo svedočanstvo
izoštrenih čula: ili pak pokušavamo saznati da li mogu doći u vezu s nama
sami podanici.
-početak-
|