786 ISTORIJA MORALIZOVANjA I DEMORALIZOVANjA Prvi
stav:
Ne postoje uopšte moralni postupci: oni su potpuno imaginarni. Ne
samo
da se oni ne mogu dokazati (što su na primer priznali i Kant i
hrišćanstvo)
— nego su uopšte nemogućni. Putem psihološkog nesporazuma
izmislila
se antiteza nagonskim silama i poverovalo se da se pronašla neka druga
vrsta takvih sila; zamislio se jedan primum mobile koji uopšte ne
postoji.
Prema oceni, koja je uopšte i dala povoda antitezi »moralnoga« i
»nemoralnoga«,
moramo reći: postoje jedino nemoralni smerovi i postupci.
*
Psihološka
zabluda, iz koje je ponikla antiteza »moralnog« i »nemoralnog«:
»nesebičan«,
»neegoist«, »samopregoran« — sve nerealno, fantastično.
NZ. Time hrišćanstvo pretstavlja napredak u psihološkoj izoštrenosti pogleda: Larošfuko i Paskal. Ono je shvatilo da postoji bitna jednakost ljudskih dela i da su jednaka po vrednosti u bitnosti (— sva su nemoralna). *
Sada su
se ozbiljno dali na posao da stvore ljude u kojima će samoljublje biti
ubijeno: — sveštenike, svetitelje. I kada se sumnjalo da li se
uopšte
može postati »savršen«, nije se sumnjalo u to da se zna šta je
savršeno.
* Ide se
dalje; i oklevetani instinkti traže svoje pravo (na primer
Luterova
reformacija: najgrublji oblik moralne lažnosti kao »sloboda evanđelja«)
— oni se prekrštavaju svetim imenima;
* Rezultati: postoje samo nemoralne namere i postupci takozvani moralni postupci i namere moraju se otkriti kao nemoralni. Izvođenje svih afekata iz jedne jedine volje zamoć: oni su ravni po suštini. Pojam života: — u prividnoj suprotnosti (između »dobra« i »zla«) ispoljavaju se stupnjevi moći instinkata, privremena hijerarhija kojom se izvesni instinkti obuzdavaju ili se stavljaju u službu. — Opravdanje morala: ekonomsko itd. 1 Živeti, da bi se živelo za druge. * Protiv drugog stava. Determinizam: pokušaj da se moralne vrednosti spasu na taj način što se prenose u nepoznato. Determinizam je samo način da naše ocene vrednosti neprimetno iščeznu, pošto im nema mesta više u svetu shvaćenom mehanistički. Zbog toga se determinizam mora napasti i srušiti, kao što se mora osporiti naše pravo na razlikovanje između sveta po sebi i fenomenalnog sveta. Apsolutno je nužno da se sasvim oslobodimo ciljeva: inače ne bismo smeli pokušavati da se žrtvujemo i slobodno živimo. Tek bezgrešnost postajanja daje nam najveću hrabrost i najveću slobodu! Vratiti zlom čoveku čistu, savest — je li to bio moj nehotičan napor? I to baš zlom čoveku, ukoliko se pokazao kao jak čovek? (Ovde treba navesti mišljenje Dostojevskoga o zločincima u tamnicama). Naša nova »sloboda«. — Koliko čovek slobodnije diše kad oseti, kao što to osećamo mi oslobođeni duhovi, da nije upregnut u sistem »ciljeva«! Tako isto i pri pomisli da pojmovi nagrade i kazne ne ističu iz suštine života. Tako isto da dobra i zla dela nisu takva po sebi, nego samo sa gledišta tendencija za održanjem kod izvesnih ljudskih zajednica. Tako isto da naša shvatanja radosti i bola nemaju nikakvo kosmičko značenje, da ne govorimo već o metafizičkom (— ona vrsta pesimizma koji je vezan za ime Eduarda Hartmana, koji je sebi stavio u zadatak da radost i bol dovede u ravnotežu, zatvarajući sebe dobrovoljno u tamnicu i granice prekopernikanske misli, bio bi ne samo nešto nazadno nego i degenerično, kad ne bi bio samo rđava šala jednog Berlinca). Ako je čovek načisto sa ciljem i smislom svoga života, onda je pitanje o tome kako živeti sporedno. Već je znak neverovanja u cilj i smisao, znak oskudice volje, kada vrednost zadovoljstva i bola stupa u prvi red i hedonističko-pesimistička učenja nalaze pristalice; i odricanje, rezignacija, vrlina, »objektivnost« mogu u najmanju ruku već biti znak da se počinje osećati nedostatak glavnoga. Dosad nemačka kultura nije postojala. Ovo tvrđenje ne može se pobiti prigovorom da je u Nemačkoj bilo velikih pustinjaka (— kao što je Gete na primer): Jer su oni imali svoju sopstvenu kulturu. Ali baš oko njih, kao oko silnih, prkosnih, usamljenih stena, ležao je ostali nemački duh kao njihova antiteza, to će reći, kao mekana, močvarna, klizava zemlja, na kojoj je svaki korak inostranstva pravio »otiske« i stvarao »oblike«: nemačka kultura bila je bez karaktera, skoro bezgranične podatljivosti. Nemačka, premda bogata okretnim i dobro obaveštenim naučnicima, prilično dugo vremena trpi toliku oskudicu u velikim dušama, snažnim duhovima, da se čini kao da jezaboravila šta je velika duša, šta je to snažan duh: i danas se skoro mirne savesti i bezočno izlažu prosečni i uz to ljudi promašenih života na tržištu i veličaju sebe kao velike ljude i reformatore; kao što na primer to čini Eugen Diring, koji je vrlo inteligentan i dobro obavešten naučnik, ali skoro kod svake reči pokazuje svoju sićušnu dušu koju razapinje tesnogruda zavist: tako isto da ga ne pokreće nikakav snažan, bujan, dobronameran i bogat duh, sujeta. Ali se mnogo manje može oprostiti u ovo doba filosofu što je častoljubiv, negoli u ma koje drugo doba: kada je masa gospodar i kada masa deli počasti! Moja
»budućnost«:
— strogo politehničko obrazovanje. Vojna obaveza: tako da prosečno
svaki čovek iz viših redova bude oficir, ma šta drugo bio sem toga.
|