A. KRITKA IDEALA

330

          Ovu kritiku početi s tim što će se odbaciti reč »ideal«; kritika željivosti.

331

          Vrlo mali broj ljudi među nama je svestan šta u sebi sadrži stav željivosti, svako »tako bi trebalo da je, ali nije«, ili pak »tako bi trebalo da je bilo«: takvi sudovi sadrže osudu čitavog toka stvari. Jer u svetu nema ničega izdvojenoga: najmanja stvar nosi celinu na svojim leđima; na tvojoj maloj nepravdi počiva čitava zgrada budućnosti, celina se osuđuje pri svakoj kritici i najmanjega dela. Pretpostavimo sada da se moralna norma, kako je sam Kant shvatio, nikada nije potpuno ispunila i da ostaje kao neka vrsta transcendentalnoga nad stvarnošću, a da pri tom nikada u nju ne siđe: onda bi moral sadržao u sebi sud o celini, koji bi ipak dopuštao pitanje: otkuda mu pravo na to »put odavde? Put od stvarnosti?« Čak i večito nezadovoljstvo? Je li željivost možda pokretačka sila sviju stvari? Je li ona ? Na koji način deo dolazi do toga da se javlja kao sudija celine? — I ako je, kao što neki tvrde, ova moralna osuda i nezadovoljstvo stvarnošću neiskorenjivi instinkt, nije li možda mogućno da ovaj instinkt pripada neiskorenjivim glupostima, pa čak i bezobzirnostima naše vrste? — Ali, govoreći to, mi činimo baš ono što osuđujemo; gledište željivosti, nepozvanoga suđenja, sastavni je deo čitavoga karaktera toka stvari kaogod i svaka nepravda i nesavršenstvo — naš pojam »savršenstva« nikako ne nalazi svoje puno zadovoljenje. Svaki nagon koji traži zadovoljenje izražava svoje nezadovoljstvo sa sadanjim stanjem stvari: kako? je li možda celina sastavljena samo od nezadovoljnih delova, koji svi skupa imaju razne želje u glavama? Je li »tok stvari« možda— Bog?

*

          Meni se čini da je od bitne važnosti da raskrstimo s pojmom celine, jedinstva i svake vrste sile ili apsolutnoga; jer se nećemo moći da oslobodimo iskušenja da to ne nazovemo najvišim bićem i ne krstimo »Bogom«. Celina se mora rasparčati; mi moramo zaboraviti na poštovanje koje smo joj ukazivali; a ono što smo dali nepoznatom i celini, moramo da uzmemo natrag za najbliže, naše.
          Onde gde Kant na primer kaže: »Dve su stvari večito dostojne poštovanja« (na kraju Kritike praktičnog razuma) danas bismo mi radije rekli: »Varenje je još dostojnije poštovanja«. Pojam svega, celine, uvek će izazivati stare probleme kao što je: »Kako je zlo mogućno?« itd. Zato »sve«, celina, ne postoji, niti postoji kakav veliki nervni centar, ni inventar, niti pak skladište sile.

332

          Čovek kakav treba da je: to nam zvuči isto tako neukusno kao: »drvo kakvo treba da je«.

333

          Etika: ili »filosofija željivosti«. — »Trebalo bi da je drukče«, »treba da bude drukče«: nezadovoljstvo se čini kao da je srž etike.
          Čovek bi mogao da se spase toga stanja: prvo, birajući stanja u kojima je slobodan od tih osećanja; drugo, shvatajući njihovu drskost i glupost: jer želeti da nešto drukče bude negoli što je, znači želeti da sve drukče bude — znači odbacivati celinu. Ali sam život je jedna takva želja!
          Utvrditi šta postoji, kakvo je to što postoji, čini se bezmerno više, ozbiljnije od svakoga »tako bi trebalo da je«, jer je ovo poslednje kao ljudska kritika i pretencioznost unapred osuđeno da bude smešno. Tu se izražava potreba koja želi da poredak u svetu bude u skladu s našim blagostanjem; i koja upućuje našu volju da doprinese što više može tome cilju.
          S druge strane, samo ova želja »tako bi trebalo da je« izazvala je drugu želju: da saznamo šta jeste? Saznanje o tome šta jeste već je posledica pitanja »kako? je li to mogućno? zašto baš tako?« Naše čuđenje zbog nesklada između naših želja i toka stvari u svetu dovelo nas je do poznanja toka stvari. Možda stvar stoji i drukče: možda je ono »tako bi trebalo da je« samo naša želja da savladamo svet. —

334

          Danas, kad nam svako zahtevanje da »čovek treba da je takav i takav« izaziva malu ironiju na usnama, kad se čvrsto držimo mišljenja da čovek, uprkos svemu, postaje samo ono što jeste (uprkos svemu: to će reći vaspitanju, obuci, sredini, slučajevima i nesrećama) u stvarima morala mi smo se naučili začudo da izokrenemo odnos između uzroka i posledice — ništa nas možda ne razlikuje dublje od starih sledbenika morala. Mi, na primer, ne kažemo više: »Porok je uzrok što jedan čovek propada i fiziološki«; isto tako mi ne kažemo: »Čovek ne napreduje vrlinom, ona mu donosi dug život i sreću«. Naše je mišljenje pre da porok i vrlina nisu nikakvi uzroci, nego samo posledice. Čovek biva pristojan čovek zato što jeste takav: to će reći jer je rođen kao kapitalist s dobrim instinktima i uspešnim odnosima... Ako čovek dođe na svet kao siromah, od roditelja koji su u svemu samo trošili, a nisu ništa sticali, onda je on »nepopravljiv«, to će reći sposoban za tamnicu i ludnicu... Danas mi nismo više u stanju da delimo moralnu degeneraciju od fiziološke: moralna degeneracija je prosto splet simptoma fiziološke; čovek je po nužnosti rđav, kao što je po nužnosti bolestan... Rđav: ova reč na ovome mestu izražava izvesnu nemoć, koja je fiziološki vezana s tipom degeneracije: na primer slabost volje, nesigurnost, pa čak i mnoštvo »ličnosti«, nemanje moći za uzdržavanje od reagiranja na nadražaj i za »vladanje« nad sobom, sputanost pred svakom vrstom sugestije nečije tuđe volje. Porok nije nikakav uzrok; porok je posledica... Porok je prilično proizvoljni rezime izvesnih posledica fiziološke degeneracije. Jedan opšti stav, »čovek je rđav«, kao što to uči hrišćanstvo, bio bi opravdan, kad bi bilo opravdano smatrati tip degenerika normalnim tipom čoveka. Ali to je možda preterano. Svakako, ovaj stav važi svuda gde je hrišćanstvo napredovalo i preovladalo; jer se time dokazuje postojanje bolesnog zemljišta, oblasti za degeneraciju.

335

           Nismo u stanju da dovoljno izrazimo poštovanje prema čoveku, kad ga vidimo kako se razume u veštini probijanja kroz život, u istrajnosti, iskorišćavanju prilika, zbacivanju protivnika; ali ako ga gledamo u svetlosti njegovih želja, on je najapsurdnija životinja... To je isto kao kad bi mu bio potreban manež za kukavičluk, lenost, slabost, sladunjavost, pokornost, kao oporavilište od njegovih jakih i muških vrlina: pogledajte ljudske želje, njihove »ideale«. Kad čovek ima želje, onda se odmara od onoga što je od najveće vrednosti u njemu, od svoga delanja: pomoću ništavnog, apsurdnog, bezvrednosnog, detinjastog. Duhovno siromaštvo i nedovitljivost ove dovitljive životinje pronalazačkoga duha prosto je strahovito. »Ideal« je u neku ruku odmazda koju čovek plaća za ogromni izdatak koji mora da snosi u svima stvarima i neodložnim dužnostima. Kad prestane stvarnost, onda dolazi san, zamor, slabost: »ideal« je upravo oblik sna, zamora, slabosti, nemoći... Najjače prirode postaju ravne najslabijim kad na njih naiđe ovo stanje: one obožavaju prestanak rada, borbe, strasti, napetosti, suprotnosti, ukratko stvarnosti... borbe za saznanjem, napora za saznanjem.
          »Bezgrešnost«: tako se naziva idealno stanje zaglupljenosti; »blaženstvo«: idealno stanje lenosti; »ljubav«: idealno stanje životinje iz stada, koja više neće da ima nikakvog neprijatelja. Na taj način je uzdignuto do ideala sve ono što čoveka unizuje i umanjuje.

336

          Žudnja uvećava ono što se želi imati; ona sama raste od neispunjenja — najveće su one ideje koje je stvorila najžešća i najduža žudnja. Ukoliko naša žudnja za stvarima raste, utoliko postaje veća vrednost tih stvari: ako su »moralne vrednosti« postale najviše vrednosti, onda to znači da je moralni ideal bio najmanje ostvaren (i utoliko je on pretstavljao nešto transcendentalno svemu stradanju, kao sredstvo blaženstva). Čovečanstvo je sa sve većim žarom samo oblake grlilo: ono je najzad svoje očajanje, svoju nemoć, nazvalo »Bogom«...

337

          Kolika je naivnost sviju poslednjih »željivosti« — kad se ne zna ni čovekovo »zašto«.

338

          Šta je lažan novac morala? — Moral pretenduje da nešto zna, naime da zna šta je »dobro i zlo«. A to znači znati zašto je čovek ovde na zemlji, kakav mu je cilj, kakvo određenje. A to opet znači znati da čovek uistinu ima cilj i određenje.

339

          Da čovečanstvo ima da reši neki opšti zadatak, da ono kao celina ide nekom određenom cilju, ovo nejasno i proizvoljno shvatanje još je vrlo mlado. Možda ćemo ga se otresti pre negoli što postane »idée fixe«... Čovečanstvo, međutim, nije nikakva celina: ono je nerazdeljivo mnoštvo životnih procesa koji se dižu i padaju — ono nema mladosti, niti ima zrelosti, niti najzad starosti. Nego su slojevi izmešani i nabacani preko reda, i kroz nekoliko tisuća godina može biti još mlađih tipova čoveka negoli što ih ima danas. S druge strane, dekadencija pripada svima periodima ljudske istorije: svuda ima otpadaka i raspadanja, i otklanjanje elemenata propadanja i neuspelih i suvišnih tvorevina sačinjava suštinu životnog procesa.

*

          Pod vlašću hrišćanske predrasude ovo pitanje nije se ni postavljalo: smisao života sastojao se u spasavanju individualne duše; pitanje da li će čovečanstvo trajati više ili manje nije se uzimalo u obzir. Najbolji hrišćani žudeli su da kraj dođe što pre; — u pogledu potreba pojedinca nije postojala nikakva sumnja... Zadatak svakog pojedinca u sadašnjosti bio je istovetan sa zadatkom ma koga čoveka u budućnosti: vrednost, smisao, opseg vrednosti bio je utvrđen, bezuslovan, večit, jedno s Bogom... Što je otstupalo od ovog večitog tipa bilo je grešno, đavolje, osuđeno...
          Težište vrednosti za svaku dušu ležalo je u njoj samoj: spasenje ili prokletstvo! Spasenje večite duše! Krajnji oblik afirmacije jastva. Za svaku dušu postojalo je samo jedno savršenstvo; samo jedan ideal; samo jedan put spasenju... Krajnji oblik načela jednakih prava, u zajednici sa optičkim uveličanjem sopstvene važnosti, doveden do besmislenosti... Ništa drugo sem besmisleno važnih duša koje se vrte oko sebe sa neiskazanim strahom...

*

          Niko ne veruje više u ovo apsurdno važničanje: mi smo svoju mudrost prosejali kroz sito preziranja. Pa ipak stoji nepokolebljivo optička navika traženja vrednosti čoveka u njegovom približenju idealnom čoveku: u osnovi, čovek se drži misli o afirmaciji jastva isto tako čvrsto kao što se drži jednakosti prava pred idealom. Jednom rečju: ljudi veruju da im je poznata najviša željivost u pogledu idealnog čoveka...
          Ovo verovanje je prosto rezultat ogromnog štetnog uticaja hrišćanskog ideala, što može svako utvrditi za sebe ako brižljivo ispituje »idealan tip«. Na prvom mestu, veruje se da se zna da je idealan tip nešto što treba želeti; drugo, da se zna koji je to tip: treće, da je svako otstupanje od ovog idealnog tipa nazadnjački pokret, da koči duh progresa, da je gubitak sile i moći u čoveku... Sanjati o stanju u kome će ovaj savršeni čovek biti u ogromnoj većini: preko toga nisu išli ni naši socijalisti ni gospoda utilitarci. — Na taj način izgleda da je u razvitak čovečanstva ušao izvestan cilj: u svakom slučaju, verovanje u izvesno približavanje idealu jeste jedini oblik u kome se danas zamišlja izvestan cilj u istoriji čovečanstva. Jednom rečju: dolazak »carstva Božjeg« stavljen je u budućnost, na zemlju, i dan mu je čovečanski smisao — ali je čovek ostao u osnovi čvrsto pri veri u stari ideal...

340

          Prikriveniji oblici kulta hrišćanskog moralnog ideala: Slabićki i malodušni pojam »prirode«, koji su izmislili fanatici prirode (po strani od svih instinkata za strašno, neumitno i ciničko: kaogod i od njenih »najlepših strana«), pretstavlja neku vrstu pokušaja pronalaženja moralnih hrišćanskih elemenata »čovečnosti« u njoj. Rusoov pojam prirode, kao da je »priroda« sloboda, dobrota, bezgrešnost, poštenje, pravičnost, idila — još uvek je u osnovi samo kult hrišćanskog morala. — Valjalo bi pokupiti mesta da se vidi čemu su se upravo pesnici divili, recimo na visokim planinama. — Šta je Getea tu zanimalo — zašto se divio Spinozi. — Potpuno neznanje razloga ovoga kulta...
          Slabićki i malodušni pojam »čoveka« la Kont i Stjuart Mil, po mogućstvu čak i predmet kulta... Sve je to samo kult hrišćanskog morala pod novim imenom... Slobodni mislioci, na primer Gijo.
          Slabićki i malodušan pojam »umetnosti« kao sažaljenja prema svima stradalnicima, zlosrećnicima (čak i u istoriji, na primer kod Tjeria): to je još uvek samo kult hrišćanskog moralnog ideala.
          I ceo socijalistički ideal nije ništa drugo do tupoglavo pogrešno shvatanje hrišćanskog moralnog ideala.

341

          Poreklo ideala. Ispitivanje zemljišta na kome uspeva.
          A. Polazeći od »estetskih« stanja, u kojima svet izgleda puniji, obliji, savršeniji: paganski ideal u kome afirmacija jastva preovlađuje (ljudi daju od obilja). Najviši tip: klasični ideal — kao izraz blagostanja sviju glavnih instinkata. U njemu opet nalazimo najviši stil: veliki stil. Izraz same »volje za moć«. Instinkt koji uliva najviše straha ima smelosti da sebe samog otkrije.
          B. Polazeći od stanja u kojima svet izgleda prazniji, bleđi, mršaviji, gde »oduhotvorenje« i nečulnost imaju rang savršenstva, gde se najviše izbegava ono što je brutalno, životinjski-spontano (— ljudi odračunavaju, biraju —): »mudrac«, »anđeo«, sveštenički = devičanski = neznalački, fiziološka karakteristika takvih idealista: — anemični ideal. Pod izvesnim okolnostima ovaj ideal može biti ideal priroda koje pretstavljaju paganizam (tako Gete vidi u Spinozi svoga »svetitelja«).
          V. Polazeći od stanja u kojima osećamo da je svet suviše besmislen, zao, bedan, varljiv, da bismo mogli u njemu pomosliti ili poželeti kakav ideal (čovek tu odriče, uništava): prenošenje ideala u oblast jednoga protivprirodnog, protivstvarnog, protivlogičkog sveta; duševno stanje čoveka koji tako sudi (»osirotelost« sveta kao posledica stradanja: čovek samo prima, ne daje više ništa —): to je protivprirodni ideal.
          (Hrišćanski ideal je na sredini između drugoga i trećega i u njemu preovlađuje čas jedan, čas drugi tip.)
          Tri ideala: A. Ili snaženje života (paganizam), ili B. osirotelost života (anemija), ili V. odricanje života (protivprirodnost). »Bogotvorenje« se oseća: u najvećem obilju, — u najutančanijem odabiranju — u preziranju i uništenju života.

342

          A. Dosledni tip. Ovde se shvata da se ni zlo ne sme mrziti, da mu se ne sme opirati, da se protiv njega ne sme ni borba voditi; da se ne samo prima stradanje koje takvo postupanje donosi sa sobom; da se živi potpuno u pozitivnim osećanjima; da se staje na stranu protivnikovu rečju i delom; da se prezasićenjem mirnih, dobroćudnih, pomirljivih, samarićanskih i punih ljubavi stanja posni zemljište za druga stanja... da je stalna praksa potrebna. Šta se time postiže? — Budistički tip ili savršena krava.
          Ovo stanovište je mogućno samo kad ne vlada moralni fanatizam — to će reći kad se zlo ne mrzi zarad samog zla, nego samo zbog toga što otvara put stanjima koja nam nanose bol (nemir, rad, brigu, zaplet, zavisnost).
        To je budističko stanovište: tu se ne mrzi greh, tu nema pojma »greha«.

*

          B. Nedosledni tip. Vodi se rat protiv zla — veruje se da rat radi dobra nema onih moralnih posledica koje obično povlači rat za sobom niti deluje na karakter (usled čega ga se ljudi gnušaju kao zla). U samoj stvari, jedan takav rat protiv zla kvari mnogo temeljnije negoli ma kakvo neprijateljstvo između lica i lica; i obično nekakvo »lice« bar u mašti zauzima mesto protivnika (đavo, zli dusi itd.). Neprijateljsko posmatranje, ponašanje, uhođenje svega onoga što je u nama rđavo, i što bi moglo poticati iz rđavoga izvora, završuje se najmučnijim i najbrižnijim stanjem: tako da sada zaželimo »čudo«, nagradu, ekstazu, rešenje zagonetke u drugom svetu... To je hrišćanski tip: ili savršeni božjak.

*

          V. Stoički tip. Čvrstina, samokontrola, nepokolebljivost, mir kao nesalomljivost dugotrajne volje — duboka mirnoća, odbranbeni stav, tvrđava, ratničko nepoverenje — čvrstina načela; jedinstvo volje i znanja; samopoštovanje. Pustinjački tip. Savršeni »rogonja«.

343

          Ideal koji želi da preovlada i da se afirmiše teži da se osloni a) na patvoreno poreklo, b) na prividnu srodnost, sa već postojećim moćnim idealima, v) na stravu od tajne, kao da kroz nju govori neka neosporna sila, g) na klevetanje protivničkih ideala, d) na lažljivo učenje o koristi koju sa sobom donosi, na primer sreću, duševni mir ili čak pomoć nekog silnog Boga itd. — Za psihologiju idealista: Karlajl, Šiler, Mišle.
          Ako bi se otkrila sva oruđa odbrane i zaštite, pomoću kojih se jedan ideal drži, da li bi time on bio opovrgnut? On je upotrebio sredstva pomoću kojih živi i napreduje sve živo — ona su sva »nemoralna«.
          Moje gledište: na sve sile i nagone koji su izvor života i napredovanja moral je bacio anatemu: moral kao instinkt odricanja života. Moral se mora uništiti da bi se oslobodio život.

344

          Ne znati sebe sama: to je mudrost idealista. Idealist je biće koje ima razloga da ostane u mraku u pogledu samoga sebe, i koje je dovoljno pametno da ostane u mraku i u pogledu ovih razloga.

345

          Tendencija moralnog razvitka. — Svako želi da ne zavlada nijedno drugo učenje i ocenjivanje vrednosti stvari osim onog pomoću koga on sam prolazi dobro. Prema tome, od iskona je bila tendencija slabih i prosečnih da oslabe jake i da ih svedu na nivo slabih: njihovo glavno oruđe u tome bilo je moralni sud. Držanje jakih prema slabima žigosano je; viša stanja jačega dobivaju pogrdne nadimke.
          Borba mnogih protiv retkih, običnih protiv izuzetaka, slabih protiv jakih: jedan od najfinijih prekida u ovoj borbi susreće se u činjenici da izuzeci, probirači, finiji duhovi pretstavljaju sebe kao slabe i odbacuju grublja oruđa moći.

346

          1. Takozvani čisti nagon za saznanjem sviju filosofa nalažu im njihove moralne »istine« — on je samo prividno nezavisan.
          2. »Moralne istine«: »tako treba postupati«, prosta su stanja svesti jednog zamorenog instinkta: »tako i tako se kod nas postupa«. »Ideal« treba da pojača i vaspostavi jedan instinkt; čoveku laska biti poslušan tamo gde je samo automat.

347

          Moral kao sredstvo moralne kvareži. — »Priroda« je dobra, jer je njen uzrok jedan mudar i dobar Bog. Na koga onda pada krivica za »kvarež čoveka«? Na vas tirane i zavodnike, na vladajuće klase — moraju se one uništiti — : to je Rusoova logika (uporedi Paskalovu logiku, koji rešenje nalazi u prvorodnom grehu).
          Valja uporediti Luterovu logiku, koja je slična. U oba slučaja traži se izgovor da se uvede nezasitljiva žeđ za osvetom kao moralna i religiozna dužnost. Mržnja protiv vladajuće klase teži da osvešta sebe samu... (»grešnost Izrailja«: osnovica za moć sveštenika).
          Valja uporediti ovo s Pavlovom logikom, koja je slična. Ove reakcije uvek se pojavljuju pod štitom božje stvari, stvari prava, čovečnosti itd. U slučaju s Hristom likovanje naroda javlja se kao uzrok njegove osude; to je bio od početka antisveštenički pokret. I kod antisemita nailazimo uvek na isti trik: navaliti na protivnika moralnim osudama, a za sebe zadržati ulogu pravde koja kažnjava.

348

          Posledica borbe: Borac pokušava da svoga protivnika preobrati u nešto sebi sasvim suprotno — razume se u mašti. On teži da u sebe veruje do te mere, da može imati potrebne hrabrosti za »dobru stvar« (kao da je on sam ta dobra stvar); kao da se njegov protivnik bori protiv razuma, ukusa i vrline... Kao najjače odbranbeno i napadačko oruđe njemu je potrebna vera u sama sebe, koju on, međutim, ume da krivo protumači kao veru u Boga: — on nikada ne slika sebi dobiti i koristi od pobede, nego uvek pobedu zarad same pobede, kao »božju pobedu« —. Svaka mala zajednica (pa čak i pojedinci) koja je upletena u borbu pokušava da sebe uveri: »Na našoj strani su dobar ukus, dobar sud i vrlina«... Borba tera ljude na preterano samouvažavanje.

349

          Ma kako nastran ideal čovek imao (bilo kao »hrišćanin«, »slobodan duh«, »imoralist«, ili nemački imperijalist), ne bi trebalo da zahteva da njegov ideal postane jedini ideal: jer se na taj način idealu oduzima karakter privilegije, preimućstva. Ideal treba imati radi toga da se čovek njime odlikuje od drugih, ne da se izjednači.
          Otkuda dolazi to da većina idealista odmah vrše propagandu za svoj ideal, kao da ne bi imali nikakva prava na ideal, kad ga ne bi svi priznali? — Tako postupaju, na primer, sve one odvažne devojke koje uzimaju sebi slobodu da uče latinski i matematiku. Što ih na to sili? Bojim se instinkt stada, i strah od njega: one se bore za »emancipaciju žene« jer pod formom velikodušne delatnosti, pod zastavom »za druge«, one najbolje sprovode svoj sitni lični separatizam.
          Veština idealista da se pokazuju samo kao pobornici i »pretstavnici« jednoga ideala: na taj način oni se preobražuju u očima onih koji još veruju u nesebičnost i herojstvo. Međutim, pravo herojstvo ne sastoji se u tome da se čovek bori pod zastavom požrtvovanja, predanosti i nesebičnosti, nego da se uopšte ne bori... »Takav sam; takav ću biti: — a vas neka đavo nosi!« —

350

          Svaki ideal pretpostavlja ljubav i mržnju, poštovanje i preziranje. Ili je pozitivno osećanje ptvi potstrek ili negativno. Mržnja i preziranje prvi su potstrek, na primer, kod sviju ideala koji se osnivaju na osvetoljublju.





-početak-