Osnovna teza: ima nečega degeneričnog u svemu što se odnosi na modernog čoveka, ali ispod tankog sloja bolesti leže znaci netaknute snage i duševne moći. Isti uzroci koji izazivaju umanjenje vrednosti čoveka, potstiču jače i ređe ljude na veličinu. Opšti pogled:
dvosmisleni
karakter našeg modernog sveta — sasvim isti simptomi mogli bi se protumačiti
i kao propadanje i kao jačina. I znaci jačine, postignute
zrelosti mogli bi se na osnovu tradicionalnih (zaostalih) ocena
osećanja pogrešno protumačiti kao slabost. Ukratko rečeno, osećanje,
kao
osećanje vrednosti, nije na visini vremena.
Problem devetnaestog veka. Iznaći da li njegova slaba i njegova jaka strana idu jedna s drugom? Da li su isečene iz istog komada? Da li različitosti njegovih ideala i njegove protivrečnosti uslovljavaju neki viši cilj: kao nešto više? Jer može biti da je preduslov veličine da u ovoj meri raste usred silne napetosti. Nezadovoljstvo, nihilizam mogao bi biti dobar znak. Opšti pogled: Ustvari svako veliko rastenje povlači za sobom naporedo isto tako ogromno raspadanje i iščeznuće: stradanje i simptomi propadanja pripadaju vremenima ogromnog progresa; svaki plodan i snažan pokret u čovečanstvu izazivao je uvek jednovremeno nihilistički pokret. Pod izvesnim uslovima pojava krajnjeg pesimizma i pravoga nihilizma mogla bi biti znak radikalnoga vrlo bitnoga rastenja i prelaska čovečanstva u sasvim nove životne uslove. To sam ja razumeo. A Polazeći od potpuno
smele ocene našega današnjega čovečanstva: — ne smemo dopustiti
da nas izgled stvari vara: ovo čovečanstvo je manje privlačno, ali ono
daje sasvim druge garantije trajne snage, njegov tempo je lakši, ali mu
je ritam bogatiji. Zdravlje se povećava, stvarni uslovi zdravoga
tela se uviđaju i postepeno stvaraju, na »asketizam« se gleda sa ironijom.
Bežanje od krajnosti, izvesno poverenje u »pravi put«, otsustvo sanjarenja;
povremeno samouživljavanje u vrednosti uže vrste (kao što je »otadžbina«,
kao što je »nauka« itd.).
B Vera u »progres«
— u nižoj sferi inteligencije pojavljuje se kao znak napredovanja života:
ali to je samoobmana;
Ustvari nama nije više tako nužno neko protivsredstvo protiv prvog nihilizma: život više nije toliko neizvesan, slučajan i besmislen u našoj Evropi. Danas više nije potrebno tako preterano isticanje vrednosti čoveka, vrednosti zla itd. Mi možemo da podnesemo značajno smanjenje te vrednosti i da trpimo mnogo besmislice i slučajnosti: zadobivena moć čoveku dopušta sada popuštanje u oruđima discipline, među kojima je moralno tumačenje sveta bilo najjače. »Bog« je odveć ekstremna hipoteza. Ako išta pokazuje
da naše civilizovanje pretstavlja istinski stvaran progres, to pokazuje
činjenica što nam više nisu potrebne preterane suprotnosti, što nam suprotnosti
nisu uopšte više potrebne...
Izvrtanje reda
u rangu. — Ti pobožni krivotvorci, sveštenici, postaju Čandala među
nama: oni zauzimaju mesto šarlatana, nadrilekara, krivotvoraca, mađioničara:
mi ih smatramo za kvaritelje volje, za velike klevetnike života i osvetoljupce
i za buntovnike među zlosrećnicima. Od klase poslužitelja, Šudra, mi smo
stvorili svoju srednju klasu, svoj »narod«, ono, od čega zavisi politička
moć.
Progres
devetnaestog veka prema osamnaestom (u suštini mi dobri Evropljani
vodimo rat protiv osamnaestog veka):
Ako se šta postiglo — postiglo se bezazlenije držanje prema čulima, radosniji i blagonaklonjeniji odnos prema čulnosti, više Geteovski; tako isto ponositije osećanje prema poznanju: tako da »čista budala« [Ove su reči aluzija na jedno lice iz Vagnerovog Parsifala] nailazi na malo vere. Mi »objektivni«.
— Ne otvara nam »sažaljenje« vrata za najudaljenije i najčudnije vrste
života i kulture; nego naša pristupačnost i nepristrasnost, koja upravo
ne »saučestvuje« nego naprotiv uživa u stotini stvari, koje su dotle pričinjavale
bol (koje su nas vređale ili pogađale, ili činile neprijateljima ili ravnodušnima).
Patnja u svima niansama sada nas zanima: zbog toga mi nismo bolećiviji,
makar nas patnja potresala do dna bića i dirala do suza: mi zbog toga prosto
nismo postali milostiviji.
Uprošćenje
čoveka u 19 veku (18 vek bio je vek elegancije, prefinjenosti i velikodušnih
osećanja). — Ne »vraćanje prirodi«: jer nikada nije bilo prirodnoga
čovečanstva. Stolastika neprirodnih i protivprirodnih vrednosti je pravilo,
početak; čovek dolazi do prirode posle duge borbe, on se nikada njoj ne
»vraća«... Priroda: to će reći, smeti nemoralan biti kao što je sama priroda.
Kultura protiv civilizacije. — Vrhunci kulture i civilizacije leže odvojeno: čovek se ne sme zavesti na kriv put u pitanju fundamentalne oprečnosti između kulture i civilizacije. S moralnog gledišta, velike epohe u istoriji kulture uvek su bile epohe kvareži; dok su sa druge strane epohe u kojima je čovek hotimično i silom ukroćavan kao zver (»civilizacija«) bile uvek epohe netrpeljivosti prema najduhovitijim i najodvažnijim ljudima. Civilizacija hoće nešto drugo nego kultura: može biti nešto obrnuto... Na šta opominjem
da se pazi: da se ne brkaju dekadentski instinkti s humanošću;
Nerešeni problemi koje ja ponova postavljam: problem civilizacije, borba između Rusoa i Voltera oko 1760. Čovek postaje dublji, nepoverljiviji, »nemoralniji«, jači, samopouzdaniji, i utoliko »prirodniji«: to je »progres«. Pritom se izdvajaju, preko neke vrste podele rada, slojevi koji nose više zla u sebi od pitomijih i blažih: tako da se opšte činjenice ne vide na prvi pogled... Znak je jačine, samodiscipline i čari jačine, što ti jači slojevi vladaju veštinom da za svoju veću moć zla stvore osećanje nečega višeg. Svaki »progres« povlači za sobom pretumačenje pojačanih elemenata u »dobre«. Čoveku se mora
povratiti smelost za prirodne instinkte —
Socijalizam — kao do kraja smišljena tiranija najnižih i najglupljih, to jest površnih, zavidljivaca i glumaca na tri četvrtine, u stvari je logički zaključak »modernih ideja« i njihove latentne anarhičnosti: ali u mlakoj atmosferi demokratskog blagostanja paralisana je sposobnost za donošenje odluka ili čak za dolaženje do kraja. LJudi prate, ali ne izvode zaključak. Zbog toga je socijalizam u celini beznadežno nakisela stvar: nema ničeg veselijeg nego posmatrati protivrečnosti između zatrovanih i očajnih lica današnjih socijalista — i kako njihov stil otkriva! bedna i besmislena osećanja — i detinjaste sreće jaganjaca njihovih nada i želja. Pa ipak može na mnogim mestima u Evropi doći do tuče i prepada sa njihove strane: dvadeseti vek će verovatno doživeti potrese na više mesta, i Pariska komuna, koja je našla branioce i advokate i u Nemačkoj, činiće se kao mali poremećaj stomaka u poređenju sa onim što će doći. Ali kako mu drago, biće uvek odveć mnogo imućnih ljudi da bi socijalizam ikada mogao značiti što više od epidemije jedne bolesti: a ti imućni ljudi su kao jedna duša jedne vere »čovek mora imati nešto, da bi bio neko«. A to je najstariji i najzdraviji od svih instinkata: ja bih hteo da dodam »čovek mora želeti, da ima više nego što ima, da bi postao nešto više«. Jer tako glasi nauka koju sam život propoveda svemu živom: moral razvitka. Imati i želeti da se više ima, jednom rečju, porast — to je sâm život. U socijalističkom učenju skriva se »volja za odricanjem života«, i to ne baš vešto; morali su biti neuspeli ljudi i rase koje su izmislile takvu nauku. Ustvari, ja bih želeo da se sa nekoliko velikih pokušaja dokaže, da u socijalističkom društvu život negira sebe sama, da sam sebi potseca žile. Zemlja je dovoljno velika i čovek je još dovoljno neiscrpljen za praktičnu lekciju ove vrste i svođenja do apsurda — čak i ako bi se ona morala izvesti po cenu mnogih života, da mi se takva proba čini vredna. Zato opet socijalizam, kao nemiran crv pod osnovima jednoga društva koje je zapenušilo od gluposti, morao bi biti nešto korisno i spasonosno: on odlaže »mir na zemlji« i ceo proces mekšanja karaktera čoveka iz demokratske mase, on prinuđava Evropljane da sačuvaju što više duha, to jest lukavosti i obazrivosti, i sprečava ih da sasvim napuste muške i ratničke vrline, i da zadrže za sebe dovoljno duha, jasnosti, suhosti i hladnoće duha, on čuva Evropu za trenutak od feminističkog marazma koji joj preti. Najpovoljnije
prepreke i lekovi od moderizna:
Ja se radujem militarističkom razvitku Evrope, kaogod i unutrašnjim anarhičnim prilikama: prošlo je doba mira i kineštva koje je Galiani prorekao devetnaestom veku. Lične muške sposobnosti, telesna sposobnost povraća svoju vrednost, ocene postaju više fizičke, ishrana sadrži sve više mesa. Naočiti ljudi postali su opet mogućni. Beskrvni licemeri (s mandarinima na čelu, kako je to Kont zamislio) iščezli su. Varvarin je dobio priznanje u svakome od nas, kaogod i divlja zver. I baš zbog toga filosofima će se dati bolja prilika. — Kant je kreštalica, nekada! Još nisam našao nikakva razloga za obeshrabrenje. Ko je zadobio i čuva za sebe jaku volju, pored širokoga duha, ima sada bolju priliku nego ikada pre. Jer je u ovoj demokratskoj Evropi čovek postao vrlo plastičan materijal; ljudi koji lako uče, koji se lako prilagođavaju, sačinjavaju pravilo: tako se priprema tip iz stada, premda visoke inteligencije. Ko može da zapoveda, nalazi one, koji moraju slušati: ovde mislim na Napoleone i Bizmarka, na primer. Utakmica sa jakom i neinteligentnom voljom, koja sačinjava najveću prepreku, malena je. Ko ne bi bio u stanju da poobara gospodu »objektivne« sa slabom voljom, kao što je Ranke i Renan! Prosvećenost je sigurno sredstvo da čovek postane nesigurniji, slabovoljniji, da oseća više potrebe za pomoću i osloncem, jednom rečju da se u njemu razviju instinkti stada: zbog toga su se dosada svi veliki majstori u vladanju ljudima (Kongfuce u Kini, Rimska Imperija, Napoleon, papstvo u vreme kad je mislilo na vlast a ne na svet), u kojima su dostigli svoj vrhunac gospodareći instinkti koji su dotle preovlađivali, služili i prosvećenošću, ili su joj bar puštali da caruje (kao pape iz doba renesansa). Samoobmana masa u tom pogledu, na primer u svakoj demokratiji, ima vrlo veliku vrednost: teži se za svim onim što umanjuje čoveka i što čini da se njim lakše upravlja kao za »progresom«! Najviša pravičnost i blagost kao uslov slabljenja. (Novi zavet i prvobitna hrišćanska opština pokazuju se kao krajna glupost kod Engleza, Darvina, Volesa). Vaša pravda, vi viši ljudi, tera vas u opšte pravo glasa itd., vaša »čovečnost« u blagost prema zločinu i gluposti. Vremenom ćete na taj način dovesti glupost i naivnost do pobede: zadovoljstvo i glupost kao centar. Bezbroj pojedinaca više vrste danas propadaju: ali ko se propasti spase, jak je kao đavo. Slično kao u doba renesansa. Šta nas ovako
dobre
Evropljane odvaja od patriota? — U prvom redu mi smo ateisti i imoralisti,
ali mi uz to pomažemo religije i morale instinkta stada: oni naime pripremaju
jednu vrstu čoveka, koji jednom mora pasti u naše ruke, koji upravo mora
čeznuti za našim rukama. Mi smo — s onu stranu dobra i zla — ali mi
zahtevamo bezuslovno čuvanje morala stada.
Dvadeseti
vek. — Opat Galiani kaže na jednom mestu: »La prévoyance est la cause
des guerrers actuelles de l' Europe. Si l'on voulait se donner la peine
de ne rien prévoir, tout le monde serait tranquille, et je ne crois pas
qu' on serait plus malheureux parce qu' on ne ferait pas la guerre« [»Predviđanje
je uzrok današnjih ratova u Evropi. Kad se ljudi ne bi trudili da ništa
predvide, ceo bi svet bio miran i ja ne verujem da bi ljudi bili nesrećniji
kad ne bi ratovali«]. Pošto niukoliko ne delim neratoborne poglede svoga
pokojnog prijatelja Galianija, ja se ninajmanje ne bojim reći nešto unapred
da tako po mogućnosti na taj način kao mađioničar izazovem uzroke ratova.
Ovo je trenutak
velikoga
podneva, strašnoga rasvita; moj pesimizam: — velika polazna
tačka.
|