586

»ISTINSKI« I »PRIVIDNI SVET«


A

          Pogrešni pojmovi koji ističu iz ovog pojma trostruki su:
          a) nepoznati svet: — Mi smo avanturisti, radoznali — poznato čini se da nas zamara (— opasnost od vog pojma leži u tome što nam potura misao da nam je »ovaj« svet poznat...);
          b) drugi svet gde stvari drukče stoje: — Nešto u nama pravi poređenje, naše spokojno potčinjenje, naše ćutanje gubi tu svoju vrednost — možda će sve izići .na dobro, mi se nismo uzalud nadali.... Svet gde stvari drukče stoje, gde smo mi sami — ko zna ? — drukči...
          v) istinski svet: — To je najneobičniji udar i nasrtaj na nas koji smo ikada doživeli; mnogo što-šta utisnuto je u reč »istinit«, i nehotice mi to dajemo »istinskom svetu« na poklon: istinski svet mora biti i veran istini, svet koji nas ne vara, niti nas pravi ludima: verovati u njega znači skoro biti prinuđen verovati (— iz konvencionalnosti, kao što je to običaj među bićima dostojnim poverenja).

*

          Pojam »nepoznati svet« potura nam misao da nam je ovaj svet »poznat« (dosadan —);
          Pojam »drugi svet« potura nam misao da bi svet mogao biti drukčiji — otklanja nužnost i sudbinu (— uzaludno je potčiniti mu se, prilagoditi se).
          Pojam »istinski svet« potura nam misao da je ovaj naš svet neistinski, lažljiv, nepošten, da nije pravi, niti bitan — pa prema tome da nije ni podešen da nam bude od koristi (— nije za preporuku da se čovek njemu prilagodi; bolje je odupreti mu se).

*

          Mi se, dakle, povlačimo iz »ovog« sveta na tri načina:
          a) svojom radoznalošću — kao da se interesantniji njegov deo nalazi negde drugde;
          b) svojim potčinjavanjem — kao da nije potrebno da se potčinjavamo — kao da ovaj svet nije nikakva poslednja nužnost;
          v) svojom simpatijom i poštovanjem — kao da ih ovaj svet ne zaslužuje, kao da je nizak i nečastan prema nama...
Jednom rečju: mi se bunimo na tri načina: mi smo načinili od x svoju kritiku »poznatog sveta«.

B

          Prvi korak ka urazumljenju: pojmiti do koje smo mere zavedeni — jer bi moglo biti sasvim suprotno:
          a) nepoznati svet mogao bi biti tako sklopljen da nam da volju za »ovaj« svet — kao za jednu možda glupu i nižu formu života;
          b) drugi svet, vrlo daleko od toga da uzima u obzir naše želje koje ovde nisu nikad zadovoljene, mogao bi biti deo onih stvari koje nam ovaj svet omogućuje: poznati ovaj svet, moglo bi da bude sredstvo za naše zadovoljenje;
          v) istinski svet: ali ko nam baš to veli da prividni svet mora vredeti manje od istinskog sveta? Ne protivrečili naš instinkt ovom mišljenju ? Nije li čovek večito zauzet stvaranjem jednog fiktivnog sveta, jer bi hteo imati jedan bolji svet od stvarnosti ? Pre svega: otkuda mi znamo da naš svet nije istinski ? ... Jer je mogućno da je drugi svet »prividan« (ustvari, Grci su, na primer, zamislili carstvo seni; prividan život, pored pravog života —). I iajzad: šta nam daje pravo da postavljamo kao neke stupnjeve stvarnosti ? To je nešto drugo negoli što je jedan nepoznat svet — to je već želja da se nešto zna o nepoznatom. »Drugi«, »nepoznati« svet — lepo! Ali reći »istinski svet« — znači »znati nešto o njemu« — to je suprotno pretpostavci jednoga x- sveta...
          Jednom rečju: svet x može u svakom pogledu biti dosadniji, nečovečniji i nedostojniji negoli što je ovaj svet.
          Bilo bi sasvim nešto drugo kad bi se tvrdilo da postoji x-svetova, to jest svaki mogućni svet pored ovoga našega. Ali to se nije nikad tvrdilo....

V

          Problem: zašto je pretstava o drugom svetu uvek ispadala na štetu to jest kao kritika »ovoga« sveta — na šta to ukazuje? —
          Naime: jedan narod koji je ponosit na sebe, čiji je život u napredovanju, uvek misli da je drukčiji način života nešto niže, manje vredno od njegovog; on smatra tuđ, nepoznat svet za svoga neprijatelja, za svoju suprotnost: on ne oseća radoznalost, nego se pre tuđi nepoznatoga... Jedan narod neće nićada dopustiti da je neki drugi narod »istinski narod«...
          Simptomatična je sama činjenica da je takvo razlikovanje mogućno, da se ovaj svet smatra »prividnim«, a onaj drugi »istinskim«.
          Kolevke pretstave o »drugom svetu«:

filosof koji izmišlja jedan racionalan svet, u kome su razum i logičke funkcije adekvatne: — tu je koren »istinskog« sveta; religiozni čovek, koji izmišlja jedan »božanski« svet: — tu je koren »otprirođenoga, protivprirodnoga« sveta; moralni čovek, koji zamišlja jedan »slobodan svet«: — tu je koren »dobrog, savršenog, pravednog i svetog« sveta.

          Zajednički faktor svima njima: psihološka omaška, fiziološka zbrka.
          Koji atributi karakterišu »drugi svet« onako kako se on stvarno javlja u istoriji? — Pečati filosofske, religiozne i moralne predrasude.
          »Drugi svet«, kakav se javlja u svetlosti ovih činjenica, sinonim je ne-bića, ne-života, volje za ne-životom...
          Opšti pogled: instinkt zamorenosti životom, a ne instinkt života, stvorio je »drugi svet«.
          Posledica: filosofija, religija i moral simptomi su dekadencije.



-početak-