VOLjA ZA MOĆ KAO UMETNOST


794

          Naša religija, moral i filosofija jesu oblici dekadencije čoveka.
          Reakcija: umetnost.

795

          Umetnik-filosof. Viši pojam umetnosti. Da li se čovek može toliko udaljiti od drugih ljudi da ih može izgrađivati? (Prethodne vežbe: 1. samotvorac, pustinjak; 2. dosadanji umetnik, kao usavršilac u malom, u jednoj vrsti materije.)

796

          Umetničko delo, ono koje se javlja bez umetnika, na primer kao telo, kao organizacija (pruski oficirski kor, jezuitski, red). U kojoj je meri umetnik samo prethodni stupanj.
          Svet kao autohtono umetničko delo.

797

          Fenomen »umetnik« je najprovidniji; — odatle čovek može posmatrati osnovne instinkte moći, prirode itd.! Tako isto i religije i morala!
          »Igra«, nekorisnost — kao ideal čoveka obilne snage, kao nešto »detinje«. Detinjastost Boga, παις παιων.

798

          Apolonski — dioniziski. — Postoje dva stanja u kojima je umetnost javlja u čoveku kao prirodna sila i raspolaže njime, hteo on to ili ne hteo: kao prinuda na viziju i kao prinuda na orgiazam. Oba stanja mogu se naći i u običnom životu, ali u slabijem obliku: u snu i u pijanstvu.
          Ali ista suprotnost postoji i između sna i opijenosti: oba oslobađaju u nama umetničke sile, samo na različit način: san oslobađa sile viđenja, asocijacije, mašte; pijanstvo oslobađa sile velikih stavova, strasti, pesme, igre.

799

          Seksualnost i pohota pripadaju dioniziskom zanosu; ali njih ima i u apolonskom. Postoji još razlika u tempu između ovih dvaju stanja... Krajnji mir kod izvesnih osećaja opijenosti (ili, tačnije rečeno, usporavanje osećanja vremena i prostora) rado se ogleda u viziji najmirnijih stavova i stanja duše. Klasični stil pretstavlja u suštini ovaj mir, uprošćenost, zbijenost i koncentraciju — najviše osećanje moći skoncentrisano je u klasičnom tipu. Teško reagiranje: velika svest: otsustvo svakog osećanja borbe.

800

          Osećanje opijenosti u srazmeri je prema suvišku: snage ustvari: ono je najjače u vreme parenja: novi organi, nove sposobnosti, nove boje, novi oblici; — »prolepšavanje« je posledica porasta snage. Prolepšavanje kao izraz pobedonosne volje, povećane koordiniranosti, harmonije sviju jakih žudnja, nepogrešne perpendikularne osovljenosti. Logička i geometriska uprošćenost je posledica porasta snage: obrnuto, opažanje takve uprošćenosti povećava opet osećanje moći... Vrhunac razvitka: veliki stil.
          Ružnoća znači dekadenciju izvesnog tipa, protivrečnost i nedovoljnu koordiniranost intimnih želja — u psihološkom smislu znači opadanje organizatorske sile, »volje«.
          Stanje radosti, koje se naziva opijenost, jeste upravo veliko osećanje moći... Opažanje vremena i prostora menja se; nepregledne daljine postaju pregledne: tek sad kao da postaju dostupne opažanju; obuhvatanje pogledom velikih masa i prostora; utančanost organa za opažanje najmanjega i najneprimetnijega; proricanje, moć razumevanja prema najmanjem nagoveštaju, na najmanji mig: »inteligentna« čulnost; jačina kao osećanje vlasti u mišićima, kao gipkost i uživanje u kretanju, kao igra, kao lakoća i »brzina«; jačina kao uživanje u dokazu jačine, kao junačenje, avantura, neustrašivost, ravnodušnost prema životu i smrti... Svi ovi povišeni momenti života potstiču se uzajamno; svet slikâ i pretstavâ jednoga dovoljan je kao sugestija drugome : — na taj način su najzad srasla stanja za koja bi možda postojao razlog da ostanu daleko jedno od drugoga. Na primer: religiozna opijenost i polni nadražaj (— dva duboka osećanja, uvek čudno koordinirana. Šta se sviđa svima pobožnim ženama, starim i mladim? Odgovor: svetac lepih nogu, još mlad, još idiot...). Surovost u tragediji i sažaljenje (— tako isto normalno koordinirani). Proleće, igra, muzika; — sve je to utakmica polova — kao i ona faustovska »beskrajna čežnja srca«.
          Umetnici, kada uopšte nešto vrede, snažni su ljudi (i telesno), snažne životinje, čulni; bez izvesne prekomerne zagrejanosti seksualnog sistema ne može se zamisliti nijedan Rafael... Stvaranje muzike je tako isto neka vrsta rađanja dece — čednost je prosto ekonomija jednog umetnika — i u svakom slučaju i kod umetnika plodnosti nestaje kada nestane polne moći. Umetnici ne smeju da vide stvari kakve su, nego potpunije, jednostavnije, jače. Zato im je svojstvena neka vrsta mladosti i proleća, neka vrsta stalne opijenosti u životu.

801

          Stanja u kojima preobražavamo stvari i činimo ih punijim i poetiziramo ih, dok ne postanu ogledalo naše sopstvene punoće i radosti života: polni nagon; pijanstvo; jelo; proleće; pobeda nad neprijateljem, preziranje; junačenje; svirepost; religiozna ekstaza. Ali tri elementa prednjače: polni nagon, opijenost, svirepost — oni pripadaju najstarijim prazničnim radostima čovekovim i preovlađuju u »umetnicima« početnicima.
          Obrnuto;ako naiđemo na stvari koje već pokazuju to preobraženje i punoću, onda animalni život odgovara na to nadražajem onih sfera iz kojih potiču sva ta stanja radosti: — a slivanje ovih vrlo delikatnih niansa animalnog osećanja prijatnosti i želja čini estetsko stanje. Ono se javlja samo od priroda koje su uopšte sposobne za izdašnu i bujnu telesnu snagu; ta snaga je uvek prvi pokretač. Trezven čovek, umoran, iznuren, iscrpljen (na primer naučnik) nije u stanju ništa da primi od umetnosti, jer on ne nosi u sebi prvobitnu silu umetničku, tiraniju bogatstva: ko ne može ništa da daje, ne može ništa ni da primi.
          »Savršenstvo«: — u tim stanjima (naročito u polnoj ljubavi) otkriva se naivno ono što najdublji instinkt smatra za više, vrednije, željivije: napredovanje svoga tipa; tako isto otkriva se stanje za kojim on teži. Savršenstvo: to je neobično rasprostiranje njegovog osećanja moći, bogatstvo, nužno prelivanje preko svih brana.

802

          Umetnost nas potseća na stanje animalne životnosti: ona je presipanje i izliv bujne telesnosti u svet slika i želja; sa druge strane nadražavanje fizičkih funkcija pomoću slika i želja pojačanog života; — povećanje, osećanja života, njegov potsticaj.
          U kojoj meri i ružno može imati tu moć? Ukoliko ružno nešto govori o pobedničkoj energiji umetnika, koji je postao gospodar nad tim ružnim i strašnim; ili ukoliko rugoba polako pobuđuje u nama želju za svirepošću (pod izvesnim okolnostima i želju da sami sebi pričinimo bol, nasilje nad samim sobom; a s tim osećanje moći nad nama).

803

          »Lepota« je stoga za umetnika nešto izvan svake hijerarhije, jer su u lepoti suprotnosti savladane, što je najviši znak moći nad suprotnostima; i to je postignuto bez napetosti: što nikakva sila nije više potrebna, što sve sledi i sluša tako lako i to čini s najvećom ljupkošću: — to uveseljava umetnikovu volju za moć.

804

          Biološka vrednost lepog i ružnog. — Ono što instinktivno osećamo da nam je protivno estetski, prema najdužem iskustvu dokazano je da je opasno po čoveka, štetno i da zaslužuje nepoverenje: nenadni glas estetskog instinkta (u gađenju, na primer) sadrži sud. Utoliko lepota leži u opštoj kategoriji bioloških vrednosti korisnoga, blagotvornoga, i svega onoga što pomaže napredak života: tako da u nama čitav roj nadražaja, koji nas još izdaleka potsećaju i vezuju za korisne stvari i stanja, pobuđuje osećanje lepoga, to će reći: povećanja osećanja moći (—dakle ne samo za stvari nego i za opažaje vezane s njima ili za njihove simbole).
          Na ovaj način saznaje se za lepo i ružno da su uslovljeni najbitnijim vrednostima našeg održanja. Nezavisno od toga besmisleno je pretpostaviti lepo i ružno. Lepo postoji isto toliko malo koliko i dobro, istinito. U pojedinačnim slučajevima posredi su uslovi održanja izvesne vrste čoveka: tako će čovek iz gomile imati sasvim drukče osećanje vrednosti lepoga negoli što ga ima izuzetan čovek i natčovek.
          Vrednost lepog (i dobrog, i istinitog) potiče iz optike stvari koje leže u prvom planu: ona uzima u obzir samo neposredne posledice.
          Svi instinktivni sudovi su kratkovidi u odnosu na splet posledica: oni samo savetuju šta se najpre ima učiniti. Razum je bitno aparat za kočenje koji sprečava neposrednu reakciju na instinktivne sudove: on zadržava, rasmatra, prati lanac posledica dalje i duže.
          Sudovi o lepom i ružnom kratkovidi su (— razumje uvek protiv njih —): ali su oni ubedljivi u najvećoj meri: oni apeluju na naše instinkte onde gde se oni najbrže odlučuju i kažu svoje da i ne, pre negoli što razum dođe do reči.
          Najobičnija tvrđenja o lepoti pobuđuju jedno drugo uzajamno; kad je estetski nagon jednom u pokretu, onda se oko »jedino lepog« kristališe čitav roj drugih i inorodnih savršenstava. Nemogućno je ostati objektivan, to će reći ostaviti po strani silu što tumači, nadovezuje, popunjava i poetizuje (—ona je sama splet tvrđenja o lepoti). Viđenje »lepe žene«... Dakle:
          1. sud o lepoti je kratkovid, on vidi samo neposredne posledice;
          2. taj sud obavija predmet koji ga pobuđuje čarolijom koju uslovljava asocijacija različitih sudova o lepoti — ali koja je potpuno strana samoj suštini onoga predmeta. Osećati da je nešto lepo znači: osećati da je neophodno lažno — (zbog čega je, uzgred budi rečeno, brak iz ljubavi najbesmisleniji brak s društvenog gledišta).

805

          O genezi umetnosti. — Ono stvaranje savršenoga i viđenje savršenoga koje je svojstveno moždanom sistemu pretovarenom seksualnom energijom (veče u društvu s ljubljenom, koja preobražava najmanje sitnice, život kao niz uzvišenih stvari, »nesreća nesrećne ljubavi više vredi negoli ma šta drugo«); s druge strane, sve što je savršeno i lepo utiče kao nesvesno sećanje na stanje zaljubljenosti i njemu svojstveno gdedište — svako savršenstvo, i čitava lepota stvari, ponovo oživljuje ljubavno blaženstvo blizinom (fiziološki: tvorački instinkt umetnikov i raspodela semena u krvi). Želja za umetnošću i lepotom posredna je želja za uživanjem polnog nagona, koju on saopštava mozgu. Svet koji je postao savršen pomoću »ljubavi«.

806

          Čulnost u raznoj odeći: 1. kao idealizam (»Platon«) svojstven omladini, stvara neku vrstu konkavnog ogledala u kome je lik ljubljene inkrustacija, uveličanost, preobražaj, gde beskonačnost leži oko svake stvari —: 2. u religiji ljubavi: »naočit mlad čovek«, »lepa žena«, u izvesnom smislu božanski, zaručnik, zaručnica duše —: 3. u umetnosti, kao »ukrasna« sila: kao što čovek vidi ženu i daje joj na dar sve što može povećati njenu čar, tako umetnikova senzualnost ukrašava predmet svačim što on ceni i poštuje, i na taj način ga usavršava (»idealizuje«). Žena, svesna šta čovek oseća prema njoj, ide u susret njegovom nastojanju da je idealizuje na taj način što se kiti, lepo ide i igra, izražava nežne misli: ona tako isto upražnjava skromnost, stidljivost, uzdržanost, rezervisanost — instinktivno osećajući da sve to uvećava čovekovu idealizatorsku moć. (— U neobičnoj utančanosti ženskih instinkata stidljivost se ni u kom slučaju ne sme smatrati svesnom hipokrizijom: ona nagađa da baš naivna prava stidljivost najviše mami čoveka i nagoni na precenjivanje. Zato je žena naivna — usled utančanosti svojih instinkata koji joj preporučuju korisnost njene bezazlenosti. Hotimično zatvaranje očiju nad samim sobom... Gde god pretvaranje ima jači uticaj kad je nesvesno, ono i postaje nesvesno.

807

          Šta sve može učiniti opijenost koja se zove »ljubav« i koja je još i nešto drugo pored ljubavi! — Ipak u toj stvari svaki ima svoje iskustvo. Mišićna snaga devojke raste kad joj muškarac priđe: postoje instrumenti kojima se to može izmeriti. U slučajevima još veće blizine polova, kao što je na primer u igri i drugim zabavama koje povlače društveni sastanci, ova snaga poraste do te mere da omogućuje prave podvige snage: na kraju više čovek ne veruje ni svojim očima — ni svome satu! Ovde u svakom slučaju moramo računati s činjenicom da već sama igra, slično svakom vrlo brzom kretanju, povlači za sobom neku vrstu opijenosti celog nervnog i mišićnog sistema i krvnih sudova. U ovom slučaju moramo računati sa kombinovanim uticajem dvogube opijenosti. — I kako je to i mudro biti ponekad malo zanesen... Postoje stvarnosti koje se čovek nikad ne usuđuje sebi da prizna; zato smo žene i zato imamo svakojake ženske »stidljivosti« ... Ova mlada stvorenja, koja tamo igraju, očevidno se nalaze izvan svake stvarnosti: ona igraju samo sa opipljivim idealima; ona čak: vide, što je nešto više, kako ideali sede oko njih: majke!... Prilika da navedemo Fausta... Ta lepa stvorenja izgledaju neuporedivo lepše kada malo izgube glavu; i kako to ona dobro znaju! Čak postaju i ljupka, jer to znaju. — Naposletku njihova odeća ih oduševljava; to je njihovo treće malo pijanstvo: — one veruju u svoga krojača, kao što veruju u svoga Boga: — i ko bi im razorio tu veru! Ta vera ih čini blaženim! A divljenje samom sebi je zdravo! — Ono čuva čoveka čak i od nazeba. Je li ikada nazebla neka lepa žena koja se znala dobro oblačiti? Nikada. Pretpostavljam čak i slučaj kad je jedva imala što na sebi.

808

          Želi li se najčudnovatiji dokaz dokle ide preobražajna snaga opijenosti? — »Ljubav« je taj dokaz; ono što se ljubavlju zove na svima jezicima i zanemelostima sveta. Opijenost dejstvuje tu na stvarnost na takav način da se u svesti zaljubljenika uzrok njegove ljubavi potpuno gubi i kao da se nešto drugo nalazi na njegovom mestu — treperenje i prelivanje sviju čarobnih ogledala Kirkinih. Tu ne postoji nikakva razlika između čoveka i životinje; a još manje duh, dobrota, poštenje čine razliku. Ako je čovek prefinjen, onda je zaluđen na prefinjen način; ako je grub, onda je zaluđen na grub način: ali ljubav, čak i ljubav prema Bogu, sveta ljubav »iskupljenih duša«, ostaje u korenu jedno: to je groznica koja ima razloga da se preobrazi, opijenost koja dobro čini što laže o sebi... I u svakom slučaju čovek dobro laže o sebi i pred sobom kad je zaljubljen: on se sam sebi čini preobražen, jači, bogatiji, savršeniji, on jeste savršeniji... Umetnost nalazimo tu kao organsku funkciju, mi je nalazimo u najanđelskijem instinktu »ljubavi«: mi je nalazimo kao najveći potsticaj života — tako je umetnost uzvišeno celishodna, čak i time što laže... Ali mi bismo pogrešili, ako bismo se zaustavili kod njene snage za lažju: ona čini više negoli što je prosto zamišljanje: ona pomera čak i vrednosti. I ne samo što pomera osećanje vrednosti: zaljubljenik stvarno vredi više; on je jači. Kod životinja ovo stanje izaziva nova oruđa, pigmente, boje i oblike: u prvom redu nove pokrete, nove ritmove, nove ljubavne poklike i mamke. Kod čoveka nije drukče. Njegov celokupni inventar je bogatiji negoli što je bio ikada, moćniji, potpuniji negoli što je kod ne-zaljubljenika. Zaljubljenik je rasipnik: za to je on dovoljno bogat. On ima smelosti, postaje pustolov, postaje čak i magarac po velikodušnosti i bezazlenosti; on opet veruje u Boga, veruje u vrlinu, jer veruje u ljubav: i, s druge strane, tome idiotu sreće rastu krila i nove sposobnosti. pa mu se čak otvaraju vrata za umetnost.
          Ako iz lirike tonova i reči izostavimo sugestiju ove groznice utrobe: šta ostaje od lirike i muzike? Možda l'art pour l'art: virtuozno kreketanje smrznutih žaba koje umiru od očajanja u svojoj močvari — ... Sve ostalo stvorila je ljubav.

809

          Svaka umetnost utiče kao sugestija na mišiće i čula, koji su prvobitno bili aktivni u naivnom umetničkom čoveku: ona uvek govori samo umetnicima, ona govori umetničkoj utančanosti tela. Pojam »laik« je pogrešan naziv. Gluv čovek nije od one vrste koja ima dobar sluh.
          Svaka umetnost dejstvuje kao okrepljenje: ona povećava snagu, pali zadovoljstvo (to jest osećanje snage), ona izaziva sve finije uspomene na pijanstvo — postoji naročito pamćenje koje provejava u takvim stanjima — tu se povraća jedan dalek i kratkotrajan svet opažaja.
          Ružno, to će reći protivrečno umetnosti, ono što umetnost isključuje, njena negacija: — kad god se propadanje, beda života, nemoć, raspad, još izdaleka nagoveste, estetski čovek reagira negativno. Rugoba tišti čoveka: ona je izraz depresije. Ona oduzima snagu, osiromašava, pritiskuje... Ružno izaziva ružno: čovek može na svom zdravlju okušati, kako nezdravo stanje povećava sposobnost njegove fantazije da zamišlja ružne stvari.Tada čovek vrši drukčiji izbor stvari, interesa, pitanja. I logika nam pokazuje stanje koje je blisko rugobi: — težinu, tupost. U prisustvu rugobe nedostaje ravnoteže u mehaničkom smislu: rugoba hramlje, tetura se, ona je antiteza božanskoj lakoći igračevoj.
          Estetsko stanje pretstavlja preobilje sredstava saopštavanja kaogod i krajnju osetljivost za nadražaje i znake. To je vrhunac pristupačnosti i opštenja između živih bića — to je izvor jezikâ. Tu jezici imaju svoju kolevku: glasovi kaogod i pokreti i pogledi. Potpunija pojava je uvek početak: naše sposobnosti su suptilizirane iz potpunijih sposobnosti. Ali čak i danas slušamo mišićima, čak i čitamo mišićima.
          Svaka zrela umetnost ima za osnov bezbroj konvencija: ukoliko se izražava govorom. Konvencija je uslov velike umetnosti, ne njena prepreka... Svako podizanje života povišava moć saopštavanja, kaogod i moć razumevanja kod čoveka. Uživljavanje u druge duše nije prvobitno ništa moralno, nego fiziološka nadražljivost sugestije: »simpatija« ili ono što se zove »altruizam« prosto je proizvod psihomotornog odnosa koji se računa u duhovnost (psihomotorna indukcija, kaže Šarl Fere). Ljudi nikada ne saopštavaju misli; oni saopštavaju pokrete, mimiku, koju mi posle prenosimo na misao.

810

           U poređenju s muzikom opštenje putem reči je bestidno; reč umanjuje i zaglupljuje; reč obezličava; reč čini običnim neobično.

811

          Umetnika uslovljuju izuzetna stanja: to su stanja koja su intimno srodna bolesnim pojavama i s njima srasla: tako da se čini nemogućno biti umetnik a ne biti bolestan.
          Fiziološka stanja, koja se u umetniku uobličavaju u »ličnosti«, i koja se do izvesne mere mogu pripisati svakom čoveku:
          1. pijanstvo:osećanje uvećane moći; unutrašnja potreba da stvari budu odblesak naše punoće i savršenstva.
          2. krajnja izoštrenost izvesnih čula: tako da razumeju sasvim različit govor znakova — i da ih stvaraju — ona izoštrenost koja se javlja u nekim nervnim obolenjima —; krajnja pokretljivost od koje se stvara krajnja saopštljivost; želja za govorom u ime svega što je sposobno da dâ znaka od sebe —; potreba da se oslobodimo samih sebe pomoću pokreta i držanja; sposobnost da govorimo o sebi na stotinu raznih jezika — što je ustvari eksplozivno stanje. Čovek mora najpre ovo stanje misliti kao pritisak i prinudu pomoću koje se mišićima i svako
vrsnim pokretima čovek oslobađa od prekomernosti unutrašnje napetosti: pa onda kao nehotimičnu koordinaciju ovih pokreta sa unutrašnjim procesima (slikama, mislima, željama) — kao neku vrstu automatizma čitavog mišićnog sistema pod pritiskom jakih nadražaja koji dejstvuju iznutra; — nesposobnost za sprečavanje reakcije; aparat za otpor tako isto van dejstva. Svaki unutrašnji pokret (osećanje, misao, afekt) prate promene u krvnim sudovima, pa sledstveno i promene boje, temperature, sekrecije. Sugestivna moć muzike, njena »suggestion mentale«;
          3. potreba za ugledanjem: krajnja razdražljivost, usled koje se izvestan primer prenosi kao zaraza — izvesno stanje nagađa se već i pretstavlja prema znacima... Izvesna slika, koja se u duši pomalja, dejstvuje već na kretanje udova — tu se događa izvesno uzdržavanje volje... (Šopenhauer!!!) Neka vrsta slepila i gluvila prema spoljašnjem svetu — svet dopuštenih nadražaja strogo je ograničen.
          To razlikuje umetnika od laika (koji je prijemčiv za umetnost): laik dostiže vrhunac uzbuđenja pri primanju utisaka; umetnik pri davanju — tako da je antagonizam između ova dva dara ne samo prirodan nego i željiv. — Svako od ova dva stanja ima suprotnu optiku — zahtevati od umetnika da deli optiku publike (kritičara) znači zahtevati da smanji svoju tvoračku snagu... Tu je isti slučaj kao i kod razlike polova: ne treba tražiti od umetnika koji daje da bude žena — da »prima«.
          Naša estetika bila je dosad ženska estetika, ukoliko su samo oni koji su prijemčivi za umetnost formulisali svoje gledište o tome šta je lepo. U celoj dosadanjoj filosofiji otsustvuje umetnik... To je, kao što je gore nagovešteno, nužna omaška: jer umetnik koji bi počeo sebe pojimati počeo bi time pogrešno da razumeva sebe — on nema da gleda unazad, on uopšte nema šta da gleda, on ima da daje. — Umetniku služi na čast da bude nesposoban za kritiku — inače je polutan: i »moderan«.

812

          Ja ovde iznosim seriju psiholoških stanja kao znakova punijeg i obilnijeg života, koja smo danas uobičajili smatrati bolesnim. Ali sada smo se odučili da o zdravom i bolesnom govorimo kao o suprotnostima: u pitanju je stepen — tim povodom ja tvrdim da ono što danas ljudi zovu »zdravim« pretstavlja niži nivo onoga što bi bilo zdravo pod povoljnijim prilikama — da smo mi relativno bolesni... Umetnik pripada još jačoj rasi. Ono što bi kod nas bilo štetno, bolesno, kod njega je prirodno. — Ali nam se primećuje da upravo osiromašenje mašine daje neobičnu .moć razumevanja svakojake sugestije: potvrda su tome naše histerične žene.
          Obilatost sokova i snage može isto tako nositi sa sobom simptome delimične zavisnosti, halucinacije čula, utančanosti sugestije, kaogod i siromaštvo životnih sila — nadražaj je uslovljen na drugi način, posledica je ista... Na prvom mestu nije isto krajnje dejstvo; krajnji zamor svih morbidnih priroda, koji nastaje posle njihovih nervnih nastranosti, nema ničeg zajedničkog sa stanjima jednog umetnika: on ne mora ispaštati za svoje najbolje trenutke... On je za to dovoljno bogat: on može rasipati a da ne osiromaši.
          Kao što se danas »genij« smatra vrstom neuroze, tako bismo mogli možda smatrati i umetnikovu sugestivnu silu, a naši su umetnici, u samoj stvari, i odveć nalik na histerične žene!!! Ali to govori protiv današnjice, a ne protiv »umetnika«.
          Neumetnička stanja: objektivnost, ogledanje, uzdržavanje volje... (skandalozno pogrešno shvatanje Šopenhauerovo, koji je smatrao umetnost mostom za negaciju života)... Neumetnička stanja: stanja osirotelih, onih koji se povlače, pobledelih, pod čijim pogledom život pati: — hrišćanin.

813

          Moderni umetnik, koji po svojoj fiziologiji stoji blisko histeriji, pripada i po karakteru ovoj vrsti bolesti. Histerik je lažan — on laže zato što uživa u laži, on je dostojan divljenja u svakoj veštini pretvaranja — pa makar ga njegova bolesna sujeta i prevarila. Ova sujeta je kao neprekidna groznica, kojoj su potrebne opojne droge, i koja ne zastaje ni pred kakvom samoobmanom ni komedijom, samo ako ova obećava makar i trenutno zadovoljenje. (Nesposobnost za ponos i potreba za stalnom osvetom zbog duboko usađenog preziranja prema sebi — to je gotovo definicija sujete ove vrste.)
          Besmislena razdražljivost njegovog sistema, koja pravi krize od svakog doživljaja i uvlači »dramski« elemenat u najbeznačajnije slučajeve u životu, čini ga potpuno neuračunljivim: to više nije nikakva ličnost, nego u najboljem slučaju sastajalište ličnosti, od kojih se čas jedna čas druga natura sa bestidnim pouzdanjem. Zbog toga je baš on velik kao glumac: svi ovi jadnici bez volje, koje lekari proučavaju izbliza, zadivljuju virtuoznošću svoje mimike, preobražaja, pojavljivanja u skoro svakom mogućnom obličju.

814

          Umetnici nisu ljudi velikih strasti, ma šta oni pričali sebi i nama o tome. I to iz dva razloga: njima nedostaje stid pred njima samima (oni sebe posmatraju živeći; oni sebe vrebaju, odveć su ljubopitljivi) i tako isto stid od velike strasgi (koju oni eksploatišu kao umetnici). Drugo, njihov vampir, njihov talenat, ne dopušta im uopšte takvo trošenje energije kakvo strast nameće.— Čovek s darom je žrtva svoga dara: on živi pod vampirizmom svoga talenta.
          Čovek se ne oslobađa svoje strasti time što je izlaže, nego se oslobađa kad je izlaže. (Gete drukče uči; ali čini se da je tu hteo sam sebe pogrešno da razume — iz delikatnosti).

815

          O razumnom životu. — Relativna čednost, temeljita i mudra obazrivost u odnosu prema erotici čak i u pomislima može se smatrati razumnim načinom života čak i za bogato sazdane i potpune prirode. To naročito važi za umetnike i spada u njihova najbolja pravila životne mudrosti. Potpuno pouzdani glasovi već su se čuli tome u prilog: pominjem Stendala, Teofila Gotjea, pa i Flobera. Umetnik je može biti po svojoj prirodi nužno čulan čovek, uopšte uzbudljiv, u svakom smislu pristupačan, i već izdaleka otvoren za nadražaj, za sugestiju nadražaja. Uprkos tome on je, prosečno uzev, pod vlašću svoga zadatka, svoje volje za majstorstvom, stvarno umeren, a često čak i čedan čovek. To od njega zahteva njegov glavni instinkt: on mu ne dopušta da se nasumce rasipa. Jedna i ista sila traži se u umetničkoj zamisli i u polnom aktu: postoji samo jedna jedina vrsta sile. Za umetnika je izdajstvo da u tome podlegne i istroši se: on time odaje nedostatak instinkta, volje uopšte, to može biti znak dekadencije — u svakom slučaju to umanjuje do nedogledne mere njegovu umetnost.

816

          U poređenju sa umetnikom, pojava tipa naučnika pretstavlja ustvari znak izvesnog sužavanja i padanja životnog nivoa ( — ali tako isto i znak jačanja, strogosti, tvrdosti i snage volje).
          Do koje mere bi lažljivost, ravnodušnost prema istini i koristi, mogla biti znak mladosti, »detinjarije« kod umetnika?... Njihov uobičajeni način, njihova nerazumnost, njihovo nepoznavanje samih sebe, njihova ravnodušnost prema »večitim vrednostima«, njihova ozbiljnost u »igri« — njihovo otsustvo dostojanstva; klovn i bog jedan pored drugoga; svetac i ološ... Podražavanje kao zapovednički instinkt. — Ne pripadaju li umetnici napredovanja i umetnici propadanja svima fazama?... Da!

817

          Da li bi koji beočug u čitavom lancu umetnosti i nauke nedostajao kad žene, ženinog dela, ne bi bilo u njemu? Priznajmo izuzetak — on potvrđuje pravilo — da je žena sposobna za savršenstvo u svemu što ne sačinjava jedno delo, u pismima, u memoarima, čak u najfinijem ručnom radu, jednom rečju u svemu što nije zanat, i to zbog toga što se u tim stvarima ona ispunjuje, što u njima ona sluša svoj jedini umetnički nagon u sebi — nagon za dopadanjem... Ali kakve veze ima žena sa strasnom ravnodušnošću pravog umetnika, koji pridaje više važnosti jednom zvuku, jednom dahu, jednoj sitnici, negoli što pridaje sebi — koji se sa svih svojih pet prstiju trudi da zahvati ono što je u njemu najskrivenije i najtajanstvenije; koji ne pridaje nikakve vrednosti ničemu što ne može postati oblik (— što se daje, što se otkriva —) ? Umetnost, kako je umetnik upražnjava — ne razumete li zar šta je to: atentat na svaki stid?... Tek u devetnaestom veku žena se usudila da sebe uputi u pravcu književnosti (— vers la canaille plumière écrivassière, po rečima starog Miraboa): ona postaje pisac, slikar i gubi svoj instinkt. Čega radi to? — ako smemo pitati.

818

          Čovek je umetnik samo utoliko ukoliko sve što neumetnici zovu »oblikom« — oseća kao sadržaj, kao samu stvar. S takvim shvatanjem čovek pripada posuvraćenom svetu: jer otsada mu je sadržaj nešto čisto formalno — pa i njegov sopstveni život.

819

          Smisao i uživanje u niansama (što je karakteristično za modernizam), u onome što nije opšte, ide protiv instinkta, koji nalazi svoje zadovoljstvo i snagu u shvatanju tipičnoga: slično grčkom ukusu najboljeg vremena. U tome je izvesno savlađivanje punoće života; mera gospodari, mir jake duše leži mu u osnovi, ona se lagano kreće i oseća izvesnu odvratnost prema prekomernoj vitalnosti. Opšte pravilo, zakon, poštuje se i ističe: izuzetak se naprotiv stavlja ustranu, nianse se brišu. Sve što je čvrsto, moćno, solidno, što je život, koji počiva na širokoj i snažnoj osnovi i čuva sopstvenu snagu — to se »sviđa«: to će reći, to odgovara onome što o sebi mislimo.

820

          Uglavnom ja umetnicima dajem više za pravo nego svima dosadanjim filosofima: umetnici nisu izgubili iz vida veliki kolosek kojim život teče, oni su voleli stvari »ovoga sveta« — oni su voleli čula. Težnja za »duhovnošću«: meni se to čini nesporazum ili bolest ili lek, gde ta bolest nije prosto licemerstvo i samoobmana. Ja želim sebi i svima onima koji žive bez briga jedne puritanske savesti — i koji smeju živeti — sve veću i veću duhovnost i mnogostrukost čula; zaista, mi smo radi da čulima budemo zahvalni za njihovu suptilnost, punoću i snagu, i mi im za uzvrat nudimo najbolje što imamo od duha. Šta se nas tiču svešteničke i metafizičke anateme protiv čula? Nama to više nije nužno: znak je dobre sazdanosti kad se čovek, kao Gete, pripija, sa sve većom radošću i srdačnošću, za »blaga ovoga sveta«: — na taj način on se čvrsto drži velikog shvatanja da čovek postaje preobrazitelj života, kad se nauči da sebe preobrazi.

821

          Pesimizam u umetnosti? — Umetnik se postepeno navikava da zarad njih samih voli sredstva pomoću kojih dolazi do ekstaze: krajnju delikatnost i divotu boja, jasne linije, nianse u tonu: jasnost u onome u čemu pri normalnim prilikama nema razlike. Sve jasne stvari, sve nianse, ukoliko potsećaju na krajnje uspone snage, koje stvara opijenost, izazivaju putem asocijacije to osećanje opijenosti: — uticaj umetničkih dela izaziva stanje podesno za stvaranje umetničkog dela, stanje opijenosti.
          Bitna crta umetnosti je njena moć usavršavanja života, njeno stvaranje savršenstva i punoće; umetnost je bitno afirmacija, blagosiljanje, oboženje života. Šta znači pesimistička umetnost? Nije li to protivrečnost ? — Da. — Šopenhauer greši kad izvesna umetnička dela stavlja u službu pesimizma. Tragedija ne uči »rezignaciji« ... Slikati strašne i problematične stvari već je po sebi znak instinkta moći i veličanstvenosti u umetniku: on ih se ne plaši... Pesimistička umetnost ne postoji... Umetnost je pozitivna. Jov je pozitivan... Ali Zola? Ali braća Gonkur ? — Stvari koje nam oni pokazuju ružne su: ali razlog što njih pokazuju leži u njihovom uživanju u ružnom... Ništa tu ne pomaže! Ako drukče tvrdite, vi prosto sebe obmanjujete. — Kako Dostojevski dejstvuje oslobodilački!

822

          Kada moji čitaoci budu dovoljno posvećeni da i u »dobrom«; vide samo oblik iscrpenosti u velikoj drami života: onda će priznati doslednost hrišćanstva, koje je dobrog čoveka shvatilo kao ružnog. Tu je ono bilo u pravu.
          Nije dostojno jednog filosofa tvrditi da su »dobro i lepo jedno isto«; a ako bi dodao i »istinito«, trebalo bi ga išibati. Istina je ružna.
          Mi imamo umetnost, da ne bismo propali zbog istine.

823

          Moralizovanje umetnosti. — Umetnost kao sloboda od moralne tesnogrudosti, ograničenosti vidika, ili kao potsmeh nad njima. Begstvo u prirodu, gde se njena lepota udružuje sa strahotom. Pojam velikog čoveka.
          — Lomne, nekorisne, luksuzne duše, koje ražalosti i ćarlijanje vetra, »lepe duše«.
          — Oveštale ideale probuditi u njihovoj nepoštednoj krutosti i brutalnosti, kao najdivnija čudovišta, što oni i jesu.
          — Pravo uživanje u psihološkom saznanju da svi umetnici moralisti postaju lažni i glumci ne znajući to.
          — Laž umetnosti — njen nemoral mora se izneti na videlo.
          — »Glavne idealizatorske sile« (čulnost, pijanstvo, preterana animalnost) moraju se izneti na videlo.

824

          Moderna patvorstva u umetnosti: shvaćena kao nužna, to će reći u skladu sa bitnom potrebom moderne duše.
          Popunjuju se praznine u darovitosti, još više u vaspitanju, tradiciji i obuci.
          Prvo: traži se manje umetnička publika, koja je bezgranična u svojoj ljubavi (— i odmah pada na kolena pred ličnošću). Tome pomaže praznoverica našeg veka, praznoverica o »geniju«.
          Drugo: razjaruju se mračni instinkti nezadovoljnika, sujetnih, samoobmanjivača jednog demokratskog veka; važnost stavova.
          Treće: tehnika jedne umetnosti prenosi se na drugu, meša se smer umetnosti sa saznanjem ili crkvom ili interesom rase (nacionalizam) ili sa filosofijom — čovek udara u sva zvona u jedan mah i izaziva tamnu slutnju da je on Bog.
          Četvrto: laska se ženi, stradalniku, buntovniku, daje se i u umetnosti prevaga narkotičnim i opojnim sredstvima. Golica se mašta obrazovanih, čitalaca poezije i starih istorija.

825

          Podela na »publiku« i na »izabrane«: kod prve mora umetnik danas biti šarlatan, kod druge on hoće da bude samo virtuoz i ništa više! »Geniji«, svojstveni našem veku, prevazišli su ovu razliku i bili veliki i za jedne i za druge; veliko šarlatanstvo Viktora Iga i Riharda Vagnera bilo je združeno s tako mnogo prave virtuoznosti, da su zadovoljili čak i umetnički najutančanije. Otuda dolazi nedostatak veličine: oni imaju promenljiv način gledanja, čas misle na najsirovije potrebe, čas na potrebe najutančanijih.

826

          Lažno »pojačavanje«: 1. u romantizmu: ono postojano espressivo nije nikakav znak jačine nego osećanja nedostatka;
          2. živopisna muzika, takozvana dramska, lakša je pre svega (kao što je to brutalna kolportaža i suprotstavljanje fakata i crta u naturalističkom romanu);
          3. »strast« je stvar nerava i umornih duša; kaogod što je i uživanje u planinama, pustinjama, burama, orgijama i gadostima — u tlomaznosti i masivnosti (na primer kod istoričara); stvarno postoji kult prekomernih osećanja — (otkuda dolazi to da jaka vremena imaju obrnute potrebe u umetnosti — potrebu za prevazilaženjem strasti?).
          4. Isticanje uzbudljivog materijala (erotičnog, socijali stičkog ili patološkog): sve je to znak za koga se danas radi za premorene i rasejane ili raslabljene.
          Da bi se uopšte tu moglo dejstvovati, mora se tiranisati.

827

          Moderna umetnost kao umetnost tiranisanja. Gruba i jako naglašena logika u ocrtavanju; motiv uprošćen do formule: formula tiraniše. U okviru linijâ divlje haotično mnoštvo, ogromna masa, od koje se pamet muti; brutalnost boja, materije, želja. Primeri: Zola, Vagner; u duhovnijem stepenu Ten. Dakle logika, masa i brutalnost.

828

          U pogledu slikarâ: tous ces modernes sont des poètes qui ont voulu être peintres. L' un a cherché des drames dans l' histoire, l' autre des scènes de moeurs, celui-ci traduit des religions, celui-là une philosophie¹. Ovaj podražava Rafaelu, onaj starim talijanskim majstorima; pejzažisti se služe drvećem i oblacima da prave ode i elegije. Niko nije prosto slikar; svi su arheolozi, psiholozi, režiseri ma kojeg događaja ili teorije. Oni uživaju u našoj erudiciji, u našoj filosofiji. Oni su, kaogod što smo i mi, puni i prepuni opštih ideja. Oni ne vole jedan oblik radi onoga što je on, nego radi onoga što on izražava. Oni su sinovi jedne učene, izmučene i misaone generacije — hiljadu milja daleko od starih majstora, koji nisu ništa čitali i samo su mislili kako će svojim očima prirediti gozbu.

¹ Svi ti moderni slikari su pesnici koji su hteli biti slikari. Jedan je tražio drame u istoriji, drugi scene o naravima, ovaj je prevodio religije, onaj filosofiju.

829

          U osnovi je i Vagnerova muzika još uvek literatura, isto kao što je to i ceo francuski romantizam: čar egzotike (tuđih, dalekih vremena, običaja, strasti) nad osetljivim dokonjacima. Ushićenje pri ulaženju u ogromnu daleku preistorisku zemlju u koju nas knjige vode, usled čega je ceo horizont naslikan novim bojama i mogućnostima... Slutnja o još daljim i neispitanim svetovima, preziranje bulevara... Jer je nacionalizam, ne treba se varati, samo jedan oblik egzotike...
Romantičari muzičari pripovedaju šta su od njih načinile egzotične knjige: ljudi bi rado hteli da imaju egzotične doživljaje, strasti po florentinskom i venecijanskom ukusu: naposletku zadovoljavaju se time što ih traže u slici... Bitna je stvar vrsta nove želje, volje za podražavanjem, za preinačavanjem, za pretvaranjem, prerušavanjem duše... Romantična umetnost je samo izlaz za nuždu iz promašene »stvarnosti«.
          Pokušaj da se uradi nešto novo; revolucija, Napoleon. Napoleon je strast duše za novim mogućnostima — proširenje oblasti duše.
          Zamorenost volje; utoliko veće rasipanje u želji da čovek nešto novo oseća, pretstavlja, sanja — što je posledica preteranosti doživljaja: nezasitljiva glad za neobuzdanim osećanjima... Strane književnosti pružile su najjače začine.

830

          Vinkelmanovi i Geteovi Grci, orijentalci Viktora Iga ličnosti iz Ede Riharda Vagnera, Englezi trinaestog veka Valtera Skota — neko će kad tad otkriti celu komediju. Sve je to bilo preko svake mere istoriski lažno ali — moderno.

831

          O karakteristici nacionalnog genija obzirom na strano i pozajmljeno:
          engleski genij pogrubljuje i uprošćuje sve što primi u sebe;
          francuski genij utanča, uprosti, logicizira, dotera;
          nemački genij pobrka, splete, posreduje, moralizuje;
          talijanski genij načinio je najslobodniju i najtananiju upotrebu od pozajmica, i sto puta više uneo u pozajmicu negoli što je iz nje izvukao: to je najbogatiji genij, koji je najviše imao da podari.

832

          Jevreji su se dotakli genija u oblasti umetnosti sa Hajnrihom Hajneom i Ofenbahom, tim vrlo duhovitim i razdraganim satirom, koji se kao muzičar držao velike tradicije i za onoga koji ima i nešto drugo osim ušiju bio pravo iskupljenje od sentimentalnih i u osnovi dekadentnih muzičara nemačkog romantizma.

833

          Ofenbah: francuska muzika s volterovskim duhom, slobodna, razuzdana, sa malo sardoničkim osmehom,ali vedra, puna duha do banalnosti (— on ne namešta —) i bez gracioznosti bolesne ili plavo-bečke čulnosti.

834

          Ako pod genijem jednoga umetnika razumemo najvišu slobodu u granicama zakona, božansku lakoću, okretnost i brzinu u savlađivanju najvećih teškoća, onda Ofenbah ima više prava da se nazove »genij« negoli Vagner. Vagner je težak, glomazan: ništa njemu nije tako strano kao oni trenuci bezbrižnog savršenstva koje onaj klovn Ofenbah postiže pet-šest puta u svakoj svojoj bufoneriji. Ali možda treba pod genijem razumeti nešto drugo.

835

          Uz poglavlje o »muzici«. — Nemačka i francuska i talijanska muzika. (Naša politički najgora vremena najplodnija. Sloveni?) — Kulturno-istoriski balet: dobio je prevagu nad operom. — Pozorišna muzika n muzičarska muzika. — Pogreška je misliti da je ono što je Vagner stvorio neki oblik: — to je bezobličje. Mogućnost dramske konstrukcije ima se još iznaći. — Ritam. »Izraz« po svaku cenu. — U čast »Karmene«. — U čast Hajnriha Šica (i »Udruženja List« —) — Bludnička instrumentacija. — U čast Mendelsona: jedan elemenat Getea nalazimo u njemu i nigde više! (Isto tako je drugi elemenat Getea došao do rascveta u Rahili; treći u Hajnrihu Hajneu)

836

          Opisna muzika; prepustiti stvarnosti da ona deluje... Sve ove vrste umetnosti su lakše, podražljivije: njih se hvataju malo-obdareni. Uticanjena instinkte; sugestivna umetnost.

837

          O našoj modernoj muzici. — Kržljavljenje melodije, kaogod i kržljavljenje »ideje«, dijalektike, slobode najduhovnijeg kretanja — nespretnost i gušenje, koje se razvija u nove smele pothvate, pa čak i u principe; — na kraju čovek ima samo principe svoga dara, otsustva svoga dara.
          »Dramska muzika« je besmislica. To je prosto rđava muzika... »Osećanje«, »strast« kao surogati kad čovek više ne zna kako će dostići do uzvišenoga duha i sreće u njemu (kakvu je imao Volter, na primer). Tehnički izraženo: »osećanje«, »strast« su lakši — to pretpostavlja mnogo siromašnije umetnike. Okretanje ka drami otkriva da se jedan umetnik oseća mnogo više majstorom s prividnim oruđima, negoli s pravim. Mi imamo dramsko slikarstvo, dramsku liriku itd.

838

          U muzici nama nedostaje estetika, koja bi muzičarima propisala zakone i stvorila savest; nama nedostaje baš usled toga prava borba oko »principa« — jer se kao muzičari smejemo Herbartovoj kolebljivosti u ovoj oblasti isto kao i Šopenhauerovoj. Ustvari otuda nastaje velika teškoća: mi više ne znamo na čemu da zasnujemo svoje pojmove o »uzornom«, o »majstorstvu«, o »savršenstvu«. — Sa instinktima stare ljubavi i divljenja mi pipamo po svetu vrednosti, mi skoro verujemo da je »dobro ono što se nama svidi«... Moje nepoverenje se budi kad čujem kako se na sve strane Betoven sasvim bezazleno naziva »klasikom«: ja bih sasvim čvrsto stao na gledište da se u drugim umetnostima pod »klasikom« razume tip koji je taman suprotan Betovenu. Ali kad se čak i potpuno očigledno raspadanje stila kod Vagnera, njegov takozvani dramski stil, uči i poštuje kao »napredak«, kao »majstorstvo«, kao »uzor«, onda moje nestrpljenje dolazi do vrhunca. Dramski stil u muzici, kako ga Vagner razume, znači odricanje od stila uopšte, pod pretpostavkom da je nešto drugo; to će reći drama, sto puta važnije od muzike. Vagner može slikati, on se služi muzikom, ne za muziku, on pojačava poze, on je pesnik; najzad, on je, slično svima pozorišnim umetnicima, dejstvovao na »lepa osećanja«, »grudi što se nadimaju« — i sa svim tim zadobio za sebe žene, pa i žedne obrazovanja. Ali, zar je ženama i žednim obrazovanja stalo do muzike! Sve to nema nikakve savesti za umetnost; sve to ne pati kada se sve što je prva i neophodna vrlina jedne umetnosti zarad drugostepenih smerova gazi nogama i prezire (kao sluškinja drame). Šta vredi sve proširenje sredstava izražaja, kada je ono što se izražava, sama umetnost, izgubilo čak i svoj zakon. Živopisni sjaj i snagu tona, simbolizam zvuka, ritma, boje, tonova, harmonije i disharmonije, sugestivni značaj muzike, čitavu čulnost muzike koja je preko Vagnera zagospodarila to je sve Vagner poznao u muzici, izvukao i razvio. Viktor Igo učinio je nešto slično s jezikom: ali već danas se ljudi pitaju u Francuskoj, u slučaju Viktora Iga, nije li to iskvarilo jezik... nisu li porastom čulnosti u jeziku razum, duh, duboka zakonitost u jeziku bili ugušeni? Nije li znak dekadencije što su u Francuskoj pesnici postali vajari, a u Nemačkoj muzičari glumci i kulturna mazala?

839

          Danas postoji i muzičarski pesimizam, čak i među nemuzičarima. Ko nije sam doživeo i ko sam nije proklinjao nesrećnog mladića koji svoj klavir muči do očajanja, i koji svojeručno rije mulj najturobnijih i najmutnijih harmonija! Na taj način on se priznaje za pesimista... Ali da li se time priznaje i da je »muzikalan« ? Sa svoje strane ne bih se mogao skloniti da u to verujem. Čistokrvni vagnerijanac je nemuzikalan; on se potčinjava elementarnim silama muzike, otprilike kao što se žena potčinjava volji svoga hipnotizera — a da bi to mogao, ne sme postati nepoverljiv nikakvom strogom savešću u stvarima muzike i muzičara. Rekoh »otprilike kao«—: ali možda se tu radi o nečemu višem od sličnosti. Valja rasmotriti oruđa kojima se Vagner naročito služi da izazove utisak — (koja je dobrim delom morao najpre on izmisliti): ona do neverovatnosti naliče sredstvima kojima jedan hipnotizer pokazuje svoju moć (—izbor pokreta, tonske boje njegovog orkestra; odvratno izbegavanje logike, reda i ispravnosti u ritmu; prikradanje, milovanje, tajanstvenost, histeričnost njegove »beskrajne melodije«). A je li stanje u koje slušaoca, i još pre slušateljku, prenosi uvertira u Loengrinu, na primer, u suštini različito od somnambulističke ekstaze ? — Čuo sam jednom jednu Talijanku gde kaže posle izvođenja ove uvertire, očiju blaženih kako to samo vagnerijanke znaju: »Come si dorme con questa musica!«

840

          Religija u muzici. Koliko je još mnogo nepriznatog pa čak i nerazumevanog zadovoljenja svih religioznih potreba u Vagnerovoj muzici! Koliko molitve, vrline, patosa, »devičanstva«, »iskupljenja« kroz nju još govori!... O, koliko koristi izvlači taj lukavi svetac, koji nas vraća i mami natrag u sve što se nekada verovalo, iz toga što se muzika može osloboditi reči i pojmova!... Naša intelektualna savest ne mora se stideti — ona ostaje po strani — kada koji stari instinkt drhtavih usana pije iz zabranjenoga pehara... To je mudro, zdravo i čak i dobar znak, ukoliko odaje stid prema zadovoljenju religioznog instinkta... Lukavo hrišćanstvo: tip muzike »Vagnera poslednjeg doba«.

841

          Ja razlikujem hrabrost pred ljudima, hrabrost pred stvarima i hrabrost pred hartijom. Ovu poslednju vrstu hrabrosti imao je, na primer, David Štraus. Ja još razlikujem hrabrost pred svedocima i hrabrost bez svedoka. Hrabrost jednoga hrišćanina, jednoga čoveka koji veruje u Boga, ne može uopšte nikada biti hrabrost bez svedoka — i već samo to njoj umanjuje vrednost. Najzad ja razlikujem hrabrost iz temperamenta i hrabrost iz straha od straha: slučaj ove poslednje vrste hrabrosti jeste moralna hrabrost. Tu još spada i hrabrost iz očajanja.
          Vagner je imao tu hrabrost. Njegov položaj u pogledu muzike bio je u osnovi očajnički. Njemu su nedostajale one dve stvari koje čine dobra muzičara: priroda i kultura, poziv za muziku i disciplina i obuka u muzici. On je imao hrabrosti: iz tog nedostatka on je načinio princip — on je izmislio za sebe jednu vrstu muzike. »Dramska muzika«, kako ju je on izmislio, jeste muzika koju je on mogao komponovati — njena ograničenja su Vagnerove granice.
          I njega su rđavo razumeli! — Da li su ga rđavo razumeli?... Sa pet šestina modernih muzičara slučaj je isti. Vagner je njihov spasilac: pet šestina je uostalom »najmanji broj«. U svakom slučaju gde se priroda pokazala neumitno i gde je s druge strane kultura ostala slučaj, pokušaj, diletantstvo, umetnik se instinktivno — šta kažem? — oduševljeno obraća Vagneru: kao što pesnik kaže: »Pola ga je izvukao, pola je utonuo«¹.

¹ Reči iz Geteove pesme Ribar.

842

          »Muzika« — i veliki stil. — Veličina jednoga umetnika ne ceni se prema »lepim osećanjima« koja pobuđuje: u to mogu verovati devojke. Nego prema stepenu približenja velikom stilu, prema sposobnosti njegovoj za veliki stil. Ovaj stil ima kao zajedničku crtu sa velikom strašću što prezire dopadanje, što zaboravlja da zadobije, što zapoveda; što hoće... Postati gospodar nad haosom u sebi; nagnati svoj haos da primi oblik: logičan, jednostavan, nedvosmislen, postati matematika, zakon — to je velika ambicija na ovom mestu. — Pomoću nje čovek odbija od sebe: ništa ne izaziva ljubav prema takvim silovitim ljudima — oko njih čini se da leži pustinja. Ćutanje, strah kao od velikog oskrvnjenja... Sve umetnosti znaju takve stvaraoce velikog stila: zašto ih nema u muzici? Nikada još nijedan muzičar nije izgradio nešto kao onaj arhitekta koji je podigao Palaco Piti... Tu je jedan problem. Da li možda muzika ne pripada kulturi u kojoj je carstvu silovitih ljudi svake vrste došao kraj? Da li i pojam velikoga stila ne protivreči duši muzike — »ženi« u našoj muzici ?...
          Ja ovim dotičem jedno kardinalno pitanje: u šta spada cela naša muzika? Vremena klasičnoga ukusa ne znaju ništa što bi se s njom moglo porediti: ona se rascvetala kad je svet renesansa dostigao svoj suton, kad je »sloboda« ostavila i ljude i njihove naravi: — nije li njena karakteristika da. bude protiv-renesans? Je li ona sestra baroka čiji je u svakom slučaju sabremenik ? Nije li muzika, moderna muzika, već dekadencija?...
          Ja sam još pre ukazao prstom na oko pitanje: nije li naša muzika protiv-renesans u umetnosti? Nije li bliska rođaka baroka? Nije li se razvila nasuprot svakom klasičnom ukusu, tako da je u njoj zabranjena svaka težnja za klasicizmom po sakoj prirodi stvari?
          Na ovo pitanje vrednosti od prvoklasne važnosti odgovor ne bi smeo biti neodređen, ako bi se pravilno ocenila činjenica da je muzika dostigla svoj vrhunac u romantizmu — još jednom kao reakcija protiv klasicizma.
          Mocart, nežna i zaljubljena duša, ali sav od osamnaestoga veka čak i kad je ozbiljan... Betoven prvi veliki romantičar, u francuskom smislu, kao što je Vagner bio poslednji veliki romantičar... obojica instinktivni protivnici klasičnog ukusa, strogoga stila — da ne govorimo već o »velikom« stilu.
 
 

843

          Romantizam: dvosmisleno pitanje, kao sve moderno. Estetska stanja dvojaka. Obilati i darežljivi kao suprotnost tražiteljima i željnima.

844

          Romantičar je umetnik koga njegovo nezadovoljstvo sobom čini tvorcem — koji gleda na drugu stranu od sebe i od svoga sveta, i unazad.

845

          Je li umetnost posledica nezadovoljstva stvarnošću? Ili izraz zahvalnosti za doživljenu sreću? U prvom slučaju ona je romantizam, u drugom oreol i ditiramb (jednom rečju: umetnost apoteoza): i Rafael tu spada, izuzev onu njegovu hipokriziju što je hteo obožiti privid hrišćanskog shvatanja sveta. On je bio zahvalan za život tamo gde nije bio specijalno hrišćanski.
          Moralno tumačenje sveta čini svet nepodnošljivim. Hrišćanstvo je bilo pokušaj da se svet »pobedi« pomoću morala, to jest da se negira. Na delu takav atentat ludosti — ludačkoga uzdizanja čoveka nad svetom — može se završiti jedino utučenošću, kržljavljenjem, obescenjenjem čoveka: najprosečniji i najmanje štetan tip čoveka, čovek iz gomile, jedino je time dobio i, ako hoćete, našao u tome svoj račun.
          Homer kao umetnik apoteoze ; Rubens tako isto. U muzici ga još nije bilo.
          Idealizacija velikog prestupnika (smisao za njegovu veličinu) jeste grčka: omalovažavanje, klevetanje, preziranje grešnika je jevrejsko-hrišćansko,

846

          Šta je romantizam? — U pogledu na sve estetske vrednosti ja se sada služim ovom osnovnom razlikom: u svakom pojedinačnom slučaju ja se pitam: »Je li glad ili obilje tu bilo tvorac?« Na prvi pogled moglo bi se drukčije razlikovanje činiti pogodnije — ono je mnogo očevidnije — naime razlikovanje po tome, da li je uzrok stvaranja žudnja za nepromenljivošću, ovekovečenjem, »bićem« — ili žudnja za rušenjem, promenom, postajanjem. Ali se obe ove vrste žudnje, kad se bliže posmatraju, pokazuju dvosmislene, i stvarno se mogu protumačiti u svetlosti sheme za koju držim da sam bio u pravu što sam je istakao napred.
          Želja za rušenjem, promenom, postajanjem može biti izraz obilate snage pune obećanja za budućnost (kao što je poznato, moj izraz za to je »dioniziski«), ali tako isto i mržnja ljudi zle sreće, oskudnih, promašenih može biti ta koja ruši, i mora rušiti, jer ih buni i draži sve što je trajno i postojanost; pa i samo biće.
          »Ovekovečenje«, s druge strane, može poticati iz zahvalnosti i ljubavi: — umetnost ovakvoga porekla uvek je umetnost apoteoze, ditiramb možda kod Rubensa, blažena kod Hafiza, vedra i graciozna kod Getea, ozaravajući homerovski sve stvari — ali može poticati tako isto i iz tiranske volje velikoga paćenika, koji bi hteo od najindividualnijeg, najpojedinačnijeg, najužeg, od sopstvene idiosinkrazije svoje patnje da načini obavezan zakon i prinudu, i koji se na taj način sveti svima stvarima što im udara, nameće, utiskuje žig svojih muka. Takav je romantični pesimizam u najpotpunijem obliku: pa bio to Šopenhauerov voluntarizam, ili Vagnerova muzika.

847

          Da li antiteza klasičnog i romantičnog ne prikriva drugu antitezu, aktivnog i reaktivnog?

848

          Da bi čovek bio klasičan, mora imati sve jake i na izgled protivrečne darove i strasti: ali tako da svi idu u korak, kao jedan jaram; da dolaze u dobri čas kako bi doveli do vrhunca izvesnu vrstu književnosti ili umetnosti ili politike (ne pošto se već stiglo na vrhunac...): on mora biti ogledalo celokupnoga stanja (bilo jednoga naroda, ili jedne kulture) i izražavati njegovu najdublju i najintimniju prirodu, u trenutku kad je još stabilna i stoji na svojim nogama i nije prebojena podražavanjem sa strane (ili još zavisna...); ne reaktivan nego odlučan i napredan duh, koji je afirmativan u svima prilikama, čak i u svojoj mržnji.
          »Ne pripada li tome najviša lična vrednost?«... Može biti treba rasmotriti da li moralne predrasude ovde ne igraju svoju igru, i da li velika moralna visina nije možda po sebi antiteza klasičnom duhu?... Da li moralna čudovišta nisu po nužnosti romantičari, u reči i delu?... Takva prevaga jedne vrline nad drugom (kao što je slučaj kod moralnog čudovišta) stoji u najvećoj oprečnosti sa klasičnom moći u ravnoteži: ako bi neko stajao na takvoj moralnoj visini pa ipak bio klasičan, mi bismo morali otuda izvesti da stoji i na istoj visini nemorala: možda je to bio slučaj sa Šekspirom (razume se, ako je to doista bio lord Bekon).

849

          O budućnosti. — Protiv romantizma velike »strasti«. Valja razumeti kako svakom »klasičnom« ukusu pripada izvesna količina hladnoće, jasnosti i tvrdoće; logika iznad svega, sreća u duhovnom životu, »tri jedinstva«, usredsređenost, mržnja prema osećajnosti, duševnosti, espirit, mržnja prema mnogovrsnom, nesigurnom, kolebljivom, nebuloznom, kaogod i prema svemu kratkom, igličastom, lepuškastom, dobroćudnom. Ne treba se igrati umetničkim formulama: treba život preraditi, tako da on sebe posle sâm formuliše.
          Prava je to komedija, kojoj smo se tek sada počeli smejati, jer smo je tek sada videli: što savremenici Herdera, Vinkelmana, Getea i Hegela pripisuju sebi u zaslugu ponovno otkriće klasičnog ideala... i Šekspira u isti mah ! — I ti isti ljudi su kratkim putem odbacili francusku klasičnu školu, kao da se ono što je bitno nije moglo naučiti i na svoj kao i na onoj strani!... Ali ljudi su hteli »prirodu«, »prirodnost«. O, da gluposti ! Verovalo se da je klasicizam neka vrsta prirodnosti!
          Bez predrasude i popuštanja moramo rasmotriti na kakvom zemljištu može rasti klasični ukus. Očvršćavanje, uprošćenje, jačanje, pogoršavanje karaktera čovekova nerazdvojno je od klasičnog ideala. Logičko i psihološko uprošćavanje. Preziranje detalja, složenosti, neizvesnosti.
          Romantičari u Nemačkoj ne ustaju protiv klasicizma, nego protiv razuma, prosvećenosti, ukusa, osamnaestoga veka.
          Senzibilitet romantičko-vagnerijanske muzike: antiteza klasičnom senzibilitetu.
          Volja za jedinstvom (jer jedinstvo tiraniše: slušaoce, gledaoce), ali nesposobnost za tiranisanjem sebe samoga u glavnoj stvari: u odnosu prema samom delu (prema izostavljanju, skraćivanju, objašnjavanju, uprošćavanju). Savlađivanje pomoću masa (Vagner, Viktor Igo, Zola, Ten).

850

          Nihilizam umetnikâ. — Priroda je surova u svojoj vedrini; cinična u svojim osvitima. Mi mrzimo emocije. Mi bežimo tamo gde priroda pokreće naša čula i našu maštu; gde nemamo šta voleti, gde nas ništa ne potseća na moralne prividnosti i delikatnosti ove severnjačke prirode; to isto važi za umetnost. Mi više volimo ono što nas više ne potseća na »dobro i zlo«. Naša moralna osetljivost i bolećivost kao da se oslobađa u strašnoj i srećnoj prirodi, u fatalizmu čula i sila. Život bez dobrote.
          Blagodet se sastoji u kontemplaciji prirodine ravnodušnosti prema dobru i zlu.
          U istoriji nema pravde, niti u prirodi ima dobrote: zbog toga pesimist, ako je umetnik, uzima iz istorije one teme u kojima se sa veličanstvenom naivnošću pokazuje otsustvo pravde, gde baš savršenstvo dolazi do izraza — a tako isto u prirodi on bira ono u čemu se njen zao i ravnodušan karakter ne krije licemerno, gde se savršeno otkriva takav njen karakter... Umetnik nihilist pokazuje se u tome što hoće i više voli ciničnu istoriju, ciničnu prirodu.

851

          Šta je tragično? — Ja sam više puta ukazao na vrlo pogrešno shvatanje Aristotelovo koji je strah i sažaljenje, ta dva osećanja što izazivaju potištenost, smatrao kao tragična osećanja. Da je Aristotel bio u pravu, tragedija bi bila umetnost opasna po život: onda bi morali ljudi da se čuvaju tragedije kao nečega uopšte štetnoga i sumnjivoga. Umetnost, koja je inače veliki potsticaj života, zanos životom, volja za životom, ovde bi postala oruđe dekadencije i, kao sluškinja pesimizma, uopšte štetna po zdravlje (— jer pretpostaviti, kao što to Aristotel čini, da se ljudi »očišćuju« od ovih osećanja pobuđivanjem tih osećanja u njima, prosto je neistina). Ako pretpostavimo nešto što obično pobuđuje strah i sažaljenje — remeti, slabi, obeshrabljuje: — kao i to da je Šopenhauer bio u pravu kad je tvrdio da tragedija uči rezignaciji (to jest blagom odricanju od sreće, nade, volje za životom), onda bi se time pretpostavila umetnost u kojoj se odriče sama umetnost. Tragedija bi onda značila proces raspadanja: instinkt života uništio bi sebe u instinktu umetnosti. Hrišćanstvo, nihilizam, tragična umetnost, fiziološka dekadencija: to bi se držalo zajedno, to bi dolazilo do prevage u isti mah, i uzajamno bi se pomagalo gore-dole... Tragedija bi, prema tome, bila simptom propadanja.
          Ova teorija može se opovrgnuti na najhladnokrvniji način: naime time što bi se lomoću dinamometra izmerio uticaj jedne tragične emocije. I kao rezultat dobio bi se fakt, koji bi konačno mogla pogrešno da shvati samo beskrajna lažljivost jednoga sistematičara: — da je tragedija sredstvo za okrepljenje. Kad Šopenhauer odbija da to razume, kad smatra opštu potištenost kao tragično stanje, kada on Grcima (— koji njemu u inat nisu bili »rezignirani«...) skreće pažnju da se nisu našli na vrhuncu pogleda na svet: onda je to pristrasnost, logika sistema, lažan novac sistematičarev: jedan od onih rđavih falsifikata koji su Šopenhaueru iskvarili celu psihologiju, korak po korak (: njemu koji je genija, umetnost, moral, pagansku religiju, lepotu, saznanje i skoro sve shvatio proizvoljno i na silu pogrešno).

852

          Tragični umetnik. — Pitanje je snage (jednoga naroda ili pojedinca) da li i gde primenjuje sud o lepom. Osećanje obilja, nagomilane snage (koje dopušta da se veselo i smelo susreće mnogo šta pred čim slabić drhti) — osećanje moći izražava sud o »lepoti« stvari i stanja koje instinkt nemoći smatra samo dostojnim mržnje i »ružnim«. Atmosfera koja nam omogućava da procenimo da li je ono što sukobljujemo opasnost, problem, sablazan, ta atmosfera određuje i naše estetsko da (»To je lepo« ustvari je afirmacija).
          Otuda sledi da je, uopšte govoreći, sklonost ka sumnjivim i strašnim stvarima simptom snage: međutim ukus za lepuškasto, kitnjasto, karakteriše slabe, delikatne. Uživanje u tragediji karakteristično je za jaka vremena i karaktere: njihov non plus ultra je možda Božanstvena komedija. Herojski duhovi sebi kažu »da« u tragičnoj svireposti: oni su dovoljno čvrsti da stradanje osete kao zadovoljstvo.
          S druge strane, ako pretpostavimo da slabići žele uživanje u umetnosti koja nije stvorena za njih, šta će učiniti da tragediju podese prema svome ukusu ? Oni će joj nametnuti svoja sopstvena osećanja vrednosti: na primer »triumf moralnog poretka u svetu«, ili učenje o »besmislenosti života«, ili potsticaj na »rezignaciju« (— ili tako isto polumedicinske, polumoralne izlive osećanja u duhu Aristotela). Najzad: umetnost strahotnoga, ukoliko uzbuđuje nerve, mogu slabi i iznureni smatrati kao sredstvo okrepljenja: to je danas na primer razlog za divljenjg Vagnerovoj muzici. Mera do koje čovek sme priznati stvarima njihovu strahovitost i dvosmislenost, i da li su mu uopšte na kraju potrebna »rešenja« — jeste znak osećanja zadovoljstva i moći.
          Ova vrsta umetničkog pesimizma je taman nešto obrnuto od onog religiozno-moralnog pesimizma koji pati od čovekove »pokvarenosti« i zagonetke života: on traži rešenje ili bar nadu na rešenje. Oni koji pate, očajavaju i nemaju vere u sebe — bolesnici drugim rečima — u sva vremena su tražili zanosne vizije, da bi izdržali život (pojam »blaženstva« postao je na taj način). Sličan slučaj: umetnici dekadenti, koji se u osnovi odnose nihilistički prema životu, traže pribežište u lepoti oblika — u odabranim stvarima, gde je priroda savršena, u kojima je ravnodušno velika i lepa... ( »Ljubav prema lepom« može prema tome biti nešto sasvim različito od sposobnosti da se vidi ili stvori lepo: ona može upravo da bude izraz nemoći za to.)
          Silni umetnici, oni koji stvaraju harmoniju od svakog nesklada, jesu oni koji svoju sopstvenu moć; i unutrašnji sklad prenose na sve stvari: u simbolici svakog umetničkog dela oni izražavaju svoje najdublje iskustvo — njihovo stvaranje je zahvalnost za njihov život.
          Dubina tragičnoga umetnika leži u tome što njegov estetski instinkt obuhvata pogledom dalje posledice, što se ne zadržava kratkovido na najbližem, što se potvrdno odnosi prema čitavoj ekonomiji sveta u velikim linijama, koja opravdava strahotu, zlo, dvosmislenost — i više nego opravdava.

 
 
 

-početak-