G. KRITIKA REČI: POPRAVKA, USAVRŠAVANJE, UZDIZANJE
391
Merilo po kome će se odrediti vrednost
moralnih ocena vrednosti.
Previđa se glavna činjenica: protivrečnost između »sve većeg
moralizovanja« i uzdizanja i snaženja tipa čoveka.
Homo natura. »Volja za moć«.
392
Moralne vrednosti kao prividne vrednosti
u poređenju s fiziološkim.
393
Razmišljanje o najopštijem uvek je u zastoju:
poslednje željivosti o čoveku na primer filosofi nisu nikada ustvari uzimali
kao problem. »Popravljanje« čoveka oni svi naivno postavljaju, kao da nam
neka intuicija pomaže da se podignemo iznad pitanja: zašto baš »popravljanje«?
Ukoliko je željivo da čovek postane vrliji? ili pametniji? ili srećniji?
Ako pretpostavimo da se još uopšte ne zna »cilj« čovekov, onda sve
te takve želje nemaju nikakva smisla; i kada se jedno hoće — ko zna? — možda
se ne sme drugo hteti? Da li je porast vrline u skladu s porastom pameti
i razumevanja? Sumnjam; imaću isuviše prilike da suprotno dokažem. Nije li
vrlina kao cilj u strogom smislu dosad ustvari bila u protivrečnosti sa srećom?
Nije li joj s druge strane potrebna nesreća, nevolja i samozlostavljanje
kao nužno sredstvo? I kad bi cilj bio da se postigne najviše razumevanje,
saznanje, ne bi li bilo potrebno s tim odreći se porasta sreće i izabrati
opasnost, pustolovinu, nepoverenje, sablazan kao put razumevanju?... A ako
čovek hoće sreću, onda se mora možda pridružiti »siromašnima duhom«.
394
Opšta obmana i prevara u oblasti takozvane
moralne popravke. — Mi ne verujemo da čovek može postati drugi,
ako to već nije; to će reći: ako već nijm kao što se često dešava zbir lica,
ili u najmanju ruku delova za lica. U tom slučaju postiže se da u prvi plan
dođe druga uloga, da se »stari čovek« potisne... Izgled je promenjen, ali
biće ne. Što neko prestaje činiti što je činio, to je prosto fatum
brutum koji se može protumačiti na najrazličitije načine. Ne postiže se time
uvek čak ni to da nestane navike za vršenje izvesnoga dela, ni da se izgube
krajnji razlozi za nj. Onaj ko je zločinac po fatalnosti i sposobnosti, ne
zaboravlja ništa, nego uči još više: i dugotrajno uzdržavanje dejstvuje kao
neka vrsta okrepljujućeg napitka za njegov talenat... Za društvo je svakako
jedino važno što neko ne čini više izvesna dela: ono ga izvlači radi toga
iz prilika u kojima on može vršiti izvesna dela: to je u svakom slučaju
pametnije negoli da pokušava ono što je nemogućno: da slomije fatalnost koja
ga je načinila onakvim kakav je. Crkva, koja nije ništa drugo učinila doli
to što je u tome zamenila antičku filosofiju i uzela je u nasleđe, polazeći
od drugog merila i hoteći da spase »dušu« i »spasenje« duše, veruje u iskupilačku
silu kazne i zatim u moć zaborava koja donosi oproštenje: i jedno i drugo
je varka religioznih predrasuda — kaznom se ne okajava ništa, oproštajem se
ništa ne briše, što je učinjeno ne može se raščiniti. Time što neko nešto
prašta, nije ni izdaleka dokazano, da to više ne postoji... Jedno delo povlači
posledice u čoveku i van čoveka bez obzira da li se smatra »kažnjenim«, »okajanim«,
»oproštenim« i »zaboravljenim«; bez obzira da li je crkva u međuvremenu njegovoga
izvršioca proglasila svecem. Crkva veruje u stvari koje ne postoje, u »duše«;
ona veruje u uticaje koji ne postoje, u božanske uticaje; ona veruje u stanja
koja ne postoje, u greh, u iskupljenje, u spasenje duže: ona se svuda zadržava
na površini, na znacima, držanju, rečima, kojima daje proizvoljno tumačenje.
Ona ima do kraja smišljeni metod psihološkog patvorstva.
395
»Bolest čini čoveka boljim«: ovo čuveno
tvrđenje, koje se susreće kroz sve vekove, u ustima mudraca kaogod u ustima
i u gubici naroda, nateruje čoveka na razmišljanje. U vezi sa pitanjem o tačnosti
ovoga tvrđenja čoveku bi se moglo dopustiti da zapita: ne postoji li možda
uzročna veza između morala i bolesti uopšte? Posmatrana u celini, ne bi li
se možda »popravka čoveka« — na primer neosporno ublažavanje, oblagorođavanje,
očovečenje Evropljanina u poslednjih hiljadu godina — mogla shvatiti kao posledica
dugog, potajnog i paklenog stradanja, neuspeha, oskudevanja, kržljanja? Je
li bolest načinila Evropljanina »boljim«? Ili, drugim rečima, nije li naš
moral, naš nežni evropski moral, koji bi se mogao porediti s kineskim — možda
izraz fiziološkog nazadovanja?... Ne bi se moglo odreći da, gde god
nam istorija pokazuje čoveka u naročitom sjaju i moći tipa, u isti mah nam
ga pokazuje kao opasna, nagla, eruptivna po karakteru, kod koga se humanost
rđavo provodi; a možda i u slučajevima gde se to drukče pretstavlja nedostaje
samo hrabrosti i utančanosti da se dovoljno duboko zagleda u psihološke stvari
i u njima otkrije glavna teza: »ukoliko je jedan čovek zdraviji, bogatiji,
plodniji, preduzimljiviji, utoliko biva nemoralniji«. To je mučna misao kojoj
se niukom slučaju ne sme pustiti na volju. Ali, ako čovek potrči s njom za
trenutak napred, kako će zadivljeno gledati u budućnost! Šta bi se onda na
zemlji skuplje platilo negoli što se plaća ono baš što se mi svim silama trudimo
da omogućimo — humanizovanje, »poboljšanje«, sve veće »civilizovanje« čoveka?
Ništa ne bi bilo skuplje od vrline: jer bi pomoću nje svet na kraju bio pretvoren
u bolnicu: i krajnji zaključak mudrosti bi bio da »svak svakom mora biti
bolničar«. Tada bismo zacelo postigli onaj mnogoželjeni »mir na zemlji«!
ali, kako bismo malo »zadovoljstva našli u međusobnom druženju«! Kako malo
lepote, oholosti, odvažnosti, opasnosti! Tako bi malo bilo »dela« zarad kojih
bi se vredelo živeti na zemlji! I nikakvih »radova« više! Ali, zar nisu svi
veliki radovi i dela koji su ostali sveži u ljudskom sećanju i koji su izdržali
zub vremena, bili velike nemoralnosti u najdubljem značenju ove reči?
396
Sveštenici — a s njima polusveštenici, filosofi
— u sva vremena smatrali su jedno učenje istinitim čije je vaspitno
dejstvo bilo blagotvorno, ili se činilo blagotvornim — koje je »popravljalo«.
Oni liče na nekog naivnog narodnog vrača i čudotvorca, koji tvrdi da izvesni
otrov nije otrov, zato što ga je oprobao kao lek... »Po plodovima njihovim
poznaćete ih« — to će reći naše »istine«: tako sve do danas misle sveštenici.
Oni su dosta kobno utrošili svoju oštroumnost na to da dadu »dokazu sile«
(ili »po plodovima«) prvo mesto, pa čak da on bude sudija svih drugih vrsta
dokaza. »Što dobro čini, mora biti dobro; što je dobro, ne može lagati« —
tako oni zaključuju neumoljivo —: »što donosi dobre plodove, mora već samim
tim biti istina: ne postoji nikakav kriterij istine«...
Ukoliko pak »popravljanje« važi kao dokaz, mora »pogoršavanje«
važiti kao opovrgnuće. Zabluda se dokazuje da je zabluda ispitivanjem života
onih koji je pretstavljaju: jedan pogrešan korak, jedan porok opovrgava!..
Ova najnepristojnija vrsta protivništva, koja dolazi odozdo i sleđa, ova pseća
vrsta, isto tako nije izumrla: sveštenici: ukoliko su psiholozi, nisu nikada
pronašli ništa zabavnije nego da špijuniraju potajne poroke svojih protivnika
— oni dokazuju svoje hrišćanstvo time što traže prljavštinu »sveta«. Naročito
među velikanima sveta, među »genijima«: valja se setiti kako je Gete bio
napadan u NJemačkoj u svakoj prilici (Klopštok i Herder prednjačili su tu
»dobrim primerom« — svaka ptica svome jatu).
397
Čovek mora biti vrlo nemoralan, da delom
načini ljude moralnim... Sredstva moralista najstrahovitija su od sviju
sredstava kojih je ikada bilo; onaj ko nema hrabrosti za nemoral u delu,
dobar je za sve drugo, samo nije za moralista.
Moral je jedan zverinjak; on pretpostavlja da gvozdene poluge mogu
biti korisnije od slobode, čak i za zver u kavezu; on isto tako pretpostavlja
da ima ukrotitelja koji se ne boje strahovitih sredstava — koji znaju rukovati
usijanim gvožđem. Ova strahovita fela, koja se upušta u borbu sa divljom
zveri, naziva sebe »sveštenikom«.
*
Čoveka, zatvorena u gvozden kavez zabluda,
koji je postao karikatura od čoveka, bolestan, kenjkav, zlovoljan prema samom
sebi, pun mržnje prema životnim nagonima, pun nepoverenja prema svemu što
je lepo i srećno u životu, teturava beda: ovo veštačko, proizvoljno, zadocnelo
nedonošče, koga su sveštenici odgajili na svom zemljištu, »grešnika«: kako
ćemo uspeti da ovu pojavu opravdamo uprkos svemu?
*
Da bismo kako valja mislili o moralu, moramo
staviti dva zoološka pojma na njegovo mesto: kroćenje zveri i odgoj
jedne određene vrste.
Sveštenici su u sva vremena tvrdili da oni hoće da » popravljaju«...
Ali mi se smejemo kada ukrotitelj životinja hoće da govori o svojim »popravljenim«
životinjama. Ukroćavanje zveri u najvišem broju slučajeva postiže se oštećivanjem
zveri: i moralni čovek nije bolji čovek, nego samo slabiji. Ali je manje
škodljiv...
398
Ja sam iz sve svoje snage hteo da razjasnim:
a) da nema gorega brkanja od brkanja odgoja i kroćenja: a to se
radilo... Odgoj je, kako ga ja razumem, jedno ogromno sredstvo pribiranja
snage čovečanstva, tako da pokolenja mogu zidati na temelju rada svojih predaka
— ne samo spolja, nego i iznutra, izrastajući iz njih organski, u veću
moć...
b) da postoji neobično velika opasnost od verovanja da čovečanstvo
kao celina napreduje i postaje jače, dok pojedinci postaju slabiji, prosečniji
i ujednačeniji... Čovečanstvo je apstrakcija: cilj odgoja može čak
i u najpojedinačnijim slučajevima biti jedino jači čovek (nedisciplinovan
čovek je slab, nepostojan, rasipan).
-početak-
|