NAUKA


594

          Nauka je dosad bila sredstvo za otklanjanje potpune zbrke stvari pomoću hipoteza koje sve »objašnjavaju« — dakle iz odvratnosti intelekta prema haosu. — Ova ista odvratnost obuzima me kad posmatram samog sebe: ja bih želeo da sebi pretstavim i svoj unutrašnji svet pomoću jedne sheme i tako da savladam intelektualnu zbrku. Moral je bio takvo uprošćenje: on je učio da je čovek znan, poznat. — Sada, pošto smo uništili moral, mi smo sami sebi opet postali potpuno nejasni. Znam da o sebi ništa ne znam. Fizika se pokazuje kao blagodat za duševno raspoloženje: nauka (kao put do saznanja) dobija novu draž pošto je moral odbačen — i pošto jedino tu nalazimo doslednost, mi moramo udesiti svo) život tako da je, sačuvamo za sebe. To nas dovodi do neke vrste praktičnog razmišljanja o uslovima našeg života kao organa saznanja.

595

          Naše pretpostavke: nema Boga, nema cilja: sila je krajna. Mi ćemo se dobro čuvati da za niže od nas ne smišljamo pravac mišljenja koji je njima potreban i da im ga ne propisujemo.

596

          Nije »moralno vaspitanje« čovečanstva potrebno nego popravilište za naučne zablude, jer nam »istina« bljutavi život i čini da ga ne marimo — ako se već čovek nije bespovratno navezao na svoj put i ne snosi posledice svoga časnoga gledišta s tragičnim ponosom.

597

          Polazna tačka naučnog rada: vera u povezanost i kontinuitet naučnog rada, tako da pojedinac sme raditi na svakom mestu, ma kako ono bilo malo, uveren da ne radi uzalud.
          Postoji jedna velika smetnja: uzalud raditi, uzalud se boriti.

*

          Vremena nagomilavanja, kad se stiče snaga i moć kojima će se budućnost poslužiti: nauka kao sredokraća gde prosečna, mnogostranija, složenija bića dolaze do izražaja i .nalaze zadovoljenja: svi oni kojima se akcija ne preporučuje.

598

          Filosof obnavlja svoju snagu na drugi način i drugim sredstvima: on je obnavlja, na primer, nihilizmom. Vera da ne postoji istina, nihilistička vera, veliki je odmor za čoveka koji kao ratnik saznanja besprekidno ratuje s čitavom najezdom ružnih istina. Jer je istina ružna.

599

          »Besmislenost zbivanja«: takvo verovanje je posledica shvatanja da su sva dosadanja tumačenja sveta lažna, to je uopštavanje obeshrabrenosti i slabosti, ali ne neophodna vera.
          Otsustvo skromnosti kod čoveka — tamo gde on ne nalazi smisla, odriče da ga ima!

600

          Beskonačna mogućnost različitih tumačenja sveta: svako tumačenje je simptom napredovanja ili opadanja.
          Jedinstvo (monizam) je potreba za inercijom; mnoštvo tumačenja je znak snage. Čovek ne bi trebalo da lišava svet njegove zagonetne i obespokojavajuće prirode.

601

          Protiv želje za prmirljivošću i miroljubljem. Tu spada i svaki pokušaj od strane monizma.

602

          Ovaj svet perspektive, ovaj svet za oko, dodir i uho, vrlo je lažan, kad se poredi i sa jednim mnogo osetljivijim čulnim aparatom. Ali njegova razumljivost, jasnost, praktičnost, njegova lepota počinju se gubiti, ako istančamo svoja čula: isto onako kao što se gubi lepota kad razmišljamo o događajima istorije; postavljanje cilja već je iluzija. Dosta nam je to da nam se svet čini od veće vrednosti, određeniji, lepši, značajniji, što se površnije i ovlašnije shvati. Što se dublje u njega prodre pogledom, to se više gubi naša ocena njegove vrednosti — i beznačajnost se približuje! Mi smo stvorili svet, koji ima vrednost! Priznajući to, mi time priznajemo da je poštovanje istine posledica jedne iluzije — i da je mnogo potrebnije ceniti formativnu, uprošćujuću, stvaralačku silu koja idealizuje.
          »Sve je lažno! Sve je dopušteno«!
          Tek: usled izvesne tuposti pogleda i želje za jednostavnošću pojavljuje se lepo, »vrednost«: po sebi, to je nešto ne znam sam šta.

603

          Mi znamo da se rušenjem jedne iluzije još ne dobija istina, nego samo još jedan komad neznanja, proširenje našeg »faznog prostora«, porast naše »pustinje« —

604

          Šta saznanje jedino može biti? — »Tumačenje«, unošenje smisla — ne »objašnjenje« (u većini slučajeva jedno novo tumačenje nekog starog tumačenja koje je postalo nerazumljivo i skoro sada samo jedan simbol). Ne postoje utvrđena fakta, sve je u toku, nedokučno, naša mišljenja su još najdužega veća.

605

          Utvrđivanje »istine« i »neistine«, »utvrđivanje fakata uopšte, bitno je različito od tvoračke postavke, izgradnje, uobličavanja, savlađivanja, hotenja, koji leže u suštini filosofije. Dati smisao stvarima — to je dužnost koja uvek preostaje, pod uslovom da u njima ne leži još nikakav smisao. To isto važi za tonove, kaogod i za sudbine naroda: oni se mogu tumačiti na najrazličitije načine i mogu se upućivati na različite pravce u različite svrhe.
          Još je viši stupanj postaviti cilj, pa fakta podešavati prema njemu: dakle tumačenje dela, a ne prosto preinačavanje pojmova.

606

          Na kraju krajeva, čovek ne nalazi u stvarima ništa drugom onoga što je u njih stavio: — to ponovno nalaženje zove se nauka, a stavljanje — umetnost, religija, ljubav, ponos. I u jednom i u drugom, čak i da su dečja igra, čovek treba da pokaže smelosti i slobodno da ide napred, u prvom slučaju da ponovo nađe, u drugom da unese smisao u stvari — što je naš posao.

607

          Nauka: njene dve strane:
                u pogledu na pojedinca;
                u pogledu na kulturne komplekse (»nivo kulture«);
          Suprotne ocene vrednosti obzirom na jednu i na drugu stranu.

608

          Razvitak nauke dovodi sve više do toga da preobrati »poznato« u nepoznato: — njen je cilj, međutim, baš suprotan tome, jer ona polazi od instinkta da nepoznato svede na poznato.
          Jednom rečju, nauka priprema suvereno neznanje, osećanje da »saznavanje« uopšte ne postoji, da je neka vrsta naduvenosti sanjati o tome; još više, da mi nismo sačuvali ni najmanjeg pojma koji bi nam dopustio da »saznavanje« smatramo makar samo kao jednu mogućnost — da je »saznavanje« protivrečna ideja. Mi prevodimo jedan iskonski mit i sujetu ljudsku u tvrda fakta: mi možemo dopustiti »saznavanje po sebi« kao pojam isto onako malo kao što možemo dopustiti »stvar po sebi«. Krivopuće »broja i logike«, krivopuće »zakona«.
          »Mudrost« kao pokušaj da se prevaziđu ocene date s izvesnog gledišta (to jest »volja za moć«): to je načelo neprijatelj životu i razorno, simptom slabljenja moći prilagođavanja, kao što je slučaj kod Indijanaca itd.

609

          Nije dovoljno da vidiš u kakvom neznanju živi čovek i životinja: moraš imati još i volju za neznanjem i naučiti se na to. Tebi je neophodno da pojmiš da je bez ovoga neznanja nemogućan i sam život; da je ono uslov pod kojim se sve živo jedino održava i napreduje: jedan veliki, tvrdi bedem neznanja mora stajati oko tebe.

610

          Nauka — preobraženje prirode u pojmove u cilju ovlađivanja prirodom — pripada rubrici »sredstva«.
          Ali cilj i volja čovekova moraju napredovati podjednako, upravljeni prema celini.

611

          Misao je najjača i neprekidno vršena funkcija na svima stupnjevima života — ona je i u svakom opažaju i prividnom trpljenju. Očevidno ona postaje time najmoćnija i najpretencioznija od sviju funkcija i vremenom tiraniše sve ostale sile. Na kraju ona postaje »strast po sebi«, apsolutna.

612

          Povratiti subjektu saznanja pravo na veliki afekt, pošto su ugušivanje sebe i kult »objektivnosti« stvorili i ovde lažnu hijerarhiju. Zabluda je dostigla svoj vrhunac kad je Šopenhauer učio: upravo u oslobođenju od strasti, od volje, leži jedini put ka »istini«, ka saznanju; intelekt oslobođen volje ne može ništa drugo nego da vidi pravu prirodu stvari.
          Ista zabluda u umetnosti: kao da sve postane lepo, čim se posmatra bez učešća volje.

613

          Utakmica afekata i nadmoćnost jednog afekta nad intelektom.

614

          »Humanizovati« svet, to će reći osećati se u njemu sve više kao gospodar.

615

          Kod jedne više vrste bića saznanje će dobiti i nove oblike, koji sada još nisu potrebni.

616

          Da vrednost sveta leži u našim tumačenjima ( — da su možda mogućna negde još neka druga tumačenja, sem čisto čovečanskih — ), da su dosadanja tumačenja ocene vrednosti sa izvesnih gledišta, pomoću kojih se držimo u životu, to jest u volji za moć, za porastom moći; da svako uzdizanje čoveka povlači sa sobom savlađivanje užih tumačenja, da svako postignuto jačanje i proširenje moći otvara nove perspektive; i zove na veru u nove horizonte — to se provlači kroz moje spise. Svet s kojim nešto imamo lažan je, nije nikakav fakt, nego roman i uopštavanje na osnovu malog broja opažanja on je »u toku«, kao nešto što postaje, kao laž koja se uvek pomera, koja nikad ne dolazi bliže istini: jer — »istina« ne postoji.

617

          Rekapitulacija:
          Postajanju dati pečat bića — to je najviši stupanj volje za moć.
          Dvostruki falsifikat, od strane čula i od strane duha, u nameri da se održi svet bića, mirovanja, ravnoteže itd.
          Da se sve vraća, to je najveće približenje sveta postajanja svetu bića: — vrhunac rasmatranja.
          Od vrednosti koje su pripisane biću potiče osuda i nezadovoljstvo postajanjem: pošto je taj svet bića najpre izmišljen.
          Metamorfoze bića (telo, Bog, ideje, prirodni zakoni, formule itd.).
          »Biće« kao privid; izokretanje vrednosti: privid je dodeljivao vrednosti —
          Saznanje po sebi nemogućno je u postajanju: kako je dakle saznanje mogućno ? Kao zabluda o samom sebi, kao volja za moć, kao volja za opsenom.
          Postajanje kao pronalaženje, hotenje, samoodricanje, samosavlađivanje: ne postoji subjekt, nego tvoračko delovanje i postavka stvari, nema »uzroka ni posledica«.
          Umetnost kao volja za savlađivanjem postajanja, kao »ovekovečenje«, ali kratkovido, prema perspektivi; ponavljanje tendencija celine u malom u isti mah.
          Ono što ceo život pokazuje valja posmatrati kao skraćenu formulu celokupne tendencije života: otuda nove definicije pojma »života« kao »volje za moć«.
          Mesto »uzroka i posledice« uzajamna borba faktora postajanja, što često dovodi do apsorbovanja protivnika; ne postoji stalan broj predmeta postajanja.
          Neupotrebljivost starih ideala pri tumačenju celokupnoga zbivanja, pošto se jednom uvidelo njihovo životinjsko poreklo i korist; oni su, uz to, svi neprijatelji života.
          Neupotrebljivost mehaničkih teorija — one daju utisak besmislenosti.
          Sav idealizam dosadanjeg čovečanstva nalazi se na putu da pređe u nihilizam — u veru u apsolutnu bezvredicu, to će reći u besmislenost.
          Uništenje ideala, nova pustinja; nove umetnosti koje će nam pomoći da mi, amfibije, to izdržimo.
          Osnovni uslov: hrabrost, strpljenje, ni »vraćanje« niti mnogo žara za idenjem napred (NZ. Zaratustra, koji se stalno držao podrugljivo prema svim ranijim vrednostima, usled obilja snage u sebi.)



-početak-