BIOLOGIJA
NAGONA ZA SAZNANJEM
PERSPEKTIVIZAM
493
Istina je vrsta zablude bez koje
ne bi mogla živeti jedna određena vrsta živih bića. Važnost po život
ima odlučnu reč.
494
Neverovatno je da naše »saznanje« treba
da se pruža dalje negoli što je taman dovoljno za održanje života. Morfologija
nam pokazuje kako se čula i nervi, kaogod i mozak, razvijaju srazmerno prema
teškoći u ishrani.
495
Kad se odbaci moralnost formule: »Ne smeš
lagati«, onda se »smisao za istinu« mora legitimisati pred nekim drugim forumom:
kao sredstvo samoodržanja čovekova, kao volja za moć.
Tako isto naša ljubav za lepo: to je isto tako stvaralačka volja.
Oba smisla nalaze se jedan uz drugi; smisao za stvarnost je sredstvo da se
dobije moć u ruke, da bi se stvarima davalo obličje po našoj volji. Radost
u stvaranju i preobličavanju stvari je iskonska radost. Mi možemo pojmiti
samo onaj svet koji smo mi sami stvorili.
496
O mnogovrsnosti saznanja. Otkrivanje
odnosa saznanja (ili odnosa vrste) prema mnogim drugim stvarima — kako bi
to moglo biti »saznanje« drugoga! Način poznanja i saznavanja pripada po sebi
uslovima života: pritom je zaključak, kako ne može postojati nikakva druga
vrsta intelekta (za nas same) sem one koja služi našem samoodržanju, veoma
prenagljen: ovaj naš stvarni životni uslov možda je samo slučajan i može
biti da ni u kom slučaju nije nužan.
Naše oruđe saznanja nije podešeno za »saznanje«.
497
Apriorne istine u koje se najviše veruje
za mene su prosto pretpostavke koje su primljene do daljega
ispitivanja; na primer, zakon kauzaliteta je tako dobro usađena navika verovanja,
da bi naš rod mogao propasti kad ne bi u njega verovao. Ali, jesu li to zbog
toga istine? Kakav zaključak! Kao da bi se istina mogla dokazati time što
se čovek održava u životu!
498
Do koje je mere naš intelekt posledica
životnih uslova —: mi ga ne bismo imali, kad nam ne bi bio neophodan,
i ne bismo ga imali takvog kakav je, kad nam takav ne bi bio neophodan, čak
i kad bismo mogli živeti i na drugi način.
499
»Mišljenje« je u prvobitnom stanju (pre-organskom)
stvaranje oblika, kao što je to slučaj s kristalom. — U našem
mišljenju bitno je sređivanje novog materijala u stare sheme (=Prokrustova
postelja), izjednačavanje novoga sa starim.
500
Čulni opažaji projicirani »napolje«: »unutrašnji«
i »spoljašnji« — da li tu zapoveda telo?
Ista sila koja izjednačuje i svrstava, koja gospodari u idioplazmi,
gospodari i pri utelovljenju spoljašnjeg sveta: naši čulni opažaji su rezultat
toga prispodobljavanja i izjednačavanja u pogledu na celu
prošlost u nama; oni ne slede odmah iza »utiska«.
501
Sve mišljenje, suđenje, opažanje kao poređenje,
ima za preduslov izvesno »izjednačenje«, a pre toga još i vršenje jednačenja.
Vršenje jednačenja je isto što i utelovljenje prisvojene materije u amebi.
»Sećanje« je pozna pojava ukoliko je ovde nagon za izjednačenjem
gotovo savladan: razlika se čuva. Sećanje kao klasifikovanje i sređivanje
u kartoteku: ko je tu aktivan?
502
U odnosu na pamćenje moramo se odučiti
od mnogo čega: tu se srećemo s najvećim iskušenjem da pretpostavimo postojanje
»duše«, koja van vremena ponovo proizvodi i prepoznaje itd. Ali doživljaj
živi »u pamćenju«; ja nemam ništa s tim kad on dolazi, moja volja je tu neaktivna,
kao što je pri dolaženju svake misli. Nešto se zbiva čega postajem svestan:
sad dolazi nešto slično — ko ga je zvao? Ko ga je probudio?
503
Ceo aparat saznanja je aparat za apstrakciju
i uprošćavanje — on nije podešen prema saznanju, nego prema savlađivanju
stvari: »cilj« i »sredstvo« daleko su od suštine koliko i »pojmovi«. Pomoću
»cilja« i »sredstva« mi gospodarimo procesom ( pronalazimo proces koji
se može shvatiti), dok pomoću »pojmova« postajemo gospodari »stvari« koje
sačinjavaju proces.
504
Svest počinje sasvim spolja, kao
koordinacija i saznavanje »utisaka« — i na početku ona je najdalje od biološkog
centra individue; ali to je proces koji se produbljuje, koji postaje sve
više unutrašnji, i stalno se približuje tom centru.
505
Naši opažaji kako ih mi razumemo: to je
zbir sviju onih opažaja čije je dopiranje do naše svesti bilo korisno i bitno
po nas i po sve organske procese pre nas: dakle ne sviju opažaja uopšte (na
primer ne električnih); to jest: mi imamo čula samo za izvesne opažaje
— za one do kojih nam mora biti stalo obzirom na naše samoodržanje. Svest
je samo dotle tu dokle je ona od koristi. Nema nikakve sumnje da su svi
naši čulni opažaji skroz prožeti sudovima o vrednosti (koristan —
štetan — dakle prijatan ili neprijatan). Svaka pojedina boja, pored toga
što je boja, izražava izvesnu vrednost za nas (premda mi to retko priznajemo,
ili to činimo tek ako je isključivo i dugo vremena uticala na nas, kao što
je slučaj sa zatvorenicima u tamnici ili ludacima). Isto tako insekti reagiraju
različito na različite boje: jedni vole jednu, drugi drugu, kao što je slučaj
kod mrava, na primer.
506
Najpre slike — mora se objasniti
kako postaju slike u duhu. Onda reči, primenjene na slike. Najzad
pojmovi, koji su mogućni tek pošto postoje reči — kao skup više
slika u jednu celinu koja nije za oko nego za uho (reč). Malo emocije, koju
izaziva »reč« pri posmatranju sličnih slika za koje postoji jedna reč — to
nešto malo emocije je opšta činjenica, osnova pojma. Da se slabi osećaji
smatraju za slične , za iste, osnovna je činjenica. Otuda počinje
brkanje dvaju vrlo bliskih osećaja pri utvrđivanju ovih osećaja; —
ali ko to čini? Vera je prvi korak u svakom čulnom utisku: neka vrsta
primanja stvari je prva umna delatnost. »Držanje stvari za istinitu«
na početku! Treba dakle objasniti: kako je došlo do toga »da se izvesna stvar
smatra istinitom«! Kakva senzacija leži iza tvrdnje da je nešto »istinito«?
507
Ocena »verujem da je to i to tako«
kao suština »istine«. U ocenama vrednosti dolaze do izraza uslovi
samoodržanja i napredovanja. Svi naši organi i čula saznanja razvili
su se jedino obzirom na uslove održanja i napredovanja. Pouzdanje u razum
i njegove kategorije, pouzdanje u dijalektiku, kaogod i u logičke ocene
vrednosti, dokazuje samo da je čoveka iskustvo naučilo koristi
koju život ima od njih: ne njihovoj »istini«.
Preduslov sviju živih bića i njihova života jeste da mora biti
mnoštvo verâ; da se izriču sudovi; da ne postoji sumnja u pogledu
na bitne vrednosti. — Dakle, da se nešto mora smatrati istinitim,
to je potrebno — ali ne, da nešto jeste istinito.
»Istinski i prividni svet« — ovaj kontrast ja sam
izveo iz odnosa među vrednostima. Mi smo svoje uslove održanja projicirali
kao predikate bića uopšte. Kako u svojoj veri moramo biti stalni,
da bismo napredovali, mi smo iz toga napravili da »istinski« svet nije ni
svet promena ni svet postajanja, nego svet bića.
-početak-
|