ZAVRŠNE NAPOMENE ZA KRITIKU FILOSOFIJE


461

          Zašto su filosofi klevetnici. — Zlobna i slepa mržnja filosofa protiv čula — koliko ima plebejskoga i malograđanskoga u svoj toj mržnji!
          Narod uvek smatra izvesnu zloupotrebu, čije rđave posledice oseća, dokazom protiv onoga što je zloupotrebljeno: svi buntovnički pokreti protiv načelâ, bilo to u politici ili u poljoprivredi, zaklanjajući se iza kakve zadnje misli, pravdaju se time da su zloupotrebe neophodne načelima i da leže u samoj prirodi njihovoj.
          Žalosna je to istorija: čovek traži načelo na osnovu koga bi mogao prezirati čoveka — on izmišlja jedan svet, da bi ovaj svet mogao oklevetati i uprljati: ustvari, on se svaki put maša za ništa i od toga ništa pravi »Boga«, »istinu«, a u svakom slučaju sudiju i osuđivača ovoga života...
          Ako bismo želeli dokaz, koliko duboko i temeljno specifično varvarske potrebe čovekove traže zadovoljenja čak u njegovom ukroćavanju i njegovoj civilizaciji, onda nam valja posmatrati »osnovne motive« celikupnoga razvitka filosofije: — neka vrsta osvete na stvarnosti, podmukloga rušenja vrednosti u kojima čovek živi, jedna nemirna duša, koja ukroćavanje oseća kao mučenje, i koja sladostrasno uživa u kidanju svih veza koje je s njim vezuju.
          Istorija filosofije je potajan bes protiv preduslova života, protiv osećanja životnih vrednosti, protiv pristrasnosti u korist života. Filosofi nikada nisu oklevali da prihvate jedan svet, pod uslovom da on protivreči ovom svetu, da pruža oruđe pomoću koga se ovaj svet može rušiti. Dosad je to bilo velika škola klevetanja: ona je sebe tako dobro nametnula da je i naša nauka, koja sebe izdaje za branioca života, prihvatila glavni stav klevete i smatra ovaj svet prividnim, ovaj uzročni lanac prosto fenomenalnim. Ko tu upravo mrzi?...
          Bojim se da je to još uvek Kirka filozofa, taj moral koji im je učinio tu pakost da za sva vremena filosofi moraju biti klevetnici... Oni su verovali u moralne »istine«, oni su u njima nalazili najviše vrednosti — šta im je onda drugo ostajalo do da negiraju život utoliko više ukoliko su ga više poznavali?... Jer je ovaj život nemoralan... I ovaj život počiva na nemoralnim osnovama: i sav moral odriče život. —
         
Otklonimo istinski svet: da bismo to mogli, moramo ukloniti najviše dosadašnje vrednosti, moral... Dovoljno je pokazati da je i sam moral nemoralan u onom smislu u kome se nemoralno dosad osuđivalo. Ako je na taj način slomljena tiranija dosadašnjih vrednosti, ako smo uklonili istinski svet, onda će jedan novi red vrednosti morati doći sam od sebe.
          Prividni i izmišljeni svet — to je protivrečnost. Izmišljeni svet nazivao se dosad »istinskim svetom«, »istinom«, »Bogom«. To mi imamo da odbacimo.
          Logika moga shvatanja:
          1. Moral kao najviša vrednost (gospodar nad svima fazama filosofije, čak i nad skepticima). Rezultat: ovaj svet ne vredi ništa, to nije »istinski svet«.
          2. Šta tu određuje najvišu vrednost? Šta je upravo moral? — Instinkt dekadencije; na taj način svete se iznureni i ološ. Istoriski dokaz: filosofi su uvek dekadenti... u službi nihilističkih religija.
          3. Instinkt dekadencije, koji se pojavljuje kao volja za moć. Dokaz: apsolutna nemoralnost sredstava u celoj istoriji morala.
          Opšti stav: dosadašnje najviše vrednosti pretstavljaju specijalan slučaj volje za moć; sam moral je specijalan slučaj nemoralnosti.


462

          Principijelne novine: Mesto »moralnih vrednosti« sve same naturalističke vrednosti. Oprirođenje morala.
          Mesto »sociologije« — učenje o stvaranju gospodara.
          Mesto »društva« — kulturni kompleks, kao moj glavni interes (kako u celosti tako i u delovima).
          Mesto »teorije saznanja« — učenje o vrednosti afekata u perspektivi (uz to ide hijerarhija afekata: preobraženje afekata: njihov viši red, njihova »duhovnost«).
          Mesto »metafizike« i religije — učenje o večnom vraćanju (kao oruđe odgoja i odabiranja).

463

          Moji prethodnici: Šopenhauer: ukoliko sam produbio pesimizam i učinio ga sebi potpuno jasnim pomoću iznalaženja njemu suprotne krajnosti.
          Zatim: idealni umetnici, naraštaj koji se javlja u doba napoleonovskih pokreta.
          Zatim: Evropljani na višem stepenu obrazovanosti, prethodnici velike politike.
          Zatim: Grci i njihovo postanje.

464

          Pomenuo sam one koji su mi bili nesvesni saradnici i prethodnici. Gde bih pak smeo, s izvesnom nadom koja je svojstvena meni kao filosofu, ili s obzirom na moje potrebe, tražiti nove filosofe? Samo tamo gde preovlađuje otmeni način mišljenja, koji veruje u robovanje i hijerarhiju kao preduslov svake više kulture; gde preovlađuje stvaralački duh koji svetu ne stavlja u izgled sreću u miru, »subotu svih subota«, već koji čak i u miru ceni sredstvo za nove ratove; duh koji propisuje zakone budućnosti i koji postupa strogo i tiranski prema sebi i svemu postojećem zarad budućnosti; jedan smeo i »nemoralan« duh, koji bi želeo razviti i dobre i rđave osobine čovekove do krajnje mere, jer veruje u svoju moć da ih postavi na pravo mesto — na mesto gde bi bili jedno drugom potrebni. Ali kakve izglede ima onaj ko danas traži filosofe da će ih i naći? Nije li verovatno da će uzalud lutati i danju i noću i s najboljim Diogenovim fenjerom u ruci? Ovaj vek nosi protivrečne instinkte: on na prvom mestu i pre svega traži udobnost; na drugom, on traži reklamu, zaglušnu viku glumačkih glasova, onaj veliki bubanj koji odgovara njegovom vašarskom ukusu; na trećem on traži da se svaki povali u prah u najdubljoj pokornosti pred najvećom od svih laži — ta laž se zove »ljudska jednakost« — i da se odaje pošta vrlinama koje ljude čine jednakima i ravnopravnima. Ali je na taj način savršeno onemogućena pojava filosofa, onako kako ga ja shvatam — premda se sasvim iskreno može verovati da su postojeće tendencije povoljne za to. Ustvari, ceo svet danas oplakuje kako su se filosofi mučili u najranija vremena kad su bili pritešnjeni između straha od lomače, grešne savesti i pretenciozne mudrosti crkvenih otaca: ali je istina da su ti i takvi uslovi bili kudikamo povoljniji za obrazovanje snažnog, širokog, utančanog i smelog duha negoli što su prilike koje danas vladaju. Danas druga vrsta duha, duh demagoga, glumca, možda i duh naučnika podoban duhu mrava i dabra, nalazi za sebe povoljne uslove da se razvija. Ali utoliko gore stoji stvar za umetnika više vrste: jer ne propadaju li skoro svi usled otsustva discipline duha? NJih više ne tiraniše neka spoljašnja sila — njih ne tiranišu više apsolutne tablice vrednosti crkve ili kneževskog dvora: zbog toga se oni i ne uče više da odgajaju svoga unutrašnjega tiranina, svoju volju!
          A što je tačno za umetnike, još je u većoj i kobnijoj meri tačno za filosofe. Gde su onda danas slobodni duhovi? Neka mi se danas pokaže jedan slobodan duh!

465

          Pod »slobodom duha« ja podrazumevam nešto sasvim određeno: stanje u kome je čovek za sto kopalja iznad filosofa i drugih apostola »istine« po svojoj strogosti prema samom sebi, po svojoj čistoti i smelosti, po svojoj bezuslovnoj  volji da kaže ne tamo gde je ne opasno. — Ja smatram dosadanje filosofe kao »slobodoumnjake« dostojne prezrenja, koji se kriju pod kapuljačom žene »istine«.



-početak-