95

TRI STOLEĆA

          NJihova različita osetljivost najbolje bi se ovako izrazila:
          Aristokratizam: Dekart, gospodstvo razuma, svedočanstvo suverenosti volje.
          Feminizam: Ruso, gospodstvo osećanja, svedočanstvo suverenosti čula, izgubljen u laži.
          Animalizam: Šopenhauer, gospodstvo strasti, svedočanstvo suverenosti životinjskih instinkata, pošteniji ali sumorniji.
          Sedamnaesti vek je aristokratski, on zavodi red, prezire sve što je animalno, strog je prema srcu, »suh«, čak i bez »duševnosti« — Gemuet — nenemački, stran prirodnom i burlesknom, uopštava i svisoka gleda na prošlost, jer veruje u sebe. U osnovi on ima u sebi mnogo šta od ptice grabljivice, upražnjava isposništvo da bi ostao gospodar. To je vek jake volje; i vek jakih strasti.
          Osamnaesti vek nalazi se u znaku žene, sanjari, duhovit je i plitak, ali mu je duh u službi željivosti srca, bez uzdržanosti u zadovoljstvima duha, podriva svaki autoritet; on je pijan, veseo, jasan, human, lažan pred samim sobom i u osnovi mnogo za preziranje, društven...
          Devetnaesti vek je više animalan, podzeman, rugobniji, realističniji, plebejskiji, ali baš zato »bolji«, »časniji«, on se pregiba pred »stvarnošću« svake vrste, istinitiji je; ali je slabovoljan i sumoran, mutnih nagona i fatalistički. On niti se kloni niti pada ničice ni pred »razumom« ni pred »srcem«; on je potpuno uveren u gospodstvo strasti (Šopenhauer je to nazvao »voljom«: ali ništa nije karakterističnije za njegovu filozofiju od otsustva stvarnog hotenja u njoj). Čak je i moral sveden na instinkt (»sažaljenje«).
          Ogist Kont je produžetak osamnaestog veka (gospodstvo srca nad glavom, senzualizam u teoriji saznanja, altruističke sanjarije).
          Činjenica da danas nauka gospodari do te mere, svedoči kako se devetnaesti vek emancipovao gospodstva ideala. Tek izvesno otsustvo »potrebe« za željama omogućuje našu naučnu radoznalost i strogost — što je primer vrline kakve mi imamo...
          Romantizam je naknadni udarac osamnaestog veka; neka vrsta nagomilane čežnje za njegovim sanjarenjem u velikom stilu (u stvari, dobrim delom pomešan sa farisejstvom i samoobmanom: želelo se da se pretstavi jaka priroda, velika strast).
          Devetnaesti vek instinktivno istražuje teorije kojima bi opravdao svoje fatalističko potčinjavanje sili fakata. Hegelov uspeh protiv »osećajnosti« i romantičkog idealizma počivao je na fatalističkoj tendenciji njegovog načina mišljenja, na njegovoj veri da viši razum ide zajedno s pobedničkom stranom, na njegovom opravdanju postojeće »države« (mesto »čovečanstva« itd.) Za Šopenhauera mi smo nešto suludo i, u najboljem slučaju, mi odbacujemo sami sebe. Uspeh determinizma, geneološkog izvođenja obaveza koje su ranije važile kao apsolutne, učenje o sredini i prilagođavanju, svođenje volje na refleksne pokrete, odricanje volje kao stvarnog uzroka; tako da najzad nastaje pravo prekrštavanje: tako se malo bolje opaža da reč volja postaje slobodna da posluži za nešto drugo. Dalje teorije: učenje o objektivnosti, »bezvoljnom« posmatranju kao jedinom putu ka istini; pa i ka lepoti (tako isto i vera u »genija«, da bi se imalo pravo na potčinjavanje): mehanizam, proračunljiva utvrđenost i neizmenljivost mehaničkog procesa; takozvani »naturalizam«, eliminisanje subjekta koji bira, upravlja, tumači, kao principa —
          Kant sa svojim »praktičnim umom«, sa svojim moralnim fanatizmom potpuno je u duhu osamnaestog veka; još potpuno izvan istoriskoga pokreta; bez ikakva saznanja o stvarnosti svoga vremena, na primer o revoluciji; netaknut grčkom filosofijom, fanatik pojma o dužnosti; sensualist sa potajnom sklonošću ka preteranom dogmatizmu.
          Vraćanje Kantu u našem veku znači vraćanje u osamnaesti vek; ljudi traže da stvore sebi prava na stare ideale i stara sanjarenja — otuda teorija saznanja, koja »postavlja granice«, to jest dopušta da se pretstavi, ako se želi, nešto što leži izvan domašaja razuma...
          Hegelov način mišljenja nije tako različit od Geteovog: valja čuti kako Gete govori o Spinozi, o volji za oboženjem svega i života, da bi se našao mir i sreća u kontemplaciji njihovoj; Hegel svuda traži razum — pred razumom se smemo smiriti i biti krotki. U Geteu nalazimo izvesnu vrstu fatalizma koji nas ne buni i ne raslabljava nego je skoro radostan i samopouzdan, koji teži da izvuče totalitet iz samoga sebe, u veri da jedino u totalitetu stvari sve izgleda opravdano i dobro i sve se iskupljuje.

96

          Vek prosvećenosti — a za njim vek sentimentalnosti. U kojoj meri Šopenhauer spada pod »sentimentalnost«? (Hegel pod spiritualnost).

97

          Sedamnaesti vek pati od čoveka kao od zbira protivrečnosti (»l´amas de contradictions«, kao što smo mi); on ide za tim da otkrije čoveka, da ga postavi u red, otkopa: dok osamnaesti vek gleda da zaboravi sve što zna o prirodi čoveka, da bi ga prilagodio svojoj utopiji. »Površno, blago, čovečno« — sanjari o »čoveku« —
          Sedamnaesti vek gleda da utre tragove individue, da delo bude što je mogućno više nalik na život. Osamnaesti vek teži da stvori interesovanje za pisce pomoću dela. Sedamnaesti vek traži u umetnosti umetnost, kulturu; osamnaesti vodi pomoću umetnosti propagandu za društvene i političke reforme.
          »Utopiju«, »idealnog čoveka«, obožavanje prirode, sujetu u postavljanju sama sebe u centar pažnje, podređivanje propagandi društvenih ciljeva, šarlatanstvo — to nam je dao osamnaesti vek.
          Stil sedamnaestog veka: propre, exact et libre (čist, tačan i slobodan).
          Jaka individua, sama sebi dovoljna, ili koja žarko vapije Bogu — i ono nametanje i istraživanje modernih pisaca — to su suprotnosti. »Pokazivanje samog sebe« — kakav kontrast prema naučnicima iz Por-Rojala!
          Alfieri je imao smisla za veliki stil.
          Mržnja prema burleski (nedostojanstvenosti), nedostatak smisla za prirodu pripada sedamnaestom veku.

98

          Protiv Rusoa. — Na žalost čovek nije više dovoljno zao; Rusovljevi protivnici koji kažu »čovek je divlja zver«, na žalost nemaju prava. Prokletstvo nije kvarež čoveka nego njegovo mekšanje i moralizovanje. U sferi, koju je Ruso najžučnije napadao, nalazila se još relativno jaka i uspela vrsta čoveka (čovek koji je imao još nenačete velike strasti: volju za moć, volju za uživanje, volju i sposobnost da zapoveda). Čovek osamnaestog veka mora se porediti sa čovekom renesansa (kaogod i sa čovekom sedamnaestog veka u Francuskoj), da bi se naslutilo o čemu se radi: Ruso je simptom samoprezira i uspaljene taštine — a to je obadvoje znak da nema volje koja je gospodar: on morališe i kao osvetoljubiv čovek traži uzrok svoje bede u vladajućim klasama.

99

          Volter-Ruso. — Prirodno stanje je strašno, čovek je divlja zver; naša civilizacija ne nečuven triumf nad tom prirodom divlje zveri: — tako je mislio Volter. On je imao smisla za blagost, utančanost, duhovne radosti civilizovanog života; on je prezirao nedotupavost, čak i u ruhu vrline, i otsustvo delikatnosti i kod isposnika i kaluđera.
          Moralno ništavilo čovekovo izgleda da je naročito zanimalo Rusoa; s rečima »nepravedan«, »svirep« mogu se najbolje raspaliti instinkti potištenih, koji se inače nalaze pod zabranom i u nemilosti: tako da se njihova sopstvena savest opire svakoj buntovnoj želji. Ti emancipatori pre svega traže jedno: da svojoj stranci dadu velike naglaske i stav više prirode.

100

          Ruso: pravilo zasnovano na osećanju; priroda kao izvor pravde: čovek se usavršava po meri svoga približenja prirodi (po Volteru, po meri svoga udaljenja od prirode). Iste epohe jednom služe za dokaz napretka humanosti dok su drugom dokaz porasta nepravde i nejednakosti.
          Volter, koji je još shvatao humanizam u smislu renesansa, kaogod i vrlinu (kao »višu kulturu«), bori se za stvar »honnetes gens« i »de la bonne compaignie«, za stvar ukusa, nauke, progresa i civilizacije.
          Bitka je počela oko 1760 g.: sa jedne strane građanin Ženeve, sa druge gospodar od Ferneja. Tek otada Volter postaje čovek svoga veka, filosof, pobornik trpeljivosti i neverovanja (dotle je on bio samo bel espirit). Zavist i mržnja prema Rusovljevom uspjehu terali su ga napred, »u visinu«.
          Pour »la canaille« un dieu rémunérateur et vengeur [Za ološ je potreban jedan Bog koji nagrađuje i koji se sveti.] — veli Volter.
          Kritika oba stanovišta s gledišta vrednosti civilizacije. Volteru se čini da nema ničega lepšega od pronalaska društva: nema većega cilja od toga da se ono održava i usavršava; poštenje i jeste u tome, da se poštuju društveni običaji: vrlina je poslušnost prema izvesnim nužnim »predrasudama« zarad održanja »društva«. Kulturni misionar, aristokrata, pretstavnik pobedonosnih, vladajućih klasa i njihovih ocena vrednosti. Ali je Ruso ostao plebejac i kao književnik, što je bilo nečuveno; njegovo bestidno preziranje svega što nije on sâm.
          Kod Rusoa su se najviše divili i podražavali onome što je u njemu bilo bolesno (Lord Bajron mu je srodan; i on je sebe navijao na otmene poze i osvetnički bes — što je znak prostaštva; docnije, kad mu je Venecija povratila ravnotežu, shvatio je da bezbrižnost više olakšava i bolje godi).
          Uprkos svom poreklu Ruso se ponosi sobom; ali on biva van sebe kad ga potsete na njegovo poreklo...
          Kod Rusoa je bez sumnje bilo nekog duševnog poremećaja dok je Volter uživao neobično zdravlje i lakoću. Osvetoljubivost bolesnoga; periodi njegova ludila bili su i periodi preziranja ljudi i nepoverenja.
          Odbrana proviđenja kod Rusoa (protiv Volterovog pesimizma): njemu je bio potreban Bog da bi mogao baciti anatemu na društvo i civilizaciju; sve je moralo biti dobro po sebi pošto ga je Bog stvorio; samo je čovek iskvario čoveka. »Dobar čovek« kao čedo prirode bio je čista fantazija; ali sa dogmom o njemu kao delu božjem postao je nešto verovatno i ne bez osnova.
          Romantizam á la Ruso: strast (»suvereno pravo strasti«) »prirodnost«; čarolija ludila (ludost shvaćena kao veličina); besmislena sujeta slaboga; osvetoljubivost gomile kao sudije (»u politici su do pre stotinu godina uzimali bolesnika za vođu«).

101

          Kant omogućuje Nemcima gnoseološki skepticizam Engleza:
          1. Na taj način što je za nj zainteresovao moralne i religiozne potrebe Nemaca: kao što su iz istih razloga noviji akademičari iskoristili skepsu kao pripremu za platonizam (vide Avgustin); kao što je Paskal iskoristio čak i moralni skepticizam da bi probudio (»opravdao«) potrebu za verom;
          2. Na taj način što ga je komplikovao i sholastički zapleo i tako ga učinio prijemljivijim nemačkom naučnom ukusu za formom (jer su Lok i Hjum bili odveć jasni i glasni, to će reći odveć »površni« prema nemačkom instinktu za vrednosti).
          Kant: slab psiholog i znalac ljudske prirode; pravio je grube omaške u odnosu prema velikim istoriskim vrednostima (francuska revolucija); moralni fanatik á la Ruso; sa podzemnom strujom hrišćanskih vrednosti; dogmatičar skroz i skroz, ali mučen teškom dosadom zbog te sklonosti, do želje da je tiraniše, ali se i skepticizam brzo zamara; još netaknut dahom kosmopolitskog ukusa i antičke lepote... Oklevalo i posrednik, ništa originalno (kao što je Lajbnic između mehanizma i spiritualizma, kao što je Gete između ukusa osamnaestog veka i »istoriskoga smisla« [koji je u suštini smisao za egzotiku], kao što je nemačka muzika prelaz između francuske i talijanske muzike, kao što je Karlo Veliki posredovao i gradio mostove između imperium Romanum i nacionalizma — oklevala po preimućstvu).

102

          U kojoj su meri hrišćanska stoleća sa njihovim pesimizmom bila jača od osamnaestog veka i odgovarala tragičnom dobu Grka?
          Devetnaesti protiv osamnaestog veka. U čemu mu je naslednik; u čemu nazadak prema osamnaestom (manje »duha« i ukusa), u čemu pretstavlja progres prema njemu (sumorniji, realističniji, jači).

103

          Šta znači to što imamo nešto zajedničko sa Campagna romana? I sa visokim planinama?
          U jednom pismu gospodinu od Fontana od 1803 Šatobrijan daje prve utiske Campagna romana.
          Pretsednik de Bros kaže za Campagna romana: »il fallait que Romulus fűt ivre, quand il songea á bâtir une ville dans un terrain aussi laid« [»Romul je sigurno morao biti pijan kad je sanjao da podigne grad na tako ružnom zemljištu«].
          Ni Deklaroa nije nikako mario za Rim, on mu je ulevao strah. On je sanjao o Veneciji kao što je Šekspir, kao što je Bajron, kao što je Žorž Sandova. Isto tako nije mario Rim ni Teofil Gotije, kao god ni Rihard Vagner.
          Lamartin ima reči za Sorent i Pozilipo —
          Viktor Igo hvali Španiju, »parce que aucune autre nation n'a moins emprunté á l'antiquité, parce qu' elle n'a subi aucune influence classique« [»Jer nije ništa pozajmila od antičkog sveta, niti je pretrpela makakav klasičan uticaj«.].

104

          Dva velika pokušaja koja su bila napravljena da se prevaziđe osamnaesti vek:
          Napoleon, time što je ponovo oživeo čoveka, vojnika i veliku borbu za moć — i imao ideju Evrope kao jedinstvene političke sile;
          Gete, time što je imao ideju evropske kulture, koja bi se sastojala od celokupnoga nasleđa onoga što je čovečanstvo dotle postiglo.
          Nemačka kultura devetnaestog veka izaziva nepoverenje — u muzici nedostaje Gete kao onaj puni elemenat što oslobađa i spaja.

105

          Prevaga muzike kod romantičara tridesetih i četrdesetih godina prošloga veka. Delakroa. Engr, strastan muzičar (divljenje za Gluka, Hajdna, Betovena, Mocarta) rekao je svojim učenicima u Rimu: »Si je pouvais vous rendre tous musiciens, vous y gagneriez comme peintres« [»Kad bih vas mogao sve načiniti muzičarima, vi biste time dobili kao slikari«]; isto tako Oras Verne, koji je naročito voleo »Don Huana« (kao što svedoči Mendelson 1831 godine); isto tako Standal, koji kaže za sebe: »Combien de lieues ne ferais-je pas á pied, et á combien de jours de prison ne me soumettrais-je pas pour entendre Don Juan ou le Matrimonio sergeto; et je ne sais pour quelle autre chose je ferais cet effort« [»Ne znam koliko bih milja bio u stanju da pređem pešice i na koliko bih dana tamnice pristao samo da čujem Don Huana ili Tajni brak i ne znam za šta drugo bih učinio taj napor«].
          Tada mu je bilo 56 godina.
          Pozajmljeni oblici, na primer Brams kao tipični »epigon«, isto tako Mendelsonov prosvećeni protestantizam (podražava se jedna ranija »duša«...)
          Moralne i pesničke zamene kod Vagnera, jedna umetnost kao pomoćno sredstvo za nedostatke u drugima;
          »Istoriski smisao«, nadahnuće pesmama, sagama;
          Onaj tipični preobražaj, za koji je Gistav Flober među Francuzima i Rihard Vagner među Nemcima najbolji primer kako se romantička vera u ljubav i u budućnost menja u žudnju za nebićem, 1830 u 1850.

106

          Zašto nemačka muzika dostiže vrhunac u vreme nemačkog romantizma? Zašto nema Getea u nemačkoj muzici? Koliko je naprotiv Šilera, ili tačnije, koliko je mnogo »Tekle« u Betovenu!
          Šuman ima Ajhendorfa, Ulanda, Hajnea, Hofmana, Tika u sebi. Rihard Vagner ima slobodnog strelca, Hofmana, Grima, romantičnu sagu, mistični katolicizam instinkata, simbolizam, »slobodoumlje strasti« (Rusoov smer). Holanđanin lutalica miriše na Francusku, gde je le ténébreux 1830 godine bio tip zavodnika.
          Kult muzike, revolucionarnog romantizma oblika. Vagner sintezira romantizam, nemački i francuski —

107

          S gledišta njegove vrednosti za Nemačku i nemačku kulturu samo, Rihard Vagner ostaje veliki znak pitanja, nemačka nedaća možda, u svakom slučaju sudbina: ali šta je s tim? Nije li on nešto mnogo više od prosto nemačkog događaja? Meni se šta više čini da on ničemu manje ne pripada nego Nemačkoj; ništa u Nemačkoj nije pripremilo njega, ceo njegov tip stoji prosto među Nemcima tuđ, čudnovat, neshvaćen, neshvatljiv. Ali ljudi paze da to ne odadu: za to su odveć dobrodušni, odveć jednostavni, odveć Nemci. »Credo quia absurdus est«: tako je nemački duh hteo da bude i u ovom slučaju — te zato u međuvremenu veruje u sve, u šta je Vagner hteo da mu se veruje. Nemačkom duhu je uvek nedostajalo utančanosti i sposobnosti za odgonetanje u psihološkim stvarima. Nalazeći se pod visokim pritiskom patriotskog zanosa i samooboženja, on danas deblja i grubi na naše oči: kako bi onda mogao da bude dorastao problemu Vagnera!

108

          Nemci nisu još ništa, ali oni postaju nešto; prema tome oni nemaju još kulture, prema tome ne mogu još imati nikakve kulture! To je moj osnovni stav: kome to nije u volji neka se ljuti. Oni nisu još ništa: to jest, oni su svašta. Oni postaju nešto: to jest oni će jednom prestati da da budu svašta. Ovo poslednje je u osnovi samo želja, jedva još nada; na sreću to je želja sa kojom se može živeti. Stvar volje, rada, discipline, odgoja, isto kaogod i znak nezadovoljstva, žudnje, oskudice, nelagodnosti, čak i ogorčenosti — ukratko rečeno mi Nemci hoćemo nešto od sebe što se od nas još nije htelo — hoćemo nešto više!
          Da ovom »Nemcu, kakav još nije« pripada nešto bolje nego što je današnja nemačka »prosvećenost«; da se svi koji žele da postanu nešto bolje, moraju rasrditi kad tu primete zadovoljstvo, bestidnu raskomoćenost ili kađenje pred samim sobom: to je moj drugi osnovni stav, u odnosu prema kome tako isto nisam naučio nešto novo.
 
 

-početak-