JAKI I SLABI

863

          Pojam »jak i slab čovek« svodi se na to da se u prvom slučaju nasledilo mnogo snage — čovek je tu ceo zbir; u drugome slučaju nasleđe je još malo (— nedovoljno nasleđe pocepkanost nasleđa). Slabost može biti početna pojava: »još malo«; ili krajnja pojava: »ne više«.
          Polazna tačka je onde gde je velika snaga, gde se snaga ispoljava. Masa kao zbir slabih reagira polako; brani se protiv mnogo čega za što se oseća odveć slaba, od čega ne može imati nikakve koristi; ona ne stvara, ne korača napred. 
          Ovo je protiv teorije koja odriče jaku individuu i misli da »to masa čini«. Razlika je slična onoj između odelitih pokolenja: četiri pet pokolenja mogu stajati između pokretača i mase — tu je razlika hronološka.
          Vrednosti slabih stoje na prvom mestu, jer su ih jaki prihvatili da pomoću njih vode.

864

          Zašto slabi pobeđuju. Uopšte uzevši: slabi i bolesni imaju više saosećanja, »humaniji« su: slabi i bolesni imaju više duha, promenljiviji su, mnogostraniji, zanimljiviji — pakosnnji; samo su bolesni pronašli pakost. (Vrlo je česta rana zrelost kod rahitičnih, skrofuloznih, tuberkuloznih.) — Espirit: svojina starih rasa: jevreja, Francuza, Kineza. (Antisemiti ne mogu oprostiti Jevrejima što imaju »duha« — i para. Antisemiti — to je naziv za »zlosrećnike«, siročad života.). 
          Bolesni i slabi uvek su opčinjavali: oni su interesantniji od zdravih: ludak i svetac — dve najinteresantnije vrste ljudi... u bliskom srodstvu stoji »genij«. Veliki »pustolovi i zločinci« i svi ljudi, naročito oni najzdraviji, bili su bolesni u izvesno doba svoga života: — velike duševne pokrete, strast za moć, ljubav, osvetu prate duboki poremećaji. Što se dekadencije tiče, svaki čovek koji ne umre prerano pokazuje je skoro u svakom smislu: — on dakle poznaje i instinkte koji joj pripadaju, iz iskustva: — kroz polovinu svoga života skoro svaki čovek je dekadent. 
          Najzad: žena! Jedna polovina čovečanstva je slaba, tipično bolesna, promenljiva, nestalna — ženi je potrebna snaga da se za nju priljubi, i religija slabosti, koja slabost, ljubav, smernost veliča kao nešto božansko; ili bolje, ona slabi jakoga — ona gospodari, kad uspe da svlada jakoga. Žena je uvek bila u zaveri s tipovima dekadencije, sveštenicima, protiv »silnih«, »jakih«, muškaraca. — Žena stavlja na stranu decu za kult pieteta, simpatije, ljubavi: — mati pretstavlja altruizam na ubedljiv način. 
          Najzad: porast civilizacije, koji donosi sa sobom istovremeno nužan porast bolesnih elemenata, neurotično-psihijatričkih i kriminalističkih. Javlja se jedna prelazna vrsta, artist, koga od zločinstva na delu odvaja slaba volja i strah od društva: mada još ne gotov za ludnicu, ali sa pipcima koji radoznalo pipaju po obema oblastima: ova specifično kulturna biljka, moderni artist, slikar muzičar, ponajpre romansijer, koji svoje naročito stanje naziva sasvim nepogodnom reči »naturalizam«... Ludaci, prestupnici i »naturalisti« su u porastu, to je znak porasta kulture i njene žurbe napred — to će reći njen izmet, njeni otpaci, đubre dobijaju u važnosti — nazadak ide u korak. 
          Najzad, socijalna zbrka, koja je posledica revolucije, vaspostavljanja jednakosti, zablude o »jednakosti ljudi«. Pritom se mešaju u krv sviju slojeva nosioci instinkata propadanja (osvetoljublja, nezadovoljstva, rušilačkog nagona, anarhizma, nihilizma), podrazumevajući pod tim i robovske instinkte kukavičluka, prepredenosti, propalištva kod slojeva koji su dugo držani pod petom: posle dve, tri generacije rasa se ne može više poznati — sve je postalo gomila.
          Otuda potiče opšti instinkt protiv odabiranja, protiv svake privilegije, koji dejstvuje s takvom moći i sigurnošću, čvrstinom, svirepošću, da mu se brzo odista moraju pokoriti čak i privilegisani: svi koji još žele da zadrže moć laskaju gomili, rade sa njom, i moraju je imati na svojoj strani — a »geniji« ponajpre: oni postaju vesnici osećanja kojima se mase oduševljavaju — ton sažaljenja, čak i strahopoštovanja prema svemu što pati, što je nisko, prezreno, što je živelo gonjeno, diže se iznad ostalih tonova (tip: Viktor Igo i Rihard Vagner). — Pobeda gomile znači još jedanput pobedu starih vrednosti.
          Pri tako krajnjem pokretu u pogledu na tempo i na sredstva kakva pretstavlja naša civilizacija, težište ljudi se pomera: onih ljudi čija je vrednost najveća, i koji na sebi imaju zadatak da nadoknade čitavu veliku opasnost jednog takvog bolesnog pokreta; — oni postaju oklevala po preimućstvu; spori su u primanju, teško napuštaju, relativno su postojani usred ovog ogromnog menjanja i mešanja elemenata. U takvim okolnostima na prosečne se prenosi težište; protiv vlasti gomile i nastranih (što je u većini povezano) konsoliduje se mediokritet kao poverenik i nosilac budućnosti. Otuda se stvara nov protivnik izuzetnih ljudi — ili pak novo iskušenje. Ako se ne prilagode masi i ne pevaju pesme koje bi se dopale instinktima najnižih, njima će biti potrebno da budu »prosečni« i pristojni. Oni znaju: da je zlatna i prosečnost — jedino ona gospodari novcem i zlatom ( — svim što se sija...). I još jednom stara vrlina i uopšte ceo preživeli svet ideala stiču sebi darovite zastupnike.. Rezultat: mediokritet stiče duh, duhovitost, genij — on po staje zabavan, dovodi u iskušenje. 

*

          Rezultat. — Visoka kultura može počivati samo na širokoj osnovi, na jakoj i zdravoj konsolidovanoj prosečnosti. U njenoj službi i uz njenu pomoć radi nauka — pa čak i umetnost. Nauka sebi ne bi mogla ništa bolje da poželi: ona takva pripada čoveku srednje vrste — njoj nema mesta među izuzecima — ona nema u svojim instinktima ništa aristokratsko a još manje anarhističko. — Moć srednje klase održava se pomoću trgovine, naročito pomoću novčarstva: instinkt velikih finansijera protivi se svakoj krajnosti — zbog toga su Jevreji unašoj uznemirenoj i nesigurnoj Evropi najveća konzervativna sila. NJima nisu potrebne ni revolucije, ni socijalizam, ni militarizam: a kad im je potrebno i kad hoće da imaju moć, i nad revolucionarnom strankom, onda je to samo posledica napred rečenoga, a ne u protivrečnosti s tim. NJima je potrebno pokatkad da pobude strah protiv drugih ekstremnih pravaca — na taj način što im pokazuju šta sve imaju u ruci. Ali je njihov instinkt nepomućeno konzervativan — i »prosečan«. Oni znaju kako da postanu moćni gde god ima moći: ali iskorišćavanje njihove moći uvek ide u jednom pravcu. Učtiv izraz za prosečan jeste, kao što je poznato, reč »liberalan«.

*

          Osvešćenje. — Besmislica je pretpostaviti da je cela ova pobeda vrednosti antibiološka: mi moramo gledati da je objasnimo kao posledicu izvesnog interesa života za održanjem tipa »čoveka«, čak i pomoću metoda prevage slabih i zlosrećnika —: ako bi drukče bilo, ne bi li čovek prestao već da postoji? — Problem... 
          Napredak jačeg tipa koban po održanje vrste? Zašto? — Istorisko iskustvo pokazuje: jake rase desetkuju se uzajamno: ratom, žudnjom za vlašću, pustolovstvom; jakim strastima: rasipanjem — (snaga se više ne skuplja, nastaju duševni poremećaji usled prekomerne napetosti); njihovo postojanje staje skupo — one se neprekidno taru jedna o drugu —; nastupaju periodi duboke labavosti i polusna; za sva velika vremena mora se platiti... Jaki su slabiji nakon toga, s manje volje, apsurdniji, negoli što su prosečno slabi. 
          To su rasipničke rase. »Trajanje« po sebi nema baš nikakve vrednosti: mogli bismo možda pretpostaviti kraći život vrste, ali bogatiji po vrednosti. — Ostalo bi da se dokaže da se i tako postiže bogatiji rezultat po vrednosti negoli u slučaju kraćeg života; to će reći da čovek, kao zbir moći, doseže do mnogo višeg stupnja vlasti nad stvarima pod postojećim uslovima... Mi se nalazimo pred problemom ekonomije... 

865

          Orijentacija koja sebe zove »idealizam« i koja ne dopušta prosečnosti da bude prosečna, ni ženi da bude žena! — Ne treba stvari činiti jednoobraznim! Moramo biti načisto koliko skupo staje vaspostavljanje jedne vrline: i da vrlina nije ništa što bi prosečno bilo željivo,nego je plemenita ludost, lep izuzetak, koja nam daje pravo da se osećamo kao ljudi jake volje... 

866

          Potrebno je pokazati da je sa sve ekonomičnijim trošenjem čoveka i čovečanstva i sa sve tešnje spletenom »mašinerijom« interesa i dostignuća vezan jedan protivpokret. Ovaj protivpokret ja nazivam izdvajanjem jednog luksuznog suviška čovečanstva: u njemu treba da izbije na površinu jača vrsta, viši tip, za koji važe drugi uslovi postanka i održanja negoli što važe za prosečnoga čoveka. Moj pojam, moj simbol za ovaj tip je, kao što je poznato, reč »natčovek«. 
          Na onom prvom putu, koji se sada može potpuno jasno videti, poniklo je prilagođavanje, ravnanje, važnost sitnica, skromnost u instinktima, zadovoljstvo u omalovažavanju čoveka — neka vrsta stagnacije nivoa čovekova. Ako neizbežno pretstoji kontrola celokupne ekonomije na zemlji, onda može čovečanstvo naći svoj najbolji smisao kao mašinerija u službi te ekonomije: — kao ogroman mehanizam u kome se nalazi bezbroj manjih sve bolje podešenih točkova; kao sve veća suvišnost svih gospodarećih i zapovedničkih elemenata; kao celina od ogromne snage, čiji pojedini faktori pretstavljaju minimalne sile: i minimalne vrednosti.
          Nasuprot ovom umanjavanju i prilagođavanju čoveka jednoj naročitoj korisnosti, potreban je protivpokret — stvaranje sintetičkog čoveka koji sobom oličava i opravdava život; za koga je mehaniziranje čovečanstva prvi uslov života, kao osnovica na kojoj on može pronaći za sebe svoj viši oblik života.
          NJemu je potrebno neprijateljstvo gomile, »izjednačenih«, osećanje otstojanja između sebe i njih; on stoji na njima, on živi od njih. Ovaj viši oblik aristokratije je njen budući oblik. — S moralnog gledišta, kolektivni mehanizam pretstavlja solidarnost sviju točkova, maksimum eksploatacije čoveka: ali on pretpostavlja one za koje takvo eksploatisanje ima smisla. Bez toga bi to bilo opšte obezvređenje, padanje vrednosti ljudske vrste — nazadna pojava najvećeg stila. 
          Jasno je da se ja borim protiv ekonomskog optimizma: kao da opšte blagostanje svakoga mora po nužnosti ići u korak s porastom žrtava sviju. A meni se čini da je obrnuto baš slučaj: — žrtve sviju sabiraju se ujedan opšti gubitak: čovek postaje beznačajniji: — tako da čovek više ne zna čemu je uopšte služio ovaj ogromni proces. Čemu? Jedno novo čemu — to je upravo danas potrebno čovečanstvu. 

867

          Svest o porastu kolektivne moći: treba izračunati ukoliko je propast pojedinaca, staleža, epoha i naroda uračunata u ovaj porast. 
          Pomeranje težišta jedne kulture. Cena svakog velikog porasta: ko je plaća! U kojoj meri ona sada mora biti ogromna.

868

          Opšti izgled budućeg Evropljanina: on kao najinteligentnija pripitomljena životinja, vrlo marljiv, u osnovi vrlo skroman, do preteranosti radoznao, mnogostran, raznežen, slabe volje, kosmopolitski haos od afekata i inteligencije. Kako bi se iz njega mogla odgojiti jedna jača rasa? Rasa klasičnog ukusa? Klasični ukus: to je volja za jednostavnošću, potenciranjem, vidljivom srećom, strahotom, smelost za psihološkom nagotom(jednostavnost je posledica volje za jačanjem: vidljivost sreće i nagote posledica je volje za strahotom...). Da bi se čovek probio kroz taj haos do ovog stanja, potrebna je prinuda: čovek mora birati ili da ide u propast ili da se probije. Gospodarska rasa može se obrazovati samo iz strašnih i nasilničkih početaka. Problem: gde su varvari dvadesetoga veka? Očigledno je da će se oni pokazati i učvrstiti tek posle ogromnih socijalističkih kriza. NJih će sačinjavati elementi koji su sposobni za najveću krutost prema sebi, i koji mogu garantovati najdužu volju. 

869

          Najsilnije i najopasnije strasti čovekove, usled kojih on najlakše ide u propast, tako su temeljito proskribovane da su i najmoćniji ljudi postali zbog toga nemogućni, ili sebe moraju smatrati zlim, »štetnim i nedopuštenim«. Ovaj gubitak je velik, ali je dosada bio neophodan: sada, međutim, kada je odgajena čitava masa suprotnih sila pomoću povremenoga podjarmljivanja tih strasti (strasti za vlastoljubljem, uživanja u promenama i obmani), one se opet mogu puštati na slobodu: one više neće biti onako divlje. Mi sebi dopuštamo pitomi barbarizam: treba pogledati naše umetnike i državnike. 

870

          Koren svega zla: što je pobedio robovski moral smernosti, čistote, nesebičnosti, apsolutne poslušnosti — gospodarske prirode su time osuđene na: 1. licemerstvo; 2. grižu savesti — a tvoračke prirode osetile su se kao buntovnici protiv Boga, nesigurne i sputane večitim vrednostima. 
          Varvari su pokazali da sposobnost za čuvanje mere nije njima bila svojstvena: oni su se plašili i klevetali prirodne nagone i strasti: — tako isto su se plašili cezara i staleža kao gospodara. 
          S druge strane pojavila se sumnja da je svaka umerenost slabost, ili starenje i zamor (tako Larošfuko sumnja da je »vrlina« lepa reč kod ljudi kojima porok više ne pruža nikakvo zadovoljstvo). Čuvanje mere pretstavljalo se kao stvar čvrstine, samodiscipline, asketizma, kao borba s đavolom itd. Prirodno uživanje estetskih priroda u meri, uživanje u lepoti mere previđalo se i odricalo, jer se hteo antievdemonistički moral. 
          Vera u zadovoljstvo što ga daje čuvanje mere dosada je nedostajala — to zadovoljstvo jahača na besnom konju! 
Umerenost slabih priroda brkala se sa uzdržavanjem jakih! 
          Ukratko rečeno: najbolje stvari su oglašene poročnim, jer su slabići ili neumerene svinje bacili na njih ružnu svetlost — i najbolji ljudi ostali su skriveni — i često su sebe pogrešno shvatili.

871

          Poročni i neobuzdani: njihov mučan i sumoran uticaj na vrednost strasti. Strahovito varvarstvo naravi glavni je razlog što su u srednjem veku ljudi bili prisiljeni na pravi »savez vrline« — pored tako isto jezivih preterivanja u pogledu stvari koje pretstavljaju vrednost čovekovu. Borbenoj »civilizaciji« (ukroćavanju) potrebna su svakojaka oruđa i mučenje da bi se mogla održati protiv strahote i zverskih priroda. 
          U ovoj stvari pometnja je sasvim prirodna, premda ima najteže posledice: ono što ljudi od moći i volje mogu zahtevati od sebe daje im merilo i za ono što bi smeli sebi dopustiti. Takve prirode su protivnost poročnim i neobuzdanim prirodama, premda oni pod izvesnim okolnostima mogu učiniti stvari zbog kojih bi nižu vrstu čoveka optužili za porok i neumerenost. 
          Tu pojam »Svi su ljudi jednaki pred Bogom« nanosi neobično mnogo štete. Postupci i gledišta koji po sebi pripadaju prerogativama jakih bili su zabranjeni — kao da bi po sebi bili nedostojni čoveka. Sve tendencije jakih ljudi bile su izvikane na taj način što su se odbranbena sredstva najslabijih (čak i najslabijih prema sebi) postavljala kao merila vrednosti. 
          Pometnja je otišla tako daleko da baš velike virtuoze života (čija samokontrola sačinjava najoštriju protivnost poročnima i neobuzdanima) žigošu najpogrdnijim imenima. Još i danas ljudi veruju da im je dužnost napadati Cezara Bordžiju, što je prosto smešno. Crkva je nemačke careve anatemisala zbog njihovih poroka: kao da jedan kaluđer ili sveštenik ima prava reći ijednu reč o tome šta jedan Fridrih Drugi sme sebi dopustiti. Jedan Don Žuan šalje se u pakao: to je vrlo naivno. Je li ko primetio da na nebu nema nijednog interesantnog čoveka?... To je samo mig ženama gde će najbolje naći svoj spas. — Ako čovek samo malo dosledno misli i ima uz to duboko razumevanje za to šta je »veliki čovek«, ne može imati nikakve sumnje da crkva šalje u pakao sve »velike ljude« — ona se bori protiv svake »veličine čoveka«. 

872

          Prava koja jedan čovek sebi prisvaja srazmerna su dužnostima koje uzima na sebe i zadacima za koje se oseća dorastao. Većina ljudi nema prava na život, nego su nesreća za više ljude. 

873

          Pogrešno shvatanje egoizma: od strane nižih priroda koje ništa ne znaju o uživanju u osvajanju i o nezasitljivosti velike ljubavi, kaogod i o preobilnom osećanju sile, usled čega čovek želi potčiniti sebi stvari, prinuditi ih k sebi i staviti ih na svoje srce — nagon umetnika za svojim materijalom. Često se dešava da aktivan duh samo traži sebi polje delatnosti. U običnom »egoizmu« hoće da se održi baš »ne-ego«, duboko prosečan stvor, čovek iz gomile — i kada to primete ređe, suptilnije i manje prosečne prirode — onda ih to buni. Jer oni prosuđuju: »Mi smo plemenitiji. Mnogo je važnije da se mi održimo negoli ta stoka!« 

874

          Degeneracija gospodara i gospodarećih staleža načinila je najveći dar-mar u istoriji. Bez rimskih cezara i rimskog društva bezumlje hrišćanstva ne bi pobedilo. 
          Kada nižu vrstu ljudi spopadne sumnja da li postoje viši ljudi, onda je opasnost velika. Onda se na kraju dolazi do otkrića da i među nižima, potištenima, siromašnima duhom postoje vrline i da su ljudi jednaki pred Bogom: što je vrhunac budalaštine na zemlji. Jer na kraju viši ljudi mere sebe same merilima vrline robova — pronalaze da su »gordi« itd., i da sve njihove više osobine zaslužuju osudu. 
          Kad su Neron i Karakala sedeli na prestolu, onda se pojavio paradoks: »Najniži čovek više vredi negoli onaj što je na prestolu«. I prokrčila je sebi put slika božja koja najdalje stoji od lika najmoćnijega — Bog na krstu. 

875

          Viši čovek i čovek iz stada. Kad nedostaje velikih ljudi, onda od velikih ljudi iz prošlosti prave polubogove ili bogove: pojava religije pokazuje da čovek nema više zadovoljstva u čoveku ( — »niti u ženi« kao Hamlet). Ili: mnogi ljudi skupe se u gomilu kao parlamenat u želji da dejstvuju isto tako tiranski. 
          »Tiranisanje« je svojstvo velikih ljudi: oni prave nižu vrstu ljudi glupom. 

876

          Bakl pruža najbolji primer do koje mere jedan plebejski agitator među masom nije u stanju doći do jasnog shvatanja pojma o »višoj prirodi«. Mišljenje protiv koga se Bakl onako strasno bori — da su »veliki ljudi«, pojedinci, kneževi, državnici, geniji, vojskovođe pokretači i uzroci sviju velikih pokreta — on je instinktivno pogrešno shvatio, kao da to znači da sve što je bitno i od vrednosti kod »viših ljudi« leži u sposobnosti da pokreću masu: jednom reči, u njihovom dejstvu... Ali »viša priroda« velikog čoveka leži u tome što je on različit, nedostupan, na otstojanju od drugih — ne u nekim dejstvima i posledicama: pa makar on uzdrmao zemljinu kuglu. 

877

          Revolucija je omogućila Napoleona: to je njeno opravdanje. Po tu cenu mogao bi se poželeti anarhistični slom cele naše civilizacije. Napoleon je omogućio nacionalizam: to je njegovo izvinjenje. 
          Vrednost jednog čoveka (nezavisno, razume se, od morala i nemorala: jer se ovim pojmovima vrednost čovekova i ne dotiče) ne leži u koristi od njega, jer bi ona postojala i kad ne bi bilo nikoga kome bi on koristio. I zašto ne bi baš čovek koji je vršio najgori mogućni uticaj mogao biti vrhunac čitavog ljudskog roda: tako visok i prevashodan da bi sve pred njim otišlo u sunovrat iz zavisti. 

878

          Ceniti vrednost jednog čoveka po tome koliko ljudima koristi, šta ih staje, ili koliko im šteti: to znači isto toliko kao ceniti jedno umetničko delo po uticaju koji ono vrši. Ali se tim vrednost jednog čoveka u poređenju s drugim ljudima uopšte ne dodiruje. »Moralna ocena vrednosti«, ukoliko je socijalna, meri čoveka u svemu po posledicama. Ali šta će se s čovekom koji ima svoj ukus na jeziku, koga okružava i skriva njegova samoća — koji je nedostupan, neprocenljiv, pravi čovek, dakle čovek jedne više, u svakom slučaju jedne druge vrste: kako ćete oceniti njega, pošto ga ne možete znati, niti ga možete s čime porediti ? 
          Moralno ocenjivanje bilo je uzrok najveće tuposti suđenja: tu se vrednost jednoga čoveka po sebi potcenjuje, skoro previđa, gotovo odriče. Ostatak naivne teleologije: vrednost čoveka samo obzirom na druge ljude.

879

          Prekomerna zauzetost moralnim shvatanjima stavlja jedan duh na nizak nivo: to pokazuje da mu nedostaje instinkt za naročita prava, za izuzetno, za osećanje slobode kod stvaralačkih priroda, »dece božje« (ili đavolove —). I bez obzira da li on propoveda postojeći moral ili kritikuje postojeći moral s gledišta svoga ideala: on pripada stadu — pa makar kao njegova najveća nužnost, njegov »pastir«. 

880

          Zamena morala voljom za naše ciljeve, pa prema tome i za sredstva za njih. 

881

          O određivanju ranga — Šta je prosečno kod tipičnog čoveka? Što ne razume da je i naličje stvari neophodno; što se bori protiv rđavih stanja, kao da se možemo njih otresti; što neće da uzme jedno s drugim; što bi želeo rado da zbriše tipični karakter jedne stvari, jednoga stanja, jednoga vremena, jedne ličnosti, ceneći i prihvatajući samo jedan deo njenih svojstava i odbacujući druge. »Željivost« prosečnog čoveka jeste ono protiv čega se mi ostali borimo: on shvata svoj ideal kao nešto što ne sme imati u sebi više ništa što je štetno, zlo, opasno, sumnjivo, razorno. Naše je shvatanje obrnuto: da sa svakim porastom čoveka mora rasti i njegovo naličje, da bi najviši čovek, ako se takav pojam dopušta, bio onaj koji najjače pretstavlja antagonističku, prirodu života, kao slavu života i njegovo jedino opravdanje... Obični ljudi smeju pretstavljati samo jedan sasvim mali kut ovog prirodnog karaktera: oni propadaju čim poraste mnogostrukost elemenata i napetost suprotnosti: to će reći, čim poraste preduslov za veličinu čoveka. Da čovek mora postati bolji i gori, to je moja formula za ovu neizbežnost. 
          Većina pretstavlja samo delove i pojedinosti čoveka tek kad se svi ukupno uzmu, ispada čitav čovek. Čitava 
vremena, čitavi narodi imaju u ovom smislu nešto fragmentarno; možda je u prirodi ekonomije ljudskoga razvitka da se čovek delimično razvija. Zbog toga se nikako ne sme zaboraviti da se uprkos tome radi o ostvarenju sintetičkog čoveka: da su niža vrsta ljudi, ogromna većina, samo predigre i vežbanja, iz kojih se ovde onde pojavi ceo čovek, čovek—miljokaz koji pokazuje dokle je dosada doprlo čovečanstvo. Čovečanstvo ne napreduje u pravoj liniji; često se gubi tip koji je jednom već dostignut ( — mi nismo, na primer, još dostigli do čoveka iz doba renesansa pored svih trovekovnih napora, dok međutim čovek iz doba renesansa zaostaje za antičkim čovekom).

882

          LJudi priznaju nadmoćnost antičkog čoveka i čoveka renesansa — ali bi hteli da taj tip stvore bez uzroka i uslova koji su do njega doveli.

883

          »Čišćenje ukusa« može biti jedino posledica jačanja tipa. Naše današnje društvo pretstavlja samo obrazovanje; ali u njemu nedostaje obrazovanog čoveka. Nedostaje velikog sintetičkog čoveka, u kome su različite sile bezobzirno upregnute u službu jednom cilju. Ovo što danas imamo, to je mnogostruki čovek, vrlo interesantan haos, interesantniji od ma koga koji je dosad bio: ali ne haos pre stvaranja sveta nego posle njega: — Gete kao najlepši izraz ovoga tipa (— savršeno neolimpiski).

884

          Hendel, Lajbnic, Gete, Bizmark — karakteristični su za jak nemački tip. Oni su živeli spokojno između suprotnosti, puni one gipke snage koja se čuva od ubeđenja i doktrina, služeći se pritom jednim kao oruđem protiv drugoga i zadržavajući slobodu za sebe. 

885

          Toliko sam pojmio: kad bi se pojava velikih i retkih ljudi stavila u zavisnost od pristanka velikoga broja (podrazumevajući da ta većina zna kakve osovine sačinjavaju veličinu, kaogod i po koju cenu se svaka veličina razvija) — onda ne bi nikada vilo nijednog značajnog čoveka! 
          Činjenica da tok stvari ide svojim putem nezavisno od pristanka većine razlog je što se na zemlji desilo nekoliko zadivljujućih stvari. 

886

          Hijerarhija ljudskih vrednosti:
          a) Ne treba ceniti čoveka po pojedinim delima. Pokožični postupci. Ništa nije ređe od ličnog postupka. Jedan stalež, rang, rasa, okolina, slučaj — sve to dolazi pre do izraza u jednom delu ili činu negoli jedna »ličnost«. 
          b) Za mnoge ljude ne treba uopšte pretpostaviti da su »ličnosti«. Uz to ima ljudi koji su nekoliko ličnosti, a većina uopšte nije nikakva ličnost. Svuda gde preovlađuju prosečne osobine, koje obezbeđuju održavanje jednog tipa, ličnost je rasipanje, luksuz, i ne bi imalo nikakva smisla žudeti za »ličnošću«. To su stubovi, organi za transmisiju. 
          v) »Ličnost« je relativno usamljena pojava; obzirom na daleko veći značaj produžetka rase i prosečnosti, ličnost se može smatrati i za nešto protivno prirodi. Da bi se omogućila jedna ličnost, mora se povremeno izdvojiti, mora biti prinuđena da živi potpuno naoružana, nešto nalik na ograđivanje zidom, mora imati veću snagu isključenja sveta; a u prvom redu mnogo manju osetljivost negoli što je ima prosečan čovek, čija je čovečnost zarazna.
          Prvo pitanje u pogledu hijerarhije: koliko je neko usamljen ili koliko je čovek gomile. (U poslednjem slučaju, njegova vrednost sastoji se u onim osobinama koje osiguravaju život njegovog stada, njegovog tipa; u prvom slučaju ona je u onome što ga izdiže, izdvaja, brani i daje mu mogućnost da bude usamljen.
          Zaključak: ne treba ceniti usamljen tip s gledišta gomile niti pak čoveka iz gomile s gledišta usamljenog tipa čoveka. 
          Posmatrani odozgo, obadva tipa su nužni: isto tako je nužan njihov antagonizam — i ništa nije gore od želje da se ova dva tipa razbiju u neki treći (»vrlina« kao hermafroditizam). To je isto tako malo »željivo« koliko približenje i izjednačenje polova. Ono što je tipično sve više se mora razvijati i jaz mora bivati sve dublji.
          Pojam degeneracije u oba slučaja: kad se stado približuje osobinama usamljenih duhova, a usamljeni duhovi osobinama stada — jednom rečju, kad se približuju jedno drugom. Ovaj pojam degeneracije je van oblasti moralnog prosuđivanja.

887

          Gde treba tražiti jače prirode. — Propadanje i degeneracija usamljenih vrsta je mnogo veća i strašnija; protiv njih su instinkti stada, tradicija vrednosti; od početka njihova oruđa odbrane, njihovi instinkti odbrane nisu dovoljno jaki ni pouzdani — sreća im mora biti mnogo naklonjena da bi napredovali. (— oni najbolje napreduju u najnižim i najnapuštenijim slojevima društva; ako tražite ličnost, naći ćete je tamo mnogo sigurnije negoli u srednjim klasama!). 
          Kad se borba klasâ i staležâ, kojom se ide za »jednakim pravima«, koliko toliko svrši, počeće borba protiv usamljene ličnosti. (U izvesnom smislu takva ličnost se može najlakše i održati u demokratskom društvu: onda kad više nisu potrebna grublja sredstva za odbranu i kad već postoji izvesna navika na red, poštenje, pravdu, poverenje prema prosečnim uslovima.) 
          Najjači se moraju najčvršće vezati, najpažljivije motriti, bacati u lance i nadziravati: to zahteva instinkt stada. Za njih je režim samodiscipline, asketske usamljenosti ili »dužnosti« u zamornom radu, u kome čovek više nema posla sa sobom i sopstvenom dušom. 

888

          Ja pokušavam da dam ekonomsko opravdanje vrline. — Zadatak je načiniti čoveka što korisnijim i približiti ga što više nepogrešnoj mašini: zarad toga on mora viti snabdeven mašinskim vrlinama (on se mora naučiti da ceni najviše ona stanja u kojima radi korisno kao mašina: radi toga je potrebno da mu druga stanja budu što manje u volji, i da mu se čine što opasnija i što vrednija preziranja). 
          Tu je prvi kamen spoticanja: dosada, monotonija, koju sa sobom povlači svaka mehanička delatnost. Da se navikne čovek da to podnosi, i ne samo da podnosi, nego još da vidi dosadu okruženu nekom višom čari: to je dosad bio zadatak sviju viših škola. Naučiti nešto do čega nam ni najmanje nije stalo; i baš u tome, u toj »objektivnoj« delatnosti, nalaziti svoju »dužnost« i naučiti se da cenimo odvojeno zadovoljstvo i dužnost — to je dragoceni zadatak i delo viših škola. Zvog toga je dosad filolog bio vaspitač per se: jer njegova delatnost služi kao uzor monotonije koja ide do veličanstvenosti; pod njegovom zastavom omladina se uči »bubati«: prvi uslov za potpunu sposobnost vršenja mehaničkih dužnosti u budućnosti (kao državni činovnici, supruzi, kancelarisko roblje, čitaoci novina i vojnici). Takav život možda zahteva filosofsko opravdanje i veličanje još više nego ma koji drugi: prijatna osećanja mora neki nepogrešni forum proglasiti za osećanja niže vrste; »dužnost kao takva«, možda čak i patos strahopoštovanja u odnosu na sve što je neprijatno — mora se zahtevati imperativno kao nešto što leži iznad svake koristi, prijatnosti i celishodnosti. Mehanički oblik života kao najviši, najdostojniji oblik, koji se sam sebi klanja (tip: Kant kao fanatik formalnog pojma »dužnosti«). 

889

          Ekonomska ocena dosadanjih ideala — to će reći izbor određenih afekata i stanja, odabranih i odgajenih na račun drugih. Zakonodavac (ili društveni instinkt) odabira izvestan broj stanja i afekata čija aktivnost garantuje pravilan rad (mehanizam delovanjâ kao posledica redovnih potreba tih afekata i stanja). 
          Ako pretpostavimo da ova stanja i afekti sadrže sastojke koji subolni, onda se mora pronaći način da se to bolno otkloni pomoću izvesnog shvatanja vrednosti; da se bol oseti kao vrednost, dakle kao nešto što pruža zadovoljstvo u višem smislu. Formulom kazano: »Kako nešto neprijatno postaje prijatno?« Na primer, kad naše pokoravanje zakonu, naša poslušnost dođe do priznanja zahvaljujući snazi, moći i samosavlađivanju. To isto važi za naš smisao za zajednicu, za našu ljubav prema bližnjem, za patriotizam, »čovečnost«, naš »altruizam«, »heroizam«. 
          Da se neprijatne stvari rado čine — to je cilj ideala:

890

          Omalovaženje čoveka moralo je dugo vremena biti jedini cilj: jer se najpre mora udariti široka osnova, da bi na njoj mogla stajati jača vrsta čoveka. (Ukoliko je dosad svaka jača vrsta čoveka stajala na nivou niže vrste...) 

891

          Besmislena je i dostojna prezrenja ona vrsta idealizma koja neće prosečnost prosečnosti i, mesto da likuje zbog nečije izuzetnosti, srdi se na kukavičluk, laž, sićušnost i bedu. To sve ne treba želeti da je drukče! I treba jaz praviti dubljim ! — Treba prinuditi viši tip čoveka da se izdvoji žrtvom koju je u stanju podneti za svoj život. 
          Osnovno gledište: Treba proširivati otstojanja, ali ne stvarati nikakve suprotnosti. Otstranjivati srednje klase i smanjivati njihov uticaj — to su glavna sredstva da se otstojanja održe. 

892

          Kako bi se prosečnima smela omrznuti njihova prosečnost ! Kao što se vidi, ja činim baš obrnuto: ja učim da svaki korak dalje od prosečnosti vodi u nemoral.

893

          Mržnja protiv prosečnosti nije dostojna jednoga filosofa: ona skoro dovodi u pitanje njegovo »pravo na filosofiju«. Baš zato što je on izuzetak, mora uzeti pravilo u zaštitu, mora uliti veru u sebe svemu što je prosečno. 

894

          Protiv čega se ja borim: da izuzeci vode rat protiv pravila — mesto da pojme da je postojanje pravila uslov za vrednost izuzetka. Na primer: žene mesto da smatraju svoju nenormalnu žeđ za znanjem kao odliku, želele bi da poremete ceo položaj žene uopšte. 

895

          Povećanje snage uprkos privremenom propadanju pojedinca:
          mora se stvoriti nov nivo;
          metod pribiranja sila, da bi se održala mala dela, nasuprot neekonomičnom rasipanju; 
          razorna priroda mora se jednom svesti na oruđe ove ekonomije budućnosti; održanje slabih, jer se mora izvršiti ogromna količina malih radova; 
          održanje jednog shvatanja koje čini život još mogućnim za slabe i za patnike; 
          usaditi solidarnost kao instinkt namesto instinkta straha i ropske pokornosti; 
          borba protiv slučaja, čak i protiv slučajnosti »velikog čoveka«.

896

          Borba protiv velikih ljudi, opravdana iz ekonomskih razloga. Veliki ljudi su opasni, oni su slučajnost, bura, izuzeci, dovoljno jaki da dovedu u pitanje stvari koje su polako zidane i izgrađivane. Eksploziv ne samo da mora eksplodirati bez štete, nego se eksplozija mora sprečiti gde god je to mogućno: to je prvobitni instinkt svakog civilizovanog društva.

897

          Ko razmišlja o tome na koji način se čovek može uzdići do najveće slave i moći, taj će najpre shvatiti da se mora staviti izvan morala; jer je moral u svojoj suštini bio upućen na suprotnu stranu — da zaustavi i uništi onaj slavni razvitak gde god ga je bilo u dejstvu. Jer takav razvitak troši toliko veliki broj ljudi u svojoj službi, da je protivpokret sasvim prirodan: slabijim, nežnijim, osrednjim životima potrebno je da ustanu protiv te slave života i snage, i zarad toga im je potrebna nova ocena sopstvene vrednosti, pomoću koje će osuditi život i po mogućnosti uništiti ga u ovoj najvišoj meri njegove punoće. Moralu je stoga svojstveno neprijateljstvo prema životu ukoliko teži da pobedi tipove života. 

898

          Jaki ljudi budućnosti. — Što su delom nevolja delom slučaj doprineli ovde onde da se stvore uslovi za kultivisanje jedne jače vrste: to smo mi sada u stanju shvatiti i svesno hteti: mi možemo stvoriti uslove pod kojima je mogućno takvo uzvišenje. 
          Dosad je »vaspitanje« vodilo računa o koristi društva: ne o nekoj mogućnoj koristi u vudućnosti, nego o koristi postojećeg društva. LJudi su hteli »oruđa« za nj. Ako bi bilo veće bogatstvo silâ, onda bi se jedan deo njihov mogao izdvojiti u svrhe čiji cilj ne bi bila korist društva, nego neka buduća korist. 
          Što više ljudi budu shvatali do koje se mere postojeći oblik društva nalazi u fazi jačih promena, tako da pre ili posle neće biti u stanju da postoji sebe radi, nego samo još kao sredstvo u rukama jedne jače rase: to će se više takav zadatak nametati. 
          Sve veće omalovaženje čoveka jeste baš ona pokretna sila koja nas nagoni da mislimo na odgoj jedne jače rase: koja bi bila jaka baš tamo gde bi zakržljala vrsta bila slaba i slabila sve više (volja, odgovornost, sigurnost u sebe, moć određivanja sopstvenih ciljeva). 
          Sredstva bi bila ona kojima uči istorija: izolacija putem interesâ samoodržanja suprotnih onima koji su danas opšti; obuka u obrnutim ocenama vrednosti; otstojanje kao patos; sloboda savesti u onome što je danas najviše prezreno i zabranjeno. 
          Nivelacija evropskog čoveka je veliki proces koji ne treba zaustaviti: njega bi trebalo još ubrzati. Time se nameće potreba za kopanjem jaza, distancijom, hijerarhijom: ne potreba da se taj proces uspori. 
          Ovoj nivelisanoj vrsti potrebno je opravdanje čim se do nje dođe: to opravdanje nalazi se u tome što ona služi višoj i suverenoj vrsti koja se oslanja na nju i koja se tek na njoj može podići do svoga zadatka. Ne samo gospodarska rasa čiji bi se zadatak iscrpao u upravljanju: nego rasa sa svojom sopstvenom sferom života, s obiljem snage za lepotu, hrabrost, kulturu i manire i u najduhovnijem; jedna pozitivna rasa, koja sebi može dopustiti svaki veliki luksuz — dovoljno jaka da se liši potrebe za tiranijom moralnih imperativa, dovoljno bogata da joj ne budu potrebne ekonomija i pedanterija, iznad dobra i zla; zimska bašta za retke i neobične biljke. 

899

          Naši psiholozi, čiji se pogled nehotice zaustavlja samo na simptomima dekadencije, navode nas da sve češće budemo nepoverljivi prema duhu. LJudi vide samo uvek mlake, bolesne, raslabljene pojave duha: ali sada dolaze 
novi varvari:{
cinici 
kušači 
osvajači
} ujedinjenje duhovne 
nadmoćnosti sa 
zdravljem i obiljem snage.

900

          Ja ukazujem na nešto novo: sigurno da za takvu demokratsku zajednicu postoji opasnost od varvara; ali njih traže samo na dnu. Međutim postoji i jedna druga vrsta varvara, koji dolaze odozgo: neka vrsta osvajača i gospodara: oni traže materijal koji bi mogli uobličavati. Prometej je bio varvarin te vrste. 

901

          Osnovno gledište: zadatak više ljudske vrste ne sme se tražiti u vođenju niže vrste (kao što to čini Kont, na primer —), nego u nižoj vrsti treba gledati osnovicu na kojoj viša vrsta živi za svoj sopstveni zadatak — na kojoj jedino ona može stajati. 
          Uslovi pod kojima jedna jaka i otmena vrsta sebe održava (u pogledu duhovne discipline) suprotni su uslovima pod kojima postoje »industriske mase«, bakali kao što je Spenser. 
          Ono što stoji na raspoloženju samo najjačim i najstrašnijim prirodama da im omogući život — razonoda, doživljaji, neverovanje, pa i samo rasipanje — neizbežno bi upropastilo prosečne prirode, kad bi im stajalo na raspoloženju — što i biva kad se to desi... Za prosečne prirode je marljivost, urednost, umerenost, čvrsto »ubeđenje« na mestu — jednom rečju »vrline stada«: pod njihovim uticajem prosečni ljudi postaju savršeni. 

902

          O tipu gospodara. — »Pastir« nasuprot »gospodaru« (prvi je sredstvo za održanje stada; drugi je cilj zbog koga stado postoji). 

903

          Privremeno preovlađivanje društvenih ocena vrednosti razumljivo je i korisno: radi se o izgradnji osnovice na kojoj bi se najzad mogla podići jedna jača vrsta. Merilo snage: moći živeti pod obrnutim ocenama vrednosti i večito ih ponovo hteti. Država i društvo kao osnovica: ekonomsko gledište, vaspitanje kao odabiranje.

904

          Svest koja nedostaje »slobodnim duhovima« : ista disciplina koja još više snaži jake prirode i osposobljuje ih za velike pothvate — krha i kržljavi prosečne: sumnja — široko srce — opit — nezavisnost. 

905

          Čekić. Kakvi moraju biti ljudi koji su sposobni za obrnuta shvatanja vrednosti? — LJudi koji imaju sva svojstva moderne duše, ali su dovoljno jaki da ih pretvore u pravo zdravlje ? — U svoje sredstvo za svoj zadatak.

906

          Jak čovek, snažnih instinkata u jakom zdravlju, svaruje svoja dela isto onako kao što svaruje svoju hranu; on vari i tešku hranu: ali uglavnom njega vodi nepomućen i jak instinkt, koji ga sprečava da učini ma šta što je protivno njegovoj prirodi, isto tako kao što ne jede ništa što mu nije po volji. 

907

          Kad vismo samo mogli predvideti najpovoljnije uslove pod kojima se pojavljuju bića od najveće vrednosti! Đavolski je to odveć komplikovano, i vrlo velika je verovatnoća neuspeha: zato nas ništa i ne vuče da za tim težimo! — Sumnja. — Naprotiv: smelost, razumevanje, čvrstina, nezavisnost, osećanje odgovornosti mi možemo povećati; mi možemo pojačati osetljivost vage i čekati da nam dođu u pomoć pogodne prilike. 

908

          Pre negoli što smemo misliti na delanje, treba svršiti ogroman posao. Ali uglavnom pametno iskorišćavanje postojećih prilika naša je najbolja i najpodesnija delatnost. Pravo stvaranje uslova, kakve slučaj stvara, pretpostavlja ljude od gvožđa, kakvih još nije bilo. Na prvo mesto dolazi sprovođenje ličnog ideala i njegovo ostvarenje.
          Ko je pojmio prirodu čovekovu i poreklo najvišeg tipa čoveka, stresa se pred čovekom i beži od svake akcije: to je posledica nasleđenih ocena vrednosti! 
          Moja je uteha što je priroda čovekova zla: to zajemčava snagu! 

909

          Tipični oblici samorazvića. Ili: osam glavnih pitanja.
          1. Želimo li da smo složeniji ili jednostavniji ? 
          2. Želimo li biti srećniji ili ravnodušniji prema sreći i nesreći? 
          3. Želimo li biti zadovoljniji sobom ili pretenciozniji i neumitniji? 
          4. Želimo li postati mekši, popustljiviji, čovečniji, ili »nečovečniji« ? 
          5. Želimo li biti mudriji ili bezobzirniji? 
          6. Želimo li postići izvestan cilj ili izbeći svaki cilj (kao što to čini filosof, na primer, koji u svakom cilju naslućuje granicu, kut, tamnicu, glupost)? 
          7. Želimo li da nas više poštuju ili da nas se više boje ? Ili da nas više preziru ?
          8. Želimo li postati tiranin, ili zavodnik, ili pastir, ili ovca? 

910

          Tip mojih učenika. — LJudima do kojih mi je nešto stalo želim patnju, očajanje, bolest, nipodaštavanje — želim da im ne ostane nepoznato duboko samopreziranje, mučenje nepoverenja prema sebi, jad pobeđenoga: ja nemam nikakva sažaljenja prema njima, jer im želim ono što danas jedino dokazuje da li jedan čovek ima vrednosti ili nema — istrajnost.

911

          Sreća i samozadovoljstvo lazarona ili »blaženstvo« »lepih duša« ili sušičava ljubav puritanskih pijetista ne dokazuju ništa u pogledu hijerarhije među ljudima. Kao veliki vaspitač, čovek bi trebalo takav rod »blaženih ljudi« bičem da nagna u nesreću. Odmah se pojavljuje opasnost od umanjenja vrednosti, od počinka: — protiv spinozističkog ili epikurejskog shvatanja sreće i protiv svakog predaha u kontemplaciji. Ali kad je vrlina sredstvo za takvu sreću, onda čovek mora postati gospodar a nad vrlinom.

912

          Nikako ne vidim kako to čovek može nadoknaditi, ako je propustio da na vreme pohađa koju dobru školu. Takav čovek ne zna sebe, on ide kroz život nenaučen kako da ide; slab mišić pokazuje se na svakom koraku. Katkad je život tako milostiv da pruži priliku čoveku da nadoknadi tu strogu školu: može biti pomoću dugotrajne bolesti, koja zahteva najveći napor volje i samodovoljnost; ili pomoću naglo nastale bede, koja preti istovremeno njegovoj ženi i detetu, i koja ga može prinuditi na aktivnost koja bi povratila energiju damarima koji su popustili i povratila bodrost volji za životom. Najželjivija je stvar u svakom slučaju stroga disciplina u pravi čas pod svim okolnostima, to će reći u doba još kad smo ponosni što se od nas mnogo zahteva. Jer to razlikuje strogu školu kao dobru školu od svake druge: što se u njoj mnogo zahteva; što se strogo zahteva, što se ono što je dobro i izvrsno čak zahteva kao nešto normalno; što je pohvala retka, što je popustljivost nepoznata; što je prekor oštar, stvaran, vez obzira na dar i poreklo. Takva škola potrebna je u svakom pogledu: to važi kako za najtelesnije tako i za najduhovnije stvari: bilo bi fatalno ako bi se tu dvojilo. Ista disciplina čini dobrim i vojnika i naučnika; i kad se izbliza zagleda, onda se vidi da nema pravoga naučnika koji ne nosi u sebi instinkte pravoga vojnika. Moći zapovedati i moći slušati ponosito; stajati u frontu, ali biti uvek spreman i za komandovanje; više voleti opasnost od udobnosti; ne meriti bakalskim terazijama šta je dopušteno, a šta nije dopušteno; biti veći neprijatelj sitničarstvu, prepredenosti, parazitstvu negoli zlu. — Čemu se čovek uči u strogoj školi? — Slušanju i zapovedanju.

913

          Odricati zaslugu: ali činiti ono što stoji iznad svake pohvale, i iznad svakog razumevanja. 

914

          Nov oblik morala: zavetovanje u pogledu onoga što čovek želi da čini ili da ne učini; sasvim određeno odricanje od mnogo čega. Proveriti da li je čovek zreo za to. 

915

          Ja ću i asketizam ponovo načiniti prirodnim: na mesto odricanja ja bih postavio snaženje kao cilj; gimnastiku volje; uzdržavanje i povremeni post svake vrste, čak i u stvarima duha: kazuistiku delanja obzirom na naše mišljenje, koje izvire iz naših sila; pokušaj s avanturama i hotimičnim opasnostima. (Večere kod Manji-a: svi duhovni gurmani s pokvarenim stomacima.) Probe bi trebalo izmisliti i za jačinu u držanju date reči kod čoveka. 

916

          Šta se iskvarilo zloupotrebom koju je crkva pravila: 
          1. asketizam: ljudi mučno da još imaju smelosti da iznesu na videlo korist i neophodnost asketizma u službi vaspitanja volje. Naš apsurdni vaspitački kadar, pred čijim očima lebdi kao ideal »koristan državni sluga«, veruje da je svršio svoj zadatak sa »školovanjem«, sa dresurom mozga; i ne sluti da je nešto drugo potrebno pre svega — vaspitanje snage volje; sve se podvrgava ispitu, samo ne glavno: da li čovek može hteti, da li sme obećati: mladić okončava svoju obuku vez ijednog pitanja, vez radoznalosti za ovo pitanje koje je od najveće vrednosti za njegovu prirodu; 
          2. post: u svakom smislu — i kao sredstvo da čovek sačuva sposobnost za utančano uživanje u svima dobrim stvarima (na primer, da neko vreme ne čita, da više ne sluša muziku, da više ne bude ljubazan: treba imati posne dane i za svoje vrline); 
          3. »manastir«: privremeno osamljivanje sa strogim odbijanjem svega iz svoje blizine, na primer pisama; vrsta dubokog samoosvešćivanja i samonalaženja, koje se neće sklanjati od »iskušenja«, nego od »dužnosti«: izlaženje iz vrzinog kola sredine; odvajanje od tiranije nadražaja i spoljašnjih uticaja, koji nas osuđuju da svoju snagu trošimo na reakcije, i ne dopuštaju nam da se naša snaga nagomila u dovoljnoj meri za spontanu delatnost (neka čovek zagleda izbliza naše naučnike: oni misle samo reaktivno, to jest: oni moraju najpre čitati, da bi mogli misliti); 
          4. praznici: čovek mora biti vrlo sirov da ne bi osetio prisustvo hrišćana i hrišćanskih vrednosti kao pritisak, pod kojim svako praznično raspoloženje odlazi do đavola. Pod praznikom razumemo: oholost, razdraganost, razuzdanost; preziranje svakojake ozbiljnosti i filistarstva; božansko primanje sebe sama kao posledice animalne punoće i savršenstva — a to su sve stanja koja jedan hrišćanin ne može pošteno primiti. Praznik je neznaboštvo par excellence. 
          5. smelost za sopstvenu prirodu: oblačenje u »moral«. — Da čoveku postane nepotrebna svaka moralna formula da bi neku svoju strast mogao prihvatiti: to je merilo kojim se ocenjuje dokle izvestan čovek može reći »da« svojoj prirodi — koliko mnogo ili koliko malo mora pribegavati moralu. 
          6. smrt. — Glupa fiziološka činjenica mora se obratiti u moralnu nužnost. Živeti tako da u pravi čas čovek ima i svoju volju za smrću.

917

          Osećati se jači — ili drukče rečeno: radovati se — uvek pretpostavlja poređenje (ali ne neophodno s drugima, nego sa samim sobom, usred rašćenja, a da čovek ne bude svestan koliko to čini). 
          Veštačko jačanje: bilo pomoću droga, ili pomoću uzbudljivih zabluda (»halucinacija«): 
          Na primer: osećanje sigurnosti, kakvo ima hrišćanin; on se oseća jak zato što sme da ima poverenja, strpljenja, pouzdanja, rezignacije: ovo veštačko jačanje njemu dolazi od iluzije da ga Bog čuva; 
          Na primer: osećanje nadmoćnosti: kao kad kalifi marokanskom pokazuju samo globuse na kojima njegove tri ujedinjene kraljevine zauzimaju četiri petine površine. 
          Na primer: osećanje jedinstvenosti: kao kad Evropljanin uobrazi da se kultura razvija samo u Evropi, i kada sebe smatra nekom vrstom skraćenog kosmičkog procesa: ili kad hrišćanin tako postavi stvari da se ceo život okreće oko »spasenja čovekova«. 
          Pitanje je u tome gde čovek oseća pritisak, prinudu: prema tome stvara se i razlika u osećanju jačine. Filosof se, na primer, oseća usred najvećih akrobacija od apstrakcija kao kad riba ulazi u vodu: međutim boje i zvuci ga tište; da ne govorimo već o maglovitim željama — o tome što drugi nazivaju »idealom«. 

918

          Neki otresit dečko gledao bi vas podrugljivo kad biste ga zapitali: »Hoćeš li da postaneš čestit?« Ali će otvoriti oči, ako viste ga zapitali: »Hoćeš li da postaneš jači negoli što su tvoji drugovi?« — 
          Kako se postaje jači ? — Polako se odlučivati; a čvrsto se držati onoga na šta smo se odlučili. Sve ostalo dolazi po sebi. 
          Nagli i promenljivi: i jedni i drugi vrste slabih. Ne smemo sebe brkati s njima; osećati otstojanje — za vremena. 
          Čuvati se dobroćudnih! — Dodir s njima uspavljuje. Svaki dodir je dobar kod koga su nam potrebna ona odbranbena sredstva i oruđa koja nosimo u instinktima. Čovek treba da upotrebi svu svoju umešnost na to da stavi na probu snagu svoje volje... Tu treba ono što odlikuje jedne od drugih, ne u znanju, oštroumnosti, duhovitosti. 
          Čovek se mora za vremena naučiti da zapoveda — kaogod i da sluša. Mora se učiti skromnosti, taktu u skromnosti: to će reći: razlikovati, poštovati ono u čemu se pokazuje skromnost; tako isto mora poštovati ono čemu poklanja poverenje. 

*

          Zbog čega se čovek najviše kaje? Zbog toga što je bio skroman; što nije obraćao nikakve pažnje na svoje najbitnije potrebe; što je sebe rđavo razumeo; što je sebe potcenio; što je izgubio osetljivost i sluh za svoje instinkte; — ovo otsustvo poštovanja, obzira prema samom sebi, sveti se gubicima svake vrste: gubitkom zdravlja, prijateljstva, sreće, ponosa, vedrine, slobode, čvrstine, odvažnosti. Čovek nikada posle neće sebi oprostiti ovaj nedostatak u pravom egoizmu: on će ga smatrati kao zamerku, kao povod za sumnju u pravo ja. 

919

          Ja bih želeo da čovek počne tim što bi ukazivao poštovanje samom sebi: sve ostalo dolazi po sebi. Razume se, čovek prestaje tim biti za druge: jer je to poslednje što će drugi oprostiti. »Kako ? Čovek koji poštuje samog sebe ?« 
          To je nešto drugo od slepog nagona ljubavi prema sebi: ništa nije običnije u ljubavi polova, kaogod i u dvojstvu koje se »ja« zove, nego preziranje onoga što se voli: — fatalizam u ljubavi. 

920

          »Hoću ovo ili ono«; »želeo bih da ovo ili ono bude tako«; »znam da je ovo ili ono tako« — stepeni moći: čovek volje, čovek želje, čovek vere.

921

          Sredstva pomoću kojih se održava jača vrsta:
          Dopustiti sebi pravo na izuzetne postupke; kao probu samosavlađivanja i slovode. 
          Naći se u stanjima koja ne dopuštaju da se ne bude varvarin. 
          Pomoću askeze svake vrste steći nadmoćnost i sigurnost u pogledu jačine svoje volje. 
          Ne biti pristupačan; ćutanje; opreznost prema ljupkosti. 
          Naučiti se slušati na takav način da to postane proba za samoodržavanje. Kazuistika dovedena do vrhunca u pitanju časti. 
          Nikada ne tvrditi: »Što je dobro za Janka, dobro je i za Marka« — nego obrnuto. 
          Nagrada, vraćanje duga, kao privilegija, kao odlika. 
          Ne želeti tuđe vrline. 

922

          Kako čovek mora postupati s primitivnim narodima i zašto »varvarska« sredstva nisu ništa proizvoljno, može se opipljivo videti na delu, kada se čovek sa evropskom razneženošću nađe prinuđen da se održi kao gospodar nad divljacima u Kongu ili drugde.

923

          Ratoborni i miroljubivi. — Jesi li ti čovek koji ima ratničke instinkte u krvi? Ako jesi, onda se mora postaviti još jedno pitanje: jesi li ti po instinktu ratnik zavojevač ili branilac? Ostatak čovečanstva, svi oni koji nemaju ratničke instinkte, hoće mir, hoće slogu, hoće »slobodu«, hoće »jednaka prava« — : to su samo imena i stupnjevi za istu stvar. Takvi ljudi žele da idu tamo gde im nije nužno da se brane, oni su nezadovoljni sobom kad su prinuđeni da dadu otpor: oni bi da stvore prilike u kojima rat više nije nužan. U najgorem slučaju oni će se pokoriti, slušati, stati u red: sve je to ipak bolje negoli ratovati — tako na primer savetuje hrišćanina njegov instinkt. Kod rođenih ratnika ima nečega nalik na naoružanost u karakteru, u izboru stanja, priliva, u izgradnji svake osobine: »oruđe« se najbolje obrazuje u prvom tipu, odbrana u drugom. 
          Kakva su sredstva i vrline potrebne nenaoružanima i nezaštićenima, da bi se održali pa čak i pobedili. 

924

          Šta će postati od čoveka koji nema više razloga ni da se brani, ni da napada? Šta ostaje od njegovih afekata, kada izgubi one koji su mu bili oruđe i zaštita? 

925

          Napomena na jednu englesku glupost. — »Što nećeš da ljudi tebi čine, ne čini ni ti njima«. To važi kao mudrost; to važi kao pamet; to važi kao osnov morala — kao »zlatna izreka«. DŽon Stjuart Mil u to veruje (a koji Englez to ne veruje?)... Ali ova izreka ne može izdržati nikakvu kritiku. Računica: »Ne čini ništa što ne bi hteo da se tebi čini« zabranjuje postupke zbog njihovih štetnih posledica: potajna je misao da se izvestan postupak uvek nadoknađuje. A šta bi sada bilo kad bi neko s Makiavelijevim Vladaocem u ruci izišao i rekao: »Mi moramo činiti baš ono što će nam omogućiti da preteknemo druge — i što lišava druge moći da to isto učine nama«? — S druge strane: setimo se Korzikanca, kome čast nalaže osvetu. Ni on ne želi da ga prosvira tane; ali izgled na tane, verovatnoća da ga dobije, ne zadržava ga od toga da osveti svoju čast... I zar nismo u svima pristojnim postupcima baš namerno ravnodušni prema onome što bi nas zvog njih snašlo? Izbegavati izvestan postupak koji bi imao štetne posledice po nas — to bi značilo zabraniti uopšte svaki pristojan postupak. 
          Nezavisno od toga ova izreka je važna, jer odaje izvestan tip čoveka: u njoj se formuliše instinkt stada — mi smo ravni, mi sebe smatramo ravnim: kako ja tebi, tako ti meni. — Ovde se stvarno veruje u ekvivalentnost postupaka, koja u svima stvarnim odnosima nikada ne postoji. Ne može se uzvratiti za svaki postupak: između stvarnih »individua« ne postoje podjednaki postupci, pa prema tome ne može ni biti »naknade«... Kada ja nešto činim, od mene je uopšte vrlo daleko pomisao da ikoji čovek može učiniti isto: to je moje... Niko mi ne može nadoknaditi, nego mi se samo može u najboljem slučaju nešto »drugo« učiniti. —

926

          Protiv DŽona Stjuarta Mila. — Mene užasava njegovo prostaštvo kad kaže: »Što je pravo Janku, pravo je i Marku«; Što ne želiš da tebi čine ljudi, ne čini ni ti njima«: time se sav ljudski odnos zasniva na uzajamnim uslugama, tako da se svaki postupak javlja kao neka vrsta plaćanja za nešto što je nama učinjeno. Pretpostavka je tu neotmena u najgorem smislu: tu se pretpostavlja ekvivalentnost vrednosti postupaka mojih i tvojih; tu se prosto svodi na ništicu najličnija vrednost jednoga postupka (ono što se ničim ne može naknaditi ni platiti — ). »Uzajamnost« je veliko prostaštvo; baš to što niko drugi ne bi mogao i ne bi smeo činiti ono što ja činim; što ne postoji nikakvo izravnanje (osim u sasvim odabranom krugu gde je čovek uistinu među sebi ravnima); što u dubljem smislu čovek nikad ne uzvraća, jer je on nešto jednokratno i čini samo nešto jednokratno — to osnovno ubeđenje sadrži u sebi razlog aristokratske odvojenosti od mase, jer masa veruje u »jednakost«, pa prema tome i u izravnanje i »uzajamnost«. 

927

          Tesnogrudost i lokalnost moralne ocene vrednosti i njenih pojmova o »korisnom« i »štetnom« ima svoj dovoljan razlog; to je nužno stanovište društva koje je u stanju da sagleda samo bliže i najbliže posledice.
          Državi i političaru, potrebna su već izvesna nadmoralna shvatanja: jer i država i političar moraju računati s mnogo većim spletom posledica. 
          Tako isto bila bi mogućna jedna svetska ekonomska politika koja bi na stvari gledala s tako daleke perspektive da bi za trenutak svi pojedinačni zahtevi morali izgledati nepravični i proizvoljni.

928

          »Ići za svojim osećanjem?« — Povesti se za velikodušnim osećanjem i tako dovesti svoj život u opasnost, pod uticajem jednoga trenutka: to malo vredi i ni najmanje nije nešto naročito. U sposobnosti za to svi su ravni — a u odlučnosti za to prestupnik, bandit i Korzikanac izvesno pretiču poštenog čoveka. 
          Viši je stepen: savladati ovaj impuls kod sebe i ne činiti herojska dela po impulsu — nego hladno, razumno, slobodno od burnih priliva osećanja uživanja u tome... To isto vredi i za sažaljenje: ono se obično mora najpre prosejati kroz razum; bez toga ono postaje isto onako opasno kao i svaki afekt. 
          Slepo popuštanje pred jednom strašću, pa bila to velikodušnost, sažaljenje ili neprijateljstvo, uzrok je najvećih zala.
          Veličina karaktera ne sastoji se u tome što čovek nema tih strasti — naprotiv, treba da ih ima u strašnoj meri: ali samo da ih vodi na uzdi... i to bez uživanja u tom zauzdavanju, nego prosto zato... 

929

          »Dati svoj život za jednu stvar« — to čini veliki efekat. 
          Ali čovek; daje svoj život za mnogo stvari: strasti sve zajedno i posebice traže svoje zadovoljenje. Da li je čovek posvetio svoj život sažaljenju ili srdžbi ili osveti, to ne menja stvar s gledišta vrednosti. Koliko je njih žrtvovalo svoj život zvog lepih žena — i što je još gore, i svoje zdravlje! Kad čovek ima temperamenta, instinktivno bira opasne stvari: na primer pustolovinu spekulacije, ako je filosof; ili nemoral, ako je čovek od vrline. Jedna vrsta ljudi neće ništa da rizikuje, a druga hoće. Da li mi drugi preziremo život? Naprotiv, mi instinktivno tražimo pojačan život, život u opasnosti... S tim, još jednom da kažemo, ne želimo biti vrliji od drugih. Paskal, na primer, nije hteo ništa da rizikuje i ostao je hrišćanin: to je može biti bilo vrlina. — Čovek uvek nešto žrtvuje.

930

          Koliko dobiti čovek žrtvuje, kako je malo »sebičan«! Svi njegovi afekti i strasti traže svoje pravo — a kako je strast daleko od mudre koristi koja se sastoji u sebičnosti! 
          Čovek ne traži svoju »sreću«; čovek mora biti Englez pa da bi mogao poverovati da čovek uvek traži svoju dobit. Naše žudnje hoće da se istroše na stvarima u dugim strastima — njihova nagomilana energija traži prepreke. 

931

          Svi su afekti uopšte korisni: jedni neposredno, drugi posredno; u pogledu korisnosti apsolutno je nemogućno utvrditi stupanj vrednosti — kao što se svakako sile prirode sve bez razlike mogu smatrati dobrima, to jest korisnima, s ekonomskog gledišta, bez obzira na to koliko su izvor strahota i kobne bespovratnosti. Najviše što se može reći jeste da su najjači afekti od najveće vrednosti: pošto ne postoje jači izvori snage. 

932

          Dobronamerna, milostiva, dobrodušna raspoloženja duha nisu došla do priznanja usled koristi koja se od njih ima, nego usled toga što su to stanja bogatih duša, koje su u stanju darivati i čija vrednost leži u obilju osećanja života. Pogledajte u oči dobrotvoru! U njima je izraženo nešto što je taman suprotno samoodricanju, mržnji na sebe, »paskalizmu«. 

933

          Ukratko: mi tražimo vlast nad strastima, ne njihovo slabljenje ili istrebljenje! — Što je veća gospodareća snaga volje, utoliko se veća sloboda sme dati strastima. 
          »Veliki čovek« velik je po slobodi koju dopušta svojim željama i po još većoj moći koja zna kako da upregne ta divna čudovišta u svoju službu. 
          »Dobar čovek« je na svakom stupnju civilizacije bezopasan i koristan čovek u isti mah: neka vrsta sredine; u opštoj svesti on je izraz onoga čega se nemamo rašta plašiti, ali koji se zbog toga ne sme prezirati.
          Vaspitanje: u suštini sredstvo da se izuzetak upropasti za račun pravila. Obrazovanje: u suštini sredstvo da se ukus uputi protiv izuzetka u prilog prosečnih. 
          Tek kada kultura raspolaže obiljem sila, može postati zimska bašta za luksuznu kulturu izuzetka, opita, opasnosti, nianse: — tome teži svaka aristokratska kultura. 

934

          Sve sama pitanja sile: do koje mere čovek može ostvarivati svoju nameru protiv društvenih uslova održanja i protiv predrasuda društva? — Do koje mere može čovek pustiti na volju svojim strašnim osobinama, od kojih većina ljudi propada? — Do koje mere može ići unatoč istini i stati na stranu njenih najsumnjivijih strana? — Do koje mere može čovek ustati protiv stradanja, preziranja samoga sebe, sažaljenja, bolesti, poroka, s pitanjem da li može njima zagospodariti? (— što nas ne ubija, to nas snaži...) — Najzad: do koje mere sme čovek dati za pravo pravilu, onom što je opšte, maleno, dobro, ispravno, prosečno, a da se time ne vulgarizira?... Najveća proba karaktera: ne dopustiti da te dobro navede u propast. Dobro kao luksuz, kao utančanost, kao porok.
 
 

-početak-