A. KRITKA IDEALA
330
Ovu kritiku početi s tim što će se odbaciti
reč »ideal«; kritika željivosti.
331
Vrlo mali broj ljudi među nama je svestan
šta u sebi sadrži stav željivosti, svako »tako bi trebalo da je, ali
nije«, ili pak »tako bi trebalo da je bilo«: takvi sudovi sadrže osudu čitavog
toka stvari. Jer u svetu nema ničega izdvojenoga: najmanja stvar nosi celinu
na svojim leđima; na tvojoj maloj nepravdi počiva čitava zgrada budućnosti,
celina se osuđuje pri svakoj kritici i najmanjega dela. Pretpostavimo sada
da se moralna norma, kako je sam Kant shvatio, nikada nije potpuno ispunila
i da ostaje kao neka vrsta transcendentalnoga nad stvarnošću, a da pri tom
nikada u nju ne siđe: onda bi moral sadržao u sebi sud o celini, koji bi ipak
dopuštao pitanje: otkuda mu pravo na to »put odavde? Put od stvarnosti?«
Čak i večito nezadovoljstvo? Je li željivost možda pokretačka sila sviju stvari?
Je li ona ? Na koji način deo dolazi do toga da se javlja kao sudija celine?
— I ako je, kao što neki tvrde, ova moralna osuda i nezadovoljstvo stvarnošću
neiskorenjivi instinkt, nije li možda mogućno da ovaj instinkt pripada neiskorenjivim
glupostima, pa čak i bezobzirnostima naše vrste? — Ali, govoreći to, mi činimo
baš ono što osuđujemo; gledište željivosti, nepozvanoga suđenja, sastavni
je deo čitavoga karaktera toka stvari kaogod i svaka nepravda i nesavršenstvo
— naš pojam »savršenstva« nikako ne nalazi svoje puno zadovoljenje. Svaki
nagon koji traži zadovoljenje izražava svoje nezadovoljstvo sa sadanjim stanjem
stvari: kako? je li možda celina sastavljena samo od nezadovoljnih delova,
koji svi skupa imaju razne želje u glavama? Je li »tok stvari« možda— Bog?
*
Meni se čini da je od bitne važnosti da
raskrstimo s pojmom celine, jedinstva i svake vrste sile ili apsolutnoga;
jer se nećemo moći da oslobodimo iskušenja da to ne nazovemo najvišim bićem
i ne krstimo »Bogom«. Celina se mora rasparčati; mi moramo zaboraviti na poštovanje
koje smo joj ukazivali; a ono što smo dali nepoznatom i celini, moramo da
uzmemo natrag za najbliže, naše.
Onde gde Kant na primer kaže: »Dve su stvari večito dostojne poštovanja«
(na kraju Kritike praktičnog razuma) danas bismo mi radije rekli: »Varenje
je još dostojnije poštovanja«. Pojam svega, celine, uvek će izazivati stare
probleme kao što je: »Kako je zlo mogućno?« itd. Zato »sve«,
celina, ne postoji, niti postoji kakav veliki nervni centar, ni inventar,
niti pak skladište sile.
332
Čovek kakav treba da je: to nam zvuči isto
tako neukusno kao: »drvo kakvo treba da je«.
333
Etika: ili »filosofija željivosti«. — »Trebalo
bi da je drukče«, »treba da bude drukče«: nezadovoljstvo se čini kao da je
srž etike.
Čovek bi mogao da se spase toga stanja: prvo, birajući stanja
u kojima je slobodan od tih osećanja; drugo, shvatajući njihovu drskost i
glupost: jer želeti da nešto drukče bude negoli što je, znači želeti da sve
drukče bude — znači odbacivati celinu. Ali sam život je jedna takva želja!
Utvrditi šta postoji, kakvo je to što postoji, čini se bezmerno
više, ozbiljnije od svakoga »tako bi trebalo da je«, jer je ovo poslednje
kao ljudska kritika i pretencioznost unapred osuđeno da bude smešno. Tu se
izražava potreba koja želi da poredak u svetu bude u skladu s našim blagostanjem;
i koja upućuje našu volju da doprinese što više može tome cilju.
S druge strane, samo ova želja »tako bi trebalo da je« izazvala
je drugu želju: da saznamo šta jeste? Saznanje o tome šta jeste već je posledica
pitanja »kako? je li to mogućno? zašto baš tako?« Naše čuđenje zbog nesklada
između naših želja i toka stvari u svetu dovelo nas je do poznanja toka stvari.
Možda stvar stoji i drukče: možda je ono »tako bi trebalo da je« samo naša
želja da savladamo svet. —
334
Danas, kad nam svako zahtevanje da »čovek
treba da je takav i takav« izaziva malu ironiju na usnama, kad se čvrsto držimo
mišljenja da čovek, uprkos svemu, postaje samo ono što jeste
(uprkos svemu: to će reći vaspitanju, obuci, sredini, slučajevima i nesrećama)
u stvarima morala mi smo se naučili začudo da izokrenemo odnos između uzroka
i posledice — ništa nas možda ne razlikuje dublje od starih sledbenika morala.
Mi, na primer, ne kažemo više: »Porok je uzrok što jedan čovek propada i fiziološki«;
isto tako mi ne kažemo: »Čovek ne napreduje vrlinom, ona mu donosi dug život
i sreću«. Naše je mišljenje pre da porok i vrlina nisu nikakvi uzroci, nego
samo posledice. Čovek biva pristojan čovek zato što jeste takav:
to će reći jer je rođen kao kapitalist s dobrim instinktima i uspešnim odnosima...
Ako čovek dođe na svet kao siromah, od roditelja koji su u svemu samo trošili,
a nisu ništa sticali, onda je on »nepopravljiv«, to će reći sposoban za tamnicu
i ludnicu... Danas mi nismo više u stanju da delimo moralnu degeneraciju
od fiziološke: moralna degeneracija je prosto splet simptoma fiziološke;
čovek je po nužnosti rđav, kao što je po nužnosti bolestan... Rđav: ova reč
na ovome mestu izražava izvesnu nemoć, koja je fiziološki vezana s tipom
degeneracije: na primer slabost volje, nesigurnost, pa čak i mnoštvo »ličnosti«,
nemanje moći za uzdržavanje od reagiranja na nadražaj i za »vladanje« nad
sobom, sputanost pred svakom vrstom sugestije nečije tuđe volje. Porok nije
nikakav uzrok; porok je posledica... Porok je prilično proizvoljni
rezime izvesnih posledica fiziološke degeneracije. Jedan opšti stav, »čovek
je rđav«, kao što to uči hrišćanstvo, bio bi opravdan, kad bi bilo opravdano
smatrati tip degenerika normalnim tipom čoveka. Ali to je možda preterano.
Svakako, ovaj stav važi svuda gde je hrišćanstvo napredovalo i preovladalo;
jer se time dokazuje postojanje bolesnog zemljišta, oblasti za degeneraciju.
335
Nismo u stanju da dovoljno izrazimo poštovanje
prema čoveku, kad ga vidimo kako se razume u veštini probijanja kroz život,
u istrajnosti, iskorišćavanju prilika, zbacivanju protivnika; ali ako ga gledamo
u svetlosti njegovih želja, on je najapsurdnija životinja... To je isto kao
kad bi mu bio potreban manež za kukavičluk, lenost, slabost, sladunjavost,
pokornost, kao oporavilište od njegovih jakih i muških vrlina: pogledajte
ljudske želje, njihove »ideale«. Kad čovek ima želje, onda se odmara
od onoga što je od najveće vrednosti u njemu, od svoga delanja: pomoću ništavnog,
apsurdnog, bezvrednosnog, detinjastog. Duhovno siromaštvo i nedovitljivost
ove dovitljive životinje pronalazačkoga duha prosto je strahovito. »Ideal«
je u neku ruku odmazda koju čovek plaća za ogromni izdatak koji mora da snosi
u svima stvarima i neodložnim dužnostima. Kad prestane stvarnost, onda dolazi
san, zamor, slabost: »ideal« je upravo oblik sna, zamora, slabosti, nemoći...
Najjače prirode postaju ravne najslabijim kad na njih naiđe ovo stanje: one
obožavaju prestanak rada, borbe, strasti, napetosti, suprotnosti,
ukratko stvarnosti... borbe za saznanjem, napora za saznanjem.
»Bezgrešnost«: tako se naziva idealno stanje zaglupljenosti; »blaženstvo«:
idealno stanje lenosti; »ljubav«: idealno stanje životinje iz stada, koja
više neće da ima nikakvog neprijatelja. Na taj način je uzdignuto do ideala
sve ono što čoveka unizuje i umanjuje.
336
Žudnja uvećava ono što se želi imati; ona
sama raste od neispunjenja — najveće su one ideje koje je stvorila najžešća
i najduža žudnja. Ukoliko naša žudnja za stvarima raste, utoliko postaje veća
vrednost tih stvari: ako su »moralne vrednosti« postale najviše vrednosti,
onda to znači da je moralni ideal bio najmanje ostvaren (i utoliko je on pretstavljao
nešto transcendentalno svemu stradanju, kao sredstvo blaženstva). Čovečanstvo
je sa sve većim žarom samo oblake grlilo: ono je najzad svoje očajanje, svoju
nemoć, nazvalo »Bogom«...
337
Kolika je naivnost sviju poslednjih »željivosti«
— kad se ne zna ni čovekovo »zašto«.
338
Šta je lažan novac morala? — Moral pretenduje
da nešto zna, naime da zna šta je »dobro i zlo«. A to znači znati zašto je
čovek ovde na zemlji, kakav mu je cilj, kakvo određenje. A to opet znači znati
da čovek uistinu ima cilj i određenje.
339
Da čovečanstvo ima da reši neki opšti zadatak,
da ono kao celina ide nekom određenom cilju, ovo nejasno i proizvoljno shvatanje
još je vrlo mlado. Možda ćemo ga se otresti pre negoli što postane »idée fixe«...
Čovečanstvo, međutim, nije nikakva celina: ono je nerazdeljivo mnoštvo životnih
procesa koji se dižu i padaju — ono nema mladosti, niti ima zrelosti, niti
najzad starosti. Nego su slojevi izmešani i nabacani preko reda, i kroz nekoliko
tisuća godina može biti još mlađih tipova čoveka negoli što ih ima danas.
S druge strane, dekadencija pripada svima periodima ljudske istorije: svuda
ima otpadaka i raspadanja, i otklanjanje elemenata propadanja i neuspelih
i suvišnih tvorevina sačinjava suštinu životnog procesa.
*
Pod vlašću hrišćanske predrasude ovo pitanje
nije se ni postavljalo: smisao života sastojao se u spasavanju individualne
duše; pitanje da li će čovečanstvo trajati više ili manje nije se uzimalo
u obzir. Najbolji hrišćani žudeli su da kraj dođe što pre; — u pogledu potreba
pojedinca nije postojala nikakva sumnja... Zadatak svakog pojedinca
u sadašnjosti bio je istovetan sa zadatkom ma koga čoveka u budućnosti: vrednost,
smisao, opseg vrednosti bio je utvrđen, bezuslovan, večit, jedno s Bogom...
Što je otstupalo od ovog večitog tipa bilo je grešno, đavolje, osuđeno...
Težište vrednosti za svaku dušu ležalo je u njoj samoj: spasenje
ili prokletstvo! Spasenje večite duše! Krajnji oblik afirmacije jastva.
Za svaku dušu postojalo je samo jedno savršenstvo; samo jedan ideal; samo
jedan put spasenju... Krajnji oblik načela jednakih prava, u zajednici sa
optičkim uveličanjem sopstvene važnosti, doveden do besmislenosti... Ništa
drugo sem besmisleno važnih duša koje se vrte oko sebe sa neiskazanim strahom...
*
Niko ne veruje više u ovo apsurdno važničanje:
mi smo svoju mudrost prosejali kroz sito preziranja. Pa ipak stoji nepokolebljivo
optička navika traženja vrednosti čoveka u njegovom približenju
idealnom čoveku: u osnovi, čovek se drži misli o afirmaciji jastva isto
tako čvrsto kao što se drži jednakosti prava pred idealom. Jednom rečju: ljudi
veruju da im je poznata najviša željivost u pogledu idealnog čoveka...
Ovo verovanje je prosto rezultat ogromnog štetnog uticaja hrišćanskog
ideala, što može svako utvrditi za sebe ako brižljivo ispituje »idealan tip«.
Na prvom mestu, veruje se da se zna da je idealan tip nešto što
treba želeti; drugo, da se zna koji je to tip: treće, da je
svako otstupanje od ovog idealnog tipa nazadnjački pokret, da koči duh progresa,
da je gubitak sile i moći u čoveku... Sanjati o stanju u kome će ovaj savršeni
čovek biti u ogromnoj većini: preko toga nisu išli ni naši socijalisti ni
gospoda utilitarci. — Na taj način izgleda da je u razvitak čovečanstva ušao
izvestan cilj: u svakom slučaju, verovanje u izvesno približavanje idealu
jeste jedini oblik u kome se danas zamišlja izvestan cilj u istoriji čovečanstva.
Jednom rečju: dolazak »carstva Božjeg« stavljen je u budućnost, na zemlju,
i dan mu je čovečanski smisao — ali je čovek ostao u osnovi čvrsto pri veri
u stari ideal...
340
Prikriveniji oblici kulta hrišćanskog
moralnog ideala: Slabićki i malodušni pojam »prirode«, koji su izmislili
fanatici prirode (po strani od svih instinkata za strašno, neumitno i ciničko:
kaogod i od njenih »najlepših strana«), pretstavlja neku vrstu pokušaja pronalaženja
moralnih hrišćanskih elemenata »čovečnosti« u njoj. Rusoov pojam prirode,
kao da je »priroda« sloboda, dobrota, bezgrešnost, poštenje, pravičnost,
idila — još uvek je u osnovi samo kult hrišćanskog morala. — Valjalo
bi pokupiti mesta da se vidi čemu su se upravo pesnici divili, recimo na
visokim planinama. — Šta je Getea tu zanimalo — zašto se divio Spinozi. —
Potpuno neznanje razloga ovoga kulta...
Slabićki i malodušni pojam »čoveka« la Kont i Stjuart Mil,
po mogućstvu čak i predmet kulta... Sve je to samo kult hrišćanskog morala
pod novim imenom... Slobodni mislioci, na primer Gijo.
Slabićki i malodušan pojam »umetnosti« kao sažaljenja prema
svima stradalnicima, zlosrećnicima (čak i u istoriji, na primer kod Tjeria):
to je još uvek samo kult hrišćanskog moralnog ideala.
I ceo socijalistički ideal nije ništa drugo do tupoglavo
pogrešno shvatanje hrišćanskog moralnog ideala.
341
Poreklo ideala. Ispitivanje zemljišta
na kome uspeva.
A. Polazeći od »estetskih« stanja, u kojima svet izgleda puniji,
obliji, savršeniji: paganski ideal u kome afirmacija jastva preovlađuje
(ljudi daju od obilja). Najviši tip: klasični ideal — kao izraz blagostanja
sviju glavnih instinkata. U njemu opet nalazimo najviši stil: veliki stil.
Izraz same »volje za moć«. Instinkt koji uliva najviše straha ima smelosti
da sebe samog otkrije.
B. Polazeći od stanja u kojima svet izgleda prazniji, bleđi, mršaviji,
gde »oduhotvorenje« i nečulnost imaju rang savršenstva, gde se najviše izbegava
ono što je brutalno, životinjski-spontano (— ljudi odračunavaju, biraju —):
»mudrac«, »anđeo«, sveštenički = devičanski = neznalački, fiziološka karakteristika
takvih idealista: — anemični ideal. Pod izvesnim okolnostima ovaj
ideal može biti ideal priroda koje pretstavljaju paganizam (tako Gete vidi
u Spinozi svoga »svetitelja«).
V. Polazeći od stanja u kojima osećamo da je svet suviše besmislen,
zao, bedan, varljiv, da bismo mogli u njemu pomosliti ili poželeti kakav
ideal (čovek tu odriče, uništava): prenošenje ideala u oblast jednoga protivprirodnog,
protivstvarnog, protivlogičkog sveta; duševno stanje čoveka koji tako sudi
(»osirotelost« sveta kao posledica stradanja: čovek samo prima, ne daje više
ništa —): to je protivprirodni ideal.
(Hrišćanski ideal je na sredini između drugoga i trećega i u njemu
preovlađuje čas jedan, čas drugi tip.)
Tri ideala: A. Ili snaženje života (paganizam), ili B. osirotelost
života (anemija), ili V. odricanje života (protivprirodnost). »Bogotvorenje«
se oseća: u najvećem obilju, — u najutančanijem odabiranju — u preziranju
i uništenju života.
342
A. Dosledni tip. Ovde se shvata
da se ni zlo ne sme mrziti, da mu se ne sme opirati, da se protiv njega ne
sme ni borba voditi; da se ne samo prima stradanje koje takvo postupanje
donosi sa sobom; da se živi potpuno u pozitivnim osećanjima; da se
staje na stranu protivnikovu rečju i delom; da se prezasićenjem mirnih, dobroćudnih,
pomirljivih, samarićanskih i punih ljubavi stanja posni zemljište za druga
stanja... da je stalna praksa potrebna. Šta se time postiže? — Budistički
tip ili savršena krava.
Ovo stanovište je mogućno samo kad ne vlada moralni fanatizam —
to će reći kad se zlo ne mrzi zarad samog zla, nego samo zbog toga što otvara
put stanjima koja nam nanose bol (nemir, rad, brigu, zaplet, zavisnost).
To je budističko stanovište: tu se ne mrzi greh, tu nema pojma »greha«.
*
B. Nedosledni tip. Vodi se rat protiv
zla — veruje se da rat radi dobra nema onih moralnih posledica koje
obično povlači rat za sobom niti deluje na karakter (usled čega ga se ljudi
gnušaju kao zla). U samoj stvari, jedan takav rat protiv zla kvari
mnogo temeljnije negoli ma kakvo neprijateljstvo između lica i lica; i obično
nekakvo »lice« bar u mašti zauzima mesto protivnika (đavo, zli dusi itd.).
Neprijateljsko posmatranje, ponašanje, uhođenje svega onoga što je u nama
rđavo, i što bi moglo poticati iz rđavoga izvora, završuje se najmučnijim
i najbrižnijim stanjem: tako da sada zaželimo »čudo«, nagradu, ekstazu, rešenje
zagonetke u drugom svetu... To je hrišćanski tip: ili savršeni božjak.
*
V. Stoički tip. Čvrstina, samokontrola,
nepokolebljivost, mir kao nesalomljivost dugotrajne volje — duboka mirnoća,
odbranbeni stav, tvrđava, ratničko nepoverenje — čvrstina načela; jedinstvo
volje i znanja; samopoštovanje. Pustinjački tip. Savršeni »rogonja«.
343
Ideal koji želi da preovlada i da se afirmiše
teži da se osloni a) na patvoreno poreklo, b) na prividnu srodnost, sa već
postojećim moćnim idealima, v) na stravu od tajne, kao da kroz nju govori
neka neosporna sila, g) na klevetanje protivničkih ideala, d) na lažljivo
učenje o koristi koju sa sobom donosi, na primer sreću, duševni mir ili čak
pomoć nekog silnog Boga itd. — Za psihologiju idealista: Karlajl, Šiler,
Mišle.
Ako bi se otkrila sva oruđa odbrane i zaštite, pomoću kojih se
jedan ideal drži, da li bi time on bio opovrgnut? On je upotrebio
sredstva pomoću kojih živi i napreduje sve živo — ona su sva »nemoralna«.
Moje gledište: na sve sile i nagone koji su izvor života i napredovanja
moral je bacio anatemu: moral kao instinkt odricanja života.
Moral se mora uništiti da bi se oslobodio život.
344
Ne znati sebe sama: to je mudrost idealista.
Idealist je biće koje ima razloga da ostane u mraku u pogledu samoga sebe,
i koje je dovoljno pametno da ostane u mraku i u pogledu ovih razloga.
345
Tendencija moralnog razvitka. —
Svako želi da ne zavlada nijedno drugo učenje i ocenjivanje vrednosti stvari
osim onog pomoću koga on sam prolazi dobro. Prema tome, od iskona je bila
tendencija slabih i prosečnih da oslabe jake i da ih svedu na nivo slabih:
njihovo glavno oruđe u tome bilo je moralni sud. Držanje jakih prema slabima
žigosano je; viša stanja jačega dobivaju pogrdne nadimke.
Borba mnogih protiv retkih, običnih protiv izuzetaka, slabih protiv
jakih: jedan od najfinijih prekida u ovoj borbi susreće se u činjenici da
izuzeci, probirači, finiji duhovi pretstavljaju sebe kao slabe i odbacuju
grublja oruđa moći.
346
1. Takozvani čisti nagon za saznanjem sviju
filosofa nalažu im njihove moralne »istine« — on je samo prividno nezavisan.
2. »Moralne istine«: »tako treba postupati«, prosta su stanja svesti
jednog zamorenog instinkta: »tako i tako se kod nas postupa«. »Ideal« treba
da pojača i vaspostavi jedan instinkt; čoveku laska biti poslušan tamo gde
je samo automat.
347
Moral kao sredstvo moralne kvareži.
— »Priroda« je dobra, jer je njen uzrok jedan mudar i dobar Bog. Na koga
onda pada krivica za »kvarež čoveka«? Na vas tirane i zavodnike, na vladajuće
klase — moraju se one uništiti — : to je Rusoova logika (uporedi Paskalovu
logiku, koji rešenje nalazi u prvorodnom grehu).
Valja uporediti Luterovu logiku, koja je slična. U oba slučaja
traži se izgovor da se uvede nezasitljiva žeđ za osvetom kao moralna i
religiozna dužnost. Mržnja protiv vladajuće klase teži da osvešta
sebe samu... (»grešnost Izrailja«: osnovica za moć sveštenika).
Valja uporediti ovo s Pavlovom logikom, koja je slična.
Ove reakcije uvek se pojavljuju pod štitom božje stvari, stvari prava, čovečnosti
itd. U slučaju s Hristom likovanje naroda javlja se kao uzrok njegove
osude; to je bio od početka antisveštenički pokret. I kod antisemita
nailazimo uvek na isti trik: navaliti na protivnika moralnim osudama, a za
sebe zadržati ulogu pravde koja kažnjava.
Posledica borbe: Borac pokušava
da svoga protivnika preobrati u nešto sebi sasvim suprotno — razume se u
mašti. On teži da u sebe veruje do te mere, da može imati potrebne hrabrosti
za »dobru stvar« (kao da je on sam ta dobra stvar); kao da se njegov
protivnik bori protiv razuma, ukusa i vrline... Kao najjače odbranbeno i
napadačko oruđe njemu je potrebna vera u sama sebe, koju on, međutim,
ume da krivo protumači kao veru u Boga: — on nikada ne slika sebi dobiti
i koristi od pobede, nego uvek pobedu zarad same pobede, kao »božju pobedu«
—. Svaka mala zajednica (pa čak i pojedinci) koja je upletena u borbu pokušava
da sebe uveri: » Na našoj strani su dobar ukus, dobar sud i vrlina«...
Borba tera ljude na preterano samouvažavanje.
349
Ma kako nastran ideal čovek imao (bilo
kao »hrišćanin«, »slobodan duh«, »imoralist«, ili nemački imperijalist),
ne bi trebalo da zahteva da njegov ideal postane jedini ideal: jer se na
taj način idealu oduzima karakter privilegije, preimućstva. Ideal treba imati
radi toga da se čovek njime odlikuje od drugih, ne da se izjednači.
Otkuda dolazi to da većina idealista odmah vrše propagandu za svoj
ideal, kao da ne bi imali nikakva prava na ideal, kad ga ne bi svi priznali?
— Tako postupaju, na primer, sve one odvažne devojke koje uzimaju sebi slobodu
da uče latinski i matematiku. Što ih na to sili? Bojim se instinkt stada,
i strah od njega: one se bore za »emancipaciju žene« jer pod formom velikodušne
delatnosti, pod zastavom »za druge«, one najbolje sprovode svoj sitni lični
separatizam.
Veština idealista da se pokazuju samo kao pobornici i »pretstavnici«
jednoga ideala: na taj način oni se preobražuju u očima onih koji još veruju
u nesebičnost i herojstvo. Međutim, pravo herojstvo ne sastoji se u tome
da se čovek bori pod zastavom požrtvovanja, predanosti i nesebičnosti, nego
da se uopšte ne bori... »Takav sam; takav ću biti: — a vas neka đavo nosi!«
—
350
Svaki ideal pretpostavlja ljubav
i mržnju, poštovanje i preziranje. Ili je pozitivno
osećanje ptvi potstrek ili negativno. Mržnja i preziranje prvi su potstrek,
na primer, kod sviju ideala koji se osnivaju na osvetoljublju.
-početak-
|