ČOVEK
Telo kao
ključ. — Ako pretpostavimo da je »duša« bila privlačna
i tajanstvena misao, od koje su se filosofi s pravom, protiv volje,
odvojili
— može biti da je ono čime su se otada naučili da je zamenjuju još
privlačnije,
još tajanstvenije. Ljudsko telo, u kome cela najdalja i
najbliža
prošlost celokupnog organskog života oživljava još jednom i postaje
telesna,
kroz koje, iz koga i preko koga čini se da struji jedna ogromna nečujna
reka: telo je čudnovatija misao od stare »duše«. U sva vremena bolje se
verovalo u naše telo, kao našu najprisniju svojinu, naše najizvesnije
biće,
jednom rečju kao naše »ja«, negoli u duh (ili »dušu«, ili subjekt, kako
danas školski jezik kaže mesto duše). Nikome nikada nije na um palo da
svoj stomak shvati kao tuđ, možda i božanski: ali za sklonost i ukus
čovekov
da svoje misli shvati kao »ulivene«, svoje ocene vrednosti kao
nadahnute
Bogom, svoje instinkte kao delatnost na pomolu — bilo je dokaza u svima
vremenima čovečanstva. Još i danas, naročito među umetnicima, može se u
velikoj meri primetiti neka vrsta divljenja i poniznog oklevanja u
odlučivanju,
kad im se postavi pitanje, kako su izveli svoj najbolji pokušaj i iz
koga
im je sveta došla stvaralačka misao: kad pitate na ovaj način, njih
obuzima
nešto nalik na nedužnost i dečji stid, oni se jedva usuđuju reći: »Toje
došlo od mene, moja ruka je kocku bacila«. — Obrnuto, čak i oni
filosofi
i religiozni duhovi koji su u svojoj logici i pobožnosti imali
najimperativniji
razlog da svoje telo smatraju obmanom (i to obmanom savladanom
i
likvidiranom) — nisu mogli poreći glupu činjenicu da je telo još uvek
tu:
o tome postoje najneočekivaniji dokazi, delom kod Pavla, delom u
filosofiji
Vedanta. Ali, šta najzad znači jačina vere? Jaka vera može još
uvek
biti vrlo glupa vera! O tome bi se moglo razmišljati: —I naposletku, ako je vera u telo samo posledica jednog zaključka: ako pretpostavimo da je zaključak pogrešan, kao što tvrde idealisti, ne postavlja li se pitanje verodostojnosti samoga duha, što je na takav način povod pogrešnih zaključaka? Ako pretpostavimo da su mnoštvo, i prostor i vreme i kretanje (i sve što bi moglo biti osnov verovanja u telo) zablude — koliko bi nepoverenja to izazvalo prema duhu koji nas je naveo na takve pretpostavke ? Neka je dosta što je vera u telo bar zasada još uvek jača od vere u duh; i ko bi nju hteo da potkopa, potkopava s tim potpuno i veru u autoritet duha!
|