OTMEN ČOVEK

935 

          Tip: prava dobrota, otmenost, veličina duše koja potiče od bogatstva: ona ne daje da bi primala — ona sebe neće uzvišavati time što će biti dobra; — rasipanje kao tip prave dobrote: bogatstvo same ličnosti kao preduslov. 

936 

          Aristokratizam. Ideali stada — sada na vrhuncu kao najviša mera vrednosti »društva«: pokušaj da im se da kosmička, pa čak i metafizička vrednost. — Protiv tih ja branim aristokratizam
          Jedno društvo koje bi htelo da sačuva obzir i delikatnost u odnosu prema slobodi mora sebe osećati kao izuzetak i protiv sebe imati jednu moć od koje se izdvaja, koju gleda s visoka i neprijateljski. 
          Što se više odričem prava i sebe izjednačujem s drugima, to više padam pod vlast najprosečnijih i najzad najvećega broja. Prvi uslov koji jedno aristokratsko društvo ima u sebi, da bi održalo među svojim članovima visok stupanj slobode, jeste ona krajnja napetost koja potiče od prisustva suprotnih nagona kod ovih članova: od njihove volje za vlašću.... 
          Kad idete za tim da zbrišete sve jake suprotnosti i razlike u rangu, onda tim brišete i jaku ljubav, uzvišeni stav duha i osećanje svoje sopstvene ličnosti. 

          Za stvarnu društvenu psihologiju slobode i jednakosti. Šta tu opada
          Volja za ličnom odgovornošću, znak opadanja autonomije; sposobnost za napad i odbranu, čak i u stvarima duha: zapovednička moć; smisao za strahopoštovanje, potčinjavanje, podređivanje, sposobnost za ćutanje; velika strast, veliki zadatak, tragedija, vedrina. 

937 

          Ogisten Tjeri čitao je 1814 šta je rekao Monlozije u svom delu De la monarchie française odgovorio je uzvikom srditosti i zaseo za svoje delo. Ovaj emigrant je rekao: Race d' affranchis, race d' esclaves arraché de nos mains, peuple tributaire, peuple nouveau, licence vous fut octroyée d' etre libres, et non pas á nous d' etre nobles; pour nous tout est de droit, pour vous tout est de grâce, nous ne sommes point de votre communauté: nous sommes un tout par nous-memes. 

938 

          Kako aristokratski svet sve više sebe sama šiša i slabi! Svojim otmenim instinktima on odbacuje svoje privilegije i po svojoj utančanoj kultivisanosti interesuje se za narod, za slabe, siromašne, poeziju malih itd. 

939 

          Postoji jedna otmena i opasna vrsta bezbrižnosti, koja dopušta duboke zaključke i razumevanje: to je bezbrižnost samopouzdane i prebogate duše koja se nikada ne pati oko prijatelja, ali koja zna samo za gostoprimstvo, samo gostoprimstvo upražnjava i samo to zna upražnjavati — srce i dom otvoreni svakom ko hoće da uđe, pa bili to prosjaci, kljasti ili kraljevi. To je prava društvenost: ko nju ima, ima stotinu »prijatelja«, ali verovatno nijednog prijatelja. 

940 

         Učenje: mhden agan primenjuje se na ljude sa preobilnom snagom — ne na prosečne; egkrateia i askhsizsamo su stupnjevi visine: više od njih stoji »zlatna priroda«. 
          Moral dužnosti — bezuslovne poslušnosti kod stoika, u hrišćanskim i arapskim monaškim redovima, u Kantovoj filozofiji (svejedno je da li se poslušnost duguje starešini ili pojmu).
Više od »ti treba« stoji »ja hoću« (heroji); više od »ja hoću« stoji »ja jesam« (grčki bogovi).
          Varvarski bogovi ne izražavaju nikakvo zadovoljstvo u meri — oni nisu ni jednostavni, ni laki, ni umereni.

941

          Smisao naših vrtova i dvoraca (prema tome i smisao svih naših žudnji za bogatstvom) jeste: da sklonimo ispred očiju nered i prostaštvo, i da sagradimo dom za otmenost duše
          Većina ljudi bez sumnje veruju da će postati više prirode, ako oni lepi, mirni predmeti budu uticali na njih: otuda potiče juriš na Italiju i putovanja itd., sve čitanje i pohađanje pozorišta. LJudi hoće da budu formirani — to je smisao njihovog kulturnog rada! Ali jaki, silni hoće samo da formiraju i ništa strano neće više da imaju oko sebe! 
          Zbog toga idu ljudi i u prirodu, ne da se u njoj nađu, nego da se u njoj izgube i zaborave. Želja je svih slabih i nezadovoljnih samim sobom da pobegnu od sebe

942

          Postoji samo plemstvo po rođenju, po krvi. (Nije ovde reč o rečci »od« i o almanahu Gota: parenteza za magarce.) Gde ljudi govore o »aristokratima duha«, tu ima uopšte razloga da se nešto sakrije to je, kao što je poznato, lozinka među ambicioznim Jevrejima. Ali samo duh ne oplemenjava; naprotiv, potrebno je najpre nešto da oplemeni duh. — Šta je potrebno? — Krv. 

943

          Šta je otmeno
          — Brižljivost u spoljašnjim stvarima, ukoliko ona ograđuje, drži na razdaljini, štiti od brkanja. 
          — Frivolan izgled u reči, odelu, držanju, pomoću čega se stoička čvrstina i vlast nad sobom štiti od svake bezobzirne radoznalosti. 
          — Lagan hod i lagan pogled. Ne postoji odveć mnogo stvari od vrednosti: a one dolaze i htele bi od sebe onome koji je od vrednosti. Mi se teško divimo. 
          — Podnošenje siromaštine i oskudice, čak i bolesti. 
          — Izbegavanje malih časti i nepoverenje prema svakome ko je lak na hvaljenju: jer i hvalilac veruje da razume šta hvali: ali razumeti — Balzak, koji je tipičan čovek od ambicije, to je osporio — comprendre c' est égaler. 
          — Naša sumnja u pristrasnost srca ide vrlo duboko: samoća nije stvar izbora, nego nužde. 
          — Ubeđenje da čovek ima dužnosti samo prema sebi ravnima, a prema drugima da se ponaša kako smatra da je najbolje; da se pravda može očekivati samo među ravnima (nažalost, na to će se još dugo čekati). 
          — Ironija prema »obdarenima«, vera u plemstvo po rođenju i u oblasti morala. 
          — Uvek se osećati kao onaj koji deli počasti: međutim, ne bi se često našao onaj koji bi mu smeo ukazivati počast. 
          — Uvek prerušen: što viši čovek, to mu je sve više potreban inkognito. Ako ima Boga, on bi se, iz proste pristojnosti, smeo da pokazuje samo kao čovek u svetu. 
          — Mi smo sposobni za dokolicu, za bezuslovno uverenje da zanat doduše ne postiđuje u svakom smislu, ali sigurno obesplemenjuje. — Mi nismo za »marljivost« u građanskom smislu, ma koliko je cenili i uvažavali, ili kao što su oni umetnici kao kokoši večita kokotala koji kakoću i nose jaja i opet kakoću. 
          — Mi štitimo umetnike i pesnike i svakoga ko je u čemi bilo majstor: ali kao stvorenja višeg reda negoli što su oni koji samo mogu nešto, negoli što su samo »produktivni ljudi«: s njima mi sebe ne brkamo. 
          — Uživanje u formama; uzimanje u zaštitu svega što je formalno; uverenje da je ljubaznost jedna od najvećih vrlina; nepoverenje prema svakoj vrsti puštanja sebi na volju, računajući tu i slobodu štampe i misli, jer pod takvim okolnostima duh postaje površan i grub i bez kontrole. 
          — Zadovoljstvo u ženama, kao možda u manjoj, ali delikatnijoj i lakšoj vrsti bića. Kakva sreća sresti stvorenja kojima se u glavi vrti samo igra i ludost i kinđurenje! One su uvek bile zanos svih vrlo intenzivnih i dubokih muških duša, čiji je život opterećen velikim odgovornostima. 
          — Zadovoljstvo u vladarima i sveštenicima, jer oni uopšte podražavaju veru u različitost ljudskih vrednosti, baš i pri oceni prošlosti , u najmanju ruku simbolički, čak i stvarno. 
          — Mi smo sposobni za ćutanje: ali o tome ni reči pred slušaocima. 
          — Mi podnosimo dugotrajna neprijateljstva: nedostaje laka pomirljivost. 
          — Mi preziremo demagogiju, »prosvećenost«, »duševnost«, plebejsku intimnost. 
          — Mi skupljamo dragocenosti, mi imamo potrebe velike i probiračke duše, mi ništa nećemo prosto. Mi hoćemo svoje knjige, svoje predele. 
          — Mi se bunimo protiv zlih i dobrih iskustava i ne uopštavamo tamo brzo. Pojedinačan slučaj: kako ga podrugljivo gledamo kad ima tako rđav ukus da se ponaša kao pravilo! 
          — Mi volimo naivno i naivne, ali kao posmatrači i viša bića; za nas je Faust isto tako naivan kao njegova Grethen. 
          — Mi dobre cenimo malo, kao ljude stada: mi znamo kako se često dragocena zlatna kap dobrote sakrila pod najgorom, najgrđom i najtvrđom spoljašnjošću, koja vredi više od sve dobrote sladunjavih duša. 
          — Mi ne smatramo da čoveka našeg tipa demantuju njegovi poroci ili njegova ludost. Mi znamo da nas je teško poznati i da imamo sve razloge da sebi damo prednost. 

944

          Šta je otmeno? — Da je čovek prinuđen da stalno igra izvesnu ulogu. Da traži položaje u kojima je prinuđen stalno da zauzima držanje. Da prepušta sreću velikom broju: sreću kao duševni mir, vrlinu, udobnost, malograđanstvo englesko-anđelsko á la Spenser. Da instinktivno traži za sebe teške odgovornosti. Da zna sebi svuda stvarati neprijatelje, a u najgorem slučaju i od samog sebe. Da protivreči stalno velikom broju ne rečima već delom. 

945

          Vrlina (na primer kao istinitost) kao naš otmeni i opasni luksuz: mi ne smemo odbiti štetu koju ona sa sobom donosi. 

946

          Ne hteti pohvalu: činiti ono što nam koristi, ili što nam pričinjava zadovoljstvo, ili što moramo. 

947

          Šta je čednost kod čoveka? Da mu je ukus u stvarima pola ostao otmen; da u ljubavi ne podnosi ni brutalnost, ni morbidnost, ni lukavstvo. — 

948

          »Pojam časti«: počiva na veri u dobro »društvo«, na riterskim vrlinama, na obavezi da čovek stalno igra ulogu. U suštini: da čovek ne pridaje odveć važnosti svome životu, da se bezuslovno drži najdostojanstvenijih manira prema svima s kojima dolazi u dodir (bar ukoliko ne pripadaju »nama«); da ne bude ni poverljiv, ni dobroćudan, ni veseo, ni skroman, izuzev među sebi ravnima: da stalno igra ulogu

949

          Kad čovek stavlja na kocku svoj život, svoje zdravlje, svoju čast, onda je to posledica velike smelosti i obilate i rasipničke volje: on to ne čini iz ljubavi prema ljudima, nego što svaka velika opasnost izaziva našu radoznalost da izmerimo našu snagu i našu smelost. 

950

          »Orlovi se ustremljuju pravo na plen«. — Otmenost duše najbolje se prepoznaje na veličanstvenoj i ponositoj ludosti s kojom vrši napade — »pravo na cilj«. 

951

          Rat protiv mekušačkog shvatanja »otmenosti«! — Izvesna količina brutalnosti ne može se više dopustiti: kaogod ni bliskost zločinu. Ni »samozadovoljstvu« tu nema mesta: čovek sebe mora posmatrati avanturistički, eksperimentisati sa sobom i dovoditi sebe u opasnost — i bez ikakva preklapanja o lepim dušama. — Ja bih hteo načiniti mesta jednom srčanijem idealu

952

          »Raj je pod senkom mačeva« — to je tako isto simbol i proba pomoću koje se otmene i ratničke duše odaju i prepoznaju. 

953

          Dva puta. — Javlja se izvestan momenat kad čovek ima na raspolaganju suvišak snage: nauka je stavila sebi u zadatak da sprovede ovo robovanje prirode
          Tada čovek dobija slobodno vreme da sebe razvije u nešto novo, više. Nova aristokratija. Tada se mnoge vrline, koje su sada uslovi života, javljaju kao preživele. — Osobine koje više nisu potrebne, pa se stoga gube. Nama vrline nisu više potrebne: prema tome, mi ih gubimo (— kako moral »samo jedno je na potrebu«, moral spasenja duše, tako i moral besmrtnosti: to su bila sredstva da se čovek osposobi za ogromnu tiraniju nad samim sobom, pomoću afekta velikog straha...). 
          Različite vrste nevolje, koje su poslužile kao disciplina da se čovek formira : nevolja uči čoveka da radi, da misli, da obuzdava sebe. 

*

          Fiziološko čišćenje i jačanje. Novoj aristokratiji potrebna je antiteza protiv koje se bori: ona se mora nalaziti pod strahovitim pritiskom u pogledu svog održanja. 
          Dve budućnosti čovečanstva: 1. posledice mediokritetiziranja; 2. svesno otstranjivanje i formiranje sebe. 
          Učenje koje jaz stvara: ono održava najvišu i najnižu vrstu (ono ništi srednje vrste). 
          Dosadanji aristokrati, duhovni i svetovni, ne dokazuju ništa protiv potrebe jedne nove aristokratije. 
 
 

-početak-