KRIZA: NIHILIZAM I IDEJA VRAĆANJA
55
Krajnosti se ne
ublažuju odmerenošću nego suprotnostima postojećih krajnosti. Tako je isto
vera u apsolutnu nemoralnost prirode, u otsustvo cilja i smisla psihološki
nužna strast, kada se više ne može održati vera u Boga i u bitno
moralni poredak stvari. Nihilizam se sada pojavljuje, ne zato što je manje
volje za životom no što je pre bilo, nego što su ljudi uopšte postali nepoverljivi
prema »smislu« koji se može pripisati zlu, pa i samom životu. Jedno tumačenje
je odbačeno: ali kako se ono smatralo za jedino, to se čini kao da život
nema nikakvoga smisla, kao da je sve uzalud.
*
Ostaje da se
dokaže da ovo »uzalud!« sačinjava karakter današnjeg nihilizma. Nepoverenje
prema našim ranijim ocenama vrednosti poraslo je do te mere, da je dovelo
do pitanja: »nisu li sve »vrednosti« samo mamac, kojim se komedija produžava,
ma da se time ne dolazi bliže raspletu?« To dugo vreme sa jednim »uzalud«,
bez cilja i smera, misao je koja najteže parališe, naročito kada
čovek uvidi da je namagarčen a ipak nema moći da se tome otme.
*
Mislimo ovu misao
u njenoj najstrašnijoj formi: život ovakav kakav je, bez smera i bez cilja,
ali da se neizbežno vraća, bez kraja u ničemu: »večito vraćanje«.
To je najkrajniji
oblik nihilizma: večito (»besmisleno«) ništa!
Evropski tip
budizma: energija znanja i snage tera nas u takvu veru. To je najnaučnija
od svih hipoteza. Mi odričemo krajnje ciljeve: kad bi život imao krajnji
cilj, on bi ga dostigao.
*
Valja shvatiti da
se ovde teži protivstati panteizmu: »jer« sve savršeno, božanstveno, »večito«,
tako isto nagoni na veru u »večito vraćane«. Pitanje: je li moral
onemogućio i ovo panteističko pozitivno držanje prema svima stvarima? U
suštini prevazišla se samo moralna ideja Boga. Ima li kakvog smisla zamisliti
jednoga Boga s onu stranu dobra i zla«? Da li bi panteizam u ovom smislu
bio mogućan? Da li mi otklanjamo iz procesa ideju cilja, pa ipak potvrđujemo
postojanje procesa? — To bi bio slučaj, kad bi se u samom procesu svakoga
trenutka nešto postizalo — i to uvek isto. Spinoza je došao do pozitivnoga
stava te vrste, u koliko svaki trenutak ima logičku nužnost za njega: i
sa svojim bitno logičkim instinktom on je triumfovao nad takvom prirodom
sveta.
*
Ali je njegov slučaj
izuzetan. Kad bi svaku osnovnu crtu karaktera, koja leži u osnovi
svake pojave i nalazi izraza u svakoj pojavi, pojedinac osetio kao osnovnu
crtu svoga karaktera, on bi bio prinuđen da svaki trenutaka svega života
uopšte pobedonosno prima. Bilo bi jednostavno potrebno da se ta osnovna
crta karaktera oseti kao nešto dobro, prijatno i od vrednosti.
*
Međutim moral
je spasao život od očajanja i od skoka u ništa kod ljudi i društvenih
klasa koje su ljudi pritiskali i kinjili: jer najveće ogorčenje
prema životu ne rađa nemoć prema prirodi nego nemoć prema ljudima.
Moral se držao prema silnima, nasilnicima, »gospodarima« uopšte, kao prema
neprijateljima od kojih se prosečan čovek mora odbraniti, to jest okuražiti,
ojačati. Moral je sledstveno propovedao najdublji mržnju i preziranje
prema osnovnoj crti karaktera u gospodara: njihovoj volji za moć.
Ukloniti, odreći, razviti ovaj moral: značilo bi ovaj najomrznutiji
nagon posmatrati sa obrnutim osećanjem i ocenom. Kad bi stradalnik
i potišteni izgubio veru u pravo na preziranje volje za moć, on
bi ušao u fazu beznadežnog očajanja. To bi u stvari bio slučaj, kad bi
ova crta bila bitna po život, kad bi se pokazalo da je u toj volji za moralom
prikrivena oba »volja za moć«, i da je i ta mržnja i preziranje samo volja
za moć. Onda bi potišteni uvideo, da sa silnikom stoji na istom zemljištu
i da nema nikakvo pravo prvenstva, niti viši rang od njega.
*
Naprotiv!
Nema ničega kod života što bi moglo imati vrednosti, osim stepena moći
— razume se, ako se pretpostavi da je sam život volja za moć. Moral je
sačuvao zlosrećnike, siročad života, od nihilizma, na taj način
što im je svakom od njih pridao beskrajnu vrednost, metafizičku vrednost,
i uvrstio ih u jedan red koji nije bio u skladu sa svetskom moći i svrstavanjem
po rangu: on je propovedao pokoravanje, poniznost itd. Ako se uzme da vera
u ovaj moral propada, ovi zlosrećnici ne bi više imali nikakve utehe,
i propali bi i sami.
*
Ovo propadanje
javlja se kao samouništenje, kao instinktivno odabiranje onoga što
se mora razrušiti. Simptomi ovoga samorazrušenja kod zlosrećnika:
vivisekcija sebe samoga, trovanje, opijanje, romantizam, a iznad svega,
instinktivno prinuđavanje na postupke koji moćne čine smrtnim neprijateljima
(obučavajući, tako reći, svoje sopstvene dželate),
volja va uništenjem
kao volja jednoga još dubljega instinkta, instinkta za samouništenjem,
volje za ničim.
*
Nihilizam je
simptom da zlosrećnici nemaju više nikakve utehe: da oni uništavaju da
bi sami bili uništeni, da lišeni morala, oni nemaju više nikakva razloga
»da sebe žrtvuju, da se stavljaju na zemljište suprotnoga načela i da oni
sa svoje strane hoće moć, time što nateruju
moćne da budu
njihovi dželati.To je evropski oblik budizma, aktivnog odridžanja,
pošto
je sav život izgubio svani »smisao«.
*
Ne treba misliti
da je beda postala veća: naprotiv! »Bog, moral, požrtvovanje« bili su lek
strahovito dubokim stupnjevima mizerije: aktivni nihilizam pojavljuje se
pri srazmerno mnogo povoljnijim prilikama. Sama činjenica što se smatra
da se izišlo iz morala, pretpostavlja izvestan stepen duhovne kulture;
a oba opet izvesno blagostanje. Izvestan duhovni zamor, koji je izazvala
dugotrajna borba između filosofskih mišljenja i odvela u beznadežan skepticizam
prema filosofiji, pokazuje da ti nihilisti ni u kom slučaju ne stoje na
nižem stupnju. Valja se samo setiti prilika u kojima se Buda pojavio.
Učenje o večitom vraćanju imalo bi učene hipoteze za sobom (kao što ih
je imala Budina nauka, na primer pojam uzročnosti itd.)
*
Šta danas znači
»zlosrećan«? Pre svega, fiziološki:
ne više politički. Najnezdravija
vrsta ljudi u Evropi (u svima klasama) jeste zemljište ovoga nihilizma:
ona bi veru u večito vraćanje smatrala kao prokletstvo, i ako bi ga ono
jednom pogodilo, ona se više ne bi uzdržala ni od kakve akcije: ona se
ne bi pasivno ugasila, nego će činiti da se ugasi sve što je besmisleno
i besciljno u istoj meri: mada je to samo trzanje, slepo besnilo
pred izvesnošću da je sve od večnosti postojalo — čak i ovaj trenutak
nihilizama i žeđi za uništenjem. Vrednost takve krize
je u tome
što ona očišćava, što ujedinjuje srodne elemente i čini da se uzajamno
kvare, što ljudima suprotnih mentaliteta ukazuje na zajedničke dužnosti,
i među njima iznosi slabije i nesigurnije na videlo i na taj način čini
prvi korak ka određivanju ranga snaga
sa gledišta zdravlja: priznajući
zapovednike za zapovednike i potčinjene za potčinjene. Razume se nezavisno
od svih postojećih društvenih oblika.
*
Koja će se klasa
pokazati tu kao najjača? Najumereniji, oni kojima ne treba nikakva
krajnost u verovanju, oni koji ne samo da dopuštaju nego i vole dobar deo
slučaja i besmislice, oni koji o ljudima mogu misliti misleći sasvim skromno
o njihovoj vrednosti, a da zbog toga ne postanu mali i slabi: najbogatiji
zdravljem, koji su dorasli za najveće nevolje, i koji se zbog toga ne plaše
nevolje tako mnogo — ljudi, sigurni u svoju moć i koji silu koju
je čovek dostigao pretstavljaju sa svesnim ponosom.
*
Kako bi takav
čovek mislio o večitom vraćanju?
-početak-
|