406
Odbacimo od sebe izvesne praznoverice, koje
su dosad vladale među nama filosofima!
407
Filosofi imaju predrasude protiv izgleda stvari,
promene, bola, smrti, telesnoga, čula, sudbine, sputanosti i besciljnosti.
Oni na prvom mestu veruju: 1. u apsolutno saznanje, 2. u saznanje
radi saznanja, 3. u povezanost sreće i vrline, 4. da se ljudski postupci
mogu poznati. NJih vode instinktivna shvatanja vrednosti, u kojima se ogledaju
ranije kulture (opasnije).
408
Šta je nedostajalo filosofima? 1.
istoriski smisao, 2. poznavanje fiziologije, 3. cilj u budućnosti. — Kritikovati
bez ikakve ironije i moralne osude.
409
Filosofi su imali: 1. od nezapamćenih vremena
čudnu sposobnost za contradictio in adjecto; 2. oni su verovali bezuslovno
pojmovima u istoj meri u kojoj nisu verovali čulima: njima kao da nikada
nije padalo na um da su pojmovi i reči naše nasleđe iz vremena kad je u glavama
još sve bilo vrlo mutno i bez nekih prohteva.
Filosofima poslednje pada na um: da ne smeju dopustiti da im
se poklanjaju gotovi pojmovi, niti da ih samo čiste i glačaju, nego da ih
moraju najpre praviti, stvarati, iznositi ih i navoditi ljude da ih prime.
Dosad su ljudi svoje pojmove primali uopšte s poverenjem, kao da su im to
darovi iz nekog čarobnog sveta: međutim, oni su nasleđeni od naših najdaljih
predaka, od najglupljih kao i od najpametnijih u isti mah.
Ovaj pijetet prema onome što se već nalazi u nama pripada možda
moralnom elementu saznanja. Naša je najpreča potreba da budemo
apsolutno skeptični prema svima tradicijom nasleđenim pojmovima (kao što
je to, možda, bio već jednom jedan filosof — Platon, razume se — jer je on
učio suprotno).
410
Duboko nepoverljiv prema dogmama teorije
saznanja, ja sam voleo gledati čas kroz jedan čas kroz drugi prozor, čuvajući
se da nigde ne ostanem zauvek: smatrao sam ih za štetne — i naposletku: je
li verovatno da oruđe može kritikovati svoju sopstvenu podesnost?
— Ja sam zapravo najpre primetio da nije bilo nijednog gnoseološkog skepticizma
ili dogmatizma slobodnog od svake zadnje misli — da on ima tek drugostepenu
vrednost, čim se otkrije šta je u suštini gonilo na ovakav stav.
Osnovni pogled: i Kantov, i Hegelov, i Šopenhauerov stav — kako
skeptičko-epohistički, tako isto i istoriski, i pesimistički — moralnog su
porekla. Nisam našao nikoga ko bi se usudio podvrgnuti kritici morala osećanja
vrednosti, i brzo sam okrenuo leđa slabačkim pokušajima da se izradi istorija
razvića ovih osećanja (kako engleskih tako i nemačkih darvinista).
Kako se može objasniti Spinozin stav, njegovo odricanje i odbacivanje
moralnih ocena vrednosti? (On je bio posledica njegove teodiceje!).
411
Moral kao najviša procena. Naš svet
je ili delo i izraz (modus) božji: u tom slučaju mora biti savršen
u najvećoj meri (Lajbnicov zaključak...) — a niko nije sumnjao da zna šta
je zapravo savršenstvo — i onda sve zlo može biti samo prividno (Spinoza
je radikalniji, on to kaže i o zlu i o dobru), ili mora biti deo božjeg najvišeg
smera (u obliku posledice naročite blagonaklonosti Boga, koji dopušta izbor
između dobra i zla: privilegija da se ne bude automat; »sloboda« po cenu da
se čovek prevari i da učini pogrešan izbor... na primer kod Simplicija u
komentaru na Epikteta).
Ili je naš svet nesavršen, zlo i greh su stvarni, određeni,
apsolutno su sastavni deo bića sveta; u tom slučaju to ne može biti istinski
svet: pa je prema tome i saznanje samo put ka odricanju sveta, pošto je
svet zabluda, koja se kao takva može poznati. Ovo je Šopenhauerovo shvatanje
na osnovu Kantovih pretpostavki. Paskal je još očajniji: on je razumeo da
u tom slučaju i znanje mora biti iskvareno i lažno — da je otkrovenje
nužno, makar samo radi toga da čovek shvati da se svet ima odbaciti...
412
Usled navike da verujemo u bezuslovne autoritete
mi smo stekli potrebu za bezuslovnim autoritetima: — ona je tako jaka da se
i u kritičko doba, kao što je Kantovo, pokazala da stoji iznad potrebe za
kritikom, i, u izvesnom smislu, umela je da sebi podredi čitav rad kritičkog
razuma i da ga iskoristi. — Ta potreba pokazala je još jednom svoju nadmoćnost
u narednom pokolenju, koje je, usled svog istoriskog instinkta, bilo sklono
da shvata svaki autoritet kao nešto relativno, kad je sebi stavila u službu
i Hegelovu filosofiju razvića, istoriju pokrštenu u filosofiju, i pretstavila
istoriju kao progresivno samootkrivenje i samoprevazilaženje moralnih ideja.
Filosofija se nalazila pod vlašću morala od vremena Platona. Čak i kod njegovih
prethodnika moralna tumačenja igraju odlučnu ulogu (Anaksimander tvrdi da
sve stvari propadaju za kaznu što se oslobađaju od čistog bića; kod Heraklita
zakonomernost fenomena je dokaz moralno-zakonskog karaktera bivanja uopšte).
413
Progres filosofije dosad je najviše kočen
zbog moralnih zadnjih smerova.
U sva vremena »lepa osećanja« smatrana su
za dokaze, »grudi koje se nadimaju« za mehove božanstva, ubeđenje za »kriterijum
istine«, potreba za protivnikom kao znak pitanja stavljen na mudrost: ova
laž i falsifikat provlači se kroz celu istoriju filosofije. Izuzev svega nekoliko
skeptika dostojnih poštovanja nigde se više ne može naći instinkt za intelektualno
poštenje. Najzad je Kant sasvim naivno pokušao da dâ naučni karakter ovom
izopačavanju jednog mislioca pomoću pojma »praktičan razum«. On je izričito
pronašao razum za slučajeve u kojima se ne moramo paštiti oko razuma: naime,
kad ima reč potreba srca, moral, »dužnost«.
415
Hegel: njegovu popularnu stranu pretstavlja
učenje o ratu i velikim ljudima. Pravo je na strani pobednika: on pretstavlja
napredak čovečanstva. Pokušaj da se dokaže gospodstvo morala pomoću istorije.
Kant: carstvo moralnih vrednosti odvojeno od nas, nevidljivo,
realno.
Hegel: razviće koje se može dokazati, obelodanjenje carstva morala.
Mi nećemo sebe obmanuti ni na Kantov ni na Hegelov način: — mi
više ne verujemo u moral kao oni, pa nam zato nije ni potrebno zasnivati nikakve
filosofije radi opravdanja morala. Ni kriticizam ni istoricizam nemaju za
nas nikakve draži s te strane: — a kakve onda imaju?
416
Značaj nemačke filosofije ( Hegel):
izmudrovati jedan panteizam, u kome zlo, zabluda i stradanje nisu
dokazi protiv božanstva. Ovu grandioznu inicijativu zloupotrebile su
postojeće sile (država i dr.) kao da se time sankcioniše razumnost poretka
koji vlada.
Šopenhauer se naprotiv javlja kao uporni čovek morala,
koji, da bi svojim moralnim ocenama dao za pravo, najzad postaje negator
sveta. Naposletku on postaje »mistik«.
Ja sam i sâm pokušao naći estetsko opravdanje: kako je
rugoba sveta uopšte mogućna? — Ja sam shvatio volju za lepotom, za ostajanjem
u istim oblicima, kao privremeno oruđe samoodržanja i ozdravljenja: međutim,
žeđ za stvaranjem kao i večiti nagon za rušenjem meni se činilo da
su u suštini vezani s bolom. Ružno je onaj oblik stvari koji one dobijaju
kad ih posmatramo s voljom da unesemo neki smisao, neki nov smisao
u ono što je postalo besmisleno: nagomilana snaga, koja prisiljava stvaraoca
da dosadanje oseti kao neodrživo, neuspelo, dostojno odbacivanja, kao
ružno!
417
Moje prvo rešenje problema: dioniziska
mudrost. Radost zbog uništavanja najplemenitijeg i pri posmatranju njegovog
postepenog propadanja: kao radost zbog idućeg, budućeg, koje likuje
nad postojećim, ma kako dobro bilo. Dioniziski: privremeno identifikovanje
s principom života (podrazumevajući tu i strasnost mučenikovu).
Moja novačenja. — Dalje razviće pesimizma: pesimizam uma;
moralna kritika, iščeznuće poslednje utehe. Saznanje kao znak
propadanja: ono pomoću iluzije obavija velom svaki snažan korak;
kultura izdvaja, nepravična je i time jaka.
1. Moja borba protiv propadanja i sve većeg slabljenja ličnosti.
Ja sam tražio nov centar.
2. Saznanje o nemogućnosti ove težnje.
3. Stoga sam pošao dalje putem raspadanja — i na njemu
sam našao nove izvore snage za pojedince. Mi moramo biti rušioci! Ja sam
uvideo da je raspadanje — u kome pojedinačna bića mogu dostići do
izvesnoga savršenstva koje nije nikada pre bilo mogućno — slika i pojedinačan
slučaj života uopšte. Nasuprot osećanju opštega raspadanja i nesavršenstva
ja sam istavio večito vraćanje.
418
LJudi traže sliku sveta u filosofiji u kojoj
su najslobodniji; to će reći: koja daje slobodno polje delatnosti našem najjačem
nagonu. Takav će slučaj biti sa mnom!
419
Nemačka filosofija kao celina — Lajbnic,
Kant, Hegel, Šopenhauer, da pomenemo najveće — pretstavlja najdosledniji oblik
romantizma i čežnje za zavičajem koji je ikada postojao: žudnju
za najboljim od svega što je ikada bilo. Čovek se više nigde ne oseća svoj,
nego najzad žudi natrag tamo gde bi se nekako mogao osetiti svoj, jer bi samo
tamo mogao da bude svoj: a to je grčki svet! Ali baš na toj strani
svi mostovi su porušeni — izuzev duge od pojmova! A oni vode svuda, u sve
domovine i zavičaje, u kojima je ikada bilo grčkih duša! Zacelo: čovek mora
biti vrlo majušan, lak, vrlo tanan, da bi mogao preći preko ovih mostova!
Ali koliko sreće leži i u ovoj želji za duhovnošću, skoro za utvarama! Kako
smo s tim daleko od »pritiska i odboja«, od mehaničke trapavosti prirodnih
nauka, od vašarske galame »modernih ideja!« Čovek hoće natrag Grcima, preko
crkvenih otaca, sa severa na jug, od formula u forme; u hrišćanstvu, izlasku
iz antike, uživa se kao u pristupu u antiku, kao u delu samoga staroga sveta,
kao u svetlucavom mozaiku starih pojmova i starih ocena vrednosti. Arabeske,
svitci, rokoko sholastičkih apstrakcija — uvek su bolji, to jest finiji, tananiji,
od seljačke i plebejske stvarnosti severne Evrope, još uvek su protest više
duhovnosti protiv seljačkog rata i plebejske bune, koji su zagospodarili duhovnim
ukusom severne Evrope i kojima je bio vođ Luter, veliki »neduhovni čovek«:
— u ovom smislu nemačka filosofija pripada protiv-reformaciji, pa bi se mogla
čak smatrati da pripada renesansu ili bar volji za renesansom, volji
za napredovanjem u otkriću klasike, u otkopavanju antičke filosofije,
u prvom redu one pre Sokrata — tome najviše zatrpanom grčkom hramu. Možda
će se posle nekoliko stoleća misliti da je odistinsko dostojanstvo nemačke
filosofije u tome što je korak po korak osvajala antičko zemljište i da svaka
pretenzija na »originalnost« izgleda sitničarska i smešna u poređenju s onom
višom pretenzijom koju imaju Nemci: da su ponovo uspostavili vezu koja se
činila raskinuta — vezu s Grcima, najvišim tipom čoveka koji je dosad dostignut.
Danas se ponovo približujemo svima onim osnovnim oblicima shvatanja sveta
koje je grčki duh otkrio u Anaksimanderu, Heraklitu, Parmenidu, Empedoklu,
Demokritu, Anaksagori — mi postajemo iz dana u dan grčkiji; najpre, kao što
je prirodno, u pojmovima i ocenama vrednosti, lebdeći kao kakve helenizatorske
utvare zasada, ali u nadi da ćemo jednom tamo biti i telom! Tu leži (i uvek
je tu ležala) moja nada u nemački narod.
420
Ja neću nikoga zadobijati za filosofiju:
potrebno je, a možda je i željivo, da filosof bude retka biljka. Ništa
mi nije manje po ćudi od učenog veličanja filosofije, kao što to čine Seneka
i Ciceron. Filosofija ima malo zajedničkog s vrlinom. Neka mi je dopušteno
da je i naučni tip čoveka nešto bitno različito od filosofa. — Što ja želim
jeste: da pravi pojam filosofa ne propadne potpuno u Nemačkoj. Postoji u Nemačkoj
toliko mnogo polutana svake ruke, koji bi rado da skriju svoju nepodobnost
pod tako plemenito ime.
421
Ja moram postaviti najteži ideal filosofa.
Učenje to ne čini! Naučnik je ovca u carstvu saznanja — on istražuje jer mu
je naređeno da to čini, i tako se činilo pre njega.
422
Praznoverica u pogledu filosofa:
brkanje s naučnicima. Kao da je vrednost u samim stvarima i kao da
ih se samo treba čvrsto držati! Do koje su mere u svojim istraživanjima pod
uticajem već postojećih vrednosti (njihova mržnja prema spoljašnjem izgledu,
telu itd.). Šopenhauer u pogledu morala (preziranje utilitarizma). Naposletku
brkanje ide tako daleko da se darvinizam tretira kao filosofija: i tako su
danas naučnici gospodari. Čak i Francuzi kao što je Ten istražuju ili nameravaju
istraživati, mada nemaju još merilo vrednosti u rukama. Padanje ničice
pred »faktima«, jedna vrsta kulta. Ustvari, oni nište postojeće ocene
vrednosti.
Objašnjenje ovog nesporazuma. Zapovednik je retka pojava:
on sam sebe pogrešno tumači. Čovek hoće pošto poto da se odrekne autoriteta
i da sve pripiše okolnostima. — U Nemačkoj kritičareva ocena pripada istoriji
probuđenog čoveštva. Lesing itd. (Napoleon o Geteu). U samoj stvari ovaj
pokret je postao reakcionaran zahvaljujući nemačkom romantizmu: i glasovitost
nemačke filosofije oslanja se na nj, kao da je romantizam otklonio opasnost
od skepse, i mogao dokazati veru. Obe tendencije dostižu kulminaciju u Hegelu:
u osnovi on je uopštio činjenicu nemačkog kriticizma i činjenicu nemačkog
romantizma — neka vrsta dijalektičkog fatalizma, ali u slavu duha; u samoj
stvari potčinjuje se filosof stvarnosti. Kritičar utire put: ništa više.
Sa Šopenhauerom najavljuje se misija filosofa: ona je u tome da
se odrede vrednosti: još uvek pod vlašću evdemonizma. Ideal pesimizma.
423
Teorija i praksa. — Ovo je razlikovanje
fatalno: kao da postoji neki naročiti nagon za saznanjem, koji slepo
juriša na istinu, bez obzira na pitanje koristi i štete: i onda, od njega
odvojen, ceo svet praktičnih interesa...
Nasuprot tome, ja se trudim pokazati koji instinkti dejstvuju iza
svih tih čistih teoretičara — i kako oni svi skupa pod vlašću svojih
instinkata fatalistički navaljuju na nešto što je za njih »istina«,
za njih i samo za njih. Borba sistema, skupa sa borbom gnoseoloških
skrupula, jeste borba sasvim određenih instinkata (oblikâ vitalnosti, propadanja,
klasa, rasa itd.).
Takozvana žeđ za saznanjem može se svesti na nagon za
prisvajanjem i osvajanjem: u skladu sa ovim nagonom razvila su se čula,
pamćenje, instinkti itd. Najbrže mogućno smanjivanje pojava, ekonomija, gomilanje
stečenoga bogatstva u saznanju (to jest prisvojenoga i pod ruku stavljenoga
dela sveta)...
Moral je zbog toga čudnovata nauka, jer je do krajnje mere praktičan:
tako da se čisto naučni stav, naučna savesnost, napuštaju odmah, čim moral
zatraži odgovor. Moral kaže: meni su potrebni neki odgovori, razlozi,
dokazi; savesnost može doći docnije, ili i ne doći. —
»Kako valja postupati?« — Ako promislimo da je reč o jednom suvereno
razvijenom tipu, koji je kroz bezbroj tisuća godina bio predmet naročitog
»postupka«, te je sve u njemu postalo instinkt, celishodnost, automatizam,
fatalnost, onda se hitnost ovog moralnog pitanja čoveku čini čak smešnom.
»Kako valja postupati?« — Moral je uvek bio nesporazum: ustvari
jedna vrsta, koja je u svom telu nosila nužnost da postupa na izvestan način,
htela je da se opravda time što je htela načiniti od svoje norme opšti
zakon...
»Kako valja postupati?« nije uzrok, nego posledica. Moral
sledi, ideal dolazi na kraju.
S druge strane, pojava moralne savesnosti (drugim rečima rečeno:
svest o vrednostima prema kojima se postupa) odaje izvesno bolesno
stanje; jaka vremena i narodi ne premišljaju o svom pravu, o načelima
svoje delatnosti, o instinktu i razumu. Osvešćavanje je znak da moral
u pravom smislu, to će reći sigurnost instinkata u delanju, ide dođavola...
Moralisti su znak oštećenja, osiromašenja, dezorganizacije u svakoj prilici
kad se stvara neki novi svet svesti. — Duboko instinktivni
ljudi klone se logiziranja dužnosti: među njima nailazimo na pironističke
protivnike dijalektike i poznatljivosti uopšte... Jednim »jer« negira se
vrlina...
Teza: pojava moralista pada u vremena kada se s moralom
došlo do kraja.
Teza: moralist ruši moralne instinkte, ma koliko on verovao
da je njihov vaspostavljač.
Teza: moralista ne kreću stvarno napred moralni instinkti,
nego instinkt dekadencije prevedeni u formule morala (— on oseća porast
nesigurnosti u instinktima kao kvarež).
Teza: instinkti dekadencije, koji bi preko moralista
hteli postati gospodari instinktivnog morala jačih rasa i vremena, jesu:
1. instinkti slabih i zlosrećnika;
2. instinkti izuzetaka, pustinjaka, izmučenih; nedonoščadi
u velikom i malom;
3. instinkti paćenika kojima je potrebno neko plemenito objašnjenje
njihovoga stanja, te zbog toga smeju biti što manje fiziolozi.
424
Licemerstvo naučnoga duha. — Čovek ne bi
trebalo da paradira s naučnim duhom kad još nije došlo vreme da bude naučan;
ali i pravi istraživač mora se okaniti taštine, da paradira s jednom vrstom
metoda kojoj ustvari još nije došlo vreme. Tako isto ne bi smeo stvari i
misli, do kojih je došao na drugi način, »falsifikovati« pomoću jednog lažnog
rasporeda i udešavanja dedukcije i dijalektike. Na taj način Kant falsifikuje
u svome »moralu« svoju unutrašnju sklonost prema psihologiji; etika Herberta
Spensera pretstavlja noviji slučaj iste stvari. Čovek ne bi trebalo ni da
prikrije ni da lažno pretstavi č injenicu kako su mu došle misli. Najdublje
i najneiscrpnije knjige imaće svakako uvek nešto od aforističkoga i neočekivanoga
duha Paskalovih Misli. Pogonske sile i ocene vrednosti dugo su ležale
ispod površine; ono što izbija napolje jesu posledice.
Ja se čuvam od svakojakog licemerstva lažnog naučnog duha:
1. u pogledu izlaganja, ako to ne odgovara genezi misli;
2. u pogledu zahteva prema metodima koji možda nisu uopšte mogućni
u izvesno određeno vreme nauke;
3. u pogledu zahteva prema objektivnosti, hladnoj bezličnosti,
gde, kao što je slučaj kod svih ocena vrednosti, opisujemo sebe i svoje unutrašnje
doživljaje sa dve reči. Ima smešnih oblika sujete, kao što je u Sent-Beva.
On se celog života jedio što je ovde onde pokazivao izvesnu toplinu i strast
bilo »za« bilo »protiv«, i ne znam šta bi dao da je pomoću laži mogao to
da otkloni iz svoga života.
425
»Objektivnost« u filosofa: moralna ravnodušnost
prema sebi, slepilo prema dobrim i rđavim posledicama: neobazrivost u služenju
opasnim sredstvima; perverznost i složenost karaktera smatrana i iskorišćena
kao preimućstvo.
Moja duboka ravnodušnost prema sebi samom: ja neću nikakve dobiti
od svog saznanja, a ne bežim ni od štete koju ono sa sobom donosi. — Tu ubrajam
i ono što bi se moglo nazvati kvarenjem karaktera; ova misao ne dolazi
u obzir: ja se služim svojim karakterom, ali niti mislim da ga razumem, niti
da ga menjam — lični proračun vrline nije mi ni za trenutak pao na um. Meni
se čini da čovek zatvara vrata saznanju čim se interesuje za svoj sopstveni
slučaj — ili čak i za »spas svoje duše«!... Čovek ne treba da precenjuje
važnost svoga morala i ne bi trebalo da sebi oduzme skromno pravo na ono
što je moralu suprotno...
Ovde se, možda, pretpostavlja neka vrsta bogatog nasleđa morala:
Čovek osećada se mnogo od toga može potrošiti i baciti kroz prozor, a da
zbog toga ne osiromaši. Ne osećati nikad iskušenje da se divimo »lepim dušama«;
znati uvek da smo nad njima. Čudovišta vrline presretati s unutrašnjim prezirom;
déniaiser la vertu — kao potajno zadovoljstvo.
Okretati se oko sebe; nemati nikakve želje da postanemo »bolji«
ili uopšte samo »drukči«. Odveć zainteresovani da bismo propustili da puštamo
pipke ili mreže svakoga morala prema stvarima. —
426
O psihologiji psihologa. Psiholozi, kakvi
su mogućni tek od devetnaestoga veka: ne više hamali, koji vide pred sobom
na tri četiri koraka i skoro su zadovoljni da po sebi riju. Mi psiholozi
budućnosti imamo malo dobre volje za samoposmatranje: mi smatramo skoro znakom
degeneracije kad neko oruđe pokušava »da pozna samoga sebe«: mi smo oruđe
saznanja i mi bismo rado hteli da imamo svu jednostavnost i tačnost jednog
oruđa; prema tome, mi ne smemo sebe analizirati ni »poznati«. Prvi znak instinkta
za samoodržavanje kod velikog psihologa: on sebe nikad ne traži. On nema
očiju, ni interesa, ni radoznalosti za sebe... Veliki egoizam naše gospodareće
volje nalaže nam da naprosto zatvorimo oči pred sobom da se moramo pokazati
»bezlični«, »nepristrasni«, »objektivni«! — O, do koje smo samo mere mi nešto
suprotno od toga! Samo zbog toga što smo do preteranosti psiholozi.
Mi nismo Paskali, nas naročito ne zanima »spasenje duše«, sopstvena
sreća, sopstvena vrlina. — Mi nemamo ni vremena ni radoznalosti dovoljno
da se na takav način vrtimo sami oko sebe. Ako dublje zagledamo, onda stvar
stoji čak i drukče: mi smo nepoverljivi prema ljudima koji meditiraju gledajući
u svoj pupak, jer smatramo samoposmatranje vrstom degeneracije psihološkog
genija., kao znak pitanja nad instinktom psihologa: kao što je degenerisano
slikarsko oko, koje rukovodi volja da vidi radi samoga viđenja.
-početak-
|