Zašto su filosofi klevetnici.
— Zlobna i slepa mržnja filosofa protiv
čula — koliko ima plebejskoga
i malograđanskoga u svoj toj mržnji!
Narod uvek smatra izvesnu zloupotrebu, čije rđave posledice oseća,
dokazom protiv onoga što je zloupotrebljeno: svi buntovnički pokreti protiv
načelâ, bilo to u politici ili u poljoprivredi, zaklanjajući se iza kakve
zadnje misli, pravdaju se time da su zloupotrebe neophodne načelima i da
leže u samoj prirodi njihovoj.
Žalosna je to istorija: čovek traži načelo
na osnovu koga bi mogao prezirati čoveka — on izmišlja jedan svet, da bi
ovaj svet mogao oklevetati i uprljati: ustvari, on se svaki put maša za
ništa i od toga ništa pravi »Boga«, »istinu«, a u svakom slučaju
sudiju i osuđivača
ovoga života...
Ako bismo želeli dokaz, koliko duboko i temeljno specifično varvarske
potrebe čovekove traže zadovoljenja čak u njegovom ukroćavanju i njegovoj
civilizaciji, onda nam valja posmatrati »osnovne motive« celikupnoga razvitka
filosofije: — neka vrsta osvete na stvarnosti, podmukloga rušenja vrednosti
u kojima čovek živi, jedna
nemirna duša, koja ukroćavanje oseća
kao mučenje, i koja sladostrasno uživa u kidanju svih veza koje je s njim
vezuju.
Istorija filosofije je
potajan bes protiv preduslova života,
protiv osećanja životnih vrednosti, protiv pristrasnosti u korist života.
Filosofi nikada nisu oklevali da prihvate jedan svet, pod uslovom da on protivreči
ovom svetu, da pruža oruđe pomoću koga se ovaj svet može rušiti. Dosad je
to bilo
velika škola klevetanja: ona je sebe tako dobro nametnula
da je i naša nauka, koja sebe izdaje za branioca života,
prihvatila
glavni stav klevete i smatra ovaj svet prividnim, ovaj uzročni lanac prosto
fenomenalnim. Ko tu upravo mrzi?...
Bojim se da je to još uvek
Kirka filozofa, taj moral koji
im je učinio tu pakost da za sva vremena filosofi moraju biti klevetnici...
Oni su verovali u moralne »istine«, oni su u njima nalazili najviše vrednosti
— šta im je onda drugo ostajalo do da negiraju život utoliko više ukoliko
su ga više poznavali?... Jer je ovaj život
nemoralan... I ovaj život
počiva na nemoralnim osnovama: i sav moral
odriče život. —
Otklonimo istinski svet: da bismo to mogli, moramo ukloniti
najviše dosadašnje vrednosti, moral... Dovoljno je pokazati da je i sam moral
nemoralan u onom smislu u kome se nemoralno dosad osuđivalo.
Ako je na taj način slomljena tiranija dosadašnjih vrednosti, ako smo uklonili
istinski svet, onda će jedan
novi red vrednosti morati doći sam od
sebe.
Prividni i izmišljeni svet — to je protivrečnost. Izmišljeni svet
nazivao se dosad »istinskim svetom«, »istinom«, »Bogom«.
To mi imamo
da odbacimo.
Logika moga shvatanja:
1.
Moral kao najviša vrednost (gospodar nad svima fazama
filosofije, čak i nad skepticima).
Rezultat: ovaj svet ne vredi ništa,
to nije »istinski svet«.
2. Šta tu određuje najvišu vrednost? Šta je upravo moral? — Instinkt
dekadencije; na taj način
svete se iznureni i ološ.
Istoriski dokaz:
filosofi su uvek dekadenti... u službi nihilističkih religija.
3. Instinkt dekadencije, koji se pojavljuje kao
volja za moć.
Dokaz: apsolutna
nemoralnost sredstava u celoj istoriji morala.
Opšti stav: dosadašnje najviše vrednosti pretstavljaju specijalan
slučaj volje za moć; sam moral je specijalan slučaj nemoralnosti.